Koliko se sjećam, ta rana jesen bila je sparna gotovo kao najtopliji dani kolovoza. Nakon što sam oprala baku, nazula sam stare ugažene tenisice (obuću koju smo prerasli zgazili bismo otraga, pa je koristili kao papuče za van) i izašla. Cijelo dvorište, pa i obližnja šuma, još su uvijek pulsirali ljetom. Poželjela sam da otac umre.
Zečeve sam nahranila već jutros. Nakosila sam dvije kante mekane trave pune djeteline koja je rasla ispod kuće i to im, svakom u njegov kavez, ubacila što sam dublje mogla dosegnuti rukom. Ostavila sam i klip starog kukuruza za svakog zeca. Nikad ih ne bih uspjela pomaziti, bili su nepovjerljivi i približavali su se samo hrani, ali i tada toliko oprezno da bi naslutivši blizinu moje ruke pobjegli od vrata. Kad bi se neka zečica okotila, nismo smjeli prilaziti kavezu, samo bi im otac bacio hranu tako da ni ne gura ruku u zečinjak. Govorio je kako osjete naš miris pa podave svoju mladunčad jer im to smeta. Više nego jednom dogodilo se da neka zečica čak i pojede svoje mlade kada ih rodi i nju bi otac odmah zaklao. Imali smo i takvu mačku, ali majka nije dala na nju. Kad je prvi put podavila svoje mačiće, majka je pretpostavila kako joj se naprosto nije dalo mučiti s malima, da je napravila ono što ih je ionako čekalo jer otac nije čuvao mačiće, tu i tamo bi ostavio samo ponekog mačka, a ostale bi odnio duboko u šumu znajući da će tamo postati nečija hrana. Bilo je tužno gledati te mačke koje su danima zavijale i tražile svoje mlade. Ponekad bi neka i pronašla u šumi svoj okot prije nego bi postao nečiji plijen, ali otac bi ponovno uzeo mačića kojeg bi mačka uspjela donijeti i odnio ga, kasnije nam govoreći da ga sad sigurno neće naći.
Često sam razmišljala o tome što otac osjeća dok odnosi te mačke, dok ih ostavlja, možda i žive zakapa negdje. Je li njegovo srce bilo baždareno tako da nije osjećalo te mačje tuge ili je naprosto bio navikao, kao što mnogi naviknu na manjak nježnosti ili okrutnost? Ne mogu reći da nas otac nije volio, ali mislim da nas nije znao voljeti tako da mi to osjetimo ili znamo. Ponekad sam se pitala i je li na isti način volio tu mladunčad koju bi prinosio smrti.
Sjedila sam, ili sam stajala, ili sam pokušavala izaći iz dnevnog boravka dok sam priželjkivala da oca naprosto nema. Možda nijedno. Majka je već danima bila daleko. Brat joj se razbolio i prvi put otkako pamtim otišla je sama, na nekoliko dana. Danas, kad razmišljam o tome, nisam sigurna jesu li činjenice oko te priče istina ni gdje je zapravo bila tih dana. Sva se rakija u selu prije njenog odlaska ispekla i otac se nije trijeznio danima.
Sigurna sam jedino da to nije bio pokušaj odlaska. Majka nije vjerovala u bijeg, za nju je život bio stajanje u mjestu i pritiskanje tog otiska vlastitom gravitacijom dok ne bi počela sama propadati kroz mjesto na kojem je stajala, dok ne bi toliko bila zakopana da se pomisao na svjetlost činila kao davno ispričana priča u koju još vjeruju samo malena djeca, ne i odrasli ljudi koji znaju da je nemoguće umaknuti, da je nemoguće činiti išta osim propadanja ako su oko tebe nepregledni kilometri kubni mokre zemlje pune gujavica. Majci je bilo prirodno da razgovara sa stvorovima koju su živjeli u tami s njom, da razgovara sa zemljom, i tako je njen život pretvoren u veliku baštu kojom nas je prehranjivala, plijeveći pažljivo centimetar po centimetar travki i korova koji bi se uvijao oko njenog luka, salate ili mladog kupusa.
