Aljoša Pužar: Pitanje nadležnosti, Fraktura, Zaprešić 2024.
Aljoša Pužar (Rijeka 1974.) pjesnik je bilježnik. Profesor kulturologije i urbane antropologije na Fakulteti za družbene vede, s ljubljanske univerze. Godinama je živio i predavao u Seulu. Bio kolumnist dnevnih novina, surađivao s kojekakvim časopisima i brljavio nešto po rodnome gradu i tamošnjim visokoškolskim institucijama, ali što bi bio bliže kući, to su ga manje poštovali i voljeli. Takvih u nas nema mnogo, ali gotovo u pravilu to je garancija kvalitete. Svake godine radi kao intervjuist, razgovarač i intelektualni klaun na Sa(n)jam knjige u Puli. U tim je poslovima briljantan te, što je važno, i voljen je od poslodavaca, radnih ljudi i publike.
Sve ovo je važno znati uz knjigu “Pitanje nadležnosti”, koja nije naišla na naročito oduševljenje onog što se u Hrvatskoj naziva književnom kritikom. Ili su kriticistice i kriticisti imali neki problem s Pužarom, pa su mu htjeli napakostiti, ili su bili premladi i prenenačitani da išta razumiju, ili im doista nije jasno što sve književnost i što sve poezija mogu i smiju biti. Dakle, u “Pitanju nadležnosti” Aljoša Pužar je bilježnik, elokventno blebetalo, raskošno obrazovan i načitan čitatelj i briljantan klaun. I naravno, uza sve to je pjesnik, ali ponešto drukčiji od pjesnika u nas.
Ovo su pjesme prisluškivanja ljudi oko sebe, bilježenja okolnog govora i žamora, kao i simuliranja svega toga. Anegdote jednoga uglavnom jadnog čovjeka, jer jadni su svi koji nisu dovoljno agresivni i glupošću adekvatno naoružani, koji na trenutke bi, možda, mogao nekoga podsjetiti na likove poput Woodyja Allena, Arta Buchwalda i Efraima Kišona, samo u malo drukčijoj, svakako težoj formi i žanru, te u drukčijem dramaturškom okviru i duhu epohe. Pritom još, Pužar je čovjek s Balkana, jer Rijeka je Balkan barem onoliko koliko su Balkan Ljubuški, Batajnica, Mionica i Plovdiv, te kao takav ponajviše on je žrtva Balkana.
Recimo, poslušajte ovu divnu tadijanovićevsku persiflažu: “Dugo u moć, u zimsku gluhu moć/ nesnosno dugo stoje/ autobusi puni lica/ na pustim granicama/// Na brklji tužno visi/ komadić kockaste krpice/ formula uno/ kafanski stolnjak/ maramica u ruci/ plemenskih kolovođa/// Nakon pola sata/ stižu slabo obrazovani/ prekovezaši obrubljeni/ predromaničkim pleterom/ da pokažu svakom putniku/ veličanstveno lice Države/// Svi van/ Ciča je zima/ Nemaju ručnih skenera/ Nemaju znanja o viznim režimima/ Nemaju brzih pristupa/// Sistem pada, govore/ u starinsku slušalicu/ Kašljucaju oni/ Kašljuca čitač isprava/ Kašljucaju putnici/// Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi, mrmlja vozač/// onda i on malo kašljuca/// Svi nešto tiho govore/ i svi pomalo kašljucaju/ ali sistem zapravo nikad ne padne/ dugo u moć, u zimsku gluhu moć”.
Uzorna je to pjesma u jezičnom i prozodijskom pogledu, dostojna posveta klasiku. Također, lijep satirični uradak, u kojemu niti ima pretjerivanja, niti se, suprotno naravi svake satire, pjesnik služi hiperbolama. Naime, ako bi se ovaj Pužarov tekst svelo na njegovu narativnu fakturu, ako bi se pred njega postavilo zrcalo zbilje, pokazalo bi se nešto vrlo neobično, u punom značenju riječi – začudno. Naime, faktura pjesme je goli realizam, mrkla stvarnost, ona je na zbilji zasnovana onako kako bi na zbilji trebao biti zasnovan agencijski novinski izvještaj, e kad bi u agenciji bilo novinara. Ono što je Pužar slio i salio u pjesmu, to je stanje na granici kakvo se viđa stalno i kakvom je svjedočio svaki čitatelj pjesme, izuzev onih nekoliko koji se iz tko zna kakvih razloga ne primiču državnim granicama. Dakle, pjesnik je sačinio pjesmu od onog od čega se u nas pjesme ne šiju i ne kroje, učinivši to na takav način da se čitatelju najprije učini da čita satiru, potom ga pritisne muka rođene njegove, čitateljeve, osobne egzistencije, jer i on je upravo na takvoj granici. Pjesma je pritom izvanredna jezična igrica, ona istodobno zvuči, zveči i znači. Ona je skica za antropološki ogled – ili za antropološku poemu, što da ne! – i sigurno bi se veoma svidjela Ivanu Čoloviću. (Ne rekosmo da u podnaslovu knjige stoji: “etnografske pjesme”!) Te naravno, kao i svaka od malobrojnih stvarno dobrih pjesama o Hrvatskoj, ovo je domoljubna pjesma. Najdomoljubniji u njojzi stih, jer provjereno je najistinitiji, govori o samoj biti pojma, te o njegovim pojmovnim granicama i graničarima, riječi su vozača autobusa: “Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi”.
