A onda je neprijatelj rekao da u grad može ući tko god hoće, ali da više neće izaći nitko.
I tu se on, koji je živio na drugome kraju svijeta, o ratu odavno nije ni mislio, niti je na televiziji pratio vijesti iz domovine, sjetio oca.
I kupio je željezničku kartu kojom se vraća u rodni grad.
Znao je da otac živi u staračkom domu, da s drugom ženom nije imao djece, ona je umrla prije početka rata, i da je rasprodao svu imovinu.
Jedan drugome nisu pisali ni telefonirali.
Da su se nekim slučajem sreli na ulici, ne bi se ni prepoznali.
Tuđini, kao što samo otac i sin jedan drugome mogu biti.
I sad se on vlakom vozi preko pola svijeta, vraća se u rodni grad, koji malo-pomalo umire, onako kako ga neprijatelj steže za vrat, svjestan da će i on umrijeti skupa s njim.
Ali najednom, nakon što ga od svoje osamnaeste nije vidio, on želi da vidi oca.
Bez njega sve je pusto, bez oca, jedinoga još živog od njegove obitelji, kao da je prošlost provalija u koju se i sam ruši.
Otac će mu reći što je ranije bilo. Vratit će mu tle pod nogama, i onda će biti lakše. Za dalje on će već nešto smisliti.
U staračkom domu govore mu da je stari dementan. Ne zna više ništa. Ni sebe ne poznaje.
Dolazi u njegovu sobu.
Izgovara ime.
Otac, sitna glava na golemom pernatom jastuku, koja samo što se u tom perju ne uguši. Zadrhte mu usne, suze poteku.
Šuti, ni riječi da izusti.
Sjeća me se!, pomišlja.
Mama, mama moja!, izgovori otac.
Ustaje poražen s očeve postelje, ostavlja njegova hladna, ispucalim kapilarima prekrivena stopala, i odlazi. Bježi!
Mama, mama moja!, viče za njim otac.
On se ne sjeća da su se tako, kad je bio sasvim mali dječak, njih dvojica igrali. Mame više nije bilo, i on je za utjehu tati bio mama.
Sjetit će se toga sutradan, pa će usprkos velikom granatiraju otići u dom. Ulice će biti krvave i puste.
Ali on trči, nije ga briga za život, jer se sjetio da ga se otac sjetio.
Povratnik
A onda je neprijatelj rekao da u grad može ući tko god hoće, ali da više neće izaći nitko.
I tu se on, koji je živio na drugome kraju svijeta, o ratu odavno nije ni mislio, niti je na televiziji pratio vijesti iz domovine, sjetio oca.
I kupio je željezničku kartu kojom se vraća u rodni grad.
Znao je da otac živi u staračkom domu, da s drugom ženom nije imao djece, ona je umrla prije početka rata, i da je rasprodao svu imovinu.
Jedan drugome nisu pisali ni telefonirali.
Da su se nekim slučajem sreli na ulici, ne bi se ni prepoznali.
Tuđini, kao što samo otac i sin jedan drugome mogu biti.
I sad se on vlakom vozi preko pola svijeta, vraća se u rodni grad, koji malo-pomalo umire, onako kako ga neprijatelj steže za vrat, svjestan da će i on umrijeti skupa s njim.
Ali najednom, nakon što ga od svoje osamnaeste nije vidio, on želi da vidi oca.
Bez njega sve je pusto, bez oca, jedinoga još živog od njegove obitelji, kao da je prošlost provalija u koju se i sam ruši.
Otac će mu reći što je ranije bilo. Vratit će mu tle pod nogama, i onda će biti lakše. Za dalje on će već nešto smisliti.
U staračkom domu govore mu da je stari dementan. Ne zna više ništa. Ni sebe ne poznaje.
Dolazi u njegovu sobu.
Izgovara ime.
Otac, sitna glava na golemom pernatom jastuku, koja samo što se u tom perju ne uguši. Zadrhte mu usne, suze poteku.
Šuti, ni riječi da izusti.
Sjeća me se!, pomišlja.
Mama, mama moja!, izgovori otac.
Ustaje poražen s očeve postelje, ostavlja njegova hladna, ispucalim kapilarima prekrivena stopala, i odlazi. Bježi!
Mama, mama moja!, viče za njim otac.
On se ne sjeća da su se tako, kad je bio sasvim mali dječak, njih dvojica igrali. Mame više nije bilo, i on je za utjehu tati bio mama.
Sjetit će se toga sutradan, pa će usprkos velikom granatiraju otići u dom. Ulice će biti krvave i puste.
Ali on trči, nije ga briga za život, jer se sjetio da ga se otac sjetio.
Tamo mu kažu da je rano jutros umro.
I da je zazivao mamu.