Kad su ga, dva dana nakon audicije, ponovno pozvali u prostrani ured i rekli mu da je primljen, Giancarlo Cosenzano se, progutavši u hipu oveću hrpu uskličnika, upitnika i trotočja, zbunio i zamucao toliko da je signor Matteo načas posumnjao u svoju odluku. Ipak, u Giancarlovim očima şpazio je sjaj koji je brzo otresao svaku sumnju. Morat ćemo poraditi na nekim stvarima, naglasio je signor Matteo, važno zrikajući u njegove zjene i usput upirući prstom u goluždravu Prozerpinu na svodu, koju je Pluton taman zgrabio oko vitkog struka, ali će i to, „neka signor Cosenzano ne bere brigu, mi od prvog dana brinemo za svoje zaposlenike“, biti plaćeno.
Posao zidara na građevinama po udaljenim predgrađima Firence nije bio loše plaćen, tim više što je Giancarlo Cosenzano bio vičan i tesarskom i svim drugim zanatima koji su tvorili dobra majstora. Poštede, međutim, nije bilo ni kad bi kišilo, a nadređeni se nisu obazirali ni na zimske minuse; svi su zadužili nepromočive kabanice, a toplo će se, ako imaju imalo pameti, obući sami. Na novom poslu, za koji se prijavio slučajno, više kako bi prekrižio dosadnu nedjelju i pravio društvo ambicioznom kolegi i zemljaku Eugeniju, ne bi se radilo kad kiši i kad su temperature niske, a nadoknađivalo bi se u ostatku godine. Plaća je čak bila malo veća od zidarske, mogao je zadržati napojnice, a i da nije, kudikamo lakše je bilo drežditi na trgu, pričati s ljudima i smijati se njihovim glupim dobacivanjima nego uglavljivati cigle u mrsnu betonsku koru. Eugeniju, po vlastitoj priči nesuđenom glumcu s desecima nastupa po Casaboni i okolnim selima, nikako nije bilo jasno da su njega zaobišli, a uzeli jedva pismenog Giancarla, koji nikad prije nije stao pred publiku osim ako ga je djetetom zapalo ponijeti križ na čelu grobljanske kolone, ali je sve primio mirno i bez imalo rogoborenja. „Sudbina, to se zove sudbina“, procijedio je, pretvorivši okruglasto lice u kiseli smiješak u kome su se ipak nazirale tjeskobne pukotine, „nekog pomiluje, a nekom do smrti ne da ni da se otkrene od mistrije, cigle i viska“.
Giancarlo i Eugenio slagali su se u mnogo čemu, pogotovo kad bi neko od kolega na kakav naopak način spomenuo njihovu Kalabriju; tu su im, pethodno se dogovorivši, znali povući živac. Jest Kalabrija bila prilično siromašna, ali ni u ostatku Italije nisu cvale ruže. Slagali su se i svake nedjelje, čekajući da prođe i da se sutra ujutro vrate budućoj višekatnici u Via Etruria, pored ceste ka Pisi i Livornu, u gledanju na iskonjake od kojih se nije moglo proći firentinskim trgovima. Neki ljudi, tome su se zajedno uvijek ispočetka čudili, imaju viška lira toliko da sjednu na vlak, mnogi i u vlastiti auto, i satima se voze samo kako bi gledali prestarjele zgrade i vjekovječno mrtvilo kipove.
Kad je izašao iz ureda srednjovjekovne katnice blizu palače Strozzi, Giancarlu je trebalo prilično vremena da se sredi. Trideset prva mu je, a morat će, tako mu je rekao signor Matteo, učiti, i to ne u nekoj školi nego s posebnim učiteljem. Za početak mu je dao knjižicu od tridesetak stranica i naložio da je pročita do ponedjeljka pa će o svemu popričati. Znao je da će mu posao, ako se to, pogotovo u odnosu na zidarski, uopće može nazvati poslom, biti da, odjeven u srednjovjekovnu nošnju i, ako je dobro razumio, do pasa udjenut u nekakvu plastičnu kutiju, priča s onima što su višak lira i vremena trošili na način kojem su se on i Eugenio iščuđavali. Sad će, eto, koliko god se dotad čudio, čak pomalo i zgražao, i sam postati dijelom svega toga.
U ponedjeljak su već, kao da im se žurilo, prostrli zelenkastu foliju po podu ureda, otvorili vratašca kutije bez gornjeg dijela i naložili mu da uđe unutra. Prije toga je već bio uguran u pomalo tijesnu i nadasve smiješnu odjeću o kakvoj mu je – valjda je to bilo to – Eugenio često pričao, budući da se, kako je govorio, proslavio u predstavi u kojoj je glumio nekog Marconea, samoproglašenog kralja, a stvarno krvožednog hajduka i heretika iz njegova kraja. U bijeloj odjeći sam sebi je sličio na Isusa što koraca po vodi s oltarne slike zaboravljene stare crkvice svetog Roka na brdašcu iznad Cannuzea, kamo je u sredinom kolovoza čitavo njegovo selo išlo na zavjet i preventivni blagoslov protiv davno i zauvijek zbrisane kuge. Zatim je došla neka sušičava žena i, naredivši mu da zatvori oči i usta, cijelog ga poprskala nekim vlažnim bijelim prahom čudna mirisa, od čega ga je malo zasvrbio nos. U poveliku ogledalu jedva da bi se, sav bijel, prepoznao da nije znao kako je u kutiji baš on. Onda su ona sušičava, jedna mladica velikih grudi i dvojica što su došli odnekud iz susjednih ureda glumili one što imaju viška lira, a signor Matteo mu govorio šta će im odgovarati i kako će ih zasmijavati. Potrajalo je dobra dva sata, a Giancarlo se nekoliko puta nabrzinu, ne našavši u tih nekoliko sekundi nikakav suvisli odgovor, zapitao kako to da nije primljen Eugenio, tȁon je glumac, i to s iskustvom.
