U drugoj polovici srpnja, napokon, nalaz je stigao: „Lezija ostavlja utisak da se radi o iritiranoj seboroičnoj keratozi. Lezija je odstranjena u cijelosti.“ Dermatologinja Seana Bejtula mu, međutim, predlaže da joj dođe na novu kontrolu i u studenom. Je li to znači da nešto ipak nije u redu? – isto je pitanje nastavilo mučiti oboje.
– Neću na kontrolu – govori Ljiljani – nije melanom. To je potvrdio i nalaz.
– Ali, nije pametno ne poslušati doktoricu s tako velikim iskustvom.
– Jest. Neću. Novi strah mi ne treba. Izašao sam iz njega. Izliječen sam, idemo naprijed. Neću nazad. I ti bi trebala sa mnom. Naprijed. Samo naprijed.
I u drugoj polovici srpnja, u cijelom kolovozu i rujnu, on je bio posvećen Ljiljaninom punom oporavku, uz to, sve češće, nastavio je krasti vrijeme i za novo čitanje dnevnika u kojemu je provjeravao i svoju i njezinu humanost u najdramatičnijim godinama njihovih života.
Koncem kolovoza odvaja se od računala i vraća joj se u veliku sobu u kojoj sjedi na kauču i ispunjava križaljku.
– Čudo si se sjetio ovamo doći – obradovana njegovim neočekivanim ulaskom u veliku sobu, odmah prekida ispunjavanje križaljke. – U ratu se od mene nisi odvajao, sad nas i u bolesti razdvaja taj tvoj vražji kompjuter. Lijepo doba kad ga nisi imao. Nikad me ta sprava neće odvojiti od tebe kao što je tebe od mene. Mene ona uopće ne zanima. U ovoj sam sobi, malo-malo pa sama, s ovom križaljkom, kad nisam s njom, molim se Bogu, a ti u svojoj radnoj stalno ispred te vražje sprave…
– Moja velika vjernica, odgajale je časne sestre.
– I moja dobra baka i mama. A molim se i za tebe, uvijek.
On se na to i ne osvrće, govori joj kao da nije ništa ni rekla:
– E, jadan sam ti ja, nitko moje muke ne razumije. A ja se i dalje nečim zanosim… Opet nešto pišem, hoću nešto više od ove naše jadne svagdašnjice… Eto, prošle godine objavio sam roman pisan gotovo punih devet godina, a samo jedna novinska kritika… Neki dan poslao mailom Filipu Davidu poruku da konačno zatvaram radnju, fra Markov tekst me natjera i na ovu novu muku… Da u dnevniku provjerim jesam li u ratu griješio prema svojim prijateljima, da zapišem nešto i o tome.
– Ako je tako, onda odustani od te muke odmah! Na vrijeme je to najpametnije obaviti.
– Sad je kasno. Ušao otrov u krv. Nema odustajanja od pisanja. Ušao otrov u krv davno. Zaraza.
– Zašto na takvu provjeru i dalje trošiti vrijeme… uzalud. Svaku zarazu treba liječiti odmah.
– To i činim, ženo. I zapamti: Ne može se biti dobar pisac bez dobrih prijatelja. Samo djelo nije uvijek toliko ni važno. I prosječno može biti veliko ako imaš dobre prijatelje. Ako nisi sam.
– Opet ti o prijateljima. I opet ti o samoći.
– Bez prijatelja je svaki čovjek sam. Osuđen na samoću. I najmoćniji pisac bez provjerenih prijatelja potpuno je sam. Nikakav, prosječan. Samo prijatelji ga slave i uzdižu.
– Bez pažljivog muža, i svaka je supruga sama. Ovdje sam sama i dok bolujem. Ispunjavam ovu križaljku i tako se liječim. A vid na desnom oku odavno nemam. Žuta mrlja. Neizlječivo. Strahujem i za drugo oko, molim se Bogu kad god ga zamorim križaljkom, a ne smijem ga ni na križaljku predugo trošiti. A ti tamo… o tome… – izgovorila je gotovo plačnim glasom.
– Je li te to opet boli?
Gledala ga je kao nekog stranca, nije ga uopće razumjela.
– Što si to rekao, nisam te dobro čula.
– Je li te opet boli?
– Boli. Boli i boli. Ali, pričaj. Malo glasnije. Znaš da su mi granate oštetile i sluh. Onaj naš memljivi podrum možda vid… Bit ću uskoro možda sasvim gluha ne samo i sasvim slijepa.
– Blago meni.
– Srce me boli što je sve spalo na tebe. Kupovina, plaćanje komunalija, čišćenje stana, kuhanje… Znam ja koliko te moja bolest ometa u tvom najprečem radu, čitanju i pisanju, znaš ti da ja o tvojoj najdražoj spravi u našem domu samo tek tako toročem… Sretna sam kad mi ovamo dođeš da mi kažeš da si nešto novo napisao, da o tome i popričaš sa mnom… Ne smeta meni tvoja najdraža sprava, ljuta sam na nju što mi uskraćuje priču… Pričom nekako najbolje od sebe tjeram bolove. A imam ih mnogo. Oslobodili smo se predratnog vremena u kojemu su nas svakodnevni poslovi više odvajali jedno od drugog nego što su nas spajali. Preživjeli smo rat, sad smo oboje umirovljenici, po cijeli dan jedno s drugim… Danas bismo možda mogli malo popričati i o onome što smo u predraću i ratu stalno preskakali i ostavljali za kasnije… Je li se slažeš?
– Nisam protiv…
Pitao se hoće li moći i danas razgovor s njom nastaviti povišenim tonom, osjećao je umor, odustao je, nije za njega imao dovoljno snage. Osim toga, povišenim tonom ponizio bi i sebe i nju.
– A o čemu da pričamo iz tih razdoblja?
– O bilo čemu. O onome što još nismo jedno drugome nikada sasvim objasnili.
– U ovom trenutku ja se ničega sličnog a značajnog ne mogu uopće ni sjetiti.
– O, Bože, ni ja. A tako mi se danas priča.
– Možemo zajedno šutjeti. I to dobro znamo. Kao i pričati.
– Hajdemo, onda, zajedno šutjeti.
Bila je brzopleta, odmah se ispravila:
– Nemoj. Hajmo o onome za što u prijeratnoj žurbi nikad nismo imali dovoljno vremena. I kod tebe i kod mene bilo je na poslu toliko neugodnosti… Mnoge su ostale preskočene. Progutane. Nepravedno zaboravljene.
– Uh, toga je stvarno bilo jako puno, ali što izdvojiti. Molim te, nemoj o tome danas.
I zašutio je. Ganulo ga je njezino narušeno zdravlje: oči i sluh dobili u društvo i njezinu ranjenu ruku, desno rame… Baš je nesretna ta njegova žena. A nikad nije bila takva. Puna je nevolja, a pamti je više veselu, vrcavu, nego li tužnu i gorku. Pa i ciničnu. U tom pamćenju je, eto, pola stoljeća njihova braka, što sve nisu preživljavali, što sve nisu zajedno i pobjeđivali. Kada njezinim priključi i svoje nevolje, kakva ih to sudbina čeka? Udaljena od čitanja koje je, kao i njemu, od malih nogu bilo strast, uvijek s njom mora povišenim glasom, nekad i dernjavom. Tad se osjeća ružno, napušta svoju tihu narav, svu svoju mirnu prirodu ispod kože, ulijeće u neku nepoznatu, divlju, i njemu neprihvatljivu i gadljivu, a tek njoj… To je strašno.
Početkom rujna, u istoj sobi, neočekivano i neobjašnjivo, podsjetila ga je na jedno njegovo davno ratno pismo čije nastajanje, a potom i glasno čitanje, nije pratila ravnodušno:
– U ovom svom jadnom stanju, sjetih se malo prije onog tvog pisma predsjedniku hrvatskoga PEN-a. Pisao si ga u ledenoj sobi, zebli su ti prsti, drhtala ti je desna ruka. Tako sada drhti moja od bola čim je pokrenem. Srce mi pucalo, bilo mi te tako žao… Pročitao si mi ga prije slanja po nekom Napretkovcu koji je u Zagreb često putovao Unproforovim avionom.
– Nisam baš siguran po kome sam to pismo poslao u Zagreb…
– Rekao si mi poslije da si ga uvrstio i u taj svoj objavljeni dnevnik, ali da ti na njega nikad nije odgovorio.
– To je istina: nikad mi na njega nije odgovorio tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a. Njegova velika sramota.
– Možda mu ga nisi trebao ni pisati ni slati… Bilo je u njemu, brate, i previše kuknjave i nepotrebne drame. I prejakih sudova. Trpi, šuti, nekome se ne žali, to je moja deviza. Kukam samo tebi.
– Blago meni. Ništa u tom mome pismu nije bilo ni prejako ni nepotrebno. Zagrebačka arogancija i ignorancija Sarajeva i šutnja bile bi odgovor na njega i da je to pismo i bilo drukčije. Što je Zagreb preživio slično onome našem u Sarajevu, a i danas u njemu, kad spomeneš rat, svi kukaju kao da im je bilo najgore? Umažena gospoda. Zar je fašizam sručen na nevine civile Sarajeva i cijele BiH, na koji je upozoravalo to moje pismo, trebalo prešutjeti u hrvatskom PEN-u? Četništvo je probudilo i ustaštvo i baliluk. Zašto su ignorirali svoje zatočene članove u Sarajevu u njihovom najtežem razdoblju života? Čim je rat stao, napustio sam takav PEN. U ratu sam s nekoliko kolega već bio osnovao bosanski.
Njihov razgovor opet se iznenada zaustavio. Malo kasnije uslijedio je njezin vrlo decidan sud o temi koju su već bili dotaknuli.
– Ovo ću ti reći: ustaštvo je probudila i hrvatska migracija, njezini pojedinci koji ni dandanas ne priznaju svoj poraz. Kojima je nova vlast širom otvorila vrata samostalne hrvatske države. I bivši komunistički tvrdolinijaši, čiji su očevi bili ustaše, četnici i balije, u ratu presvučeni u novu odoru, i danas su u koru s pojedicnima te migracije.
– Nemoj tako oštro. Kao mačem. Istina je uvijek u sredini.
I, iz te teme odmah je uskočila u drugu:
– U ratu si mi često govorio da ti nedostaju kolege s posla, posebno Ivan Lovrenović.
Iznenađen, sad se pitao hoće li joj reći da je ne čuje dobro kao što je i ona malo prije rekla njemu. Brzo je zaključio da nije zaslužila ničiju zajedljivot, pogotovo ne njegovu, da ne može poreći da mu je taj kolega s posla uistinu nedostajao kao nikad prije.
– Nedostajali su mi svi urednici: Stevan Tontić, Mario Vukić, Jasmina Musabegović, Alija Isaković, Ljiljana Cikota, Mirza Filipović, Risto Trifković… Cijeli izdavački our Svjetlosti, ne samo Lovrenović. Direktor Gavrilo Grahovac, tehničko osoblje: Mustafa Ibrulj, Hilmo Hadžić, Ljubo Pilja, Muriz Redžić…
– Ali, najviše si spominjao Ivana.
– Jesam. Došao je u Svjetlost na mjesto glavnog urednika iz Veselina Masleše, velike izdavačke kuće, sa značajnim uredničkim iskustvom. Pisao je briljantne komentare o kulturnom životu i društvenim zbivanjima, u polemikama je bio superioran autor, znao je sve o izdavaštvu, imao je viziju kakvo bi ono moralo biti u Svjetlosti. Vrhunski intelektualac, vrijedan, odgovoran, pjesnik, romansijer…
– Ali, jednom sam od jednog tvog prijatelja čula da si za glavnog urednika Svjetlosti predlagan i ti, a to mi nikad nisi niti spomenuo. Zašto si mi to prešutio?
– A od kojega si to mog prijatelja čula? Možda od nekog mog i Ivanovog neprijatelja? Imali smo ih obojica mnogo.
– Bože sačuvaj, taj momak, još dok sam s njim razgovarala o tebi, zaključila sam da ti je veliki prijatelj, nije on tvoj neprijatelj. Bio je kod mene u Muzeju, tražio u likovnom depou neke slike za novu knjigu Svjetlosti o Cazinskoj buni 1950. Vaš likovni urednik.
– Mustafa Ibrulj. E, on mi je zaista bio dobar prijatelj. Umro je kao izbjeglica u posljednjoj godini rata, u talijanskom Avellinu. Vrlo mlad. Tragično. Je li to znaš? A što mi to tada nisi odmah rekla?
– Jesam. Istog dana, za ručkom. Rekao mi je da zna da si uz Ivana bio i ti kandidat. Pitao me zašto si odustao…
– Nisam se na natječaj uopće ni javljao… Uz Ivana, ne znam tko još jest. Vjerojatno ih je bilo podosta. Tada su o meni i Ivanu kolale razne priče. Dva Hrvata na jednom tako važnom mjestu, za to vrijeme, što jest – jest, previše je to, brate. Sve sam takve priče gurao ustranu, s njima vjerojatno i tu Mustafinu.
