Šamari u vrijeme corone

Subota je, drugi dan proljeća. Susjeda me na stepenicama glavnog ulaza opominje: Jutros je policija u našem naselju legitimirala osobe starije od 65 i mlađe od osamnaest. Tek odvojen od sna, ni na kraj mi pameti da su kazne za prekršitelje od 500 do 1500 KM. Još ne shvaćam u kakvoj sam stvarnosti osvanuo. Prvi šamar me ne dovodi do praga opasnosti ni u prodavaonici. Prodavačica Nejra odjutros je s maskom i rukavicama. Na vagi mjeri jabuke i govori: Ona trojica s proslave „Igmana“ u Konjicu iz naše su be faze Alipašina, reče mi to maloprije jedna žena. Drugi šamar: opasnost je, eto, naselila i naš kvart. Treći šamar: na pokretnom telopu N1 u stanu čitam: Jutros su i u Sarajevu potvrđena tri zaražena koronavirusom. Dok u kuhinji iz vrećica vadim kupljene namirnice, srdit, uporno ponavljam u sebi: Oj, corona, corona, što ovo uradi čovjeku, bona? Na pogrešnu adresu pucaš, čovječe, odgovara mi ona. 

Nedjelja je, treći dan proljeća. U rano jutro četvrti šamar me žurno stmoglavljuje u stvarnost infarkta i moždanog udara: u Zagrebu potres magnitude 5,5. Prva misao: podmuklo pojačanje coronavirusa u napadu na čovjeka. Nije pošteno. Ma od koga da je, nije pošteno.   

 

Mirko Marjanović 22. 03. 2020.