ZA NAJBOLJU KNJIGU NEFIKCIJSKE PROZE U 2019. GODINI
U organizaciji Doma kulture Studentski grad, drugi put se dodeljuje nagrada za najbolju knjigu nefikcijske proze, objavljenu prvi put u Republici Srbiji. U u uži izbor ušlo je pet knjiga:
Noel Putnik: Između Hermesa i Hrista
Tibor Varadi: Dogodilo se u Ečki
Vlaho Bogišić: Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja
Srđan Tešin: Moje
Muharem Bazdulj: Hladni rat
Jednoglasnom odlukom žirija, za najbolju knjigu je izabran Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja Vlaha Bogišića, u izdanju Službenog glasnika (Beograd).
Knjiga Vlahe Bogišića se izdvojila kvalitetima, koji na najbolji način prezentuju nefikcijsku prozu. Ona je u izvanrednom odnosu spojila dokumentarno i esejističko, kroz stil koji je izbalansirao oba diskursa. To je rukopis erudite, koji činjenicama vlada besprekorno, ali im daje i sasvim lična, lucidna i često neočekivana tumačenja.
Elokventno, ali najpre i najviše nadahnuto kazivanje o književnoj istoriji ili istoriji zbivanja na ovim prostorima, istovremeno otkriva filigranske detalje za koje se malo zna, ili podseća na opštepoznate činjenice, osvetljene novim tumačenjima.
Hronotop Bogišićeve knjige je složen: njegova su interesovanja jednako i u prosvetiteljstvu, romantizmu, moderni ili književnosti XX I XXI veka. Vremena su i mitska i realna, istorijski determinisana dramatičnim događajima ili anegdotskim medaljonima. Slike su dubrovačke, konavljanske, zabrebačke, beogradske, ali u njih se uvek upliću i Beč, Venecija, London, Firenca, Pariz, Petrograd.
Ovde se govori o ljudima koji su bili signumi vremena: Krleži i Andriću, Kovaču i Kišu, Džumhuru i Kapetaniću. Uz sve druge, kao u kakvoj enciklopediji balkanskih kulturnih prostora, male ali precizne odrednice dobijaju Ivo Vojnović, Matoš, Zafranović, Palmotić, Vrdoljak, Ranko Marinković. A tu su i oni, koji su istorijskim delanjem određivali prostore kulture: od kralja Nikole, Stjepana Radića, Nikole Pašića, Zorana Đinđića, Tuđmana, do Miterana i Makrona.
Ipak, u začetku svih priča, stoji ona o Valtazaru Bogišiću i njegovom životnom naumu da kroz sve što je činio, časno sačuva misao svojih Konavla. Za Konavljane je domovina, naime, baština, nasljedni i nedjeljivi obiteljski posjed.
U dubokoj, arhetipskoj slici, balkanski prostor je, u to nas Vlaho Bogišić uverava, sublimacija bogatih istorijskih legata. I helenskih, slovenskih, vizantijskih, osmanskih, hrišćanskih. Ta baština je civilizacijski i doslovni zavičaj, obiteljski posjed . I podseća, kroz reči Bogišića Starijeg: Obitelj je uredba koja je prepuna moralnih elemenata, uredba koja se obrazuje, razvija i utvrđuje kao svaki organizam, tijekom mnogih i mnogih vijekova. Moralni elementi te uredbe uzdrže se najglavnije predanjem. Ovo pošljednje I ako vrši funkcije obruča, opet taj obruč, dok je cio I na svome mjestu, dosta je elastičan I prilagodljiv ka svim potrebnim izmjenama. Ali, kad radi koga drago spoljašnjeg uzroka, obruč od jednom krhne I dosadašnja se kućna forma, kao tradicionalna uredba, prospe, posljedice su strašne, jer nastaje moralna anarhija…
Iz mnogih, a najpre uskogrudih i kratkovidih razloga, zaboravljamo na bogatstvo i vrednost vavilonskog mnogoglasja Balkana, bagatelno se odričuči zajedničkog korena i uporišta. Te tako,
Ne znamo gotovo ništa o klasičnom Epidauru, pravoj maloj Atlantidi tog našeg preživjelog univerzuma, odakle su, prema bizantinskom izvještaju, pojedinci, pri čemu se čak navode i neka imena, prebjegli na hrid u Dubrovniku, održavajući tako kontinuitet do kojeg nam je stalo i kakav je zbilja važan.
Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja je knjiga bez pretencioznosti, ali sa uzbudljivo ekspiciranim stavom. Knjiga koja je, posle dugo vremena, postala bela ruka na našoj tamnoj glavobolji, kako bi rekao Krležin Leon Glembaj.
Žiri
Svetislav Basara, član Tomislav Brlek, član Ana Stišović Milovanović, predsednik
*****
Kako pronaći poželjne pretke: Bogišićeva srpska paleografija
Poglavlje iz knjige
U srijedu 15. studenoga, odnosno novembra, 1899. pristupio je u malu općinsku kancelariju u Cavtatu znamenit namjernik. Mještanin je doduše, ali ga rijetko viđaju, pa ipak toga ozbiljnog šezdesetpetogodišnjaka, gosparskog držanja, ondje svatko znade. Akademik i ministar, profesor Bogišić došao je zamoliti da mu nadležne vlasti izdaju formalnu ispravu kako u različitim prigodama ne bi bilo sumnje da je, unatoč brojnim jezičnim i pravopisnim varijantama po kojima se potpisivao ili su mu se drugi tako obraćali, riječ o istoj osobi. Sve ako je Bogišić za takav korak imao koju konkretnu, građansku potrebu, dokument koji je sročen na njegov zahtjev i prema podacima što ih je sam dao zadobio je poslije i kulturnu vrijednost. Budući da će, naime, za dvadesetog stoljeća, koje je upravo tada nastupalo, Bogišić biti među formativnim figurama i srpske i hrvatske kulture, njihovi će shematizmi razliku kada je o njemu riječ nerijetko (simbolički) izvoditi upravo iz varijante osobnoga imena. I to dakako ne tako da ga svatko i nadalje zove kao i dotad, kao što iz isprave proizlazi, nego upravo suprotno, da se drugoj strani uskrati tobože nekorektna inačica, da ju se prikaže nekulturnom. Stoga je u Bogišićevoj identifikaciji dotični dokument dobro citirati integralno:
//.Reg. 1780 / Cavtat 15 Studenoga 1899 / Kako je Gospodin Baltazar /ili Valtazar/ Bogišić, zakoniti sin pok. Vlaha Bogišić-a i pok. Marije Miljan-ke, rogjen u Cavtatu dana 20. decembra 1834. posjednik, doktor prava i filosofije, bivši c.k. školski savjetnik u Austriji, umirovljeni profesor universiteta s činom i naslovom pravog državnog savjetnika u Rusiji, ministar pravde u Crnoj Gori, imalac više visokih ordena raznih država i t.d.: činovi, naslovi i odličja koji su priznati u Austriji, / obavljao nekolike visoke javne službe u više evropskih država; često putovao u različne manje više daleke krajeve, stanujući duže vremena u inozemstvu /napr. od god. 1874 pa nadalje, on veći dio godine boravi u Parizu, gdje, od 1876 g. stanuje u kući pod br. 71 ulica «rue de Saints-Pères»./; a budući njegovi znanstveni radovi napisani, prevedeni ili iscrpljeni u različitim jezicima; tako se njegovo ime i prezime uvrštavalo i uvrštava u spise upravnih, akademijskih, i financijskih zavoda tih različitih krajeva i država, prama pravopisima i običajima pojedinih zemalja, na dosta različite načine: // a. što se tiče prezimena, u tim se spisima, osim ispravne forme Bogišić /način pisanja, koji je po staromu pravopisu negda bio Boghiscich, izišao je davno iz upotrebe /sretaju se oblici: Bogisic, Bogisić, Bogisich, Bogisitch, Boghiscich, Boghisich, Boghisitch, Boghichitch, Boguichitch, Bogisitsch, Boghisitsch, de Bogisic, de Boguisitch /dolje su potonje forme zbog čina dobivene u Rusiji gdje on donosi plemstvo/, a ćirilskim slovima Богишић – srpski i Богишичъ – ruski; / b. što se tiče okrsnog imena, koje je upisnicima rogjenih trostruko: Baltazar – Antun – Petar, negdje se pišu sva tri imena, ali većinom, prama našemu običaju po kome se u praktičnom životu upotrebljuje samo jedno i to prvo ime, dakle Baltazar, ovo je pisano u oblicima: Baldo /pokraćeno od tal. Baldassare/, Valtazar /V. za B. po analogiji Blazia = Vlasi, Basilia = Vasilj/, Baltazar, Balthasar, Baldassare i t.d.; srpski – Валтазар, ruski – Валтазаръ Власиевич. // Оbzirom na rečene razlike bojazan je osnovana da bi mogla, bilo kako i bilo kad, nastati sumnja o njegovoj ličnoj istovetnosti; čemu da se na put stane / Ovo općinsko upraviteljstvo / svjedoči // da svi gore nabrojeni i slični oblici Bogišićeva imena i prezimena, nahodili se u književnim spisima, ili u ispravama upravnih, akademijskih, financijskih i t.d. zavoda i vlasti, označuju jednu jedinu ličnost, t.j. gore na prvom mjestu navedenoga gosp. Baltazara /ili Valtazara/ Bogišić-a sina pok. Vlaha, rodom iz Cavtata. // Ova se svjedodžba izdaje po molbi istoga gosp. B. Bogišića, a osnovana je na ličnom znanju i poznanju potvrgjenom ispravama u tu svrhu podnesenim na prijegled. // Za otsutnog načelnika / Prisjednik Divisia v.r. / Prisjednik Luko Kalačić // Temeljem registra za autentikacije Br. 41/99 svjedoči se vlastoručnost potpisa Gosp. Stjepa Divizia Općinskog Prisjednika i zamjenika načelnika, i Gospodina Luka Kalačića općinskog prisjednika u Cavtatu, koji su lično Sudu poznati. / U kancelariji c.k. Kotarskog Suda / Cavtat 18 Studenoga 1899 / J. Alfirević c.k. kancelist // Izjavljuje se vlastoručnim gorestojeći potpis gosp. J. Alfirevića, c.kr. kanceliste. I vodioca registra za autentikaciju kod c.kr. Kotarskog Suda u Cavtatu. c.kr. Presjedništvo okružnog Sudišta Dubrovnik, na 20 novembra 1899. // Izjavljuje se vlastoručnim gorestojeći potpis gospodina Antuna plem. Ivellio Predsjednika C. Kr. Okružnoga Sudišta u Dubrovniku. C. Kr. Presjedništvo Prizivnoga Suda Zadar 29. Studenoga 1899. Gertscher // Vidjeno, potvrdjuje se vlastoručnost predstojećeg podpisa Gospodina Predsjednika Prizivnog sudišta Gertschera u Zadru. / Zadar, dne 29. Novembra 1899. / Za c.kr. Namjestnika Pavich // Z. 1/Leg. / Die Echtheit der vorstehenden Unterschrift des k.k. Statthalterei-Vize-Präsidenten Alphons Pavich von Pfauenthal sowie des derselben beigedruckten Siegels wird best.tigt. / Wien, am 4. Jänner 1900. / Der Sectionsrath und Kanzlei-Direktor im k.k. Ministerium des Inneren.» //.