– Nešto mi kriješ? I tek sad mi spominješ Mustafinu smrt… Opet sve prepuštaš vremenu da zatrpa? Da me od svega neugodnog tako udaljiš, da sve prepustiš zaboravu. Jer zaborav sve guta. Sve briše i u najzdravijem mozgu. Nije li danas štogod, i mimo tvoje volje, nakon onog tvog moždanog udara, zauvijek izbrisano? Nestalo u zaboravu. Slobodno mi reci.
– Sve je u mojoj glavi danas u redu i nakon tog udara.
– Pa, što mi kriješ?
– Pa, što si to ti nakon toliko vremena toliko radoznala? Prošlo je od toga tvog susreta s Mustafom više od dvadeset godina. Od natječaja na kojem je izabran Ivan i mnogo više.
Stišala je svoju radoznalost, ali nije prestala tragati za istinom na koju ju je njezina nepogrješiva intuicija tjerala da ne odustaje od sumnje.
– Tek sad shvaćam da nešto nije čisto između tebe i Ivana. Da jest, ne bi on u ratu u onom bogoslovijskom kafiću okretao glavu od tebe. Ne bi te takvo njegovo ponašanje boljelo i danas.
Neko vrijeme je provjeravao ima li u njegovim sjećanjima išta što oporiče ono što joj je već tvrdio.
– Između mene i Ivana sve je i danas čisto… Ivanovom dolasku u Svjetlost punim srcem sam se obradovao. Jer sam s njim u Svjetlosti osjećao značajnu dodatnu sigurnost. Čovjek ogromnog znanja o zemlji Bosni i njezinoj kulturnoj povijesti pod čijim je kišobranom neko metafizičko uvjerenje da ti ni rat ne može nanijeti veliko zlo. A tada se već nešto kuhalo i prijetilo, zveckalo se i oružjem, učestalim vježbama teritorijalne obrane. Istina, bilo je između mene i Ivana i nesporazuma, ali oprostio sam. Bilo je i izmišljenih priča onih koji su vjerojatno s njim sudjelovali na natječaju, kojima nije bilo po volji što smo nas dvojica zajedno.
Nije prihvaćala ni to njegovo objašnjenje, upitala ga je malo povišenim glasom:
– Izbjegavaš mi odgovor, nešto mi sigurno skrivaš… O čemu, onda, da pričamo? Zašto si me, onda, onako panično izvještavao kad si mi se u ratu vraćao u stan iz bogoslovijskog kafića s da te u njemu Ivan nije ni pozdravljao. Drhtao si dok si mi to pričao.
– Jesam, ne poričem, jer me je to boljelo… Ali, sad te molim: Zaboravi! Uključio sam Ivana, konačno, u svoj veliki projekt, u ediciju, istina, jedva, ne kvari nam novi odnos.
S oklijevanjem je prihvatila njegovu molbu da napuste vrijeme koje je za nju i dalje bilo mutno, ali ne i bez naglaska da je ono za nju uistinu takvo.
– Znači, nešto vrlo ružno kriješ od mene na gospodski način. Ti i jesi za mene oduvijek bio veliki gospodin… No, dobro, neću dalje čeprkati po nekoj tamo tvojoj zakopanoj tajni… A danas mi se baš nešto priča, muka mi kad šutim. Kad šutim, uvučem se u sebe, nešto me stisne, počnem plakati, tiho, da me nitko ne čuje. I ruka me tada mnogo jače boli.
– Nemoj danas o Ivanu, o intrigama nekih naših neprijatelja s kojima je Mustafa otišao prerano u grob, ne saznavši da su bile konstrukcije i izmišljotine. Bole me još uvijek oni naši susreti u bogoslovijskom kafiću, to jest istina, ali možda su mi baš oni, u najgorem vremenu, slali posve krive signale pa sam ti se po povratku u stan, uvrijeđen, na to uvijek žalio. Previše sam se radovao Ivanovom dolasku u Svjetlost, možda sam bio preosjetljiv i na svaki njegov krivi pogled u tom kafiću.
Nastojao je da je uvjeri da je Ivan dobar čovjek, da nije prema njemu grešan, da joj prizna da on prema njemu možda i jest, ali je i od tog objašnjenja odustao. Htio je da je i upita zašto da se danas vraćaju priči u čijem je središtu još uvijek bila neka rana, živa, kojoj nije znao pravo ime, koja je i njemu i tom njegovom prijatelju i danas neobjašnjiva. I to je pitanje gurnuo ustranu, predložio joj je posve novu i drukčiju priču iz tog predratnog vremena, ne povratilo se.
– Imam mnogo vedriju priču u godini Ivanova dolaska u Svjetlost – rekao je Ljiljani.
– Hoćeš li i nju samo otvoriti pa odmah preskočiti? – odgovorila mu je zajedljivo.
– U toj godini završio sam roman Topot divljih konja. Kako ga kao urednik domaće književnosti nisam mogao objaviti u biblioteci koju sam uređivao, morao sam potražiti izdavača izvan Sarajeva.
– I to sam saznala tek kad je roman objavljen, moj veliki gospodine – izgovorila je s dozom gorčine. – Tko ti je to branio? I zašto mi to tek sada govoriš?
– Eeeh – duboko je ponovno uzdahnuo. – Zašto tek sada? Malo prije smo i o tome, a već si zaboravila… Pa, prije rata smo živjeli brže i zaboravljali brže. Sada kao umirovljenici oboje živimo sporije, a brže se i sve češće sjećamo zaboravljenog.
– Nije baš i sa mnom tako – opomenula ga je Ljiljana.
Ali, nije na tu njezinu opomenu uopće reagirao; nastavio je:
– Prije rata imali smo umor na poslu, razne druge obveze, ja i nastojanje da nešto napišem i svoje, da ne čitam samo tuđe rukopise… Da te ne opterećujem onim što nije bitno, da tvojim brigama i obvezama ne dodajem i svoje. Imala si i ti na svom radnom mjestu dosta nesporazuma, previše problema: sva dokumentarna građa ondašnjeg Muzeja revolucije prešla je preko tvojih ruku u arhivske knjige, u likovni depo, u kojima je dotad do tebe bilo previše praznih listova. Uzalud, opet im nisi valjala, svaki dan si u toj ustanovi doživljavala neugodnosti. Ponekad si mi s posla dolazila i uplakana. Da nisi imala mene, kome bi se požalila, s kim bi takve nepravde od sebe otjerala, razne stresove liječila… Što da ti dodajem i svoje teškoće na poslu? Napadali su me svi autori odbačenih rukopisa, jedan mi je prijetio i smrću… Onda, ako u toku dana drugome odmah ne ispričaš što ti se u njemu dogodilo, brzo i zaboraviš što si kome rekao, a što nisi. A danas smo nekako oboje opušteni, voljni za razgovor o svakojakim temama, i eto ti, zašto tek sada.
– Mnogo mi, brate, kasniš s tim dodavanjem davno prešućenog. Koliko toga ima još?
– Mnogo. Ali, o svemu ću postepeno… Odmori…
Sišao je sa svoje stolice za odmor, zaustavljen pred vratima balkona brzo je svoj pogled vratio trosjedu na kojemu je bila ona s ozlijeđenom rukom u krilu. Rekao je:
– Tek sad ćeš saznati i nastavak ove moje vedrije priče…
– I nastavak? Pa, već sam umorna od te tvoje vedrine. Kakav nastavak, pobogu? – požurila je s pitanjem. – Prvo mi odgovori zašto nisi svoj novi roman mogao objaviti u svojoj izdavačkoj kući?
Opet joj je uskratio izravan odgovor.
– Ponudio sam ga Zagrebu, biblioteci HIT, uredniku Zlatku Crnkoviću u Znanju. Kao da i nisam. Urednik ga je jednostavno prešutio. Ne odustajem od Zagreba: šaljem ga Nakladnom zavodu Matice hrvatske koji je objavljivao knjige hrvatskih autora usprkos sudskoj zabrani djelovanja Matice hrvatske 1980. (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika s kojom je započelo hrvatsko proljeće prethodno je 1972. bila povod zabrane djelovanja Matice hrvatske, svih njezinih ogranaka, progona njezinih članova, vodstvo je osuđeno na tamnice, o tome smo jednom pričali dugo, dugo!) Nikada mi iz Nakladnog zavoda nitko nije odgovorio niti da je rukopis dobio niti da neće biti objavljen. Zainatim se: ponudit ću ga nekome u Srbiji. Ako neće Nakladni zavod zabranjene Matice hrvatske, hoće li Matica srpska? Zašto ne i Matica srpska?
– Ah, to već znam, to si mi već jednom ispričao, odmah sam se sjetila… Bože, pa ti stvarno zaboravljaš.
– Kad sam ti to pričao?
– Kad je knjiga stigla iz Novog Sada i kad sam te upitala zašto je na ćirilici. Moja odluka, odgovorio si. Ćirilica je i hrvatsko pismo. Hoću iz inata.
– Zar sam ti baš to rekao?
– Dobro se sjećam, baš si mi to rekao. Ali, do danas, ni riječ o rukopisu tog romana u Sarajevu i Zagrebu. Možda zato da preda mnom ne ukaljaš svog Ivana u Svjetlosti i svoje Hrvate u Zagrebu.
Da ga bolje čuje, povisio je glas, požurio je da joj sve do detalja objasni, premda je od dotadašnjih objašnjavanja već bio dobro premoren. Hodajući ispred nje, upućivao je pogled njezinome licu, na njemu nije bilo niti jedne bolne crte, čak ni kad je svoju ozlijeđenu desnu ruku nervozno premještala u krilu. Glas joj je do tada imao zdravu boju, to ga je uvjeravalo da je ona potpuno spremna da do kraja sasluša tu njegovu novu priču. I nastavio je:
– Ma, nisam ja u to vrijeme tako uopće ni razmišljao o svojim Hrvatima. Tek je u ratu živnulo i u meni i moje hrvatstvo, dotle kao da je spavalo. U naglašenim nacionalnim bojama nikad prije rata nisam tako razmišljao o sebi. Ni Matica srpska, u onom vremenu, za mene nije imala samo nacionalni atribut. Bila je poznati izdavač u višenacionalnoj i višejezičnoj državi Jugoslaviji, i ništa više od toga. Tek sam se u ratu, istina, i ja našao u nekakvom nacionalnom toru. Kajem se danas i zbog toga… U to vrijeme tog uglednog izdavača, velim, nisam doživljavao kao isključivo nacionalnu instituciju u kojoj objavljuju samo srpski pisci. Za mene je tada, kao izdavač, Matica srpska bila i moj izdavač, bez obzira na nacionalni prefiks. Rukopis, dakle, pošaljem baš takvom izdavaču, u njemu je tada radio književnik Radovan Ždrale. Jesam li ti to možda već pričao?
– I to si mi prešutio?!
Uzdahnuo je. Osjetio je još veći umor, ali ga je pred njom i dalje krio.
– Kao urednik biblioteke Danas, Ždrale moj rukopis pošalje na recenziranje kritičarima Čedomiru Mirkoviću (umro je u Beogradu 2005.), i Jovici Aćinu. (Sjećaš li se Jovice, bio nam je i u stanu 1991. nakon objavljivanja u Svjetlosti knjige priča Duge senke kratkih senki.). S velikim pohvalama obojica roman preporuče za tisak. Na moj zahtjev, istina je, objavljen je ćiriličnim pismom 1989. godine. Ugledni žiri NINove nagrade, s Borislavom Mihajlovićem Mihizom na čelu (i on je umro u Beogradu, ali mnogo prije Mirkovića, 1997.) uvrsti ga među deset najboljih romana objavljenih u toj godini u Jugoslaviji… Dakle, prema nekom i danas važećem kriteriju, ja sam se s tim romanom od tada svrstao i u srpsku književnost.
Dugo se smijala, „pucala“ je od smijeha od kojega je iz njegova tijela počeo naglo isparavati i nagomilani i neobjašnjivi umor.
– Hajde, ne pričaj – rekla je kad se napokon zaustavila. – Ti i srpska književnost. Ne otimaju se za tebe ni ovi ovdje, u Bosni, stalno te prešućuju, kao i Hrvati, otimaju se, eto, samo Srbi, kao da si Andrić…
Napokon je taj njezin iznenadni smijeh posrkao u sebe sav umor njegova tijela, osjetio se bez njega poput davljenika nakon izrona iz vode u kojoj se davio.
– Konačno, i ti se opet smiješ. Dugo nije bilo smijeha na tvom licu. Sunce opet granulo i na njemu. O, hvala ti, dragi Bože.
– Samo da mi ne prisjedne. Kao da mi je sa smijehom kroz bolesnu ruku prošao neki strujni mlaz.
– Dakle, prošao lijek kroz tvoju ruku bolji i od Liotona. Ime mu je smijeh. I ubuduće ću ja tebi šalu, a ti meni zbilju, taj strujni mlaz… Hajde da se malo odmorimo.
– Hajde da se odmorimo.
– Ali, čekaj, da ne zaboravim, samo još ovo: Sve što si sad čula može se sažeti u dvije rečenice: Srbi rado prihvaćaju vrijednosti drugih, Hrvati rado odbijaju i vrijednosti svojih. U našoj bivšoj zajedničkoj državi živio je i kozmopolitizam.
