Napipam ručicu ispod sjedala, povučem je u stranu i odgurnem se unazad. Ispružim noge i udobno se zavalim. Brojim drveće što raste pokraj puta. Stari okreće volan po zavojima iznad Bakra. Otvara prozor, pripaljuje cigaretu pa pogledava u mene.
– Narastao si – kaže više za sebe.
Na ravnici stisne gas do kraja. Motor urla kao da ispod haube na živo deru neku životinju. Vjetar zviždi kroz auto, ljulja odavno osušeni mirisni borić na retrovizoru kao da će ga otkinuti. Stari okreće ručicu na vratima i zatvara prozor. Pretječe auto titogradske registracije.
– Gle Crnogorca! – čudi se. – Otkud on tu?
Otresa pepeo s cigarete pod sjedalo i nastavlja:
– Znaš šta je Isus rekao Crnogorcima?
Ne čekajući da išta kažem, povuče dim i završi vic:
– Ne dirajte ništa dok se ne vratim.
Smije se sebi u brk, daje žmigavac i pretječe Spaček pulskih tablica. Drveće pokraj ceste postaje poput šarene zavjese.
– Gle Istrijana, vuče se k’o crijevo! – otpuhuje stari dim i vraća se u svoju traku.
Nekoliko stotina metara prije idućeg zavoja, opet otvara prozor, baca cigaretu i zapanjeno gleda u retrovizor. Osvrćem se i vidim veliki bijeli Mercedes koji pretječe sve redom. Prozuji pokraj nas kao vlak i nestane iza zavoja.
– De! – urla stari. − Njemačka!
Stari usporava. Ulazimo u niz zavoja gdje nas dočekuje kolona automobila. Stari njuška i gleda uokolo.
– Ode Švabo! – komentira.
Pripaljuje drugu cigaretu pa kreće:
– Sve šta Švabo napravi valja. Pamet. I disciplina. Zato su zamalo i osvojili svijet.
Zatim pljuje ljutito kroz prozor pa kaže:
– Vodit ću te na Kozaru da vidiš spomenik. Tri su moja rođaka upisana na spomen-ploču.
Zasuze mu oči, a glas se zadeblja:
– Stislo ih u obruč, nisu imali kud. Malo stariji od tebe.
Zakašlje se i pljune pa nastavi:
– Ali da su dobri, dobri su. Benz, Otto, Diesel. Beckenbauer, Rummenigge, Gerd Müller. Mercedes, Porsche, BMW. I Folcika. Pola mojih kolega iz firme vozi Folcike. To je Hitler dizajnirao. Ne b’ vozio njemačka kola da su džabe.
Stari zašuti na trenutak, a ja iskoristim priliku:
– Wartburg je njemački auto.
Stari pali radio, traži stanice s muzikom, preskače vijesti pa nastavlja potragu dok konačno ne naiđe na vremensku prognozu. Pojača do kraja i sluša. Vozimo se sporo prema Rijeci, stabla se opet mogu prebrojiti. Ženski glas izmrcvaren milijunom popušenih cigareta nabraja temperaturu mora i zraka, ubacuje brojeve o tlaku i vlažnosti, spominje i brzinu vjetra. Nakon nekoliko minuta stari gasi radio, nagne se prema meni i kaže:
Hotel Wartburg/2
Istočna Njemačka
Napipam ručicu ispod sjedala, povučem je u stranu i odgurnem se unazad. Ispružim noge i udobno se zavalim. Brojim drveće što raste pokraj puta. Stari okreće volan po zavojima iznad Bakra. Otvara prozor, pripaljuje cigaretu pa pogledava u mene.
– Narastao si – kaže više za sebe.
Na ravnici stisne gas do kraja. Motor urla kao da ispod haube na živo deru neku životinju. Vjetar zviždi kroz auto, ljulja odavno osušeni mirisni borić na retrovizoru kao da će ga otkinuti. Stari okreće ručicu na vratima i zatvara prozor. Pretječe auto titogradske registracije.
– Gle Crnogorca! – čudi se. – Otkud on tu?
Otresa pepeo s cigarete pod sjedalo i nastavlja:
– Znaš šta je Isus rekao Crnogorcima?
Ne čekajući da išta kažem, povuče dim i završi vic:
– Ne dirajte ništa dok se ne vratim.
Smije se sebi u brk, daje žmigavac i pretječe Spaček pulskih tablica. Drveće pokraj ceste postaje poput šarene zavjese.
– Gle Istrijana, vuče se k’o crijevo! – otpuhuje stari dim i vraća se u svoju traku.
Nekoliko stotina metara prije idućeg zavoja, opet otvara prozor, baca cigaretu i zapanjeno gleda u retrovizor. Osvrćem se i vidim veliki bijeli Mercedes koji pretječe sve redom. Prozuji pokraj nas kao vlak i nestane iza zavoja.
– De! – urla stari. − Njemačka!
Stari usporava. Ulazimo u niz zavoja gdje nas dočekuje kolona automobila. Stari njuška i gleda uokolo.
– Ode Švabo! – komentira.
Pripaljuje drugu cigaretu pa kreće:
– Sve šta Švabo napravi valja. Pamet. I disciplina. Zato su zamalo i osvojili svijet.
Zatim pljuje ljutito kroz prozor pa kaže:
– Vodit ću te na Kozaru da vidiš spomenik. Tri su moja rođaka upisana na spomen-ploču.
Zasuze mu oči, a glas se zadeblja:
– Stislo ih u obruč, nisu imali kud. Malo stariji od tebe.
Zakašlje se i pljune pa nastavi:
– Ali da su dobri, dobri su. Benz, Otto, Diesel. Beckenbauer, Rummenigge, Gerd Müller. Mercedes, Porsche, BMW. I Folcika. Pola mojih kolega iz firme vozi Folcike. To je Hitler dizajnirao. Ne b’ vozio njemačka kola da su džabe.
Stari zašuti na trenutak, a ja iskoristim priliku:
– Wartburg je njemački auto.
Stari pali radio, traži stanice s muzikom, preskače vijesti pa nastavlja potragu dok konačno ne naiđe na vremensku prognozu. Pojača do kraja i sluša. Vozimo se sporo prema Rijeci, stabla se opet mogu prebrojiti. Ženski glas izmrcvaren milijunom popušenih cigareta nabraja temperaturu mora i zraka, ubacuje brojeve o tlaku i vlažnosti, spominje i brzinu vjetra. Nakon nekoliko minuta stari gasi radio, nagne se prema meni i kaže:
– To je Istočna Njemačka.