Puno rata, manje istine, a najmanje kinina

Trebao mi je zvučni signal da shvatim kako je rat pred vratima. Sjedili smo na plaži, na opatijskom Lidu, i pijuckali kad nas je sve presjekao zvuk pucnja u daljini, negdje iz pravca Rijeke. Potom rafal, zlokoban, vjesnik nevolja i glasnik briga. Nije Kvarner bio neka ratna zona u ljeto te 1991. a ni kasnije, ali oružja je bilo sve više u opticaju pa je postalo učestalo da netko isprobava strojnicu u pola vedra dana.

Kvarnerski amfiteatar zvuk je nepogrešivo prenosio preko zaljeva i kroz par dana hoteli su se ubrzano praznili. Gostiju više nije bilo ni u špici sezone, ali sobe su vrlo brzo popunjene prognanim nesretnicima. Rat je na svoj način dohvatio i grad koji je od vojnih objekata imao tek jednu vilu, onu admirala Mamule. Netko mu je na zid oko vrta izvjesio transparent “Mamula, Go home!”, a on se bez naročitog otpora povukao na rezervni položaj u Crnu Goru.

Na pijesku Lida bilo je to vrlo neobično ljeto. Vrhunac sezone kupanja, a nigdje turista. Rijetki kupači poznavali su se međusobno i komentirali situaciju u okruženju. Plivao sam ispred Ville Angioline i razmišljao kako je u istoj uvali, pola stoljeća prije mene, plivao moj otac. Gaće mu nisu imale moderan kroj kao moje, ali se kupao kao i ja. Na pijesku opatijskog Lida.

Jednom, kao dječak, pitao sam ga što je radio u ratu, onom Drugom svjetskom, a on se zamislio i kroz smijeh odgovorio kako se kupao. Gdje? Pa u Opatiji.

Nije me želio uznemiravati, ali nije mi ni lagao, što je tehnika koju ću mnogo godina kasnije i sam usvojiti. Nije mi lagao jer je doista u ljeto 1942. godine dok je posvuda bjesnio rat on odlazio na kupalište. Kupao se s prijateljima i namigivao curama koje je sve redom zvao – minja.

Nije me želio uznemiravati jer bi mi morao reći kako je u lipnju te 1942. sretnom igrom slučaja pušten iz internacije u nekom njemačkom logoru gdje je zaglavio kolovoza 1941. Ili bi morao ispričati kako je već u veljači 1943. ponovno interniran, sada u talijanski logor. Ali doista, tog ljeta 1942. kupao se na praznom opatijskom Lidu. Kao i ja pedeset godina kasnije.

Potkraj 1942. Italija je polako gubila rat i u tom svom očaju mobilizirali su već i godište 1926. Mobilizirali su sve redom, pa i Hrvate, mada je bilo jasno da tu neće biti prevelike sreće. Otac je dobio mobilizacijski poziv u februaru 1943., ali se odbio boriti pa je dobio prekomandu u radnu jedinicu, kako su se zvali “Battaglioni speciali”. Da kojim slučajem ne bi pokušali dezertirati, svi su Istrani tada poslani na jug Italije, a njega je dopala Potenza u predalekoj Basilicati do koje se danima drndao vlakom, autobusom i kamionom. Namjerno su ih poslali što dalje od doma i namijenili im ponižavajuće poslove u kamenolomu. Vi ste ribelli, govorili su im, vi ste pobunjenici.

Majci je uspio napisati razglednicu i pohvaliti se kako je “dobro”. Nije lagao, ali već pretpostavljate da nije rekao ni svu istinu. Dobro je utoliko što je živ, što nije dobio malariju kao devedeset posto kolega od kojih je gotovo pola i umrlo.

Sabirni centar u Potenzi po uputama iz Rima osnovao je neke posebne radne satnije, a otac je upao u 234. specijalnu radnu četu. Satnija “alloglotta”, kako su ih Talijani zvali, brojala je oko dvjesto duša i potkraj travnja premjestili su se u pristanište Calambrone gdje su čekali da ih brod prebaci na Sardiniju. Početkom maja iskrcani su u luci Palau i odmah prebačeni u Porto Torres da kopaju protutenkovske jarke. Mjesec dana kasnije evo ih na aerodromu Villacidro, ali ne da odlete u slobodu, već da održavaju zračnu luku. Nije to bila neka sreća jer je područje oko aerodroma bilo močvarno i prepuno komaraca.

– Tamo sam počeo pušiti. Da rastjeram komarce – pričao mi je otac u svojoj ulickanoj verziji privatne povijesti, dodavši uz namigivanje kako su ih časnici opskrbljivali cigaretama.

Jasno da nije govorio istinu, punu istinu. Jest, počeo je pušiti, ali od muke, a ne da rastjera komarce jer su imali tako malo duhana da su jedva uspijevali smotati cigaretu od ostataka koje su pronašli po džepovima. Niti jednu cijelu, tek produženi čik. A talijanski časnici su bili dovoljno nečasni pa ne samo da im nisu davali sljedovanja duhana već su im uskraćivali i kinin. Njihov komandir, neki poručnik Cava, govno od čovjeka, kinin namijenjen vojsci prodavao je na crnoj burzi mještanima Villacidra. Zato je samo u jednom tjednu tog vrućeg lipnja 1943. u lokalnoj bolnici Sanluri umrlo četrnaest pripadnika 234. satnije.

– Pone mihi duos panes in bertulas – ili u prijevodu, molim vas dvije šnite kruha, bila je rečenica koju su dobro zapamtili svi internirani u Villacidri. Ako su išta trebali naučiti od osebujnog sardskog jezika, onda je to upravo ovaj vapaj za kruhom.