– Ah, ah. Aaaah!
– Ozbiljno. Naveo sam ti i vrlo uvjerljive primjere za to.
– Hajde da se odmorimo.
Nekoliko minuta bili su oboje nijemi, prvi se uplašio da se od prešućivane priče potpuno ne ohladi:
– Ali, kad smo se ovako lijepo raspričali, da ti danas kažem nešto i o tome, o odnosu Zagreba prema nama ovdje… I ono moje pismo predsjedniku hrvatskoga PEN-a lijep je primjer čudnoga odnosa prema nama ovdje. I ovaj je primjer za takav odnos pomalo i tužan i indikativan. Potvrđuje da Zagreb neće hrvatske pisce iz Bosne. Jesmo li mu mi u bilo čemu prijetnja? Svoj roman Dom blaženog djeteta, na primjer, objavljen u Frakturi prošle godine, prvo sam ponudio Matici hrvatskoj, aktualna urednica nije mi ni do dandanas odgovorila na ponudu, kao niti šest-sedam hrvatskih izdavača kasnije. Osim Frakture Seida Serdarevića, naravno. Sličan je odnos Zagreba, odvajkada, i prema drugim hrvatskim piscima iz Bosne, mnogo značajnijim od mene. Prema Andriću je najekstremniji, i dandanas neobjašnjiv. Da Zagrebu ukažem koju krupnu grešku čini prema izuzetno značajnom dijelu hrvatske književnosti, pokrenuo sam u sarajevskoj Matici hrvatskoj 1996., kad je njezin rad obnovljen, kao njezin prvi predsjednik, ediciju u kojoj sam dosad uredio 40 knjiga. U njoj su i četiri knjige Ive Andrića, kao pisca bosanskohercegovačkih Hrvata i pisca koji je uvijek isticao „sve moje je iz Bosne“. Priredio ih je Ivan Lovrenović…
– Opet ti o Lovrenoviću! To, pobogu, znam. Možeš li ti išta bez tog svog Lovrenovića?!
– Pa, kako ne shvaćaš? U svom novom rukopisu ispitujem prema kome sam ja griješio, a tko je prema meni. Sve što ti o Lovrenoviću sada govorim u toj je kategoriji. Prema tom svom prijatelju sam griješio, a i on je valjda prema meni. Samo mi znamo koji grijeh praštamo, i zašto. Tako će zauvijek i ostati.
Tu se naglo zaustavio, nije htio da ponavlja ono što je već znala, a znala je da je zbog tih četiriju knjiga u ediciji sarajevskog izdavača Andrićeva beogradska Zadužbina, utemeljena za njegova života, i bez njegova potpisa na oporuci, predala sarajevskom korumpiranom sudu… Znala je i to da se u Zagrebu za Andrića kao hrvatskog pisca u poraću još uvijek borio samo njegov prijatelj Krešimir Nemec, s kojim je često razmjenjivao mailove, u Mozaik knjizi i Školskoj knjizi, da su Zagreb i Andrić posebna priča, uglavnom žalosna… Znala je da je na tu ediciju, na štetu svog autorskog književnog djela, potrošio svoje najdragocjenije vrijeme i svoje najbolje godine. Sve poslove u tom velikom projektu, i u administrativnom i u stručnom smislu, i u toj 2018. godini, vodio je gotovo sam, pripremajući knjige u njemu, na svome računalu, u svojoj radnoj sobi, otkad ga je utemeljio. Kao njegov zamjenik, fra Marko Karamatić, čiji mu je tekst o zaposjedanju Teologije u Nedžarićima te godine stigao mailom, samo mu je ponekad pomagao u pripremi knjiga, prije četiri godine pridružio im se u tom velikom nakladničkom poslu i Ivan Lovrenović.
– Kad sve saberem, ovaj veliki projekt, usprkos svim dotadašnjim nesporazumima, vratio mi je prijatelja. Ivana Lovrenovića. Koliko meni njega, toliko i njemu mene, nadam se – izgovorio je glasom u kojem je bilo i trijumfa i ponosa. – To je mnogo važnije od onoga što ti o našem novom prijateljstvu dosad nisam kazao. Niti ću ikad.
Odgovorila je:
– Kad sve saberem, to što si mi sad otkrio i ono što odavno znam, ti si, bez uvrede, jedna velika budala. U Svjetlosti si radio za druge pisce, najmanje za sebe. Nisi u njoj stekao ništa, ni pravo za objavljivanje svoje autorske knjige. U poraću si sve to samo pojačao, u sarajevskoj Matici hrvatskoj. Kao velika budala. I zbog te edicije sam u ovoj sobi najčešće sama, još od 1996., kad ti je u radnu sobu stigao prvi kompjuter, pa do danas. Moj najveći neprijatelj.
– Pa, ja i jesam jedna velika budala – odobrio je i zašutio. – I s tim se dičim. Da, i s tim se dičim.
Tada ga je ona ponovno vratila Lovrenoviću:
– A taj tvoj Lovrenović… U ratu si mi se nekoliko puta požalio da te on u najtežim ratnim danima nije primjećivao samo u kafiću Bogoslovije, to je činio i u Klubu knjige u Svjetlosti.
On je nastavio:
– Jest, to sam ti tako nekoliko puta i ponovio. S gorčinom i s pitanjem: zašto? Onda sam mu sve i oprostio. Zaslužio je oprost. Na samom početku opsade Sarajeva, Ivan je, poslije, kao i nas dvoje ovdje, bio u groznoj situaciji. Grbavica je bila okupirana, ispod prozora njegove zgrade bili su Šešeljevi teroristi. Bilo mi ga je žao, nisam mu mogao pomoći. Ni sebi ni njemu. Razgovarali smo nekoliko puta telefonom, kasnije, u bogoslovijskom kafiću, bili smo stranci. Usprkos tome, za njega i njegovu obitelj istinski sam i dalje strahovao. S njim su na Grbavici bili majka, sin i supruga Vera. Zar mu je, uz to, moglo biti i do mene? Od 1992. godine, nakon bijega s obitelji iz okupirane Grbavice, godinu dana, kako-tako, živio je u opsjednutom Sarajevu s nama, a od 1993. do 1996. u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Mnogo je propatio u tuđini, neke njegove kapitalne projekte progutala je okupacija Grbavice iz koje je jedva spasio živu glavu. Nakon Daytonskoga sporazuma i reintegracije Grbavice 1996. godine, vratio se u Sarajevo. Opet nama. Opet Sarajevu. Čast je imati takvog prijatelja, poratno Sarajevo, nažalost, i ne zna tko sve u njemu živi, najznačajnije i ne časti. Preči su mu skorojevići, sumnjivi tajkuni i politikanti.
Zaustavio je svoj hod ispred nje, vratio se svojoj stolici za odmor u blizini nje, na trosjedu. Dijelio ih je stakleni stol na kojemu su, otkad je pala i ozlijedila desnu ruku, objedovali ujutro iza devet, ručali u trinaest sati i navečer oko 18.
– I meni ga je tada bilo žao. I meni je drago što nam se vratio. Kad nam se telefonom s Grbavice javljao, jednom sam s njim razgovarala umjesto tebe, ponudila sam mu da dođe nama, ali nije prihvatio moj poziv.
– Tražio je, valjda, rješenje za cijelu obitelj, ne samo za sebe. U bogoslovijskom kafiću imao je svoje društvo i trenutke odmora od toga. S Jergovićem. Boljelo me je što me ne primjećuje, boli me to i danas, ali, ništa mu ne zamjeram.
Neko vrijeme lutali su oboje nekim nepoznatim prostorima, svako za sebe, i u sebi. Melankoličnim glasom ona je uklonila tišinu iz dalekog vremena:
– Bože dragi, kako smo i mi tada, u ovom svom naselju, bili odsječeni od svijeta, kako je i on bio zatočen na Grbavici, u svojoj zgradi. Kad se samo sjetim one poplave s fekalijama u našem kupatilu… Onih nestanaka struje, vode, gladovanja, bukvalno, loženja garderobera, prvog prolaska kroz tunel… Ivan ti je kao prijatelj, kukao si, falio, a ti njemu, oprosti na sumnji, ne znam… Stalno si govorio: ubi me samoća u ovom kvartu – spavaonici. Ovdje nitko ne čita ni novina a kamo li i knjige, fali mi cijela moja Svjetlost. Svi njezini urednici. Ovdje ću zaglupiti. Tako si mi tada govorio.
– Nakon moždanog udara devedeset treće, toga se, eto, uopće i ne sjećam. Možda mi novo čitanje dnevnika vrati i taj naš razgovor. Kad dođem do tih stranica.
– Tako bih voljela da novim čitanjem i osvježiš svoje pamćenje. Zaboravljaš, brate…
– Rekoh ti da novim čitanjem želim provjeriti jesam li strogo sudio druge, a sebe od takvog suda izuzimao. U mom ratnom dnevniku su živi ljudi, spomenuti imenom i prezimenom, moram to učiniti. Dnevnik je nastajao u vremenu pakla u kojemu smo kao ljudi bili nula, u kojemu nam je krivac, ma tko bio, za sve bio i lijek, neka vrsta terapije. I kletve i optužbe mučitelja bile su nam lijek. Tako smo se oslobađali svih svojih zatočeničkih muka. Na provjeru kakav sam u svom dnevniku u tom smislu bio kao čovjek upućuje me još jedan tekst… Htio sam da ti to kažem kad smo onog dana, prije tvog pada, zaključali naša vrata, ali ti si me požurivala… Čim smo se našli izvan stana, pridružio nam se susjed, nije se od nas odvajao sve dok se nismo razdvojili ispred Second handa.
– Ah, da, onaj gnjavator… A koji tekst? Čiji tekst?
– Trideset prvog siječnja 2018. godine primio sam ga od fra Marka Karamatića. Stigao mi na mail adresu.
– Pa, taj tekst si mi već spomenuo, ja pomislila na neki drugi.
– Zar jesam?
– Pa jesi.
– Moj Bože, što je to sa mnom danas. Ovaj me razgovor baš premorio.
– Hajde da se odmorimo.
– Nemoj! Hoću da ti ukratko opišem kakav je to tekst.
– Odmori! Prvo odmori!
Rekao joj je da fra Markov tekst ima sve odlike ljetopisa o progonstvu franjevaca 1992. s Teologije u Nedžarićima i preseljenju u Samobor, u Hrvatskoj, a da je objavljen u Biltenu Franjevačke teologije broj dva tek 2000. godine. Ponovio je da je pisan s blagošću i razumijevanjem, da fra Marko u njemu detaljno opisuje ono o čemu su njih dvoje u ratu imali tek šturu informaciju… U svom tekstu on i svoje progonitelje cijeni više nego li progonjene. Upitao se pred njom je li s fra Markovom blagošću i razumijevanjem i neprijatelja, ispisivao i on stranice svog ratnog dnevnika, što novim čitanjem već povremeno i provjerava kad god je za računalom, u svojoj sobi.
– Pa, preseli se, brate, pred svoje računalo, pred tog moga jedinog neprijatelja u ovoj kući, čitaj i saznat ćeš.
– Ali, kad god u njemu nešto pročitam, otkrivam da sam ga pisao i s ljutnjom, kamo sreće da sam ga pisao i s fra Markovom svećeničkom blagošću… I diplomatski… Naši su franjevci i vrlo vješti diplomati – bio je njegov odgovor na njezinu gorčinu što je često ostavlja u velikoj sobi samu.
– One stranice koje sam pročitala nakon objavljivanja te tvoje knjige 1996. nisam doživjela tako – odmah mu je priznala. – Nisu pisane s ljutnjom. Odustala sam od daljnjeg čitanja jer sam te godine još uvijek bila nespremna za novo preživljanje strahota koje je dnevnik opisivao. To sam ti već rekla.
– Da, rekla si – prihvatio je njezin mirniji ton i požurio da joj kaže i ovo: – Ovih dana obavijestio sam fra Marka da pišem novu prozu, možda će to biti i roman. Upitao sam ga izravno smijem li taj njegov tekst i u kome obliku koristiti u svome, novom, nije li to već netko od naših pisaca možda i učinio? Odgovorio mi je da mogu, najslobodnije, kako god mi to odgovara. U svoju novu prozu namjeravam integrirati i dijelove svog ratnog dnevnika, naravno, dobro prerađene, ali, probudio se i u meni, kao one godine i u tebi, kao, uostalom, i u meni nakon otkrivanja slovnih i jezičnih grešaka, neki golem strah, stalno ga čitam s prekidima…
– Zašto? Ako čvrsto odlučiš, možeš ga pročitati i u jednome danu. Koliko se sjećam, nema u njemu mnogo stranica. Ja ću se ovdje povući uz križaljku, povremeno ću moliti dragog Boga da svojim čitanjem utvrdiš da je u toj knjizi sve onako kako je to diktiralo i vrijeme njezina nastanka…
– Znam i bez čitanja što me u dnevniku čeka, najgori dio mog i tvog života, zato ga i čitam s prekidima. Ima li u njemu i uvreda, jeda, netočnosti, još nisam stigao otkriti…
– Odmah nakon doručka ovdje, idi u svoju sobu, kad dođe ručak, vrati se ovamo, preskoči popodnevni odmor, čitaj do večere, nastavi i nakon večere, čitaj sve do odlaska u krevet. Tko ti to brani?
