Trčeći sam ušao u secesijsku zgradu u Via Aurelia, i na vrhu stepeništa sam gotovo pregazio gospođu s perikom koja me je gledala razgoračenih očiju. Otkriće pukovnika Fulvia da je Tea avionom zapalila za Buenos Aires i njena naprasna fascinacija starom rodicom ukazivali su mi da je tajna nenajavljenog odlaska povezana sa sadržajem u zelenoj fascikli. Pažljivo sam, kao neku veliku dragocjenost, izvukao papire iz fascikle, i posložio ih na radni sto. Na jednu stranu sam stavio Teine predloške, skice, dijaloge, a na drugu spise slikareve ćerke na crnogorskom i talijanskom jeziku, među kojima su fotokopije novina štampanih ćiriličnim pismom sa tekstovima o razbojništvima, pljačkama i sudskim presudama političkih odmetnika braće Toma i Steva Počeka, kao i jedno pismo koje je takođe ćirilicom sastavila nevična ruka Toma Počeka. Na brzinu sam prelistao Tein sinopsis, koji je imao glavne likove, i dijaloge u određenim scenama, ali, likovi su bili još neizrađeni, nedovoljno plastični i životni.
Tea je dobro prostudirala spise tetke Jele. Na vrhu bale papira stavila je staričin zapis o rođaku Tomu i njegovo pismo stricu, slikaru Peru Počeku. Dohvatio sam Tein, Vokabolario italiano-croatoserbo, koji je uvijek držala na radnom stolu, iako je s mamom Ksenijom odmalena govorila paraleno talijanski i hrvatski. Nikad nije do kraja bila sigurna jesu li neke riječi dio lokalnog narječja ili su u oficijelnoj upotrebi, jer je mama Ksenija govorila venecijanskim dijalektom, a ne onim kojim se piše i govori u Rimu.
Jezik u spisima Jelene Poček je bio lišen stilskih ukrasa. Jednostavan za prevođenje, uz upotrebu rječnika, i za nekoga čije znanje talijanskog jezika tek na malo višem nivou od proste konverzacije.
Tomo Poček je po sopstvenom priznanju rođen 1885 godine, ali prema svjedočenju njegova brata Steva on je 1889 godište. Ovaj čovjek neobičnog izgleda i ponašanja – kojemu se odoka nije moglo odrediti godište- pridavao je sebi nekoliko godina više nego što je imao, iako većina ljudi koji prijeđu tridesetu žele da se prikažu mlađi od stvarnog datuma rođenja. Tomo je bio maloga rasta, ali ogromne snage i izdržljivosti. Očeličen patnim životom ljudi koji su, otkad znaju za sebe, u stalnim ratovima, narodnim ili svojim. Neškolovan je, i bistar. Ima smisla za strane jezike. Naučio je talijanski, francuski i španjolski jezik. Neustašljiv je i nepovjerljiv.
Učestvovao je u Božićnom ustanku. Poslije propasti ustanka bježi u Italiju. Tomov ujak brigadir \uro Jovović, komandant izbjegličke vojske, postavio ga je u Gaeti za zamjenika komandira logorske policije, i ubrzo ga smijenio zbog tuče s mještanima u jednoj kafani. Obično je zimovao u Italiji, a s proljeća se s gerilskom grupom, preko Albanije ubacivao u Crnu Goru. Njegova družina se ubrzo pročula po drskosti i surovosti. Nijesu imali milosti prema žandarmeriji i njihovim doušnicima. Omiljene akcije su im bile pljačke poštanskih kola, koje su nosile platu za srbijansku vojsku i sreske činovnike. Novac su dijelili svojim političkim pristalicama, i sami sebe su u šali prozvali Banka popolare. Jednom su na raskrsnicama kolskih puteva na Čekanju, Resni, Vilusima i Duklu, osvanule štampane potjernice s likom srbijanskog poručnika Kolakovića, bivšeg austrougarskog vahtmajstora, koji je naredio da se zapali kuća komite Petra Zvicera, u kojoj je bila njegova baba, majka, žena i dvoje maloljetno djece. Sve su ih zapalili, samo odmetnikovu stogodišnju babu izvukli iz kuće i svezali za jedan orah da gleda kako joj gore snahe i unučad. Tomo je za mrtvog djecoubicu davao sto hiljada dinara, a onome ko ga uhvati i živa dovede dva puta toliko.
Tomova neukrotiva priroda ga je gurala u probleme, ali mu je bila i od pomoći. Slijedio je samo svoj instikt i želju za osvetom. Zbog toga je s vremena na vrijeme nestajao i ponovo se vraćao svojim kompanjonima. Jatake je, kao i planove za osvetu i pljačku, ponekad krio i od rođenog brata Steva. Opreznost, intuicija ili nešto treće spasili su ga da 1923. godine, zajedno da s velikom komitskom grupom, dopadne teških okova u zloglasnom zeničkom zatvoru.
(Prilikom mojih putovanja u Crnu Goru, koji su bili cijelu deceniju poslije sloma komitskog pokreta, zanimalo me je koliko su ustanici imali stvarnu narodnu podršku. Među seljacima u okolini Cetinja, Nikšića i Šavnika, koji su politički bili podijeljeni uglavnom po klanovskom i plemenskom principu, mogle su se čuti priče o čudesnim podvizima, ali i surovim zločinima, obojene vanrednom dramatikom i raznolikošću, nalik na romane Valtera Skota o borcima za škotsku nezavisnost. O Tomu Počeku su se širile najnevjerovatnije priče: jedni su tvrdili da je zduvač (vještac), i da ga ne može povrijediti puška i nož, a drugi su pouzdano znali da on jedini od komita nije dopao tamnice zbog toga što špija za jugoslovensku policiju, i po njihovim naredbama ubija crnogorske i hrvatske političke emigrante).
U našu rimsku kuću Tomo je dolazio uvijek sâm, i nikad nije okrenuo glavu prema đeci. Kao da ne postojimo. (Sandro i ja smo ga se bojali, a \orđe je – iako je bio razočaran njegovim malim rastom- u njemu vidio mitskog junaka, borca za slobodu). S majkom je takođe bio neuviđavan, kao da je jedna od njegovih seljanki. S ocem se zatvarao u njegovu radnu sobu, i odlazio isto tako iznenada, kao što se pojavljivao. Poslije svakog Tomovog odlaska papa je bio ljut, toliko da se cio dan s njim nije moglo progovoriti. Jednom je i viknuo na mamu, na crnogorskom jeziku:Tina, neću više ovoga orijata svojim očima da vidim.
Mnogo godina kasnije, pošto smo dobili vijest da je Tomo ubijen u jednoj zasjedi kod Nikšića, koju su organizovali četnici( vojna formacija pristalica jugoslovenske monarhije), otac nam je za neđeljnim ručkom otkrio da nas je rođak posjećivao uvijek pred neku novu avanturu, i zahtijevao da mu se urgira za dobijanje sođorna, putne isprave ili inostrane vize. Ovo je trajalo sve dok ocu nije general žandarmerije konte Masimo Skala, diskretno kazao da ne bi bilo dobro da više prima u kuću rođaka koji je pravomoćno osuđen u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca i Francuskoj za teška krivična djela. Otac nije poslušao grofa Skalu, ali nakon što je čuo za rođakovu pogibiju, kao da je grizla savjest što nije odgovorio na posljednje Tomovo pismo. Zbog grižnje savjesti ili napolitanskog vina papi se ravezao jezik i nadugo nam je počeo govoriti o Tomovim avanturama s D’Anunciem, u legiji stranaca, kao i o odlasku u Argentinu..
Tomo je između odlazaka za Crnu Goru, u septembru 1919, stigao da se pridruži legionarima Gabriela D’Anuncia na čuvenom maršu na Rijeku. (Marš na Rijeku, će biti inspiracija za kasniji Dučeov marš na Rim). Toma je osvajanje Rijeke moglo privući zbog dvije stvari. Božanstveni pjesnik, kako je sam sebe krstio D’Anuncio, u svojim govorima i proglasima se zalagao za talijansku okupaciju Dalmacije i ponovno vraćanje državnog suvereniteta Crnoj Gori, I drugo, svaki osvajački pohod je prilika za ratni plijen. No, prema spisku, koji su u Guvernerskoj palati u Rijeci, u kojoj je stolovao D’Anuncio, poslije njegovog demisioniranja našli oficiri generala Kavilje, među dvije hiljade legionara, pored Toma Počeka, nalazilo se još osam Crnogoraca (Miloš Mićković, Marko S. Drašković, Filip \uričić, Petko Mirković, Boško P. Popović, Rade Plamenac, Stevo Popović Jabučanin, Rako Račić).
Tomo je umarširao u grad zajedno s talijanskim nacionalistima, anarhistima, pjesnicima futuristima, sitnim kriminalcima, hedonistima. Riječju, najčudnijom osvajačkom vojskom koja se ikada sakupila, i komandantom-egzibicionistom koji je u Prvom svjetskom ratu iz aviona bacao letke na Beč i Zagreb, te podmornicom izranjao usred Bakarskog zaliva, u blizini Rijeke. Tomo je ubrzo izgubio volju za samoproklamovanu Talijansku Regenciju Kvarner, to veliko pozorište koje je svakodnevno trajalo dvadeset četiri sata. Jer, karabinjeri kapetana Roka Vadale su zabranili pljačku i konfiskovanje nekretnina domicilnog stanovništva, a Komandant je nakon što je od Guvernerske palate napravio sopstveni hram, u govorima s čuvenog balkona zaboravio na osvajajnje Dalmacije i pomoć crnogorskim indipendistima u borbi za slobodu.
Već smo rekli da su cijeli Tomov život pratile legende o misterioznim bjekstiva. Niko nije znao, osim on sâm, kako je umaknuo srpskoj žandarmeriji poslije bratova hapšenja. U Rimu se obreo 1. novembra 1923. na Dan mrtvih po Gregorijanskom kalendaru, s lažnim pasošem na ime Vlaha Cara iz Konavala. Otac je bio van sebe, kad mu je rođak mrtav hladan rekao, da očekuje od njega pomoć za dobijanje novih falsifikovanih dokumenata, jer je pečat na fotografiji njegovog sadašnjeg pasoša amaterski uradio vlasnik štamparije Paltašić u Kotoru, tako da se pravim čudom provukao pored talijanske carinske postaje u Zadru. Tomo je još bezočno rekao ocu, gledajući ga ravno u oči, da mu trebaju novi dokumenti kako bi se dokopao Legije stranaca, i da je takva usluga prava sitnica za uticajnog dvorskog slikara.
U Legiju stranaca je regutovan u Parizu, i tri godine je proveo u Abidžanu, glavnom gradu Obale Slonovače. Istaknuo se u gušenju pobune plemena Mande, gdje je dobio čin narednika i Legiju časti za hrabrost. Četvrte godine je, kao svojevrsnu nagradu, dobio raspored u legionarski kamp na Korzici. Poslije tri mjeseca je pobjegao s Korzike da bi izbjegao vojni zatvor, zbog ranjavanja narednika Tadeuša Červinskog, koji ga je tobož varao na kartama. Onda se Tomo stanio u Parizu, pod svojim pravim imenom, sa originalnim ličnim dokumentima, koja mu je izdao generalni konzulat Kraljevine SHS u Liježu, iako je bio pravomoćno osuđen od strane cetinjskog suda na dvadeset godina teške robije. U Parizu je živio inkognito, izbjegavao je susrete sa crnogorskim emigrantima, koji su ga gotovo zaboravili, a onda je tridesetog januara dvadesetpete osvanulo u svim pariškim dnevnim novinama da je prethodnog dana u devet sati ujutro izvršena oružana pljačka pošte u šesnaestom arondismanu, i da su pljačkaši prilikom bjekstva pucali na policiju. U razmjeni vatre ranjeni su jedan policajac i jedan pljačkaš. Ranjeni razbojnik, Gržemorž Galinovič iz Vroclava, odao je policiji svog kompanjona, Crnogorca Toma Počeka. Listovi daju detaljni opis odbjeglog pljačkaša i upozoravaju da je riječ o bivšem legionaru, naoružanom i surovom čovjeku.
Na rimsku adresu Pera Počeka stigla su iz Argenitine tri pisma u gotovo ravnomjernim vremenskim intervalima između 1925, i 1929. Tomo je obavijestio strica da je morao pobjeći iz Francuske, jer se sukobio s nekim Poljacima, koji su ga denuncirali policiji za oružanu pljačku. U prvom pismu kaže da je odlučio da se konačno smiri, i da će se, ako Bog da, o Maloj Gospođi, oženiti jednom mladom emigrantkinjom iz plemena Banjana, Zlatanom Milović, kao i da je kupio malu kompaniju za građenje puteva od para koje je krvavo zaradio u Africi. Onda ga u sljedećoj rečenici obavještava da je u Argentinu emigriralo dosta njegovih drugova iz Gaete i Formije, i da je predložio brigadiru Krstu Popoviću, posljednjem komandantu logora u Gaeti, da formiraju u ]aku i Buenos Airesu, dvije manje jedinice crnogorske vojske u emigraciji, koje će se u povoljnom trenutku vratiti u Crnu Goru.
Brodom je iz Buenos Airesa u Napulj stigao u jutarnjim satima 31. avgusta 1929, a već u podne se ukrcao u prvi putnički brod za Rijeku. (Razloge povratka iz Argentine obrazlaže u trećem pismu koje smo sačuvali). U Rijeci je ostao cijelih devet mjeseci, tobož čekajući nove dokumente koje mu je obećao jedan katolički župnik iz Novog Vinodolskog, ali razlog tako dugog boravka u gradu u kojemu se prije deset godina nije mogao skrasiti više od dva mjeseca, bila je ljubav s mladom vlasnicom poslastičarnice Kvarner, Fjorelom Pirac, čiji je otac nakon što se doselio iz Montefalkonea, oženio jednu bodulku s Krka.
Tomo je Fjorelu, sedam dana prije zakazanog vjenčanja, ostavio u sedmom mjesecu trudnoće i noću se provukao pored karabinjerskih i žandarmerijskih patrola na granici između Rijeke i Sušaka, i s rukama u džepovima ušetao u državu koja je u međuvremenu promijenila ime u Kraljevinu Jugoslaviju.
Tomova smrt, kao i život, mješavina je tajnovitosti i bizarnosti. Kao iz nekog filma o meksikanskoj revoluciji. Nikšićki četnici su ga predveče 31. avgusta, kad se vraćao s bratove svadbe, omamljenog od vina, sačekali u blizini Nikšića, na pruzi prema Čapljini, i ubili zajedno s još četrdeset krilaša (nacionalističke milicije koju je on formirao početkom rata), Mladoženja Stevo se zakleo na bratovom grobu da će za njega ubiti dvojicu najuticajnijih činovnika bivše Jugoslavije u Crnoj Gori, Muja Sočicu, nekadašnjeg bana Zetske banovine i generala Blaža \ukanovića,glavnog komandanta četnika. Sočica je početkom jeseni ubijen na nikšićkom korzou, a \ukanoviću je u posljednji čas javio jedan njegov rođak, simpatizer nacionalista da ne kreće za Podgoricu, jer su mu zelenaši postavili zasjedu iznad Bogetića. Četnici su se osvetili Stevu Počeku dvije godine kasnije. Poslije kapitulacije Italije, njemačkim okupacionim trupama koje su ušle u Cetinje, mjesni četnici su kazali da se u Banskim stanovima nalazi opasni komunistički agent. Posebna jedinica vojne policije je cijelu noć opsijedala stan Steva Počeka, koji se nije predavao, zajedno sa ženom Jelenom, kćerkom Mirka Nikolića, kapetana trepačko-rudinskog plemena. Kad je pred zoru konačno prestalo uzvraćanje vatre, Njemci su u stanu zatekli oboje mrtvih supružnika, i ranjenog u butinu desetomjesečnog Toma, koji je nosio stričevo ime.
Tekst Jelene Poček mi je ličio na hibrid policijskog izvještaja i počeničkog novinskog uradka, bez detalja i opisa koji bi ga činili zavodljivim i zabavnim. Ipak, sama građa o pustolovnom liku crnogorskog komite, legionara i razbojnika može biti dragocjena piscu kao predložak, skica za roman ili filmski scenario. Jer, pet kucanih stranica sam pročitao u dahu, iako nemam afiniteta za porodične sage. Djelove ove storije sam, istina, s dosta mutnih i nepovezanih detalja, i ranije bio čuo od Surijevog ujaka Sava Jablana, koji je radio u istoj kancelariji s Tomom Počekom, sinom Steva Počeka, sekretarom Obodove fabrike zamrzivača.
U bilješkama o životu Toma Počeka nije bilo ničega što bi me navelo da odgonetnem razlog za Tein iznenadni odlazak u Argentinu. Vratio sam tekst u fasciklu, i uzeo požutjeli papir formata male teke sa širokim linijama. ]irilična slova su bila velika i iskošena sa širokim nepravilnim proredima. Autor pisma očigledno nije bio mnogo dosadio školi, niti se trudio da svojom pismenošću ostavi utisak na čitaoca.
Dragi striko Pero
evo reko da ti se javim da sam dobro i zdravo što i tebe želim i da ti kažem da otkad sam ti prošli put pisa nema ništa drugo ovamo novo do to da sam dobio dugoga sina Maksima Miguela kome sam da ime po mome šukunđedu a tvome prađedu Maksimu Savovu.
Posa mi ide dobro zafaljujući jednome našemu banjaninu Amadu Kapetaniću koji je urgirao kod guvernera ćaka da mojoj kompaniji daju da ravnam teren za željezničku prugu u kampo largu koji je blizu naše la montenegrine ali mene sve nešto kopka da se vratim u našu jadogoru e su one srbijanske potrpezne kučke tamo mlogo osilile pa čim legnem i prevari me san skočim po metar uvis iz kreveta kad mi se ti akrepi pojave pred oči i još zbore međusobom vala doakasmo ovijem počecima eno jedan bazdi u debele sindžire u zenicu a onome drugome ni strva se ne zna.
Oprosti ako si se što naijedio na mene ja sam ka i ti samo što si ti pametni od mene brzorek i lako planem ali nijesam zla srca ka što vele naši dušmani
Ostaj mi zbogom striko Pero i do našega skoroga viđenja
Pisac se zaboravio potpisati ili to nije namjerno učinio. Svaki iskusni odmetnik stekne određene navike kojima se ukriva ili progonitelje navodi na pogrešan trag. Tomova opreznost nije bila samo posljedica paranoje koja vremenom, manje ili više, obuzme svakog bjegunca nego i razborita procjena da OVRA kontroliše korenspodenciju dvorskog slikara, s obzirom na prirodu njegovih veza s vladajućom kućom Savoja. Pismo je dospjelo u ruke talijanske policije, i pošto je kapetan Dino Bijađi, profesor srpskohrvatskog jezika, rodom iz Splita, utvrdio identitet autora, zaključio je da će se prepredeni odmetnik, s obzirom na stare komitske veze i poznavanje terena, iz Italije ka Crnoj Gori uputiti preko Drača ili Valone, a ne iz Rijeke koja je hiljadu kilometara sjevernije.
