Ivan Petrovič Vojnicki bio je divan i požrtvovan čovjek. U svakoj velikoj građanskoj porodici – ako još i ima takvih izvan sjećanja i izvan kazališnih inscenacija – postoji jedan takav ujak Vanja. Tako se, recimo, ujak Vanja odrekao dijela nasljedstva u korist sestre. Velika je to, u našem patrijarhalnom svijetu nepojamna žrtva: od Podmoskovlja sve do Konavala tolike su se sestre tokom prošlih vjekova odricale svoga dijela domovine u korist braće, pa se odriču i danas kada je, kažu, zajamčena ženska ravnopravnost, a samo se jedan ujak Vanja odrekao domovine zarad sestrina dobra. Drugoga nema. Od Podmoskovlja sve do Konavala.
A poslije je, kada su se okolnosti promijenile, svojim krvavo zarađenim novcem otkupljivao imanje, vraćao tuđe dugove, i život posvećivao služenju sestrinom mužu, čuvenom znanstveniku, profesoru Serebrjakovu, jednoj po svemu sumnjivoj protuhi, čiji je ugled među kazališnim, glumačkim i književnokritičkim svijetom ovome čitatelju posve nerazumljiv. Taj Serebrjakov je, ako mene pitate, teško govno. Koliko mi se puta već dogodilo da na nekoj književnoj promociji, otvorenju izložbe, ili u foajeu Kina Europa, pred priredbe Festivala svjetske književnosti, ugledam nekoga, da prostite, uglednika i zaslužnika hrvatske kulture, i sebi u bradu promrsim: eno ga, Serebrjakov. Ali što me briga, to je život ujaka Vanje, nije moj.
Inače, on nije onih godina koje biste mu dali dok ovako slušate priču o njemu. I u kazalištu ga obično postaraju. A ujaku Vanji u stvarnosti je tek četrdeset i sedam. Vrijeme je to kad on doživljava slom svojih ideala. (Godine 1896, kada je Anton Pavlovič Čehov pisao “scene iz seoskog života” s ujakom Vanjom, u modi je, posvuda u Europi, bio slom čovjekovih ideala.) Samo što njegovi ideali nisu bili javni ili politički, nego intimni. Ujak Vanja život je svoj žrtvovao da bude dobar i da dostojno pronese svoje lijepo i nježno ime: ujak Vanja.
A Serebrjakov, za kojeg se toliko žrtvovao, pokazao se kao potpuni neotesanac. Nestalo je u čas njegove tankoćutnosti, i pretvorio se u zrcalo Vanjine propasti. U što li je, i u koga, utukao svojih četrdesetsedam godina! A što je najgore, Serebrjakovu uopće nije bilo jasno što se to s njim događa, je li s uma sišao? Emocionalno ga je i moralno uništio, a da mu to nije bila namjera. Radilo se samo o tome da ga je Vanja fatalno krivo procijenio.
Svašta je on poslije pokušao, svašta mu je na um padalo, da ubije Serebrjakova, da ubije sebe. Gađao je Vanja, ali svaki bi put nekako promašio, savršeno nesposoban da učini bilo šta osim onoga što je već činio dok je vjerno služio drugima, rintao za njih, žrtvovao se za njihovo dobro i u ime svoje dobrote. Takav je bio ujak Vanja.
Pripovijedajući o njemu, Čehov je ispripovijedao najgenijalniju priču o egomanijaštvu u našoj povijesti. Žrtvujući se za druge, ginući za opće dobro, ujak Vanja ustrajno je gradio sliku svoje uzoritosti i svoga savršenstva u očima drugih. Dok god mu se činilo da je ta slika idealna, bio je sretan, lišen taštine i potrebe da samoga sebe zagleda. Ali onoga časa kada je shvatio da ga Serebrjakov ne primjećuje ili da u njemu ne vidi uzora svake vrline, on kao da je izgubio razum. Čehov je veliki pisac jer čitatelju neprestano nudi njegove najneočekivanije uzore. Tko pokatkad u ujaku Vanji ne prepozna sebe mora da je rođeni Serebrjakov.