– Brani mi to strah o kojem ti govorim…
Nije se osvrtao na cinizam njezinoga prijedloga, da jest možda bi između njih buknula i prepirka o njezinoj svakodnevnici svedenoj na prostor velike sobe u kojem je stanovala i njezina velika samoća. Pobjegao je od toga selidbom u prve dane slobode.
– U vrijeme reintegracije sarajevskih općina, koje je danima napuštao agresor, sjećaš se, nekoliko sam puta obišao zgradu Teologije. Bila je opustošena i zapuštena. Uvijek sam se tada pitao kako je u njoj bilo franjevcima kad su se u nju smjestili srpski vojnici? Kako su se prema njima i časnim sestrama odnosili i kako su im dopustili da otputuju za Samobor… Kako će Teologiju, po povratku, ako do njega ikad dođe, osloboditi od onih brda smeća, kako će je obnoviti?
– Ne brinem ja za to – odgovorila mu je hladno. – Dobro su se na ovim prostorima naši franjevci uvijek snalazili, to si mi upravo ti jednom rekao.
– Eee, toga se i ja sjećam.
Ali, iznenada, dotad nepoznato, nešto je iz nje proključalo, neprikladno vjernici kakva je bila ona.
– Sve snažnije primjećujem da je i u tebi živo nešto svećeničko. Kao da si s fra Markom u ispovjedaonici: Eto, fra Marko, zgriješio sam prema ovom i onom… Stalno se ispovijedaš i samom sebi: Eto, moj davni ratni dnevniče, u tebi sam zgriješio prema tom i tom, ovo i ono… Ma, okani se toga, čovječe! I što je to tebi toliko važan taj fra Markov tekst?
– Vrlo je važan. Onaj tko progoni bosanske franjevce, ruši ovu zemlju. Ruši njezinu tolerantnost, širinu i blagost njezinoga duha. Uništava temelje njezine kulture. I kad nas, obične smrtnike, ma koje vjere bili, mrzitelj zemlje kakvu stoljećima zagovaraju naši franjevci, ne progoni, a progoni franjevce, to je isto. Fra Markov tekst opisuje kako to okupator čini podmuklo i perfidno. S čuđenjem otkud, uopće, uz Srbe, Bošnjake i Židove, i katolici u zemlji Bosni.
– Hajde, nek ti bude. Mene ova ruka opet počela da boli, iako me Branka masira već peti dan… Ruka mi opet ostala bez onog mlaza smijeha…
– Pa, onda, hajdemo, ženo, nazad u smijeh, on ti je najjeftiniji lijek. A, eto, i najefikasniji.
U tom danu, potom, s vrlo malo riječi, sa zrncima smijeha, povremeno rasutim po prostoru kuhinje, onda i za staklenim stolom u velikoj sobi, odvijalo se ono što je od njih zahtijevao aktualno vrijeme. Ona je nakratko svoj pogled zaustavila na velikom zidnom satu, digla se s trosjeda i rekla:
– Bože, zar je već podne? Mi se danas baš zapričali, baš o svemu i svačemu, kao da nam je zadnji dan života. Što ćemo ručati? Što ćeš danas pripremiti ti, a što ću ja?
On joj je odgovorio:
– Juhu si skuhala jučer, danas napravi paradajz salatu, odnesi tacne, tanjure, kašike i viljuške na stol. Ja ću u šerpu nasuti ulje, oguliti luk, propržiti, ubaciti smrznutu proljetnu smjesu, ispeći batake. Za jedan sat bit će sve gotovo. Eto ručka. Eto nam nakon njega i smijeha.
– Dobro. Hajde da ti s ovom svojom bagavom rukom i danas priteknem u pomoć u pripremi takvoga veselja.
Dok je u kuhinji pripremao jela, ona salatu u blagovaonici, u kojoj su bila dva njegova crteža, kad god je iz svog prostora upućivao poglede, prisjećao se gdje je prvi puta upoznao fra Marka. Bilo je to u Domu pisaca, u Kranjčevićevoj, godina je 1991., konac prosinca, njegova prva samostalna izložba crteža, u tehnici olovke u boji. Otvarao ju je Živojin Pavlović, autor Svjetlosti. Urednik je 1990. i 1991. njegova dva romana u hit biblioteci Savremeni jugoslavenski roman u toj moćnoj izdavačkoj kući: Vašar na svetog aranđela i Trag divljači. U mnoštvu lica, nakon Pavlovićeve prigodne riječi na toj svečanosti, otkrio je i jedno blago osmjehnuto, u društvu Nade Lukić, supruge pisca Vitomira Lukića, iznenada preminulog 30. svibnja u toj godini. Od tada je fra Marko njegov kućni prijatelj, prema kojemu su njegove i Ljiljanine misli često bile upućivane u minulom ratu. Direktor Gavrilo Grahovac, u čast svog urednika i autora iz Beograda, u istom prostoru priredio je bogatu večeru, najbliži prijatelji su već bili za stolom, neki su se još uvijek usporeno kretali ispred lijepo uramljenih crteža, prilazili su mu i čestitali. Među njima je bio i Nedžad Ibrišimović, njegov vršnjak, veliki pisac, vrlo zanimljiv kipar giacomettijevskih odlika. Pozvao ga je za stol i upoznao ga sa Živojinom Pavlovićem. (Nažalost, obojica su mrtvi.)
U noći koja je došla nakon jednosatne popodnevne masaže nisu spavali ni jedno ni drugo. Ona od ponovno probuđenih bolova, on od njihova odjeka koji su mu dolazili s njezina kreveta. Fizioterapeutkinja Branka Lokmer sutradan ih je prokomentirala samo s jednom riječju:
– Reakcija.
– Reakcija? – začudila se Ljiljana. – A dokle će trajati?
– Najmanje sedam dana. Možda i deset.
– I onda bez bolova?
– Tko to zna. Morate redovno raditi vježbe.
– Ali od njih me još više boli. A protiv bolova ne smijem niti jedan lijek, alergična sam na sve lijekove koji ih umanjuju.
– Prestat će bolovi, gospođo Ljiljana. Možda ćemo još koji put morati ponoviti i masažu. Zovite, u istoj smo ulici, nisam daleko od vas.
I u rujnu, mjesecu kućnih masaža, i u prijepodnevnim i u poslijepodnevnim satima, i kad nisu s doktoricom Hizretom odlazili na kavu u Sanelinu BFAZU, a i kad jesu, prisjećali su se vremena prije rata i rata, uspoređivali su ih s vremenom poraća. Njezinu depresiju budili su i bolovi u ozlijeđenoj ruci, sve izraženija malaksalost njegova tijela podsjećala ga je na još jednu tešku, 2005. godine ipak preboljenu bolest: Infarctus myocardii par. Inferoposterioris ac; Cor atheroscl. comp; Dyslipidaemia. Od tada nije zapalio niti jednu cigaretu. A u ratu je kao višegodišnji okorjeli pušač trošio i čajeve, pušio je i pelin.
Ona i dalje loše spava, često je nešto guši u prsima, bolovi u mišićima i zglobovima i iscrpljenost ne prestaju. Tek preksinoć mu je sa svog kreveta, po kojemu se, kao i po njegovom, rasipala blaga svjetlost s ekrana upaljene televizije, dopunila svoju priču o padu ispred Saneline BFaze:
– Dok sam onoga dana padala, nečija me je nevidljiva ruka vukla sebi. Otimala sam joj se lijevom rukom dok sam imala snage, dočekala sam se na desnu. Nije to bio neki težak pad, nije završio brzo, trajao je dugo, nije mi dopuštao da se pridignem na noge. A nije bilo nikoga da mi pomogne. Ulični prodavač Muki mi je tek kasnije dotrčao.
– Jesi li te noći možda pojačavala dozu svog Lorsilana? – upitao je kao da glasom nastoji zaobići neku njezinu veliku ranu. Možda je tada, nagađao je, još uvijek bila pod njegovim dejstvom. Opijena.
– Nisam.
– Čudno.
– Da, neki čudan pad. Kao da sam ga samo sanjala. Kao da me je netko iz zemlje zvao sebi, u prostore mrtvih.
– Nećeš ti tamo još zadugo. Ja imam prednost, više sam od tebe načet. Moždani udar, onda i infarkt.
Kad god ju je od tada pitao kako je, ona mu je odgovarala:
– U ratu sam imala i bolje dane i bolje godine.
– Da, ondje su i meni najbolji dani i godine. Samo što u njima još uvijek odjekuju i detonacije.
– U poratnom sam vremenu posve nesigurna. Zato sam vjerojatno i pala. Ili zato što nisam dobro vidjela gdje stajem.
– A ja ne smijem pasti. S mojim padom sve bi u našem domu stalo.
– Od silnih detonacija sam oglušila, od stalnih nestanaka struje i podrumskog mraka gotovo pa sam oslijepila. Daj Bože da se moja vlažna žuta pjega s jednog oka ne preseli i na drugo.
Kasnije, on laska i njoj i sebi:
– Blago meni s tobom, blago tebi sa mnom.
A ona mu odgovara:
– Baš.
– U ratu su mi bez prijatelja stradali i srce i mozak. U poraću im vraćam plemenitost, a mnogi je nisu ni zaslužili. A i dalje sam užasno sam.
– Iako si stalno sa mnom?
– Kao i ti sa mnom.
– Ja s tobom, nažalost, sve rjeđe.
– Istina je: u ovoj najvećoj sobi stalno si bez mene. Srce me boli što mora biti tako. Ova moja književnost je tome jedini uzrok. Ne mogu je u sebi ušutkati. Prejak je njezin otrov u mojoj krvi.
Stanka. Nakon kašljucanja, ona odgovara mužu koji joj priznaje svoj „grijeh“:
– A da si taj otrov u svojoj krvi malo upornije čistio svojim slikarstvom, danas bi nam sve bilo bolje.
– Imaš pravo.
Ona mu opet nešto spočitava:
– …Iako tvoju književnost danas niti tko plaća niti tko kupuje i čita. A mirovine nam nikakve. Moja profesorska u Muzeju oko petsto KM, tvoja nešto preko sedamsto KM. Kao nekad komunistički, vjerujem da slike danas kupuju i kapitalistički tajkuni.
– Nisam siguran. Otkud im novac za tako dragocjene stvari. Imaju oni dragocjenijih. Vile, skupi automobili, jahte, odmori u ekskluzivnim svjetskim odmaralištima.
– Fašisti.
Stanku im je nametnula upravo ta riječ. Prejaka. Bila im je potrebna oboma. Ubrzo, on stanku prekida:
– Ali, i da nisam književnik, u ovoj najvećoj sobi ti bi opet bila sama. Bilo bi ti možda i gore…
…Napušta je. U blagovaonici zastaje i nakratko promatra svoja dva uramljena crteža s prve sarajevske samostalne izložbe u Domu pisaca 1991. godine. Od te izložbe dijeli ga punih dvadeset sedam godina, a on se i danas sjeća: nekoliko mjeseci nakon nje u njegovom je stanu gost iz Beograda, Jovica Aćin, autor priča Duge senke kratkih senki, objavljenih u Svjetlosti. Stoji u blagovaonici kao ukopan ispred tih njegovih crteža, ne primjećuje ni njihova autora iza svojih leđa, izgovara glasno: Duge senke, kratkih senki… narovi, kamenje i grančice masline… Mediteran… I okrenut autoru, ponavlja iste riječi: Duge senke kratkih senki… Duge senke…
Neko davno i toplo vrijeme.
Prijatelji, gdje li su danas svi ti njegovi stari prijatelji?
– …Imaš pravo – odgovara mu Ljiljana ulazeći u blagovaonicu. – Bio bi po danu, sigurno, u nekom ateljeu, daleko od ovog stana, ja u njemu opet sama.
– Ali ne samo po danu… Slikari u ateljeima ponekad i spavaju. I zaborave se vratiti kući, ženama i djeci.
U njegovoj blizini ona duboko uzdiše:
– Moj Bože, hvala ti što nemamo djece! Što bi bilo da smo ih, uz moju mamu, imali u ratu.
– Bili bismo negdje s njima izvan Sarajeva. U nekom europskom gradu. U ljubavi koja pobjeđuje i svaku nesreću. Kao što je i Ivan bio u izbjeglištu.
– Opet ti o svom Ivanu… Samo ljubav čovjeka nesrećom sveže oko vrata kao kravatom.
Njegov usklik je snažan:
– E, neka si to rekla ti, a ne ja.
Vratila je pogled njemu, i zajedno su prasnuli u smijeh.
U studenom ga je podsjetila na kontrolu:
– Možda bi ipak bilo dobro da odeš u Eurofarm, doktorici Seani.
– Zdrav sam. Neću na kontrolu.
– Njezino je dermatološko iskustvo višegodišnje. Bilo bi pametno – bila je uporna Ljiljana.
– Moja je rana kraj oka lijepo zarasla. Ne svrbi i ne boli. Prošao strah. Zdrav sam.