Saznat će to kad ga odvedu na buduće radno mjesto, na južnu stranu Piazza Duomo, kod Kanoničke palače. Signor Matteo će mu odmah pokazati kip proćelavog postarijeg čovjeka u sjedećem položaju, široko raskrečenih nogu, sa svitkom u rukama, zagledanog nekud u nebo. Nije se baš oduševio kad su mu rekli da će mu pola glave ošišati do kože i ponavljati to svakog mjeseca kako bi još više sličio Filippu Brunelleschiju, ali je samo pomislio na opori miris maltera, nasmiješio se i poslušno kimnuo na pristanak.
Iz sobe u barakama, koju je dotad dijelio s Eugeniom, ponio je zavežljajčić s odjećom, počastivši na odlasku kolege keksom i litrom crnog vina; nezaobilazan na svakom većem kalabreškom okupljanju, dešavalo se ono povodom novog života ili nove smrti, što je svakako izlazilo na isto, kalabreški „cirò“ rado je primao utopljenike u sama sebe i u situacijama puno sumornijim od rastanka jednog zidara od svoje dojučerašnje družine. Narednih dana je mrljivo, mada s prilično zebnje i još više pitanja, učio i vježbao u jednosobnom stančiću koji su mu unajmili ni petsto metara od trga, najčešće pred velikim ogledalom i u kartonskoj kutiji s tržnice, oblika sličnog onoj što će u njoj, nadao se, provoditi dobar dio života, daleko i od svoje kalabreške sirotinje koje bi se pred samim sobom zastidio, i od gacanja po vječito blatnoj i smrdljivoj ilovači gradilišta u predgrađu. Signor Matteo bio je prezadovoljan tome što neće morati trošiti vrijeme na priču o kompliciranoj katedralnoj kupoli: kao dobar majstor, Giancarlo je, čim je vidio nacrt, shvatio kako je čovjek kojeg će glumiti riješio problem kojim su se drugi njegovi kolege uzalud bavili više od stoljeća. U životu je često tako: mnogi problemi nam izgledaju nerješivi, ali se, kad ih neko ipak riješi, čudimo kako se i sami nismo dosjetili rješenja.
Početak travnja 1972. bio je prohladan u čitavoj Toskani, ali Giancarlu ne bi pokvarilo ugođaj ni da je termometar pokazivao još deset stupnjeva niže. Uživati u nečemu, takoreći igrati se i još te za to neko plaća! Kao da ti sudbina pokuca na vrata, nakloni se i na zlatnom pladnju ti prinese čudotvorni napitak, nastavljao je sladostrasno u mislima, pitajući se bi li mu povjerovao ijedan od njegovih kukavnih suseljana što na škrtoj zemlji crnče od jutra do mraka. Osim čopora musave djece, oni bi, mislio je, sigurno shvatili. Prisjećao se dječje igre „kipova“: jedno od djece uzima za ruku drugu i što jače može ih zavitla u prazan prostor, a ona se u jednom trenutku zaustavljaju i ostaju u čudnim položajima izigravajući kipove. U tijesnoj ostavi caffea „Duomo“ svakog bi jutra oko deset preko svoje navukao smiješnu odjeću, konobar bi ga poprskao onim vlažnim bijelim prahom, a zatim bi iz ostave iznijeli njegovu kutiju. Bacio bi pogled po još uvijek pustom Kanoničkom trgu, jedan pomalo stidljiv i prema kamenom Brunelleschiju koji ga, vječito zagledan u svoju kupolu, nikako nije mogao vidjeti, ušao u kutiju i radni dan je mogao početi.
Ako je spočetka i bilo nesnalaženja, uskoro ga je nestalo, pogotovo što gotovo nikog nije puno zanimala ni povijest katedrale, kamoli konstrukcija kupole, ustvari gotovo ništa osim čudesne sličnosti napudranog Giancarla i kamenog Brunelleschija iznad njegove glave. On im je ipak, tako mu je naloženo, toliko koliko neće ispadati dosadan, pričao i ono naučeno iz knjiga, i to u prvom licu. Bilo je i onih koji ništa nisu znali ni o Brunelleschiju, ni o njegovoj kupoli, a takvim je upirao prstom uvis: Ja sam, gentile signora, onaj gore! Ne, ne Bog, sačuvaj Bože, cara signora, već onaj nosati ćelavi, samo što sam ja živi on, a on mrtvi ja!
Nije se puno pitao kome je u cilju da stoji tu i zasmijava goste: plaća je bila redovita, za ostalo ga baš briga. Onaj konobar mu je jednog dana, nakon što se vratio s jednosatne stanke, predao iz novina izrezan člančić s o njemu s fotografijom, a uskoro je, u nakladi od, kako je pisalo na poleđini, 10.000 primjeraka, ovjekovječen i na novoj seriji razglednica Firence u izdanju Casa editrice Columbino. Oni što imaju viška lira uglavnom se nisu propuštali, pogotovo za nikakve pare, koliko su stajale razglednice, pohvaliti posjetom Firenci.
U prvi sumrak, kad bi njegov radni dan bio završen, pozdravio bi se s konobarom i nekolicinom stalnih gostiju s kojim je već bio domaći, odlijepio s očiju odsutni Brunelleschijev pogled, kupio negdje „capricciosu“ ili „calzone“, nekad i tortillu, tople uštipke ili što drugo, pa žurio u svoj stančić. Često bi kupljeno jeo već usput, a usput je slagao i dojmove tog dana, što bi se nerijetko nastavljalo i u stančiću pa bi se, da ga je mogao vidjeti, neko neupućen u njegov posao začudio što priča sa sobom i još se pritom smije.