Budući da sam Bogišić nije imao ništa protiv gledišta notarijata da „gore na prvom mjestu navedenoga gosp. Baltazara /ili Valtazara/ Bogišić-a sina pok. Vlaha, rodom iz Cavtata“ uzima takvim, Baltazarom ili Valtazarom, niti se upuštao davati preporuke oko toga, uključivo s vlastitim inzistiranjem na obliku Valtazar kada ga je sam koristio, čini se da kontroverzije zapravo i nema. Interpretativno je to nešto delikatnije s uvođenjem oblika Baldo, za što se u srpskoj literaturi zna tvrditi da je nadimak, a ne varijanta imena Baltazar. Oblik Baldo, međutim, u dubrovačkom govoru nije nadimak, a da je tome tako pokazuje osoba u čast koje je sam Bogišić i dobio ime, njegov djed Baldo Bogišić, kojega nitko ne zove ni Baltazar a ni Valtazar. Bogišićev djed upisan je u matične knjige na posve isti način kao i unuk, talijanskim oblikom Baldassare, što se doduše ne može izravno potvrditi, ali proizlazi iz također važne isprave koju je, ali s jasnim razlozima, i on zatražio od odgovarajućeg nadleštva, pa ju je u prijevodu s talijanskog dobro citirati integralno:
„// Mrcine 11 studenoga 1835 / Pojavili su se preda mnom, župnikom Mrcina u Konavlima, a na zahtjev Balda [tal. Baldassare] pok. Iva Bogišić, rođena u selu Pičete, a sad nastanjena u Cavtatu i braće Nikole i Vlaha Bogišić iz sela Pičeta, u ovoj župi zapisana tri starija čovjeka dostojna povjerenja: Ivo pok. Luke Glavinić, Ivo pok. Pera Miloglav obadva iz sela Pičete i Baldo pok. Iva Hendić iz Mrcina koji u pomanjkanju župnih knjiga izgubljenih u invaziji Crnogoraca [tal. perduti nell’invassione de Montenegrini (!)] g. 1806, potrebno i pozvani spravni su posvjedočiti, i svjedoče, da su braća Nikola, odsutni, Vlaho pokojni i Baldo nastanjeni u Cavtatu sinovi pokojnog Iva Bogišić, rođeni i kršteni u ovoj župi. U dokaz istinitosti gore navedenog svaki od svjedoka stavlja znak križa. Ova svjedodžba izdaje se potvrđena uobičajenim župnim pečatom i potpisom. / križ Iva pok. Luke Glavinić, križ Iva pok. Petra Miloglav, križ Balda pok. Iva Hendić / Ivan Dedović župnik Mrcina u Konavlima/ //“.
Bogišićevu djedu Baldu isprava je nesumnjivo bila potrebna kao identifikacijski dokument. Možda za poslovne potrebe ili službene evidencije, a možda i stoga što bi Bogišići iz konavoske postojbine svojoj cavtatskoj grani nešto osporavali. Od trojice braće koja su se razišla, Niko je bio u Americi, Baldo u Cavtatu, a tada već potomci pok. Vlaha na domovini u Pičetama. Nije potvrđeno jesu li Bogišići u Cavtatu i prije Balda imali kakav posjed, odnosno nije li Baldo polagao pravo na dio domovine, ali ima indicija da je Vlaho iz Pičeta spočitavao bratu Baldu u Cavtatu da za sebe zadržava sve doznake što (im) ih Niko šalje iz Amerike. S druge strane Baldo iz Cavtata je svome trećem sinu, Baltazarovu ocu, dao ime Vlaho, po dundu iz Pičeta, a ne onom iz Amerike, a nakon što su stariji sinovi dobili imena po djedovima, Ivo i Petar. Kako god bilo (tek) će Baltazar umiriti odnose sa svojtom u Pičetama.
Zanimljiva je pojedinost da se prisjednik Kalačić, koji se spominje u Bogišićevoj identifikacijskoj ispravi, javlja i u oporučnim postupcima Bogišića i njegove sestre, kada čitava ostavština, nauštrb obitelji, pripada općini. Poput još dvojice činovnika koji su se tim postupkom, navodno nečasno, bavili i Kalačić je prema pučkoj predaji skončao loše. Sam je Baltazar bio privržen svojim rođacima, i to ne samo Bogišićima, nego i Miljanima, po majčinoj lozi. Posebno je bio vezan za prvog rođaka, bratića svoga oca, Vlahova sina Nika Bogišića. Bogišić je tijekom čitava života, pa i nakon Nikove smrti (1867), dolazio u pradjedovsku kuću. Očitovao je svoje podrijetlo i prakticirao lokalne običaje povezane s njime. Obiteljsko sjećanje snažno je u svih konavoskih rodova, pa je prema zamisli don Mata Bogišića slikar Mijo Šiša Konavljanin portretirao dvojicu srednjovjekovnih težaka. Platno se čuvalo u kući Bogišića na brijegu, gdje je s drugim inventarom spaljeno 1991. za vrijeme nove invazije na Konavle.