Ili sam, dok sam razmišljala o našem životu bez njega, bila u babinoj sobi zadižući joj spavaćicu. Prvo bih podignula tkaninu do njenih davno velikih, bujnih sisa dok bi me ona držala rukama oko vrata pa joj polako odlijepila s trbuha stoma vrećicu u koju je putovao sav njen tekući izmet. Nisu to više bila govna, bilo je to nešto dovoljno prerađeno da želiš povraćati od mirisa, ali uvijek sam imala osjećaj kao da je to neki dio njene unutrašnjosti kroz koji se cijedi i odlazi, esencija babe koja će u jednom trenutku sva isteći. Polako sam toplom, mokrom krpom brisala njen trbuh i tu šupljinu koja je izgledala kao da nije od ovoga svijeta, mjesto na kojem je tijelo neprirodno prekinuto, ulaz u unutrašnjost moje babe zjapila je kao ulaz u spilju u kojoj je spavala cijela moja povijest. Bukve su takve bile na dodir, hrapave i glatke istovremeno, a čvrste, i ako bi bukvino drvo gorjelo, jedna bi veća cjepanica učas zagrijala cijelu kuću. Svima bi nam odjednom postalo tako vruće da bismo se skinuli u kratke rukave, a majka bi samo rekla – bukva. Takva je bila i baba. Ležala je na krevetu, dvaput manja nego pamtim, kao dijete koje mogu dignuti bez nekog većeg napora, i puštala, stišćući svoja prazna usta, da toplom vodom brišem njenu koru. Onda bih joj stavila pelenu. Namjestila tako da se ne približava toj rani ni novoj vrećici. Isto sam radila deset godina kasnije kada sam svojoj kćeri pazila na pupak, kad sam ga prala i previjala, a njene pelene isto tako spuštala da ne dodiruju tu izbočenu ranu prekinute fizičke veze s mojim tijelom. Rana moje babe, s druge strane bila je prekinuta veza nje i njene pripadnosti homo sapiensu za koje se moglo malo toga tvrditi osim da svi moraju jesti, piti i vršiti nuždu, a moja baba jednu je od tih linija onemogućila i sada, kao da nije više pripadala ni svom tijelu u koje je, kao i moja kći, ušla kad joj je odrezana veza s majkom.
Po pogledu sam znala da me nekad ne prepoznaje. Tada bi joj se oči stisnule, postale bi nepovjerljive i nikad nisam mogla do kraja uhvatiti pogled. Nisam zapamtila koje su boje bile te njene oči malene poput mojih. Uvijek su mi govorili da najviše ličim na babu.
Možda se sve to s mislima o očevoj smrti dogodilo i kad sam već završavala, dok sam nosila maleni crveni lavor prljave vode prema zahodu, ili dok sam trljala ruke sapunom već peti puta da istjeram taj miris odlazećeg života.
On je tad već duboko spavao na uskom kauču našeg dnevnog boravka. Hrkao je glasno ležeći na leđima kao kukac koji se ne može vratiti na svoje noge. Zatočen u snu i tijelu. Iz ustiju mu je curila slina. Povremeno bi se zakašljao. Jedna ruka visila je s niskog kauča dodirujući tlo. Bila sam sigurna da će utrnuti, ako već nije i da će ga to brzo probuditi.
Kasno ljeto useljavalo se u jabuke kako bi ih natjeralo da predaju svoju kiselost, dozrijevalo je baštu. Nešto se u tijelima predavalo tom udaljavanju sunčeva lica i zemlja je malim naznakama pokazivala da je spremna odustati, obznaniti poraz pred nadolazećim kraćenjem dana, pred mrakom.
Mrak je curio niz očevu ruku jednako nepokolebljivo kao što se valjao iz šume u sumrak. Mrak se držao njegove sjene, skoro neprimjetno, uvijek nas podsjećajući da budemo tiši, pristojniji, neprimjetniji. Mogao je to biti bilo čiji mrak, sad kad razmišljam, udaljena od te viskozne tekućine, mogao je ući u bilo koga bilo kada. Ponekad se znao zavući u bratove tenisice, uvijek je bio ispod kreveta, a nekad je odlutao i na majčine hrapave dlanove, pod njene prljave nokte. Kada bih bila bespomoćna u predugom trajanju zimskog dana koji nije dozvoljavao da se sati skrate kopanjem ili sadnjom, mirisala bi cijela na mrak i znali smo da se tada zavukao u svu njenu odjeću poput dima.