Samom Giancarlu nije bilo ni u primisli, kamoli da je primijetio kako se, svakodnevno pričajući u prvom licu i predstavljajući se kao Brunelleschi, samo nasmijan, za razliku od onog zabrinotog pogleda iznad njegove glave, polako pretvara u slavnog kipara kojem je toliko sličio. I da mu je sinulo, ne bi se bunio, štoviše, ne jednom je pomislio kako bi bilo lijepo biti toliko slavan da te ljudi poštuju i slave i pola milenija nakon što su od tebe, pa makar bio pokopan i u crkvi kao što je Santa Maria del Fiore, ostale čitave možda samo bedrene kosti, zapretane duboko u prašini smravljenoj od samog sebe. Da se polako pretvara u kip, pomislio bi, svakad spreman na šalu na svoj račun, da se kojim slučajem ispred njega našao neki od liječnika koji svoje znanje voli neštedimice dijeliti i izvan ordinacije. Taj bi mu sigurno rekao da baš i nije zdravo svakodnevno provesti toliko sati u statičnom, usto još i stojećem položaju, mrdajući samo bokovima, rukama i glavom, što ni u kojem slučaju nije bilo dovoljno. Ne računamo tu položaj vrata dok bi se, pogleda uprtog u kupolu, trudio što više nalikovati Brunelleschiju.
Ponedjeljkom, kad je bio slobodan, kao i kad bi kišilo i bio oslobođen posla, znao se prebaciti do nekog za njega novog radilišta starih kolega, ali su takvi posjeti bili sve rjeđi dok nisu potpuno nestali. Umjesto toga je radije odmarao gledajući televizijski program, ne jednom pomislivši šta bi njegovi vršnjaci iz sela dali da imaju televizor samo za sebe, ili besciljno tumarao uzavrelim gradskim ulicama i trgovima. Svratio bi i na Kanonički trg, a da niko od rijetkih prolaznika u čovjeku ispod plavog reklamnog kišobrana nije prepoznao onog što za lijepih dana polako postaje srednjovjekovni majstor klesarskog dlijeta Filippo Brunelleschi. To mu je bila prigoda i da, budući da je to inače mogao samo iz sasvim žablje perspektive i ako kukove zarotira do nemogućeg kuta, još jednom pozorno pogleda kip. „Da sam nešto lijep i nisam“, pomislio bi glasno koliko se glasno može misliti, s jedva vidljivim osmijehom, „ali sam zato slavan! Ja, Giancarlo Filippo Cosenzano Brunelleschi, ja, čovjek koji je sazidao katedralnu kupolu i riješio nerješivo!“ Drugi koji su po okolnim trgovima glumili Davida, Michelangela, Cosima Medicija, Giotta ili Donatella nisu ga zanimali. Svakom njegovo, samo bi rekao kad bi ga neko upitao za kolege. Jednom je na pauzi odšetao do Gospodskog trga kako bi se upoznao s mladim atletom sa sjevera, iz okoline Bolzana, samodopadnog preko svake mjere; taj se, glumeći Davida, jedva trsio satima ostati koliko-toliko miran. Učinio je to kad mu je neko rekao da je Luigi Pampaloni, čovjek koji je napravio kip pod kojim je Giancarlo stajao, isklesao i Davidovog Michelangela što su mu ga jednom pokazali u galeriji Uffizi. Atleti, međutim, nije bio nimalo zanimljiv pored svih onih djevojaka i žena što su ga nimalo suzdržano opsjedale pa više nikad nije otišao pred palaču Vecchio.
Postojan u poistovjećivanju kao đak koji, iako je sve naučio, nije siguran da će znati lekciju kad ga učitelj pozove, dospio je i do zatvorske ćelije. Čak u Milanu je, daleko od Firence, nekako s proljeća ubijen Luigi Calabresi, istaknuti policijski dužnosnik, ali je policija, pojačana karabinjerima, provela akcije po cijeloj zemlji, pogotovo u većim gradovima, loveći i stvarne i navodne simpatizere prokazane ljevičarske i anarhističke organizacije „Lotta Continua“. Giancarlo Cosenzano ne samo da nije bio ni ljevičar, ni anarhist nego se ne bi smio zakleti ni da zna kako se zove predsjednik Italije, ali je policajac koji ga je legitimirao, nesvršeni student povijesti umjetnosti, odlično znao ko je Filippo Brunelleschi, pa mu je, kad se Giancarlo zbunio i predstavio tim imenom, odmah zavrnuo ruke na leđa i nabacio lisice. Prenoćio je, s još tridesetak sluđenih i pogubljenih ljudi koji nisu imali ništa s Calabresijevim ubojstvom, u predvorju stare policijske stanice, prekonoć pretvorenom u ogromnu ćeliju, a ujutro je nesporazum lako razjašnjen. Ni to Giancarla nije omelo; nesporazumi se dešavaju, najčešće, tako nam izgleda, na našu štetu, a naše je da za njih uvijek imamo ugrađene makar solidne amortizere. U stan nije ni išao već samo produžio na kratki espresso i ispio ga prije nego je konobar iznio kutiju i ubijelio mu lice.
