Onog časa kada je u ponedjeljak s nastavnicom biologije kročila u naše odjeljenje sedmo jedan, svi dječaci su se nepovratno zaljubili u nju. Osim mene kome se to desilo još u subotu, kada sam je prvi put vidio. Kada sam njoj i njenom ocu pomagao da smjeste stvari u baba Milicinu sobicu.
Doselili su iz glavnog grada i dočekao ih je samo naš nastavnik likovnog koji je njenog oca znao još sa studija. Našao im je sobu u najbližem komšiluku moje babe, kod baba Milice koja nije imala nikakvu penziju i živjela je od izdavanja dva mala golubarnika, kako je voljela reći. Prethodni stanari su joj pobjegli s tri neplaćene kirije, pa je novi podstanar morao da joj izbroji svaku paru prije no što priviri u sobu. Mene je bilo malo stid kada je stala na prag i rekla da bez soldi nema ni koraka naprijed, a nastavnik likovnog se grdno ljutio. No, Beograđanin se samo slatko smijao i platio. Dao je i preko traženog i teatralno zakoračio u sobu baš kao da ulazi u dvorsku odaju.
– Samo je važno da prozor gleda na more i da jugo lupa o okna – veselo je rekao.
– A lupaće, ne boj se, bar ti toga ovdje neće falit. Svega ostalog hoće, vidjećeš, no ti, valjda, znaš što činiš – s neskrivenim prijekorom uzvratio mu je kolega ovdašnji.
Mala Beograđanka je izgubljeno gledala oko sebe, u niski plafon, u oguljene zidove, u rasklimani pod. Bojažljivo je ušla u sobu, grčevito držeći u rukama ogromnu torbu, ne znajući što bi s njom. Gurali smo se po skučenom prostoru između dva kreveta i ormara, a ja se petljao u želji da im pomognem, da budem dobar domaćin.
Dva sata ranije, od kad sam od moje babe načuo da u komšiluk stižu novi stanari, a od nastavnika likovnog da je djevojčica mojih godina, čekao sam ih. Ona će učiti u našoj školi, rekao je nastavnik, a njen će otac predavati likovno u srednjoj – sve je on već sredio.
Čim sam je ugledao kako izlazi iz crnog taksija barske registracije, znao sam da su sve moje dotadašnje velike ljubavi u tom trenutku kliznule koju skalu niže na ljestvici značaja u mom životu. Sve je izdvajalo od djevojčica koje sam poznavao: hod uspravnog ždrijebeta, vrat vitkog labuda, usta boje trešnje, oči crne višnje… te sam noći napisao pjesmu, koja mi se skockala odmah tu kod taksija. I njeno ime Isidora niko do tada nije znao. Osim mene, opet, koji sam nekoliko dana ranije u titogradskoj Nami, kupio najnoviju singl ploču Radeta Vučkovića ‘Tako je plakala Isidora’, što je postajala veliki hit. A ja sam, zapravo, kada me otac vodio kod kožnog ljekara zbog nekih fleka po rukama, tražio prodavnicu ‘Jugotona’ i najnovijeg Mikija Jevremovića sa ‘Ako jednom sretneš Mariju’, ali te ploče nigdje nije bilo. Sve se rasprodalo za tri dana, a “Isidora’ je tek bila stigla i rekli su mi da je strašna, pa sam kupio nju.
I u moj razred je stigla Isidora, Dora, Dorica, bijela, tanka, nježna, lakonoga, što je sve djevojčice užasno nervirala s crvenom maramom na glavi. Baš onom koju smo svi dječaci zadivljeno gledali i koja je još više isticala njenu svijetlu put. Na školskoj fotografiji tog septembra blještalo je samo njeno bijelo lice među crnpurastim osmijesima poslijeljetnjih cigančića.