Dobrano desetkovana malarijom, “specijalna radna jedinica” dočekala je na Sardiniji pad fašizma 25. srpnja i par dana kasnije vrhovnog zlotvora Mussolinija. Nova civilna vlast u Italiji na čelu s Badogliom, čim je smijenila fašističkog diktatora, odlučila ga je skloniti sa scene. Tako je neko vrijeme bio interniran na Ponzi, odakle je 7. kolovoza nakon dvanaest sati valjanja po nemirnom moru doplovio u istu onu luku Palau koja je tri mjeseca ranije dočekala moga oca. Samo što Mussolini nije završio u malaričnoj močvari bez prstohvata duhana nego u vili na otočiću Maddaleni, tik uz obalu Sardinije. Dvadeset dana kasnije iz kućnog pritvora Ducea će osloboditi Nijemci, ali „specijalnu radnu jedinicu“ u močvari pored aerodroma nije oslobodio ni Badoglio, ni Nijemci.

Dapače, Nijemci su došli na genijalnu ideju da se u suhom koritu rijeke Tirso pored Ottane izgrade dvije nove poletno sletne staze. A tko je za to bolji od besplatne radne snage s istoka.

U rujnu su američke snage zauzele Sardiniju, ali ni to u početku nije pomoglo našim specijalcima. Tata mi je promjenu lakonski objasnio.

– Tada smo mi prešli u američku vojsku i dobili rat.

Ne trebam ni spominjati da pola istine u toj rečenici nedostaje. Jednostavno, netko je i dalje trebao graditi i održavati aerodrome po Sardiniji, a dečki su se očito uhodali. Jedino su porcije kinina i duhana postale redovite.

U američku vojsku doista su naši prekomorski junaci prešli, ali tek u travnju 1944., kada su i simbolično napustili Sardiniju da bi se iskrcali na Korzici. Nedaleko od Ajjacia, u selu Mezzavia, američki general Ratay im je naredio da se skinu i svu svoju pohabanu i ušljivu odjeću bace na hrpu. Sve je dobro natopljeno benzinom i zapaljeno, a svjedoci pišu da je gorjelo danima. Dobili su nove uniforme, oficire i nove zadatke. Postali su 7410. Slavenska satnija u sastavu A delta baze V. Američke armije. Vodili su brigu o kompletnoj telefoniji na Korzici, a hrane i pića odjednom je bilo u relativnom izobilju. Malarija se u vojnoj bolnici liječila rutinski.

Stari je o Korzici volio pričati kao o sjajnom mjestu, a on se hvastao kako se uvalio kao neki referent za kulturu, što je u prijevodu značilo da je iz Marseillea nabavljao cure za varijete. Izgovarajući „cure za varijete“ napadno bi namignuo, a meni je bilo drago što je zahvaljujući selektivnom pamćenju do mene došla baš ta klasična vojnička priča. U stvarnosti, osim “varijetea”, otac se uz pomoć nekog potpukovnika Reiningera uhvatio posla i proizvodio šapirografirtani bilten s vijestima odasvud popabirčenim, a bogami napisao je i udžbenik engleskog jezika. Imao je samo deset lekcija, ali je za vojničke potrebe bio sasvim dovoljan. A za varijete je bio i preambiciozan.

Bližio se kraj rata, a satnija pod imenom “7410. Service Comp. Slav” koju pratimo iskrcala se svibnja 1945. u Marseillu i prebačena je najprije u nedaleki Miramas pa u Port de Bouc, gdje će potkraj listopada završiti ova ratna epopeja. Preživio je jug Italije, Sardiniju, Korziku i Francusku, fašiste, Talijane, Nijemce i Amerikance.

Staroj majci Ivan Jurković je pokucao na vrata 25. listopada 1945. i Drugi svjetski rat je za Jurkoviće okončan. Sve je krenulo nabolje i pedeset godina kasnije ja sam se mirno kupao na opatijskom Lidu.

Ali, vi već znate da nije baš sve krenulo nabolje, jer vam nisam rekao cijelu istinu. To sam naučio od njega.

Moj rođak Perkan, Petar Karivan, triput je išao biskupu Strossmayeru u Đakovo.

Vodio ga je fra Grgo Martić da biskupu uz gusle opjeva život u kreševskome kraju, vjeru Bošnjaka i povijest bosansku. Strossmayeru se plaho svidio, a bit će i da ga je štogod naučio o tom svijetu, njegovoj naravi i običajima, tako da su posjete ponavljane.

O ovome je Perkan vazda pričao kad bi mu spomenuli njegova putovanja s fra Grgom u Đakovo:

Jednoga jutra, kaže, oko njegove postelje okupilo se sve živo iz samostana, biskupova pratnja, njegovi pomoćnici i savjetnici, svećenici i redovnici, ama svi, osim presvijetloga, pa stoje nadvijeni, nekom se čudu čude, i sve šapću kao da su ustrašeni da bi ih netko mogao čuti.

Kad šta, gledaju uš, kako lazi preko Perkanove postelje.

Većega čuda moj davni rođak u životu nije doživio: da se ljudi tako mogu čuditi jednoj običnoj vaški.

Bit će da ni oni u Đakovu nikada nisu vidjeli većega čuda od guslara Perkana, Petra Karivana i njegove kreševske uši.

Svako čudo ima dvije strane. Nema onoga koji bi im se objema čudio.

Svakog leta događa mi se ista stvar, ali nikako da se naviknem. Zapravo, nikako da oguglam. Na to se valjda i ne može oguglati, osim ako ne digneš ruke od svega, pa ti sve bude svejedno jer ti je sve nevažno, pa se ničemu ne čudiš jer se ničega više ni ne stidiš. Naime, došao je vakat da pakujem kofere za povratak kući, a pred tim me povratkom hvata mala snaga, čak neverica: šta je to i gde je to čemu se ja vraćam? Ne u puko geografskom smislu, nego na jednoj mentalnoj mapi, koja je jedan osetljiv instrument, beleži sve, ništa joj ne promiče.

