“Anđeoski je čuvao pjesmu od svakog prizvuka ogoljelog, filozofskog pojma, pjevao bez trunke mudroslovlja i diskursa, bez izdajničkih apstrakcija koje bi jurile ispred ili se vukle iza poja, bez onih, uvijek već nasilnih, direktnih, jednoznačnih iskaza, tih smrtnih udaraca u samo srce poezije. Jedino je samo ništa direktno imenovao u pjesmi.”
Milan Garić
Čuvati pjesmu. Od laži, od srama pred samim sobom, od privlačne zagledanosti u sebe samog. Pustiti da nas pronađu “samonikle rečenice” u svom “čistom pjevu”, umorne, čovjeka željne, čovjeka site. Uvijek nepriklonjene krajnostima i potpunoj dovršenosti. Milan Garić stvorio je (ponovno) originalno djelo. Moćnu poetsko- proznu knjigu koju osjećamo mozgom, svakom stanicom našeg bića.
“Sklapanje knjige: pjesme i drugi krajevi priče” studij je narativnih ideja, inspirativnih polazišta, misaona preciznost i ispoljavanje drugačijih, naspram suštine pomaknutijih načina na koje se može obuhvatiti književnoteorijsko i estetičko.
Ta je objašnjivost u pjesmama Knjige gusta, u svojoj pjevnoj formi dakako sabijenija a svoju supstancu i duhovni intenzitet/raspravu najpreciznije ostvaruje u priči koju treba čitati kao knjigu: “Maître”.
U njoj i pisac i čitatelj misle Pjesnika, njegov život u mnoštvu detalja od kojih je svaki moguće pridružiti sebi. Smrt djeteta nanovo stvara čovjeka, tjera ga da se opredjeljuje unutar boli i uvijek je otvaranje nove, strašne pukotine u egzistenciji. Takva smrt otvara filozofsku raspravu o motivu, o bijegu ali i vrijednosti (dakle i ništavnosti) koje bi samoubojstvo, nakon takvog gubitka – samoj smrti djeteta moglo dodati. Ili oduzeti. Ta je priča u knjizi pjesama istovremeno jedna od najobuhvatnijih (tekstove ne mjerimo količinom ispisanih slova) studija o književnosti. O lirici. O jeziku od kojega smo. Ona nije rezultat filozofije, ona je filozofija sama. Osim što je književnost iznad svega. Ona je i uputa: kako čitati i kako prići stvaralačkom pjevanju, kako pisati a da tom pisanju ne oduzmemo suglašavanje sa smislom i ljepotom. Ne radi se o Hegelovom “savršenstvu carstva ljepote” (što ga je pridružio klasičnoj grčkoj umjetnosti), prije će (ili bliže) biti Heideggerovom još- ne prispjelom i mišljivom. Sve je i ništa je. Tek takva – u stanju je obuhvaćati sve mogućnosti. “Maître” aristotelovski je metafizična u najvažnijem: onom što je “sada i odvajkada i uvijek traženo”.
“Taj odziv bio je moguć samo u poeziji, pjesmi samoga jezika oslobođenog svakog sužanjstva, pa čak i služenja smislu.” (“Maître”; 161 str.)
Pjesnik iz priče, svojom složenom sviješću, jednako kao što kipar oslobađa Davida iz kamena, oslobađa misao iz apriorna bivstvovanja. Svaka je rečenica estetička transcendencija precizno očišćena od viška, od nepodnošljiva dekora, od samougode pri pogledu na vlastitu bit koja bi isključivo vlastitošću – prožimala svijet.
Pisanje je otimanje privlačnim zamkama. Skok u bezdan. Ludost prije mudrosti. Ono je i diskusija. Središnje mjesto nepomirljivosti sa nedohvatljivim. Onim što bi da sveto i neimenovano biva i zauvijek takvim ostane. A sveto nije ništa drugo doli ništavilo u kretnji. Mrtvo jest i živu poeziju ne trpi niti ima želju stvarati. Ono ušutkuje, ne da blizu sebe, eksplikativnom se otima. “Knjiga” kao sudbina, kao spoznaja kojoj kraja ni početka nema. Ne sravnjuje se s ničim, tek kontrastima razgovor nudi.
“Prećutao im je da su nehotice, promašujući je potpuno, skoro pogodili suštinu: on nije samo želio pisati pjesme koje bi se, lišene svake priče, svakog slučajnog opisa neke slučajne zgode, razvijala prema unutra, nego i živjeti povučen u unutrašnjosti, u porijeklo svojih misli, neprimjetan, razriješen svoje anegdotike.” (“Maître”; 158 str.)