O jednom padu i nesigurnom vremenu, 2
U drugoj polovici srpnja, napokon, nalaz je stigao: „Lezija ostavlja utisak da se radi o iritiranoj seboroičnoj keratozi. Lezija je odstranjena u cijelosti.“ Dermatologinja Seana Bejtula mu, međutim, predlaže da joj dođe na novu kontrolu i u studenom. Je li to znači da nešto ipak nije u redu? – isto je pitanje nastavilo mučiti oboje.
– Neću na kontrolu – govori Ljiljani – nije melanom. To je potvrdio i nalaz.
– Ali, nije pametno ne poslušati doktoricu s tako velikim iskustvom.
– Jest. Neću. Novi strah mi ne treba. Izašao sam iz njega. Izliječen sam, idemo naprijed. Neću nazad. I ti bi trebala sa mnom. Naprijed. Samo naprijed.
I u drugoj polovici srpnja, u cijelom kolovozu i rujnu, on je bio posvećen Ljiljaninom punom oporavku, uz to, sve češće, nastavio je krasti vrijeme i za novo čitanje dnevnika u kojemu je provjeravao i svoju i njezinu humanost u najdramatičnijim godinama njihovih života.
Koncem kolovoza odvaja se od računala i vraća joj se u veliku sobu u kojoj sjedi na kauču i ispunjava križaljku.
– Čudo si se sjetio ovamo doći – obradovana njegovim neočekivanim ulaskom u veliku sobu, odmah prekida ispunjavanje križaljke. – U ratu se od mene nisi odvajao, sad nas i u bolesti razdvaja taj tvoj vražji kompjuter. Lijepo doba kad ga nisi imao. Nikad me ta sprava neće odvojiti od tebe kao što je tebe od mene. Mene ona uopće ne zanima. U ovoj sam sobi, malo-malo pa sama, s ovom križaljkom, kad nisam s njom, molim se Bogu, a ti u svojoj radnoj stalno ispred te vražje sprave…
– Moja velika vjernica, odgajale je časne sestre.
– I moja dobra baka i mama. A molim se i za tebe, uvijek.
On se na to i ne osvrće, govori joj kao da nije ništa ni rekla:
– E, jadan sam ti ja, nitko moje muke ne razumije. A ja se i dalje nečim zanosim… Opet nešto pišem, hoću nešto više od ove naše jadne svagdašnjice… Eto, prošle godine objavio sam roman pisan gotovo punih devet godina, a samo jedna novinska kritika… Neki dan poslao mailom Filipu Davidu poruku da konačno zatvaram radnju, fra Markov tekst me natjera i na ovu novu muku… Da u dnevniku provjerim jesam li u ratu griješio prema svojim prijateljima, da zapišem nešto i o tome.
– Ako je tako, onda odustani od te muke odmah! Na vrijeme je to najpametnije obaviti.
– Sad je kasno. Ušao otrov u krv. Nema odustajanja od pisanja. Ušao otrov u krv davno. Zaraza.
– Zašto na takvu provjeru i dalje trošiti vrijeme… uzalud. Svaku zarazu treba liječiti odmah.
– To i činim, ženo. I zapamti: Ne može se biti dobar pisac bez dobrih prijatelja. Samo djelo nije uvijek toliko ni važno. I prosječno može biti veliko ako imaš dobre prijatelje. Ako nisi sam.
– Opet ti o prijateljima. I opet ti o samoći.
– Bez prijatelja je svaki čovjek sam. Osuđen na samoću. I najmoćniji pisac bez provjerenih prijatelja potpuno je sam. Nikakav, prosječan. Samo prijatelji ga slave i uzdižu.
– Bez pažljivog muža, i svaka je supruga sama. Ovdje sam sama i dok bolujem. Ispunjavam ovu križaljku i tako se liječim. A vid na desnom oku odavno nemam. Žuta mrlja. Neizlječivo. Strahujem i za drugo oko, molim se Bogu kad god ga zamorim križaljkom, a ne smijem ga ni na križaljku predugo trošiti. A ti tamo… o tome… – izgovorila je gotovo plačnim glasom.
– Je li te to opet boli?
Gledala ga je kao nekog stranca, nije ga uopće razumjela.
– Što si to rekao, nisam te dobro čula.
– Je li te opet boli?
– Boli. Boli i boli. Ali, pričaj. Malo glasnije. Znaš da su mi granate oštetile i sluh. Onaj naš memljivi podrum možda vid… Bit ću uskoro možda sasvim gluha ne samo i sasvim slijepa.
– Blago meni.
– Srce me boli što je sve spalo na tebe. Kupovina, plaćanje komunalija, čišćenje stana, kuhanje… Znam ja koliko te moja bolest ometa u tvom najprečem radu, čitanju i pisanju, znaš ti da ja o tvojoj najdražoj spravi u našem domu samo tek tako toročem… Sretna sam kad mi ovamo dođeš da mi kažeš da si nešto novo napisao, da o tome i popričaš sa mnom… Ne smeta meni tvoja najdraža sprava, ljuta sam na nju što mi uskraćuje priču… Pričom nekako najbolje od sebe tjeram bolove. A imam ih mnogo. Oslobodili smo se predratnog vremena u kojemu su nas svakodnevni poslovi više odvajali jedno od drugog nego što su nas spajali. Preživjeli smo rat, sad smo oboje umirovljenici, po cijeli dan jedno s drugim… Danas bismo možda mogli malo popričati i o onome što smo u predraću i ratu stalno preskakali i ostavljali za kasnije… Je li se slažeš?
– Nisam protiv…
Pitao se hoće li moći i danas razgovor s njom nastaviti povišenim tonom, osjećao je umor, odustao je, nije za njega imao dovoljno snage. Osim toga, povišenim tonom ponizio bi i sebe i nju.
– A o čemu da pričamo iz tih razdoblja?
– O bilo čemu. O onome što još nismo jedno drugome nikada sasvim objasnili.
– U ovom trenutku ja se ničega sličnog a značajnog ne mogu uopće ni sjetiti.
– O, Bože, ni ja. A tako mi se danas priča.
– Možemo zajedno šutjeti. I to dobro znamo. Kao i pričati.
– Hajdemo, onda, zajedno šutjeti.
Bila je brzopleta, odmah se ispravila:
– Nemoj. Hajmo o onome za što u prijeratnoj žurbi nikad nismo imali dovoljno vremena. I kod tebe i kod mene bilo je na poslu toliko neugodnosti… Mnoge su ostale preskočene. Progutane. Nepravedno zaboravljene.
– Uh, toga je stvarno bilo jako puno, ali što izdvojiti. Molim te, nemoj o tome danas.
I zašutio je. Ganulo ga je njezino narušeno zdravlje: oči i sluh dobili u društvo i njezinu ranjenu ruku, desno rame… Baš je nesretna ta njegova žena. A nikad nije bila takva. Puna je nevolja, a pamti je više veselu, vrcavu, nego li tužnu i gorku. Pa i ciničnu. U tom pamćenju je, eto, pola stoljeća njihova braka, što sve nisu preživljavali, što sve nisu zajedno i pobjeđivali. Kada njezinim priključi i svoje nevolje, kakva ih to sudbina čeka? Udaljena od čitanja koje je, kao i njemu, od malih nogu bilo strast, uvijek s njom mora povišenim glasom, nekad i dernjavom. Tad se osjeća ružno, napušta svoju tihu narav, svu svoju mirnu prirodu ispod kože, ulijeće u neku nepoznatu, divlju, i njemu neprihvatljivu i gadljivu, a tek njoj… To je strašno.
Početkom rujna, u istoj sobi, neočekivano i neobjašnjivo, podsjetila ga je na jedno njegovo davno ratno pismo čije nastajanje, a potom i glasno čitanje, nije pratila ravnodušno:
– U ovom svom jadnom stanju, sjetih se malo prije onog tvog pisma predsjedniku hrvatskoga PEN-a. Pisao si ga u ledenoj sobi, zebli su ti prsti, drhtala ti je desna ruka. Tako sada drhti moja od bola čim je pokrenem. Srce mi pucalo, bilo mi te tako žao… Pročitao si mi ga prije slanja po nekom Napretkovcu koji je u Zagreb često putovao Unproforovim avionom.
– Nisam baš siguran po kome sam to pismo poslao u Zagreb…
– Rekao si mi poslije da si ga uvrstio i u taj svoj objavljeni dnevnik, ali da ti na njega nikad nije odgovorio.
– To je istina: nikad mi na njega nije odgovorio tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a. Njegova velika sramota.
– Možda mu ga nisi trebao ni pisati ni slati… Bilo je u njemu, brate, i previše kuknjave i nepotrebne drame. I prejakih sudova. Trpi, šuti, nekome se ne žali, to je moja deviza. Kukam samo tebi.
– Blago meni. Ništa u tom mome pismu nije bilo ni prejako ni nepotrebno. Zagrebačka arogancija i ignorancija Sarajeva i šutnja bile bi odgovor na njega i da je to pismo i bilo drukčije. Što je Zagreb preživio slično onome našem u Sarajevu, a i danas u njemu, kad spomeneš rat, svi kukaju kao da im je bilo najgore? Umažena gospoda. Zar je fašizam sručen na nevine civile Sarajeva i cijele BiH, na koji je upozoravalo to moje pismo, trebalo prešutjeti u hrvatskom PEN-u? Četništvo je probudilo i ustaštvo i baliluk. Zašto su ignorirali svoje zatočene članove u Sarajevu u njihovom najtežem razdoblju života? Čim je rat stao, napustio sam takav PEN. U ratu sam s nekoliko kolega već bio osnovao bosanski.
Njihov razgovor opet se iznenada zaustavio. Malo kasnije uslijedio je njezin vrlo decidan sud o temi koju su već bili dotaknuli.
– Ovo ću ti reći: ustaštvo je probudila i hrvatska migracija, njezini pojedinci koji ni dandanas ne priznaju svoj poraz. Kojima je nova vlast širom otvorila vrata samostalne hrvatske države. I bivši komunistički tvrdolinijaši, čiji su očevi bili ustaše, četnici i balije, u ratu presvučeni u novu odoru, i danas su u koru s pojedicnima te migracije.
– Nemoj tako oštro. Kao mačem. Istina je uvijek u sredini.
I, iz te teme odmah je uskočila u drugu:
– U ratu si mi često govorio da ti nedostaju kolege s posla, posebno Ivan Lovrenović.
Iznenađen, sad se pitao hoće li joj reći da je ne čuje dobro kao što je i ona malo prije rekla njemu. Brzo je zaključio da nije zaslužila ničiju zajedljivot, pogotovo ne njegovu, da ne može poreći da mu je taj kolega s posla uistinu nedostajao kao nikad prije.
– Nedostajali su mi svi urednici: Stevan Tontić, Mario Vukić, Jasmina Musabegović, Alija Isaković, Ljiljana Cikota, Mirza Filipović, Risto Trifković… Cijeli izdavački our Svjetlosti, ne samo Lovrenović. Direktor Gavrilo Grahovac, tehničko osoblje: Mustafa Ibrulj, Hilmo Hadžić, Ljubo Pilja, Muriz Redžić…
– Ali, najviše si spominjao Ivana.
– Jesam. Došao je u Svjetlost na mjesto glavnog urednika iz Veselina Masleše, velike izdavačke kuće, sa značajnim uredničkim iskustvom. Pisao je briljantne komentare o kulturnom životu i društvenim zbivanjima, u polemikama je bio superioran autor, znao je sve o izdavaštvu, imao je viziju kakvo bi ono moralo biti u Svjetlosti. Vrhunski intelektualac, vrijedan, odgovoran, pjesnik, romansijer…
– Ali, jednom sam od jednog tvog prijatelja čula da si za glavnog urednika Svjetlosti predlagan i ti, a to mi nikad nisi niti spomenuo. Zašto si mi to prešutio?
– A od kojega si to mog prijatelja čula? Možda od nekog mog i Ivanovog neprijatelja? Imali smo ih obojica mnogo.
– Bože sačuvaj, taj momak, još dok sam s njim razgovarala o tebi, zaključila sam da ti je veliki prijatelj, nije on tvoj neprijatelj. Bio je kod mene u Muzeju, tražio u likovnom depou neke slike za novu knjigu Svjetlosti o Cazinskoj buni 1950. Vaš likovni urednik.
– Mustafa Ibrulj. E, on mi je zaista bio dobar prijatelj. Umro je kao izbjeglica u posljednjoj godini rata, u talijanskom Avellinu. Vrlo mlad. Tragično. Je li to znaš? A što mi to tada nisi odmah rekla?
– Jesam. Istog dana, za ručkom. Rekao mi je da zna da si uz Ivana bio i ti kandidat. Pitao me zašto si odustao…
– Nisam se na natječaj uopće ni javljao… Uz Ivana, ne znam tko još jest. Vjerojatno ih je bilo podosta. Tada su o meni i Ivanu kolale razne priče. Dva Hrvata na jednom tako važnom mjestu, za to vrijeme, što jest – jest, previše je to, brate. Sve sam takve priče gurao ustranu, s njima vjerojatno i tu Mustafinu.