A uskoro ću, eto, krenuti, jer „vrijeme je da se krene“ kako pevaju „Majke“, pa ću proći kroz Tunel Učka u pogrešnom pravcu, i obreću se u predvorju onoga od čega sam pobegao „da se odmorim“; hajde de, do Rijeke će sve još biti dobro, ali kad zamaknemo iza njenih poslednjih kuća i krenemo se uspinjati u Gorski Kotar, znaću da sam već stigao doma, na „imaginarni Balkan“ iz najcrnjih balkanoloških fantazija, i tako ću, već poražen, proputovati ostatak Hrvatske, i zatim stići onamo, to jest ovamo, baš-baš kući, ako je to kuća. A kanda jeste jer, opet, druge nemam.

A tako nekako ispadne da svakoga leta, boraveći na svetloj strani Učke, tek da ostanem u formi i da se ne opustim previše, hteo-ne hteo saznam ponešto novo o svojoj Otadžbini i njenoj široj okolini, mada nije da mi je život bez toga novog bio siromašan. Ovog leta to su „Jarinje“ i „Brnjak“, ne kao konkretne tačke u prostoru, nego opet kao toposi one mentalne mape, koja pokazuje jedno strašno, valjda nepopravljivo opustošenje, jedno beznađe koje odavno je samo sebi svrhom, samo sebi izvorom i uvirom. Ne, ne može moja Otadžbina da miruje ni tih petnaestak letnjih dana, koliko jedno drugome dajemo fraj, ne može da me veoma intenzivno ne podseti na sebe, pa to ti je. Kao da se boji da ću je zaboraviti ako bude tiho, ako se skutri u neko obično, normalno postojanje.

Ovde odakle ispisujem ove redove, već skoro pa spakovan za povratak, naše novine stižu sa dan-dva zakašnjenja, televizor ne palim, internetišem samo u nužnoj samoodbrani, ali prave me stvari ipak sustižu, ta dašta. Pa tako čitam u jednim od dveju prestoničkih novina koje dobacuju dovde da u jednoj bolnici u Beogradu postojano kano klisurina leži čovek koji je pre dve godine dobio otpusnu listu, ali je naprosto odbio da pođe kući. Ili bilo gde drugde. Čovek je jednostavno odlučio da ostane u bolnici, dopalo mu se, i tako je rešio problem sa stanom, hranom i još ponečim. Ispostavilo se da niko nije nadležan da ga izbaci, ako on sam neće da ide. Pa se osoblje još žali kako dotični građanin spletkari i kadrovira po bolnici, što je već onaj trenutak kada ne možeš a da ne usklikneš s ljubavlju da to što u tvojoj Otadžbini ima, i što je u njoj i stvarno i moguće, ne može biti ni moguće, a kamoli stvarno, bilo gde drugde. I da je zato sve, baš sve što su ikada napisali svi ti acepopovići, dušanikovačevići i ostali branislavinušići tek beda ubogog nedostatka mašte u poređenju sa onim što objavljuju čak i ozbiljne dnevne novine – a još nije čak ni izmišljeno.

Ili, pogledajte drugi slučaj, iz drugih od onih dveju prestoničkih novina. Radnici Tekstilnog komibinata „Raška“ iz Novog Pazara krenuli pešice u Beograd, po hleb i po pravdu, jer platu nisu primili od 1991. Da, dobro ste pročitali: od 1991. Vi ste možda te godine dobili dete, i ono je sada već uveliko na fakultetu, a ti tekstilci od tada nisu videli platu. A sve vreme su, je li, „zaposleni“, šta god to značilo. I sad vi meni recite: ima li to igde? Čovek ili radi i prima platu (mogući su manji poremećaji, ali to je to, u osnovi), ili ne radi i ne prima je. Ovo, međutim, ne može biti u svetu sa ove strane ogledala, izvan Alisine Zemlje čuda: dvadeset godina! Ceo jedan život. Ali, ako mislite da je to udeo nadrealnosti o kojem govorim i koji me pritišće iz ove udaljene perspektive, varate se, jer tu nije kraj. Novopazarci su, velim, krenuli peške, klaj-klaj niz Ibarsku magistralu, pa ih je u Mrčajevcima sačekala vesela družina od četvorice simpatičnih građana „sa četničkim obeležjima i u uniformama“, prigodno ih izvređavši „na nacionalnoj i verskoj osnovi“. Pošto su, je li, zaključili da ti iz Novog Pazara mora da su tamo neki muslimani. O čemu tekstilci nisu ništa slutili, pošto oni nisu krenuli u Beograd kao muslimani, nego kao radnici. Ali, u mojoj Otadžbini i široj okolini, nisi nikada ono što misliš da jesi, nego što ti se naredi. Kažu da je tako onomad, potkraj osamdesetih, onaj nepomenik S. M. na nekakav miting dovabio gomilu nezadovoljnika koji su tamo „došli kao radnici, a otišli kao Srbi“. E sad, izgleda da obrnut proces ide mnogo teže, ta alhemija nekako deluje samo u jednom pravcu. Kako god bilo, u toj vesti postoji taj ključni Prstohvat Ludila koji čoveka ne može da ne razneži pred povratak. Hrabro, putniče, samo hrabro.

Moja kći je postala BFFRP!