Ova je moćna priča jednako metodika i pedagogika; svojevrsni priručnik stvaralaštva. Za one koji bi pisali ja bih recimo prvo ponudila “Sklapanje knjige/ “Maître”, pored Šklovskog i Milosza. Kao obaveznu literaturu. Kao nužni prodor u sagledivost prije negoli riječima nabacimo grbe na leđa. Počinimo štetu nemjerljivu. Pa nam ove, otežale: posrću, zapinju, bez ritma i snage po doslovnosti niska gaza struje. Ne dižu se niti do utrobe, ni do srca, kamoli do mozga. Govorni niz Garićev uzbudljiv je ritmičkim jedinicama, dahom koliko i jezikom, knjigu čitamo poput romana. Prozaizacija poezije nigdje nije tako maestralno oduhovljena kao u ovoj knjizi Milana Garića. Takva energija stvaralačkog duha, iako ne teži savršenstvu, uzdignuće je do perfekcije same. Jedna od onih knjiga koje označavamo sudbinskim, obol slobodi kao majci duha i riječi.
“Jednome koji ga je zapitkivao opjevava li to izlazak ili zalazak sunca ili možda boju apsoluta, odgovorio je; “Ne, nego moju komodu.”
“Vi dakle nikada ne plačete u svojim pjesmama”, zaključivao je mudro jedan drugi. “Ni ne usekujem se”, objasnio mu je.
Onome opet koji je želio znati i zabilježiti piše li pjesme za oči ili za uši sasvim ozbiljno je odgovorio: “Za čulo okusa.”
(“Sklapanje knjige”; 175-176 str.)
Pred silinom smrti ustuknu sve naše żelje, htijenja, nagoni. Ma koliko u čovjeku živo odjekivao glas prometejskog izazova samoubojstvo je dokaz da smo jači čak i od samog života. Garić ne razdvaja i ne upada u zamku identificiranja- Garić rastače i misaoni i osjećajni okvir stvari. Bitno i moguće, na svakoj svojoj ravni tek se u čitatelju treba do kraja strukturirati. Ta je razrađena koncepcija dio cijelog korpusa ideja i stvaralačke virtuoznosti. I sve to u jasnoći, točnosti iza koje nikada ne stavljamo jednu već tri točke.
“Posvećen pjesmi, radije je bio anoniman mučenik njenog nedostižnog savršenstva, njenog neprestanog konsonantnog zgušnjavanja, radije je bio žrtva obespokojavajuće sumnje nego sociopatske dnevne slave.
Nastavio je pisati poeziju u kojoj je sve bilo podređeno jeziku pjesme, pročišćavati jezik plemena, preispitivati sam ljudski govor, tražiti u samim riječima njegovu potrošenu supstancu.” (“Maître”; 158 str.)
Tekst i pjesma Garićeva odbacuje principe, odbacuje mimetičko opisivanje. Za njega je proces ono što progovara u poeziji. Linija njegova govornog izraza suma je pjevanja i ideje. One su organska cjelina koja ne dokazuje nego evidentira. Ne robuje totalitetu ideje ili forme. Sila je to stila, ritma i jezika koja je u stanju opservaciju produbiti do kičme. Ništa ne smije ostati usko u duhu i tada više ne govorimo samo o stilu. Govorimo o hrabrosti. Nema tog tamnog mjesta koje bi Garić zaobišao, nema poštede od istine, ma kako neugodna i teška bila. To je darovitost strukture ljudskog. Jer ne piše se dobro samo talentom, saznanjem i iskustvom. Za istinsko stvaralaštvo važna je dubina karaktera, borbenost u obrani svake nijanse, svakog mnogobrojnog detalja. Važno je ne pitati stvari, ne požurivati ništa, ne pretpostavljati. Već gledati, slušati, pustiti stvarima da budu.
“Radije bi ostali u dvostrukoj sjenci
govora o sjenkama i nastavili da redate
svoje logocentrične stihove i strofe,
da se uzdate u izdašnost sjenke u kojoj još
uvijek ima mjesta i kada u nju uđeš sav,
da vjerujete u neranjivost onoga koji živi
u sjenci; da ne tragate za onom sjenkom
koju možda baca more ili možda samo
vrijeme, da ne sanjate i ne mislite o sjenci
svjetlijoj od Sunca, o hladnoj sjeni Slobode.”
(“H.M.E. ili Pjevanje u sjenci mišljenja; 262 str.)