– Nešto mi kriješ? I tek sad mi spominješ Mustafinu smrt… Opet sve prepuštaš vremenu da zatrpa? Da me od svega neugodnog tako udaljiš, da sve prepustiš zaboravu. Jer zaborav sve guta. Sve briše i u najzdravijem mozgu. Nije li danas štogod, i mimo tvoje volje, nakon onog tvog moždanog udara, zauvijek izbrisano? Nestalo u zaboravu. Slobodno mi reci.
– Sve je u mojoj glavi danas u redu i nakon tog udara.
– Pa, što mi kriješ?
– Pa, što si to ti nakon toliko vremena toliko radoznala? Prošlo je od toga tvog susreta s Mustafom više od dvadeset godina. Od natječaja na kojem je izabran Ivan i mnogo više.
Stišala je svoju radoznalost, ali nije prestala tragati za istinom na koju ju je njezina nepogrješiva intuicija tjerala da ne odustaje od sumnje.
– Tek sad shvaćam da nešto nije čisto između tebe i Ivana. Da jest, ne bi on u ratu u onom bogoslovijskom kafiću okretao glavu od tebe. Ne bi te takvo njegovo ponašanje boljelo i danas.
Neko vrijeme je provjeravao ima li u njegovim sjećanjima išta što oporiče ono što joj je već tvrdio.
– Između mene i Ivana sve je i danas čisto… Ivanovom dolasku u Svjetlost punim srcem sam se obradovao. Jer sam s njim u Svjetlosti osjećao značajnu dodatnu sigurnost. Čovjek ogromnog znanja o zemlji Bosni i njezinoj kulturnoj povijesti pod čijim je kišobranom neko metafizičko uvjerenje da ti ni rat ne može nanijeti veliko zlo. A tada se već nešto kuhalo i prijetilo, zveckalo se i oružjem, učestalim vježbama teritorijalne obrane. Istina, bilo je između mene i Ivana i nesporazuma, ali oprostio sam. Bilo je i izmišljenih priča onih koji su vjerojatno s njim sudjelovali na natječaju, kojima nije bilo po volji što smo nas dvojica zajedno.
Nije prihvaćala ni to njegovo objašnjenje, upitala ga je malo povišenim glasom:
– Izbjegavaš mi odgovor, nešto mi sigurno skrivaš… O čemu, onda, da pričamo? Zašto si me, onda, onako panično izvještavao kad si mi se u ratu vraćao u stan iz bogoslovijskog kafića s da te u njemu Ivan nije ni pozdravljao. Drhtao si dok si mi to pričao.
– Jesam, ne poričem, jer me je to boljelo… Ali, sad te molim: Zaboravi! Uključio sam Ivana, konačno, u svoj veliki projekt, u ediciju, istina, jedva, ne kvari nam novi odnos.
S oklijevanjem je prihvatila njegovu molbu da napuste vrijeme koje je za nju i dalje bilo mutno, ali ne i bez naglaska da je ono za nju uistinu takvo.
– Znači, nešto vrlo ružno kriješ od mene na gospodski način. Ti i jesi za mene oduvijek bio veliki gospodin… No, dobro, neću dalje čeprkati po nekoj tamo tvojoj zakopanoj tajni… A danas mi se baš nešto priča, muka mi kad šutim. Kad šutim, uvučem se u sebe, nešto me stisne, počnem plakati, tiho, da me nitko ne čuje. I ruka me tada mnogo jače boli.
– Nemoj danas o Ivanu, o intrigama nekih naših neprijatelja s kojima je Mustafa otišao prerano u grob, ne saznavši da su bile konstrukcije i izmišljotine. Bole me još uvijek oni naši susreti u bogoslovijskom kafiću, to jest istina, ali možda su mi baš oni, u najgorem vremenu, slali posve krive signale pa sam ti se po povratku u stan, uvrijeđen, na to uvijek žalio. Previše sam se radovao Ivanovom dolasku u Svjetlost, možda sam bio preosjetljiv i na svaki njegov krivi pogled u tom kafiću.
Nastojao je da je uvjeri da je Ivan dobar čovjek, da nije prema njemu grešan, da joj prizna da on prema njemu možda i jest, ali je i od tog objašnjenja odustao. Htio je da je i upita zašto da se danas vraćaju priči u čijem je središtu još uvijek bila neka rana, živa, kojoj nije znao pravo ime, koja je i njemu i tom njegovom prijatelju i danas neobjašnjiva. I to je pitanje gurnuo ustranu, predložio joj je posve novu i drukčiju priču iz tog predratnog vremena, ne povratilo se.
– Imam mnogo vedriju priču u godini Ivanova dolaska u Svjetlost – rekao je Ljiljani.
– Hoćeš li i nju samo otvoriti pa odmah preskočiti? – odgovorila mu je zajedljivo.
– U toj godini završio sam roman Topot divljih konja. Kako ga kao urednik domaće književnosti nisam mogao objaviti u biblioteci koju sam uređivao, morao sam potražiti izdavača izvan Sarajeva.
– I to sam saznala tek kad je roman objavljen, moj veliki gospodine – izgovorila je s dozom gorčine. – Tko ti je to branio? I zašto mi to tek sada govoriš?
– Eeeh – duboko je ponovno uzdahnuo. – Zašto tek sada? Malo prije smo i o tome, a već si zaboravila… Pa, prije rata smo živjeli brže i zaboravljali brže. Sada kao umirovljenici oboje živimo sporije, a brže se i sve češće sjećamo zaboravljenog.
– Nije baš i sa mnom tako – opomenula ga je Ljiljana.
Ali, nije na tu njezinu opomenu uopće reagirao; nastavio je:
– Prije rata imali smo umor na poslu, razne druge obveze, ja i nastojanje da nešto napišem i svoje, da ne čitam samo tuđe rukopise… Da te ne opterećujem onim što nije bitno, da tvojim brigama i obvezama ne dodajem i svoje. Imala si i ti na svom radnom mjestu dosta nesporazuma, previše problema: sva dokumentarna građa ondašnjeg Muzeja revolucije prešla je preko tvojih ruku u arhivske knjige, u likovni depo, u kojima je dotad do tebe bilo previše praznih listova. Uzalud, opet im nisi valjala, svaki dan si u toj ustanovi doživljavala neugodnosti. Ponekad si mi s posla dolazila i uplakana. Da nisi imala mene, kome bi se požalila, s kim bi takve nepravde od sebe otjerala, razne stresove liječila… Što da ti dodajem i svoje teškoće na poslu? Napadali su me svi autori odbačenih rukopisa, jedan mi je prijetio i smrću… Onda, ako u toku dana drugome odmah ne ispričaš što ti se u njemu dogodilo, brzo i zaboraviš što si kome rekao, a što nisi. A danas smo nekako oboje opušteni, voljni za razgovor o svakojakim temama, i eto ti, zašto tek sada.
– Mnogo mi, brate, kasniš s tim dodavanjem davno prešućenog. Koliko toga ima još?
– Mnogo. Ali, o svemu ću postepeno… Odmori…
Sišao je sa svoje stolice za odmor, zaustavljen pred vratima balkona brzo je svoj pogled vratio trosjedu na kojemu je bila ona s ozlijeđenom rukom u krilu. Rekao je:
– Tek sad ćeš saznati i nastavak ove moje vedrije priče…
– I nastavak? Pa, već sam umorna od te tvoje vedrine. Kakav nastavak, pobogu? – požurila je s pitanjem. – Prvo mi odgovori zašto nisi svoj novi roman mogao objaviti u svojoj izdavačkoj kući?
Opet joj je uskratio izravan odgovor.
– Ponudio sam ga Zagrebu, biblioteci HIT, uredniku Zlatku Crnkoviću u Znanju. Kao da i nisam. Urednik ga je jednostavno prešutio. Ne odustajem od Zagreba: šaljem ga Nakladnom zavodu Matice hrvatske koji je objavljivao knjige hrvatskih autora usprkos sudskoj zabrani djelovanja Matice hrvatske 1980. (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika s kojom je započelo hrvatsko proljeće prethodno je 1972. bila povod zabrane djelovanja Matice hrvatske, svih njezinih ogranaka, progona njezinih članova, vodstvo je osuđeno na tamnice, o tome smo jednom pričali dugo, dugo!) Nikada mi iz Nakladnog zavoda nitko nije odgovorio niti da je rukopis dobio niti da neće biti objavljen. Zainatim se: ponudit ću ga nekome u Srbiji. Ako neće Nakladni zavod zabranjene Matice hrvatske, hoće li Matica srpska? Zašto ne i Matica srpska?
– Ah, to već znam, to si mi već jednom ispričao, odmah sam se sjetila… Bože, pa ti stvarno zaboravljaš.
– Kad sam ti to pričao?
– Kad je knjiga stigla iz Novog Sada i kad sam te upitala zašto je na ćirilici. Moja odluka, odgovorio si. Ćirilica je i hrvatsko pismo. Hoću iz inata.
– Zar sam ti baš to rekao?
– Dobro se sjećam, baš si mi to rekao. Ali, do danas, ni riječ o rukopisu tog romana u Sarajevu i Zagrebu. Možda zato da preda mnom ne ukaljaš svog Ivana u Svjetlosti i svoje Hrvate u Zagrebu.
Da ga bolje čuje, povisio je glas, požurio je da joj sve do detalja objasni, premda je od dotadašnjih objašnjavanja već bio dobro premoren. Hodajući ispred nje, upućivao je pogled njezinome licu, na njemu nije bilo niti jedne bolne crte, čak ni kad je svoju ozlijeđenu desnu ruku nervozno premještala u krilu. Glas joj je do tada imao zdravu boju, to ga je uvjeravalo da je ona potpuno spremna da do kraja sasluša tu njegovu novu priču. I nastavio je:
– Ma, nisam ja u to vrijeme tako uopće ni razmišljao o svojim Hrvatima. Tek je u ratu živnulo i u meni i moje hrvatstvo, dotle kao da je spavalo. U naglašenim nacionalnim bojama nikad prije rata nisam tako razmišljao o sebi. Ni Matica srpska, u onom vremenu, za mene nije imala samo nacionalni atribut. Bila je poznati izdavač u višenacionalnoj i višejezičnoj državi Jugoslaviji, i ništa više od toga. Tek sam se u ratu, istina, i ja našao u nekakvom nacionalnom toru. Kajem se danas i zbog toga… U to vrijeme tog uglednog izdavača, velim, nisam doživljavao kao isključivo nacionalnu instituciju u kojoj objavljuju samo srpski pisci. Za mene je tada, kao izdavač, Matica srpska bila i moj izdavač, bez obzira na nacionalni prefiks. Rukopis, dakle, pošaljem baš takvom izdavaču, u njemu je tada radio književnik Radovan Ždrale. Jesam li ti to možda već pričao?
– I to si mi prešutio?!
Uzdahnuo je. Osjetio je još veći umor, ali ga je pred njom i dalje krio.
– Kao urednik biblioteke Danas, Ždrale moj rukopis pošalje na recenziranje kritičarima Čedomiru Mirkoviću (umro je u Beogradu 2005.), i Jovici Aćinu. (Sjećaš li se Jovice, bio nam je i u stanu 1991. nakon objavljivanja u Svjetlosti knjige priča Duge senke kratkih senki.). S velikim pohvalama obojica roman preporuče za tisak. Na moj zahtjev, istina je, objavljen je ćiriličnim pismom 1989. godine. Ugledni žiri NINove nagrade, s Borislavom Mihajlovićem Mihizom na čelu (i on je umro u Beogradu, ali mnogo prije Mirkovića, 1997.) uvrsti ga među deset najboljih romana objavljenih u toj godini u Jugoslaviji… Dakle, prema nekom i danas važećem kriteriju, ja sam se s tim romanom od tada svrstao i u srpsku književnost.
Dugo se smijala, „pucala“ je od smijeha od kojega je iz njegova tijela počeo naglo isparavati i nagomilani i neobjašnjivi umor.
– Hajde, ne pričaj – rekla je kad se napokon zaustavila. – Ti i srpska književnost. Ne otimaju se za tebe ni ovi ovdje, u Bosni, stalno te prešućuju, kao i Hrvati, otimaju se, eto, samo Srbi, kao da si Andrić…
Napokon je taj njezin iznenadni smijeh posrkao u sebe sav umor njegova tijela, osjetio se bez njega poput davljenika nakon izrona iz vode u kojoj se davio.
– Konačno, i ti se opet smiješ. Dugo nije bilo smijeha na tvom licu. Sunce opet granulo i na njemu. O, hvala ti, dragi Bože.
– Samo da mi ne prisjedne. Kao da mi je sa smijehom kroz bolesnu ruku prošao neki strujni mlaz.
– Dakle, prošao lijek kroz tvoju ruku bolji i od Liotona. Ime mu je smijeh. I ubuduće ću ja tebi šalu, a ti meni zbilju, taj strujni mlaz… Hajde da se malo odmorimo.
– Hajde da se odmorimo.
– Ali, čekaj, da ne zaboravim, samo još ovo: Sve što si sad čula može se sažeti u dvije rečenice: Srbi rado prihvaćaju vrijednosti drugih, Hrvati rado odbijaju i vrijednosti svojih. U našoj bivšoj zajedničkoj državi živio je i kozmopolitizam.