Sjela je do mene, radosna što me vidi poznatog, iako smo kod baba Milice progovorili tek koju riječ. Bio sam ponosan, srećan i ustreptao, ali je i teško breme odgovornosti i dokazivanja palo na moja mršava pleća, što ih je majka često zabrinuto premjeravala očima i pokušavala da ih popravi odvratnim, gorkim beviplexom i jajetom mućenim sa šećerom. Sada sam cijelom društvu morao pokazati i dokazati da sam dorastao i izazovu velegradske cure i nije bilo vitamina i sirupa koje ne bih na iskap popio samo da uspijem. No, znao sam, nisam bio baš toliko naivan – Popaj sa svojim spanaćem bio je samo crtani lik i čarobnog napitka za moju muku u trgovini nije bilo.
Bilo je kasno ljeto i bilo je nepodnošljivo sjediti u školi, a plaža je bila odmah tu i more je bilo toplije nego ikad. Bježali smo sa časova, svi mi dječaci i samo dvije djevojčice. Jedna od njih uvijek je bila Dora, nije joj trebalo dva puta reći. Nagovarao sam je da plivamo do Gepa, hrabrio je da to nije mnogo, samo neka me prati… i bila je na Gepu prije mene. Dosadilo joj je da me čeka, zezala me, smijala mi se, nudila da mi pomogne, da me spasi da se ne udavim. Uspravila bi se, zatim, i mirno, kao sa stolice, skočila u more sa najviše stijene, do koje ja još nisam bio stig’o. Na glavu… Hodao sam po ivici starogradskog bedema, suvih usta i drhtavih nogu, ne usuđujući se da pogledam u ponor i Dora se divila mojoj hrabrosti. Onda se lako kao mačka uspela na taj isti bedem i plesala, lebdjela, letjela nad oštrim stijenama o koje se razbijalo more. Brinuo sam, strepio i bio do kraja siguran: niko na svijetu nije bio zaljubljeniji od mene!
Utrčala je u učionicu, prišla mi i usplahireno rekla da ništa ne pitam, samo da skinem svoju crvenu majicu, okrenula je leđa i s njih hitro strgla svoju bijelu. Zbunjen, navlačio sam je na svoje tjelo, a ona je već sjedila u klupi u mojoj novoj crvenoj ‚Alhos’ majici, što mi je ujna donijela iz Sarajeva.
S razrednim starješinom među nas je polulud, izbezumljen od ljutnje, uletio Profesor, naš omiljeni lik sa plaže. Po cijeli dan je taj penzionisani profesor, Dorin sugrađanin, ležao na pijesku, na svom ogromnom dušeku visokom kao dva obična i sunčao svoja isto tako ogromna muda što su kuljala iz gaća na sve strane. Uživali smo da mu izdušujemo dušek i bili smo se jako izvještili prikradanju i nečujnom vađenju čepa. Profesor bi najednom potonuo, našao bi se na tvrdom pijesku, a predstava što je zatim slijedila uljepšavala je kraj našeg ljeta.
Dora je vidjela da je za nama stigao do škole i čula da traži ‚onoga u crvenoj majici’, onoga što ga najviše nervira i da kazuje direktoru da je ‚banda’ ušla baš u ‚onu’ učionicu. Sada nas je zagledao kao njemački SS oficir beogradske ilegalce u ‚Otpisanim’, išao od jednog do drugog dječaka i uzimao mu mjeru. Stao je preda mnom, gledao me, njuškao, mirisao i samo sam čekao da me kao lav oliže svojim velikim, rapavim jezikom, ali je ipak pošao dalje. I odmah se vratio i opet me zagledao, škiljio očima i nervozno promrmljao da baš ličim, ali nemam crvenu majicu! Urlik trijumfa i oduševljenja prolomio se školom i bližom okolinom kada je Profesor neobavljena posla napuštao razred. Razredni starješina nas je samo pokosio očima i prosiktao da će nam on pokazati naše majice. I crvene i bijele.