Temeljna je za razumijevanje Bogišićeve obitelji studija Podrijetlo Balda Bogišića Nika Kapetanića i Nenada Vekarića: „Baldo Bogišić rođen je 20. prosinca 1834. godine u Cavtatu. Pri porodu je pomogla babica Marija Medičić. Kršten je dva dana kasnije. Kum je bio Antun-Luka Antica, crevljar iz Lastova, nastanjen u Cavtatu, muž Marije Miličić, sestre Bogišićeve bake. Kuma je bila tetka Kate Miljan. Baldo je dobio tri imena: Baldo, Antun, Petar. Prvo i pravo je, izvan svake sumnje, Baldo. Nitko se u Konavlima nije zvao ni Baltazar ni Valtazar. Baldo je bilo ime Bogišićeva djeda po kojem je kao sin prvijenac i prozvan, ime Baldo zacijelo je prozborio don Frano Bačić, cavtatski podžupnik, prilikom njegova krštenja, tako ga je zvala i majka sve do svoje prerane smrti. Ime Baltazar nastalo je kad je Baldo pošao ’u svijet’, a Valtazar iz njegovih brojnih i plodnih kontakata s narodima pravoslavne konfesije. Baldo Bogišić, kao osoba širokih pogleda, koristio je sva tri oblika imena ovisno o vremenu i prilici. Možda je i premalo poštovao svoje vlastito ime, ali to je već njegova osobna stvar. Smatramo da bismo u općoj upotrebi trebali koristiti njegovo pravo ime, a ostala dva samo onda kad to nalažu pravila znanstvene metodologije.“ Hrvatska enciklopedija uvodi ga (2004) kao Baltazara (Balda), Srpski biografski rečnik (2004) isključivo kao Valtazara, Hrvatski biografski leksikon (1989) uz temeljnu Baltazar donosi i inačice Baldo, Valtazar, dok se u Predgovoru Bogišićevih Izabranih djela (Podgorica, Beograd, 2004) kaže da je dobio „ime
Baltazar (Baldo), Valtazar“. Sam Bogišić doista se u različitim situacijama (javnim i privatnim) koristio različitim oblicima vlastitog imena, pa će, sudeći po prepirci koju je oko toga vodio s Franjom Račkim, biti kako mu je bilo izričito stalo da ga se u znanstvenoj komunikaciji titulira dosljedno i unificirano – što sugerira i njegovo samopoštovanje i poštovanje citatnih kriterija: „Collegit et redegit V. Bogišić (treba V. Bogišić a ne B. jer je tako na svim dosadanjim mojim spisima, pa i na tugjim jezicima pisanima). Protiv moje volje niko na svijetu nema pravo oktroirati titule na moje knjige, bez moga pristajanja“ (1889). Bogišićeva pristupa se, dakako, i kada je riječ o varijantnosti svih vrsta autorskog teksta, kao posljednje autorske varijante, drži i suvremena tekstologija. Nije bez Bogišićeve volje, zacijelo, ni titular na njegovoj grobnici u Cavtatu sveden također na oblik Valtazar. No u hrvatskom se standardu uvriježilo Bogišića doživljavati, razlikovati, kao Balda (Baltazara), pa se držati takve tradicije također nije nedopušteno ni nekulturno, jer i ona sadrži podrazumijevajuće kulturne slojeve. Na Bogišićevu spomeniku u Cavtatu piše jednostavno Bogišić. Premda su i drugi konavoski Bogišići znali biti zapaženi u hrvatskoj kulturi, ponajprije profesor zagrebačkoga Sveučilišta, filolog Rafo Bogišić, i cavtatski župnik don Mato Bogišić, pojam Bogišić u hrvatskom je jeziku i kulturno, spomenički fiksiran prema Baldu Bogišiću, koji je svoje znanstvene radove potpisivao – Valtazar Bogišić.
U ediciji 100 najznamenitijih Srba, u koju je Bogišić uvršten, prilog o njemu napisao je Miroslav Pantić, vrstan filolog i istraživač dubrovačke arhivske baštine, koji je zalazio i u Bogišićevu zbirku u Cavtatu, a i u kuću Bogišića u Konavlima. Pantić se ne bavi potencijalnim srpskim podrijetlom Bogišića, osim što kaže da je Bogišić „Dubrovčanin po domovini, Srbin po narodnosti“. No za razliku od Pantića Bogišić je pokušavao potvrditi ishodišta pretpostavke o vlastitoj srpskoj narodnosti. Djelovao je u doba kada osjećaj pripadnosti, individualno opredjeljenje, u tom smislu nije bilo potpuno. Već u sljedećoj generaciji u Europi mnogi će se etnički Hrvati i Srbi poput dugih nacionalno razvrstavati po vlastitom nahođenju a ne tek kolektivnoj memoriji. A o tome da se Bogišić osjećao Srbinom, kako to ističe i Srpska enciklopedija, ima mnogo indicija, pa i biografskih instrukcija. Posebno je to zanimljivo kada sam nastoji u hipoteze o srednjovjekovnim konfesionalnim i plemenskim rasporedima projicirati kretanje starih Bogišića. Srećom po čast njegova istraživačkog ugleda, a i metode po kojoj je poznat, nikad nije išao do – konzekvence, pa nije mogao ni biti demantiran. Naime, Bogišića se s različitim argumentima može ozbiljno razmatrati (i) kao srpskog kulturnog prvaka, pa i „kneza srpske pravne nauke“, kako je to kazao Vladan Đorđević, ali to s njegovim narodnosnim, etničkim podrijetlom doista nije povezano. Jednostavno nema ni indicija, ni argumenata da bi konavoski rodovi, pa ni Bogišići, bili srpski. Napose nema takva sjećanja u obiteljskoj predaji kojom se sam Bogišić kretao.
Ipak se i u novije doba ponavlja da Bogišićevo „poreklo još nije tačno utvrđeno“, kao što, vidjet ćemo „netačno“, tvrdi profesorica Jelena Danilović držeći se „koncepta“ Bogišićeve „autobiografije“ iz njegove Spomenice, koju je (1938) objavio dubrovački ogranak Matice srpske. Bogišić je doista u tom kao i u drugim tekstovima u širokim i neobvezujućim potezima ilustrirao politgenezu lokalnih zemalja i rodova. Premda Danilović točno apostrofira Bogišićevu srpsku osjećajnost, koju povezuje sa srodnim opredjeljenjem mnogih njegovih, starijih i mlađih, dubrovačkih prijatelja, a i locira ga u zajedničkim kulturnim akcijama u Parizu sa studentima iz Srbije još 1860-ih, to da je „poreklom Srbin“, kao ni sam Bogišić ničim ne može obrazložiti. Crnogorski se knjaz primjerice prigodom angažiranja Bogišića za zakonodavca poziva na njegovo srpsko raspoloženje, ali kad se zbliže, pa mu kao suveren bude zahvaljivao na podvigu, o tome više neće biti riječi. Bogišićeva srpska senzibiliziranost vjerojatno nije tek psihološka, može se pretpostaviti da se, kao i u kruga dubrovačkih Slovinaca, potom i Srba katolika, razvija na podlozi sloma četrdesetosmaških slobodarskih ideala. No za razliku od svojevrsnog projektnog, političkog srpstva Bogišićev je pristup bio uključiv, ne samo što nije poricao Hrvate i njihovu tradiciju zajedničkim kulturnim društvima u Beču ili Parizu, nego ni oko sebe u Cavtatu, Dubrovniku ili Zadru, već je, dosljedno vlastitom stručnom preferiranju društva u odnosu na državni sustav, radio na razumijevanju i zbližavanju. No prije nego upravo s time zaključimo osvrt na njegov neuspjeh u potrazi za poželjnim precima, uputimo se u to tko su oni, stari konavoski Bogišići, doista bili.
