Slika iz 1986. Nedim čuči nalakćen na koljeno, gleda prema donjem desnom uglu prizora. Drugi Nedim sjedi, s cigaretom u ustima, gleda negdje dolje, u drugu stranu. Nemaju svijest o objektivu, rakursu iz kojeg ih se promatra, nemaju svijest o povijesnom kontekstu i o tome da će ova fotografija biti gledana skoro trideset i pet godina kasnije, u vrijeme epidemije covida-19 i zagrebačkog potresa, u vrijeme kada su se razum i emocije svijeta nalazili u rasulu. Na slici, oni su upravo onakvi kakvi su u trenutku u kojem se slikaju. Studenti prava, ne misle ni o kakvim budućnostima.
Između njih klečim, u košulji kupljenoj na vojnom otpadu, koju sam izbjeljivao u varikini. Ne vidim, ne pamtim što to držim u rukama. Gledam u objektiv, zamišljam se na omotu gramofonske ploče. Nisam to ja, nego sam živa slika sebe, i uživam.
Fotografija je snimljena u polaroid tehnici. Nastajala je desetak sekundi pred nama koji smo se gurali, nadvijeni nad nju, nestrpljivi da vidimo kako ćemo ispasti na slici. Nakon što smo se pojavili na slici, započelo je da prolazi vrijeme koje danas čini razliku između slike i nas. Ta razlika je sve veća. Odjeća koja je na nama odavno već ne postoji. Ni naočale s lica Nedima koji sjedi. Cigareta je popušena. Odavno ošišane su, ili su otpale, sve vlasti koje se vide na slici. Otpale su, istrošile se trepavice i obrve. Sve stanice naših tijela odavno su mrtve. Živa je još samo svijest koja gleda, sjeća se, i zaboravlja.
Fotografiju je snimila Jasmina, tada studentica medicine. U aparatu su bila još dva filma, tog dana snimljene su još dvije fotografije.
Polaroid
Slika iz 1986. Nedim čuči nalakćen na koljeno, gleda prema donjem desnom uglu prizora. Drugi Nedim sjedi, s cigaretom u ustima, gleda negdje dolje, u drugu stranu. Nemaju svijest o objektivu, rakursu iz kojeg ih se promatra, nemaju svijest o povijesnom kontekstu i o tome da će ova fotografija biti gledana skoro trideset i pet godina kasnije, u vrijeme epidemije covida-19 i zagrebačkog potresa, u vrijeme kada su se razum i emocije svijeta nalazili u rasulu. Na slici, oni su upravo onakvi kakvi su u trenutku u kojem se slikaju. Studenti prava, ne misle ni o kakvim budućnostima.
Između njih klečim, u košulji kupljenoj na vojnom otpadu, koju sam izbjeljivao u varikini. Ne vidim, ne pamtim što to držim u rukama. Gledam u objektiv, zamišljam se na omotu gramofonske ploče. Nisam to ja, nego sam živa slika sebe, i uživam.
Fotografija je snimljena u polaroid tehnici. Nastajala je desetak sekundi pred nama koji smo se gurali, nadvijeni nad nju, nestrpljivi da vidimo kako ćemo ispasti na slici. Nakon što smo se pojavili na slici, započelo je da prolazi vrijeme koje danas čini razliku između slike i nas. Ta razlika je sve veća. Odjeća koja je na nama odavno već ne postoji. Ni naočale s lica Nedima koji sjedi. Cigareta je popušena. Odavno ošišane su, ili su otpale, sve vlasti koje se vide na slici. Otpale su, istrošile se trepavice i obrve. Sve stanice naših tijela odavno su mrtve. Živa je još samo svijest koja gleda, sjeća se, i zaboravlja.
Fotografiju je snimila Jasmina, tada studentica medicine. U aparatu su bila još dva filma, tog dana snimljene su još dvije fotografije.