Tata, kak ne kužiš da se na mom iPodu mogu snimati filmići, pa ti opće nisi iniš – kaže mi neki dan moja Petra. Pa, kako mi možeš reći da nisam za niš?! Rekla sam da nisi “iniš”, a to ti znači da nisi fora, da nisi u toku.

Današnja djeca su definitivno drugačija. I učitelji mi govore da je njihova socijalna inteligencija napredovala kroz generacije. Nije ni čudo. Mi smo dobili šnitu kruha-masti i išli van igrati nogomet, a oni istodobno gledaju TV, chataju (vjerojatno sam krivo napisao), surfaju, fejsaju i snimaju “iniš” filmiće. Trebat će mi vremena da shvatim kako moja 12-godišnja kći, inače sportski tip, odjednom želi čizmice sa štiklom samo zato što frontman njene omiljene grupe Semi Precious Weapons, koji pak koristi žensku obuću, make-up i nosi šljokaste (kaže se svjetlucave, velim ja naivno) tajce – baš super izgleda.

Imam dosta problema i s kraticama. U moje vrijeme nije ih bilo puno. NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi), kasnije PS (pravilo službe) i u prvim Stojadinima SNO (sjedala na obaranje). Oni ih danas stvaraju na tone: Tata, ja i frendice smo BFFRP! Šta, dreknem, samo mi se nemoj baviti politikom! Kaj ti je daddy, pa to znači Best Freaks for Robert Pattinson. Koji ti je sad taj pjevač? Nemaš pojma, on je vampir. Vampir! Si poludila, pa kaj si postala darkerica (odmah se sjetim Crne Ruže)! Ti stvarno niš ne kužiš, pa on ti je vegetarijanac. Vampir – vegetarijanac? Da, imam još puno toga za naučiti…

*

Njihovo samopouzdanje raste, a moje samo pada

Podržavam dječja prava, hrabre telefone, socijalne službe i druge promicatelje zaštite najmlađih. Zato sam i potpisao obrazac koji smo dobili na roditeljskom sastanku. U njemu piše da moj sin ima pravo na neograničen broj pogrešaka te da mu ja, njegov dolje potpisani otac, obećajem da neće biti kažnjen. Nije šala. Takav smo papir dobili od školske psihologinje. Cilj je bio izgradnja samopouzdanja, uz prijedlog da dozvolu uramimo kako bi se dijete po potrebi moglo pozvati na navedene odredbe. Nakon početnog šoka bio sam sretan što će moj sin uživati blagodati modernog obrazovanja.

I danas znam čuti: “Tata, di je onaj papir na kojem piše da nisam kriv?”

Naravno, bez obzira što je namijenjen stjecanju samopouzdanja kod prvaša, isti sam obrazac morao potpisati i Petri. Rezultat nakon svega: njihovo je OK, ali zato ništa od mog samopouzdanja.

Svijest o pravima danas se mladima usađuje vrlo rano, pa je tako još u vrtiću naša princeza radila po vrlo slobodnom američkom “step by step” programu. Ne moraju spavati kad se spava, ni biti u krevetićima, ni jesti ako ne žele… Jedna je grupa vrtićara čak napisala (nacrtala) peticiju protiv mahuna (!) i vrtić je bio dužan reagirati. Petra je tada često dolazila kući tražeći svoje pravo na – čokoladu.

Otvorili smo i dječju štednju, uplaćivali za crne dane. Iznenadili smo se kad su nam u banci rekli da kod podizanja većeg iznosa s računa koji glasi na dijete moramo priložiti i potvrdu nadležne socijalne službe kojoj treba objasniti zašto klincima uzimamo njihovu lovu. Dakle, vrijeme me je definitivno pregazilo.

*

Kći pita što je ‘lepa breza’. Ponosan sam

Nije da naši mali genijalci uvijek sve znaju prije nas. Postoje trenuci kada su roditelji čak ponosni na dječje neznanje. Petra mi nedavno dolazi iz škole i pita: Tata, kaj to znači “lepa breza”? Nemam pojma, velim ja. Otkud ti to? Pa, svi kažu da u Zagreb dolazi “lepa breza” i da ima koncert. Ma,to ti je pevaljka i zove se Lepa Brena, a zato što nisi znala (u tom trenutku je u njenom razredu više od 90 posto klinaca slušalo turbo-folk) dobit ćeš od tate nagradu, rekoh neizmjerno ponosno. Trebao sam šutjeti. Već sutradan je genijalka došla sva vesela – Tata, pitala me matematiku i nisam niš znala – kaj ćeš mi kupit?

Lukave verbalne figure nisu strane ni mlađem Filipu: Gle tata, ti meni uopće ne trebaš kupovati poklone, ja imam dovoljno igračaka. Molim?! Jedino je problem što je baka rekla da mi nekaj moraš kupit, a to je tvoja mama, a svi mi moramo slušati svoju mamu, to si mi ti rekao.

U višim razredima postaje komplicirano. Nedavno sam saznao da u školi postoji “hranidbeni lanac”. Ma daj, Petra, ne pretjeruj. Ma nemaš pojma tata, to je obična piramida popularnosti. Znaš ono – štreberi, cool face, pa cure koje skviče, ljube se i tepaju si međusobno, gejevi i tak dalje… Gejevi, koji su pak ti!? Pa, to su ti dečki koji ne tuku cure. Zezaš me da tak zovete dečke koji su dobri? Pa da, oni su ti pristojni i s njima možeš normalno razgovarati, al se curama baš ne sviđaju. Da, stvarno nemam pojma. I opet sam nešto naučio.