Isidora je bila junak škole, svi su se dječaci dodatno – ako je to ikako bilo moguće – u nju zaljubili, a i djevojčice su je, konačno, prihvatile. U njenoj majici, u klupi do nje, sjedio je dječak što je tog kasnog oktobarskog ljeta bio najzaljubljenije biće na planeti Zemlji, koja je ravnodušno pičila svemirom, vrteći se neumorno, kao blesava…
– Ovi su ti moji stanari, čini mi se, malo ćaknuti – pričala je baba Milica mojoj babi, a moje naćuljene antene hvatale svaku riječ – on ti ustane u devet zora i ide da se banja u more, a ova se mala po dva sata nešto peči i maše rukama i nogama pred ogledalom. Navije onu muziku što je puštaju na televiziji kad umre neki glavar, pa ti u nekakvoj mrčo suknjici sve mlati i vrti nogama. Otac joj dođe mokar i pokupi one svoje drangulije i ide u borove da šara neke đavole. A kad god ih pitam o ženi, majci, ima li je, đe je, bježe i vrdaju, prave se gluvi i obrću priču.
Znao sam, pričala mi je Dora, da je u Beogradu išla u baletsku školu, ali nije pominjala da i ovdje vježba i to još u zoru. Sad sam shvatio zašto se svijetlo u njenoj sobi rano gasi – otac i ona su najranije ustajali, ali i prvi odlazili na spavanje.
Riješio sam da je na Bibinom rođendanu konačno poljubim. Plesaćemo i neko će, kao i uvijek, zamračiti prozore i ja tu priliku ne smijem propustiti, jer nisam više mogao da živim u toj i takvoj neizvjesnosti: da li mi je cura ili nije? Svi su mislili da jeste, ponekad bih to pomislio i ja, ali bi tek poljubac, pravi, bio pečat koji bi za vazda ovjerio da smo nešto mnogo više od običnih školskih drugara. Ponio sam sobom, osim poklona, i ploču s pjesmom o Isidori, a ‚Mariju’ i ‘Romanu’ imala je Biba, pa je zabava slobodno mogla da počne. Majka joj je pošla u komšiluk, a otac u lov i kuća je cijela bila naša. Došlo je sedam dječaka i devet djevojčica, ali se meni napunila soba tek kad je u nju stupila Dorica. Bila je u maloj baletskoj suknjici, a kosa joj je bila vezana velikom, bijelom mašnom što je ličila na sniježnog leptira. Ozračila je zatamnjenu sobu, upalilo se svijetlo ili su to samo zasijale naše oči, ne znam više, ali je u trenu nestao mrak, to ljubljeno tajanstvo mraka, koje smo željeli, koje smo sanjali, koje je mamilo, kojeg smo se bojali…
Biba je neprestalo trčala po kući i s peškirom razgrtala miris duvanskog dima, vina i piva, (‘ubiće me majka’) što su pod džemperima unesena. Pio sam Rubinov Royal, poluslatko dezertno vino – pisalo je na etiketi, i u sebe sam, stresajući se, žurno nalio prvu čašu. Druga je bila laka i slatka, preslatka, pa sam se čudio što piše da je to vino poluslatko, kad je bilo sasvim slatko. I primamljivo, i neodoljivo, i plavilo me toplinom, i rušilo mi granice, i otvaralo mi prozore, i mutilo mi vidik…
Gledao sam Isidoru kako igra, kako leti po sobi ne dodirujući tle, kao da je pod njenim nogama nevidljiva paukova mreža ili je nose anđeoska krila što ih moje oči ne mogu vidjeti, ali znao sam, bio siguran: samo anđeli mogu tako!
Već sam se duboko topio u vinu, a na mom krhkom ramenu razlila se Isidora. Plesali smo, Rade je pjevao o njenom plaču ‘kad smo se rastali tamo na obali mora’ i moje su usne dotakle njen obraz. Bio je vlažan i slan. Trgao sam se iznenađen i sreo njene uplakane oči. Pogledala me tužno – nisam ni pomišljao da i ona to može – krenula je nešto da kaže, zagrcnula se, briznula u plač i istrčala iz sobe. Bio sam zbunjen, smuvan od vina i njenog mirisa, a ljut i uvrijeđen što me tako pred svima napustila. Čuo sam zlurado podsmjehivanje društva koje nije znalo što od sebe čini, prateći nas dvoje.