Da su konobar i ono malo stalnih gostiju, jer je s drugima izvan posla na trgu rijetko pričao, obratili malo više pozornosti na čovjeka s kojim su se svakodnevno susretali, možda bi shvatili da se dešava nešto čudno, da je, negdje s rane jeseni, Giancarlo Cosenzano postao samo povremeni gost u vlastitom tijelu i životu i da će, ako tako nastavi, kanjon u već i samom njemu jedva znanim dubinama biti nemoguće premostiti čak i da oživi neimar što je premostio Arno onako čvrsto i temeljito da Ponte Vecchio traje i dandanas. Desi se živu ljudskom stvoru da naiđe na toliko prijemčivo drugo biće da u njemu prepozna presliku samog sebe pa se to dvoje zbliže kao kuga i smrt i onda više niti žele niti mogu jedno bez drugog. Rijetko, međutim, biva da jedan s drugim srastu živ čovjek i kip, ako, naravno, ne računamo ono kad ga umjetnik kleše, a kip mu se, nekad pri kraju posla, kad dok ga znalački cizelira, iznenada nasmiješi i progovori. Da se možda neko pomnije zagledao u pogled na napudranom licu, shvatio bi da se negdje na pučini njihova sjaja gubi Giancarlo Cosenzano, a iz suznih valova kobelja i pridiže se Filippo Brunelleschi. A kad jednom krene, gotovo je, ni bara na seoskom putu se ne može zatvoriti u kavez, kamoli ocean koji se pjenio u dječje plavetnim očima Giancarla Cosenzana.
Zatitrao bi ponekad onaj stari Giancarlo, kad ga, naprimjer, neki dosadnjaković ne bi popuštao, cinično ga nakidajući za ovo ili ono i znajući da neće izaći iz svoje kutije i zaganjati ga preko trga. Tad bi mu se oči usitnile i još više uvukle u duplje, lice dobilo nekakav ledeni izraz, a preko usana poletjela sočna psovka na onoj čudnoj mješavini napolitansko-kalabrijskog u kojoj se do kraja nisu snalazili ni Napolitanci ni Kalabrezi. I tog je nestalo nakon što ga mu je neki uglađeni stari gospodin davinčijevske brade, ispostavilo se profesor na lingvističkom liceju negdje na granici četvrti Novoli i Rifredi, blago, gotovo očinski, na rame spustio tešku šaku punu nekog davno odbjeglog i gotovo sasvim zaboravljenog praskozorja i upozorio ga da je napolitansko-kalabrijski jedan plemeniti jezik, koji treba častiti i obožavati, da, baš tako je rekao, onorare e adorare, a ne samo psovati njime. Kao da je riječ o Gospi od brze pomoći, pomislio je Giancarlo dok su se profesorovi sijedi uvojci gubili u šarenoj masi neznanaca.
Jedva primijetna kišica koju je kobnog jutra plačljivog listopada Giancarlo ugledao kroz prozorčić nije ga smela u nakani da ispoštuje tjednu meteorološku prognozu koju su mu redovito dostavljali iz signor Matteovog ureda; bio je siguran da će potrajati samo dok se još malo odjutri pa će kišnu prašinu zamijeniti sunce. Ljudi je na Kanoničkom trgu bilo malo, a i da ih je bilo više, dva sata kasnije, dok su se škrte sunčane zrake, bojažljivo se lijepeći po zvucima podnevnog zvȍna, centrirale dan, vjerojatno niko ne bi primijetio da je bjeloglavi dvojnik Filippa Brunelleschija predugo zagledan u kupolu i da je zašutio kao vlastita fotografija na razglednici Firence. „Ovaj čiko je mrtav“, mirno je izustio dječak kojeg je otac, iako već povelikog klipana, stavio na ramena, u visinu Giancarlove glave, kako bi, kad odraste, imao fotografiju za sjećanje. Osho je negdje zapisao istočnjačku mudrost o tome kako čovjek već šest mjeseci prije smrti, ako je prirodna, više ne može vidjeti vrh vlastitog nosa, budući da mu se oči počinju okretati gore, prema nebu. U slučaju Giancarla Cosenzana nebo je bila kupola.
Mlada liječnica iz hitne pomoći prvotno je u zapisniku htjela navesti kako je pacijent, koliko je bio okamenjen, prije njihovog dolaska bio mrtav već najmanje dvanaest, a možda i petnaest sati, ali joj je bolničar skrenuo pozornost na to da su zaposlenici iz okolnih lokala rekli kako se i tog jutra, kao i obično, na trgu pojavio dva sata prije podneva i njihovog dolaska. Nije bilo odaziva ni na policijski poziv da se u najbližu stanicu jave i daju iskaz svi koji su tog jutra u ponašanju iznenada umrlog Giancarla Cosenzana primijetili nešto što bi im se učinilo čudno.
I da je znao za policijski poziv, na policiju ne bi otišao 19-godišnji Enrico Rizzo, student treće godine arhitekture i urbanizma. Točno u podne ga je, za ispit iz predmeta Nosive konstrukcije II, u svom kabinetu čekao strogi profesor Moretti; ako ne pokaže dovoljno znanja, za upis na četvrtu godinu morat će pričekati do narednog listopada. Iako bi čitav Kanonički trg, i ono na zemlji, i ono u zraku, znao nacrtati i u snu, tog dana je svratio ne bi li u dobro mu poznatoj slici našao neki sitni slabo poznati detalj kojim bi pokušao iznenaditi profesora Morettija. Tako se na trenutak susreo i s inače mrtvim, a sada čudesno živahnim očima kipa Filippa Brunelleschija. Čak mu se u sekundi pričinilo da su se raskrečene noge malo mrdnule, Brunelleschijeva glava blago spustila, a kameni svitak u rukama zadrhtao. „Tako to biva kad je sna premalo, a treme previše“, pomislio je, čvršće pazuhom stisnuo mapu s nacrtima najpoznatijih građevina rane renesanse, okrenuo leđa trgu i produžio put fakulteta.
Niko nije mogao primijetiti ni sjećanja, uspomene i snove čovjeka koji se nekad zvao Giancarlo Cosenzano. Nikako se nije moglo reći da su lepršale trgom; bauljale su, izgubljeno, pomalo čak i panično, ne znajući pravo na koju stranu krenuti, uglavnom nabijene između mjesta na kojem je stajala prazna bijela kutija i kipa iznad nje u čijim se očnim dupljama polako gasio posljednji pogled nakratko oživjelog Filippa Brunelleschija.
