Vjerujem da u svemu postoji ravnoteža. Ona je sudbonosna i od golemog utjecaja, premda njena pojava i veza nije uvijek očigledna. Za razliku od drugih koji bi se u tome sa mnom složili, ne mislim da je to samo stvar jedne osobe, jednog života, dakle svakom njegova, nego mislim da može biti ostvarivana kroz nekoliko naraštaja, ali da uvijek na kraju, jednom, ravnoteža bude postignuta. Primjer koji navodim mi je blizak i dobro poznat. Riječ je mojoj tetki Sari.
Bila je mala, debela, vesela, jednostavnih želja i skučenih životnih nazora. Nije bila osoba koju su privlačile filozofske teme, čak ni svakodnevne misterije. Bila je u kinu nekoliko puta, davno, spominjala samo jedan film, o nekoj djevojci i pilotu, prepričavala ga s vidim uzbuđenjem, pa nikada nisam sasvim shvatio o čemu se u tom filmu radi. Nikada moju tetku nisam vidio da čita. Fantazijama nije bila sklona. Završila je neku školu za domaćice, kakve su prije Drugog svjetskog rata pohađale djevojke koje su njihovi pripremali za udaju. Znala je sve o kućanskim poslovima, naročito voljela da šije i kuha. Brinula je o stvarima svakodnevnim. Jedan dan je pobjegla s momkom, muslimanom, udala se tajno za njega. Poslije pogibije njenog muža u ratu živjela je sama. Dugo je radila u sarajevskoj NaMi, što je bila skraćenica za Narodni magazin, vrstu socijalističke robne kuće u kojoj se moglo kupiti sve što je nekome trebalo, odnosno manje-više sve što se u to doba moglo kupiti. Tetka je bila prodavačica, skromna plata, “ali redovna”. Jedan dan je tetka kupila radio-aparat, nekoliko lijepih štofova, svile za bluzu, radnici joj promijenili stakla na prozorima, ofarbali njen mali stan, a sve za gotovinu. Dobila na lutriji jednu od premija. Zaigrala po prvi put i dobila.
“Došao mi u radnju jedan” – pričala tetka poslije – “prišao mi blizu i tiho rekao da nigdje nema mišomora u gradu, a zna da sam ja za sebe ostavila dva paketa ispod pulta, njemu jedan, meni jedan, pa će mi nešto reći, ja se prepala, mislila inspekcija, dam mu jedan paket, a on da je to sanjao, a u snu vidio i broj lutrije, taj će broj dobiti, on ga i zapisao, ako ga ja budem igrala, samo ja, on ne može, biće premija, ja se smijala, šta on to govori, ali okolo tražila taj loz, jedva ga na Marin-dvoru kod jednog našla noć pred izvlačenje, i vidi, onaj pogodio, čuvala sam godinu dana dio para za njega, nikad više nije došao, ja pare poslije potrošila”.
Mnogo kasnije ja sam, mimo mojih navika, sjeo u partiji karata s meni neznanima, izgubio velike pare, dobio sve neki crnomanjasti bradonja, nisam ga nikada ranije u Sarajevu vidio, a ni poslije. Te iste godine je umrla i moja tetka, iza nje ostalo nekoliko lijepih štofova, ništa od njih nije stigla sašiti. Ni ja više nikada nisam kockao, dohvatili su me drugi, mnogo ozbiljniji rizici.
Priča moje tetke
Vjerujem da u svemu postoji ravnoteža. Ona je sudbonosna i od golemog utjecaja, premda njena pojava i veza nije uvijek očigledna. Za razliku od drugih koji bi se u tome sa mnom složili, ne mislim da je to samo stvar jedne osobe, jednog života, dakle svakom njegova, nego mislim da može biti ostvarivana kroz nekoliko naraštaja, ali da uvijek na kraju, jednom, ravnoteža bude postignuta. Primjer koji navodim mi je blizak i dobro poznat. Riječ je mojoj tetki Sari.
Bila je mala, debela, vesela, jednostavnih želja i skučenih životnih nazora. Nije bila osoba koju su privlačile filozofske teme, čak ni svakodnevne misterije. Bila je u kinu nekoliko puta, davno, spominjala samo jedan film, o nekoj djevojci i pilotu, prepričavala ga s vidim uzbuđenjem, pa nikada nisam sasvim shvatio o čemu se u tom filmu radi. Nikada moju tetku nisam vidio da čita. Fantazijama nije bila sklona. Završila je neku školu za domaćice, kakve su prije Drugog svjetskog rata pohađale djevojke koje su njihovi pripremali za udaju. Znala je sve o kućanskim poslovima, naročito voljela da šije i kuha. Brinula je o stvarima svakodnevnim. Jedan dan je pobjegla s momkom, muslimanom, udala se tajno za njega. Poslije pogibije njenog muža u ratu živjela je sama. Dugo je radila u sarajevskoj NaMi, što je bila skraćenica za Narodni magazin, vrstu socijalističke robne kuće u kojoj se moglo kupiti sve što je nekome trebalo, odnosno manje-više sve što se u to doba moglo kupiti. Tetka je bila prodavačica, skromna plata, “ali redovna”. Jedan dan je tetka kupila radio-aparat, nekoliko lijepih štofova, svile za bluzu, radnici joj promijenili stakla na prozorima, ofarbali njen mali stan, a sve za gotovinu. Dobila na lutriji jednu od premija. Zaigrala po prvi put i dobila.
“Došao mi u radnju jedan” – pričala tetka poslije – “prišao mi blizu i tiho rekao da nigdje nema mišomora u gradu, a zna da sam ja za sebe ostavila dva paketa ispod pulta, njemu jedan, meni jedan, pa će mi nešto reći, ja se prepala, mislila inspekcija, dam mu jedan paket, a on da je to sanjao, a u snu vidio i broj lutrije, taj će broj dobiti, on ga i zapisao, ako ga ja budem igrala, samo ja, on ne može, biće premija, ja se smijala, šta on to govori, ali okolo tražila taj loz, jedva ga na Marin-dvoru kod jednog našla noć pred izvlačenje, i vidi, onaj pogodio, čuvala sam godinu dana dio para za njega, nikad više nije došao, ja pare poslije potrošila”.
Mnogo kasnije ja sam, mimo mojih navika, sjeo u partiji karata s meni neznanima, izgubio velike pare, dobio sve neki crnomanjasti bradonja, nisam ga nikada ranije u Sarajevu vidio, a ni poslije. Te iste godine je umrla i moja tetka, iza nje ostalo nekoliko lijepih štofova, ništa od njih nije stigla sašiti. Ni ja više nikada nisam kockao, dohvatili su me drugi, mnogo ozbiljniji rizici.