Izvadio sam iz frižidera poluispijenu bocu votke i sio u veliku fotelju. Bilo mi je došlo da se smijem sâm sebi. Moj mozak ponekad, takoreći u letu povezuje stvari koje su po prirodi složene, dok mi u drugim slučajevima trebaju mjeseci da osvijestim ono što je vidljivo svakom moronu. Na primjer, u prepunom kazinu sam mogao da držim pod kontrolom situaciju na svim stolovima za rulet, a nijesam vidio da mi Rako Mali, dok kuglica pada u sektor, pred nosom gura svoje žetone na dobitnički broj. Tako sam i sad prvi put primijetio da na zidu di fronte fotelje nema slike malog formata uokvirene dubokim baroknim ramom koju je potpisao Lorenco Bernini. Tei je portret Izabele Berbebini, neudate sestre moćnog \akoma Berberinija, čiju je palatu projektovao i portretisao sve članove familije slavni arhitekta i slikar Bernini, koji je projektovao i kolonade pred Petrovom bazilikom, bilo još jedino porodično srebro koje je mogla prodati.
ea nije bila rastrošna, ali nije znala s novcem: kupila bi neku skupu sitnicu, nakit, cipele, rukavice, u visini njenog mjesečnog budžeta koji je sama sebi odredila, i uskoro bi na njih zaboravila mjesecima presvlačeći par istih vesti, farmerki i tenisica. Uz to je i pravi antitalenat za trgovinu. Svoj stančić u Dežmanovoj prodala je jednom nakupcu južnog voća iz Metkovića ispod svake realne cijene, za hiljadu maraka po kvadratu, iako se, bez obzira na ratne prilike, lokacija stana na takvom mjestu mogla brat bratu prodati pedeset posto više od dobijene ponude.
Kako je novac od stana linjao bila je sve nervoznija. Trošila je posljednjih deset hiljada maraka. Drugi dan iza Svetog Nikole je krenula u potragu za kupcem Berninijevog portreta. Prvo je svratila u veliku galeriju slika Kavur u Via Kavuru, i pokazala fotografiju portreta s ramom vlasniku galerije dotoru \akomu Viali, crnomnjastom zaokrugljenom čovječuljku čije su prosijede vlasi toliko natopljene briljantinom da je izgledalo kao da je tog trenutka izašao iz kupaonice.
Dotore Viala je bio očekivano galantan: nije se znalo čime je više očaran, stasom i manirima mlade gošće ili slikom velikog majstora baroka koju nije našao u njegovim monografijama. Stari lisac nije gubio vrijeme. U pitanju je vrijedno umjetničko djelo… Za iznošenje iz vašeg stana moramo provesti određenu proceduru za osiguranje i ovjeru kod notara, za njen privremeni prijenos. Zato, ako hoćete da pojednostavite stvari, danas u pet sati došao bih u Vaš stan s procjeniteljem Klaudiom Karloniem, višim kustosom u Galeriji Borgeze, koji je najbolji poznavalac Berninijevog slikarstva.
Tačno u pet sati pojavila su se dva debela čovječuljka za koje je Tea pomislila da su braća blizanci. Galerista je predstavio svog dvojnika. Dotore Klaudio Karloni. Kustos se popeo na prste da bi sliku skinuo sa zida. Zadivljeno je pogladio duboki bogato urešeni ram. Otimo, prošaptao je. Postavio je sliku na bijelu ploču radnog stola, iz crne kožne futrole izvukao je lupu s pozlaćenim ivicama i pažljivo studirao svaki djelić naslikanog platna. Onda je okretao sliku s druge strane i lupom kao skenerom snimao ram. Konačno je vratio sliku na zid, zadihan i orošenog čela, kao da je trčao uz stepenice.
– Zanimljivo – rekao je ne pogledujućI u Teu, tobož zabavljen vraćanjem lupe u kožnu futrolu.
– Je li originalna?
– Potpis je Berninijev. Ali…- Zastao je, i oprezno pogledao Teu, kao da joj saopštava vijest o smrti člana familije. Tea je prvi put pažljivo osmotrila kustosovo lice: na mekim mesnatim obrazima usađen je veliki povijeni nos i oči grabljive tice. – Sliku je napravio jedan od njegovih učenika, a maestro je samo potpisao. U ono vrijeme to je bio čest slučaj.
– Znači da slika nema istu vrijednost kao da je slikao Bernini?
– Naravno. Najmanje tri puta manje vrijedi.
– Kolika bi bila cijena da je Berninijev rad?
– Oko sto miliona lira. Dvadeset posto manje ili više, zavisi od kupca, trenutnih konjuktura, očuvanosti slike.
– Kolika je Vaša cijena ? – Tea se okrenula galeristi.
Čovječuljak je gledao sažaljivo, u fazonu, meni to ne treba, ali ću ti napraviti uslugu.
– Trideset pet miliona mogli bismo dati.
– Prodato. – Reče odlučno Tea. Skinula je sliku sa zida, i tutnula mu je u ruke, kao što ljuta, iznervirana žena gurne u naručje muža pogano dijete, dok ne skine kipuće mlijeko sa šporeta.
Konačno mi je postalo jasno da je Tea pošto-poto, na brzu ruku, prodala Berninijevu sliku, iako je s malo truda mogla naći nekog drugog stručnjaka koji bi možda utvrdio da je potret slikao majstor a ne neki njegov učenik, jer je bila skovala tajni plan za odlazak i nije željela ništa da prepusti slučaju. Sad mi se vraćala u pamet svaka noć, pune dvije sedmice između katoličkog Badnjaka i pravoslavnog Božića.
Pretresali smo svaki detalj u vezi scenarija filma o porodici Poček: likove, tradiciju, mentalitet, socijalno okruženje, političke prilike, međusobni odnos u familiji. Ona mi je ponešeno, čas euforično čas nesigurno, iznosila dramaturgiju, mjesta snimanja, ambijente. Pominjala je Cetinje, Rim, Rijeku, Kapri, ljetnjikovac kralja Zogua u Valoni, u kojemu je hauz majstor bio Božo Šiš, Tomov pouzdanik, što mu je obezbjeđivao pratnju kroz Albaniju. Ali, nijednom nije otkrila neku scenu ili dijalog vezan za Argentinu, i Tomovo preduzetništvo u La Montenegrini, niti je pominjala njegove sinove, koji su joj bili rod u drugom koljenu.
Tea se žalila da joj fali jedna karika koja će razigrati, oneobičavati priču, izvući je iz prepoznatljivih dramaturških klišea, i na kraju neočekivano poentirati. Prethodno je bila izmislila dijalog između Toma i malog slikarevog sina \orđa, koji će kasnije postati najveći as Musolinijeve avijacije s osamnaest oborenih savezničkih aviona, i poslije rata nastaviti karijeru kao visoki oficir NATO pakta, i komandant aerodroma u Avianu. Ali dijalog dvojice rođaka, različitih kao dan i noć, po godinama i karakteru, romantičnog dječaka koji je sanjao o ratničkoj slavi i ciničnog odmetnika, bila je neprirodna, i na momente patetična. Tea je osjetila da je iscrpila sve važne spoznaje o djedu koje su povezane sa cetinjskim, rimskim i riječkim miljeom. Zato je, pretpostavljam, iznenada otkrivenu argetinsku kopču, u liku njenog polustrica Maksima Miguela, doživjela kao bogojavljenje za konačni zaplet, u koji može uključiti i druge emigrante. Posebno je htjela naći epizodnu ulogu još jednom političkom emigrantu u ]aku, brigadiru Krstu Popoviću, koji je među crnogorskim iseljenicima imao auru mitskog junaka iz bitke na Mojkovcu, čiji je šinjel, dok je komandovao iz stojećega stava, probilo sedamdeset švapskih zrnobojina, a da nijedna komandanta izviđačkog odreda ni po prstu nije dohvatila.
Na kraju sam sklopio cijeli mozaik, kao mađarsku kocku. Iskusni psihoanalitičar bi utvrdio da sam dugo podsvjesno bježao od pravog odgovora, jer mi je Tea, istina pitijski, bila nagovijestila odlazak u Argentinu. Čak me iskušavala bih li možda otišao zajedno s njom. Nijesam bio toliki blavor da ne mogu provaliti da me je provocira, ali bio sam uvjeren da su to samo njeni trenutni hirovi, jedna od bezbrojnih malih osveta, zbog nemoći da se od mene definitivno otkači.
Pošto je završena ponoćna misa, i papa se izljubio s kardinalima i biskupima, Tea i ja smo bili ispili vino i prikrajčili bocu martela. Ona se malo zanijela dok je ustala od velikog trpezarijskog stola, a onda se kapriciozno uspravila da pokaže da vlada tijelom.
– Jeste li za ples?- Šaljivo se naklonila, imitirajući kavaljere koji dame pozivaju na igru.
– Nije duhovito. Ne plešem.
– Što si se udrvenio? Samo se prepusti.
Soba je bila u polumraku, jer je Tea isključila veliki luster s dvanaest minjonki, i samo su dvije stolne lampe u uglovima sobe bacale tanke snopove svjetlosti poput malih reflektora, tako da je osvijetljena iz žablje perspektive njena tanka i šesna figura sa zabačenim tjemenom i golim širokim ramenima izgledala kao šeherezada iz neke istočnjačke bajke. Primio sam je za ruku i privio uz sebe. Blagi mirisi njene mliječnobijele kože su me podsjećali na aromu nerazvijene ruže, uronjene u vino i konjak. Pustio sam je da me vodi.
– Ponovo me zavodiš? –Šapnuo sam joj na uho.
– To je nemoguća misija.
– Misliš da sam tvrda srca.
– Previše si osjednut sobom.
– Previše sam opsjednut tobom.
– Ne vjerujem ti. Moraš to dokazati nekim gestom.
– Da skočim s ovog balkona? Prerežem vene? Izazovem na dvoboj nekog drznika koji ti se upucava?
– Duhovitost ti nije jača strana.
– Kaži, što hoćeš?
– Na primjer, da me odvedeš negdje daleko.
– U Laponiju?
– Ne, na južnu stranu. U Ognjenu zemlju.- Naslonila mi je glavu na rame. Htio sam se nasmijati, ali nijesam siguran je li joj glas molećiv ili šaljiv.
– Svi putevi vode u Rim, a mi iz Rima na kraj svijeta. Zašto baš tamo?
– Ognjenu Zemlju, kao i Gran ]ako, naseljavali su samo očajnici i ludaci. Oni koji su htjeli da se obogate, otišli su u Australiju, Kanadu, Južnoafričku Uniju. Na nepristupačnim otocima Ognjene Zemlje, čiji su planinski vrhovi pod vječnim ledom, stanovnici se bave stočarstvom i ribarstvom, mahom kitolovstvom. Interesantno je da osim domorodaca, Fueguinosa, najviše ima doseljenika iz Dalmacije i Crne Gore.
– To je originalno. Što bismo radili? Lovili kitove?
– Napravit ćemo ranč i držali tisuću ovaca. – Tea je ovce vidjela jedino na filmu ili kroz prozor željezničkog vagona.
– Ja bih šišao ovce a ti plela pokrovce, gunjeve, čarape. – Rekao sam mrtav ozbiljan.
– Imaćemo pet žutoglavih dječaka.
– Ne, tri sina i dvije kćeri.
– Obavezno ćemo držati konje.
– I velike ovčarske pse.
– Uzećemo jednu kreolku koja će praviti sir.
– Prave li Kreolke sir?
– Nemam pojma.
– Nemoj biti površan. Neću pomoćnu radnu snagu, domoroce, bedinterice, sluge, sve ćemo sami stvarati. – Naslonila je čelo na moju bradu.
– Ako ne izrabljujemo druge ostaćemo siromašni. – Pokušao sam biti šaljiv.
– Pohlepa je neutaživa, ona je kao krmača koje proždire svoj okot. Samo oni koji su pobijedili nisku strast za sticanjem imetka u dovoljnoj mjeri vladaju sobom.
– Ličiš mi na popove koji propovijedaju siromaštvo a onda krijući slažu pare u stramac. Katgod ti fali para postaješ histerična.
– Ti ne znaš ništa o meni. – Podigla je glavu i pogledala me ljubopitivo, kao da me prvi put vidi. – Ovdje više nemam nikakvu intrigu. Osjećam ustajalost u zraku. Treba mi promjena,salto mortale, da sve okrenem naopako, kao čarapu. Osjećam prazninu dok hodam pored ovih velikih palata. Ovdje su sve priče ispričane, sve podsjeća na prošlost. I ljudi mi liče na muzejske eksponate. U pravu je moj rođak Fulvio, Rim je postao kulturna provincija koja je nejaka da nosi na svojim leđima tako veliku tradiciju. Ovdje nikad neću završiti scenario.
– To nema veza s Rimom. U pitanju je tipična stvaralačka kriza. Zaključaj rukopis, šest mjeseci, godinu, radi nešto drugo, i vidjećeš kad mu se vratiš sve će leći na svoje mjesto.
– Ponavljam, ti ne znaš ništa o meni. Uvijek si odsutan kad sam ja u pitanju, i dok ležiš pored mene.
– Potraži blisku dušu.
– Ne lupetaj. Treba mi nešto drugo. Ne samo promjena ambijenata. Vjerovatno znaš da je Gogen otišao u Tahiti, na južna mora, pošto mu se smučila karijera bankarskog činovnika. Ernesto Sabato je bio najdarovitiji mladi naučnik u timu nobelovke Marije Kiri. Predviđali su mu veliku karijeru, i on je u vrijeme najvišeg naučnog uspona, sa ženom i četvorogodišnjim sinom pobjegao iz elitnog pariskog apartmana u neku kolibu u argetinskim pampasima, koja nije imala ni stakla na prozorima. Njegovi su ga mentori uzalud preklinjali da se vrati. Mislili su da je poludio, jer sa sobom odveo ženu i malog dječaka. Nije ga ništa pokolebalo da krene ispočetka, kao suradnik u drugorazrednim literarnim časopisima. Bez tog otklona, koji je svima izgledao sulud ne bi bilo Tunela, i ostalih njegovih divnih knjiga.
– Priča je poučna, ali nije univerzalna. I unutrašnji egzil je svojevrsna intelektualna pobuna. Recimo, Kafka cijelog života nije na duže od mjesec dana izbivao iz Praga, kao ni Kavafi iz Aleksandrije.
– Oni su svoj prostor slobode našli u stvaranju velike književnosti. Ali, kakvo je opravdanje za nas koji nemamo njihovu ingenioznost?
– Zaboravljaš da su obojica za života bili nepoznati, marginalni pisci.
– Svi velikii duhovi, pa i oni koji su potpuno ignorisani, duboko su svjesni svog dara. I zato su spremni da plate svaku cijenu.
– Što se onda događa s onima koji se obestrve a nemaju genij jednog Gogena, Sabata, Remboa ili Vijona?
– Velike avanture su više vođene intuicijom nego nekim osmišljenim planom. Na tvoje hipoteze je nemoguće odgovoriti. Jer, neko ko bi pravio takve analize vjerojatno bi shvatio da procentualno propada približno jednaki broj koji ostaju i onih koji odlaze.
– Udarila si u smućene vjetrove. Promašila si temu. To što govoriš je čisti egzibicionizam. Katgod sam te pozvao da dođeš u Albaniju uvijek si se femkala: čula si da su grozni albanski putevi, da su česte restrikcije struje, te fekalije se izlivaju na ulicama. I sad naprasno mene optužuješ za konformizam.
– Ja sam genetski uglavnom Balkanka, i ne treba mi još jedan Balkan, koji je sličan onome od kojega sam pobjegla. I to još gori, zaostaliji.
– Moramo se s stvarima suočiti in vivo da bi mogli o njima vjerodostojno raspravljati. Samo na taj način ću povjerovati da nemaš predrasuda i metropolske snobovštine.
– Ti navodiš vodu na svoj mlin, jer si bez dara, bez petlje, bez vizije. Jer si, kako bi Srbi kazali, pobegulja. Stalno čekaš da počne padati plafon, i tek onda dadneš petama vjetra.
– Što si se nakurčila. Božić je. Pijana si?
– Jebe mi se za to Božićno mirbožanje. Davno sam ti trebala sve to kazati u facu, i dobro je što ću ti saopćiti na Božić- da si velika pizda.
EPILOG
Cijele tri godine nakon što je moj advokat od podgoričke policije i suda dobio napismeno da sam postao slobodan čovjek, smišljao sam razne stvari koji će me odgovarati od dolaska kući. Uvijek mi je bilo nešto drugo preče. Jer, činilo mi se da su stvari iste kao kad sam ih ostavio. Katgod sam telefonom pitao Femiju: Kako si?, uvijek je odgovarala: Dobro. Na isto pitanje Suri bi mi rekao: Sranje.
Po svemu sudeći, i ja sam zapao u letargiju. Nikako se nijesam mogao opasuljiti što se to desilo u Albaniji. Pobuna štediša je bila kao prirodna stihija. Teško sam dolazio sebi. Nadohvat ruke mi je bilo toliko novca da sam samo pola godine poslije dobijanja koncesije mogao živjeti od rente ili bankovnih kamata. Uostalom moje strasti nijesu zahtjevne i skupe, i najvećim dijelom se odnose na kupovinu knjiga, pretplate za fitnes sale, i povremena putovanja u mjesta u koja sam već dolazio.
Poslije pobune štediša u Albaniji vratio sam se u Zagreb, i opet se zaposlio u istom hotelu koji se više nije zvao Interkontinental nego Opera. Promijenio se i gazda kazina, koji je forsirao domaće dečke. Upola mi je smanjena plata, tako da sam se iselio iz hotela, to jest izgubio privilegiju da me u zakazano vrijeme bude recepcioneri, donose mi poštu i podsjećaju me na sastanke, i da se o mojim košuljama i donjem vešu brine hotelski vešeraj. Preko oglasa sam pronašao stan na Jarunu, u zgradi koja je preko puta zadnje stanice tramvaja sedamnaestice.
Bio sam bez perspektive. Novi gazda kazina me nije volio. Ali nijesam ni ja više bio onaj stari, koji je kao kobac koncetrisan na igrače, točak ruleta, isplate. Ruku na srce zbog toga sam degradiran-više nijesam bio inspektor stola nego obični krupije- a ne zato što sam nekome antipatičan. Sve teže sam održavao koncetraciju u poslijeponoćnim satima. Prvi put sam se poslije toliko godina zabrojio sa žetonima, pogrešno isplatio igrača, na štetu kuće. Manjak koncetracije sam pripisivao rezignaciji a ne izumiranju moždanih ćelija i opštem zamoru organizma. Pred zoru sam se kao prebijeni pas uvlačio u hotelski taksi koji me ostavljao ispred moje gajbe u ulici Hrvatskog sokola. U zimskim mjesecima sam spavao po dvanaest sati, i bio zaboravio kako izgleda dnevna svjetlost.
Zagreb me više nije privlačio. Izgubio je predratnu živost i ratni eros iščekivanja velikih vijesti. Polako je ulazio u svoju mirnodopsku fazu, oronuo od rata i kapitalističke pretvorbe, kao pobjednik nove nacionalne revolucije, ali bez onog slavodobitnog zamaha koji su imali komunisti poslije četrdeset pete. Normalizaciji života, kako se drugačije zove povratak na stare svakodnevne malograđanske rituale, umnogome je doprinijela teška bolest predsjednika Tuđmana, oca nacije, koji se junački nosio sa smrtonosnim rakom želuca. Vidjelo se iz aviona da njegovi nasljednici neće biti fatalistički zagledani u svoju povijesnu misiju niti imati toliko strasti u omalovažavanju opozicije, reformisanih komunista i liberala, za koje je vrhovnik govorio da su stoka sitnog zuba ismušenjaci koji srljaju kao guske u maglu.
Ipak sam se nekoliko puta premišljao da spakujem kufere i krenem u Crnu Goru, ali sam uvijek odustajao pošto bih se sjetio Surijeve sentence: Ovdje će ti sve oprostiti osim da ostaneš bez para. I zaista, pošto se izljube s povratnikom u pjaci prvo snimaju njegovo imovno stanje. Zagledaju auto s kojim se dovezao, raspituje li se o kupovini nekretnina, koje restorane obilazi. Ne bi prošlo ni mjesec dana prije nego što bi se provalilo da ću morati preživljavati od dvjesta maraka Femijine penzije, koju je zaradila za tridesetogodišnje dirinčenje u fabrici Obodovih veš mašina. I krupijejski posao u Montenegru je pao na niske grane. Stari krupijei su se zentovali brutalnosti novih igrača, koji su se obogatili pljačkom na ratištima i monopolom u švercu nafte i cigara. Drugih gostiju kazina nije bilo, jer su međunarodne sankcije uništile industriju i dovele do turističkog kolapsa. Od stranaca na primorju su bili jedino talijanski kontrabandisti, i samo je u hotelu Podgorica, radilo pristojno kazino, u kojemu su štitili krupijee i igrače.