Drugi život Filippa Brunelleschija
Kad su ga, dva dana nakon audicije, ponovno pozvali u prostrani ured i rekli mu da je primljen, Giancarlo Cosenzano se, progutavši u hipu oveću hrpu uskličnika, upitnika i trotočja, zbunio i zamucao toliko da je signor Matteo načas posumnjao u svoju odluku. Ipak, u Giancarlovim očima şpazio je sjaj koji je brzo otresao svaku sumnju. Morat ćemo poraditi na nekim stvarima, naglasio je signor Matteo, važno zrikajući u njegove zjene i usput upirući prstom u goluždravu Prozerpinu na svodu, koju je Pluton taman zgrabio oko vitkog struka, ali će i to, „neka signor Cosenzano ne bere brigu, mi od prvog dana brinemo za svoje zaposlenike“, biti plaćeno.
Posao zidara na građevinama po udaljenim predgrađima Firence nije bio loše plaćen, tim više što je Giancarlo Cosenzano bio vičan i tesarskom i svim drugim zanatima koji su tvorili dobra majstora. Poštede, međutim, nije bilo ni kad bi kišilo, a nadređeni se nisu obazirali ni na zimske minuse; svi su zadužili nepromočive kabanice, a toplo će se, ako imaju imalo pameti, obući sami. Na novom poslu, za koji se prijavio slučajno, više kako bi prekrižio dosadnu nedjelju i pravio društvo ambicioznom kolegi i zemljaku Eugeniju, ne bi se radilo kad kiši i kad su temperature niske, a nadoknađivalo bi se u ostatku godine. Plaća je čak bila malo veća od zidarske, mogao je zadržati napojnice, a i da nije, kudikamo lakše je bilo drežditi na trgu, pričati s ljudima i smijati se njihovim glupim dobacivanjima nego uglavljivati cigle u mrsnu betonsku koru. Eugeniju, po vlastitoj priči nesuđenom glumcu s desecima nastupa po Casaboni i okolnim selima, nikako nije bilo jasno da su njega zaobišli, a uzeli jedva pismenog Giancarla, koji nikad prije nije stao pred publiku osim ako ga je djetetom zapalo ponijeti križ na čelu grobljanske kolone, ali je sve primio mirno i bez imalo rogoborenja. „Sudbina, to se zove sudbina“, procijedio je, pretvorivši okruglasto lice u kiseli smiješak u kome su se ipak nazirale tjeskobne pukotine, „nekog pomiluje, a nekom do smrti ne da ni da se otkrene od mistrije, cigle i viska“.
Giancarlo i Eugenio slagali su se u mnogo čemu, pogotovo kad bi neko od kolega na kakav naopak način spomenuo njihovu Kalabriju; tu su im, pethodno se dogovorivši, znali povući živac. Jest Kalabrija bila prilično siromašna, ali ni u ostatku Italije nisu cvale ruže. Slagali su se i svake nedjelje, čekajući da prođe i da se sutra ujutro vrate budućoj višekatnici u Via Etruria, pored ceste ka Pisi i Livornu, u gledanju na iskonjake od kojih se nije moglo proći firentinskim trgovima. Neki ljudi, tome su se zajedno uvijek ispočetka čudili, imaju viška lira toliko da sjednu na vlak, mnogi i u vlastiti auto, i satima se voze samo kako bi gledali prestarjele zgrade i vjekovječno mrtvilo kipove.
Kad je izašao iz ureda srednjovjekovne katnice blizu palače Strozzi, Giancarlu je trebalo prilično vremena da se sredi. Trideset prva mu je, a morat će, tako mu je rekao signor Matteo, učiti, i to ne u nekoj školi nego s posebnim učiteljem. Za početak mu je dao knjižicu od tridesetak stranica i naložio da je pročita do ponedjeljka pa će o svemu popričati. Znao je da će mu posao, ako se to, pogotovo u odnosu na zidarski, uopće može nazvati poslom, biti da, odjeven u srednjovjekovnu nošnju i, ako je dobro razumio, do pasa udjenut u nekakvu plastičnu kutiju, priča s onima što su višak lira i vremena trošili na način kojem su se on i Eugenio iščuđavali. Sad će, eto, koliko god se dotad čudio, čak pomalo i zgražao, i sam postati dijelom svega toga.
U ponedjeljak su već, kao da im se žurilo, prostrli zelenkastu foliju po podu ureda, otvorili vratašca kutije bez gornjeg dijela i naložili mu da uđe unutra. Prije toga je već bio uguran u pomalo tijesnu i nadasve smiješnu odjeću o kakvoj mu je – valjda je to bilo to – Eugenio često pričao, budući da se, kako je govorio, proslavio u predstavi u kojoj je glumio nekog Marconea, samoproglašenog kralja, a stvarno krvožednog hajduka i heretika iz njegova kraja. U bijeloj odjeći sam sebi je sličio na Isusa što koraca po vodi s oltarne slike zaboravljene stare crkvice svetog Roka na brdašcu iznad Cannuzea, kamo je u sredinom kolovoza čitavo njegovo selo išlo na zavjet i preventivni blagoslov protiv davno i zauvijek zbrisane kuge. Zatim je došla neka sušičava žena i, naredivši mu da zatvori oči i usta, cijelog ga poprskala nekim vlažnim bijelim prahom čudna mirisa, od čega ga je malo zasvrbio nos. U poveliku ogledalu jedva da bi se, sav bijel, prepoznao da nije znao kako je u kutiji baš on. Onda su ona sušičava, jedna mladica velikih grudi i dvojica što su došli odnekud iz susjednih ureda glumili one što imaju viška lira, a signor Matteo mu govorio šta će im odgovarati i kako će ih zasmijavati. Potrajalo je dobra dva sata, a Giancarlo se nekoliko puta nabrzinu, ne našavši u tih nekoliko sekundi nikakav suvisli odgovor, zapitao kako to da nije primljen Eugenio, tȁ on je glumac, i to s iskustvom.