Vidljivi svijet je laž; duša je stvari s one strane vidljivog a Garić se utkiva u njezinu groznicu iz raznih pravaca, vješto biranim intenzitetom. Sudbinski i čestito. Pa kako da nam ne bude bliska ta heroika, kako da ne osjetimo toplinu te strašne vatre?
“Pauk plete mrežu
u koju će uhvatiti
plijen, a ti i dalje tkaš
neku svoju primijenjenu,
geometrijski preciznu
teoriju ljepote.
A o dobroti, o dobroti
bez koje je ljepota paučina;
o dobroti je sve vrijeme riječ.”
(“Slike”; 323 str.))
“Sklapanje knjige” opservacija je što ne priznaje rub. Putopis o ništavilu. Utiskuje se u vrelište skrivenog opasno, zanosno, spoznajno. Priziva u prostor u kojem nema jasnih odgovora i definicija. A opet, prostor je to koji neobjašnjivo i prisno razumijemo. Napokon svojim mislimo i osjećamo.
“Ako progovorim pogriješiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim poludiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim izdahnuću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim svisnuću ako nastavim da ćutim.”
(“Putopis”; 125 str.)
Sve bi da živi.
I riječi bi da žive. I razmak i apostrof.
Postoji Knjiga, sklopljena da rasklopi naizgled nerasklopivo, u kojoj i tišina diše, u kojoj slova preliju se preko ruba. Pa natrag, poput morskog vala. Ritam svemira. Vanvremenska ljepota.
“Ne sklapati oči da bi vidio
šta je svjetlost svijetu,
šta ljudski jezik ne stiže biti biću;
zora što se glasi među pijetlovima.
Gledati i slušati
šta to kuca pod jezikom
umornim od prenesenih značenja.
Biti sam
biti sama stvar.”
(“Infinitiv”; 39 str.)
“Sklapanje knjige” suštinsko je govorenje o jednom svijetu na periferiji jedne od stotinu milijardi galaktika.
Veliko, veće od čovjekova unutarnjeg ćutanja. Knjiga početka. Knjiga beskraja. Glad za maticom rijeke. Za imenovanjem bezimenog svijeta tišine.
“Sklapanje knjige: pjesme i drugi krajevi priče” Milana Garića
“Anđeoski je čuvao pjesmu od svakog prizvuka ogoljelog, filozofskog pojma, pjevao bez trunke mudroslovlja i diskursa, bez izdajničkih apstrakcija koje bi jurile ispred ili se vukle iza poja, bez onih, uvijek već nasilnih, direktnih, jednoznačnih iskaza, tih smrtnih udaraca u samo srce poezije. Jedino je samo ništa direktno imenovao u pjesmi.”
Milan Garić
Čuvati pjesmu. Od laži, od srama pred samim sobom, od privlačne zagledanosti u sebe samog. Pustiti da nas pronađu “samonikle rečenice” u svom “čistom pjevu”, umorne, čovjeka željne, čovjeka site. Uvijek nepriklonjene krajnostima i potpunoj dovršenosti. Milan Garić stvorio je (ponovno) originalno djelo. Moćnu poetsko- proznu knjigu koju osjećamo mozgom, svakom stanicom našeg bića.
“Sklapanje knjige: pjesme i drugi krajevi priče” studij je narativnih ideja, inspirativnih polazišta, misaona preciznost i ispoljavanje drugačijih, naspram suštine pomaknutijih načina na koje se može obuhvatiti književnoteorijsko i estetičko.
Ta je objašnjivost u pjesmama Knjige gusta, u svojoj pjevnoj formi dakako sabijenija a svoju supstancu i duhovni intenzitet/raspravu najpreciznije ostvaruje u priči koju treba čitati kao knjigu: “Maître”.
U njoj i pisac i čitatelj misle Pjesnika, njegov život u mnoštvu detalja od kojih je svaki moguće pridružiti sebi. Smrt djeteta nanovo stvara čovjeka, tjera ga da se opredjeljuje unutar boli i uvijek je otvaranje nove, strašne pukotine u egzistenciji. Takva smrt otvara filozofsku raspravu o motivu, o bijegu ali i vrijednosti (dakle i ništavnosti) koje bi samoubojstvo, nakon takvog gubitka – samoj smrti djeteta moglo dodati. Ili oduzeti. Ta je priča u knjizi pjesama istovremeno jedna od najobuhvatnijih (tekstove ne mjerimo količinom ispisanih slova) studija o književnosti. O lirici. O jeziku od kojega smo. Ona nije rezultat filozofije, ona je filozofija sama. Osim što je književnost iznad svega. Ona je i uputa: kako čitati i kako prići stvaralačkom pjevanju, kako pisati a da tom pisanju ne oduzmemo suglašavanje sa smislom i ljepotom. Ne radi se o Hegelovom “savršenstvu carstva ljepote” (što ga je pridružio klasičnoj grčkoj umjetnosti), prije će (ili bliže) biti Heideggerovom još- ne prispjelom i mišljivom. Sve je i ništa je. Tek takva – u stanju je obuhvaćati sve mogućnosti. “Maître” aristotelovski je metafizična u najvažnijem: onom što je “sada i odvajkada i uvijek traženo”.