O tome da je zanimanje za podrijetlo obitelji Bogišić potaknuo sam Baldo Bogišić, pokušavajući u duhu svoga doba prepoznati i povezati najstarija javljanja toga i srodnih patronimskih oblika s pokretima stanovništva pod srednjovjekovnim velikaškim upravama prije dubrovačkoga razdoblja u Konavlima, iscrpno je na zaključnoj sesiji velikoga skupa u povodu stote godišnjice Bogišićeve smrti, u manastiru Sv. Vlaha u Pridvorju, govorio najbolji poznavatelj konavoskih rodova, autor više studijskih monografija o stanovništvu Konavala Niko Kapetanić. Bogišić je izvorima koji su mu bili dostupni znao pristupati tendenciozno:
kada bi zapazio da se u ispravama kojega Bogišića dovodi blizu velikaškoga konteksta, ili bi pri interpretaciji konfesionalnoga i prožimanja pisama u graničnome području blago prekoračio spekulativne obzire, koji su inače izričito odlikovali njegovu metodu i javne nastupe. No dok je samome Bogišiću tema dalekoga obiteljskoga podrijetla bila uzgredno, više osobno zanimanje, pri kulturnoj interpretaciji, katalogiziranju njegova djela razvila se u osjetljive, gotovo prijeporne oblike. Tako i drugi poznavatelji Bogišićeva života i djela i u najnovije doba nekritički prihvaćaju Bogišićevu autobiografsku tezu da su mu se preci početkom XV stoljeća nastanili u Konavlima „kao preseljenici iz Hercegovine“ (Branko Pavićević). Nakon što je ukratko obrazložio kako su „spomenute jezgre Bogišića“ u dubrovačkom kraju, pa i samim Konavlima, kakve je prema ispravama zapažao i Bogišić, „neovisne jedna o drugoj“, te da je „istovjetno prezime nastalo na više mjesta“, Kapetanić je predstavio genezu Bogišića iz Pičeta, koji su održali to prezime kao konavoski rod u proteklih pola milenija: „Pičete i Zahumlje ime je 15. desetine prilikom dubrovačke podjele nekoć Sandaljevog dijela Konavala 1423. godine. U toj desetini 13 je kuća. Razdioba unutar desetine Pičeta i Zahumlja izvršena je 1436. godine. Uz kuću Ratka Bogojevića, koji je naznačen prezimenom Pičetić, a koji se spominje kao svjedok i u nekoliko ranijih kaznenih postupaka, 1424., 1427. (Piceta, Pičeta) i 1434. godine (Picetić), više je naznaka da i nekoliko drugih kuća pripada istom rodu, posebno kuće (braće) Novaka, Gojka i Živka Miloševića. Novak Pičetić spominje se 1433., a Bogiša Novaković (Pičetić) iz Pičeta, vjerojatno rodočelnik ogranka Bogišić, 1472. godine, a njegov (sin) Vukić Bogišić 1500. i 1522. godine. Radosav Vukdragović (Rade Vukićević, Rade Bogišić) domaćin je kuće u Pičetama, a ujedno i kaznac Mrcina 1536. i 1549. godine. Zadruga se sredinom 16. stoljeća raspala: godine 1560. Radovi su sinovi živjeli u dvije kuće (Božičko Radov i Petar Radov), a u trećoj Radov brat Pavao Vukićević, rodočelnik kuće Demović.“ Prema Kapetanićevoj dokumentiranoj rekonstrukciji između rodonačelnika Bogišića, Bogiše Novakovića (*1432), i njegova pretka Pičete (*1295) mogli bi se pretpostaviti Bogišin otac Novak (*1400), djed Miloš (*1365) i vjerojatni pradjed Bogoje (*1335). Prezime Bogišić dokumentirano je 1500. i 1520. za Bogišina sina Vukića Bogišića (*1470), pa iako se sve do XVII stoljeća uz prezime Bogišić u dokumentima nastavlja patronimizacija po ocu, rod Bogišića iz Pičeta u Konavlima je lokalno tako nazvan i bez prekida se može pratiti nakon prijelaza iz XIV. u XV. stoljeće, s time da su preci toga roda prethodno više stoljeća živjeli u istome mjestu, te se kao Bogišići ondje sigurno nisu nastanili. Između Vukića Bogišića, rođenog oko 1470. u Pičetama, i Balda Bogišića, rođenoga 1838. u Cavtatu, devet je potomaka, odnosno predaka: Rado (*1500), Boško (*1530), Ivan (1560), Vlaho (*1590), Nikola (*1630), Luka (*1680), Ivan (*1725), Baldo (*1768) i Vlaho (1809)“. Kapetanić je, zaključno, predstavio cavtatske Bogišiće: „Baldo, sin Ivana Bogišića i Stane Salatić, patrun i trgovac, preselio je 1802. godine u Cavtat. Godine 1815. posjedovao je dvije barke, jednu dugu 22, a drugu 18 stopa, 1818. vlasnik je i patrun otvorene barke San Francesco od 5,5 tona, izgrađene 1812. u Gružu. Dvije godine kasnije zapovijedao je vlastitom barkom Supetar na kojoj je kao mornar-iskušenik plovio i njegov sin Petar, a kasnije i sin Ivan. Godine 1823. posjedovao je otvorenu barku Tramontana na kojoj je pod njegovim zapovjedništvom plovio i sin Vlaho. Oženio se Marijom, kćeri Petra Miličića iz Zastolja i s njom imao kćer Stanu i tri sina. Sin Ivan (1805–1877) nije se ženio. Sin Petar (1807–1831), pomorac, umro je mlad. Najmlađi Vlaho otac je Balda Bogišića. S visinom plaćenog poreza od 200 fiorina, bio je među 54-voricom Konavljana koji su po imovinskom cenzusu stekli pravo glasa na prvim izborima 1848. godine. Cavtatski ogranak ugasio se smrću Balda Bogišića, odnosno, po ženskoj liniji 1920. smrću njegove sestre Marije udove Pohl. Majka Balda Bogišića, Marija (1810–1837), potjecala je iz cavtatske obitelji Miljan koja je podrijetlom od čilipskih Miljanovića (starinom rod Čilipić po kojem je prozvano selo Čilipi). Njezin pradjed Antun Petrov Miljanović (*oko 1680) doselio je iz Čilipa u Cavtat oko 1723. godine. U Cavtatu je prezime skraćeno u Miljan. Marija Miljan, udana Bogišić, umrla je 11. veljače 1837. godine u 27-oj godini života. Ostavši s dvoje male djece, Baldom koji je tek navršio 2 godine i tek rođenom Marijom, otac Vlaho Bogišić već nakon sedam mjeseci oženio je Niku Capor (1793–1856) iz Komaja koja je bila čak 16 godina starija od njega. S njom nije imao potomaka. Baldova sestra Marija (1837–1920) udala se 1858. godine za Ivana Ivanovog Pohla (1820–1871) iz Jihlave (Moravska), nastanjenog u Cavtatu. Bogišićev djed, Antun Miljan (1762–1848) bio je sin Vicka Miljana i Kate Ljoko. Oženio se Katom Pervitić, a umro je 8. kolovoza 1848. godine u 86. godini života. Pradjed Vicko Miljan (1731–1802) i prabaka Kata Ljoko (oko 1727–1802) umrli su u razmaku od 5 dana, 10. odnosno 15. listopada 1802. godine, po svoj prilici u epidemiji velikih boginja. Kata Ljoko rodila se u Cavtatu, a njezina obitelj podrijetlom je bila iz obližnjeg Oboda. Bogišićeva baka Kata Pervitić (1779–1855), majka Marije Miljan, rodila se u Cavtatu. Njezin otac Vlaho Nikolin Pervitić (oko 1737–1830) doselio je oko 1778. godine iz Močića oženivši se s Marijom Bubić iz Cavtata. Pervitići su porijeklom iz Gabrila gdje su se zvali Voihnić (današnji rod Voinić). Stjepan Lukin V. (*oko 1640) iz Gabrila preselio je oko 1670. godine u Močiće (Dobrota), u kuću izumrle obitelji Pervitić i usvojio prezime kuće. Prabaka Marija (oko 1761–1807), žena Vlaha Pervitića, pripadala je cavtatskom rodu Bubića koji se spominje od 1706. godine. Obitelj je izumrla u drugoj četvrti 19. stoljeća. Baka Balda Bogišića po očevoj liniji, Marija Miličić (*oko 1768), potjecala je od starog roda iz zaseoka Crnjegovine u Zastolju. Miličići se spominju od 1549. godine, a u 20. stoljeću žive u Zastolju i Gabrilima. Iz Zastolja je bila i Bogišićeva prabaka po muškoj liniji, Stane Salatić (*oko 1735), žena Ivana Bogišića. Ivan Salata bio je domaćin kuće u Zastolju (Crnjegovina) 1549. godine. Majka Marije Miličić, a prabaka Balda Bogišića, Kata, rođena je Mostahinić iz Bačeva Dola (Gruda). Ako bismo, promatrajući mjesto rođenja pradjedovske generacije Balda Bogišića, pokušali teritorijalno odrediti njegov genetski kod, onda bi on izgledao ovako: Cavtat 50% (Miljan, daljim porijeklom iz Čilipa; Ljoko, daljim porijeklom iz Oboda, Pervitić, daljim porijeklom iz Močića pa Gabrila; Bubić), Zastolje 25% (Miličić, Salatić), Mrcine 12,5% (Bogišić) i Gruda 12,5% (Mostahinić). Baldo Bogišić bio je, dakle, 100% Konavljanin.“
Pred sam kraj života Bogišić piše Stojanu Novakoviću: „Vi ćete možda naći da je ta moja prećerana naklonost k jedinstvu [Hrvata i Srba] donekle i naivna – a ja sam za nju pretrpio cijelu gomilu nedragosti, pa čak i kleveta.“ U kutiji njegove cavtatske zbirke istraživač Josip Mihaljević pronašao je iscrpan koncept Bogišićeva možda i posljednjeg rada. Pripremao ga je sa svojim mlađim prijateljem, profesorom međunarodnog prava Milenkom Vesnićem, tada u srpskoj diplomatskoj službi u Parizu. Stavili su sebi u zadatak pripremiti predložak za raspravu o Srpsko hrvatskom nesporazumu, „jer nam se neizbežno nameće dužnost i zadaća da mu što pre nađemo leka“. Ali, po svoj prilici nije im išlo najbolje. Vesnić naime kaže da je „između obadva prijatelja bilo velikog razilaženja“, te da su do kakve-takve suglasnosti dolazili tek „posle dužeg pretresanja, pri kome su odstranjene tačke u kojima su obojica ostali pri svome prvobitnom gledištu“, pa su počeli sintetizirati samo ono oko čega su kao „rešenja postigli jednosložnost“. Članak nisu objavili, posao nije dovršen, ni kao njihov, a ni inače. A oko nesporazuma su se raspravljala dvojica prijatelja, od kojih je jedan bio Srbin po podrijetlu, a drugi po osjećaju. Sve bi bilo daleko jednostavnije i možda se time ne bi ni bavili da je onaj drugi, Bogišić, uspio u potrazi – za poželjnim precima.