Ujak Vanja
Imaginarni prijatelj/80
Ivan Petrovič Vojnicki bio je divan i požrtvovan čovjek. U svakoj velikoj građanskoj porodici – ako još i ima takvih izvan sjećanja i izvan kazališnih inscenacija – postoji jedan takav ujak Vanja. Tako se, recimo, ujak Vanja odrekao dijela nasljedstva u korist sestre. Velika je to, u našem patrijarhalnom svijetu nepojamna žrtva: od Podmoskovlja sve do Konavala tolike su se sestre tokom prošlih vjekova odricale svoga dijela domovine u korist braće, pa se odriču i danas kada je, kažu, zajamčena ženska ravnopravnost, a samo se jedan ujak Vanja odrekao domovine zarad sestrina dobra. Drugoga nema. Od Podmoskovlja sve do Konavala.
A poslije je, kada su se okolnosti promijenile, svojim krvavo zarađenim novcem otkupljivao imanje, vraćao tuđe dugove, i život posvećivao služenju sestrinom mužu, čuvenom znanstveniku, profesoru Serebrjakovu, jednoj po svemu sumnjivoj protuhi, čiji je ugled među kazališnim, glumačkim i književnokritičkim svijetom ovome čitatelju posve nerazumljiv. Taj Serebrjakov je, ako mene pitate, teško govno. Koliko mi se puta već dogodilo da na nekoj književnoj promociji, otvorenju izložbe, ili u foajeu Kina Europa, pred priredbe Festivala svjetske književnosti, ugledam nekoga, da prostite, uglednika i zaslužnika hrvatske kulture, i sebi u bradu promrsim: eno ga, Serebrjakov. Ali što me briga, to je život ujaka Vanje, nije moj.
Inače, on nije onih godina koje biste mu dali dok ovako slušate priču o njemu. I u kazalištu ga obično postaraju. A ujaku Vanji u stvarnosti je tek četrdeset i sedam. Vrijeme je to kad on doživljava slom svojih ideala. (Godine 1896, kada je Anton Pavlovič Čehov pisao “scene iz seoskog života” s ujakom Vanjom, u modi je, posvuda u Europi, bio slom čovjekovih ideala.) Samo što njegovi ideali nisu bili javni ili politički, nego intimni. Ujak Vanja život je svoj žrtvovao da bude dobar i da dostojno pronese svoje lijepo i nježno ime: ujak Vanja.
A Serebrjakov, za kojeg se toliko žrtvovao, pokazao se kao potpuni neotesanac. Nestalo je u čas njegove tankoćutnosti, i pretvorio se u zrcalo Vanjine propasti. U što li je, i u koga, utukao svojih četrdesetsedam godina! A što je najgore, Serebrjakovu uopće nije bilo jasno što se to s njim događa, je li s uma sišao? Emocionalno ga je i moralno uništio, a da mu to nije bila namjera. Radilo se samo o tome da ga je Vanja fatalno krivo procijenio.
Svašta je on poslije pokušao, svašta mu je na um padalo, da ubije Serebrjakova, da ubije sebe. Gađao je Vanja, ali svaki bi put nekako promašio, savršeno nesposoban da učini bilo šta osim onoga što je već činio dok je vjerno služio drugima, rintao za njih, žrtvovao se za njihovo dobro i u ime svoje dobrote. Takav je bio ujak Vanja.
Pripovijedajući o njemu, Čehov je ispripovijedao najgenijalniju priču o egomanijaštvu u našoj povijesti. Žrtvujući se za druge, ginući za opće dobro, ujak Vanja ustrajno je gradio sliku svoje uzoritosti i svoga savršenstva u očima drugih. Dok god mu se činilo da je ta slika idealna, bio je sretan, lišen taštine i potrebe da samoga sebe zagleda. Ali onoga časa kada je shvatio da ga Serebrjakov ne primjećuje ili da u njemu ne vidi uzora svake vrline, on kao da je izgubio razum. Čehov je veliki pisac jer čitatelju neprestano nudi njegove najneočekivanije uzore. Tko pokatkad u ujaku Vanji ne prepozna sebe mora da je rođeni Serebrjakov.