Sjeo sam, dohvatio bocu i bez mjere sipao u suvo grlo i bez lijeka ispolivao novi džemper boje bijele kafe, što ga je mama plela čitav mjesec dana, jer nikako nije znala da uglavi rukave. U zadnji čas stigao sam do dvorišta i izbjegao da nagrdim Bibinu kuću, pa sam se dušom dijelio nad cvijećem njene majke. Povraćao sam sve crveno i mislio da je došao kraj mog kratkog i tužnog života. S mukom sam podigao glavu želeći da glasno ostavim poruku da neću nikakvo cvijeće i patetične govore, nego da me na posljednji put prati samo pjesma o Isidori. Zaustio sam, ali su mi grlo i usta bili odvratno kiseli i riječ nije polazila. Otvaralo mi se lagano pred očima, gledao sam oko sebe i vidio: Isidora je sjedila na klupi ispred mene, gledala u more i tiho plakala. Prišao sam i sjeo do nje, ćutao i molio Boga da nije vidjela kako povraćam.
Sve smo se rijeđe družili poslije nastave, a i u školi je bila nevesela i zamišljena. Bio sam ubijeđen da je to uticaj jeseni i kiše, jer znao sam priču da jugo neke ljude strašno mijenja. A jesen je bila sva siva i mokra i talasi su nas konačno istjerali s plaže.
– Reče li mi ti da ‘oće sobu za godinu dana, a? – ljuto je baba Milica propitivala nastavnika likovnog, k’o siroto malo đače – što je sad ovo, ‘oće da idu i đe ću ja sad usred zime nać druge, a? E, e, boli tebe puno, sito ti je prkno, plata, prodaješ slike, a ja?
Umro sam, disao nisam u babinom predsoblju, samo su mi se uši raširile kao listovi adama što je rastao tu, u četvrtastoj limenoj kanti s etiketom kravljeg sira iz Osijeka.
– Što ću ja, jadan, ko da me neko nešto pitao. Molio me, prijatelji smo i kolege, da mu nađem smještaj, posao i sve sam učinio – u čudu se našao nastavnik. – A, bogami sam znao da će ovako da se završi. Nije mala više mogla da izdrži bez majke, nazvala je telefonom, kazala joj gdje je i sad ona dolazi po nju. Sad, u ove dva dana, a ide i on – što će ovdje sam?! Oni su ti se, Mile moja, ovdje bili sakrili, pobjegli. Mala je po razvodu pripala majci, pa prvi put kad se na nju naljutila rekla je ocu da hoće da bude sa njim. Njemu ti je malo trebalo, ‘em je voli do neba, ‘em je lak u glavu za svakojake blesavluke i stigli su ovdje…
Zakleo bih se da je onaj isti crni taksi iz Bara pred babinu kuću doveo i lijepu, visoku ženu u bundi i tamnim naočarima. Isidora je čekala, potrčala joj je u susret i u njenom zagrljaju ostala, činilo mi se, pola dana. Prišao je i otac, zagrlio ih obje i tako su smiješno spetljani stajali, mrmljali i plakali na sred baba Milicinog dvorišta, a dvije babe, ja i nastavnik sjedili na širokom kamenom pragu i buljili u njih.
Sjutradan je Isidora došla u razred i sa svima se ljubazno pozdravila, a meni je rekla da ćemo se rastati ‘tamo’, kad popodne bude kretala na put.
Nisam popodne bio ‘tamo’, nisam htio da se rastajem sa njom i nikad poslije nisam vidio Isidoru. Baba mi je sjutradan rekla da sam baš bezobrazan i da je sirota djevojčica plačući ušla u auto, jedva su je ugurali da ne zakasne. Nije htjela da putuje, a da se ne oprosti od mene i mnogo je, baš mnogo, plakala.
Pa što, mislio sam, vrlo važno, plakala pa prestala, čudna mi čuda, sve djevojčice plaču … istrčao sam iz kuće i bez osvrtanja stigao do bedema na kome sam sa Doricom svakodnevno sjedio. Suze su se slivale niz uglačani kamen ravno u more i golim se okom moglo vidjeti – da je samo nekog bilo da to gleda – kako more narasta, kako nadolazi plima. A moji su naivni drugari, glupani obični, čvrsto vjerovali da plima nastaje usljed uticaja Mjeseca i sličnih budalaština.