Ovo se dogodilo prije nešto više od mjesec dana. U zgradi se upalio alarm, pa smo svi izašli napolje. Ne znam šta je bio razlog za uzbunu. Zagledao sam fasadu: nije bilo dima, nigdje se nije ukazivao plamen, i po svemu sudeći – u pitanju je bila neka vježba za službenike sigurnosti. Ispred zgrade saznajemo da se ne možemo zadržavati tu, pred ulazom, i da se svi moramo udaljiti do Trinaeste ulice. Bio sam u Danielovom društvu, i dan je bio sunčan. Prijala mi je ta neočekivana sloboda da se bude napolju i da se ne radi ništa.

Na Trinaestoj ulici je zgrada Muzeja umjetnicâ (punim imenom: National Museum of Women in the Arts), u koji nekada svratim u nadi da ću u gift shopu naći sitnice za poklone. Daniel je novinar, vrlo ozbiljan mladi čovjek. Rođen je u Bostonu, a njegovi su u nekoj dalekoj prošlosti doselili u Ameriku iz istočne Evrope. To je zgodna tačka prepoznavanja i izgovor za konverzaciju: on me podsjeća da neki naši košarkaši sada igraju u Bostonu, pa onda pričamo o tome. Sklonili smo se s vrelog sunca, ušli u gift shop Muzeja i zagledamo šta se tu prodaje. Uglavnom nakit lokalnih umjetnica, i monografije znamenitih umjetnica – od Diane Arbus do Fride Kahlo. Razdvojili smo se i on je po shopu išao u jednom, a ja u suprotnom smjeru, tako da smo se sreli negdje na sredini. Pred nama je na polici bila otvorena knjiga The Artist is Present Marine Abramović: kao da se namjestila za razgovor s Danielom. Listam knjigu, zagledamo fotografije radova i Abramovićkinih performansa, govorim ono što o njenoj umjetnosti znam, a ne znam puno, i tako listajući dolazimo do stranica na kojim se počinju ukazivati gola ljudska tijela. Daniel počinje da se izmiče, vidim da mu je neprijatno gledati u gole žene i u faluse. Pitam: “Ovo je malo previše za tebe?” A on kaže: “Da. Ovo nije za moj coffee table.”

Nakon toga, izađemo napolje. Mene njegova reakcija nije iznenadila: ovdje je kućni coffee table mjera umjetnosti. Art koji uznemirava može ući u neki muzej, ali izaći iz njega teško. Ne brine mene otpor običnog svijeta prema umjetnosti: ko sam ja da umjetnost štitim od ljudi? Ali, kad smo već iz Muzeja izašli na sunce, vidim da se Daniel i dalje snebiva i izmiče. Možda je ubrzavao korak zato što sam bio svjedok njegovog stida? Ne vjerujem da je nakon muzejskog iskustva s Marinom Abramović u svim Slavenima s prezimenom na ić, vidio razvratnike? Ne znam. Vratili smo se u ured. Uzbuna je bila lažna.

Prvih par meseci svog života u Los Anđelesu proveo sam na adresi 1515 Brockton Ave u West LA-ju, na raskrsnici sa Santa Monika Bulevarom, žilom kucavicom koja povezuje zapadni i istočni deo ove poluurbane mrlje od grada. Najbolja stvar u stanu, koji je i u svom najsretnijem izdanju izgledao kao velika kutija šibica od zida do zida prekrivena jeftinim tepihom, bila je odlična zvučna izolacija, baš kako je pisalo na tabli FOR RENT okačenoj na kapiju zgrade. Odvrtao sam muziku do duboko u noć i dok god su prozori bili dobro zatvoreni, niko se nikada nije bunio.

Jedne večeri vrata od terase slučajno su ostala odškrinuta, pa sam u neko doba, tripujući sa omanjim društvom na dobrom domaćem chronicu iz Hollywood Hillsa, krajičkom oka primetio komšinicu iz zgrade sa druge strane malog dvorišta kako se naginje preko ograde u mom pravcu. Izgledala mi je kao da igra u ritmu muzike koja je tutnjala u stanu dok je mahala prema meni i pozivala me da igram sa njom. Ja polako ustanem i nabadajući između kose i tela rasutih po podu nekako dođem do terase. Čim sam otvorio vrata, shvatio sam da, kako to često ume u životu da se desi, nije baš sve onako kako je u početku izgledalo. Kada sam u bujici njenih reči obojenih teškim bliskoistočnim akcentom razaznao fuckin’ noise… same shit every night… I’m gonna call LAPD… osmeh mi odmah nestao sa lica. Ja joj mahnem iz kurtoazije i da ne bude da sam ustajao tek tako, okrenem se, ovoga puta proverim da su vrata skroz zatvorena, i lagano se vratim nazad u svoje toplo gnezdo. Šta da vam kažem, svakakvi ljudi su živeli u toj zgradi.

Među ostalim stanovnicima načičkanim po mom bloku bila je i jedna ptica rugalica koja je par meseci po mom dolasku svila gnezdo u krošnji velikog drveta ispred moje sobe. Kada sam je prvi put čuo, nisam znao šta me je to snašlo pošto je, pored uobičajenog cvrkuta, ptica fenomenalno imitirala sve što čuje oko sebe. Zbog jačine njene pesme i raznovrsnosti zvukova koji su odzvanjali po stanu bio sam ubeđen da iza te kakofonije stoji čitav ptičiji orkestar, tako da celu noć nisam mogao da spavam, ili bar tih par sati dok se prokleta ptica konačno nije umorila i prestala da pravi toliku buku. Sledeće jutro sam ustao ubeđen da je njena neobična pesma sigurno predskazivala zemljotres, pa sam uz jutarnju kafu svima koje znam javio da se pripreme za naš prvi kalifornijski veliki.

