Pjesma “Zečiji krici” objavljena je usred ratne zime, koji tjedan nakon nove 1993. godine. u knjizi “Himmel Comando”. Knjiga je tiskana na skupom monografskom papiru, koji je bio neupotrebljiv za bilo kakve ratne publikacije, u štampariji Oslobođenja, stotinjak metara od prve borbene linije. Izdavač: Svjetlost. Pamtim da mi je izlazak ove knjige pružio veliku radost i kratkotrajnu vrlo opasnu iluziju da me zbog nje neće geler ni metak. Kasnije, za ledenih februarskih dana, kada je grad već bio hermetički zatvoren i stizale su vijesti o padu braniteljskih položaja na Igmanu, knjiga se činila kao donekle utješan dovršetak života. Bilo mi je dvadeset i šest, i to je bila moja treća knjiga. Sve tri: knjige pjesama.
Ne pamtim kada sam napisao “Zečije krike”. Moglo je to biti bilo kad, od kraja marta do početka oktobra 1992, kada sam pisao pjesme iz “Himmel Comando”. Pjesma govori o jednom vrlo upečatljivom iskustvu iz djetinjstva, dijelom stvarnom, a dijelom snovitom. Zečevi plaču kao djeca. Na vratima zečinjaka vazda se sušila poneka razapeta zečija koža. Dodir mrtvoga zečijeg krzna je poput utjehe u ratu.
Zečiji krici
U podrumu drvenog poda Svake bi subote klao zečeve Njihov glas sličio je čovjeku kojeg nakon godina šutnje Uhvati nepodnošljiv očaj Međutim brzo bi utihnuli Mnogo prije svinja I mnogo čistije Na vratima je ostajala razapeta koža Zakucana ekserima, za koju sam mislio Da pogled na nju vrijeđa krista Nedjeljni ručak bio je pun krikova Iznenadne mučnine i pljuski preko stola Od kojih bi zveckali tanjuri A ponos bujao za dugu budućnost Dok nisam uspio izbjeći klanje zečeva Utopljen u druge zvukove, sirene, lišće Bušilice za beton, krvotok, tupe udarce O cjepanicu kojim u filmovima sinhroniziraju Pucanje lubanje Sve to lako podnosim odvojen već Od naslijeđenih rituala Uznemiren još Pred drvenim podom, negdje između dasaka Slila se sva ta krv, krici zečijeg straha I ne znam šta je postalo od njih
Zečiji krici
Pjesma “Zečiji krici” objavljena je usred ratne zime, koji tjedan nakon nove 1993. godine. u knjizi “Himmel Comando”. Knjiga je tiskana na skupom monografskom papiru, koji je bio neupotrebljiv za bilo kakve ratne publikacije, u štampariji Oslobođenja, stotinjak metara od prve borbene linije. Izdavač: Svjetlost. Pamtim da mi je izlazak ove knjige pružio veliku radost i kratkotrajnu vrlo opasnu iluziju da me zbog nje neće geler ni metak. Kasnije, za ledenih februarskih dana, kada je grad već bio hermetički zatvoren i stizale su vijesti o padu braniteljskih položaja na Igmanu, knjiga se činila kao donekle utješan dovršetak života. Bilo mi je dvadeset i šest, i to je bila moja treća knjiga. Sve tri: knjige pjesama.
Ne pamtim kada sam napisao “Zečije krike”. Moglo je to biti bilo kad, od kraja marta do početka oktobra 1992, kada sam pisao pjesme iz “Himmel Comando”. Pjesma govori o jednom vrlo upečatljivom iskustvu iz djetinjstva, dijelom stvarnom, a dijelom snovitom. Zečevi plaču kao djeca. Na vratima zečinjaka vazda se sušila poneka razapeta zečija koža. Dodir mrtvoga zečijeg krzna je poput utjehe u ratu.
Zečiji krici
U podrumu drvenog poda
Svake bi subote klao zečeve
Njihov glas sličio je čovjeku kojeg nakon godina šutnje
Uhvati nepodnošljiv očaj
Međutim brzo bi utihnuli
Mnogo prije svinja
I mnogo čistije
Na vratima je ostajala razapeta koža
Zakucana ekserima, za koju sam mislio
Da pogled na nju vrijeđa krista
Nedjeljni ručak bio je pun krikova
Iznenadne mučnine i pljuski preko stola
Od kojih bi zveckali tanjuri
A ponos bujao za dugu budućnost
Dok nisam uspio izbjeći klanje zečeva
Utopljen u druge zvukove, sirene, lišće
Bušilice za beton, krvotok, tupe udarce
O cjepanicu kojim u filmovima sinhroniziraju
Pucanje lubanje
Sve to lako podnosim odvojen već
Od naslijeđenih rituala
Uznemiren još
Pred drvenim podom, negdje između dasaka
Slila se sva ta krv, krici zečijeg straha
I ne znam šta je postalo od njih