Prigledanje

I

Čovjek, osamdeset i jednu je pregurao, vraća se na otok iz Splita, iz bolnice, i mještani mu dolaze, rodbina i prijatelji, da ga vide.

Dvije su verzije događaja.

Prema prvoj, njemu je duša u nosu, a nasljedstvo nije malo, pa ga obilaze oni koji, po vazda zamršenim algoritmima srodničkih veza, nasljedstvo trebaju dijeliti.

Prema drugoj, obilaze ga svi poznati, onako kako je običaj u našim krajevima, da ga još jednom vide i čuju, da ga obodre – dugo ćeš ti još, nedaš se ti ni Bogu ni đavlu – a ustvari da prikupe ono što je ljudima najvažnije, ono što dolazi na kraju i što se kao nasljedstvo dijeli svima koji dođu da čuju. Kada se na sprovodu pojave, svaki će reći što mu je zadnje rekao.

Obje su verzije vjerojatne, ali je meni bliža druga.

 

II

Luce bi, čim se netko iz dubrovačke bolnice vrati, vadila iz kredence deset deka kafe i napolitanke, pa bi išla da ga prigleda.

A prigledanje sastojalo se od saslušavanja i upamćivanja.

U njenoj je glavi bila povijest života i umiranja u Pičetama dvadesetog vijeka.

Da ju je bilo zapisati, bilo bi to i nekoliko hiljada stranica čistoga dramskog teksta, tragedije, komedije, farse. I one sitne, mravlje povijesti, u kojoj su jedinoj ljudi ono što su za života zaista bili.

Ljudi su ljudi tek kada umru.

I kada se kaže što su na prigledanju rekli.

 

III

Dvije su verzije događaja, a iz svake bi mogao izniknuti roman.

Jer čovjek je, s dušom u nosu, po povratku iz splitske bolnice, gdje je bio zbog srčanih smetnji, donio covid-19 na otok.

I svakom tko bi došao, grlio ga, unosio mu se u dah, primicao se da ga bolje čuje, prenosio je bolest vijeka.

O tome će sutradan pripovijedati cijela Hrvatska.

Udijevajući svoje strepnje u priču nepoznata čovjeka.

Kojeg je došla prigledati.

 

Miljenko Jergović 13. 05. 2020.