Par dana kasnije, pošto sam zaboravio na taj kasnonoćni teror i morao da priznam da sam pogrešio, zauvek izgubivši sav kredibilitet jednog predskazivača zemljotresa i stručnjaka za ptičije ponašanje, kad – evo ti nje opet. Naravno, ne u pet popodne ili u neko pristojno jutarnje vreme već u svoje uobičajeno gluvo doba, negde oko dva posle ponoći.

Par minuta pošto se ptica oglasila i krenula redom po svom uobičajenom repertoaru, negde iz pravca moje neprijateljski nastrojene komšinica odjednom se začula veoma glasna klasična muzika. Čitao sam knjigu na sofi i zatečen prepoznatljivom baroknom medijom odmah sam primetio da je moja pernata komšinica na trenutak zastala, kao da osluškuje da li joj se to javlja nekakav udvarač sa obližnjeg drveta. Ali njena tišina nije dugo trajala. Čim je muzika prestala, par minuta kasnije, ptica nastavi svoj poj sa ekstra guštom.

Kako su prolazile nedelje, naučio sam da živim sa svojim glasnim komšijama. Jedno vreme sam tačno znao kada će se ptica javiti i njeno glasno prisustvo je toliko postalo deo mog dana da bi mi smetala ta neočekivana i neprijatna tišina ako se ne bi oglasila nekoliko večeri za redom. Celu noć bih se prevrtao po krevetu i spavao gore nego pod torturom do skora neizdržive ptičije buke.

S vremena na vreme ponovo bi se čula i klasična muzika iz onog istog stana preko puta dvorišta. Kao i ptica, koncert bi obično počeo u neko zlo doba. Proveo sam dosta vremena razmišljajući ko li bi mogao biti moj misteriozni komšija. Muzika koju je puštao bila je neobična i ništa iole slično ne bih očekivao da čujem od ljudi koje sam viđao u dvorištu. U prvom od tri stana na gornjem spratu te jednostavne Kremenko dvospratnice živeo je jedan stariji gospodin maslinaste puti koji je, valjda zbog tesne Adidas trenerke koju je stalno imao na sebi, izgledao kao penzionisani gimnastičar olimpijac. Lica ispijenog od duvana, vreme je uglavnom provodio na terasi sa šoljom kafe u ruci, trudeći se da povuče još jedan dim između dva napada kašlja. Pored njega je živela ona nekulturna Persijka kojoj se nije sviđao moj izbor muzike, ali ni ona ni gimnastičar mi nisu delovali kao neko ko bi uživao u klasičnoj muzici. Pogotovo ne u sitne sate. Znači, muzika je morala da dolazi iz trećeg stana. Zaključio sam da misterioznog stranca još nisam video – ni sam ne znam zašto ali sam bio ubeđen da se radi u muškarcu a ne ženi.

Jedne večeri, pošto sam rasterao društvo i legao da spavam, ponovo je počela klasična muzika. Nežni, široki potezi čela poneli su me između realnosti jave i paperjastog sna, i već posle par taktova prepoznao sam Bahov končerto koji mi se često vrzmao po glavi. Vreme je stalo. Svaki ton sam jasno čuo, ovoga puta činilo mi se čak i glasnije nego obično. Video sam violine i moćne orgulje, osetio pokret, energiju i strast koja se skrivala iza varljive jednostavnosti dela.

Tada nisam mogao znati da više nikada neću čuti komšijinu klasičnu muziku. Ubrzo posle toga i ptica je prestala da peva, kao da je otišla za svojim nevidljivim udvaračem.

Par dana kasnijeujutro sam kroz prozor video četiri tipa u belim košuljama kratkih rukava sa identičnim tankim crnim kravatama i RayBan naočarima iz osamdesetih kako kucaju na ta misteriozna vrata. U gradu koji postoji zbog filma, čovek brzo počne da razmišlja u stereotipima, tako da su jeftini likovi iz filmova B produkcije na trenutak morali da ustupe binu radnom čoveku koji se oblači i sprema za posao, tako da sam tek praveći jutarnji kapućino kroz prozor uhvatio nastavak situacije. Jedan od njih četvorice popeo se uza stepenice sa velikom plastičnom kesom u ruci i ušao u stan čija sam vrata tada prvi put video otvorena. Dok sam silazio niz stepenice za garažu, crno-bela ekipa snosila je tu istu plastičnu kesu u kojoj su se sada jasno ocrtavali obrisi ljuskog tela niz te iste stepenice sa druge strane dvorišta.

Bio sam malo sporiji tog jutra i nisam ni shvatio šta se dešava dok nisam seo u kola parkirana ispred zgrade i upalio motor. Četiri jahača apokalipse prešli su ulicu ispred mene i stavili svoj zauvek upokojeni plen u veliki crni Suburban koji nije imao nikakvih oznaka. Rešio sam da ih pratim i kada smo par blokova kasnije stigli do raskrsnice sa Veteran Avenijom, skrenuli su levo, dok je mene uhvatilo crveno svetlo. Video sam kako veliki crni kombi pola bloka dalje daje žmigavac i nestaje iza rampe Bolnice za veterane.

Dobrodošao u grad usamljenih ljudi, pomislih u sebi, ispijajući poslednji gutljaj skoro hladne kafe, i kako se na semaforu upali zeleno svetlo, nastavih put Holivuda.

Oktobar je u Sarajevu, grad vonja po pečenim paprikama, esenciji i magli.

On je čas budan, čas spava i stalno sanja. Snovi su mu bez reda i ljudskoga smisla.

Do kraja ostaju mu samo jastuci, plahte i široki prozor s pogledom na Trebević i na stari turski kamenolom, kojem nije znao ime, a gledao ga je godinama.

U snu kad je, pred jutro, kad misle da odlazi, ona ruka koja mu visi s postelje sitno se pokreće.