Nagrada DKSG za najbolje delo nefikcijske književnosti 2019.
OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA
ZA NAJBOLJU KNJIGU NEFIKCIJSKE PROZE U 2019. GODINI
U organizaciji Doma kulture Studentski grad, drugi put se dodeljuje nagrada za najbolju knjigu nefikcijske proze, objavljenu prvi put u Republici Srbiji. U u uži izbor ušlo je pet knjiga:
Jednoglasnom odlukom žirija, za najbolju knjigu je izabran Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja Vlaha Bogišića, u izdanju Službenog glasnika (Beograd).
Knjiga Vlahe Bogišića se izdvojila kvalitetima, koji na najbolji način prezentuju nefikcijsku prozu. Ona je u izvanrednom odnosu spojila dokumentarno i esejističko, kroz stil koji je izbalansirao oba diskursa. To je rukopis erudite, koji činjenicama vlada besprekorno, ali im daje i sasvim lična, lucidna i često neočekivana tumačenja.
Elokventno, ali najpre i najviše nadahnuto kazivanje o književnoj istoriji ili istoriji zbivanja na ovim prostorima, istovremeno otkriva filigranske detalje za koje se malo zna, ili podseća na opštepoznate činjenice, osvetljene novim tumačenjima.
Hronotop Bogišićeve knjige je složen: njegova su interesovanja jednako i u prosvetiteljstvu, romantizmu, moderni ili književnosti XX I XXI veka. Vremena su i mitska i realna, istorijski determinisana dramatičnim događajima ili anegdotskim medaljonima. Slike su dubrovačke, konavljanske, zabrebačke, beogradske, ali u njih se uvek upliću i Beč, Venecija, London, Firenca, Pariz, Petrograd.
Ovde se govori o ljudima koji su bili signumi vremena: Krleži i Andriću, Kovaču i Kišu, Džumhuru i Kapetaniću. Uz sve druge, kao u kakvoj enciklopediji balkanskih kulturnih prostora, male ali precizne odrednice dobijaju Ivo Vojnović, Matoš, Zafranović, Palmotić, Vrdoljak, Ranko Marinković. A tu su i oni, koji su istorijskim delanjem određivali prostore kulture: od kralja Nikole, Stjepana Radića, Nikole Pašića, Zorana Đinđića, Tuđmana, do Miterana i Makrona.
Ipak, u začetku svih priča, stoji ona o Valtazaru Bogišiću i njegovom životnom naumu da kroz sve što je činio, časno sačuva misao svojih Konavla. Za Konavljane je domovina, naime, baština, nasljedni i nedjeljivi obiteljski posjed.
U dubokoj, arhetipskoj slici, balkanski prostor je, u to nas Vlaho Bogišić uverava, sublimacija bogatih istorijskih legata. I helenskih, slovenskih, vizantijskih, osmanskih, hrišćanskih. Ta baština je civilizacijski i doslovni zavičaj, obiteljski posjed . I podseća, kroz reči Bogišića Starijeg: Obitelj je uredba koja je prepuna moralnih elemenata, uredba koja se obrazuje, razvija i utvrđuje kao svaki organizam, tijekom mnogih i mnogih vijekova. Moralni elementi te uredbe uzdrže se najglavnije predanjem. Ovo pošljednje I ako vrši funkcije obruča, opet taj obruč, dok je cio I na svome mjestu, dosta je elastičan I prilagodljiv ka svim potrebnim izmjenama. Ali, kad radi koga drago spoljašnjeg uzroka, obruč od jednom krhne I dosadašnja se kućna forma, kao tradicionalna uredba, prospe, posljedice su strašne, jer nastaje moralna anarhija…
Iz mnogih, a najpre uskogrudih i kratkovidih razloga, zaboravljamo na bogatstvo i vrednost vavilonskog mnogoglasja Balkana, bagatelno se odričuči zajedničkog korena i uporišta. Te tako,
Ne znamo gotovo ništa o klasičnom Epidauru, pravoj maloj Atlantidi tog našeg preživjelog univerzuma, odakle su, prema bizantinskom izvještaju, pojedinci, pri čemu se čak navode i neka imena, prebjegli na hrid u Dubrovniku, održavajući tako kontinuitet do kojeg nam je stalo i kakav je zbilja važan.
Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja je knjiga bez pretencioznosti, ali sa uzbudljivo ekspiciranim stavom. Knjiga koja je, posle dugo vremena, postala bela ruka na našoj tamnoj glavobolji, kako bi rekao Krležin Leon Glembaj.
Žiri
Svetislav Basara, član
Tomislav Brlek, član
Ana Stišović Milovanović, predsednik
*****
Kako pronaći poželjne pretke: Bogišićeva srpska paleografija
Poglavlje iz knjige
U srijedu 15. studenoga, odnosno novembra, 1899. pristupio je u malu općinsku kancelariju u Cavtatu znamenit namjernik. Mještanin je doduše, ali ga rijetko viđaju, pa ipak toga ozbiljnog šezdesetpetogodišnjaka, gosparskog držanja, ondje svatko znade. Akademik i ministar, profesor Bogišić došao je zamoliti da mu nadležne vlasti izdaju formalnu ispravu kako u različitim prigodama ne bi bilo sumnje da je, unatoč brojnim jezičnim i pravopisnim varijantama po kojima se potpisivao ili su mu se drugi tako obraćali, riječ o istoj osobi. Sve ako je Bogišić za takav korak imao koju konkretnu, građansku potrebu, dokument koji je sročen na njegov zahtjev i prema podacima što ih je sam dao zadobio je poslije i kulturnu vrijednost. Budući da će, naime, za dvadesetog stoljeća, koje je upravo tada nastupalo, Bogišić biti među formativnim figurama i srpske i hrvatske kulture, njihovi će shematizmi razliku kada je o njemu riječ nerijetko (simbolički) izvoditi upravo iz varijante osobnoga imena. I to dakako ne tako da ga svatko i nadalje zove kao i dotad, kao što iz isprave proizlazi, nego upravo suprotno, da se drugoj strani uskrati tobože nekorektna inačica, da ju se prikaže nekulturnom. Stoga je u Bogišićevoj identifikaciji dotični dokument dobro citirati integralno:
//.Reg. 1780 / Cavtat 15 Studenoga 1899 / Kako je Gospodin Baltazar /ili Valtazar/ Bogišić, zakoniti sin pok. Vlaha Bogišić-a i pok. Marije Miljan-ke, rogjen u Cavtatu dana 20. decembra 1834. posjednik, doktor prava i filosofije, bivši c.k. školski savjetnik u Austriji, umirovljeni profesor universiteta s činom i naslovom pravog državnog savjetnika u Rusiji, ministar pravde u Crnoj Gori, imalac više visokih ordena raznih država i t.d.: činovi, naslovi i odličja koji su priznati u Austriji, / obavljao nekolike visoke javne službe u više evropskih država; često putovao u različne manje više daleke krajeve, stanujući duže vremena u inozemstvu /napr. od god. 1874 pa nadalje, on veći dio godine boravi u Parizu, gdje, od 1876 g. stanuje u kući pod br. 71 ulica «rue de Saints-Pères»./; a budući njegovi znanstveni radovi napisani, prevedeni ili iscrpljeni u različitim jezicima; tako se njegovo ime i prezime uvrštavalo i uvrštava u spise upravnih, akademijskih, i financijskih zavoda tih različitih krajeva i država, prama pravopisima i običajima pojedinih zemalja, na dosta različite načine: // a. što se tiče prezimena, u tim se spisima, osim ispravne forme Bogišić /način pisanja, koji je po staromu pravopisu negda bio Boghiscich, izišao je davno iz upotrebe /sretaju se oblici: Bogisic, Bogisić, Bogisich, Bogisitch, Boghiscich, Boghisich, Boghisitch, Boghichitch, Boguichitch, Bogisitsch, Boghisitsch, de Bogisic, de Boguisitch /dolje su potonje forme zbog čina dobivene u Rusiji gdje on donosi plemstvo/, a ćirilskim slovima Богишић – srpski i Богишичъ – ruski; / b. što se tiče okrsnog imena, koje je upisnicima rogjenih trostruko: Baltazar – Antun – Petar, negdje se pišu sva tri imena, ali većinom, prama našemu običaju po kome se u praktičnom životu upotrebljuje samo jedno i to prvo ime, dakle Baltazar, ovo je pisano u oblicima: Baldo /pokraćeno od tal. Baldassare/, Valtazar /V. za B. po analogiji Blazia = Vlasi, Basilia = Vasilj/, Baltazar, Balthasar, Baldassare i t.d.; srpski – Валтазар, ruski – Валтазаръ Власиевич. // Оbzirom na rečene razlike bojazan je osnovana da bi mogla, bilo kako i bilo kad, nastati sumnja o njegovoj ličnoj istovetnosti; čemu da se na put stane / Ovo općinsko upraviteljstvo / svjedoči // da svi gore nabrojeni i slični oblici Bogišićeva imena i prezimena, nahodili se u književnim spisima, ili u ispravama upravnih, akademijskih, financijskih i t.d. zavoda i vlasti, označuju jednu jedinu ličnost, t.j. gore na prvom mjestu navedenoga gosp. Baltazara /ili Valtazara/ Bogišić-a sina pok. Vlaha, rodom iz Cavtata. // Ova se svjedodžba izdaje po molbi istoga gosp. B. Bogišića, a osnovana je na ličnom znanju i poznanju potvrgjenom ispravama u tu svrhu podnesenim na prijegled. // Za otsutnog načelnika / Prisjednik Divisia v.r. / Prisjednik Luko Kalačić // Temeljem registra za autentikacije Br. 41/99 svjedoči se vlastoručnost potpisa Gosp. Stjepa Divizia Općinskog Prisjednika i zamjenika načelnika, i Gospodina Luka Kalačića općinskog prisjednika u Cavtatu, koji su lično Sudu poznati. / U kancelariji c.k. Kotarskog Suda / Cavtat 18 Studenoga 1899 / J. Alfirević c.k. kancelist // Izjavljuje se vlastoručnim gorestojeći potpis gosp. J. Alfirevića, c.kr. kanceliste. I vodioca registra za autentikaciju kod c.kr. Kotarskog Suda u Cavtatu. c.kr. Presjedništvo okružnog Sudišta Dubrovnik, na 20 novembra 1899. // Izjavljuje se vlastoručnim gorestojeći potpis gospodina Antuna plem. Ivellio Predsjednika C. Kr. Okružnoga Sudišta u Dubrovniku. C. Kr. Presjedništvo Prizivnoga Suda Zadar 29. Studenoga 1899. Gertscher // Vidjeno, potvrdjuje se vlastoručnost predstojećeg podpisa Gospodina Predsjednika Prizivnog sudišta Gertschera u Zadru. / Zadar, dne 29. Novembra 1899. / Za c.kr. Namjestnika Pavich // Z. 1/Leg. / Die Echtheit der vorstehenden Unterschrift des k.k. Statthalterei-Vize-Präsidenten Alphons Pavich von Pfauenthal sowie des derselben beigedruckten Siegels wird best.tigt. / Wien, am 4. Jänner 1900. / Der Sectionsrath und Kanzlei-Direktor im k.k. Ministerium des Inneren.» //.