Tako je plakala Isidora
Onog časa kada je u ponedjeljak s nastavnicom biologije kročila u naše odjeljenje sedmo jedan, svi dječaci su se nepovratno zaljubili u nju. Osim mene kome se to desilo još u subotu, kada sam je prvi put vidio. Kada sam njoj i njenom ocu pomagao da smjeste stvari u baba Milicinu sobicu.
Doselili su iz glavnog grada i dočekao ih je samo naš nastavnik likovnog koji je njenog oca znao još sa studija. Našao im je sobu u najbližem komšiluku moje babe, kod baba Milice koja nije imala nikakvu penziju i živjela je od izdavanja dva mala golubarnika, kako je voljela reći. Prethodni stanari su joj pobjegli s tri neplaćene kirije, pa je novi podstanar morao da joj izbroji svaku paru prije no što priviri u sobu. Mene je bilo malo stid kada je stala na prag i rekla da bez soldi nema ni koraka naprijed, a nastavnik likovnog se grdno ljutio. No, Beograđanin se samo slatko smijao i platio. Dao je i preko traženog i teatralno zakoračio u sobu baš kao da ulazi u dvorsku odaju.
– Samo je važno da prozor gleda na more i da jugo lupa o okna – veselo je rekao.
– A lupaće, ne boj se, bar ti toga ovdje neće falit. Svega ostalog hoće, vidjećeš, no ti, valjda, znaš što činiš – s neskrivenim prijekorom uzvratio mu je kolega ovdašnji.
Mala Beograđanka je izgubljeno gledala oko sebe, u niski plafon, u oguljene zidove, u rasklimani pod. Bojažljivo je ušla u sobu, grčevito držeći u rukama ogromnu torbu, ne znajući što bi s njom. Gurali smo se po skučenom prostoru između dva kreveta i ormara, a ja se petljao u želji da im pomognem, da budem dobar domaćin.
Dva sata ranije, od kad sam od moje babe načuo da u komšiluk stižu novi stanari, a od nastavnika likovnog da je djevojčica mojih godina, čekao sam ih. Ona će učiti u našoj školi, rekao je nastavnik, a njen će otac predavati likovno u srednjoj – sve je on već sredio.
Čim sam je ugledao kako izlazi iz crnog taksija barske registracije, znao sam da su sve moje dotadašnje velike ljubavi u tom trenutku kliznule koju skalu niže na ljestvici značaja u mom životu. Sve je izdvajalo od djevojčica koje sam poznavao: hod uspravnog ždrijebeta, vrat vitkog labuda, usta boje trešnje, oči crne višnje… te sam noći napisao pjesmu, koja mi se skockala odmah tu kod taksija. I njeno ime Isidora niko do tada nije znao. Osim mene, opet, koji sam nekoliko dana ranije u titogradskoj Nami, kupio najnoviju singl ploču Radeta Vučkovića ‘Tako je plakala Isidora’, što je postajala veliki hit. A ja sam, zapravo, kada me otac vodio kod kožnog ljekara zbog nekih fleka po rukama, tražio prodavnicu ‘Jugotona’ i najnovijeg Mikija Jevremovića sa ‘Ako jednom sretneš Mariju’, ali te ploče nigdje nije bilo. Sve se rasprodalo za tri dana, a “Isidora’ je tek bila stigla i rekli su mi da je strašna, pa sam kupio nju.
I u moj razred je stigla Isidora, Dora, Dorica, bijela, tanka, nježna, lakonoga, što je sve djevojčice užasno nervirala s crvenom maramom na glavi. Baš onom koju smo svi dječaci zadivljeno gledali i koja je još više isticala njenu svijetlu put. Na školskoj fotografiji tog septembra blještalo je samo njeno bijelo lice među crnpurastim osmijesima poslijeljetnjih cigančića.