Živa je šaka, igraju prsti, a oni u čudu gledaju, ne mogu da otkriju, da se sjete, što to njegova ruka radi.

Kretnja je znana, toliko puta ponovljena, kao riječ na vrh jezika, koja nikako da sine.

To on otresa pepeo sa cigarete. Nevidljivi pepeo, s nevidljive cigarete.

Ako se zrelost i razvijenost intelektualne i političke javnosti mjeri prema stupnju autorefleksivnosti i spremnosti na otvorenu debatu o neuralgičnim pojavama, što reći za sarajevsku javnost, recimo, poslije objavljivanja teksta Rešida Hafizovića Raskrivanje ćudi – A smutnja je gora od ubijanja u Oslobođenju, od kojega je prošlo skoro mjesec dana? Povod je iz više razloga izuzetno uznemirujući a na svoj način izrazito intelektualno poticajan. Riječ je o eminentnome autoru, univerzitetskom nastavniku, znanstveniku i intelektualcu s međunarodnom reputacijom u teološkim krugovima od Sarajeva do Teherana, koji je, pak, u javnom istupu iznio ekstremno provokativne teze čak s rasističkim implikacijama. I to ne bilo gdje, nego pod krovom Sarajevskoga univerziteta povodom predstavljanja publikacije te akademske kuće posvećene genocidu u Srebrenici. Napokon, tekst Hafizovićeva izlaganja prenijelo je Oslobođenje na svojim revijalnim stranicama. Sve je, dakle, na najvišoj razini simboličke reprezentativnosti – autor, tema, prigoda, mjesto događaja, institucija i njezino glasilo, medij u kojemu se tekst objavljuje.

I – kako je akademska, intelektualna, politička javnost reagirala? Praktično – nikako. Osim jednoga-dva komentatorska teksta na internetskim portalima, dogodilo se još samo to da je dugogodišnji autor Oslobođenja Zija Dizdarević dobio otkaz zbog svojega komentara na Hafizovićev tekst, koji je bezuspješno pokušao objaviti u magazinu Dani istoga vlasnika, pa potom objavio na ovome web-portalu. I to je za sada sve.

Kada se u kasnu jesen 2006. godine profesor Hafizović našao na brutalnom udaru Rijaseta Islamske zajednice zbog svojih kritičkih primjedaba ovoj instituciji u vezi s problemom vehabija i vehabizma u Bosni i Hercegovini, pisao sam o tome kao o paradigmatskom primjeru sukoba Pojedinca i Institucije: to je ona situacija, poznata nam i iz preddemokratske historije, kada pojedinac, vodeći se svojim etičkim društvenim porivom, svojom znanstvenom autonomijom i svojom kompetencijom kritičkoga intelektualca, ispostavi instituciji a i cijeloj javnosti jednu bolnu temu koja se tiče sviju, i kada institucija reagira ideološkim odstrelom, a javnost oportunističkom ogluhom.

S tezama koje je profesor Hafizović ponudio javnosti danas, pet godina kasnije, situacija se ponešto okrenula: institucije ne nalaze razloga za uznemirenost, jer u iznesenim tezama ne nalaze ničega spornog, što nije ništa drugo nego znak suglasnosti s njima, a javnost jednako drijema.

Da stvar bude ozbiljnija, Hafizovićeve teze nisu ni nove ni originalne, one se u jednome dijelu bošnjačke nacionalne i vjerske inteligencije ponavljaju već dugo, moglo bi se reći kao već sasvim konsolidirani stereotipi, samo u raspršenom obliku. Hafizovićeva je „zasluga“ što ih je sada sabrao na jednome mjestu i izrazio u paroksistički zaoštrenom tonu i formi. U kombinaciji parafraze i doslovnoga citata, evo kako glase te zaprepašćujuće teze:

Srpske ubojice i zlotvori bili su tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a;

Bošnjake je, zato što su muslimani, s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati sa lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji. Tako se to upravo i zbilo;

Bilo je naivno očekivati milost od Evropljana, jer su se oni u vlastitom stogodišnjem ratu uzajamno klali do istrebljenja;

Historijska je istina da je u ovoj državi koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama;

Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196- 1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici.

Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud? Možda Europska unija koja Srbiju, naprosto, objeručke tegli u svoje dvorište i s njom dragovoljno prima dio tog njenog sramotnog naslijeđa prema kojem se sama zvanična Srbija nije nikada decidno odredila ili ga se odrekla. Valjda, stoga, jedni druge i zaslužuju, Europska unija Srbiju i Srbija Europsku uniju po principu da slično slično privlači;

Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali, oni koji su svojim tajnim oružjem, muslimanskim puritanskim pokretom iz sedamnaestog stoljeća, oružjem koje i danas prolijeva muslimansku krv u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Iraku, razarali Muslimanski halifat na Istoku, oni koji upravo danas bezočno ubijaju Libiju, Egipat, Sudan, Tunis, Bahrejn, Jemen i Siriju, po vlastitoj želji mijenjajući aktuelnu kartu muslimanskog svijeta?

Bošnjacima ostaje samo da vjeruju i nadaju se da će se i nad njihovim glavama ozbiljiti ono što je davno kazao apostol Pavao u jednoj od svojih novozavjetnih poslanica kako će se zlo zlotvora, u konačnici, vratiti njima i sručiti se na njihove glave.

Zahtijevalo bi (i zasluživalo) podrobnu analitičku studiju da se rasvijetli ova u metodološkom pogledu poprilično kaotična a faktografski vrlo problematična smjesa sačinjena od elemenata teorije planetarne zavjere protiv jednoga naroda/vjere, ahistoričnih, neutemeljenih paralela i analogija, neobuzdanih pretjerivanja i generalizacija, žestoke i transhistorijski postulirane eurofobije, dirljivo nekritične otomanofilije itd.