Općenito, “Pitanje nadležnosti” knjiga su čovjeka iz autobusa, čovjeka na stalnom putu, kojemu se sve događa usput. Lirski subjekt je fascinantni kolekcionar nelagoda svih vrsta, koji svojim nezgodama utješi čitatelja. Pužaru je svakako gore nego meni! Pužar nema ni vozačku dozvolu! A onda ga rastuži, jer je on, Aljoša Pužar, pjesnik autobusnog svijeta, prvi koji sa svojom autobusnom temom može stati uz Teofila Pančića, najvećeg autobusnog pisca kojeg smo imali.
Autorefleksija
Kretena kretenom ne čine njegovi pomaci od onog što je, kao, normalno i, kao, dostojno, nego ga kretenom čini odsustvo autorefleksije. Pužar nije kreten, jer on ima tu opsesivnu moć da na sebe gleda sa strane. I to s kakve strane! U pjesmi “Hipohondar s pokrićem” najmiliji mi je kraj: “Ja se, opet, nijemo pitam/ zna li on uopće/ što je to hipohondar/// zna li da to nije nilski konj/ na japanskom motociklu”.
Lorca
Pjesmi je naslov “Balkan”, a pjesma ovako pođe i prođe: “Umru li,/ ostavite Balkan otvoren!/// Dijete pogledom jede/ (Vidim iz svog salona)/// Kosac živote kosi/ (Čujem iz svog salona)/// Umru li, ostavite Balkan otvoren!” Šteta, reći ću još jednom, nepovratno šteta, zavapit ću arsenovski, ako doista ne umiju pročitati ovu pjesmu, i ako je to razlog njihovu promašenom trabunjanju, a ne to da bi da napakoste Pužaru. I pakost bi, naime, bila neko rješenje.
Ekran, knjige/126
Aljoša Pužar: Pitanje nadležnosti, Fraktura, Zaprešić 2024.
Aljoša Pužar (Rijeka 1974.) pjesnik je bilježnik. Profesor kulturologije i urbane antropologije na Fakulteti za družbene vede, s ljubljanske univerze. Godinama je živio i predavao u Seulu. Bio kolumnist dnevnih novina, surađivao s kojekakvim časopisima i brljavio nešto po rodnome gradu i tamošnjim visokoškolskim institucijama, ali što bi bio bliže kući, to su ga manje poštovali i voljeli. Takvih u nas nema mnogo, ali gotovo u pravilu to je garancija kvalitete. Svake godine radi kao intervjuist, razgovarač i intelektualni klaun na Sa(n)jam knjige u Puli. U tim je poslovima briljantan te, što je važno, i voljen je od poslodavaca, radnih ljudi i publike.
Sve ovo je važno znati uz knjigu “Pitanje nadležnosti”, koja nije naišla na naročito oduševljenje onog što se u Hrvatskoj naziva književnom kritikom. Ili su kriticistice i kriticisti imali neki problem s Pužarom, pa su mu htjeli napakostiti, ili su bili premladi i prenenačitani da išta razumiju, ili im doista nije jasno što sve književnost i što sve poezija mogu i smiju biti. Dakle, u “Pitanju nadležnosti” Aljoša Pužar je bilježnik, elokventno blebetalo, raskošno obrazovan i načitan čitatelj i briljantan klaun. I naravno, uza sve to je pjesnik, ali ponešto drukčiji od pjesnika u nas.
Ovo su pjesme prisluškivanja ljudi oko sebe, bilježenja okolnog govora i žamora, kao i simuliranja svega toga. Anegdote jednoga uglavnom jadnog čovjeka, jer jadni su svi koji nisu dovoljno agresivni i glupošću adekvatno naoružani, koji na trenutke bi, možda, mogao nekoga podsjetiti na likove poput Woodyja Allena, Arta Buchwalda i Efraima Kišona, samo u malo drukčijoj, svakako težoj formi i žanru, te u drukčijem dramaturškom okviru i duhu epohe. Pritom još, Pužar je čovjek s Balkana, jer Rijeka je Balkan barem onoliko koliko su Balkan Ljubuški, Batajnica, Mionica i Plovdiv, te kao takav ponajviše on je žrtva Balkana.