Sjela je do mene, radosna što me vidi poznatog, iako smo kod baba Milice progovorili tek koju riječ. Bio sam ponosan, srećan i ustreptao, ali je i teško breme odgovornosti i dokazivanja palo na moja mršava pleća, što ih je majka često zabrinuto premjeravala očima i pokušavala da ih popravi odvratnim, gorkim beviplexom i jajetom mućenim sa šećerom. Sada sam cijelom društvu morao pokazati i dokazati da sam dorastao i izazovu velegradske cure i nije bilo vitamina i sirupa koje ne bih na iskap popio samo da uspijem. No, znao sam, nisam bio baš toliko naivan – Popaj sa svojim spanaćem bio je samo crtani lik i čarobnog napitka za moju muku u trgovini nije bilo.
Bilo je kasno ljeto i bilo je nepodnošljivo sjediti u školi, a plaža je bila odmah tu i more je bilo toplije nego ikad. Bježali smo sa časova, svi mi dječaci i samo dvije djevojčice. Jedna od njih uvijek je bila Dora, nije joj trebalo dva puta reći. Nagovarao sam je da plivamo do Gepa, hrabrio je da to nije mnogo, samo neka me prati… i bila je na Gepu prije mene. Dosadilo joj je da me čeka, zezala me, smijala mi se, nudila da mi pomogne, da me spasi da se ne udavim. Uspravila bi se, zatim, i mirno, kao sa stolice, skočila u more sa najviše stijene, do koje ja još nisam bio stig’o. Na glavu… Hodao sam po ivici starogradskog bedema, suvih usta i drhtavih nogu, ne usuđujući se da pogledam u ponor i Dora se divila mojoj hrabrosti. Onda se lako kao mačka uspela na taj isti bedem i plesala, lebdjela, letjela nad oštrim stijenama o koje se razbijalo more. Brinuo sam, strepio i bio do kraja siguran: niko na svijetu nije bio zaljubljeniji od mene!
Utrčala je u učionicu, prišla mi i usplahireno rekla da ništa ne pitam, samo da skinem svoju crvenu majicu, okrenula je leđa i s njih hitro strgla svoju bijelu. Zbunjen, navlačio sam je na svoje tjelo, a ona je već sjedila u klupi u mojoj novoj crvenoj ‚Alhos’ majici, što mi je ujna donijela iz Sarajeva.
S razrednim starješinom među nas je polulud, izbezumljen od ljutnje, uletio Profesor, naš omiljeni lik sa plaže. Po cijeli dan je taj penzionisani profesor, Dorin sugrađanin, ležao na pijesku, na svom ogromnom dušeku visokom kao dva obična i sunčao svoja isto tako ogromna muda što su kuljala iz gaća na sve strane. Uživali smo da mu izdušujemo dušek i bili smo se jako izvještili prikradanju i nečujnom vađenju čepa. Profesor bi najednom potonuo, našao bi se na tvrdom pijesku, a predstava što je zatim slijedila uljepšavala je kraj našeg ljeta.
Dora je vidjela da je za nama stigao do škole i čula da traži ‚onoga u crvenoj majici’, onoga što ga najviše nervira i da kazuje direktoru da je ‚banda’ ušla baš u ‚onu’ učionicu. Sada nas je zagledao kao njemački SS oficir beogradske ilegalce u ‚Otpisanim’, išao od jednog do drugog dječaka i uzimao mu mjeru. Stao je preda mnom, gledao me, njuškao, mirisao i samo sam čekao da me kao lav oliže svojim velikim, rapavim jezikom, ali je ipak pošao dalje. I odmah se vratio i opet me zagledao, škiljio očima i nervozno promrmljao da baš ličim, ali nemam crvenu majicu! Urlik trijumfa i oduševljenja prolomio se školom i bližom okolinom kada je Profesor neobavljena posla napuštao razred. Razredni starješina nas je samo pokosio očima i prosiktao da će nam on pokazati naše majice. I crvene i bijele.