– Ah, ah. Aaaah!
– Ozbiljno. Naveo sam ti i vrlo uvjerljive primjere za to.
– Hajde da se odmorimo.
Nekoliko minuta bili su oboje nijemi, prvi se uplašio da se od prešućivane priče potpuno ne ohladi:
– Ali, kad smo se ovako lijepo raspričali, da ti danas kažem nešto i o tome, o odnosu Zagreba prema nama ovdje… I ono moje pismo predsjedniku hrvatskoga PEN-a lijep je primjer čudnoga odnosa prema nama ovdje. I ovaj je primjer za takav odnos pomalo i tužan i indikativan. Potvrđuje da Zagreb neće hrvatske pisce iz Bosne. Jesmo li mu mi u bilo čemu prijetnja? Svoj roman Dom blaženog djeteta, na primjer, objavljen u Frakturi prošle godine, prvo sam ponudio Matici hrvatskoj, aktualna urednica nije mi ni do dandanas odgovorila na ponudu, kao niti šest-sedam hrvatskih izdavača kasnije. Osim Frakture Seida Serdarevića, naravno. Sličan je odnos Zagreba, odvajkada, i prema drugim hrvatskim piscima iz Bosne, mnogo značajnijim od mene. Prema Andriću je najekstremniji, i dandanas neobjašnjiv. Da Zagrebu ukažem koju krupnu grešku čini prema izuzetno značajnom dijelu hrvatske književnosti, pokrenuo sam u sarajevskoj Matici hrvatskoj 1996., kad je njezin rad obnovljen, kao njezin prvi predsjednik, ediciju u kojoj sam dosad uredio 40 knjiga. U njoj su i četiri knjige Ive Andrića, kao pisca bosanskohercegovačkih Hrvata i pisca koji je uvijek isticao „sve moje je iz Bosne“. Priredio ih je Ivan Lovrenović…
– Opet ti o Lovrenoviću! To, pobogu, znam. Možeš li ti išta bez tog svog Lovrenovića?!
– Pa, kako ne shvaćaš? U svom novom rukopisu ispitujem prema kome sam ja griješio, a tko je prema meni. Sve što ti o Lovrenoviću sada govorim u toj je kategoriji. Prema tom svom prijatelju sam griješio, a i on je valjda prema meni. Samo mi znamo koji grijeh praštamo, i zašto. Tako će zauvijek i ostati.
Tu se naglo zaustavio, nije htio da ponavlja ono što je već znala, a znala je da je zbog tih četiriju knjiga u ediciji sarajevskog izdavača Andrićeva beogradska Zadužbina, utemeljena za njegova života, i bez njegova potpisa na oporuci, predala sarajevskom korumpiranom sudu… Znala je i to da se u Zagrebu za Andrića kao hrvatskog pisca u poraću još uvijek borio samo njegov prijatelj Krešimir Nemec, s kojim je često razmjenjivao mailove, u Mozaik knjizi i Školskoj knjizi, da su Zagreb i Andrić posebna priča, uglavnom žalosna… Znala je da je na tu ediciju, na štetu svog autorskog književnog djela, potrošio svoje najdragocjenije vrijeme i svoje najbolje godine. Sve poslove u tom velikom projektu, i u administrativnom i u stručnom smislu, i u toj 2018. godini, vodio je gotovo sam, pripremajući knjige u njemu, na svome računalu, u svojoj radnoj sobi, otkad ga je utemeljio. Kao njegov zamjenik, fra Marko Karamatić, čiji mu je tekst o zaposjedanju Teologije u Nedžarićima te godine stigao mailom, samo mu je ponekad pomagao u pripremi knjiga, prije četiri godine pridružio im se u tom velikom nakladničkom poslu i Ivan Lovrenović.
– Kad sve saberem, ovaj veliki projekt, usprkos svim dotadašnjim nesporazumima, vratio mi je prijatelja. Ivana Lovrenovića. Koliko meni njega, toliko i njemu mene, nadam se – izgovorio je glasom u kojem je bilo i trijumfa i ponosa. – To je mnogo važnije od onoga što ti o našem novom prijateljstvu dosad nisam kazao. Niti ću ikad.
Odgovorila je:
– Kad sve saberem, to što si mi sad otkrio i ono što odavno znam, ti si, bez uvrede, jedna velika budala. U Svjetlosti si radio za druge pisce, najmanje za sebe. Nisi u njoj stekao ništa, ni pravo za objavljivanje svoje autorske knjige. U poraću si sve to samo pojačao, u sarajevskoj Matici hrvatskoj. Kao velika budala. I zbog te edicije sam u ovoj sobi najčešće sama, još od 1996., kad ti je u radnu sobu stigao prvi kompjuter, pa do danas. Moj najveći neprijatelj.
– Pa, ja i jesam jedna velika budala – odobrio je i zašutio. – I s tim se dičim. Da, i s tim se dičim.
Tada ga je ona ponovno vratila Lovrenoviću:
– A taj tvoj Lovrenović… U ratu si mi se nekoliko puta požalio da te on u najtežim ratnim danima nije primjećivao samo u kafiću Bogoslovije, to je činio i u Klubu knjige u Svjetlosti.
On je nastavio:
– Jest, to sam ti tako nekoliko puta i ponovio. S gorčinom i s pitanjem: zašto? Onda sam mu sve i oprostio. Zaslužio je oprost. Na samom početku opsade Sarajeva, Ivan je, poslije, kao i nas dvoje ovdje, bio u groznoj situaciji. Grbavica je bila okupirana, ispod prozora njegove zgrade bili su Šešeljevi teroristi. Bilo mi ga je žao, nisam mu mogao pomoći. Ni sebi ni njemu. Razgovarali smo nekoliko puta telefonom, kasnije, u bogoslovijskom kafiću, bili smo stranci. Usprkos tome, za njega i njegovu obitelj istinski sam i dalje strahovao. S njim su na Grbavici bili majka, sin i supruga Vera. Zar mu je, uz to, moglo biti i do mene? Od 1992. godine, nakon bijega s obitelji iz okupirane Grbavice, godinu dana, kako-tako, živio je u opsjednutom Sarajevu s nama, a od 1993. do 1996. u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Mnogo je propatio u tuđini, neke njegove kapitalne projekte progutala je okupacija Grbavice iz koje je jedva spasio živu glavu. Nakon Daytonskoga sporazuma i reintegracije Grbavice 1996. godine, vratio se u Sarajevo. Opet nama. Opet Sarajevu. Čast je imati takvog prijatelja, poratno Sarajevo, nažalost, i ne zna tko sve u njemu živi, najznačajnije i ne časti. Preči su mu skorojevići, sumnjivi tajkuni i politikanti.
Zaustavio je svoj hod ispred nje, vratio se svojoj stolici za odmor u blizini nje, na trosjedu. Dijelio ih je stakleni stol na kojemu su, otkad je pala i ozlijedila desnu ruku, objedovali ujutro iza devet, ručali u trinaest sati i navečer oko 18.
– I meni ga je tada bilo žao. I meni je drago što nam se vratio. Kad nam se telefonom s Grbavice javljao, jednom sam s njim razgovarala umjesto tebe, ponudila sam mu da dođe nama, ali nije prihvatio moj poziv.
– Tražio je, valjda, rješenje za cijelu obitelj, ne samo za sebe. U bogoslovijskom kafiću imao je svoje društvo i trenutke odmora od toga. S Jergovićem. Boljelo me je što me ne primjećuje, boli me to i danas, ali, ništa mu ne zamjeram.
Neko vrijeme lutali su oboje nekim nepoznatim prostorima, svako za sebe, i u sebi. Melankoličnim glasom ona je uklonila tišinu iz dalekog vremena:
– Bože dragi, kako smo i mi tada, u ovom svom naselju, bili odsječeni od svijeta, kako je i on bio zatočen na Grbavici, u svojoj zgradi. Kad se samo sjetim one poplave s fekalijama u našem kupatilu… Onih nestanaka struje, vode, gladovanja, bukvalno, loženja garderobera, prvog prolaska kroz tunel… Ivan ti je kao prijatelj, kukao si, falio, a ti njemu, oprosti na sumnji, ne znam… Stalno si govorio: ubi me samoća u ovom kvartu – spavaonici. Ovdje nitko ne čita ni novina a kamo li i knjige, fali mi cijela moja Svjetlost. Svi njezini urednici. Ovdje ću zaglupiti. Tako si mi tada govorio.
– Nakon moždanog udara devedeset treće, toga se, eto, uopće i ne sjećam. Možda mi novo čitanje dnevnika vrati i taj naš razgovor. Kad dođem do tih stranica.
– Tako bih voljela da novim čitanjem i osvježiš svoje pamćenje. Zaboravljaš, brate…
– Rekoh ti da novim čitanjem želim provjeriti jesam li strogo sudio druge, a sebe od takvog suda izuzimao. U mom ratnom dnevniku su živi ljudi, spomenuti imenom i prezimenom, moram to učiniti. Dnevnik je nastajao u vremenu pakla u kojemu smo kao ljudi bili nula, u kojemu nam je krivac, ma tko bio, za sve bio i lijek, neka vrsta terapije. I kletve i optužbe mučitelja bile su nam lijek. Tako smo se oslobađali svih svojih zatočeničkih muka. Na provjeru kakav sam u svom dnevniku u tom smislu bio kao čovjek upućuje me još jedan tekst… Htio sam da ti to kažem kad smo onog dana, prije tvog pada, zaključali naša vrata, ali ti si me požurivala… Čim smo se našli izvan stana, pridružio nam se susjed, nije se od nas odvajao sve dok se nismo razdvojili ispred Second handa.
– Ah, da, onaj gnjavator… A koji tekst? Čiji tekst?
– Trideset prvog siječnja 2018. godine primio sam ga od fra Marka Karamatića. Stigao mi na mail adresu.
– Pa, taj tekst si mi već spomenuo, ja pomislila na neki drugi.
– Zar jesam?
– Pa jesi.
– Moj Bože, što je to sa mnom danas. Ovaj me razgovor baš premorio.
– Hajde da se odmorimo.
– Nemoj! Hoću da ti ukratko opišem kakav je to tekst.
– Odmori! Prvo odmori!
Rekao joj je da fra Markov tekst ima sve odlike ljetopisa o progonstvu franjevaca 1992. s Teologije u Nedžarićima i preseljenju u Samobor, u Hrvatskoj, a da je objavljen u Biltenu Franjevačke teologije broj dva tek 2000. godine. Ponovio je da je pisan s blagošću i razumijevanjem, da fra Marko u njemu detaljno opisuje ono o čemu su njih dvoje u ratu imali tek šturu informaciju… U svom tekstu on i svoje progonitelje cijeni više nego li progonjene. Upitao se pred njom je li s fra Markovom blagošću i razumijevanjem i neprijatelja, ispisivao i on stranice svog ratnog dnevnika, što novim čitanjem već povremeno i provjerava kad god je za računalom, u svojoj sobi.
– Pa, preseli se, brate, pred svoje računalo, pred tog moga jedinog neprijatelja u ovoj kući, čitaj i saznat ćeš.
– Ali, kad god u njemu nešto pročitam, otkrivam da sam ga pisao i s ljutnjom, kamo sreće da sam ga pisao i s fra Markovom svećeničkom blagošću… I diplomatski… Naši su franjevci i vrlo vješti diplomati – bio je njegov odgovor na njezinu gorčinu što je često ostavlja u velikoj sobi samu.
– One stranice koje sam pročitala nakon objavljivanja te tvoje knjige 1996. nisam doživjela tako – odmah mu je priznala. – Nisu pisane s ljutnjom. Odustala sam od daljnjeg čitanja jer sam te godine još uvijek bila nespremna za novo preživljanje strahota koje je dnevnik opisivao. To sam ti već rekla.
– Da, rekla si – prihvatio je njezin mirniji ton i požurio da joj kaže i ovo: – Ovih dana obavijestio sam fra Marka da pišem novu prozu, možda će to biti i roman. Upitao sam ga izravno smijem li taj njegov tekst i u kome obliku koristiti u svome, novom, nije li to već netko od naših pisaca možda i učinio? Odgovorio mi je da mogu, najslobodnije, kako god mi to odgovara. U svoju novu prozu namjeravam integrirati i dijelove svog ratnog dnevnika, naravno, dobro prerađene, ali, probudio se i u meni, kao one godine i u tebi, kao, uostalom, i u meni nakon otkrivanja slovnih i jezičnih grešaka, neki golem strah, stalno ga čitam s prekidima…
– Zašto? Ako čvrsto odlučiš, možeš ga pročitati i u jednome danu. Koliko se sjećam, nema u njemu mnogo stranica. Ja ću se ovdje povući uz križaljku, povremeno ću moliti dragog Boga da svojim čitanjem utvrdiš da je u toj knjizi sve onako kako je to diktiralo i vrijeme njezina nastanka…
– Znam i bez čitanja što me u dnevniku čeka, najgori dio mog i tvog života, zato ga i čitam s prekidima. Ima li u njemu i uvreda, jeda, netočnosti, još nisam stigao otkriti…
– Odmah nakon doručka ovdje, idi u svoju sobu, kad dođe ručak, vrati se ovamo, preskoči popodnevni odmor, čitaj do večere, nastavi i nakon večere, čitaj sve do odlaska u krevet. Tko ti to brani?