“Taj odziv bio je moguć samo u poeziji, pjesmi samoga jezika oslobođenog svakog sužanjstva, pa čak i služenja smislu.” (“Maître”; 161 str.)
Pjesnik iz priče, svojom složenom sviješću, jednako kao što kipar oslobađa Davida iz kamena, oslobađa misao iz apriorna bivstvovanja. Svaka je rečenica estetička transcendencija precizno očišćena od viška, od nepodnošljiva dekora, od samougode pri pogledu na vlastitu bit koja bi isključivo vlastitošću – prožimala svijet.
Pisanje je otimanje privlačnim zamkama. Skok u bezdan. Ludost prije mudrosti. Ono je i diskusija. Središnje mjesto nepomirljivosti sa nedohvatljivim. Onim što bi da sveto i neimenovano biva i zauvijek takvim ostane. A sveto nije ništa drugo doli ništavilo u kretnji. Mrtvo jest i živu poeziju ne trpi niti ima želju stvarati. Ono ušutkuje, ne da blizu sebe, eksplikativnom se otima. “Knjiga” kao sudbina, kao spoznaja kojoj kraja ni početka nema. Ne sravnjuje se s ničim, tek kontrastima razgovor nudi.
“Prećutao im je da su nehotice, promašujući je potpuno, skoro pogodili suštinu: on nije samo želio pisati pjesme koje bi se, lišene svake priče, svakog slučajnog opisa neke slučajne zgode, razvijala prema unutra, nego i živjeti povučen u unutrašnjosti, u porijeklo svojih misli, neprimjetan, razriješen svoje anegdotike.” (“Maître”; 158 str.)
Ova je moćna priča jednako metodika i pedagogika; svojevrsni priručnik stvaralaštva. Za one koji bi pisali ja bih recimo prvo ponudila “Sklapanje knjige/ “Maître”, pored Šklovskog i Milosza. Kao obaveznu literaturu. Kao nužni prodor u sagledivost prije negoli riječima nabacimo grbe na leđa. Počinimo štetu nemjerljivu. Pa nam ove, otežale: posrću, zapinju, bez ritma i snage po doslovnosti niska gaza struje. Ne dižu se niti do utrobe, ni do srca, kamoli do mozga. Govorni niz Garićev uzbudljiv je ritmičkim jedinicama, dahom koliko i jezikom, knjigu čitamo poput romana. Prozaizacija poezije nigdje nije tako maestralno oduhovljena kao u ovoj knjizi Milana Garića. Takva energija stvaralačkog duha, iako ne teži savršenstvu, uzdignuće je do perfekcije same. Jedna od onih knjiga koje označavamo sudbinskim, obol slobodi kao majci duha i riječi.
“Jednome koji ga je zapitkivao opjevava li to izlazak ili zalazak sunca ili možda boju apsoluta, odgovorio je; “Ne, nego moju komodu.”
“Vi dakle nikada ne plačete u svojim pjesmama”, zaključivao je mudro jedan drugi. “Ni ne usekujem se”, objasnio mu je.
Onome opet koji je želio znati i zabilježiti piše li pjesme za oči ili za uši sasvim ozbiljno je odgovorio: “Za čulo okusa.”
(“Sklapanje knjige”; 175-176 str.)
Pred silinom smrti ustuknu sve naše żelje, htijenja, nagoni. Ma koliko u čovjeku živo odjekivao glas prometejskog izazova samoubojstvo je dokaz da smo jači čak i od samog života. Garić ne razdvaja i ne upada u zamku identificiranja- Garić rastače i misaoni i osjećajni okvir stvari. Bitno i moguće, na svakoj svojoj ravni tek se u čitatelju treba do kraja strukturirati. Ta je razrađena koncepcija dio cijelog korpusa ideja i stvaralačke virtuoznosti. I sve to u jasnoći, točnosti iza koje nikada ne stavljamo jednu već tri točke.