Saznat će to kad ga odvedu na buduće radno mjesto, na južnu stranu Piazza Duomo, kod Kanoničke palače. Signor Matteo će mu odmah pokazati kip proćelavog postarijeg čovjeka u sjedećem položaju, široko raskrečenih nogu, sa svitkom u rukama, zagledanog nekud u nebo. Nije se baš oduševio kad su mu rekli da će mu pola glave ošišati do kože i ponavljati to svakog mjeseca kako bi još više sličio Filippu Brunelleschiju, ali je samo pomislio na opori miris maltera, nasmiješio se i poslušno kimnuo na pristanak.
Iz sobe u barakama, koju je dotad dijelio s Eugeniom, ponio je zavežljajčić s odjećom, počastivši na odlasku kolege keksom i litrom crnog vina; nezaobilazan na svakom većem kalabreškom okupljanju, dešavalo se ono povodom novog života ili nove smrti, što je svakako izlazilo na isto, kalabreški „cirò“ rado je primao utopljenike u sama sebe i u situacijama puno sumornijim od rastanka jednog zidara od svoje dojučerašnje družine. Narednih dana je mrljivo, mada s prilično zebnje i još više pitanja, učio i vježbao u jednosobnom stančiću koji su mu unajmili ni petsto metara od trga, najčešće pred velikim ogledalom i u kartonskoj kutiji s tržnice, oblika sličnog onoj što će u njoj, nadao se, provoditi dobar dio života, daleko i od svoje kalabreške sirotinje koje bi se pred samim sobom zastidio, i od gacanja po vječito blatnoj i smrdljivoj ilovači gradilišta u predgrađu. Signor Matteo bio je prezadovoljan tome što neće morati trošiti vrijeme na priču o kompliciranoj katedralnoj kupoli: kao dobar majstor, Giancarlo je, čim je vidio nacrt, shvatio kako je čovjek kojeg će glumiti riješio problem kojim su se drugi njegovi kolege uzalud bavili više od stoljeća. U životu je često tako: mnogi problemi nam izgledaju nerješivi, ali se, kad ih neko ipak riješi, čudimo kako se i sami nismo dosjetili rješenja.
Početak travnja 1972. bio je prohladan u čitavoj Toskani, ali Giancarlu ne bi pokvarilo ugođaj ni da je termometar pokazivao još deset stupnjeva niže. Uživati u nečemu, takoreći igrati se i još te za to neko plaća! Kao da ti sudbina pokuca na vrata, nakloni se i na zlatnom pladnju ti prinese čudotvorni napitak, nastavljao je sladostrasno u mislima, pitajući se bi li mu povjerovao ijedan od njegovih kukavnih suseljana što na škrtoj zemlji crnče od jutra do mraka. Osim čopora musave djece, oni bi, mislio je, sigurno shvatili. Prisjećao se dječje igre „kipova“: jedno od djece uzima za ruku drugu i što jače može ih zavitla u prazan prostor, a ona se u jednom trenutku zaustavljaju i ostaju u čudnim položajima izigravajući kipove. U tijesnoj ostavi caffea „Duomo“ svakog bi jutra oko deset preko svoje navukao smiješnu odjeću, konobar bi ga poprskao onim vlažnim bijelim prahom, a zatim bi iz ostave iznijeli njegovu kutiju. Bacio bi pogled po još uvijek pustom Kanoničkom trgu, jedan pomalo stidljiv i prema kamenom Brunelleschiju koji ga, vječito zagledan u svoju kupolu, nikako nije mogao vidjeti, ušao u kutiju i radni dan je mogao početi.
Ako je spočetka i bilo nesnalaženja, uskoro ga je nestalo, pogotovo što gotovo nikog nije puno zanimala ni povijest katedrale, kamoli konstrukcija kupole, ustvari gotovo ništa osim čudesne sličnosti napudranog Giancarla i kamenog Brunelleschija iznad njegove glave. On im je ipak, tako mu je naloženo, toliko koliko neće ispadati dosadan, pričao i ono naučeno iz knjiga, i to u prvom licu. Bilo je i onih koji ništa nisu znali ni o Brunelleschiju, ni o njegovoj kupoli, a takvim je upirao prstom uvis: Ja sam, gentile signora, onaj gore! Ne, ne Bog, sačuvaj Bože, cara signora, već onaj nosati ćelavi, samo što sam ja živi on, a on mrtvi ja!
Nije se puno pitao kome je u cilju da stoji tu i zasmijava goste: plaća je bila redovita, za ostalo ga baš briga. Onaj konobar mu je jednog dana, nakon što se vratio s jednosatne stanke, predao iz novina izrezan člančić s o njemu s fotografijom, a uskoro je, u nakladi od, kako je pisalo na poleđini, 10.000 primjeraka, ovjekovječen i na novoj seriji razglednica Firence u izdanju Casa editrice Columbino. Oni što imaju viška lira uglavnom se nisu propuštali, pogotovo za nikakve pare, koliko su stajale razglednice, pohvaliti posjetom Firenci.
U prvi sumrak, kad bi njegov radni dan bio završen, pozdravio bi se s konobarom i nekolicinom stalnih gostiju s kojim je već bio domaći, odlijepio s očiju odsutni Brunelleschijev pogled, kupio negdje „capricciosu“ ili „calzone“, nekad i tortillu, tople uštipke ili što drugo, pa žurio u svoj stančić. Često bi kupljeno jeo već usput, a usput je slagao i dojmove tog dana, što bi se nerijetko nastavljalo i u stančiću pa bi se, da ga je mogao vidjeti, neko neupućen u njegov posao začudio što priča sa sobom i još se pritom smije.
