Cijeli život sam bio ljubitelj filma, pa bih htio napisati tekst, možda i malu knjigu o filmu. U sjećanju mi urezani mnogi filmovi, pravim o njima bilješke, ali sjetih se i jednog filma koji nisam gledao. Pamtimo filmove koji su nam dragi, ali i iz drugih razloga. Ponekad pamtimo filmove samo zato što smo ih gledali s nekom važnom nam osobom, u nekom mjestu ili u nekom nama važnom trenutku. Većinu filmova pamtimo jer su nas se dojmili, pamtimo ih zato što su bliski našem osjećaju, a neke zato što su nam vezani za neki drugi događaj. Kako sam pratio novu filmsku produkciju, pamtio sam naslove filmova koji su bili prikazivani na „trulom Zapadu”, a koje nisam imao priliku vidjeti, jer nisu igrali u kinima u koja sam išao, ili nisu bili kupljeni, jer su bili skupi, ili su bili „moralno, odgojno i politički nepodobni”, pa sam ih zamišljao, na osnovu oskudnih informacija koje sam imao smišljao što bi i kakav taj film mogao biti. Upamtio sam i jedan filmski spektakl, bolje no i jedan drugi, iako ga nisam vidio. Film Quo Vadis. Snimljen 1951., došao u kina Jugoslavije nekoliko godina kasnije. Reklamiran je kao nešto do tada neviđeno, a djeca mi rekla da u filmu ima svega, i borbi, i tigrova, i utrka kočija, i ljubavi, i vatre, i ludila, ma svega. Pred kinom Tesla red za ulaznice dug. Zima, s rijeke puhao leden vjetar, ali nitko ne odustaje. Kada sam došao na red ostale još samo one najskuplje karte, loža, dadoh sve pare koje sam imao. Tri različite karte, bijela za ulaz, plava za vrijeme, crvena za sjedište u kinu. Držao sam ih čvrsto u ruci, sretan što ću od četiri gledati „neviđeni spektakl”. Već sam bio blizu kući, pazio da ne padnem na poledici, malo se pokliznuo, ostao na nogama, kada se pojavi grupa dječaka. „Šta ti izvodiš, ćoro?”, zagalami na mene najveći i gurnu me. Snažan, krupan dječak, a sklisko, pa padoh. Oni odmah odoše dalje, svi galamili, smijali se, hvalili onog najvišeg, tapšali ga, „Bravo, P., ti si baš strašan, ćoro ne zna gdje je”. Otišli. Meni ispale karte, dvije sam našao, ali ne i onu crvenu koja je označavala sjedište. U četiri do kina, suhonjavom momku na ulazu objasnih da sam izgubio jednu, „Vidite po cijeni, to je loža”, on mi reče da stanem pored njega, vidjet će kasnije, „Sačekaj”, uto se pojavi jedna njegov, „Ima li mjesta za mene?”, „Sjedi u ložu”, a mene gurnu „Marš, nemaš kartu”. Hladno, dva sata sam okolo lutao, nisam smio kući, kako ću reći da sam pare potrošio, a film nisam gledao. Kada je napokon bilo šest uđem u stan, smrznuo se, a otac, koji me nikada ništa nije pitao, malo sam kad s njim o bilo čemu razgovarao, odjednom me pogleda: „Kakav je bio film?”. „Odličan”, kažem, „vidio sam da su rimski vojnici imali na kacigama nešto kao naše četke”, otac se nasmija, „Jesi li napisao zadaću?”, ja jedva dočekah „Nisam, sad ću”, pa u svoju sobu, pun tuge zbog svega što mi se dogodilo. I danas pamtim ime onog momka koji me gurnuo, sada smo prijatelji na jednoj društvenoj mreži, još mu nisam to rekao, ne bih da ga uvrijedim, on se vjerojatno toga ni ne sjeća, a ne bih ni da me pozove u kino ili mi kupi DVD, nije mi više ni do Quo Vadisa, prošla su vremena kada mi je bilo do tog filma. A neću ovdje spominjati još jedan film, koji vjerojatno ne bih nikako upamtio da me taj dan nije ostavila tadašnja cura, pa nisam znao što bih sa sobom, nego u kino, sjedio u sali ali film nisam mogao pratiti, nego mislio na ono što se desilo, nije mi bilo jasno zašto se desilo, sjećam se doduše naslova filma, sjećam se i da je film bio u koloru, bio u kinu, gledao u ekran, ali nisam vidio film. Sve mi se čini da bih o tim filmovima koje nisam vidio mogao ispričati bolju priču od one o filmovima koje sam vidio, ali onda opet ne bih napisao tekst o filmu, a to mi sada na pameti. A možda svi tekstovi baš tako nastaju, kao sjećanje na ljepotu i ranu, pa će moji tekstovi o filmovima koje sam vidio i o onima koje nisam biti jedan te isti tekst. Sve što pisac piše nastaje iz njegovog duhovnog i životnog iskustva. Htio bih dakle napisati tekst, možda i malu knjigu o mojem gledateljskom iskustvu, a bojim se da me moje iskustvo ne odvede u pravcu u kojem neću, jer znam da nikada do kraja ne znamo gdje će nas pisanje odvesti i do čega ćemo na kraju doći. Takav je uvijek taj piščev „unutarnji film”.