Isidora je bila junak škole, svi su se dječaci dodatno – ako je to ikako bilo moguće – u nju zaljubili, a i djevojčice su je, konačno, prihvatile. U njenoj majici, u klupi do nje, sjedio je dječak što je tog kasnog oktobarskog ljeta bio najzaljubljenije biće na planeti Zemlji, koja je ravnodušno pičila svemirom, vrteći se neumorno, kao blesava…
– Ovi su ti moji stanari, čini mi se, malo ćaknuti – pričala je baba Milica mojoj babi, a moje naćuljene antene hvatale svaku riječ – on ti ustane u devet zora i ide da se banja u more, a ova se mala po dva sata nešto peči i maše rukama i nogama pred ogledalom. Navije onu muziku što je puštaju na televiziji kad umre neki glavar, pa ti u nekakvoj mrčo suknjici sve mlati i vrti nogama. Otac joj dođe mokar i pokupi one svoje drangulije i ide u borove da šara neke đavole. A kad god ih pitam o ženi, majci, ima li je, đe je, bježe i vrdaju, prave se gluvi i obrću priču.
Znao sam, pričala mi je Dora, da je u Beogradu išla u baletsku školu, ali nije pominjala da i ovdje vježba i to još u zoru. Sad sam shvatio zašto se svijetlo u njenoj sobi rano gasi – otac i ona su najranije ustajali, ali i prvi odlazili na spavanje.
Riješio sam da je na Bibinom rođendanu konačno poljubim. Plesaćemo i neko će, kao i uvijek, zamračiti prozore i ja tu priliku ne smijem propustiti, jer nisam više mogao da živim u toj i takvoj neizvjesnosti: da li mi je cura ili nije? Svi su mislili da jeste, ponekad bih to pomislio i ja, ali bi tek poljubac, pravi, bio pečat koji bi za vazda ovjerio da smo nešto mnogo više od običnih školskih drugara. Ponio sam sobom, osim poklona, i ploču s pjesmom o Isidori, a ‚Mariju’ i ‘Romanu’ imala je Biba, pa je zabava slobodno mogla da počne. Majka joj je pošla u komšiluk, a otac u lov i kuća je cijela bila naša. Došlo je sedam dječaka i devet djevojčica, ali se meni napunila soba tek kad je u nju stupila Dorica. Bila je u maloj baletskoj suknjici, a kosa joj je bila vezana velikom, bijelom mašnom što je ličila na sniježnog leptira. Ozračila je zatamnjenu sobu, upalilo se svijetlo ili su to samo zasijale naše oči, ne znam više, ali je u trenu nestao mrak, to ljubljeno tajanstvo mraka, koje smo željeli, koje smo sanjali, koje je mamilo, kojeg smo se bojali…
Biba je neprestalo trčala po kući i s peškirom razgrtala miris duvanskog dima, vina i piva, (‘ubiće me majka’) što su pod džemperima unesena. Pio sam Rubinov Royal, poluslatko dezertno vino – pisalo je na etiketi, i u sebe sam, stresajući se, žurno nalio prvu čašu. Druga je bila laka i slatka, preslatka, pa sam se čudio što piše da je to vino poluslatko, kad je bilo sasvim slatko. I primamljivo, i neodoljivo, i plavilo me toplinom, i rušilo mi granice, i otvaralo mi prozore, i mutilo mi vidik…
Gledao sam Isidoru kako igra, kako leti po sobi ne dodirujući tle, kao da je pod njenim nogama nevidljiva paukova mreža ili je nose anđeoska krila što ih moje oči ne mogu vidjeti, ali znao sam, bio siguran: samo anđeli mogu tako!
Već sam se duboko topio u vinu, a na mom krhkom ramenu razlila se Isidora. Plesali smo, Rade je pjevao o njenom plaču ‘kad smo se rastali tamo na obali mora’ i moje su usne dotakle njen obraz. Bio je vlažan i slan. Trgao sam se iznenađen i sreo njene uplakane oči. Pogledala me tužno – nisam ni pomišljao da i ona to može – krenula je nešto da kaže, zagrcnula se, briznula u plač i istrčala iz sobe. Bio sam zbunjen, smuvan od vina i njenog mirisa, a ljut i uvrijeđen što me tako pred svima napustila. Čuo sam zlurado podsmjehivanje društva koje nije znalo što od sebe čini, prateći nas dvoje.