Kazino u Operi se polako oporavljalo, sve veći broj stranaca, diplomata, bivših vojnika i obavještajaca koji su radili za inostrane paradržavne organizacije, biznismena i bankara sa projektima za oporavak privrede od čijih cifara je boljela glava, dolazili su u bar kazina, malo poigrali, bacilli koju stotku na boje i duzine, ili doveli neku ovcu, domaćeg tajkuna, Rusa ili Arapina, koji ujutru nije znao potrefiti izlazna vrata. Ali, moj rejting nije rastao. Naprotiv, tavorio sam, s dobrim izgledima da dobijem otkaz.
S Femijom i Surijem se nijesam čuo nekoliko mjeseci, jer su u Ivanbegovoj ulici radnici koji su postavljali nove vodovodne cijevi na nekom mjestu omaškom prekinuli telefonske vodove. Onda me Suri pozvao mobilnim telefonom na pravoslavni Badnjak 1999. godine.
– Dobro veče, nazdravlje ti Badnje veče.
– I s tobom zajedno – odgovorio sam na tradicionalni način. Samo sam zaboravio da dodam mnogo godina u zdravlju i veselju.
– Kako si? – Otkad ga se sjećam Suri me prvi put pitao za junačko zdravlje.
– Nije loše.
– Gdje ćeš slaviti Badnje veče.
– U kazinu. Radno.
– Govoriš kisjelo. Što ne valja.
– Sve je u redu.
– Što se ne vratiš. Ovdje stvari polako dolaze na naše. Nijesmo više ostavljeni kao brabonjak na cjedilu. Javljaju se i za nas kombinacije.
– Ne mogu, dok ne skudžam neki dug.
– Od koga.
– Od mog bivšeg ortaka Rala Delića.
– Koliko love?
– Pedeset somova.
– Maraka?
-Dolara.
– Uuu jebo te. Gdje je taj tip sad?
– U Skoplju?
– Što mi ne rečeš. Namirićemo sve s kamatom.
– Imaš tamo nekoga?
– Nego što. Najačega.
Čim sam se istuširao i navukao radnu odoru, crno odijelo, bijelu košulju i leptir mašnu, zaboravio sam Surijevo obećanje. On nije obećavao usluge da bi mešetario, ali je volio da fascinira sagovornika. Rale me je klasično izradio. Nijesam imao potvrdu ovjerenu u sudu za dugovanje, čak ni obični papir s njegovim potpisom. Uhvatio me u raskorak, jer sam bio zabrinut za Teu, i mislio samo na to kad će mi javiti iz avio agencije da su rezervisali kartu za Rim, preko Zagreba ili Ciriha. Jedno vrijeme me je muvao, te sjutra će, te za nedjelju, pa za mjesec, samo da mu legne lova. Onda je promijenio broj mobilnog telefona, a glas iz kazina u \evđeliji, koji se spajao preko hotelske telefonske centrale, izgovarao je istu rečenicu: Gazda nije tu.
Na Šćepandan, treći dan Božića, na displeju mobilnog telefona se pojavio prefiks broja +389, koji označava međunarodni kôd Makedonije.
– Zdravo burazeru – glas je glumio familijarnost.
– Zdravo Rale. Otkud ti? Turska godina da se ne javljaš.
– Jebi ga burazeru. Ovo je ludnica. Znaš i mene su izvarali, i to oni kojima sam sve povjerio. Došlo je vrijeme da nikome ne možeš vjerovati. – Govorio je bolećivo, kao da očekuje da ću zaplakati nad njegovim problemima.
– I ja sam tebi vjerovao.
– U pravu si. Htio sam sto puta da te zovnem. Ali, kažem nema smisla da se nervira.
– Ipak si se javio. – Provocirao sam ga, jer mi se činilo da me ponovo folira.
– Skupio sam lovu, konačno. Nešto sam pozajmio od Čombea.- Čombe je bio prvak bivše Jugoslavije u klasi automobila do hiljadu I sto kubika.
– Što je s kamatom – osjetio sam da ga je neko stisnuo za jaja.
– Nemoj me zajebavati. Znaš li kakvo je vrijeme.
– Kad ću dobiti glavnicu. – Trudio sam se da mi glas zvuči ljutito.
– Javiće ti se Lazar Kodić. Janjevac. Ima zlataru u Skoplju.
Čim smo prešli crnogorsku granicu na Božaju, prije vojnog punkta na kome je Suri podmitio poručnika s bosanskim naglaskom štekom marlboroa, izvukao sam SIM karticu hrvatskog mobilnog operatera, i bacio je kroz prozor auta. U memoriji kartice je bilo nekoliko stotina telefonskih brojeva, čijih se polovinu vlasnika ne mogu sjetiti. Telefonski broj 098 9710414 nijesam mijenjao, jer s celularnom napravom u džepu produžavaš iluziju o tome da nijesi sam, i da ti se svaki čas može javiti neki glas za koji bio uvjeren da te je zaboravio.
Odbacivanje broja značio je prekid i posljednje moguće veze s Teom. Jer, ona je, u istom onakvom malom crvenom notesu kakav sam i ja imao, bila na vrhu prve strane upisala moj broj mobilnog telefona. Inače, Tea je operisana od svega što je vezano s brojevima, i zato je i moj telefon, koji je nekad zvala po nekoliko puta dnevno, morala zapisati na vidljivom mjestu. Njeni problemi, često smiješni, najviše su bili uzrokovani selektivnom memorijom i nesposobnošću da izračuna i prostu matematičku radnju. Tako je, recimo, pamtila imena ulica, ali ne i broj na određenoj adresi. Zato joj stalne nevolje s novcem nijesu bile posljedica obijesti, nego nesposobnosti da planira i sabere dnevne izdatke, i onda ih pomnoži s danima do kraja mjeseca, ili brojem mjeseci u godini.
Prve dvije godine poslije Teinog odlaska iz Rima, kadgod se na malom ekranu Nokie pojavio nepoznati ili zatajeni broj pomislio sam: Možda je Tea. Onda sam vremenom oguglao na nepoznate brojeve, sve manje se odazivao, jer ljudi telefon rijetko koriste da bi nešto saopštili već do besvijesti bezveze tupe, troše skupe impulse i vrijeme sagovornika. Veliki dio dana i noći telefon mi je bio isključen, ali nijesam mijenjao broj i operatera, iako su se pojavile nove mreže sa povoljnijim paketima usluga. Celularni telefon ti vremenom postane partner, čija je memorija pouzdanija od tvoje, i tako sačuva kontakte s određenim brojem osoba, od kojih bi neke rado zaboravio. Ljudi mijenjaju telefonske brojeve kad lista nepoželjnih umnogome premašuje broj onih do kojih ti je stalo, i očekuješ da će se javiti. (Samoća je sigurno bila teže podnošljiva prije puštanja mreže telefonskih centrala u masovnu upotrebu. Frudrih Niče je, mjesecima prije nego što su demoni potpuno ophrvali njegov blistavi duh, svako jutro odlazio na poštu i pitao: Je li stiglo pismo za Fridriha Ničea. Šalterski činovnik koji je danima izgovarao izgovarao istu frazu: Nema ništa gospodine Niče, jedno jutro je pitao neobičnog posjetioca: Gospodine, otkud treba da stigne Vaša pošta. Filozof ga je začuđeno gledao, i više nijednom nije prešao prag pošte).
Laknulo mi je, kao da mi je neko s leđa skinuo samar, kad sam zafrljačio malu žutu SIM karticu kroz prozor starog žutog mercedesa. Čovjek može živjeti više, naizgled kontradiktornih, života ukoliko jasno razabira stvari koje su ga odredile u očima drugih. Kako je kartica nestala u mali kanal pored ceste stvari oko Teinog bjekstva – prvi put sam upotrijebio riječ bjekstvo – su mi se dodatno razbistrivale.
Teina provokacija o odlasku u Ognjenu Zemlju ili Gran ]ako bila je sračunata na to da me opipa, da vidi kako ću reagovati. Ona nije bila toliko nepromišljena- premda je u njenoj prirodi duboko utisnuta jedna doza fatalizma- da zaboravi svoju preosjetljivost na zapuštenost i grubost, i osudi sebe na život u zabitima, koji je izložen velikim fizičkim naporima i opasnostima od prirodnih stihija, nepoznatih bolesti, izolovanosti od civilizacije. Ukoliko je zaista bila kupila kartu za Buenos Aires i preletjela Atlantik, kako je tvrdio njen daljnji rođak Fulvio Poček, onda je sigurno ostala u delti La Plate, metropoli s beskrajnim bulevarima, velikim knjižarama i brojnim talijanskim i francuskim restoranima.
Storija o Tei bi se, kao i mnoge druge, završila bez hepienda, da nije bilo još jednog neočekivanog susreta. Sjedio sam ispred Gradske kafane i posmatrao grupu talijanskih turista kako ulazi u Državni muzej. Tri su pune godine otkad sam se vratio na Cetinje, i turisti su se počeli polako vraćati, iako su tenzije oko državnog pitanja još trajale. Neki inostranci su bili radoznali da vide razliku u odnosu na vrijeme socijalističke Jugoslavije kada su ljetovali u primorskim hotelima i kampovima. Obožavali su crnogorsko primorje i planine, iako nijesu razumjeli ni komunizam niti nacionalizam koji se pozivao na demokratiju i istorijska prava. I čim je odlaskom Miloševića nestala opasnost od novog rata oni hrabriji predratni turisti su se počeli vraćati u zemlju divlje ljepote.
Talijani više od drugih turista vole Državni muzej, jer je u nekadašnjem Dvoru kralja Nikole nakon crnogorske najviše talijanske tradicije. Od venecijanskog salona, rimskog posuđa i mobilja, pejzaža koje su naslikali fiorentinski slikari do velikih portreta bračnog para Savoja, kćeri i zeta potonjeg crnogorskog vladara. Poslije sat vremena grupa je izašla iz muzeja, raštrkala se u grupicama po troje-četvoro, i krenula prema kafani da se osvježi. Posljednji iz muzeja je izašao visoki, mršavi riđobradi čovjek, koji je neobično ličio na Fulvia Počeka, pukovnika skvadra mobile. Kako mi se primicao, po hodu i držanju glave, htio sam se zakleti da je to on. I mahnuo bih mu zasigurno rukom da mi se nije prije deset godina nije dogodilo da jednog Austrijanca u Beču s leđa potapšem po ramenu misleći da je pisac i prevodilac s Kosova Škeljzen Malići, s kojim sam samo tri dana prije toga večerao u zagrebačkom restoranu Feniks. Čovjek koji se okrenuo i s gađenjem viknuo, Vas, nije samo bio identičnog stasa i prosijede fazonirane brade nego je imao i iste okrugle naočare s tankim okvirom.
Riđobradi je krenuo prema mom stolu.
– Vi ste ovdje – rekao je dvosmisleno.
– U ovom gradu sam rođen. Sjedite. – Sio je jednako ležeran i siguran u sebe, kao i prilikom našeg prvog susreta u kafani hotela Florens. – Onda, otkud Vi u Cetinju?
– Nadam se da niste zaboravili da je moj djed rođen na Cetinju, zapravo u Donjem Kraju, koje je u to doba bilo selo. I pošto sam se za Novu godinu penzionisao odlučio sam da sredim porodičnu arhivu, najprije monografiju Pera Počeka koju nikad nije završila tetka Jela. Ali prije svega moram upoznati Crnu Goru, koja je cijelog života bila djedova inspiracija. Naša grupa sedam dana obilazi južnu i sjevernu regiju, a poslije ljeta ću sâm doći da se detaljnije upoznam s vašim slikarstvom. Nisam znao da imate tako dobre slikare.
– Nijeste mi izgledali tako sentimentalno kad smo se sreli u Rimu. – Malo sam ga bocnuo, jer policajci u penziji postanu još ciničniji ili otkrivaju tobožnje mladenačke umjetničke afinitete.
– Sad sam penzioner. I moja interesovanja nisu samo kulturološke nego i poslovne prirode. Mislim da bi ovdašnjoj nacionalnoj galeriji bile interesentne neke Počekove slike koje su u vlasništvu familije. I s druge strane, ovdje je u privatnom posjedu jedan djedov autoportret i portret Maksima Gorkog, koje bih otkupio po razumnoj cijeni.
– Moj prijatelj je direktor nacionalne galerije. Ukoliko Vam bude trebala pomoć stojim Vam na usluzi.
– Ako nisam indiskretan, što je s Vašim biznisom u Albaniji? – Špiclov je sve pamtio, i htio mi je staviti do znanja da je znao da sam ga folirao kad sam mu rekao da pišem roman o Balkanu.
– Još onda kad smo se sreli, prije šest godina, silom prilika sam morao rasprodati slot aparate. Sjećate se velikog haosa zbog pobune prevarenih štediša?.
– Kako da ne. Naše službe su bile u panici. Plašili smo se novog velikog izbjegličkog talasa prema jugu Italije.
– To je logika velikih država, koje na svoje siromašne susjede gledaju kao na govna. Ohrabrujete ih da prime stotine hiljada izbjeglica, a kad u Italiju uđe samo stotinak nesretnika saziva se vanredno zasijedanje parlamenta. – Dok sam govorio neka mrena mu se navukla preko očiju. Pogled mu je bio hladan, neproziran, kao u kafani hotela Florens.
– Tea mi je rekla da pišete roman. Jeste li ga završili? – Brzo je vratio samokontrolu, i glas mu je ponovo bio mek, latinski, sa dugosilaznim akcentom na drugom vokalu.
– Nijesam. Pišem nešto drugo. – Pogodio me u živac, i to je sigurno vidio na mom licu. Slutio je da odavno ni s kim nijesam razgovarao o Tei.
– Jeste li u kontaktu?
– Nijesmo.-Odgovorio sam preko volje.
– Tipično za balkanski temperament. Prvo zaklinjanje na vječnu ljubav, i onda neprijateljstvo do smrti. – Mudrovao je bivši komandant odreda specijalne policije.
– Takvi smo mi Mediteranci. Nijeste ni vi bolji kad su vaše žene u pitanju. – Pokušao sam prebaciti lopticu u njegovo dvorište.
– Tea mi se javila nekoliko puta. Dobro se snašla. @ivi u General Madriagi. Naučila je španjolski jezik. Režira u lokalnom teatru. Postavila je dramu jednog hrvatskog pisca čijega se imena ne mogu zapamtiti.
– Drago mi je.
– Muž joj se zove Dijego Dragišić. Kaže da je on porijeklom iz tvog plemena. U jednom mandatu je bio gradonačelnik General Madriage. Nastavio je tobož oduševljen Teinim uspjehom, a ustvari mi je dao na znanje da su me pominjali u razgovoru.- Ima dva sina, Maksima Miguela i Mata Amada.
Vodič je pozvao turiste da krenu prema autobusu, koji je parkiran na ]ipuru. Slikarev unuk mi je srdačno stisnuo ruku i zatražio da izmijenjamo brojeve telefona.
– Javljam se obavezno jesenas. Ako prije toga posjetite Rim biće mi zadovoljstvo da Vas ugostim.
Kolonelo se posljednji u grupi uputio prema autobusu. Trebala mi je jedna votka, možda i dvije, da sredim misli. Mahnuo sam konobaru, a onda sam se predomislio i krenuo prema kući. S vrata sam se ustremio prema kuferu s knjigama, koje nijesam raspakivao pune tri godine, otkad sam se vratio. U međuvremenu sam bio izvukao samo Tein talijanski rječnik i stavio ga na radni sto. Nestrpljivo sam preturao knjige čije sam naslove bio gotovo zaboravio, dok nijesam s dna kufera ugledao kopiju nezavršenog filmskog scenarija. Na posljednjoj stranici je pisalo.
Skica za posljednju scenu.
General Madriaga, gradić od petnaestak hiljada žitelja, provincija Buenos Aires. Na periferiji grada Tomova hacienda. @ena Zlatana. Sinovi Maksim Miguel i Mato Amado. Društvo Durmitor. Osnivači su emigranti iz Gaete.
U unutrašnjim ratovima i revolucijama gradovi se promijene u nekoliko godina koliko u drugim vremenima za dvije ili tri generacije. Cetinje je više propalo od svih gradova koje sam znao prije potonjih ratova, ako izuzmemo bosanskohercegovačka mjesta koja su sorena ognjem i etničkim čišćenjem. Njegovo opšte urušavanje je samo dijelom uslovila propast privrede, jer su građani koji su stvorili pozorište, čitaonice, muzej, dnevne novine, radio, postojali i prije socijalističke industrijalizacije. Dakle, nijedna se propast, mala i velika, nije desila samo zbog jednog razloga. Niti je pošast došla tek tako, u jednom danu, s neba pa u rebra. U prvoj i drugoj Jugoslaviji Cetinje su sumnjičili zbog nostalgije prema malom dvoru na ]ipuru, plemenskom pijemontizmu i separatizmu. Poslije propasti socijalističke Jugoslavije i dolaska na vlast kriptokomunističkih oportunista i srpskih nacionalista stara prijestonica je potonula u bijedu, i po svojoj ekonomskoj snazi se nije mogla mjeriti ni s nekom mjesnom zajednicom u Podgorici, od koje nova klasa pravi metropolu po svojoj mjeri.
Na početku ratova u Sloveniji i Hrvatskoj dva su događaja ubrzala nenajavljeni i za većinu nevidljivi nestanak cetinjske boemije, koja je dugo prkosila epskoj tradiciji i socijalnom realizmu. Pobjedonosne vojne akcije, masovni mitinzi, brojne propagandne televizijske emisije o istorijskim nepravdama i mračnim vatikansko-kominternovskim zavjerama protiv slobodoljubivih Srba i Crnogoraca, te svakodnevne pogibije na Dubrovačkom frontu ili u međusobnim obračunima mladih Cetinjana u Njegoševoj ulici, učinili su da vijest o smrti \oka Leze koji se utopio ili je umro od srčanog udara na Velikoj plaži u Ulcinju, i isto tako nenadni odlazak Ruda Jesenjskog u Beograd, proteknu gotovo neprimjetno.
Ratovi su se završili, i masovni pokret za nezavisnost se klasno i partijski raslojio, ali duh profesorâ boema, Konzerve i Banja, i pjesnikâ parnasovaca, Leze i Jesenjskog, više se nije vratio. Ostao je samo Vaso Gordin, kojega je pjesničkom zanatu na Golom otoku učio makedonski poeta Venko Markovski, kasniji dvorski pjesnik Todora @ivkova, sa svojom kao egipatski papirus izbrazdanom i zadebljalom kožom i nemirnom grivom čije su dlake nalik na bakarnu žicu štrčale na sve strane. Sve je nadživio, pa i sebe, iako je preležao Goli Otok, ludnicu i sanatorijum za plućne bolesti. Njegovi prkosni izlomljeni stihovi – Lezu su podsjećali na njegušku kubasicu- o uzaludnim nadanjima oca, ambulinama uma, komunističkom bratstvu, uprkos svemu, pisane po ugledu na Majakovskog i Hikmeta, bili su uvredljivi za pristojan svijet, jer su ih podsjećali na skorašnju pripadnost jednom poraženom i osramoćenom poretku, koji je ideju bratstva i jednakosti pretvorio u tiraniju jednoumlja. Buntovnog pjesnika koji se, nakon Golog otoka, vratio na Cetinje, i popeo na jedan kameni stub ispred nekadašnje Banovine s transparentom na kojem je pisalo PARTIJO MAJKO DAJ MI HLJEBA, pola vijeka kasnije sahranile su sestre u pratnji rođaka, jednog bivšeg člana CK Jugoslavije i nekoliko neuglednih pijanaca, u porodičnom grobu ispred male seoske crkve. Sapatnici su ga izdali- posljednji put. Niko nije spomenuo njegov oporučni zavjet. Stari performer je bio smislio kako će se njegov prah rasuti niz lovćenske strane. Štampanim neravnim slovima, nespretnim od staračke drhtavosti ili nikad savladanog zanata pisanja na poslijeratnom kursu za milicionere, detaljno je, pod brojevima od jedan do šest, napisao i predao na amanet Marku Mačku, da ga mrtvog zavežu za unutrašnju stranu velike kamionske gume koju će politi benzinom, zapaliti i gurnuti s vrha Lovćena u noćne sate tako da se niz strme padine strovali u Boku Kotorsku, poput zvijezde padalice.