Budući da sam Bogišić nije imao ništa protiv gledišta notarijata da „gore na prvom mjestu navedenoga gosp. Baltazara /ili Valtazara/ Bogišić-a sina pok. Vlaha, rodom iz Cavtata“ uzima takvim, Baltazarom ili Valtazarom, niti se upuštao davati preporuke oko toga, uključivo s vlastitim inzistiranjem na obliku Valtazar kada ga je sam koristio, čini se da kontroverzije zapravo i nema. Interpretativno je to nešto delikatnije s uvođenjem oblika Baldo, za što se u srpskoj literaturi zna tvrditi da je nadimak, a ne varijanta imena Baltazar. Oblik Baldo, međutim, u dubrovačkom govoru nije nadimak, a da je tome tako pokazuje osoba u čast koje je sam Bogišić i dobio ime, njegov djed Baldo Bogišić, kojega nitko ne zove ni Baltazar a ni Valtazar. Bogišićev djed upisan je u matične knjige na posve isti način kao i unuk, talijanskim oblikom Baldassare, što se doduše ne može izravno potvrditi, ali proizlazi iz također važne isprave koju je, ali s jasnim razlozima, i on zatražio od odgovarajućeg nadleštva, pa ju je u prijevodu s talijanskog dobro citirati integralno:
„// Mrcine 11 studenoga 1835 / Pojavili su se preda mnom, župnikom Mrcina u Konavlima, a na zahtjev Balda [tal. Baldassare] pok. Iva Bogišić, rođena u selu Pičete, a sad nastanjena u Cavtatu i braće Nikole i Vlaha Bogišić iz sela Pičeta, u ovoj župi zapisana tri starija čovjeka dostojna povjerenja: Ivo pok. Luke Glavinić, Ivo pok. Pera Miloglav obadva iz sela Pičete i Baldo pok. Iva Hendić iz Mrcina koji u pomanjkanju župnih knjiga izgubljenih u invaziji Crnogoraca [tal. perduti nell’invassione de Montenegrini (!)] g. 1806, potrebno i pozvani spravni su posvjedočiti, i svjedoče, da su braća Nikola, odsutni, Vlaho pokojni i Baldo nastanjeni u Cavtatu sinovi pokojnog Iva Bogišić, rođeni i kršteni u ovoj župi. U dokaz istinitosti gore navedenog svaki od svjedoka stavlja znak križa. Ova svjedodžba izdaje se potvrđena uobičajenim župnim pečatom i potpisom. / križ Iva pok. Luke Glavinić, križ Iva pok. Petra Miloglav, križ Balda pok. Iva Hendić / Ivan Dedović župnik Mrcina u Konavlima/ //“.
Bogišićevu djedu Baldu isprava je nesumnjivo bila potrebna kao identifikacijski dokument. Možda za poslovne potrebe ili službene evidencije, a možda i stoga što bi Bogišići iz konavoske postojbine svojoj cavtatskoj grani nešto osporavali. Od trojice braće koja su se razišla, Niko je bio u Americi, Baldo u Cavtatu, a tada već potomci pok. Vlaha na domovini u Pičetama. Nije potvrđeno jesu li Bogišići u Cavtatu i prije Balda imali kakav posjed, odnosno nije li Baldo polagao pravo na dio domovine, ali ima indicija da je Vlaho iz Pičeta spočitavao bratu Baldu u Cavtatu da za sebe zadržava sve doznake što (im) ih Niko šalje iz Amerike. S druge strane Baldo iz Cavtata je svome trećem sinu, Baltazarovu ocu, dao ime Vlaho, po dundu iz Pičeta, a ne onom iz Amerike, a nakon što su stariji sinovi dobili imena po djedovima, Ivo i Petar. Kako god bilo (tek) će Baltazar umiriti odnose sa svojtom u Pičetama.
Zanimljiva je pojedinost da se prisjednik Kalačić, koji se spominje u Bogišićevoj identifikacijskoj ispravi, javlja i u oporučnim postupcima Bogišića i njegove sestre, kada čitava ostavština, nauštrb obitelji, pripada općini. Poput još dvojice činovnika koji su se tim postupkom, navodno nečasno, bavili i Kalačić je prema pučkoj predaji skončao loše. Sam je Baltazar bio privržen svojim rođacima, i to ne samo Bogišićima, nego i Miljanima, po majčinoj lozi. Posebno je bio vezan za prvog rođaka, bratića svoga oca, Vlahova sina Nika Bogišića. Bogišić je tijekom čitava života, pa i nakon Nikove smrti (1867), dolazio u pradjedovsku kuću. Očitovao je svoje podrijetlo i prakticirao lokalne običaje povezane s njime. Obiteljsko sjećanje snažno je u svih konavoskih rodova, pa je prema zamisli don Mata Bogišića slikar Mijo Šiša Konavljanin portretirao dvojicu srednjovjekovnih težaka. Platno se čuvalo u kući Bogišića na brijegu, gdje je s drugim inventarom spaljeno 1991. za vrijeme nove invazije na Konavle.
