Mule, dolazi jesen

_______________Muhamedu Mulu Šabotiću

Još u nepronikloj klici
Pencovaše nam rast
I želju za brzim hodom
Uz brda neprohodna.

Hrđa od žala i vradžbina noćnih
Nagriza nokte tek rođene
I bježi u ledenicu
Čiji žućkasti vrh
Prijeti zjenicama.

Mule, dolazi jesen,
Po ko zna koji put,
I boje gore i trave idu
Do kestenove mrkosti.

Čuju se nebeski prosci
I drhte noge, bose.
Varaju pokrete naše i dah
Sve nade, šaputanja
I pjesme nenapisane
U zobnicama konjskim nose.

Sa fildana mladih
Strugali smo mezgru slatkastu
A onda pjevali,
Jer tad bijasmo djeca
Za ljude namijenjena.
Djeca
Koja će promijenit svijet
I svaku boru izbrisati
Sa lica roditeljskog.

I sad: pjeva li to Ovidije,
Ili se zglačana sjena proljeća
Izvitoperila
Pa vrisak njen dohodi u snove
Iz kojih se iskradamo ko stasalo djevojče.

Na horizontu mre zlato sunčevog vedra
I ništa da dohvatimo
Dok lebdimo povrh naših kuća
I grobova oni što su se
U naše oči smeđe kleli.

Juče su ovuda prošli čergaši
I braća njihova. I danas prolaze.
Put im se raduje.
I mi ćemo s njima
Mule, brate…
I stići ćemo na ledinke rosne
I tamo, u kućicama našim
Čeka nas neko. Inokosne.