– Brani mi to strah o kojem ti govorim…
Nije se osvrtao na cinizam njezinoga prijedloga, da jest možda bi između njih buknula i prepirka o njezinoj svakodnevnici svedenoj na prostor velike sobe u kojem je stanovala i njezina velika samoća. Pobjegao je od toga selidbom u prve dane slobode.
– U vrijeme reintegracije sarajevskih općina, koje je danima napuštao agresor, sjećaš se, nekoliko sam puta obišao zgradu Teologije. Bila je opustošena i zapuštena. Uvijek sam se tada pitao kako je u njoj bilo franjevcima kad su se u nju smjestili srpski vojnici? Kako su se prema njima i časnim sestrama odnosili i kako su im dopustili da otputuju za Samobor… Kako će Teologiju, po povratku, ako do njega ikad dođe, osloboditi od onih brda smeća, kako će je obnoviti?
– Ne brinem ja za to – odgovorila mu je hladno. – Dobro su se na ovim prostorima naši franjevci uvijek snalazili, to si mi upravo ti jednom rekao.
– Eee, toga se i ja sjećam.
Ali, iznenada, dotad nepoznato, nešto je iz nje proključalo, neprikladno vjernici kakva je bila ona.
– Sve snažnije primjećujem da je i u tebi živo nešto svećeničko. Kao da si s fra Markom u ispovjedaonici: Eto, fra Marko, zgriješio sam prema ovom i onom… Stalno se ispovijedaš i samom sebi: Eto, moj davni ratni dnevniče, u tebi sam zgriješio prema tom i tom, ovo i ono… Ma, okani se toga, čovječe! I što je to tebi toliko važan taj fra Markov tekst?
– Vrlo je važan. Onaj tko progoni bosanske franjevce, ruši ovu zemlju. Ruši njezinu tolerantnost, širinu i blagost njezinoga duha. Uništava temelje njezine kulture. I kad nas, obične smrtnike, ma koje vjere bili, mrzitelj zemlje kakvu stoljećima zagovaraju naši franjevci, ne progoni, a progoni franjevce, to je isto. Fra Markov tekst opisuje kako to okupator čini podmuklo i perfidno. S čuđenjem otkud, uopće, uz Srbe, Bošnjake i Židove, i katolici u zemlji Bosni.
– Hajde, nek ti bude. Mene ova ruka opet počela da boli, iako me Branka masira već peti dan… Ruka mi opet ostala bez onog mlaza smijeha…
– Pa, onda, hajdemo, ženo, nazad u smijeh, on ti je najjeftiniji lijek. A, eto, i najefikasniji.
U tom danu, potom, s vrlo malo riječi, sa zrncima smijeha, povremeno rasutim po prostoru kuhinje, onda i za staklenim stolom u velikoj sobi, odvijalo se ono što je od njih zahtijevao aktualno vrijeme. Ona je nakratko svoj pogled zaustavila na velikom zidnom satu, digla se s trosjeda i rekla:
– Bože, zar je već podne? Mi se danas baš zapričali, baš o svemu i svačemu, kao da nam je zadnji dan života. Što ćemo ručati? Što ćeš danas pripremiti ti, a što ću ja?
On joj je odgovorio:
– Juhu si skuhala jučer, danas napravi paradajz salatu, odnesi tacne, tanjure, kašike i viljuške na stol. Ja ću u šerpu nasuti ulje, oguliti luk, propržiti, ubaciti smrznutu proljetnu smjesu, ispeći batake. Za jedan sat bit će sve gotovo. Eto ručka. Eto nam nakon njega i smijeha.
– Dobro. Hajde da ti s ovom svojom bagavom rukom i danas priteknem u pomoć u pripremi takvoga veselja.
Dok je u kuhinji pripremao jela, ona salatu u blagovaonici, u kojoj su bila dva njegova crteža, kad god je iz svog prostora upućivao poglede, prisjećao se gdje je prvi puta upoznao fra Marka. Bilo je to u Domu pisaca, u Kranjčevićevoj, godina je 1991., konac prosinca, njegova prva samostalna izložba crteža, u tehnici olovke u boji. Otvarao ju je Živojin Pavlović, autor Svjetlosti. Urednik je 1990. i 1991. njegova dva romana u hit biblioteci Savremeni jugoslavenski roman u toj moćnoj izdavačkoj kući: Vašar na svetog aranđela i Trag divljači. U mnoštvu lica, nakon Pavlovićeve prigodne riječi na toj svečanosti, otkrio je i jedno blago osmjehnuto, u društvu Nade Lukić, supruge pisca Vitomira Lukića, iznenada preminulog 30. svibnja u toj godini. Od tada je fra Marko njegov kućni prijatelj, prema kojemu su njegove i Ljiljanine misli često bile upućivane u minulom ratu. Direktor Gavrilo Grahovac, u čast svog urednika i autora iz Beograda, u istom prostoru priredio je bogatu večeru, najbliži prijatelji su već bili za stolom, neki su se još uvijek usporeno kretali ispred lijepo uramljenih crteža, prilazili su mu i čestitali. Među njima je bio i Nedžad Ibrišimović, njegov vršnjak, veliki pisac, vrlo zanimljiv kipar giacomettijevskih odlika. Pozvao ga je za stol i upoznao ga sa Živojinom Pavlovićem. (Nažalost, obojica su mrtvi.)
U noći koja je došla nakon jednosatne popodnevne masaže nisu spavali ni jedno ni drugo. Ona od ponovno probuđenih bolova, on od njihova odjeka koji su mu dolazili s njezina kreveta. Fizioterapeutkinja Branka Lokmer sutradan ih je prokomentirala samo s jednom riječju:
– Reakcija.
– Reakcija? – začudila se Ljiljana. – A dokle će trajati?
– Najmanje sedam dana. Možda i deset.
– I onda bez bolova?
– Tko to zna. Morate redovno raditi vježbe.
– Ali od njih me još više boli. A protiv bolova ne smijem niti jedan lijek, alergična sam na sve lijekove koji ih umanjuju.
– Prestat će bolovi, gospođo Ljiljana. Možda ćemo još koji put morati ponoviti i masažu. Zovite, u istoj smo ulici, nisam daleko od vas.
I u rujnu, mjesecu kućnih masaža, i u prijepodnevnim i u poslijepodnevnim satima, i kad nisu s doktoricom Hizretom odlazili na kavu u Sanelinu BFAZU, a i kad jesu, prisjećali su se vremena prije rata i rata, uspoređivali su ih s vremenom poraća. Njezinu depresiju budili su i bolovi u ozlijeđenoj ruci, sve izraženija malaksalost njegova tijela podsjećala ga je na još jednu tešku, 2005. godine ipak preboljenu bolest: Infarctus myocardii par. Inferoposterioris ac; Cor atheroscl. comp; Dyslipidaemia. Od tada nije zapalio niti jednu cigaretu. A u ratu je kao višegodišnji okorjeli pušač trošio i čajeve, pušio je i pelin.
Ona i dalje loše spava, često je nešto guši u prsima, bolovi u mišićima i zglobovima i iscrpljenost ne prestaju. Tek preksinoć mu je sa svog kreveta, po kojemu se, kao i po njegovom, rasipala blaga svjetlost s ekrana upaljene televizije, dopunila svoju priču o padu ispred Saneline BFaze:
– Dok sam onoga dana padala, nečija me je nevidljiva ruka vukla sebi. Otimala sam joj se lijevom rukom dok sam imala snage, dočekala sam se na desnu. Nije to bio neki težak pad, nije završio brzo, trajao je dugo, nije mi dopuštao da se pridignem na noge. A nije bilo nikoga da mi pomogne. Ulični prodavač Muki mi je tek kasnije dotrčao.
– Jesi li te noći možda pojačavala dozu svog Lorsilana? – upitao je kao da glasom nastoji zaobići neku njezinu veliku ranu. Možda je tada, nagađao je, još uvijek bila pod njegovim dejstvom. Opijena.
– Nisam.
– Čudno.
– Da, neki čudan pad. Kao da sam ga samo sanjala. Kao da me je netko iz zemlje zvao sebi, u prostore mrtvih.
– Nećeš ti tamo još zadugo. Ja imam prednost, više sam od tebe načet. Moždani udar, onda i infarkt.
Kad god ju je od tada pitao kako je, ona mu je odgovarala:
– U ratu sam imala i bolje dane i bolje godine.
– Da, ondje su i meni najbolji dani i godine. Samo što u njima još uvijek odjekuju i detonacije.
– U poratnom sam vremenu posve nesigurna. Zato sam vjerojatno i pala. Ili zato što nisam dobro vidjela gdje stajem.
– A ja ne smijem pasti. S mojim padom sve bi u našem domu stalo.
– Od silnih detonacija sam oglušila, od stalnih nestanaka struje i podrumskog mraka gotovo pa sam oslijepila. Daj Bože da se moja vlažna žuta pjega s jednog oka ne preseli i na drugo.
Kasnije, on laska i njoj i sebi:
– Blago meni s tobom, blago tebi sa mnom.
A ona mu odgovara:
– Baš.
– U ratu su mi bez prijatelja stradali i srce i mozak. U poraću im vraćam plemenitost, a mnogi je nisu ni zaslužili. A i dalje sam užasno sam.
– Iako si stalno sa mnom?
– Kao i ti sa mnom.
– Ja s tobom, nažalost, sve rjeđe.
– Istina je: u ovoj najvećoj sobi stalno si bez mene. Srce me boli što mora biti tako. Ova moja književnost je tome jedini uzrok. Ne mogu je u sebi ušutkati. Prejak je njezin otrov u mojoj krvi.
Stanka. Nakon kašljucanja, ona odgovara mužu koji joj priznaje svoj „grijeh“:
– A da si taj otrov u svojoj krvi malo upornije čistio svojim slikarstvom, danas bi nam sve bilo bolje.
– Imaš pravo.
Ona mu opet nešto spočitava:
– …Iako tvoju književnost danas niti tko plaća niti tko kupuje i čita. A mirovine nam nikakve. Moja profesorska u Muzeju oko petsto KM, tvoja nešto preko sedamsto KM. Kao nekad komunistički, vjerujem da slike danas kupuju i kapitalistički tajkuni.
– Nisam siguran. Otkud im novac za tako dragocjene stvari. Imaju oni dragocjenijih. Vile, skupi automobili, jahte, odmori u ekskluzivnim svjetskim odmaralištima.
– Fašisti.
Stanku im je nametnula upravo ta riječ. Prejaka. Bila im je potrebna oboma. Ubrzo, on stanku prekida:
– Ali, i da nisam književnik, u ovoj najvećoj sobi ti bi opet bila sama. Bilo bi ti možda i gore…
…Napušta je. U blagovaonici zastaje i nakratko promatra svoja dva uramljena crteža s prve sarajevske samostalne izložbe u Domu pisaca 1991. godine. Od te izložbe dijeli ga punih dvadeset sedam godina, a on se i danas sjeća: nekoliko mjeseci nakon nje u njegovom je stanu gost iz Beograda, Jovica Aćin, autor priča Duge senke kratkih senki, objavljenih u Svjetlosti. Stoji u blagovaonici kao ukopan ispred tih njegovih crteža, ne primjećuje ni njihova autora iza svojih leđa, izgovara glasno: Duge senke, kratkih senki… narovi, kamenje i grančice masline… Mediteran… I okrenut autoru, ponavlja iste riječi: Duge senke kratkih senki… Duge senke…
Neko davno i toplo vrijeme.
Prijatelji, gdje li su danas svi ti njegovi stari prijatelji?
– …Imaš pravo – odgovara mu Ljiljana ulazeći u blagovaonicu. – Bio bi po danu, sigurno, u nekom ateljeu, daleko od ovog stana, ja u njemu opet sama.
– Ali ne samo po danu… Slikari u ateljeima ponekad i spavaju. I zaborave se vratiti kući, ženama i djeci.
U njegovoj blizini ona duboko uzdiše:
– Moj Bože, hvala ti što nemamo djece! Što bi bilo da smo ih, uz moju mamu, imali u ratu.
– Bili bismo negdje s njima izvan Sarajeva. U nekom europskom gradu. U ljubavi koja pobjeđuje i svaku nesreću. Kao što je i Ivan bio u izbjeglištu.
– Opet ti o svom Ivanu… Samo ljubav čovjeka nesrećom sveže oko vrata kao kravatom.
Njegov usklik je snažan:
– E, neka si to rekla ti, a ne ja.
Vratila je pogled njemu, i zajedno su prasnuli u smijeh.
U studenom ga je podsjetila na kontrolu:
– Možda bi ipak bilo dobro da odeš u Eurofarm, doktorici Seani.
– Zdrav sam. Neću na kontrolu.
– Njezino je dermatološko iskustvo višegodišnje. Bilo bi pametno – bila je uporna Ljiljana.
– Moja je rana kraj oka lijepo zarasla. Ne svrbi i ne boli. Prošao strah. Zdrav sam.