Temeljna je za razumijevanje Bogišićeve obitelji studija Podrijetlo Balda Bogišića Nika Kapetanića i Nenada Vekarića: „Baldo Bogišić rođen je 20. prosinca 1834. godine u Cavtatu. Pri porodu je pomogla babica Marija Medičić. Kršten je dva dana kasnije. Kum je bio Antun-Luka Antica, crevljar iz Lastova, nastanjen u Cavtatu, muž Marije Miličić, sestre Bogišićeve bake. Kuma je bila tetka Kate Miljan. Baldo je dobio tri imena: Baldo, Antun, Petar. Prvo i pravo je, izvan svake sumnje, Baldo. Nitko se u Konavlima nije zvao ni Baltazar ni Valtazar. Baldo je bilo ime Bogišićeva djeda po kojem je kao sin prvijenac i prozvan, ime Baldo zacijelo je prozborio don Frano Bačić, cavtatski podžupnik, prilikom njegova krštenja, tako ga je zvala i majka sve do svoje prerane smrti. Ime Baltazar nastalo je kad je Baldo pošao ’u svijet’, a Valtazar iz njegovih brojnih i plodnih kontakata s narodima pravoslavne konfesije. Baldo Bogišić, kao osoba širokih pogleda, koristio je sva tri oblika imena ovisno o vremenu i prilici. Možda je i premalo poštovao svoje vlastito ime, ali to je već njegova osobna stvar. Smatramo da bismo u općoj upotrebi trebali koristiti njegovo pravo ime, a ostala dva samo onda kad to nalažu pravila znanstvene metodologije.“ Hrvatska enciklopedija uvodi ga (2004) kao Baltazara (Balda), Srpski biografski rečnik (2004) isključivo kao Valtazara, Hrvatski biografski leksikon (1989) uz temeljnu Baltazar donosi i inačice Baldo, Valtazar, dok se u Predgovoru Bogišićevih Izabranih djela (Podgorica, Beograd, 2004) kaže da je dobio „ime
Baltazar (Baldo), Valtazar“. Sam Bogišić doista se u različitim situacijama (javnim i privatnim) koristio različitim oblicima vlastitog imena, pa će, sudeći po prepirci koju je oko toga vodio s Franjom Račkim, biti kako mu je bilo izričito stalo da ga se u znanstvenoj komunikaciji titulira dosljedno i unificirano – što sugerira i njegovo samopoštovanje i poštovanje citatnih kriterija: „Collegit et redegit V. Bogišić (treba V. Bogišić a ne B. jer je tako na svim dosadanjim mojim spisima, pa i na tugjim jezicima pisanima). Protiv moje volje niko na svijetu nema pravo oktroirati titule na moje knjige, bez moga pristajanja“ (1889). Bogišićeva pristupa se, dakako, i kada je riječ o varijantnosti svih vrsta autorskog teksta, kao posljednje autorske varijante, drži i suvremena tekstologija. Nije bez Bogišićeve volje, zacijelo, ni titular na njegovoj grobnici u Cavtatu sveden također na oblik Valtazar. No u hrvatskom se standardu uvriježilo Bogišića doživljavati, razlikovati, kao Balda (Baltazara), pa se držati takve tradicije također nije nedopušteno ni nekulturno, jer i ona sadrži podrazumijevajuće kulturne slojeve. Na Bogišićevu spomeniku u Cavtatu piše jednostavno Bogišić. Premda su i drugi konavoski Bogišići znali biti zapaženi u hrvatskoj kulturi, ponajprije profesor zagrebačkoga Sveučilišta, filolog Rafo Bogišić, i cavtatski župnik don Mato Bogišić, pojam Bogišić u hrvatskom je jeziku i kulturno, spomenički fiksiran prema Baldu Bogišiću, koji je svoje znanstvene radove potpisivao – Valtazar Bogišić.
U ediciji 100 najznamenitijih Srba, u koju je Bogišić uvršten, prilog o njemu napisao je Miroslav Pantić, vrstan filolog i istraživač dubrovačke arhivske baštine, koji je zalazio i u Bogišićevu zbirku u Cavtatu, a i u kuću Bogišića u Konavlima. Pantić se ne bavi potencijalnim srpskim podrijetlom Bogišića, osim što kaže da je Bogišić „Dubrovčanin po domovini, Srbin po narodnosti“. No za razliku od Pantića Bogišić je pokušavao potvrditi ishodišta pretpostavke o vlastitoj srpskoj narodnosti. Djelovao je u doba kada osjećaj pripadnosti, individualno opredjeljenje, u tom smislu nije bilo potpuno. Već u sljedećoj generaciji u Europi mnogi će se etnički Hrvati i Srbi poput dugih nacionalno razvrstavati po vlastitom nahođenju a ne tek kolektivnoj memoriji. A o tome da se Bogišić osjećao Srbinom, kako to ističe i Srpska enciklopedija, ima mnogo indicija, pa i biografskih instrukcija. Posebno je to zanimljivo kada sam nastoji u hipoteze o srednjovjekovnim konfesionalnim i plemenskim rasporedima projicirati kretanje starih Bogišića. Srećom po čast njegova istraživačkog ugleda, a i metode po kojoj je poznat, nikad nije išao do – konzekvence, pa nije mogao ni biti demantiran. Naime, Bogišića se s različitim argumentima može ozbiljno razmatrati (i) kao srpskog kulturnog prvaka, pa i „kneza srpske pravne nauke“, kako je to kazao Vladan Đorđević, ali to s njegovim narodnosnim, etničkim podrijetlom doista nije povezano. Jednostavno nema ni indicija, ni argumenata da bi konavoski rodovi, pa ni Bogišići, bili srpski. Napose nema takva sjećanja u obiteljskoj predaji kojom se sam Bogišić kretao.
Ipak se i u novije doba ponavlja da Bogišićevo „poreklo još nije tačno utvrđeno“, kao što, vidjet ćemo „netačno“, tvrdi profesorica Jelena Danilović držeći se „koncepta“ Bogišićeve „autobiografije“ iz njegove Spomenice, koju je (1938) objavio dubrovački ogranak Matice srpske. Bogišić je doista u tom kao i u drugim tekstovima u širokim i neobvezujućim potezima ilustrirao politgenezu lokalnih zemalja i rodova. Premda Danilović točno apostrofira Bogišićevu srpsku osjećajnost, koju povezuje sa srodnim opredjeljenjem mnogih njegovih, starijih i mlađih, dubrovačkih prijatelja, a i locira ga u zajedničkim kulturnim akcijama u Parizu sa studentima iz Srbije još 1860-ih, to da je „poreklom Srbin“, kao ni sam Bogišić ničim ne može obrazložiti. Crnogorski se knjaz primjerice prigodom angažiranja Bogišića za zakonodavca poziva na njegovo srpsko raspoloženje, ali kad se zbliže, pa mu kao suveren bude zahvaljivao na podvigu, o tome više neće biti riječi. Bogišićeva srpska senzibiliziranost vjerojatno nije tek psihološka, može se pretpostaviti da se, kao i u kruga dubrovačkih Slovinaca, potom i Srba katolika, razvija na podlozi sloma četrdesetosmaških slobodarskih ideala. No za razliku od svojevrsnog projektnog, političkog srpstva Bogišićev je pristup bio uključiv, ne samo što nije poricao Hrvate i njihovu tradiciju zajedničkim kulturnim društvima u Beču ili Parizu, nego ni oko sebe u Cavtatu, Dubrovniku ili Zadru, već je, dosljedno vlastitom stručnom preferiranju društva u odnosu na državni sustav, radio na razumijevanju i zbližavanju. No prije nego upravo s time zaključimo osvrt na njegov neuspjeh u potrazi za poželjnim precima, uputimo se u to tko su oni, stari konavoski Bogišići, doista bili.
