Pažljivo treba gledati. Ono najzanimljivije, što nestaje i nikad se više neće pojaviti, leži u dubokoj grobljanskoj travi. Tako i prevaljena, nevelika betonska ploča, s tankim dodatkom od crnog mramora, s fotografijom u keramičkom ovalu starice u crnini, loše izrezane s neke veće slike, i imenom Uherka Helene, koja bi rođena 1884, a umrla je 1972. Ispod nje još jedno je ime, u istom ugarskom prerasporedu prezimena i imena, koji u našem jeziku vazda djeluje kao da je iz neke djelovodne kancelarijske zabilježbe: Uherka Eva – Efka. I već sam učinio korak da prekoračim taj mali potonuli grob i nikad više da ga se ne sjetim, nikad više da ga ne vidim, jer ga, kad sljedeći put dođem na Bare, možda neće ni biti, kad me zaustavi ta po svemu neobična riječ: Efka. Nadimci obično skraćuju ili pojednostavljuju imena, ali ovo je suprotan slučaj. Evu je pretvorilo u Efku, u skladu s nekim proteklim sarajevskim govorom i prema jezično-lingvističkoj logici jednoga ičezlog i zaboravljenog kuferaškog nadjezika, sačinjenog od njemačkog, češkog, slovenskog i onoga domaćeg, sarajevskog jezika, koji je volio imena od milošte, te je umio tepati i netepljivim imenima, tako da između tri glasa imena Eva useli anđela. Anđeo je u slovu f, u njegovom glasu i zvuku, koji štekće kao ključ u staroj, rashrndanoj bravi. A onda mi je odnekle sa dna sjećanja izvrlo to ime, upamćeno, valjda, i zato što čini pola jednoga savršenog deseterca: Efka Uherka.
Na Discogsu, internetskoj bazi podataka koja sadrži informacije o glazbenicima, njihovim diskografijama, albumima i pojavljivanjima u tuđim projektima, Efka Uherka jednom je zabilježena. Na albumu grupe Mirzino jato “Šećer i med”, snimljenom 1979, zajedno je s Rajkom Fijalom i Zlatom Mustafić pjevala prateće vokale. Gospođa Rajka tad je još bila članica hora Sarajevske opere, supruga Dragutina Fijale, slavnoga opernog basa, koji je studirao na praškom konzervatoriju, za vrijeme Drugoga svjetskog rata pjevao po njemačkim opernim kućama, e da bi 1946. došao ravno u Sarajevo. Tu su ga, bit će, možda i po kazni, rasporedile nove socijalističke vlasti, da sudjeluje u revolucionarnom projektu stvaranja velikoga Narodnog pozorišta, s operom, dramom i baletom. Tu se, u isto vrijeme, odnekle – možda iz Osijeka? – zatekla i gospođa Eva Uherka, koja će zadugo svima biti Efka, i njih će dvoje, uz onoga trećeg i najvećeg, Milivoja Baćanovića, biti prvi solisti Sarajevske opere. Sve troje u Narodnom će pozorištu dočekati mirovinu, i bit će vrlo poznate i uvažavane osobe iz sarajevskog kulturnog i društvenog života. Pedesetih i šezdesetih Efka Uherka i Drago Fijala bili su po mnogo čemu amblematski likovi jednoga grada i one njegove, dijelom slavljene, a dijelom jedva tolerirane i sumnjičene građanske elite. Čudno je to bilo u rana vremena jugoslavenskog socijalizma, pogotovo u Sarajevu, gdje se uvijek svaka ideološka dogma naročito dobro primala: s jedne je strane režim prezirao građansku klasu, naročito one njezine dijelove koje se već i zbog identitetsko-zavičajnih razlika nije moglo uklopiti ni utjerati u Kozaračko kolo, dok je s druge strane žudio za istim onim građanskim ceremonijalima, te, između ostalog, za operom i baletom.
U vrijeme kada se spremao snimiti “Šećer i med”, sarajevsku varijantu disco projekta Boney M, Mirza Alijagić pjevao je u horu sarajevske opere. I tako je, valjda, pozvao gospođe Efku i Rajku da mu svojim glasovima i imenima ukrase album. Njih dvije su to prihvatile. Zašto i ne bi kad je sve to bila samo mala šala, koja nije imala previše veze s njihovim životima i profesionalnim karijerima. Gospođa Rajka već je četiri godine bila udovica, jer je gospodin Drago Fijala, prvak Sarajevske opere i njezin povremeni direktor, umro na novu 1975. godinu, o čemu je Oslobođenje izvijestilo u broju od 3. siječnja. Ali kada se svijet premetne, pa se triput naglavce okrene, i kada baš ništa ne ostane od one povijesti koja se ranije činila važnom, jedini spomen Efke Uherke na Internetu bit će, zahvaljujući Discogsu, prateći vokali s albuma “Šećer i med”. Tad joj je bilo šezdeset, imala je pred sobom još osamnaest godina života, ali je operna karijera – od koje na nosačima zvuka ništa nije zabilježeno – bila je iza nje.
Uherka Helena je, sudeći po razlici u godinama, bila majka (ili, možda, tetka) gospođe Efke. Četvrt vijeka od nje mlađa, umrla je tačno četvrt vijeka nakon nje. I sve je, kao malo kad, bilo uredno i po redu. Sad je samo važno dobro gledati, naći betonsku ploču koja se odlomila i prevalila u travu.
