Dok prelazimo preko Pila, on velikim, ja malim koracima, zaustavlja nas, njega u krupnom koračanju, mene u trčkaranju ne bih li ga stigao, ovakav prizor:
Velika bijela kuća, sva u kamenoj čipki, koju su ruke strašnoga boga vezle jedne cijele zime, i negdje na sredini kuće, uz lupu i viku, muškarci u trlišima udaraju čekićima i sjekirama, jedan drugom upadaju u psovku, izbijaju truli drveni prozor.
Gledamo ih, Nano ne zna kako ih gledam ja, kao što ni ja, s navršene tri, ne znam kako ih gleda on.
I nestalo bi do danas toga da tiho ne izgovaram:
– Kuću bole ljudi!
Tu rečenicu on donosi na Bunićevu poljanu. Znate li što je rekao? Ne znamo, kako bismo znali. On im tad ispriča priču, ja se u sramu skrivam ispod stola, i izgovori rečenicu, koju ponavljaju dok god su živi, da bi se, pedeset godina kasnije, ponovo vratila meni.
Rečenica
Dok prelazimo preko Pila, on velikim, ja malim koracima, zaustavlja nas, njega u krupnom koračanju, mene u trčkaranju ne bih li ga stigao, ovakav prizor:
Velika bijela kuća, sva u kamenoj čipki, koju su ruke strašnoga boga vezle jedne cijele zime, i negdje na sredini kuće, uz lupu i viku, muškarci u trlišima udaraju čekićima i sjekirama, jedan drugom upadaju u psovku, izbijaju truli drveni prozor.
Gledamo ih, Nano ne zna kako ih gledam ja, kao što ni ja, s navršene tri, ne znam kako ih gleda on.
I nestalo bi do danas toga da tiho ne izgovaram:
– Kuću bole ljudi!
Tu rečenicu on donosi na Bunićevu poljanu. Znate li što je rekao? Ne znamo, kako bismo znali. On im tad ispriča priču, ja se u sramu skrivam ispod stola, i izgovori rečenicu, koju ponavljaju dok god su živi, da bi se, pedeset godina kasnije, ponovo vratila meni.
Kuću bole ljudi.