Petnaest godina je na donjoj polici iznad pisaćeg stola bilo naslagano deset primjeraka moje knjige priča Šampion. Otkad sam se vratio iz egzila nijednom se nijesam usudio dohvatiti u ruke ovu zastidno neuglednu brošuru, koju kao da je pisao neki početnik kojega jedva poznajem. Kad sam se konačno nakanio uzeti je u ruke i počeo je prelistavati sjetio sam se svake rečenice, i načina na koji su nastajale.
Nijesam je dočitao do kraja. Ležeći nauznak na kauču uhvatio sam knjižicu između palca i kažiprsta i frleknuo je preko glave, na pisaći sto među ostale knjige. Nikad neću potpuno prevladati nelagodu među mnoštvom knjiga, iako s godinama čovjek postaje tuplji, i realističniji.
Zaspao sam obučen u krevetu, kao pod narkozom, toliko tvrdo da me Femija nije smjela probuditi, i ležao punih dvanaest sati, do osam ujutro. Prvo sam se pridigao na laktove i pogledao sam kroz dvorišni prozor: bilo je tiho i depresivno. Kao u ruskoj stepi. Iako je tek početak septembra travke su se sparušile i požutjele. Četiri mjeseca nije čestito pala kiša. Možda i kiše na Cetinju postanu mit, kao i priče o propalom kraljevstvu. Otvorio sam prozor, i istočnjak je razigrao listove rukopisa romana koji su bili još razlepušeni po stolu. Sio sam da složim rukopis, čije sam stranice juče rukom paginirao. Onda sam se nasmijao u sebi. Nikad nećeš napisati roman.
Jutro je pametnije od večeri. Pregorio sam, u vrijeme dvanaestosatnog sna, tlapnju da ću napisati veliki roman po kojemu će me pamtiti u budućnosti. Što pizdiš, ti si pisac kratke forme, tješio sam se, uključio kompjuter, i počeo se, s neočekivanom lakoćom, poigravati s tekstom nezavršenog romana. Prekrajao sam poglavlja, izbacujući cijele pasaže, dopisujući nove situacije, mijenjajući vremena, likove, mjesta. Za manje od tri mjeseca je nastalo jedanaest proznih cjelina dužine od četiri stranice do jednog štamparskog tabaka od šesnaest strana. Knjigu sam naslovio po najkraćoj, i najzgusnutijoj priči, Karnera, koja ustvari opisuje samo tok jednog boks meča od tri runde, za prvaka Jugoslavije u teškoj kategoriji, između crnogorskog diva Trifuna Tripkovića i beogradskog asa Bana Sovrića.
Novo izdanje sam pripremio promišljenije nego prvu knjigu. I s više samopouzdanja. Nijesam se morao bojati da ću ponovo biti meta gradskih mangupa za posprdivanje i kafanska ogovaranja. Jer, u kafanama su sportska klađenja i tračevi o džet setu zamijenili brbljanja o književnosti, ratu i politici, a novi vladari su umjesto simpozijuma o ideološkim zastranjivanjima pisaca i tumačenju skrivenih značenja u stilskim figurama više preferirali scenske umjetnosti, pozorište, muzičke festivale, modne revije. I novi pisci su sličniji menadžerima nego razbarušenim bardovima i njihovim epigonima koji su se utapali u naše nesreće. Nova generacija literata je obrazovanija od svojih prethodnika koji su jurišali na nebo, ali pati zbog toga što je literatura izgubila negdašnji društveni prestiž, kao i zbog manjka sopstvene originalnosti.
Izdavač OKF, promoter nove književne scene, takozvane crnogorske postmoderne – Crna Gora nije imala modernu- promovisao je Karneru u Gradskoj biblioteci u Podgorici. Novinar i književni kritičar V. Simunović, objavio je sa mnom intervju u subotnjem kulturnom dodatku Pobjede. Autor televizijskog priloga na javnom servisu u emisiji za kulturu Art, koji se u svakom pitanju poštapa s nekim citatom Hajdegera ili Bodrijara, najavio me je kao prethodnika postmodernista, što je naravno bila glupost, jer je Karnera publikovan poslije njihovih romana, a prvu knjižicu, koju sam objavio pod pseudonimom, niko od mladih pisaca nije čitao.
Ovdje je svako oduševljenje kratkog daha, ako ga propagandno ne produžava neki književni klan pod plaštom nacionalnog interesa. Crnogorci se, kao tipični južnjaci, lako oduševe i još te lakše zaborave. Poslije medenog mjeseca moje provincijalne slave niko od lokalnih kulturtregera, urednika kulturnih rubrika i ljetnjih festivala nije me više zvao na javna čitanja niti mi je tražio novu prozu za publikovanje. Mislio sam da me ignorišu zato što loše čitam i zamuckujem na javnim predstavljanjima.
Priznanje je stiglo naknadno, i nenadno. Frontmen lokalnih postmodernista, Jakov Grk, unuk Steva Grka, najboljeg majstora đevojačkih skrinja između Prčanja i Skadra, uvrstio me u Antologiju savremene crnogorske priče, koja je osporavana u Podgorici i u Beogradu. Ne toliko zbog uvrštenih proza, koje su uvijek u svim pregledima i klasifikacijama književnosti za većinu problematične, koliko zbog koncepcijskih razloga. I samog antologičara. Jer, nije bilo prvi put da razbarušeni esejista i antologičar skandalizuje javno mnjenje posprdivanjem s ovdašnjom tradicijom i mentalitetom, kao i omalovažavanjem kanonizovanih književnih veličina. Najveću histeriju je izazvala njegova ocjena da je Njegoš značajan samo kao epski pjesnik, poput Starca Milije ili Tešana Podrugovića, i da je u kontekstu evropskog romantizma efemerna pojava, poput Stanka Vraza, Lukijana Mušickog ili braće Miladinovci. Mladi kritičar se uživio u ulogu parije, i novim izjavama da je Vladika Rade ustvari dijalekatski pjesnik kojega je nemoguće prevesti i na srpski jezik, toliko razljutio Vasilja Moračanina, epigona Matije Bećkovića, da je u beogradskom Kuriru izjavio da takvo svetogrđe ne bi mogao kazati pravi Grk, naš brat pravoslavni, nego samo potomak nekog grčkog Ciganina koji je potkivao konje i pravio samare za magarad.
Koncepcija antologije je jednako brutalno napadnuta u beogradskim Književnim novinama i Crnogorskom književnom listu, zbog toga što su u njoj uvršteni Danilo Kiš, Miodrag Bulatović, Mirko Kovač, Branimir Šćepanović, koji su pisali na ekavskom narječju. Prvi su napali antologičara da je nabolje srpske prozaiste uvrstio u nepostojeću nacionalnu književnost dok su drugi tvrdili da je koncepcija antologije u suštini velikosrpska, jer su u njoj dominantni autori koji su se nacionalno deklarisali kao Srbi. Polemika je imala i jednu dobru stranu. Interesovanje čitalaca za antologiju je neočekivano poraslo, jer panoramske preglede malih književnosti niko ne čita osim zasupljeni autori i plaćeni književni i novinski kritičari, Antologija Jakova Grka, zbog žučnih sporova koja su iz podgoričkih i beogradskih glasila prenešena u zagrebačke i sarajevske medije, doštampana je u još petsto primjeraka. Tako je dospjela u ruke i Ivici Prtenjači, književnom kritičaru zagrebačkog Večernjeg lista, koji je posebno preporučio čitaocima starog majstora kratke priče, Sretena Asanovića i jednog anonimusa, bivšeg boksera, Mata Tujovića, čija noveleta u hemigvejevskom maniru opisuje tri runde jednog boks meča .
Suri me ovoga puta nije ostavio na cjedilu. Novac koji sam zaradio od prodaje slot automata- premda sam postao štedljiv- polako se topio, i istopio. (Nema tih para koje nećeš potrošiti ukoliko nemaš novih prihoda). Ponudio mi je posao menadžera u sportskoj kladionici Korner na Cetinju, koja se nalazi na mjestu nekadašnje prodavnice ženske konfekcije Uzor.
Bivša radnička klasa se sada odijeva u kineskim radnjama i buvljacima. U strogom centru Cetinja samo su dva butika garderobe, i umjesto nekadašnjih socijalističkih prodavnica Name, Beka, Prvog maja, Varteksa, Mure, otvorene su kafane, banke i kladionice.Oni koji imaju više novca čekaju sezonsku firmiranu robu, legalno uvezenu ili opljačkanu u nekom butiku u sjevernoj Italiji.
Pretvorba iz društvenog u privatno vlasništvo je bila neumoljiva. Koliko i čovjekova pohlepa za sticanjem materijalnog bogatstva. U kapitalističkoj doktrini ljudi su prije svega mašine za pravljenje novca. Konkurencija za sticanje imetka je neprestana, i zato ne bih odbio Surija, čak i da je stanje na mom kontu kudikamo bolje. Jer prvi put sam se prepao starosti: s punih četrdeset godina života nijesam imao ni jedan dan radnog staža. Nijesam nikad koristio zdravstvene usluge ljekara, i to je još više podsticalo moju infantilnost. Sjetio sam se Femijinih riječi: \e će ti starost?
Uostalom, posao menadžera u maloj kladionici na Cetinju, s obzirom da se kvote za utakmice izrađuju u Podgorici, bio je gotovo penzionerski. Samo sam dva puta dnevno navraćao u kladionicu, poslije završetka smjena, da prebrojim i preuzmem dnevni pazar. Saldo poslovanja male kladionice je manje-više bio oko pozitivne nule ili u malom gubitku. Uplate kladiničara, bivših radnika Oboda, su minimalne. između dva i pet eura. Utakmice talijanske i španske lige su im stvarali iluziju da su i oni dio tog velikog spektakla, i da se nekim čudom- čuda se događaju – mogu i obogatiti. Jedino osjetno povećanje pazara u cetinjskim kladionicama i kafanama je oko božićnih i novogodišnjih praznika, i kad se lokalni Pink Panteri vrate s turneja. Oko žestokih momaka, koji su u sred bijela dana pustošili zlatare u centru Londona, Pariza ili Tokija, stvorena je velika fama u stranim medijima, kao o velikoj sofisticiranoj organizaciji, iako se većina njih- kao moderna verzija svojih hajdučkih predaka koji su uskakali u torine hercegovačkih aga i begova- skupljala u privremenim grupama i poslije podjele plijena se rastavljali, svako na svoju stranu.
Suri se u međuvremenu preselio u Podgoricu. Kupio je dva dvosobna stana, koje je pretvorio u jedan, u rezidencijalnom naselju Gorica C, preko puta grčke ambasade, i zgrade u kojoj žive dvojica posttitoističkih vladara, Momir Bulatović i Milo \ukanović. Suri je s novim statusom promijenio i biznis. Prodao je kladionice, i počeo se baviti građevinarstvom. Jedino je ostavio kladionicu na Balšića pazaru, jer nije imao ideju što bih drugo mogao raditi. Uostalom, moja godišnja plata je manja od računa jedne večere, koju u restoranu Knjaz, priređuje svojim novim prijateljima, poslanicima vladajuće koalicije i građeviskim tajkunima.
O porijeklu imovine novih crnogorskih tajkuna čuju se čudesne, često izmišljene priče. Šuškalo se da se Suri iznenada obogatio zahvaljujući \uru Šaletiću, višem inspektoru republičke Udbe, koji je službeno kontrolisao šverc nafte i cigareta, i da su njih dvojica bili suvlasnici sedam kladionica. Suri se predamnom pravio blesav, da ne zna ništa o onome o čemu su ispirali usta starovaroške babe i dileri s Tuškog puta. Kažu da ništa kao novac i vlast ne minjenjaju ljude. I zasta Suri bi nekad progovorio na zadnjicu kad ne bi mogao na usta da mi se pohvali kako je za samo pola godine, od maja dvijehiljadite do Nove dvijehiljadeprve, zakupio tolike prostore, opremio ih i položio depozite. Ipak, nijednom ga nijesam upitao: Okle ti pare?
U kazinu se, osim loših navika, pokupe i neke korisne stvari. Još dok sam bio pomoćni krupije Boro Bulat mi je u povjerenju kazao: Nikad ne pitaj ako ti se samo ne kaže. Priče o tajnom ortaku su se vremenom izgubile, možda najviše zbog toga što je činovnik Udbe nestao iz vidokruga lokalnih ogovarača, premještajem u diplomatsku službu, na mjesto generalnog konzula u Rijeci, na kojemu je ostao I poslije osamostaljenja Crne Gore.
Turo Stanović nije bolji mesar nego što je bio bokser. Bio je sasvim prosječan takmičar koji je sastavio jedva dvadeset mečeva s polovičnim rezultatima. Nije osobito ni vrijedan: više od pola vijeka je proveo ločući i kartajući u separeu restorana Feribot. Nije ni lukav, i nije se žalio, kao što je to običaj današnjih tajkuna, da ga je prevario ovaj ili onaj. Osrednjost sama po sebi nije tema dok ne postane vrlina. Turo je poslije propasti socijalističke industrije postao najveći poslodavac na Cetinju. Stanturovi pršuti danas opskrbljuju pola Beograda, južne Srbije, Republike Srpske, Hercegovine i Makedonije.
Kad me gospodin Stanović pozvao na razgovor slutio sam neki bizarni povod, jer i sama ideja da pristupim u negov ured s baroknim mobiljem kupljenim za budzašto od potomka nekog kapetana s Mula i crnogorskim grbom u štukaturi, prilično je neobična. Predložio mi je, bez uvoda i prenemaganja, da želi- podvukao je ja plaćam štampu i honorar – da napišem monografiju povodom jubileja sedamdeset godina od osnivanja bokserskog kluba Lovćen. Dok sam hodao prema nekadašnjoj zgradi Trgoprometa, u kojoj su sada uredi Stantura, svašta sam očekivao da će tražiti od mene, čak i to da mu napravim rodoslov koji seže do stare poljske šljahte ili Pavla Orlovića, ali ne i da mu pišem istoriju cetinjskog boksa. Jer, bokserski klub u posljednjih trideset godina više postoji na papiru, bez značajnijih uspjeha i u lokalnoj konkurenciji.
– Što imate od materijala?
– Pet fascikli pisane arhive i fotodokumentacije.
– Moj honorar je deset hiljada – htio sam da ga otkačim, da mu pokažem da se ne može zajebavati sa mnom.
– Dogovoreno – bio je mrtav hladan, kao da sam rekao sto eura.
Kad sam stigao kući i počeo otvarati jednu po jednu bijelu fasciklu, na kojima je nalijepljen crveno-crni okruglasti grb s Njegoševom kapelom na Lovćenu i bokserskom rukavicom, ipak sam shvatio da neću tako lako zaraditi honorar, koji je u visini nacionalne Trinaestojulske nagrade. Fascikle su se godinama vukle od nemila do nedraga, i svako je uzimao ono što mu je trebalo. Sačuvane su najave iz štampe nekih važnih mečeva iz kvalifikacija za prvu ligu, ali nema izvještaja o njihovim rezultatima. Hronološki red je takođe bio izmiješan, tako da ću morati pažljivo izlistati u nacionalnoj biblioteci makar pedeset godišta Pobjede i beogradskog Sporta. Odlučio sam da prvo selektujem upotrebljivi materijal iz fascikli, kako bih kasnije imao bolji pregled za iščitavanje štampe. U petoj fascikli, na kojoj je pisalo 1981 – 2005. bilo je najmanje materijala, jer je to vrijeme kad su cetinjski bokseri samo par puta učestvovali na državnom prvijenstvu. Zato sam lako sam zapazio dva mala, zajedno složena, požutjela novinska isječka. Iznad većeg teksta je rukom napisan izvor, Pobjeda, 21. novembar 1992.
Poznati bokser pronađen mrtav u hotelskoj sobi
Trifun Tripković, nekadašnji dugogodišnji bokser Lovćena, beogradskog Partizana i pančevačkog Dinama, u teškoj kategoriji, pronađen je mrtav u svojoj hotelskoj sobi u skopskom hotelu “Grand”. U dvadesetogodišnjoj karijeri Tripković se borio sa gotovo svim jugoslovenskim teškašima toga vremena. Starijim ljubiteljima boksa je posebno ostala u pamćenju njegova borba 1968. u finalu prvenstva Jugoslavije s višestrukim državnim prvakom i nosiocem bronzane medalje na Evropskom prvenstvu Helsinkiju, Branislavom Sovrićem, koju je po jednodušnoj ocjeni ondašnje štampe nezasluženo izgubio. Tripković je bio omiljen na ringovima širom Jugoslavije, i zbog svoje izuzetne korpulencije dobio je nadimak Karnera, po italijanskome divu Primu Karneri, nekadašnjem profesionalnom prvaku svijeta u teškoj kategoriji,
Tripković je u posljednje vrijeme radio u kazinu hotela Grand u Skoplju, čiji je vlasnik poznati fudbalski menadžer Velibor Džanovski. Obdukcijom je utvrđeno da je Tripković u noći između 16. i 17. novembra umro prirodnom smrću.
Beogradske Večernje novosti, od 19. novembra, objavile su kratku vijest.
Umro Trifun Tripković
Nekadašnji bokser “Partizana”, Trifun Tripković (52), pronađen je mrtav u hotelskoj sobi skopskog hotela “Grand”. Iz skopske policije saznajemo da na lešu nema tragova nasilja, i da će se posle obdukcije izdati zvanično saopštenje.
Nije me toliko iznenadila vijest o Karnerinoj smrti koliko me razljutilo saznanje da ga se nijednom nijesam sjetio za ovih petnaest godina. Sve više me onespokojava, i dovodi do nekontrolisanog bijesa, poroznost i neujednačenost mog pamćenja. Pokušao sam se tačno sjetiti što sam mu rekao na povratku s Bit pazara, u trenutku kad smo se rastali na onom mostu. Uveče se nije pojavio, prema dogovoru, u baru. Sjutradan sam, kao na iglama, čekao da se pojavi Nikola Zaković. Popio sam valjda deset kafa prije nego je došao neki tip s lombrozovskom facom, i rekao da mi Nikola šalje kuverat- u kojemu sam opipao knjižicu slovenačkog pasoša – i da se izvinjava što on nije mogao doći.
Zašto je Karnera bio nestao cijeli dan, cijeli petak, pošto je i on trebao čekati kockara koji mu je ponudio pomoć? Možda je već bio umro u petak, a ne u noći između petka i subote, kako su javile novine. Ovu sam mogućnost odbacio, jer su sobarice svaki dan mijenjale ručnike u kupatilu i pospremale krevet. Možda je doista umro u subotu ujutro, recimo u četiri i deset, dok sam ispred hotela Grand čekao taksi za aerodrom, kako bih preko Ciriha uhvatio let za Rim. Vjerovatno u kadi, jer ako se već nije prestavio u avgustu poslije Preobraženja, morao se ostvariti drugi dio proročanstva Stanislave Mirkove. medicinske sestre iz Risna: Da će sin Pavića Tripkovića, iz Osojne Ožegovice, stradati od vatre ili vode.