Efka Uherka, solistica Sarajevske opere
Pažljivo treba gledati. Ono najzanimljivije, što nestaje i nikad se više neće pojaviti, leži u dubokoj grobljanskoj travi. Tako i prevaljena, nevelika betonska ploča, s tankim dodatkom od crnog mramora, s fotografijom u keramičkom ovalu starice u crnini, loše izrezane s neke veće slike, i imenom Uherka Helene, koja bi rođena 1884, a umrla je 1972. Ispod nje još jedno je ime, u istom ugarskom prerasporedu prezimena i imena, koji u našem jeziku vazda djeluje kao da je iz neke djelovodne kancelarijske zabilježbe: Uherka Eva – Efka. I već sam učinio korak da prekoračim taj mali potonuli grob i nikad više da ga se ne sjetim, nikad više da ga ne vidim, jer ga, kad sljedeći put dođem na Bare, možda neće ni biti, kad me zaustavi ta po svemu neobična riječ: Efka. Nadimci obično skraćuju ili pojednostavljuju imena, ali ovo je suprotan slučaj. Evu je pretvorilo u Efku, u skladu s nekim proteklim sarajevskim govorom i prema jezično-lingvističkoj logici jednoga ičezlog i zaboravljenog kuferaškog nadjezika, sačinjenog od njemačkog, češkog, slovenskog i onoga domaćeg, sarajevskog jezika, koji je volio imena od milošte, te je umio tepati i netepljivim imenima, tako da između tri glasa imena Eva useli anđela. Anđeo je u slovu f, u njegovom glasu i zvuku, koji štekće kao ključ u staroj, rashrndanoj bravi. A onda mi je odnekle sa dna sjećanja izvrlo to ime, upamćeno, valjda, i zato što čini pola jednoga savršenog deseterca: Efka Uherka.
Na Discogsu, internetskoj bazi podataka koja sadrži informacije o glazbenicima, njihovim diskografijama, albumima i pojavljivanjima u tuđim projektima, Efka Uherka jednom je zabilježena. Na albumu grupe Mirzino jato “Šećer i med”, snimljenom 1979, zajedno je s Rajkom Fijalom i Zlatom Mustafić pjevala prateće vokale. Gospođa Rajka tad je još bila članica hora Sarajevske opere, supruga Dragutina Fijale, slavnoga opernog basa, koji je studirao na praškom konzervatoriju, za vrijeme Drugoga svjetskog rata pjevao po njemačkim opernim kućama, e da bi 1946. došao ravno u Sarajevo. Tu su ga, bit će, možda i po kazni, rasporedile nove socijalističke vlasti, da sudjeluje u revolucionarnom projektu stvaranja velikoga Narodnog pozorišta, s operom, dramom i baletom. Tu se, u isto vrijeme, odnekle – možda iz Osijeka? – zatekla i gospođa Eva Uherka, koja će zadugo svima biti Efka, i njih će dvoje, uz onoga trećeg i najvećeg, Milivoja Baćanovića, biti prvi solisti Sarajevske opere. Sve troje u Narodnom će pozorištu dočekati mirovinu, i bit će vrlo poznate i uvažavane osobe iz sarajevskog kulturnog i društvenog života. Pedesetih i šezdesetih Efka Uherka i Drago Fijala bili su po mnogo čemu amblematski likovi jednoga grada i one njegove, dijelom slavljene, a dijelom jedva tolerirane i sumnjičene građanske elite. Čudno je to bilo u rana vremena jugoslavenskog socijalizma, pogotovo u Sarajevu, gdje se uvijek svaka ideološka dogma naročito dobro primala: s jedne je strane režim prezirao građansku klasu, naročito one njezine dijelove koje se već i zbog identitetsko-zavičajnih razlika nije moglo uklopiti ni utjerati u Kozaračko kolo, dok je s druge strane žudio za istim onim građanskim ceremonijalima, te, između ostalog, za operom i baletom.
U vrijeme kada se spremao snimiti “Šećer i med”, sarajevsku varijantu disco projekta Boney M, Mirza Alijagić pjevao je u horu sarajevske opere. I tako je, valjda, pozvao gospođe Efku i Rajku da mu svojim glasovima i imenima ukrase album. Njih dvije su to prihvatile. Zašto i ne bi kad je sve to bila samo mala šala, koja nije imala previše veze s njihovim životima i profesionalnim karijerima. Gospođa Rajka već je četiri godine bila udovica, jer je gospodin Drago Fijala, prvak Sarajevske opere i njezin povremeni direktor, umro na novu 1975. godinu, o čemu je Oslobođenje izvijestilo u broju od 3. siječnja. Ali kada se svijet premetne, pa se triput naglavce okrene, i kada baš ništa ne ostane od one povijesti koja se ranije činila važnom, jedini spomen Efke Uherke na Internetu bit će, zahvaljujući Discogsu, prateći vokali s albuma “Šećer i med”. Tad joj je bilo šezdeset, imala je pred sobom još osamnaest godina života, ali je operna karijera – od koje na nosačima zvuka ništa nije zabilježeno – bila je iza nje.
Uherka Helena je, sudeći po razlici u godinama, bila majka (ili, možda, tetka) gospođe Efke. Četvrt vijeka od nje mlađa, umrla je tačno četvrt vijeka nakon nje. I sve je, kao malo kad, bilo uredno i po redu. Sad je samo važno dobro gledati, naći betonsku ploču koja se odlomila i prevalila u travu.