*
Mačići su umrli. Samo tako, kaže mi mama. Ujutro ih je pronašla mrtve. Oboje.Vrag bi ga znao što je. Već su bili veliki. Već su gotovo preživjeli sve što je trebalo preživjeti. Jesam li ja preživjela?
Kad otac kolje zečeve, njegova ruka uhvati zeca za šiju, a potom ga nosi do panja. Ali nisam sigurna. Sve čega se sjećam od toga golo je tijelo koje visi na starom orahu. Šape su im čvrsto zavezane za najnižu granu, a oni vise glavom prema dolje. Je li otac prvo zečevima prerezao vrat ili ih je poput pilića na panju obezglavio? Je li im davao milost brze smrti? Je li im rekao ikada da mu je žao? Koliko je smrti moguće nositi dok sam ne postaneš ta smrt? Možemo li se ikada oprati od smrti kad nas jednom dodirne?
Rekla bih da smrt dodiruje ovako: prvo pomisliš da je cijeli svijet ohlađen na apsolutnu nulu, a potom shvatiš da se gušiš u prostoru bez zraka. Svemirski vakuum nije toliko zastršujuć kao smrt, u svemiru je ništavilo smisleno jer fotoni svjetlosti i dalje prehodavaju tolike tisuće, milijune svjetlosnih godina, milijarde kilometara i bore se da svaki upadne u jedan sasvim običan živac, organ vida. Toliko truda usred toliko ohlađenog mraka. Ipak, kad smrt dodirne, ništa se u nama ne može nanovo izmisliti, ne može se poništiti. Možda je to i greška, pad sustava – kad pokušamo smrt gurnuti od nas nakon tog dodira. Priglimo li je, taj suštinski ravnodušni mrak, što će nam reći o nama?
Pokretni mrakovi
Koliko se sjećam, ta rana jesen bila je sparna gotovo kao najtopliji dani kolovoza. Nakon što sam oprala baku, nazula sam stare ugažene tenisice (obuću koju smo prerasli zgazili bismo otraga, pa je koristili kao papuče za van) i izašla. Cijelo dvorište, pa i obližnja šuma, još su uvijek pulsirali ljetom. Poželjela sam da otac umre.
Zečeve sam nahranila već jutros. Nakosila sam dvije kante mekane trave pune djeteline koja je rasla ispod kuće i to im, svakom u njegov kavez, ubacila što sam dublje mogla dosegnuti rukom. Ostavila sam i klip starog kukuruza za svakog zeca. Nikad ih ne bih uspjela pomaziti, bili su nepovjerljivi i približavali su se samo hrani, ali i tada toliko oprezno da bi naslutivši blizinu moje ruke pobjegli od vrata. Kad bi se neka zečica okotila, nismo smjeli prilaziti kavezu, samo bi im otac bacio hranu tako da ni ne gura ruku u zečinjak. Govorio je kako osjete naš miris pa podave svoju mladunčad jer im to smeta. Više nego jednom dogodilo se da neka zečica čak i pojede svoje mlade kada ih rodi i nju bi otac odmah zaklao. Imali smo i takvu mačku, ali majka nije dala na nju. Kad je prvi put podavila svoje mačiće, majka je pretpostavila kako joj se naprosto nije dalo mučiti s malima, da je napravila ono što ih je ionako čekalo jer otac nije čuvao mačiće, tu i tamo bi ostavio samo ponekog mačka, a ostale bi odnio duboko u šumu znajući da će tamo postati nečija hrana. Bilo je tužno gledati te mačke koje su danima zavijale i tražile svoje mlade. Ponekad bi neka i pronašla u šumi svoj okot prije nego bi postao nečiji plijen, ali otac bi ponovno uzeo mačića kojeg bi mačka uspjela donijeti i odnio ga, kasnije nam govoreći da ga sad sigurno neće naći.