Pobuna štediša/2
Trčeći sam ušao u secesijsku zgradu u Via Aurelia, i na vrhu stepeništa sam gotovo pregazio gospođu s perikom koja me je gledala razgoračenih očiju. Otkriće pukovnika Fulvia da je Tea avionom zapalila za Buenos Aires i njena naprasna fascinacija starom rodicom ukazivali su mi da je tajna nenajavljenog odlaska povezana sa sadržajem u zelenoj fascikli. Pažljivo sam, kao neku veliku dragocjenost, izvukao papire iz fascikle, i posložio ih na radni sto. Na jednu stranu sam stavio Teine predloške, skice, dijaloge, a na drugu spise slikareve ćerke na crnogorskom i talijanskom jeziku, među kojima su fotokopije novina štampanih ćiriličnim pismom sa tekstovima o razbojništvima, pljačkama i sudskim presudama političkih odmetnika braće Toma i Steva Počeka, kao i jedno pismo koje je takođe ćirilicom sastavila nevična ruka Toma Počeka. Na brzinu sam prelistao Tein sinopsis, koji je imao glavne likove, i dijaloge u određenim scenama, ali, likovi su bili još neizrađeni, nedovoljno plastični i životni.
Tea je dobro prostudirala spise tetke Jele. Na vrhu bale papira stavila je staričin zapis o rođaku Tomu i njegovo pismo stricu, slikaru Peru Počeku. Dohvatio sam Tein, Vokabolario italiano-croatoserbo, koji je uvijek držala na radnom stolu, iako je s mamom Ksenijom odmalena govorila paraleno talijanski i hrvatski. Nikad nije do kraja bila sigurna jesu li neke riječi dio lokalnog narječja ili su u oficijelnoj upotrebi, jer je mama Ksenija govorila venecijanskim dijalektom, a ne onim kojim se piše i govori u Rimu.
Jezik u spisima Jelene Poček je bio lišen stilskih ukrasa. Jednostavan za prevođenje, uz upotrebu rječnika, i za nekoga čije znanje talijanskog jezika tek na malo višem nivou od proste konverzacije.
Tomo Poček je po sopstvenom priznanju rođen 1885 godine, ali prema svjedočenju njegova brata Steva on je 1889 godište. Ovaj čovjek neobičnog izgleda i ponašanja – kojemu se odoka nije moglo odrediti godište- pridavao je sebi nekoliko godina više nego što je imao, iako većina ljudi koji prijeđu tridesetu žele da se prikažu mlađi od stvarnog datuma rođenja. Tomo je bio maloga rasta, ali ogromne snage i izdržljivosti. Očeličen patnim životom ljudi koji su, otkad znaju za sebe, u stalnim ratovima, narodnim ili svojim. Neškolovan je, i bistar. Ima smisla za strane jezike. Naučio je talijanski, francuski i španjolski jezik. Neustašljiv je i nepovjerljiv.
Učestvovao je u Božićnom ustanku. Poslije propasti ustanka bježi u Italiju. Tomov ujak brigadir \uro Jovović, komandant izbjegličke vojske, postavio ga je u Gaeti za zamjenika komandira logorske policije, i ubrzo ga smijenio zbog tuče s mještanima u jednoj kafani. Obično je zimovao u Italiji, a s proljeća se s gerilskom grupom, preko Albanije ubacivao u Crnu Goru. Njegova družina se ubrzo pročula po drskosti i surovosti. Nijesu imali milosti prema žandarmeriji i njihovim doušnicima. Omiljene akcije su im bile pljačke poštanskih kola, koje su nosile platu za srbijansku vojsku i sreske činovnike. Novac su dijelili svojim političkim pristalicama, i sami sebe su u šali prozvali Banka popolare. Jednom su na raskrsnicama kolskih puteva na Čekanju, Resni, Vilusima i Duklu, osvanule štampane potjernice s likom srbijanskog poručnika Kolakovića, bivšeg austrougarskog vahtmajstora, koji je naredio da se zapali kuća komite Petra Zvicera, u kojoj je bila njegova baba, majka, žena i dvoje maloljetno djece. Sve su ih zapalili, samo odmetnikovu stogodišnju babu izvukli iz kuće i svezali za jedan orah da gleda kako joj gore snahe i unučad. Tomo je za mrtvog djecoubicu davao sto hiljada dinara, a onome ko ga uhvati i živa dovede dva puta toliko.
Tomova neukrotiva priroda ga je gurala u probleme, ali mu je bila i od pomoći. Slijedio je samo svoj instikt i želju za osvetom. Zbog toga je s vremena na vrijeme nestajao i ponovo se vraćao svojim kompanjonima. Jatake je, kao i planove za osvetu i pljačku, ponekad krio i od rođenog brata Steva. Opreznost, intuicija ili nešto treće spasili su ga da 1923. godine, zajedno da s velikom komitskom grupom, dopadne teških okova u zloglasnom zeničkom zatvoru.
(Prilikom mojih putovanja u Crnu Goru, koji su bili cijelu deceniju poslije sloma komitskog pokreta, zanimalo me je koliko su ustanici imali stvarnu narodnu podršku. Među seljacima u okolini Cetinja, Nikšića i Šavnika, koji su politički bili podijeljeni uglavnom po klanovskom i plemenskom principu, mogle su se čuti priče o čudesnim podvizima, ali i surovim zločinima, obojene vanrednom dramatikom i raznolikošću, nalik na romane Valtera Skota o borcima za škotsku nezavisnost. O Tomu Počeku su se širile najnevjerovatnije priče: jedni su tvrdili da je zduvač (vještac), i da ga ne može povrijediti puška i nož, a drugi su pouzdano znali da on jedini od komita nije dopao tamnice zbog toga što špija za jugoslovensku policiju, i po njihovim naredbama ubija crnogorske i hrvatske političke emigrante).
U našu rimsku kuću Tomo je dolazio uvijek sâm, i nikad nije okrenuo glavu prema đeci. Kao da ne postojimo. (Sandro i ja smo ga se bojali, a \orđe je – iako je bio razočaran njegovim malim rastom- u njemu vidio mitskog junaka, borca za slobodu). S majkom je takođe bio neuviđavan, kao da je jedna od njegovih seljanki. S ocem se zatvarao u njegovu radnu sobu, i odlazio isto tako iznenada, kao što se pojavljivao. Poslije svakog Tomovog odlaska papa je bio ljut, toliko da se cio dan s njim nije moglo progovoriti. Jednom je i viknuo na mamu, na crnogorskom jeziku:Tina, neću više ovoga orijata svojim očima da vidim.
Mnogo godina kasnije, pošto smo dobili vijest da je Tomo ubijen u jednoj zasjedi kod Nikšića, koju su organizovali četnici( vojna formacija pristalica jugoslovenske monarhije), otac nam je za neđeljnim ručkom otkrio da nas je rođak posjećivao uvijek pred neku novu avanturu, i zahtijevao da mu se urgira za dobijanje sođorna, putne isprave ili inostrane vize. Ovo je trajalo sve dok ocu nije general žandarmerije konte Masimo Skala, diskretno kazao da ne bi bilo dobro da više prima u kuću rođaka koji je pravomoćno osuđen u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca i Francuskoj za teška krivična djela. Otac nije poslušao grofa Skalu, ali nakon što je čuo za rođakovu pogibiju, kao da je grizla savjest što nije odgovorio na posljednje Tomovo pismo. Zbog grižnje savjesti ili napolitanskog vina papi se ravezao jezik i nadugo nam je počeo govoriti o Tomovim avanturama s D’Anunciem, u legiji stranaca, kao i o odlasku u Argentinu..
Tomo je između odlazaka za Crnu Goru, u septembru 1919, stigao da se pridruži legionarima Gabriela D’Anuncia na čuvenom maršu na Rijeku. (Marš na Rijeku, će biti inspiracija za kasniji Dučeov marš na Rim). Toma je osvajanje Rijeke moglo privući zbog dvije stvari. Božanstveni pjesnik, kako je sam sebe krstio D’Anuncio, u svojim govorima i proglasima se zalagao za talijansku okupaciju Dalmacije i ponovno vraćanje državnog suvereniteta Crnoj Gori, I drugo, svaki osvajački pohod je prilika za ratni plijen. No, prema spisku, koji su u Guvernerskoj palati u Rijeci, u kojoj je stolovao D’Anuncio, poslije njegovog demisioniranja našli oficiri generala Kavilje, među dvije hiljade legionara, pored Toma Počeka, nalazilo se još osam Crnogoraca (Miloš Mićković, Marko S. Drašković, Filip \uričić, Petko Mirković, Boško P. Popović, Rade Plamenac, Stevo Popović Jabučanin, Rako Račić).
Tomo je umarširao u grad zajedno s talijanskim nacionalistima, anarhistima, pjesnicima futuristima, sitnim kriminalcima, hedonistima. Riječju, najčudnijom osvajačkom vojskom koja se ikada sakupila, i komandantom-egzibicionistom koji je u Prvom svjetskom ratu iz aviona bacao letke na Beč i Zagreb, te podmornicom izranjao usred Bakarskog zaliva, u blizini Rijeke. Tomo je ubrzo izgubio volju za samoproklamovanu Talijansku Regenciju Kvarner, to veliko pozorište koje je svakodnevno trajalo dvadeset četiri sata. Jer, karabinjeri kapetana Roka Vadale su zabranili pljačku i konfiskovanje nekretnina domicilnog stanovništva, a Komandant je nakon što je od Guvernerske palate napravio sopstveni hram, u govorima s čuvenog balkona zaboravio na osvajajnje Dalmacije i pomoć crnogorskim indipendistima u borbi za slobodu.
Već smo rekli da su cijeli Tomov život pratile legende o misterioznim bjekstiva. Niko nije znao, osim on sâm, kako je umaknuo srpskoj žandarmeriji poslije bratova hapšenja. U Rimu se obreo 1. novembra 1923. na Dan mrtvih po Gregorijanskom kalendaru, s lažnim pasošem na ime Vlaha Cara iz Konavala. Otac je bio van sebe, kad mu je rođak mrtav hladan rekao, da očekuje od njega pomoć za dobijanje novih falsifikovanih dokumenata, jer je pečat na fotografiji njegovog sadašnjeg pasoša amaterski uradio vlasnik štamparije Paltašić u Kotoru, tako da se pravim čudom provukao pored talijanske carinske postaje u Zadru. Tomo je još bezočno rekao ocu, gledajući ga ravno u oči, da mu trebaju novi dokumenti kako bi se dokopao Legije stranaca, i da je takva usluga prava sitnica za uticajnog dvorskog slikara.
U Legiju stranaca je regutovan u Parizu, i tri godine je proveo u Abidžanu, glavnom gradu Obale Slonovače. Istaknuo se u gušenju pobune plemena Mande, gdje je dobio čin narednika i Legiju časti za hrabrost. Četvrte godine je, kao svojevrsnu nagradu, dobio raspored u legionarski kamp na Korzici. Poslije tri mjeseca je pobjegao s Korzike da bi izbjegao vojni zatvor, zbog ranjavanja narednika Tadeuša Červinskog, koji ga je tobož varao na kartama. Onda se Tomo stanio u Parizu, pod svojim pravim imenom, sa originalnim ličnim dokumentima, koja mu je izdao generalni konzulat Kraljevine SHS u Liježu, iako je bio pravomoćno osuđen od strane cetinjskog suda na dvadeset godina teške robije. U Parizu je živio inkognito, izbjegavao je susrete sa crnogorskim emigrantima, koji su ga gotovo zaboravili, a onda je tridesetog januara dvadesetpete osvanulo u svim pariškim dnevnim novinama da je prethodnog dana u devet sati ujutro izvršena oružana pljačka pošte u šesnaestom arondismanu, i da su pljačkaši prilikom bjekstva pucali na policiju. U razmjeni vatre ranjeni su jedan policajac i jedan pljačkaš. Ranjeni razbojnik, Gržemorž Galinovič iz Vroclava, odao je policiji svog kompanjona, Crnogorca Toma Počeka. Listovi daju detaljni opis odbjeglog pljačkaša i upozoravaju da je riječ o bivšem legionaru, naoružanom i surovom čovjeku.
Na rimsku adresu Pera Počeka stigla su iz Argenitine tri pisma u gotovo ravnomjernim vremenskim intervalima između 1925, i 1929. Tomo je obavijestio strica da je morao pobjeći iz Francuske, jer se sukobio s nekim Poljacima, koji su ga denuncirali policiji za oružanu pljačku. U prvom pismu kaže da je odlučio da se konačno smiri, i da će se, ako Bog da, o Maloj Gospođi, oženiti jednom mladom emigrantkinjom iz plemena Banjana, Zlatanom Milović, kao i da je kupio malu kompaniju za građenje puteva od para koje je krvavo zaradio u Africi. Onda ga u sljedećoj rečenici obavještava da je u Argentinu emigriralo dosta njegovih drugova iz Gaete i Formije, i da je predložio brigadiru Krstu Popoviću, posljednjem komandantu logora u Gaeti, da formiraju u ]aku i Buenos Airesu, dvije manje jedinice crnogorske vojske u emigraciji, koje će se u povoljnom trenutku vratiti u Crnu Goru.
Brodom je iz Buenos Airesa u Napulj stigao u jutarnjim satima 31. avgusta 1929, a već u podne se ukrcao u prvi putnički brod za Rijeku. (Razloge povratka iz Argentine obrazlaže u trećem pismu koje smo sačuvali). U Rijeci je ostao cijelih devet mjeseci, tobož čekajući nove dokumente koje mu je obećao jedan katolički župnik iz Novog Vinodolskog, ali razlog tako dugog boravka u gradu u kojemu se prije deset godina nije mogao skrasiti više od dva mjeseca, bila je ljubav s mladom vlasnicom poslastičarnice Kvarner, Fjorelom Pirac, čiji je otac nakon što se doselio iz Montefalkonea, oženio jednu bodulku s Krka.
Tomo je Fjorelu, sedam dana prije zakazanog vjenčanja, ostavio u sedmom mjesecu trudnoće i noću se provukao pored karabinjerskih i žandarmerijskih patrola na granici između Rijeke i Sušaka, i s rukama u džepovima ušetao u državu koja je u međuvremenu promijenila ime u Kraljevinu Jugoslaviju.
Tomova smrt, kao i život, mješavina je tajnovitosti i bizarnosti. Kao iz nekog filma o meksikanskoj revoluciji. Nikšićki četnici su ga predveče 31. avgusta, kad se vraćao s bratove svadbe, omamljenog od vina, sačekali u blizini Nikšića, na pruzi prema Čapljini, i ubili zajedno s još četrdeset krilaša (nacionalističke milicije koju je on formirao početkom rata), Mladoženja Stevo se zakleo na bratovom grobu da će za njega ubiti dvojicu najuticajnijih činovnika bivše Jugoslavije u Crnoj Gori, Muja Sočicu, nekadašnjeg bana Zetske banovine i generala Blaža \ukanovića,glavnog komandanta četnika. Sočica je početkom jeseni ubijen na nikšićkom korzou, a \ukanoviću je u posljednji čas javio jedan njegov rođak, simpatizer nacionalista da ne kreće za Podgoricu, jer su mu zelenaši postavili zasjedu iznad Bogetića. Četnici su se osvetili Stevu Počeku dvije godine kasnije. Poslije kapitulacije Italije, njemačkim okupacionim trupama koje su ušle u Cetinje, mjesni četnici su kazali da se u Banskim stanovima nalazi opasni komunistički agent. Posebna jedinica vojne policije je cijelu noć opsijedala stan Steva Počeka, koji se nije predavao, zajedno sa ženom Jelenom, kćerkom Mirka Nikolića, kapetana trepačko-rudinskog plemena. Kad je pred zoru konačno prestalo uzvraćanje vatre, Njemci su u stanu zatekli oboje mrtvih supružnika, i ranjenog u butinu desetomjesečnog Toma, koji je nosio stričevo ime.
Tekst Jelene Poček mi je ličio na hibrid policijskog izvještaja i počeničkog novinskog uradka, bez detalja i opisa koji bi ga činili zavodljivim i zabavnim. Ipak, sama građa o pustolovnom liku crnogorskog komite, legionara i razbojnika može biti dragocjena piscu kao predložak, skica za roman ili filmski scenario. Jer, pet kucanih stranica sam pročitao u dahu, iako nemam afiniteta za porodične sage. Djelove ove storije sam, istina, s dosta mutnih i nepovezanih detalja, i ranije bio čuo od Surijevog ujaka Sava Jablana, koji je radio u istoj kancelariji s Tomom Počekom, sinom Steva Počeka, sekretarom Obodove fabrike zamrzivača.
U bilješkama o životu Toma Počeka nije bilo ničega što bi me navelo da odgonetnem razlog za Tein iznenadni odlazak u Argentinu. Vratio sam tekst u fasciklu, i uzeo požutjeli papir formata male teke sa širokim linijama. ]irilična slova su bila velika i iskošena sa širokim nepravilnim proredima. Autor pisma očigledno nije bio mnogo dosadio školi, niti se trudio da svojom pismenošću ostavi utisak na čitaoca.
Dragi striko Pero
evo reko da ti se javim da sam dobro i zdravo što i tebe želim i da ti kažem da otkad sam ti prošli put pisa nema ništa drugo ovamo novo do to da sam dobio dugoga sina Maksima Miguela kome sam da ime po mome šukunđedu a tvome prađedu Maksimu Savovu.
Posa mi ide dobro zafaljujući jednome našemu banjaninu Amadu Kapetaniću koji je urgirao kod guvernera ćaka da mojoj kompaniji daju da ravnam teren za željezničku prugu u kampo largu koji je blizu naše la montenegrine ali mene sve nešto kopka da se vratim u našu jadogoru e su one srbijanske potrpezne kučke tamo mlogo osilile pa čim legnem i prevari me san skočim po metar uvis iz kreveta kad mi se ti akrepi pojave pred oči i još zbore međusobom vala doakasmo ovijem počecima eno jedan bazdi u debele sindžire u zenicu a onome drugome ni strva se ne zna.
Oprosti ako si se što naijedio na mene ja sam ka i ti samo što si ti pametni od mene brzorek i lako planem ali nijesam zla srca ka što vele naši dušmani
Ostaj mi zbogom striko Pero i do našega skoroga viđenja
Pisac se zaboravio potpisati ili to nije namjerno učinio. Svaki iskusni odmetnik stekne određene navike kojima se ukriva ili progonitelje navodi na pogrešan trag. Tomova opreznost nije bila samo posljedica paranoje koja vremenom, manje ili više, obuzme svakog bjegunca nego i razborita procjena da OVRA kontroliše korenspodenciju dvorskog slikara, s obzirom na prirodu njegovih veza s vladajućom kućom Savoja. Pismo je dospjelo u ruke talijanske policije, i pošto je kapetan Dino Bijađi, profesor srpskohrvatskog jezika, rodom iz Splita, utvrdio identitet autora, zaključio je da će se prepredeni odmetnik, s obzirom na stare komitske veze i poznavanje terena, iz Italije ka Crnoj Gori uputiti preko Drača ili Valone, a ne iz Rijeke koja je hiljadu kilometara sjevernije.