Quo Vadis
Cijeli život sam bio ljubitelj filma, pa bih htio napisati tekst, možda i malu knjigu o filmu. U sjećanju mi urezani mnogi filmovi, pravim o njima bilješke, ali sjetih se i jednog filma koji nisam gledao. Pamtimo filmove koji su nam dragi, ali i iz drugih razloga. Ponekad pamtimo filmove samo zato što smo ih gledali s nekom važnom nam osobom, u nekom mjestu ili u nekom nama važnom trenutku. Većinu filmova pamtimo jer su nas se dojmili, pamtimo ih zato što su bliski našem osjećaju, a neke zato što su nam vezani za neki drugi događaj. Kako sam pratio novu filmsku produkciju, pamtio sam naslove filmova koji su bili prikazivani na „trulom Zapadu”, a koje nisam imao priliku vidjeti, jer nisu igrali u kinima u koja sam išao, ili nisu bili kupljeni, jer su bili skupi, ili su bili „moralno, odgojno i politički nepodobni”, pa sam ih zamišljao, na osnovu oskudnih informacija koje sam imao smišljao što bi i kakav taj film mogao biti. Upamtio sam i jedan filmski spektakl, bolje no i jedan drugi, iako ga nisam vidio. Film Quo Vadis. Snimljen 1951., došao u kina Jugoslavije nekoliko godina kasnije. Reklamiran je kao nešto do tada neviđeno, a djeca mi rekla da u filmu ima svega, i borbi, i tigrova, i utrka kočija, i ljubavi, i vatre, i ludila, ma svega. Pred kinom Tesla red za ulaznice dug. Zima, s rijeke puhao leden vjetar, ali nitko ne odustaje. Kada sam došao na red ostale još samo one najskuplje karte, loža, dadoh sve pare koje sam imao. Tri različite karte, bijela za ulaz, plava za vrijeme, crvena za sjedište u kinu. Držao sam ih čvrsto u ruci, sretan što ću od četiri gledati „neviđeni spektakl”. Već sam bio blizu kući, pazio da ne padnem na poledici, malo se pokliznuo, ostao na nogama, kada se pojavi grupa dječaka. „Šta ti izvodiš, ćoro?”, zagalami na mene najveći i gurnu me. Snažan, krupan dječak, a sklisko, pa padoh. Oni odmah odoše dalje, svi galamili, smijali se, hvalili onog najvišeg, tapšali ga, „Bravo, P., ti si baš strašan, ćoro ne zna gdje je”. Otišli. Meni ispale karte, dvije sam našao, ali ne i onu crvenu koja je označavala sjedište. U četiri do kina, suhonjavom momku na ulazu objasnih da sam izgubio jednu, „Vidite po cijeni, to je loža”, on mi reče da stanem pored njega, vidjet će kasnije, „Sačekaj”, uto se pojavi jedna njegov, „Ima li mjesta za mene?”, „Sjedi u ložu”, a mene gurnu „Marš, nemaš kartu”. Hladno, dva sata sam okolo lutao, nisam smio kući, kako ću reći da sam pare potrošio, a film nisam gledao. Kada je napokon bilo šest uđem u stan, smrznuo se, a otac, koji me nikada ništa nije pitao, malo sam kad s njim o bilo čemu razgovarao, odjednom me pogleda: „Kakav je bio film?”. „Odličan”, kažem, „vidio sam da su rimski vojnici imali na kacigama nešto kao naše četke”, otac se nasmija, „Jesi li napisao zadaću?”, ja jedva dočekah „Nisam, sad ću”, pa u svoju sobu, pun tuge zbog svega što mi se dogodilo. I danas pamtim ime onog momka koji me gurnuo, sada smo prijatelji na jednoj društvenoj mreži, još mu nisam to rekao, ne bih da ga uvrijedim, on se vjerojatno toga ni ne sjeća, a ne bih ni da me pozove u kino ili mi kupi DVD, nije mi više ni do Quo Vadisa, prošla su vremena kada mi je bilo do tog filma. A neću ovdje spominjati još jedan film, koji vjerojatno ne bih nikako upamtio da me taj dan nije ostavila tadašnja cura, pa nisam znao što bih sa sobom, nego u kino, sjedio u sali ali film nisam mogao pratiti, nego mislio na ono što se desilo, nije mi bilo jasno zašto se desilo, sjećam se doduše naslova filma, sjećam se i da je film bio u koloru, bio u kinu, gledao u ekran, ali nisam vidio film. Sve mi se čini da bih o tim filmovima koje nisam vidio mogao ispričati bolju priču od one o filmovima koje sam vidio, ali onda opet ne bih napisao tekst o filmu, a to mi sada na pameti. A možda svi tekstovi baš tako nastaju, kao sjećanje na ljepotu i ranu, pa će moji tekstovi o filmovima koje sam vidio i o onima koje nisam biti jedan te isti tekst. Sve što pisac piše nastaje iz njegovog duhovnog i životnog iskustva. Htio bih dakle napisati tekst, možda i malu knjigu o mojem gledateljskom iskustvu, a bojim se da me moje iskustvo ne odvede u pravcu u kojem neću, jer znam da nikada do kraja ne znamo gdje će nas pisanje odvesti i do čega ćemo na kraju doći. Takav je uvijek taj piščev „unutarnji film”.