Samom Giancarlu nije bilo ni u primisli, kamoli da je primijetio kako se, svakodnevno pričajući u prvom licu i predstavljajući se kao Brunelleschi, samo nasmijan, za razliku od onog zabrinotog pogleda iznad njegove glave, polako pretvara u slavnog kipara kojem je toliko sličio. I da mu je sinulo, ne bi se bunio, štoviše, ne jednom je pomislio kako bi bilo lijepo biti toliko slavan da te ljudi poštuju i slave i pola milenija nakon što su od tebe, pa makar bio pokopan i u crkvi kao što je Santa Maria del Fiore, ostale čitave možda samo bedrene kosti, zapretane duboko u prašini smravljenoj od samog sebe. Da se polako pretvara u kip, pomislio bi, svakad spreman na šalu na svoj račun, da se kojim slučajem ispred njega našao neki od liječnika koji svoje znanje voli neštedimice dijeliti i izvan ordinacije. Taj bi mu sigurno rekao da baš i nije zdravo svakodnevno provesti toliko sati u statičnom, usto još i stojećem položaju, mrdajući samo bokovima, rukama i glavom, što ni u kojem slučaju nije bilo dovoljno. Ne računamo tu položaj vrata dok bi se, pogleda uprtog u kupolu, trudio što više nalikovati Brunelleschiju.
Ponedjeljkom, kad je bio slobodan, kao i kad bi kišilo i bio oslobođen posla, znao se prebaciti do nekog za njega novog radilišta starih kolega, ali su takvi posjeti bili sve rjeđi dok nisu potpuno nestali. Umjesto toga je radije odmarao gledajući televizijski program, ne jednom pomislivši šta bi njegovi vršnjaci iz sela dali da imaju televizor samo za sebe, ili besciljno tumarao uzavrelim gradskim ulicama i trgovima. Svratio bi i na Kanonički trg, a da niko od rijetkih prolaznika u čovjeku ispod plavog reklamnog kišobrana nije prepoznao onog što za lijepih dana polako postaje srednjovjekovni majstor klesarskog dlijeta Filippo Brunelleschi. To mu je bila prigoda i da, budući da je to inače mogao samo iz sasvim žablje perspektive i ako kukove zarotira do nemogućeg kuta, još jednom pozorno pogleda kip. „Da sam nešto lijep i nisam“, pomislio bi glasno koliko se glasno može misliti, s jedva vidljivim osmijehom, „ali sam zato slavan! Ja, Giancarlo Filippo Cosenzano Brunelleschi, ja, čovjek koji je sazidao katedralnu kupolu i riješio nerješivo!“ Drugi koji su po okolnim trgovima glumili Davida, Michelangela, Cosima Medicija, Giotta ili Donatella nisu ga zanimali. Svakom njegovo, samo bi rekao kad bi ga neko upitao za kolege. Jednom je na pauzi odšetao do Gospodskog trga kako bi se upoznao s mladim atletom sa sjevera, iz okoline Bolzana, samodopadnog preko svake mjere; taj se, glumeći Davida, jedva trsio satima ostati koliko-toliko miran. Učinio je to kad mu je neko rekao da je Luigi Pampaloni, čovjek koji je napravio kip pod kojim je Giancarlo stajao, isklesao i Davidovog Michelangela što su mu ga jednom pokazali u galeriji Uffizi. Atleti, međutim, nije bio nimalo zanimljiv pored svih onih djevojaka i žena što su ga nimalo suzdržano opsjedale pa više nikad nije otišao pred palaču Vecchio.
Postojan u poistovjećivanju kao đak koji, iako je sve naučio, nije siguran da će znati lekciju kad ga učitelj pozove, dospio je i do zatvorske ćelije. Čak u Milanu je, daleko od Firence, nekako s proljeća ubijen Luigi Calabresi, istaknuti policijski dužnosnik, ali je policija, pojačana karabinjerima, provela akcije po cijeloj zemlji, pogotovo u većim gradovima, loveći i stvarne i navodne simpatizere prokazane ljevičarske i anarhističke organizacije „Lotta Continua“. Giancarlo Cosenzano ne samo da nije bio ni ljevičar, ni anarhist nego se ne bi smio zakleti ni da zna kako se zove predsjednik Italije, ali je policajac koji ga je legitimirao, nesvršeni student povijesti umjetnosti, odlično znao ko je Filippo Brunelleschi, pa mu je, kad se Giancarlo zbunio i predstavio tim imenom, odmah zavrnuo ruke na leđa i nabacio lisice. Prenoćio je, s još tridesetak sluđenih i pogubljenih ljudi koji nisu imali ništa s Calabresijevim ubojstvom, u predvorju stare policijske stanice, prekonoć pretvorenom u ogromnu ćeliju, a ujutro je nesporazum lako razjašnjen. Ni to Giancarla nije omelo; nesporazumi se dešavaju, najčešće, tako nam izgleda, na našu štetu, a naše je da za njih uvijek imamo ugrađene makar solidne amortizere. U stan nije ni išao već samo produžio na kratki espresso i ispio ga prije nego je konobar iznio kutiju i ubijelio mu lice.