Izvadio sam iz frižidera poluispijenu bocu votke i sio u veliku fotelju. Bilo mi je došlo da se smijem sâm sebi. Moj mozak ponekad, takoreći u letu povezuje stvari koje su po prirodi složene, dok mi u drugim slučajevima trebaju mjeseci da osvijestim ono što je vidljivo svakom moronu. Na primjer, u prepunom kazinu sam mogao da držim pod kontrolom situaciju na svim stolovima za rulet, a nijesam vidio da mi Rako Mali, dok kuglica pada u sektor, pred nosom gura svoje žetone na dobitnički broj. Tako sam i sad prvi put primijetio da na zidu di fronte fotelje nema slike malog formata uokvirene dubokim baroknim ramom koju je potpisao Lorenco Bernini. Tei je portret Izabele Berbebini, neudate sestre moćnog \akoma Berberinija, čiju je palatu projektovao i portretisao sve članove familije slavni arhitekta i slikar Bernini, koji je projektovao i kolonade pred Petrovom bazilikom, bilo još jedino porodično srebro koje je mogla prodati.
ea nije bila rastrošna, ali nije znala s novcem: kupila bi neku skupu sitnicu, nakit, cipele, rukavice, u visini njenog mjesečnog budžeta koji je sama sebi odredila, i uskoro bi na njih zaboravila mjesecima presvlačeći par istih vesti, farmerki i tenisica. Uz to je i pravi antitalenat za trgovinu. Svoj stančić u Dežmanovoj prodala je jednom nakupcu južnog voća iz Metkovića ispod svake realne cijene, za hiljadu maraka po kvadratu, iako se, bez obzira na ratne prilike, lokacija stana na takvom mjestu mogla brat bratu prodati pedeset posto više od dobijene ponude.
Kako je novac od stana linjao bila je sve nervoznija. Trošila je posljednjih deset hiljada maraka. Drugi dan iza Svetog Nikole je krenula u potragu za kupcem Berninijevog portreta. Prvo je svratila u veliku galeriju slika Kavur u Via Kavuru, i pokazala fotografiju portreta s ramom vlasniku galerije dotoru \akomu Viali, crnomnjastom zaokrugljenom čovječuljku čije su prosijede vlasi toliko natopljene briljantinom da je izgledalo kao da je tog trenutka izašao iz kupaonice.
Dotore Viala je bio očekivano galantan: nije se znalo čime je više očaran, stasom i manirima mlade gošće ili slikom velikog majstora baroka koju nije našao u njegovim monografijama. Stari lisac nije gubio vrijeme. U pitanju je vrijedno umjetničko djelo… Za iznošenje iz vašeg stana moramo provesti određenu proceduru za osiguranje i ovjeru kod notara, za njen privremeni prijenos. Zato, ako hoćete da pojednostavite stvari, danas u pet sati došao bih u Vaš stan s procjeniteljem Klaudiom Karloniem, višim kustosom u Galeriji Borgeze, koji je najbolji poznavalac Berninijevog slikarstva.
Tačno u pet sati pojavila su se dva debela čovječuljka za koje je Tea pomislila da su braća blizanci. Galerista je predstavio svog dvojnika. Dotore Klaudio Karloni. Kustos se popeo na prste da bi sliku skinuo sa zida. Zadivljeno je pogladio duboki bogato urešeni ram. Otimo, prošaptao je. Postavio je sliku na bijelu ploču radnog stola, iz crne kožne futrole izvukao je lupu s pozlaćenim ivicama i pažljivo studirao svaki djelić naslikanog platna. Onda je okretao sliku s druge strane i lupom kao skenerom snimao ram. Konačno je vratio sliku na zid, zadihan i orošenog čela, kao da je trčao uz stepenice.
– Zanimljivo – rekao je ne pogledujućI u Teu, tobož zabavljen vraćanjem lupe u kožnu futrolu.
– Je li originalna?
– Potpis je Berninijev. Ali…- Zastao je, i oprezno pogledao Teu, kao da joj saopštava vijest o smrti člana familije. Tea je prvi put pažljivo osmotrila kustosovo lice: na mekim mesnatim obrazima usađen je veliki povijeni nos i oči grabljive tice. – Sliku je napravio jedan od njegovih učenika, a maestro je samo potpisao. U ono vrijeme to je bio čest slučaj.
– Znači da slika nema istu vrijednost kao da je slikao Bernini?
– Naravno. Najmanje tri puta manje vrijedi.
– Kolika bi bila cijena da je Berninijev rad?
– Oko sto miliona lira. Dvadeset posto manje ili više, zavisi od kupca, trenutnih konjuktura, očuvanosti slike.
– Kolika je Vaša cijena ? – Tea se okrenula galeristi.
Čovječuljak je gledao sažaljivo, u fazonu, meni to ne treba, ali ću ti napraviti uslugu.
– Trideset pet miliona mogli bismo dati.
– Prodato. – Reče odlučno Tea. Skinula je sliku sa zida, i tutnula mu je u ruke, kao što ljuta, iznervirana žena gurne u naručje muža pogano dijete, dok ne skine kipuće mlijeko sa šporeta.
Konačno mi je postalo jasno da je Tea pošto-poto, na brzu ruku, prodala Berninijevu sliku, iako je s malo truda mogla naći nekog drugog stručnjaka koji bi možda utvrdio da je potret slikao majstor a ne neki njegov učenik, jer je bila skovala tajni plan za odlazak i nije željela ništa da prepusti slučaju. Sad mi se vraćala u pamet svaka noć, pune dvije sedmice između katoličkog Badnjaka i pravoslavnog Božića.
Pretresali smo svaki detalj u vezi scenarija filma o porodici Poček: likove, tradiciju, mentalitet, socijalno okruženje, političke prilike, međusobni odnos u familiji. Ona mi je ponešeno, čas euforično čas nesigurno, iznosila dramaturgiju, mjesta snimanja, ambijente. Pominjala je Cetinje, Rim, Rijeku, Kapri, ljetnjikovac kralja Zogua u Valoni, u kojemu je hauz majstor bio Božo Šiš, Tomov pouzdanik, što mu je obezbjeđivao pratnju kroz Albaniju. Ali, nijednom nije otkrila neku scenu ili dijalog vezan za Argentinu, i Tomovo preduzetništvo u La Montenegrini, niti je pominjala njegove sinove, koji su joj bili rod u drugom koljenu.
Tea se žalila da joj fali jedna karika koja će razigrati, oneobičavati priču, izvući je iz prepoznatljivih dramaturških klišea, i na kraju neočekivano poentirati. Prethodno je bila izmislila dijalog između Toma i malog slikarevog sina \orđa, koji će kasnije postati najveći as Musolinijeve avijacije s osamnaest oborenih savezničkih aviona, i poslije rata nastaviti karijeru kao visoki oficir NATO pakta, i komandant aerodroma u Avianu. Ali dijalog dvojice rođaka, različitih kao dan i noć, po godinama i karakteru, romantičnog dječaka koji je sanjao o ratničkoj slavi i ciničnog odmetnika, bila je neprirodna, i na momente patetična. Tea je osjetila da je iscrpila sve važne spoznaje o djedu koje su povezane sa cetinjskim, rimskim i riječkim miljeom. Zato je, pretpostavljam, iznenada otkrivenu argetinsku kopču, u liku njenog polustrica Maksima Miguela, doživjela kao bogojavljenje za konačni zaplet, u koji može uključiti i druge emigrante. Posebno je htjela naći epizodnu ulogu još jednom političkom emigrantu u ]aku, brigadiru Krstu Popoviću, koji je među crnogorskim iseljenicima imao auru mitskog junaka iz bitke na Mojkovcu, čiji je šinjel, dok je komandovao iz stojećega stava, probilo sedamdeset švapskih zrnobojina, a da nijedna komandanta izviđačkog odreda ni po prstu nije dohvatila.
Na kraju sam sklopio cijeli mozaik, kao mađarsku kocku. Iskusni psihoanalitičar bi utvrdio da sam dugo podsvjesno bježao od pravog odgovora, jer mi je Tea, istina pitijski, bila nagovijestila odlazak u Argentinu. Čak me iskušavala bih li možda otišao zajedno s njom. Nijesam bio toliki blavor da ne mogu provaliti da me je provocira, ali bio sam uvjeren da su to samo njeni trenutni hirovi, jedna od bezbrojnih malih osveta, zbog nemoći da se od mene definitivno otkači.
Pošto je završena ponoćna misa, i papa se izljubio s kardinalima i biskupima, Tea i ja smo bili ispili vino i prikrajčili bocu martela. Ona se malo zanijela dok je ustala od velikog trpezarijskog stola, a onda se kapriciozno uspravila da pokaže da vlada tijelom.
– Jeste li za ples?- Šaljivo se naklonila, imitirajući kavaljere koji dame pozivaju na igru.
– Nije duhovito. Ne plešem.
– Što si se udrvenio? Samo se prepusti.
Soba je bila u polumraku, jer je Tea isključila veliki luster s dvanaest minjonki, i samo su dvije stolne lampe u uglovima sobe bacale tanke snopove svjetlosti poput malih reflektora, tako da je osvijetljena iz žablje perspektive njena tanka i šesna figura sa zabačenim tjemenom i golim širokim ramenima izgledala kao šeherezada iz neke istočnjačke bajke. Primio sam je za ruku i privio uz sebe. Blagi mirisi njene mliječnobijele kože su me podsjećali na aromu nerazvijene ruže, uronjene u vino i konjak. Pustio sam je da me vodi.
– Ponovo me zavodiš? –Šapnuo sam joj na uho.
– To je nemoguća misija.
– Misliš da sam tvrda srca.
– Previše si osjednut sobom.
– Previše sam opsjednut tobom.
– Ne vjerujem ti. Moraš to dokazati nekim gestom.
– Da skočim s ovog balkona? Prerežem vene? Izazovem na dvoboj nekog drznika koji ti se upucava?
– Duhovitost ti nije jača strana.
– Kaži, što hoćeš?
– Na primjer, da me odvedeš negdje daleko.
– U Laponiju?
– Ne, na južnu stranu. U Ognjenu zemlju.- Naslonila mi je glavu na rame. Htio sam se nasmijati, ali nijesam siguran je li joj glas molećiv ili šaljiv.
– Svi putevi vode u Rim, a mi iz Rima na kraj svijeta. Zašto baš tamo?
– Ognjenu Zemlju, kao i Gran ]ako, naseljavali su samo očajnici i ludaci. Oni koji su htjeli da se obogate, otišli su u Australiju, Kanadu, Južnoafričku Uniju. Na nepristupačnim otocima Ognjene Zemlje, čiji su planinski vrhovi pod vječnim ledom, stanovnici se bave stočarstvom i ribarstvom, mahom kitolovstvom. Interesantno je da osim domorodaca, Fueguinosa, najviše ima doseljenika iz Dalmacije i Crne Gore.
– To je originalno. Što bismo radili? Lovili kitove?
– Napravit ćemo ranč i držali tisuću ovaca. – Tea je ovce vidjela jedino na filmu ili kroz prozor željezničkog vagona.
– Ja bih šišao ovce a ti plela pokrovce, gunjeve, čarape. – Rekao sam mrtav ozbiljan.
– Imaćemo pet žutoglavih dječaka.
– Ne, tri sina i dvije kćeri.
– Obavezno ćemo držati konje.
– I velike ovčarske pse.
– Uzećemo jednu kreolku koja će praviti sir.
– Prave li Kreolke sir?
– Nemam pojma.
– Nemoj biti površan. Neću pomoćnu radnu snagu, domoroce, bedinterice, sluge, sve ćemo sami stvarati. – Naslonila je čelo na moju bradu.
– Ako ne izrabljujemo druge ostaćemo siromašni. – Pokušao sam biti šaljiv.
– Pohlepa je neutaživa, ona je kao krmača koje proždire svoj okot. Samo oni koji su pobijedili nisku strast za sticanjem imetka u dovoljnoj mjeri vladaju sobom.
– Ličiš mi na popove koji propovijedaju siromaštvo a onda krijući slažu pare u stramac. Katgod ti fali para postaješ histerična.
– Ti ne znaš ništa o meni. – Podigla je glavu i pogledala me ljubopitivo, kao da me prvi put vidi. – Ovdje više nemam nikakvu intrigu. Osjećam ustajalost u zraku. Treba mi promjena,salto mortale, da sve okrenem naopako, kao čarapu. Osjećam prazninu dok hodam pored ovih velikih palata. Ovdje su sve priče ispričane, sve podsjeća na prošlost. I ljudi mi liče na muzejske eksponate. U pravu je moj rođak Fulvio, Rim je postao kulturna provincija koja je nejaka da nosi na svojim leđima tako veliku tradiciju. Ovdje nikad neću završiti scenario.
– To nema veza s Rimom. U pitanju je tipična stvaralačka kriza. Zaključaj rukopis, šest mjeseci, godinu, radi nešto drugo, i vidjećeš kad mu se vratiš sve će leći na svoje mjesto.
– Ponavljam, ti ne znaš ništa o meni. Uvijek si odsutan kad sam ja u pitanju, i dok ležiš pored mene.
– Potraži blisku dušu.
– Ne lupetaj. Treba mi nešto drugo. Ne samo promjena ambijenata. Vjerovatno znaš da je Gogen otišao u Tahiti, na južna mora, pošto mu se smučila karijera bankarskog činovnika. Ernesto Sabato je bio najdarovitiji mladi naučnik u timu nobelovke Marije Kiri. Predviđali su mu veliku karijeru, i on je u vrijeme najvišeg naučnog uspona, sa ženom i četvorogodišnjim sinom pobjegao iz elitnog pariskog apartmana u neku kolibu u argetinskim pampasima, koja nije imala ni stakla na prozorima. Njegovi su ga mentori uzalud preklinjali da se vrati. Mislili su da je poludio, jer sa sobom odveo ženu i malog dječaka. Nije ga ništa pokolebalo da krene ispočetka, kao suradnik u drugorazrednim literarnim časopisima. Bez tog otklona, koji je svima izgledao sulud ne bi bilo Tunela, i ostalih njegovih divnih knjiga.
– Priča je poučna, ali nije univerzalna. I unutrašnji egzil je svojevrsna intelektualna pobuna. Recimo, Kafka cijelog života nije na duže od mjesec dana izbivao iz Praga, kao ni Kavafi iz Aleksandrije.
– Oni su svoj prostor slobode našli u stvaranju velike književnosti. Ali, kakvo je opravdanje za nas koji nemamo njihovu ingenioznost?
– Zaboravljaš da su obojica za života bili nepoznati, marginalni pisci.
– Svi velikii duhovi, pa i oni koji su potpuno ignorisani, duboko su svjesni svog dara. I zato su spremni da plate svaku cijenu.
– Što se onda događa s onima koji se obestrve a nemaju genij jednog Gogena, Sabata, Remboa ili Vijona?
– Velike avanture su više vođene intuicijom nego nekim osmišljenim planom. Na tvoje hipoteze je nemoguće odgovoriti. Jer, neko ko bi pravio takve analize vjerojatno bi shvatio da procentualno propada približno jednaki broj koji ostaju i onih koji odlaze.
– Udarila si u smućene vjetrove. Promašila si temu. To što govoriš je čisti egzibicionizam. Katgod sam te pozvao da dođeš u Albaniju uvijek si se femkala: čula si da su grozni albanski putevi, da su česte restrikcije struje, te fekalije se izlivaju na ulicama. I sad naprasno mene optužuješ za konformizam.
– Ja sam genetski uglavnom Balkanka, i ne treba mi još jedan Balkan, koji je sličan onome od kojega sam pobjegla. I to još gori, zaostaliji.
– Moramo se s stvarima suočiti in vivo da bi mogli o njima vjerodostojno raspravljati. Samo na taj način ću povjerovati da nemaš predrasuda i metropolske snobovštine.
– Ti navodiš vodu na svoj mlin, jer si bez dara, bez petlje, bez vizije. Jer si, kako bi Srbi kazali, pobegulja. Stalno čekaš da počne padati plafon, i tek onda dadneš petama vjetra.
– Što si se nakurčila. Božić je. Pijana si?
– Jebe mi se za to Božićno mirbožanje. Davno sam ti trebala sve to kazati u facu, i dobro je što ću ti saopćiti na Božić- da si velika pizda.
EPILOG
Cijele tri godine nakon što je moj advokat od podgoričke policije i suda dobio napismeno da sam postao slobodan čovjek, smišljao sam razne stvari koji će me odgovarati od dolaska kući. Uvijek mi je bilo nešto drugo preče. Jer, činilo mi se da su stvari iste kao kad sam ih ostavio. Katgod sam telefonom pitao Femiju: Kako si?, uvijek je odgovarala: Dobro. Na isto pitanje Suri bi mi rekao: Sranje.
Po svemu sudeći, i ja sam zapao u letargiju. Nikako se nijesam mogao opasuljiti što se to desilo u Albaniji. Pobuna štediša je bila kao prirodna stihija. Teško sam dolazio sebi. Nadohvat ruke mi je bilo toliko novca da sam samo pola godine poslije dobijanja koncesije mogao živjeti od rente ili bankovnih kamata. Uostalom moje strasti nijesu zahtjevne i skupe, i najvećim dijelom se odnose na kupovinu knjiga, pretplate za fitnes sale, i povremena putovanja u mjesta u koja sam već dolazio.
Poslije pobune štediša u Albaniji vratio sam se u Zagreb, i opet se zaposlio u istom hotelu koji se više nije zvao Interkontinental nego Opera. Promijenio se i gazda kazina, koji je forsirao domaće dečke. Upola mi je smanjena plata, tako da sam se iselio iz hotela, to jest izgubio privilegiju da me u zakazano vrijeme bude recepcioneri, donose mi poštu i podsjećaju me na sastanke, i da se o mojim košuljama i donjem vešu brine hotelski vešeraj. Preko oglasa sam pronašao stan na Jarunu, u zgradi koja je preko puta zadnje stanice tramvaja sedamnaestice.
Bio sam bez perspektive. Novi gazda kazina me nije volio. Ali nijesam ni ja više bio onaj stari, koji je kao kobac koncetrisan na igrače, točak ruleta, isplate. Ruku na srce zbog toga sam degradiran-više nijesam bio inspektor stola nego obični krupije- a ne zato što sam nekome antipatičan. Sve teže sam održavao koncetraciju u poslijeponoćnim satima. Prvi put sam se poslije toliko godina zabrojio sa žetonima, pogrešno isplatio igrača, na štetu kuće. Manjak koncetracije sam pripisivao rezignaciji a ne izumiranju moždanih ćelija i opštem zamoru organizma. Pred zoru sam se kao prebijeni pas uvlačio u hotelski taksi koji me ostavljao ispred moje gajbe u ulici Hrvatskog sokola. U zimskim mjesecima sam spavao po dvanaest sati, i bio zaboravio kako izgleda dnevna svjetlost.
Zagreb me više nije privlačio. Izgubio je predratnu živost i ratni eros iščekivanja velikih vijesti. Polako je ulazio u svoju mirnodopsku fazu, oronuo od rata i kapitalističke pretvorbe, kao pobjednik nove nacionalne revolucije, ali bez onog slavodobitnog zamaha koji su imali komunisti poslije četrdeset pete. Normalizaciji života, kako se drugačije zove povratak na stare svakodnevne malograđanske rituale, umnogome je doprinijela teška bolest predsjednika Tuđmana, oca nacije, koji se junački nosio sa smrtonosnim rakom želuca. Vidjelo se iz aviona da njegovi nasljednici neće biti fatalistički zagledani u svoju povijesnu misiju niti imati toliko strasti u omalovažavanju opozicije, reformisanih komunista i liberala, za koje je vrhovnik govorio da su stoka sitnog zuba i smušenjaci koji srljaju kao guske u maglu.
Ipak sam se nekoliko puta premišljao da spakujem kufere i krenem u Crnu Goru, ali sam uvijek odustajao pošto bih se sjetio Surijeve sentence: Ovdje će ti sve oprostiti osim da ostaneš bez para. I zaista, pošto se izljube s povratnikom u pjaci prvo snimaju njegovo imovno stanje. Zagledaju auto s kojim se dovezao, raspituje li se o kupovini nekretnina, koje restorane obilazi. Ne bi prošlo ni mjesec dana prije nego što bi se provalilo da ću morati preživljavati od dvjesta maraka Femijine penzije, koju je zaradila za tridesetogodišnje dirinčenje u fabrici Obodovih veš mašina. I krupijejski posao u Montenegru je pao na niske grane. Stari krupijei su se zentovali brutalnosti novih igrača, koji su se obogatili pljačkom na ratištima i monopolom u švercu nafte i cigara. Drugih gostiju kazina nije bilo, jer su međunarodne sankcije uništile industriju i dovele do turističkog kolapsa. Od stranaca na primorju su bili jedino talijanski kontrabandisti, i samo je u hotelu Podgorica, radilo pristojno kazino, u kojemu su štitili krupijee i igrače.
