Vratila sam se Nooteboomu danas – i opet isto. Dosad nisam imala pisca koji ispisuje moj vlastiti, moj rođeni pejzaž nedostajanja. Kao da se šulja oko moje kuće na selu i služi se njezinom scenografijom za svoju prozu.
Danas juka.
Juka ima krošnju od tridesetak podlih dugačkih bodeža. Kad radim u vrtu, moram paziti dok sam u njenoj blizini jer bode.
Moja juka – koju nikako da počnem doživljavati svojom – raste u duguljastom improviziranom vrtu ispod stepenica za gornji kat. Taj vrt je malim suhozidom omeđila moja majka, koja je i biljke u njemu posadila. Tamo gdje je prostor ispod stepenica najniži posadila je jednu otpornu ružu koja je sad već u dvadesetima, lijevo od nje patuljasto nisku juku, a na početku, tamo gdje stepenice ostavljaju najviše prostora, raste malo stablo hibiskusa koje u toj maloj vrtićkoj grupi najviše volim. Jutros mi sjećanje na mene koja ih zalijevam izaziva nelagodu jer postajem svjesna da sam juku i ružu zalijevala minimumom koji ih spašava od smrti, a hibiskus izdašno i s puno naklonosti.
Vjerojatno se radi samo o tome da mi nisu drage biljke koje bodu.
Ružu povremeno onježi koji cvijet, ali juka cvjeta rijetko i na čudan način – izraste joj malo deblo iz sredine krošnje i onda na njemu grozdasti cvijet koji Noteeboom opisuje kao luster. Kad cvijet uvene, iz juke još dugo viri taj batrljak debla koji je toliko čvrst da ga je teško prerezati i nemoguće iščupati, a onda cijela juka ostane ružna sve dok se sama ne odluči riješiti svog batrljka.
Majka i ja voljele smo različito cvijeće, a danas prvi put o tome uopće mislim. Ona je onu ružu pod stepenicama obrezivala i brižno zalijevala. Često ju je i spominjala i pokazivala gostima kao dokaz da biljke neočekivano mogu uspijevati u nesklonim uvjetima, a sad je ta njezina junakinja ostavljena meni na skrb i ja se pitam hoće li sa mnom preživjeti.
Juka hoće. Ona je žilava, sama sebi dovoljna, opremljena za cinizam prema nama koji je tamo ne bismo posadili.
***
Dva mjeseca nakon prvog spominjanja, juka je pružila uvis svoju stabljiku za cvjetanje. Izbila je preko noći, tako naglo da mi se učinilo da bih, da sam stajala pored nje, mogla golim okom vidjeti kako se pomalja iz jezgre jukinih bodeža i penje uvis. Nekoliko dana bio je to samo ravan zeleni štap koji se izdiže iz biljke kao znak nekog posebnog, neovisnog života koji nema veze s njezinim oštrim lišćem, a onda se, opet preko noći, taj štap počeo granati u produžetke s naznakama pupoljaka zatvorenih u zelene ovojnice.
Nekoliko dana postojali su neodlučno, ti budući pupoljci, kao da za izlazak vrebaju pravi trenutak, svima osim juki nedokučiv.
I jesu, vrebali su. Otvorili su se 6. svibnja ujutro, na dan i u vrijeme kad je moja majka prošle godine umrla.
Za mene kao pisca bilo bi strašno da sad formuliram očiti zaključak koji vrijeđa inteligenciju čitatelja, a za mene kao kćer koja više nije ničije dijete ne znam je li strašnije doživljavati živu prisutnost mrtvih roditelja ili bi bilo strašno da je nema.
Juka
(izvadak iz seoskog dnevnika)
Vratila sam se Nooteboomu danas – i opet isto. Dosad nisam imala pisca koji ispisuje moj vlastiti, moj rođeni pejzaž nedostajanja. Kao da se šulja oko moje kuće na selu i služi se njezinom scenografijom za svoju prozu.
Danas juka.
Juka ima krošnju od tridesetak podlih dugačkih bodeža. Kad radim u vrtu, moram paziti dok sam u njenoj blizini jer bode.
Moja juka – koju nikako da počnem doživljavati svojom – raste u duguljastom improviziranom vrtu ispod stepenica za gornji kat. Taj vrt je malim suhozidom omeđila moja majka, koja je i biljke u njemu posadila. Tamo gdje je prostor ispod stepenica najniži posadila je jednu otpornu ružu koja je sad već u dvadesetima, lijevo od nje patuljasto nisku juku, a na početku, tamo gdje stepenice ostavljaju najviše prostora, raste malo stablo hibiskusa koje u toj maloj vrtićkoj grupi najviše volim. Jutros mi sjećanje na mene koja ih zalijevam izaziva nelagodu jer postajem svjesna da sam juku i ružu zalijevala minimumom koji ih spašava od smrti, a hibiskus izdašno i s puno naklonosti.
Vjerojatno se radi samo o tome da mi nisu drage biljke koje bodu.
Ružu povremeno onježi koji cvijet, ali juka cvjeta rijetko i na čudan način – izraste joj malo deblo iz sredine krošnje i onda na njemu grozdasti cvijet koji Noteeboom opisuje kao luster. Kad cvijet uvene, iz juke još dugo viri taj batrljak debla koji je toliko čvrst da ga je teško prerezati i nemoguće iščupati, a onda cijela juka ostane ružna sve dok se sama ne odluči riješiti svog batrljka.
Majka i ja voljele smo različito cvijeće, a danas prvi put o tome uopće mislim. Ona je onu ružu pod stepenicama obrezivala i brižno zalijevala. Često ju je i spominjala i pokazivala gostima kao dokaz da biljke neočekivano mogu uspijevati u nesklonim uvjetima, a sad je ta njezina junakinja ostavljena meni na skrb i ja se pitam hoće li sa mnom preživjeti.
Juka hoće. Ona je žilava, sama sebi dovoljna, opremljena za cinizam prema nama koji je tamo ne bismo posadili.
***
Dva mjeseca nakon prvog spominjanja, juka je pružila uvis svoju stabljiku za cvjetanje. Izbila je preko noći, tako naglo da mi se učinilo da bih, da sam stajala pored nje, mogla golim okom vidjeti kako se pomalja iz jezgre jukinih bodeža i penje uvis. Nekoliko dana bio je to samo ravan zeleni štap koji se izdiže iz biljke kao znak nekog posebnog, neovisnog života koji nema veze s njezinim oštrim lišćem, a onda se, opet preko noći, taj štap počeo granati u produžetke s naznakama pupoljaka zatvorenih u zelene ovojnice.
Nekoliko dana postojali su neodlučno, ti budući pupoljci, kao da za izlazak vrebaju pravi trenutak, svima osim juki nedokučiv.
I jesu, vrebali su. Otvorili su se 6. svibnja ujutro, na dan i u vrijeme kad je moja majka prošle godine umrla.
Za mene kao pisca bilo bi strašno da sad formuliram očiti zaključak koji vrijeđa inteligenciju čitatelja, a za mene kao kćer koja više nije ničije dijete ne znam je li strašnije doživljavati živu prisutnost mrtvih roditelja ili bi bilo strašno da je nema.