Sjeo sam, dohvatio bocu i bez mjere sipao u suvo grlo i bez lijeka ispolivao novi džemper boje bijele kafe, što ga je mama plela čitav mjesec dana, jer nikako nije znala da uglavi rukave. U zadnji čas stigao sam do dvorišta i izbjegao da nagrdim Bibinu kuću, pa sam se dušom dijelio nad cvijećem njene majke. Povraćao sam sve crveno i mislio da je došao kraj mog kratkog i tužnog života. S mukom sam podigao glavu želeći da glasno ostavim poruku da neću nikakvo cvijeće i patetične govore, nego da me na posljednji put prati samo pjesma o Isidori. Zaustio sam, ali su mi grlo i usta bili odvratno kiseli i riječ nije polazila. Otvaralo mi se lagano pred očima, gledao sam oko sebe i vidio: Isidora je sjedila na klupi ispred mene, gledala u more i tiho plakala. Prišao sam i sjeo do nje, ćutao i molio Boga da nije vidjela kako povraćam.
Sve smo se rijeđe družili poslije nastave, a i u školi je bila nevesela i zamišljena. Bio sam ubijeđen da je to uticaj jeseni i kiše, jer znao sam priču da jugo neke ljude strašno mijenja. A jesen je bila sva siva i mokra i talasi su nas konačno istjerali s plaže.
– Reče li mi ti da ‘oće sobu za godinu dana, a? – ljuto je baba Milica propitivala nastavnika likovnog, k’o siroto malo đače – što je sad ovo, ‘oće da idu i đe ću ja sad usred zime nać druge, a? E, e, boli tebe puno, sito ti je prkno, plata, prodaješ slike, a ja?
Umro sam, disao nisam u babinom predsoblju, samo su mi se uši raširile kao listovi adama što je rastao tu, u četvrtastoj limenoj kanti s etiketom kravljeg sira iz Osijeka.
– Što ću ja, jadan, ko da me neko nešto pitao. Molio me, prijatelji smo i kolege, da mu nađem smještaj, posao i sve sam učinio – u čudu se našao nastavnik. – A, bogami sam znao da će ovako da se završi. Nije mala više mogla da izdrži bez majke, nazvala je telefonom, kazala joj gdje je i sad ona dolazi po nju. Sad, u ove dva dana, a ide i on – što će ovdje sam?! Oni su ti se, Mile moja, ovdje bili sakrili, pobjegli. Mala je po razvodu pripala majci, pa prvi put kad se na nju naljutila rekla je ocu da hoće da bude sa njim. Njemu ti je malo trebalo, ‘em je voli do neba, ‘em je lak u glavu za svakojake blesavluke i stigli su ovdje…
Zakleo bih se da je onaj isti crni taksi iz Bara pred babinu kuću doveo i lijepu, visoku ženu u bundi i tamnim naočarima. Isidora je čekala, potrčala joj je u susret i u njenom zagrljaju ostala, činilo mi se, pola dana. Prišao je i otac, zagrlio ih obje i tako su smiješno spetljani stajali, mrmljali i plakali na sred baba Milicinog dvorišta, a dvije babe, ja i nastavnik sjedili na širokom kamenom pragu i buljili u njih.
Sjutradan je Isidora došla u razred i sa svima se ljubazno pozdravila, a meni je rekla da ćemo se rastati ‘tamo’, kad popodne bude kretala na put.
Nisam popodne bio ‘tamo’, nisam htio da se rastajem sa njom i nikad poslije nisam vidio Isidoru. Baba mi je sjutradan rekla da sam baš bezobrazan i da je sirota djevojčica plačući ušla u auto, jedva su je ugurali da ne zakasne. Nije htjela da putuje, a da se ne oprosti od mene i mnogo je, baš mnogo, plakala.
Pa što, mislio sam, vrlo važno, plakala pa prestala, čudna mi čuda, sve djevojčice plaču … istrčao sam iz kuće i bez osvrtanja stigao do bedema na kome sam sa Doricom svakodnevno sjedio. Suze su se slivale niz uglačani kamen ravno u more i golim se okom moglo vidjeti – da je samo nekog bilo da to gleda – kako more narasta, kako nadolazi plima. A moji su naivni drugari, glupani obični, čvrsto vjerovali da plima nastaje usljed uticaja Mjeseca i sličnih budalaština.