Kazino u Operi se polako oporavljalo, sve veći broj stranaca, diplomata, bivših vojnika i obavještajaca koji su radili za inostrane paradržavne organizacije, biznismena i bankara sa projektima za oporavak privrede od čijih cifara je boljela glava, dolazili su u bar kazina, malo poigrali, bacilli koju stotku na boje i duzine, ili doveli neku ovcu, domaćeg tajkuna, Rusa ili Arapina, koji ujutru nije znao potrefiti izlazna vrata. Ali, moj rejting nije rastao. Naprotiv, tavorio sam, s dobrim izgledima da dobijem otkaz.
S Femijom i Surijem se nijesam čuo nekoliko mjeseci, jer su u Ivanbegovoj ulici radnici koji su postavljali nove vodovodne cijevi na nekom mjestu omaškom prekinuli telefonske vodove. Onda me Suri pozvao mobilnim telefonom na pravoslavni Badnjak 1999. godine.
– Dobro veče, nazdravlje ti Badnje veče.
– I s tobom zajedno – odgovorio sam na tradicionalni način. Samo sam zaboravio da dodam mnogo godina u zdravlju i veselju.
– Kako si? – Otkad ga se sjećam Suri me prvi put pitao za junačko zdravlje.
– Nije loše.
– Gdje ćeš slaviti Badnje veče.
– U kazinu. Radno.
– Govoriš kisjelo. Što ne valja.
– Sve je u redu.
– Što se ne vratiš. Ovdje stvari polako dolaze na naše. Nijesmo više ostavljeni kao brabonjak na cjedilu. Javljaju se i za nas kombinacije.
– Ne mogu, dok ne skudžam neki dug.
– Od koga.
– Od mog bivšeg ortaka Rala Delića.
– Koliko love?
– Pedeset somova.
– Maraka?
-Dolara.
– Uuu jebo te. Gdje je taj tip sad?
– U Skoplju?
– Što mi ne rečeš. Namirićemo sve s kamatom.
– Imaš tamo nekoga?
– Nego što. Najačega.
Čim sam se istuširao i navukao radnu odoru, crno odijelo, bijelu košulju i leptir mašnu, zaboravio sam Surijevo obećanje. On nije obećavao usluge da bi mešetario, ali je volio da fascinira sagovornika. Rale me je klasično izradio. Nijesam imao potvrdu ovjerenu u sudu za dugovanje, čak ni obični papir s njegovim potpisom. Uhvatio me u raskorak, jer sam bio zabrinut za Teu, i mislio samo na to kad će mi javiti iz avio agencije da su rezervisali kartu za Rim, preko Zagreba ili Ciriha. Jedno vrijeme me je muvao, te sjutra će, te za nedjelju, pa za mjesec, samo da mu legne lova. Onda je promijenio broj mobilnog telefona, a glas iz kazina u \evđeliji, koji se spajao preko hotelske telefonske centrale, izgovarao je istu rečenicu: Gazda nije tu.
Na Šćepandan, treći dan Božića, na displeju mobilnog telefona se pojavio prefiks broja +389, koji označava međunarodni kôd Makedonije.
– Zdravo burazeru – glas je glumio familijarnost.
– Zdravo Rale. Otkud ti? Turska godina da se ne javljaš.
– Jebi ga burazeru. Ovo je ludnica. Znaš i mene su izvarali, i to oni kojima sam sve povjerio. Došlo je vrijeme da nikome ne možeš vjerovati. – Govorio je bolećivo, kao da očekuje da ću zaplakati nad njegovim problemima.
– I ja sam tebi vjerovao.
– U pravu si. Htio sam sto puta da te zovnem. Ali, kažem nema smisla da se nervira.
– Ipak si se javio. – Provocirao sam ga, jer mi se činilo da me ponovo folira.
– Skupio sam lovu, konačno. Nešto sam pozajmio od Čombea.- Čombe je bio prvak bivše Jugoslavije u klasi automobila do hiljadu I sto kubika.
– Što je s kamatom – osjetio sam da ga je neko stisnuo za jaja.
– Nemoj me zajebavati. Znaš li kakvo je vrijeme.
– Kad ću dobiti glavnicu. – Trudio sam se da mi glas zvuči ljutito.
– Javiće ti se Lazar Kodić. Janjevac. Ima zlataru u Skoplju.
Čim smo prešli crnogorsku granicu na Božaju, prije vojnog punkta na kome je Suri podmitio poručnika s bosanskim naglaskom štekom marlboroa, izvukao sam SIM karticu hrvatskog mobilnog operatera, i bacio je kroz prozor auta. U memoriji kartice je bilo nekoliko stotina telefonskih brojeva, čijih se polovinu vlasnika ne mogu sjetiti. Telefonski broj 098 9710414 nijesam mijenjao, jer s celularnom napravom u džepu produžavaš iluziju o tome da nijesi sam, i da ti se svaki čas može javiti neki glas za koji bio uvjeren da te je zaboravio.
Odbacivanje broja značio je prekid i posljednje moguće veze s Teom. Jer, ona je, u istom onakvom malom crvenom notesu kakav sam i ja imao, bila na vrhu prve strane upisala moj broj mobilnog telefona. Inače, Tea je operisana od svega što je vezano s brojevima, i zato je i moj telefon, koji je nekad zvala po nekoliko puta dnevno, morala zapisati na vidljivom mjestu. Njeni problemi, često smiješni, najviše su bili uzrokovani selektivnom memorijom i nesposobnošću da izračuna i prostu matematičku radnju. Tako je, recimo, pamtila imena ulica, ali ne i broj na određenoj adresi. Zato joj stalne nevolje s novcem nijesu bile posljedica obijesti, nego nesposobnosti da planira i sabere dnevne izdatke, i onda ih pomnoži s danima do kraja mjeseca, ili brojem mjeseci u godini.
Prve dvije godine poslije Teinog odlaska iz Rima, kadgod se na malom ekranu Nokie pojavio nepoznati ili zatajeni broj pomislio sam: Možda je Tea. Onda sam vremenom oguglao na nepoznate brojeve, sve manje se odazivao, jer ljudi telefon rijetko koriste da bi nešto saopštili već do besvijesti bezveze tupe, troše skupe impulse i vrijeme sagovornika. Veliki dio dana i noći telefon mi je bio isključen, ali nijesam mijenjao broj i operatera, iako su se pojavile nove mreže sa povoljnijim paketima usluga. Celularni telefon ti vremenom postane partner, čija je memorija pouzdanija od tvoje, i tako sačuva kontakte s određenim brojem osoba, od kojih bi neke rado zaboravio. Ljudi mijenjaju telefonske brojeve kad lista nepoželjnih umnogome premašuje broj onih do kojih ti je stalo, i očekuješ da će se javiti. (Samoća je sigurno bila teže podnošljiva prije puštanja mreže telefonskih centrala u masovnu upotrebu. Frudrih Niče je, mjesecima prije nego što su demoni potpuno ophrvali njegov blistavi duh, svako jutro odlazio na poštu i pitao: Je li stiglo pismo za Fridriha Ničea. Šalterski činovnik koji je danima izgovarao izgovarao istu frazu: Nema ništa gospodine Niče, jedno jutro je pitao neobičnog posjetioca: Gospodine, otkud treba da stigne Vaša pošta. Filozof ga je začuđeno gledao, i više nijednom nije prešao prag pošte).
Laknulo mi je, kao da mi je neko s leđa skinuo samar, kad sam zafrljačio malu žutu SIM karticu kroz prozor starog žutog mercedesa. Čovjek može živjeti više, naizgled kontradiktornih, života ukoliko jasno razabira stvari koje su ga odredile u očima drugih. Kako je kartica nestala u mali kanal pored ceste stvari oko Teinog bjekstva – prvi put sam upotrijebio riječ bjekstvo – su mi se dodatno razbistrivale.
Teina provokacija o odlasku u Ognjenu Zemlju ili Gran ]ako bila je sračunata na to da me opipa, da vidi kako ću reagovati. Ona nije bila toliko nepromišljena- premda je u njenoj prirodi duboko utisnuta jedna doza fatalizma- da zaboravi svoju preosjetljivost na zapuštenost i grubost, i osudi sebe na život u zabitima, koji je izložen velikim fizičkim naporima i opasnostima od prirodnih stihija, nepoznatih bolesti, izolovanosti od civilizacije. Ukoliko je zaista bila kupila kartu za Buenos Aires i preletjela Atlantik, kako je tvrdio njen daljnji rođak Fulvio Poček, onda je sigurno ostala u delti La Plate, metropoli s beskrajnim bulevarima, velikim knjižarama i brojnim talijanskim i francuskim restoranima.
Storija o Tei bi se, kao i mnoge druge, završila bez hepienda, da nije bilo još jednog neočekivanog susreta. Sjedio sam ispred Gradske kafane i posmatrao grupu talijanskih turista kako ulazi u Državni muzej. Tri su pune godine otkad sam se vratio na Cetinje, i turisti su se počeli polako vraćati, iako su tenzije oko državnog pitanja još trajale. Neki inostranci su bili radoznali da vide razliku u odnosu na vrijeme socijalističke Jugoslavije kada su ljetovali u primorskim hotelima i kampovima. Obožavali su crnogorsko primorje i planine, iako nijesu razumjeli ni komunizam niti nacionalizam koji se pozivao na demokratiju i istorijska prava. I čim je odlaskom Miloševića nestala opasnost od novog rata oni hrabriji predratni turisti su se počeli vraćati u zemlju divlje ljepote.
Talijani više od drugih turista vole Državni muzej, jer je u nekadašnjem Dvoru kralja Nikole nakon crnogorske najviše talijanske tradicije. Od venecijanskog salona, rimskog posuđa i mobilja, pejzaža koje su naslikali fiorentinski slikari do velikih portreta bračnog para Savoja, kćeri i zeta potonjeg crnogorskog vladara. Poslije sat vremena grupa je izašla iz muzeja, raštrkala se u grupicama po troje-četvoro, i krenula prema kafani da se osvježi. Posljednji iz muzeja je izašao visoki, mršavi riđobradi čovjek, koji je neobično ličio na Fulvia Počeka, pukovnika skvadra mobile. Kako mi se primicao, po hodu i držanju glave, htio sam se zakleti da je to on. I mahnuo bih mu zasigurno rukom da mi se nije prije deset godina nije dogodilo da jednog Austrijanca u Beču s leđa potapšem po ramenu misleći da je pisac i prevodilac s Kosova Škeljzen Malići, s kojim sam samo tri dana prije toga večerao u zagrebačkom restoranu Feniks. Čovjek koji se okrenuo i s gađenjem viknuo, Vas, nije samo bio identičnog stasa i prosijede fazonirane brade nego je imao i iste okrugle naočare s tankim okvirom.
Riđobradi je krenuo prema mom stolu.
– Vi ste ovdje – rekao je dvosmisleno.
– U ovom gradu sam rođen. Sjedite. – Sio je jednako ležeran i siguran u sebe, kao i prilikom našeg prvog susreta u kafani hotela Florens. – Onda, otkud Vi u Cetinju?
– Nadam se da niste zaboravili da je moj djed rođen na Cetinju, zapravo u Donjem Kraju, koje je u to doba bilo selo. I pošto sam se za Novu godinu penzionisao odlučio sam da sredim porodičnu arhivu, najprije monografiju Pera Počeka koju nikad nije završila tetka Jela. Ali prije svega moram upoznati Crnu Goru, koja je cijelog života bila djedova inspiracija. Naša grupa sedam dana obilazi južnu i sjevernu regiju, a poslije ljeta ću sâm doći da se detaljnije upoznam s vašim slikarstvom. Nisam znao da imate tako dobre slikare.
– Nijeste mi izgledali tako sentimentalno kad smo se sreli u Rimu. – Malo sam ga bocnuo, jer policajci u penziji postanu još ciničniji ili otkrivaju tobožnje mladenačke umjetničke afinitete.
– Sad sam penzioner. I moja interesovanja nisu samo kulturološke nego i poslovne prirode. Mislim da bi ovdašnjoj nacionalnoj galeriji bile interesentne neke Počekove slike koje su u vlasništvu familije. I s druge strane, ovdje je u privatnom posjedu jedan djedov autoportret i portret Maksima Gorkog, koje bih otkupio po razumnoj cijeni.
– Moj prijatelj je direktor nacionalne galerije. Ukoliko Vam bude trebala pomoć stojim Vam na usluzi.
– Ako nisam indiskretan, što je s Vašim biznisom u Albaniji? – Špiclov je sve pamtio, i htio mi je staviti do znanja da je znao da sam ga folirao kad sam mu rekao da pišem roman o Balkanu.
– Još onda kad smo se sreli, prije šest godina, silom prilika sam morao rasprodati slot aparate. Sjećate se velikog haosa zbog pobune prevarenih štediša?.
– Kako da ne. Naše službe su bile u panici. Plašili smo se novog velikog izbjegličkog talasa prema jugu Italije.
– To je logika velikih država, koje na svoje siromašne susjede gledaju kao na govna. Ohrabrujete ih da prime stotine hiljada izbjeglica, a kad u Italiju uđe samo stotinak nesretnika saziva se vanredno zasijedanje parlamenta. – Dok sam govorio neka mrena mu se navukla preko očiju. Pogled mu je bio hladan, neproziran, kao u kafani hotela Florens.
– Tea mi je rekla da pišete roman. Jeste li ga završili? – Brzo je vratio samokontrolu, i glas mu je ponovo bio mek, latinski, sa dugosilaznim akcentom na drugom vokalu.
– Nijesam. Pišem nešto drugo. – Pogodio me u živac, i to je sigurno vidio na mom licu. Slutio je da odavno ni s kim nijesam razgovarao o Tei.
– Jeste li u kontaktu?
– Nijesmo.-Odgovorio sam preko volje.
– Tipično za balkanski temperament. Prvo zaklinjanje na vječnu ljubav, i onda neprijateljstvo do smrti. – Mudrovao je bivši komandant odreda specijalne policije.
– Takvi smo mi Mediteranci. Nijeste ni vi bolji kad su vaše žene u pitanju. – Pokušao sam prebaciti lopticu u njegovo dvorište.
– Tea mi se javila nekoliko puta. Dobro se snašla. @ivi u General Madriagi. Naučila je španjolski jezik. Režira u lokalnom teatru. Postavila je dramu jednog hrvatskog pisca čijega se imena ne mogu zapamtiti.
– Drago mi je.
– Muž joj se zove Dijego Dragišić. Kaže da je on porijeklom iz tvog plemena. U jednom mandatu je bio gradonačelnik General Madriage. Nastavio je tobož oduševljen Teinim uspjehom, a ustvari mi je dao na znanje da su me pominjali u razgovoru.- Ima dva sina, Maksima Miguela i Mata Amada.
Vodič je pozvao turiste da krenu prema autobusu, koji je parkiran na ]ipuru. Slikarev unuk mi je srdačno stisnuo ruku i zatražio da izmijenjamo brojeve telefona.
– Javljam se obavezno jesenas. Ako prije toga posjetite Rim biće mi zadovoljstvo da Vas ugostim.
Kolonelo se posljednji u grupi uputio prema autobusu. Trebala mi je jedna votka, možda i dvije, da sredim misli. Mahnuo sam konobaru, a onda sam se predomislio i krenuo prema kući. S vrata sam se ustremio prema kuferu s knjigama, koje nijesam raspakivao pune tri godine, otkad sam se vratio. U međuvremenu sam bio izvukao samo Tein talijanski rječnik i stavio ga na radni sto. Nestrpljivo sam preturao knjige čije sam naslove bio gotovo zaboravio, dok nijesam s dna kufera ugledao kopiju nezavršenog filmskog scenarija. Na posljednjoj stranici je pisalo.
Skica za posljednju scenu.
General Madriaga, gradić od petnaestak hiljada žitelja, provincija Buenos Aires. Na periferiji grada Tomova hacienda. @ena Zlatana. Sinovi Maksim Miguel i Mato Amado. Društvo Durmitor. Osnivači su emigranti iz Gaete.
U unutrašnjim ratovima i revolucijama gradovi se promijene u nekoliko godina koliko u drugim vremenima za dvije ili tri generacije. Cetinje je više propalo od svih gradova koje sam znao prije potonjih ratova, ako izuzmemo bosanskohercegovačka mjesta koja su sorena ognjem i etničkim čišćenjem. Njegovo opšte urušavanje je samo dijelom uslovila propast privrede, jer su građani koji su stvorili pozorište, čitaonice, muzej, dnevne novine, radio, postojali i prije socijalističke industrijalizacije. Dakle, nijedna se propast, mala i velika, nije desila samo zbog jednog razloga. Niti je pošast došla tek tako, u jednom danu, s neba pa u rebra. U prvoj i drugoj Jugoslaviji Cetinje su sumnjičili zbog nostalgije prema malom dvoru na ]ipuru, plemenskom pijemontizmu i separatizmu. Poslije propasti socijalističke Jugoslavije i dolaska na vlast kriptokomunističkih oportunista i srpskih nacionalista stara prijestonica je potonula u bijedu, i po svojoj ekonomskoj snazi se nije mogla mjeriti ni s nekom mjesnom zajednicom u Podgorici, od koje nova klasa pravi metropolu po svojoj mjeri.
Na početku ratova u Sloveniji i Hrvatskoj dva su događaja ubrzala nenajavljeni i za većinu nevidljivi nestanak cetinjske boemije, koja je dugo prkosila epskoj tradiciji i socijalnom realizmu. Pobjedonosne vojne akcije, masovni mitinzi, brojne propagandne televizijske emisije o istorijskim nepravdama i mračnim vatikansko-kominternovskim zavjerama protiv slobodoljubivih Srba i Crnogoraca, te svakodnevne pogibije na Dubrovačkom frontu ili u međusobnim obračunima mladih Cetinjana u Njegoševoj ulici, učinili su da vijest o smrti \oka Leze koji se utopio ili je umro od srčanog udara na Velikoj plaži u Ulcinju, i isto tako nenadni odlazak Ruda Jesenjskog u Beograd, proteknu gotovo neprimjetno.
Ratovi su se završili, i masovni pokret za nezavisnost se klasno i partijski raslojio, ali duh profesorâ boema, Konzerve i Banja, i pjesnikâ parnasovaca, Leze i Jesenjskog, više se nije vratio. Ostao je samo Vaso Gordin, kojega je pjesničkom zanatu na Golom otoku učio makedonski poeta Venko Markovski, kasniji dvorski pjesnik Todora @ivkova, sa svojom kao egipatski papirus izbrazdanom i zadebljalom kožom i nemirnom grivom čije su dlake nalik na bakarnu žicu štrčale na sve strane. Sve je nadživio, pa i sebe, iako je preležao Goli Otok, ludnicu i sanatorijum za plućne bolesti. Njegovi prkosni izlomljeni stihovi – Lezu su podsjećali na njegušku kubasicu- o uzaludnim nadanjima oca, ambulinama uma, komunističkom bratstvu, uprkos svemu, pisane po ugledu na Majakovskog i Hikmeta, bili su uvredljivi za pristojan svijet, jer su ih podsjećali na skorašnju pripadnost jednom poraženom i osramoćenom poretku, koji je ideju bratstva i jednakosti pretvorio u tiraniju jednoumlja. Buntovnog pjesnika koji se, nakon Golog otoka, vratio na Cetinje, i popeo na jedan kameni stub ispred nekadašnje Banovine s transparentom na kojem je pisalo PARTIJO MAJKO DAJ MI HLJEBA, pola vijeka kasnije sahranile su sestre u pratnji rođaka, jednog bivšeg člana CK Jugoslavije i nekoliko neuglednih pijanaca, u porodičnom grobu ispred male seoske crkve. Sapatnici su ga izdali- posljednji put. Niko nije spomenuo njegov oporučni zavjet. Stari performer je bio smislio kako će se njegov prah rasuti niz lovćenske strane. Štampanim neravnim slovima, nespretnim od staračke drhtavosti ili nikad savladanog zanata pisanja na poslijeratnom kursu za milicionere, detaljno je, pod brojevima od jedan do šest, napisao i predao na amanet Marku Mačku, da ga mrtvog zavežu za unutrašnju stranu velike kamionske gume koju će politi benzinom, zapaliti i gurnuti s vrha Lovćena u noćne sate tako da se niz strme padine strovali u Boku Kotorsku, poput zvijezde padalice.