Često sam razmišljala o tome što otac osjeća dok odnosi te mačke, dok ih ostavlja, možda i žive zakapa negdje. Je li njegovo srce bilo baždareno tako da nije osjećalo te mačje tuge ili je naprosto bio navikao, kao što mnogi naviknu na manjak nježnosti ili okrutnost? Ne mogu reći da nas otac nije volio, ali mislim da nas nije znao voljeti tako da mi to osjetimo ili znamo. Ponekad sam se pitala i je li na isti način volio tu mladunčad koju bi prinosio smrti.
Sjedila sam, ili sam stajala, ili sam pokušavala izaći iz dnevnog boravka dok sam priželjkivala da oca naprosto nema. Možda nijedno. Majka je već danima bila daleko. Brat joj se razbolio i prvi put otkako pamtim otišla je sama, na nekoliko dana. Danas, kad razmišljam o tome, nisam sigurna jesu li činjenice oko te priče istina ni gdje je zapravo bila tih dana. Sva se rakija u selu prije njenog odlaska ispekla i otac se nije trijeznio danima.
Sigurna sam jedino da to nije bio pokušaj odlaska. Majka nije vjerovala u bijeg, za nju je život bio stajanje u mjestu i pritiskanje tog otiska vlastitom gravitacijom dok ne bi počela sama propadati kroz mjesto na kojem je stajala, dok ne bi toliko bila zakopana da se pomisao na svjetlost činila kao davno ispričana priča u koju još vjeruju samo malena djeca, ne i odrasli ljudi koji znaju da je nemoguće umaknuti, da je nemoguće činiti išta osim propadanja ako su oko tebe nepregledni kilometri kubni mokre zemlje pune gujavica. Majci je bilo prirodno da razgovara sa stvorovima koju su živjeli u tami s njom, da razgovara sa zemljom, i tako je njen život pretvoren u veliku baštu kojom nas je prehranjivala, plijeveći pažljivo centimetar po centimetar travki i korova koji bi se uvijao oko njenog luka, salate ili mladog kupusa.
Ili sam, dok sam razmišljala o našem životu bez njega, bila u babinoj sobi zadižući joj spavaćicu. Prvo bih podignula tkaninu do njenih davno velikih, bujnih sisa dok bi me ona držala rukama oko vrata pa joj polako odlijepila s trbuha stoma vrećicu u koju je putovao sav njen tekući izmet. Nisu to više bila govna, bilo je to nešto dovoljno prerađeno da želiš povraćati od mirisa, ali uvijek sam imala osjećaj kao da je to neki dio njene unutrašnjosti kroz koji se cijedi i odlazi, esencija babe koja će u jednom trenutku sva isteći. Polako sam toplom, mokrom krpom brisala njen trbuh i tu šupljinu koja je izgledala kao da nije od ovoga svijeta, mjesto na kojem je tijelo neprirodno prekinuto, ulaz u unutrašnjost moje babe zjapila je kao ulaz u spilju u kojoj je spavala cijela moja povijest. Bukve su takve bile na dodir, hrapave i glatke istovremeno, a čvrste, i ako bi bukvino drvo gorjelo, jedna bi veća cjepanica učas zagrijala cijelu kuću. Svima bi nam odjednom postalo tako vruće da bismo se skinuli u kratke rukave, a majka bi samo rekla – bukva. Takva je bila i baba. Ležala je na krevetu, dvaput manja nego pamtim, kao dijete koje mogu dignuti bez nekog većeg napora, i puštala, stišćući svoja prazna usta, da toplom vodom brišem njenu koru. Onda bih joj stavila pelenu. Namjestila tako da se ne približava toj rani ni novoj vrećici. Isto sam radila deset godina kasnije kada sam svojoj kćeri pazila na pupak, kad sam ga prala i previjala, a njene pelene isto tako spuštala da ne dodiruju tu izbočenu ranu prekinute fizičke veze s mojim tijelom. Rana moje babe, s druge strane bila je prekinuta veza nje i njene pripadnosti homo sapiensu za koje se moglo malo toga tvrditi osim da svi moraju jesti, piti i vršiti nuždu, a moja baba jednu je od tih linija onemogućila i sada, kao da nije više pripadala ni svom tijelu u koje je, kao i moja kći, ušla kad joj je odrezana veza s majkom.