O tome da je zanimanje za podrijetlo obitelji Bogišić potaknuo sam Baldo Bogišić, pokušavajući u duhu svoga doba prepoznati i povezati najstarija javljanja toga i srodnih patronimskih oblika s pokretima stanovništva pod srednjovjekovnim velikaškim upravama prije dubrovačkoga razdoblja u Konavlima, iscrpno je na zaključnoj sesiji velikoga skupa u povodu stote godišnjice Bogišićeve smrti, u manastiru Sv. Vlaha u Pridvorju, govorio najbolji poznavatelj konavoskih rodova, autor više studijskih monografija o stanovništvu Konavala Niko Kapetanić. Bogišić je izvorima koji su mu bili dostupni znao pristupati tendenciozno:
kada bi zapazio da se u ispravama kojega Bogišića dovodi blizu velikaškoga konteksta, ili bi pri interpretaciji konfesionalnoga i prožimanja pisama u graničnome području blago prekoračio spekulativne obzire, koji su inače izričito odlikovali njegovu metodu i javne nastupe. No dok je samome Bogišiću tema dalekoga obiteljskoga podrijetla bila uzgredno, više osobno zanimanje, pri kulturnoj interpretaciji, katalogiziranju njegova djela razvila se u osjetljive, gotovo prijeporne oblike. Tako i drugi poznavatelji Bogišićeva života i djela i u najnovije doba nekritički prihvaćaju Bogišićevu autobiografsku tezu da su mu se preci početkom XV stoljeća nastanili u Konavlima „kao preseljenici iz Hercegovine“ (Branko Pavićević). Nakon što je ukratko obrazložio kako su „spomenute jezgre Bogišića“ u dubrovačkom kraju, pa i samim Konavlima, kakve je prema ispravama zapažao i Bogišić, „neovisne jedna o drugoj“, te da je „istovjetno prezime nastalo na više mjesta“, Kapetanić je predstavio genezu Bogišića iz Pičeta, koji su održali to prezime kao konavoski rod u proteklih pola milenija: „Pičete i Zahumlje ime je 15. desetine prilikom dubrovačke podjele nekoć Sandaljevog dijela Konavala 1423. godine. U toj desetini 13 je kuća. Razdioba unutar desetine Pičeta i Zahumlja izvršena je 1436. godine. Uz kuću Ratka Bogojevića, koji je naznačen prezimenom Pičetić, a koji se spominje kao svjedok i u nekoliko ranijih kaznenih postupaka, 1424., 1427. (Piceta, Pičeta) i 1434. godine (Picetić), više je naznaka da i nekoliko drugih kuća pripada istom rodu, posebno kuće (braće) Novaka, Gojka i Živka Miloševića. Novak Pičetić spominje se 1433., a Bogiša Novaković (Pičetić) iz Pičeta, vjerojatno rodočelnik ogranka Bogišić, 1472. godine, a njegov (sin) Vukić Bogišić 1500. i 1522. godine. Radosav Vukdragović (Rade Vukićević, Rade Bogišić) domaćin je kuće u Pičetama, a ujedno i kaznac Mrcina 1536. i 1549. godine. Zadruga se sredinom 16. stoljeća raspala: godine 1560. Radovi su sinovi živjeli u dvije kuće (Božičko Radov i Petar Radov), a u trećoj Radov brat Pavao Vukićević, rodočelnik kuće Demović.“ Prema Kapetanićevoj dokumentiranoj rekonstrukciji između rodonačelnika Bogišića, Bogiše Novakovića (*1432), i njegova pretka Pičete (*1295) mogli bi se pretpostaviti Bogišin otac Novak (*1400), djed Miloš (*1365) i vjerojatni pradjed Bogoje (*1335). Prezime Bogišić dokumentirano je 1500. i 1520. za Bogišina sina Vukića Bogišića (*1470), pa iako se sve do XVII stoljeća uz prezime Bogišić u dokumentima nastavlja patronimizacija po ocu, rod Bogišića iz Pičeta u Konavlima je lokalno tako nazvan i bez prekida se može pratiti nakon prijelaza iz XIV. u XV. stoljeće, s time da su preci toga roda prethodno više stoljeća živjeli u istome mjestu, te se kao Bogišići ondje sigurno nisu nastanili. Između Vukića Bogišića, rođenog oko 1470. u Pičetama, i Balda Bogišića, rođenoga 1838. u Cavtatu, devet je potomaka, odnosno predaka: Rado (*1500), Boško (*1530), Ivan (1560), Vlaho (*1590), Nikola (*1630), Luka (*1680), Ivan (*1725), Baldo (*1768) i Vlaho (1809)“. Kapetanić je, zaključno, predstavio cavtatske Bogišiće: „Baldo, sin Ivana Bogišića i Stane Salatić, patrun i trgovac, preselio je 1802. godine u Cavtat. Godine 1815. posjedovao je dvije barke, jednu dugu 22, a drugu 18 stopa, 1818. vlasnik je i patrun otvorene barke San Francesco od 5,5 tona, izgrađene 1812. u Gružu. Dvije godine kasnije zapovijedao je vlastitom barkom Supetar na kojoj je kao mornar-iskušenik plovio i njegov sin Petar, a kasnije i sin Ivan. Godine 1823. posjedovao je otvorenu barku Tramontana na kojoj je pod njegovim zapovjedništvom plovio i sin Vlaho. Oženio se Marijom, kćeri Petra Miličića iz Zastolja i s njom imao kćer Stanu i tri sina. Sin Ivan (1805–1877) nije se ženio. Sin Petar (1807–1831), pomorac, umro je mlad. Najmlađi Vlaho otac je Balda Bogišića. S visinom plaćenog poreza od 200 fiorina, bio je među 54-voricom Konavljana koji su po imovinskom cenzusu stekli pravo glasa na prvim izborima 1848. godine. Cavtatski ogranak ugasio se smrću Balda Bogišića, odnosno, po ženskoj liniji 1920. smrću njegove sestre Marije udove Pohl. Majka Balda Bogišića, Marija (1810–1837), potjecala je iz cavtatske obitelji Miljan koja je podrijetlom od čilipskih Miljanovića (starinom rod Čilipić po kojem je prozvano selo Čilipi). Njezin pradjed Antun Petrov Miljanović (*oko 1680) doselio je iz Čilipa u Cavtat oko 1723. godine. U Cavtatu je prezime skraćeno u Miljan. Marija Miljan, udana Bogišić, umrla je 11. veljače 1837. godine u 27-oj godini života. Ostavši s dvoje male djece, Baldom koji je tek navršio 2 godine i tek rođenom Marijom, otac Vlaho Bogišić već nakon sedam mjeseci oženio je Niku Capor (1793–1856) iz Komaja koja je bila čak 16 godina starija od njega. S njom nije imao potomaka. Baldova sestra Marija (1837–1920) udala se 1858. godine za Ivana Ivanovog Pohla (1820–1871) iz Jihlave (Moravska), nastanjenog u Cavtatu. Bogišićev djed, Antun Miljan (1762–1848) bio je sin Vicka Miljana i Kate Ljoko. Oženio se Katom Pervitić, a umro je 8. kolovoza 1848. godine u 86. godini života. Pradjed Vicko Miljan (1731–1802) i prabaka Kata Ljoko (oko 1727–1802) umrli su u razmaku od 5 dana, 10. odnosno 15. listopada 1802. godine, po svoj prilici u epidemiji velikih boginja. Kata Ljoko rodila se u Cavtatu, a njezina obitelj podrijetlom je bila iz obližnjeg Oboda. Bogišićeva baka Kata Pervitić (1779–1855), majka Marije Miljan, rodila se u Cavtatu. Njezin otac Vlaho Nikolin Pervitić (oko 1737–1830) doselio je oko 1778. godine iz Močića oženivši se s Marijom Bubić iz Cavtata. Pervitići su porijeklom iz Gabrila gdje su se zvali Voihnić (današnji rod Voinić). Stjepan Lukin V. (*oko 1640) iz Gabrila preselio je oko 1670. godine u Močiće (Dobrota), u kuću izumrle obitelji Pervitić i usvojio prezime kuće. Prabaka Marija (oko 1761–1807), žena Vlaha Pervitića, pripadala je cavtatskom rodu Bubića koji se spominje od 1706. godine. Obitelj je izumrla u drugoj četvrti 19. stoljeća. Baka Balda Bogišića po očevoj liniji, Marija Miličić (*oko 1768), potjecala je od starog roda iz zaseoka Crnjegovine u Zastolju. Miličići se spominju od 1549. godine, a u 20. stoljeću žive u Zastolju i Gabrilima. Iz Zastolja je bila i Bogišićeva prabaka po muškoj liniji, Stane Salatić (*oko 1735), žena Ivana Bogišića. Ivan Salata bio je domaćin kuće u Zastolju (Crnjegovina) 1549. godine. Majka Marije Miličić, a prabaka Balda Bogišića, Kata, rođena je Mostahinić iz Bačeva Dola (Gruda). Ako bismo, promatrajući mjesto rođenja pradjedovske generacije Balda Bogišića, pokušali teritorijalno odrediti njegov genetski kod, onda bi on izgledao ovako: Cavtat 50% (Miljan, daljim porijeklom iz Čilipa; Ljoko, daljim porijeklom iz Oboda, Pervitić, daljim porijeklom iz Močića pa Gabrila; Bubić), Zastolje 25% (Miličić, Salatić), Mrcine 12,5% (Bogišić) i Gruda 12,5% (Mostahinić). Baldo Bogišić bio je, dakle, 100% Konavljanin.“
Pred sam kraj života Bogišić piše Stojanu Novakoviću: „Vi ćete možda naći da je ta moja prećerana naklonost k jedinstvu [Hrvata i Srba] donekle i naivna – a ja sam za nju pretrpio cijelu gomilu nedragosti, pa čak i kleveta.“ U kutiji njegove cavtatske zbirke istraživač Josip Mihaljević pronašao je iscrpan koncept Bogišićeva možda i posljednjeg rada. Pripremao ga je sa svojim mlađim prijateljem, profesorom međunarodnog prava Milenkom Vesnićem, tada u srpskoj diplomatskoj službi u Parizu. Stavili su sebi u zadatak pripremiti predložak za raspravu o Srpsko hrvatskom nesporazumu, „jer nam se neizbežno nameće dužnost i zadaća da mu što pre nađemo leka“. Ali, po svoj prilici nije im išlo najbolje. Vesnić naime kaže da je „između obadva prijatelja bilo velikog razilaženja“, te da su do kakve-takve suglasnosti dolazili tek „posle dužeg pretresanja, pri kome su odstranjene tačke u kojima su obojica ostali pri svome prvobitnom gledištu“, pa su počeli sintetizirati samo ono oko čega su kao „rešenja postigli jednosložnost“. Članak nisu objavili, posao nije dovršen, ni kao njihov, a ni inače. A oko nesporazuma su se raspravljala dvojica prijatelja, od kojih je jedan bio Srbin po podrijetlu, a drugi po osjećaju. Sve bi bilo daleko jednostavnije i možda se time ne bi ni bavili da je onaj drugi, Bogišić, uspio u potrazi – za poželjnim precima.