Petnaest godina je na donjoj polici iznad pisaćeg stola bilo naslagano deset primjeraka moje knjige priča Šampion. Otkad sam se vratio iz egzila nijednom se nijesam usudio dohvatiti u ruke ovu zastidno neuglednu brošuru, koju kao da je pisao neki početnik kojega jedva poznajem. Kad sam se konačno nakanio uzeti je u ruke i počeo je prelistavati sjetio sam se svake rečenice, i načina na koji su nastajale.
Nijesam je dočitao do kraja. Ležeći nauznak na kauču uhvatio sam knjižicu između palca i kažiprsta i frleknuo je preko glave, na pisaći sto među ostale knjige. Nikad neću potpuno prevladati nelagodu među mnoštvom knjiga, iako s godinama čovjek postaje tuplji, i realističniji.
Zaspao sam obučen u krevetu, kao pod narkozom, toliko tvrdo da me Femija nije smjela probuditi, i ležao punih dvanaest sati, do osam ujutro. Prvo sam se pridigao na laktove i pogledao sam kroz dvorišni prozor: bilo je tiho i depresivno. Kao u ruskoj stepi. Iako je tek početak septembra travke su se sparušile i požutjele. Četiri mjeseca nije čestito pala kiša. Možda i kiše na Cetinju postanu mit, kao i priče o propalom kraljevstvu. Otvorio sam prozor, i istočnjak je razigrao listove rukopisa romana koji su bili još razlepušeni po stolu. Sio sam da složim rukopis, čije sam stranice juče rukom paginirao. Onda sam se nasmijao u sebi. Nikad nećeš napisati roman.
Jutro je pametnije od večeri. Pregorio sam, u vrijeme dvanaestosatnog sna, tlapnju da ću napisati veliki roman po kojemu će me pamtiti u budućnosti. Što pizdiš, ti si pisac kratke forme, tješio sam se, uključio kompjuter, i počeo se, s neočekivanom lakoćom, poigravati s tekstom nezavršenog romana. Prekrajao sam poglavlja, izbacujući cijele pasaže, dopisujući nove situacije, mijenjajući vremena, likove, mjesta. Za manje od tri mjeseca je nastalo jedanaest proznih cjelina dužine od četiri stranice do jednog štamparskog tabaka od šesnaest strana. Knjigu sam naslovio po najkraćoj, i najzgusnutijoj priči, Karnera, koja ustvari opisuje samo tok jednog boks meča od tri runde, za prvaka Jugoslavije u teškoj kategoriji, između crnogorskog diva Trifuna Tripkovića i beogradskog asa Bana Sovrića.
Novo izdanje sam pripremio promišljenije nego prvu knjigu. I s više samopouzdanja. Nijesam se morao bojati da ću ponovo biti meta gradskih mangupa za posprdivanje i kafanska ogovaranja. Jer, u kafanama su sportska klađenja i tračevi o džet setu zamijenili brbljanja o književnosti, ratu i politici, a novi vladari su umjesto simpozijuma o ideološkim zastranjivanjima pisaca i tumačenju skrivenih značenja u stilskim figurama više preferirali scenske umjetnosti, pozorište, muzičke festivale, modne revije. I novi pisci su sličniji menadžerima nego razbarušenim bardovima i njihovim epigonima koji su se utapali u naše nesreće. Nova generacija literata je obrazovanija od svojih prethodnika koji su jurišali na nebo, ali pati zbog toga što je literatura izgubila negdašnji društveni prestiž, kao i zbog manjka sopstvene originalnosti.
Izdavač OKF, promoter nove književne scene, takozvane crnogorske postmoderne – Crna Gora nije imala modernu- promovisao je Karneru u Gradskoj biblioteci u Podgorici. Novinar i književni kritičar V. Simunović, objavio je sa mnom intervju u subotnjem kulturnom dodatku Pobjede. Autor televizijskog priloga na javnom servisu u emisiji za kulturu Art, koji se u svakom pitanju poštapa s nekim citatom Hajdegera ili Bodrijara, najavio me je kao prethodnika postmodernista, što je naravno bila glupost, jer je Karnera publikovan poslije njihovih romana, a prvu knjižicu, koju sam objavio pod pseudonimom, niko od mladih pisaca nije čitao.
Ovdje je svako oduševljenje kratkog daha, ako ga propagandno ne produžava neki književni klan pod plaštom nacionalnog interesa. Crnogorci se, kao tipični južnjaci, lako oduševe i još te lakše zaborave. Poslije medenog mjeseca moje provincijalne slave niko od lokalnih kulturtregera, urednika kulturnih rubrika i ljetnjih festivala nije me više zvao na javna čitanja niti mi je tražio novu prozu za publikovanje. Mislio sam da me ignorišu zato što loše čitam i zamuckujem na javnim predstavljanjima.
Priznanje je stiglo naknadno, i nenadno. Frontmen lokalnih postmodernista, Jakov Grk, unuk Steva Grka, najboljeg majstora đevojačkih skrinja između Prčanja i Skadra, uvrstio me u Antologiju savremene crnogorske priče, koja je osporavana u Podgorici i u Beogradu. Ne toliko zbog uvrštenih proza, koje su uvijek u svim pregledima i klasifikacijama književnosti za većinu problematične, koliko zbog koncepcijskih razloga. I samog antologičara. Jer, nije bilo prvi put da razbarušeni esejista i antologičar skandalizuje javno mnjenje posprdivanjem s ovdašnjom tradicijom i mentalitetom, kao i omalovažavanjem kanonizovanih književnih veličina. Najveću histeriju je izazvala njegova ocjena da je Njegoš značajan samo kao epski pjesnik, poput Starca Milije ili Tešana Podrugovića, i da je u kontekstu evropskog romantizma efemerna pojava, poput Stanka Vraza, Lukijana Mušickog ili braće Miladinovci. Mladi kritičar se uživio u ulogu parije, i novim izjavama da je Vladika Rade ustvari dijalekatski pjesnik kojega je nemoguće prevesti i na srpski jezik, toliko razljutio Vasilja Moračanina, epigona Matije Bećkovića, da je u beogradskom Kuriru izjavio da takvo svetogrđe ne bi mogao kazati pravi Grk, naš brat pravoslavni, nego samo potomak nekog grčkog Ciganina koji je potkivao konje i pravio samare za magarad.
Koncepcija antologije je jednako brutalno napadnuta u beogradskim Književnim novinama i Crnogorskom književnom listu, zbog toga što su u njoj uvršteni Danilo Kiš, Miodrag Bulatović, Mirko Kovač, Branimir Šćepanović, koji su pisali na ekavskom narječju. Prvi su napali antologičara da je nabolje srpske prozaiste uvrstio u nepostojeću nacionalnu književnost dok su drugi tvrdili da je koncepcija antologije u suštini velikosrpska, jer su u njoj dominantni autori koji su se nacionalno deklarisali kao Srbi. Polemika je imala i jednu dobru stranu. Interesovanje čitalaca za antologiju je neočekivano poraslo, jer panoramske preglede malih književnosti niko ne čita osim zasupljeni autori i plaćeni književni i novinski kritičari, Antologija Jakova Grka, zbog žučnih sporova koja su iz podgoričkih i beogradskih glasila prenešena u zagrebačke i sarajevske medije, doštampana je u još petsto primjeraka. Tako je dospjela u ruke i Ivici Prtenjači, književnom kritičaru zagrebačkog Večernjeg lista, koji je posebno preporučio čitaocima starog majstora kratke priče, Sretena Asanovića i jednog anonimusa, bivšeg boksera, Mata Tujovića, čija noveleta u hemigvejevskom maniru opisuje tri runde jednog boks meča .
Suri me ovoga puta nije ostavio na cjedilu. Novac koji sam zaradio od prodaje slot automata- premda sam postao štedljiv- polako se topio, i istopio. (Nema tih para koje nećeš potrošiti ukoliko nemaš novih prihoda). Ponudio mi je posao menadžera u sportskoj kladionici Korner na Cetinju, koja se nalazi na mjestu nekadašnje prodavnice ženske konfekcije Uzor.
Bivša radnička klasa se sada odijeva u kineskim radnjama i buvljacima. U strogom centru Cetinja samo su dva butika garderobe, i umjesto nekadašnjih socijalističkih prodavnica Name, Beka, Prvog maja, Varteksa, Mure, otvorene su kafane, banke i kladionice.Oni koji imaju više novca čekaju sezonsku firmiranu robu, legalno uvezenu ili opljačkanu u nekom butiku u sjevernoj Italiji.
Pretvorba iz društvenog u privatno vlasništvo je bila neumoljiva. Koliko i čovjekova pohlepa za sticanjem materijalnog bogatstva. U kapitalističkoj doktrini ljudi su prije svega mašine za pravljenje novca. Konkurencija za sticanje imetka je neprestana, i zato ne bih odbio Surija, čak i da je stanje na mom kontu kudikamo bolje. Jer prvi put sam se prepao starosti: s punih četrdeset godina života nijesam imao ni jedan dan radnog staža. Nijesam nikad koristio zdravstvene usluge ljekara, i to je još više podsticalo moju infantilnost. Sjetio sam se Femijinih riječi: \e će ti starost?
Uostalom, posao menadžera u maloj kladionici na Cetinju, s obzirom da se kvote za utakmice izrađuju u Podgorici, bio je gotovo penzionerski. Samo sam dva puta dnevno navraćao u kladionicu, poslije završetka smjena, da prebrojim i preuzmem dnevni pazar. Saldo poslovanja male kladionice je manje-više bio oko pozitivne nule ili u malom gubitku. Uplate kladiničara, bivših radnika Oboda, su minimalne. između dva i pet eura. Utakmice talijanske i španske lige su im stvarali iluziju da su i oni dio tog velikog spektakla, i da se nekim čudom- čuda se događaju – mogu i obogatiti. Jedino osjetno povećanje pazara u cetinjskim kladionicama i kafanama je oko božićnih i novogodišnjih praznika, i kad se lokalni Pink Panteri vrate s turneja. Oko žestokih momaka, koji su u sred bijela dana pustošili zlatare u centru Londona, Pariza ili Tokija, stvorena je velika fama u stranim medijima, kao o velikoj sofisticiranoj organizaciji, iako se većina njih- kao moderna verzija svojih hajdučkih predaka koji su uskakali u torine hercegovačkih aga i begova- skupljala u privremenim grupama i poslije podjele plijena se rastavljali, svako na svoju stranu.
Suri se u međuvremenu preselio u Podgoricu. Kupio je dva dvosobna stana, koje je pretvorio u jedan, u rezidencijalnom naselju Gorica C, preko puta grčke ambasade, i zgrade u kojoj žive dvojica posttitoističkih vladara, Momir Bulatović i Milo \ukanović. Suri je s novim statusom promijenio i biznis. Prodao je kladionice, i počeo se baviti građevinarstvom. Jedino je ostavio kladionicu na Balšića pazaru, jer nije imao ideju što bih drugo mogao raditi. Uostalom, moja godišnja plata je manja od računa jedne večere, koju u restoranu Knjaz, priređuje svojim novim prijateljima, poslanicima vladajuće koalicije i građeviskim tajkunima.
O porijeklu imovine novih crnogorskih tajkuna čuju se čudesne, često izmišljene priče. Šuškalo se da se Suri iznenada obogatio zahvaljujući \uru Šaletiću, višem inspektoru republičke Udbe, koji je službeno kontrolisao šverc nafte i cigareta, i da su njih dvojica bili suvlasnici sedam kladionica. Suri se predamnom pravio blesav, da ne zna ništa o onome o čemu su ispirali usta starovaroške babe i dileri s Tuškog puta. Kažu da ništa kao novac i vlast ne minjenjaju ljude. I zasta Suri bi nekad progovorio na zadnjicu kad ne bi mogao na usta da mi se pohvali kako je za samo pola godine, od maja dvijehiljadite do Nove dvijehiljadeprve, zakupio tolike prostore, opremio ih i položio depozite. Ipak, nijednom ga nijesam upitao: Okle ti pare?
U kazinu se, osim loših navika, pokupe i neke korisne stvari. Još dok sam bio pomoćni krupije Boro Bulat mi je u povjerenju kazao: Nikad ne pitaj ako ti se samo ne kaže. Priče o tajnom ortaku su se vremenom izgubile, možda najviše zbog toga što je činovnik Udbe nestao iz vidokruga lokalnih ogovarača, premještajem u diplomatsku službu, na mjesto generalnog konzula u Rijeci, na kojemu je ostao I poslije osamostaljenja Crne Gore.
Turo Stanović nije bolji mesar nego što je bio bokser. Bio je sasvim prosječan takmičar koji je sastavio jedva dvadeset mečeva s polovičnim rezultatima. Nije osobito ni vrijedan: više od pola vijeka je proveo ločući i kartajući u separeu restorana Feribot. Nije ni lukav, i nije se žalio, kao što je to običaj današnjih tajkuna, da ga je prevario ovaj ili onaj. Osrednjost sama po sebi nije tema dok ne postane vrlina. Turo je poslije propasti socijalističke industrije postao najveći poslodavac na Cetinju. Stanturovi pršuti danas opskrbljuju pola Beograda, južne Srbije, Republike Srpske, Hercegovine i Makedonije.
Kad me gospodin Stanović pozvao na razgovor slutio sam neki bizarni povod, jer i sama ideja da pristupim u negov ured s baroknim mobiljem kupljenim za budzašto od potomka nekog kapetana s Mula i crnogorskim grbom u štukaturi, prilično je neobična. Predložio mi je, bez uvoda i prenemaganja, da želi- podvukao je ja plaćam štampu i honorar – da napišem monografiju povodom jubileja sedamdeset godina od osnivanja bokserskog kluba Lovćen. Dok sam hodao prema nekadašnjoj zgradi Trgoprometa, u kojoj su sada uredi Stantura, svašta sam očekivao da će tražiti od mene, čak i to da mu napravim rodoslov koji seže do stare poljske šljahte ili Pavla Orlovića, ali ne i da mu pišem istoriju cetinjskog boksa. Jer, bokserski klub u posljednjih trideset godina više postoji na papiru, bez značajnijih uspjeha i u lokalnoj konkurenciji.
– Što imate od materijala?
– Pet fascikli pisane arhive i fotodokumentacije.
– Moj honorar je deset hiljada – htio sam da ga otkačim, da mu pokažem da se ne može zajebavati sa mnom.
– Dogovoreno – bio je mrtav hladan, kao da sam rekao sto eura.
Kad sam stigao kući i počeo otvarati jednu po jednu bijelu fasciklu, na kojima je nalijepljen crveno-crni okruglasti grb s Njegoševom kapelom na Lovćenu i bokserskom rukavicom, ipak sam shvatio da neću tako lako zaraditi honorar, koji je u visini nacionalne Trinaestojulske nagrade. Fascikle su se godinama vukle od nemila do nedraga, i svako je uzimao ono što mu je trebalo. Sačuvane su najave iz štampe nekih važnih mečeva iz kvalifikacija za prvu ligu, ali nema izvještaja o njihovim rezultatima. Hronološki red je takođe bio izmiješan, tako da ću morati pažljivo izlistati u nacionalnoj biblioteci makar pedeset godišta Pobjede i beogradskog Sporta. Odlučio sam da prvo selektujem upotrebljivi materijal iz fascikli, kako bih kasnije imao bolji pregled za iščitavanje štampe. U petoj fascikli, na kojoj je pisalo 1981 – 2005. bilo je najmanje materijala, jer je to vrijeme kad su cetinjski bokseri samo par puta učestvovali na državnom prvijenstvu. Zato sam lako sam zapazio dva mala, zajedno složena, požutjela novinska isječka. Iznad većeg teksta je rukom napisan izvor, Pobjeda, 21. novembar 1992.
Poznati bokser pronađen mrtav u hotelskoj sobi
Trifun Tripković, nekadašnji dugogodišnji bokser Lovćena, beogradskog Partizana i pančevačkog Dinama, u teškoj kategoriji, pronađen je mrtav u svojoj hotelskoj sobi u skopskom hotelu “Grand”. U dvadesetogodišnjoj karijeri Tripković se borio sa gotovo svim jugoslovenskim teškašima toga vremena. Starijim ljubiteljima boksa je posebno ostala u pamćenju njegova borba 1968. u finalu prvenstva Jugoslavije s višestrukim državnim prvakom i nosiocem bronzane medalje na Evropskom prvenstvu Helsinkiju, Branislavom Sovrićem, koju je po jednodušnoj ocjeni ondašnje štampe nezasluženo izgubio. Tripković je bio omiljen na ringovima širom Jugoslavije, i zbog svoje izuzetne korpulencije dobio je nadimak Karnera, po italijanskome divu Primu Karneri, nekadašnjem profesionalnom prvaku svijeta u teškoj kategoriji,
Tripković je u posljednje vrijeme radio u kazinu hotela Grand u Skoplju, čiji je vlasnik poznati fudbalski menadžer Velibor Džanovski. Obdukcijom je utvrđeno da je Tripković u noći između 16. i 17. novembra umro prirodnom smrću.
Beogradske Večernje novosti, od 19. novembra, objavile su kratku vijest.
Umro Trifun Tripković
Nekadašnji bokser “Partizana”, Trifun Tripković (52), pronađen je mrtav u hotelskoj sobi skopskog hotela “Grand”. Iz skopske policije saznajemo da na lešu nema tragova nasilja, i da će se posle obdukcije izdati zvanično saopštenje.
Nije me toliko iznenadila vijest o Karnerinoj smrti koliko me razljutilo saznanje da ga se nijednom nijesam sjetio za ovih petnaest godina. Sve više me onespokojava, i dovodi do nekontrolisanog bijesa, poroznost i neujednačenost mog pamćenja. Pokušao sam se tačno sjetiti što sam mu rekao na povratku s Bit pazara, u trenutku kad smo se rastali na onom mostu. Uveče se nije pojavio, prema dogovoru, u baru. Sjutradan sam, kao na iglama, čekao da se pojavi Nikola Zaković. Popio sam valjda deset kafa prije nego je došao neki tip s lombrozovskom facom, i rekao da mi Nikola šalje kuverat- u kojemu sam opipao knjižicu slovenačkog pasoša – i da se izvinjava što on nije mogao doći.
Zašto je Karnera bio nestao cijeli dan, cijeli petak, pošto je i on trebao čekati kockara koji mu je ponudio pomoć? Možda je već bio umro u petak, a ne u noći između petka i subote, kako su javile novine. Ovu sam mogućnost odbacio, jer su sobarice svaki dan mijenjale ručnike u kupatilu i pospremale krevet. Možda je doista umro u subotu ujutro, recimo u četiri i deset, dok sam ispred hotela Grand čekao taksi za aerodrom, kako bih preko Ciriha uhvatio let za Rim. Vjerovatno u kadi, jer ako se već nije prestavio u avgustu poslije Preobraženja, morao se ostvariti drugi dio proročanstva Stanislave Mirkove. medicinske sestre iz Risna: Da će sin Pavića Tripkovića, iz Osojne Ožegovice, stradati od vatre ili vode.