Po pogledu sam znala da me nekad ne prepoznaje. Tada bi joj se oči stisnule, postale bi nepovjerljive i nikad nisam mogla do kraja uhvatiti pogled. Nisam zapamtila koje su boje bile te njene oči malene poput mojih. Uvijek su mi govorili da najviše ličim na babu.
Možda se sve to s mislima o očevoj smrti dogodilo i kad sam već završavala, dok sam nosila maleni crveni lavor prljave vode prema zahodu, ili dok sam trljala ruke sapunom već peti puta da istjeram taj miris odlazećeg života.
On je tad već duboko spavao na uskom kauču našeg dnevnog boravka. Hrkao je glasno ležeći na leđima kao kukac koji se ne može vratiti na svoje noge. Zatočen u snu i tijelu. Iz ustiju mu je curila slina. Povremeno bi se zakašljao. Jedna ruka visila je s niskog kauča dodirujući tlo. Bila sam sigurna da će utrnuti, ako već nije i da će ga to brzo probuditi.
Kasno ljeto useljavalo se u jabuke kako bi ih natjeralo da predaju svoju kiselost, dozrijevalo je baštu. Nešto se u tijelima predavalo tom udaljavanju sunčeva lica i zemlja je malim naznakama pokazivala da je spremna odustati, obznaniti poraz pred nadolazećim kraćenjem dana, pred mrakom.
Mrak je curio niz očevu ruku jednako nepokolebljivo kao što se valjao iz šume u sumrak. Mrak se držao njegove sjene, skoro neprimjetno, uvijek nas podsjećajući da budemo tiši, pristojniji, neprimjetniji. Mogao je to biti bilo čiji mrak, sad kad razmišljam, udaljena od te viskozne tekućine, mogao je ući u bilo koga bilo kada. Ponekad se znao zavući u bratove tenisice, uvijek je bio ispod kreveta, a nekad je odlutao i na majčine hrapave dlanove, pod njene prljave nokte. Kada bih bila bespomoćna u predugom trajanju zimskog dana koji nije dozvoljavao da se sati skrate kopanjem ili sadnjom, mirisala bi cijela na mrak i znali smo da se tada zavukao u svu njenu odjeću poput dima.
*
Mačići su umrli. Samo tako, kaže mi mama. Ujutro ih je pronašla mrtve. Oboje.Vrag bi ga znao što je. Već su bili veliki. Već su gotovo preživjeli sve što je trebalo preživjeti. Jesam li ja preživjela?
Kad otac kolje zečeve, njegova ruka uhvati zeca za šiju, a potom ga nosi do panja. Ali nisam sigurna. Sve čega se sjećam od toga golo je tijelo koje visi na starom orahu. Šape su im čvrsto zavezane za najnižu granu, a oni vise glavom prema dolje. Je li otac prvo zečevima prerezao vrat ili ih je poput pilića na panju obezglavio? Je li im davao milost brze smrti? Je li im rekao ikada da mu je žao? Koliko je smrti moguće nositi dok sam ne postaneš ta smrt? Možemo li se ikada oprati od smrti kad nas jednom dodirne?
Rekla bih da smrt dodiruje ovako: prvo pomisliš da je cijeli svijet ohlađen na apsolutnu nulu, a potom shvatiš da se gušiš u prostoru bez zraka. Svemirski vakuum nije toliko zastršujuć kao smrt, u svemiru je ništavilo smisleno jer fotoni svjetlosti i dalje prehodavaju tolike tisuće, milijune svjetlosnih godina, milijarde kilometara i bore se da svaki upadne u jedan sasvim običan živac, organ vida. Toliko truda usred toliko ohlađenog mraka. Ipak, kad smrt dodirne, ništa se u nama ne može nanovo izmisliti, ne može se poništiti. Možda je to i greška, pad sustava – kad pokušamo smrt gurnuti od nas nakon tog dodira. Priglimo li je, taj suštinski ravnodušni mrak, što će nam reći o nama?
2019./2020.
(Iz romana radnog naslova “Razgovori s mrakom”)