Maketar

Padale su mine i granate, rušile grad i nadvoje dijelile život, kao jabuku nožem.

Svoje živote smo, tako popolovljene, dobrim slučajem sačuvali.

Skupljali smo se u velikom građanskom stanu u Titovoj ulici. Tu sam upoznao maketara Ž.M.-a. Ono što je oko nas nestajalo, u plamenu, u ruševinama, u našim srcima i glavi, koja je malo-pomalo pristajala na ono što će zatim doći, Ž. je mogao sagraditi onako kako je bilo, samo manje, u razmjerama 1:500 ili 1:1000.

Maketar je, stari Sarajlija, ili lik iz Borgesove proze, mogao tih mjeseci sagraditi sve, samo mnogo manje. Na nama je bilo da se smanjimo do razmjera njegova grada.

Ništa me tih mjeseci nije tako tješilo kao iluzija da nas štiti graditelj budućeg svijeta.

Skoro trideset godina zatim, srećem ga često na novozagrebačkoj tržnici u Utrini.

Kratak pozdrav, i nikad više od dvije-tri kontrolirane riječi, slobodne od značenja.

A onda isti osjećaj: ako mi kad zatreba Sarajevo da više ne mogu bez Sarajeva udahnut, Žani će za mene sagraditi grad, kuću po kuću, ulicu po ulicu, jablana po jablana, mene po mene.

 

Miljenko Jergović 11. 05. 2020.