Recimo, poslušajte ovu divnu tadijanovićevsku persiflažu: “Dugo u moć, u zimsku gluhu moć/ nesnosno dugo stoje/ autobusi puni lica/ na pustim granicama/// Na brklji tužno visi/ komadić kockaste krpice/ formula uno/ kafanski stolnjak/ maramica u ruci/ plemenskih kolovođa/// Nakon pola sata/ stižu slabo obrazovani/ prekovezaši obrubljeni/ predromaničkim pleterom/ da pokažu svakom putniku/ veličanstveno lice Države/// Svi van/ Ciča je zima/ Nemaju ručnih skenera/ Nemaju znanja o viznim režimima/ Nemaju brzih pristupa/// Sistem pada, govore/ u starinsku slušalicu/ Kašljucaju oni/ Kašljuca čitač isprava/ Kašljucaju putnici/// Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi, mrmlja vozač/// onda i on malo kašljuca/// Svi nešto tiho govore/ i svi pomalo kašljucaju/ ali sistem zapravo nikad ne padne/ dugo u moć, u zimsku gluhu moć”.
Uzorna je to pjesma u jezičnom i prozodijskom pogledu, dostojna posveta klasiku. Također, lijep satirični uradak, u kojemu niti ima pretjerivanja, niti se, suprotno naravi svake satire, pjesnik služi hiperbolama. Naime, ako bi se ovaj Pužarov tekst svelo na njegovu narativnu fakturu, ako bi se pred njega postavilo zrcalo zbilje, pokazalo bi se nešto vrlo neobično, u punom značenju riječi – začudno. Naime, faktura pjesme je goli realizam, mrkla stvarnost, ona je na zbilji zasnovana onako kako bi na zbilji trebao biti zasnovan agencijski novinski izvještaj, e kad bi u agenciji bilo novinara. Ono što je Pužar slio i salio u pjesmu, to je stanje na granici kakvo se viđa stalno i kakvom je svjedočio svaki čitatelj pjesme, izuzev onih nekoliko koji se iz tko zna kakvih razloga ne primiču državnim granicama. Dakle, pjesnik je sačinio pjesmu od onog od čega se u nas pjesme ne šiju i ne kroje, učinivši to na takav način da se čitatelju najprije učini da čita satiru, potom ga pritisne muka rođene njegove, čitateljeve, osobne egzistencije, jer i on je upravo na takvoj granici. Pjesma je pritom izvanredna jezična igrica, ona istodobno zvuči, zveči i znači. Ona je skica za antropološki ogled – ili za antropološku poemu, što da ne! – i sigurno bi se veoma svidjela Ivanu Čoloviću. (Ne rekosmo da u podnaslovu knjige stoji: “etnografske pjesme”!) Te naravno, kao i svaka od malobrojnih stvarno dobrih pjesama o Hrvatskoj, ovo je domoljubna pjesma. Najdomoljubniji u njojzi stih, jer provjereno je najistinitiji, govori o samoj biti pojma, te o njegovim pojmovnim granicama i graničarima, riječi su vozača autobusa: “Ide brže kad je gužva,/ onda moraju raditi”.
Općenito, “Pitanje nadležnosti” knjiga su čovjeka iz autobusa, čovjeka na stalnom putu, kojemu se sve događa usput. Lirski subjekt je fascinantni kolekcionar nelagoda svih vrsta, koji svojim nezgodama utješi čitatelja. Pužaru je svakako gore nego meni! Pužar nema ni vozačku dozvolu! A onda ga rastuži, jer je on, Aljoša Pužar, pjesnik autobusnog svijeta, prvi koji sa svojom autobusnom temom može stati uz Teofila Pančića, najvećeg autobusnog pisca kojeg smo imali.
Autorefleksija
Kretena kretenom ne čine njegovi pomaci od onog što je, kao, normalno i, kao, dostojno, nego ga kretenom čini odsustvo autorefleksije. Pužar nije kreten, jer on ima tu opsesivnu moć da na sebe gleda sa strane. I to s kakve strane! U pjesmi “Hipohondar s pokrićem” najmiliji mi je kraj: “Ja se, opet, nijemo pitam/ zna li on uopće/ što je to hipohondar/// zna li da to nije nilski konj/ na japanskom motociklu”.
Lorca
Pjesmi je naslov “Balkan”, a pjesma ovako pođe i prođe: “Umru li,/ ostavite Balkan otvoren!/// Dijete pogledom jede/ (Vidim iz svog salona)/// Kosac živote kosi/ (Čujem iz svog salona)/// Umru li, ostavite Balkan otvoren!” Šteta, reći ću još jednom, nepovratno šteta, zavapit ću arsenovski, ako doista ne umiju pročitati ovu pjesmu, i ako je to razlog njihovu promašenom trabunjanju, a ne to da bi da napakoste Pužaru. I pakost bi, naime, bila neko rješenje.