“Posvećen pjesmi, radije je bio anoniman mučenik njenog nedostižnog savršenstva, njenog neprestanog konsonantnog zgušnjavanja, radije je bio žrtva obespokojavajuće sumnje nego sociopatske dnevne slave.
Nastavio je pisati poeziju u kojoj je sve bilo podređeno jeziku pjesme, pročišćavati jezik plemena, preispitivati sam ljudski govor, tražiti u samim riječima njegovu potrošenu supstancu.” (“Maître”; 158 str.)
Tekst i pjesma Garićeva odbacuje principe, odbacuje mimetičko opisivanje. Za njega je proces ono što progovara u poeziji. Linija njegova govornog izraza suma je pjevanja i ideje. One su organska cjelina koja ne dokazuje nego evidentira. Ne robuje totalitetu ideje ili forme. Sila je to stila, ritma i jezika koja je u stanju opservaciju produbiti do kičme. Ništa ne smije ostati usko u duhu i tada više ne govorimo samo o stilu. Govorimo o hrabrosti. Nema tog tamnog mjesta koje bi Garić zaobišao, nema poštede od istine, ma kako neugodna i teška bila. To je darovitost strukture ljudskog. Jer ne piše se dobro samo talentom, saznanjem i iskustvom. Za istinsko stvaralaštvo važna je dubina karaktera, borbenost u obrani svake nijanse, svakog mnogobrojnog detalja. Važno je ne pitati stvari, ne požurivati ništa, ne pretpostavljati. Već gledati, slušati, pustiti stvarima da budu.
“Radije bi ostali u dvostrukoj sjenci
govora o sjenkama i nastavili da redate
svoje logocentrične stihove i strofe,
da se uzdate u izdašnost sjenke u kojoj još
uvijek ima mjesta i kada u nju uđeš sav,
da vjerujete u neranjivost onoga koji živi
u sjenci; da ne tragate za onom sjenkom
koju možda baca more ili možda samo
vrijeme, da ne sanjate i ne mislite o sjenci
svjetlijoj od Sunca, o hladnoj sjeni Slobode.”
(“H.M.E. ili Pjevanje u sjenci mišljenja; 262 str.)
Vidljivi svijet je laž; duša je stvari s one strane vidljivog a Garić se utkiva u njezinu groznicu iz raznih pravaca, vješto biranim intenzitetom. Sudbinski i čestito. Pa kako da nam ne bude bliska ta heroika, kako da ne osjetimo toplinu te strašne vatre?
“Pauk plete mrežu
u koju će uhvatiti
plijen, a ti i dalje tkaš
neku svoju primijenjenu,
geometrijski preciznu
teoriju ljepote.
A o dobroti, o dobroti
bez koje je ljepota paučina;
o dobroti je sve vrijeme riječ.”
(“Slike”; 323 str.))
“Sklapanje knjige” opservacija je što ne priznaje rub. Putopis o ništavilu. Utiskuje se u vrelište skrivenog opasno, zanosno, spoznajno. Priziva u prostor u kojem nema jasnih odgovora i definicija. A opet, prostor je to koji neobjašnjivo i prisno razumijemo. Napokon svojim mislimo i osjećamo.
“Ako progovorim pogriješiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim poludiću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim izdahnuću ako nastavim da ćutim;
ako progovorim svisnuću ako nastavim da ćutim.”
(“Putopis”; 125 str.)
Sve bi da živi.
I riječi bi da žive. I razmak i apostrof.
Postoji Knjiga, sklopljena da rasklopi naizgled nerasklopivo, u kojoj i tišina diše, u kojoj slova preliju se preko ruba. Pa natrag, poput morskog vala. Ritam svemira. Vanvremenska ljepota.
“Ne sklapati oči da bi vidio
šta je svjetlost svijetu,
šta ljudski jezik ne stiže biti biću;
zora što se glasi među pijetlovima.
Gledati i slušati
šta to kuca pod jezikom
umornim od prenesenih značenja.
Biti sam
biti sama stvar.”
(“Infinitiv”; 39 str.)
“Sklapanje knjige” suštinsko je govorenje o jednom svijetu na periferiji jedne od stotinu milijardi galaktika.
Veliko, veće od čovjekova unutarnjeg ćutanja. Knjiga početka. Knjiga beskraja. Glad za maticom rijeke. Za imenovanjem bezimenog svijeta tišine.
Čuvajte nježne prste.
Eto takav okus ima.