Da su konobar i ono malo stalnih gostiju, jer je s drugima izvan posla na trgu rijetko pričao, obratili malo više pozornosti na čovjeka s kojim su se svakodnevno susretali, možda bi shvatili da se dešava nešto čudno, da je, negdje s rane jeseni, Giancarlo Cosenzano postao samo povremeni gost u vlastitom tijelu i životu i da će, ako tako nastavi, kanjon u već i samom njemu jedva znanim dubinama biti nemoguće premostiti čak i da oživi neimar što je premostio Arno onako čvrsto i temeljito da Ponte Vecchio traje i dandanas. Desi se živu ljudskom stvoru da naiđe na toliko prijemčivo drugo biće da u njemu prepozna presliku samog sebe pa se to dvoje zbliže kao kuga i smrt i onda više niti žele niti mogu jedno bez drugog. Rijetko, međutim, biva da jedan s drugim srastu živ čovjek i kip, ako, naravno, ne računamo ono kad ga umjetnik kleše, a kip mu se, nekad pri kraju posla, kad dok ga znalački cizelira, iznenada nasmiješi i progovori. Da se možda neko pomnije zagledao u pogled na napudranom licu, shvatio bi da se negdje na pučini njihova sjaja gubi Giancarlo Cosenzano, a iz suznih valova kobelja i pridiže se Filippo Brunelleschi. A kad jednom krene, gotovo je, ni bara na seoskom putu se ne može zatvoriti u kavez, kamoli ocean koji se pjenio u dječje plavetnim očima Giancarla Cosenzana.
Zatitrao bi ponekad onaj stari Giancarlo, kad ga, naprimjer, neki dosadnjaković ne bi popuštao, cinično ga nakidajući za ovo ili ono i znajući da neće izaći iz svoje kutije i zaganjati ga preko trga. Tad bi mu se oči usitnile i još više uvukle u duplje, lice dobilo nekakav ledeni izraz, a preko usana poletjela sočna psovka na onoj čudnoj mješavini napolitansko-kalabrijskog u kojoj se do kraja nisu snalazili ni Napolitanci ni Kalabrezi. I tog je nestalo nakon što ga mu je neki uglađeni stari gospodin davinčijevske brade, ispostavilo se profesor na lingvističkom liceju negdje na granici četvrti Novoli i Rifredi, blago, gotovo očinski, na rame spustio tešku šaku punu nekog davno odbjeglog i gotovo sasvim zaboravljenog praskozorja i upozorio ga da je napolitansko-kalabrijski jedan plemeniti jezik, koji treba častiti i obožavati, da, baš tako je rekao, onorare e adorare, a ne samo psovati njime. Kao da je riječ o Gospi od brze pomoći, pomislio je Giancarlo dok su se profesorovi sijedi uvojci gubili u šarenoj masi neznanaca.
Jedva primijetna kišica koju je kobnog jutra plačljivog listopada Giancarlo ugledao kroz prozorčić nije ga smela u nakani da ispoštuje tjednu meteorološku prognozu koju su mu redovito dostavljali iz signor Matteovog ureda; bio je siguran da će potrajati samo dok se još malo odjutri pa će kišnu prašinu zamijeniti sunce. Ljudi je na Kanoničkom trgu bilo malo, a i da ih je bilo više, dva sata kasnije, dok su se škrte sunčane zrake, bojažljivo se lijepeći po zvucima podnevnog zvȍna, centrirale dan, vjerojatno niko ne bi primijetio da je bjeloglavi dvojnik Filippa Brunelleschija predugo zagledan u kupolu i da je zašutio kao vlastita fotografija na razglednici Firence. „Ovaj čiko je mrtav“, mirno je izustio dječak kojeg je otac, iako već povelikog klipana, stavio na ramena, u visinu Giancarlove glave, kako bi, kad odraste, imao fotografiju za sjećanje. Osho je negdje zapisao istočnjačku mudrost o tome kako čovjek već šest mjeseci prije smrti, ako je prirodna, više ne može vidjeti vrh vlastitog nosa, budući da mu se oči počinju okretati gore, prema nebu. U slučaju Giancarla Cosenzana nebo je bila kupola.
Mlada liječnica iz hitne pomoći prvotno je u zapisniku htjela navesti kako je pacijent, koliko je bio okamenjen, prije njihovog dolaska bio mrtav već najmanje dvanaest, a možda i petnaest sati, ali joj je bolničar skrenuo pozornost na to da su zaposlenici iz okolnih lokala rekli kako se i tog jutra, kao i obično, na trgu pojavio dva sata prije podneva i njihovog dolaska. Nije bilo odaziva ni na policijski poziv da se u najbližu stanicu jave i daju iskaz svi koji su tog jutra u ponašanju iznenada umrlog Giancarla Cosenzana primijetili nešto što bi im se učinilo čudno.
I da je znao za policijski poziv, na policiju ne bi otišao 19-godišnji Enrico Rizzo, student treće godine arhitekture i urbanizma. Točno u podne ga je, za ispit iz predmeta Nosive konstrukcije II, u svom kabinetu čekao strogi profesor Moretti; ako ne pokaže dovoljno znanja, za upis na četvrtu godinu morat će pričekati do narednog listopada. Iako bi čitav Kanonički trg, i ono na zemlji, i ono u zraku, znao nacrtati i u snu, tog dana je svratio ne bi li u dobro mu poznatoj slici našao neki sitni slabo poznati detalj kojim bi pokušao iznenaditi profesora Morettija. Tako se na trenutak susreo i s inače mrtvim, a sada čudesno živahnim očima kipa Filippa Brunelleschija. Čak mu se u sekundi pričinilo da su se raskrečene noge malo mrdnule, Brunelleschijeva glava blago spustila, a kameni svitak u rukama zadrhtao. „Tako to biva kad je sna premalo, a treme previše“, pomislio je, čvršće pazuhom stisnuo mapu s nacrtima najpoznatijih građevina rane renesanse, okrenuo leđa trgu i produžio put fakulteta.
Niko nije mogao primijetiti ni sjećanja, uspomene i snove čovjeka koji se nekad zvao Giancarlo Cosenzano. Nikako se nije moglo reći da su lepršale trgom; bauljale su, izgubljeno, pomalo čak i panično, ne znajući pravo na koju stranu krenuti, uglavnom nabijene između mjesta na kojem je stajala prazna bijela kutija i kipa iznad nje u čijim se očnim dupljama polako gasio posljednji pogled nakratko oživjelog Filippa Brunelleschija.