Posebno bi bilo važno tražiti jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: što danas politički impliciraju teze poput one o „historijskoj istini“ da je u Bosni i Hercegovini „koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama“. Kakva vrsta „historijske istine“ je taj podatak (ako je uopće provjerljiv); na koji način i u kakvim socijalno-ekonomskim i vjersko-političkim procesima je takvo „vlasništvo tla pod nogama“ stjecano; koliko su baš ti procesi doveli do nemogućnosti da se bosanskohercegovački identitet u XIX stoljeću uspostavi kao jedinstven i homogen u političko-državnosnom smislu, nego se nepovratno i sudbonosno diferencirao u tri vjersko-etničke pa potom nacionalne strukture; koji historijski trenutak ćemo uzeti kao polazni za utvrđivanje koliko je zemlje u kojim razdobljima bilo čije nacionalno/vjersko „vlasništvo“ i „tlo pod nogama“? (Uostalom, ako je već riječ o specifično islamskim aspektima agrarno-vlasničke materije, nije li upravo domaći, bosanski muslimanski element, respective njegova političko-vojno-ekonomska elita, u velikoj mjeri historijski zaslužan za korumpiranje izvornoga otomanskog koncepta mirijske zemlje, po kojemu „tlo pod nogama“ ne može biti ničije ljudsko privatno vlasništvo s pravom nasljeđivanja, nego vlasništvo Božije, uz, doduše, sultanovu „opunomoćenost“ da njome raspolaže.)

Jedno, izgleda, nikada nije dovoljno ponavljati: u osnovi strategije svih etnonacionalnih ideologija koje na Bosnu i Hercegovinu pretendiraju u smislu vlastitoga ekskluziviteta i nacionalističkoga isključivanja drugih uvijek je, ali baš uvijek, ključni „argument“: vlasništvo nad zemljom. To je bio i ostao nepogrešiv znak prepoznavanja takvih pretenzija, bile one planske ili tek „implicitne“.

Od svega što profesor Hafizović tvrdi, najveća bi kritička pažnja morala biti posvećena tezi o ubilačkom genu i genetskom karakteru „srpskoga zlotvorstva“. Rekoh, ni to nije novina ni prvina, na svoj način su je izražavali i M. Filipović, i S. Čekić, i mnogi drugi ugledni i manje ugledni javni radnici, ali kod Hafizovića se ona ovdje eksplicira uz neobično ostrašćeno inzistiranje baš na genetičnosti, repetitivnosti i neiskorjenjivosti srpskoga zla kao takvog. Na taj način se ovo teško i ozbiljno pitanje izmiješta iz historije, iz konkretno-realnih političkih, socijalnih, društvenih uzročno-posljedičnih odnosa i procesa, izmiješta se uopće iz mogućnosti da bude historijski i znanstveno situirano i objašnjeno, napokon ukida se mogućnost da historija zla bude objektivirana u našim zajedničkim i uzajamnim krvavim relacijama onako kako joj i pripada (pa da, onda, možda jednoga dana bude i prevladana), a sve se prebacuje u magleno i turobno polje metafizičke determiniranosti kolektivnoga „gena zla“, rezerviranoga ekskluzivno za Srbe. I ne hoteći, autor ove „teorije“ se na taj način, sasvim banalno, samo priključuje onome ukletom krugu beznadnih uzajamnih optuživanja koja zloslutno odjekuju kroz cijelu našu bližu i dalju prošlost: te Srbi su krvožedni „kao narod“, te Hrvati su genocidni „kao narod“, te Bošnjaci-muslimani su „kao narod“ vjekovni zulumćari i zatornici…

Uz ovakvo rezoniranje, kraj nije ni mogao biti drukčiji nego što jest: jedini izlaz i nadu za Bošnjake autor vidi, s pozivom na apostola Pavla, toga prvog org-sekretara sveopće zemaljske Crkve, u nekoj vrsti eshatološkoga revanšizma, kada će se, „u konačnici“ zlo vratiti i sručiti na glave zlotvorima. Jadna i bespomoćna, u biti sasvim defetistička perspektiva i satisfakcija!

Kako je već rečeno, nije fokus ovoga zapisa toliko na samomu Hafizovićevu tekstu i njegovim tezama. Fokus je na općoj suglasnosti s takvim pogledima u sarajevskim znanstveno-akademskim, intelektualnim, vjerskim i političkim krugovima, o čemu tako rječito svjedoči izostanak bilo kakvih kritičkih reakcija na te frapantne teze, kao da su same po sebi razumljive i „normalne“, ili u najmanju ruku nevažne. Baš to, ta vrsta neosjetljivosti i zakržljalosti refleksa na ovakve ideje nepogrešivo ukazuje na devijantno stanje društvene svijesti, čije ime i opis možete naći u svakom solidnijem udžbeniku, kao opće mjesto najmračnije evropske povijesti. Moram li ga izgovoriti? Neumoljivo ironično je pri tome, što je riječ o sredini koja ne prestaje deklamirati o svojemu antifašizmu, baš kao da mu je monopolni vlasnik.

(www.radiosarajevo.ba, 5. 8. 2011, pod naslovom SMUTNJA ILI OGLUHA – ŠTO JE GORE)

Postoji tih nekoliko mjesta na svijetu – možda ih je i više, ali čovjek se za života zatekne na njih nekoliko, i to ako je imao sreće – na kojima se čini kako sve što se odvija pred našim očima ima nekoga vrlo pouzdanog smisla, kako se sve što gledamo dogodilo jako davno pa smo sad i mi, tu na tom mjestu, barem na čas, jako davni i kako tu, na tom mjestu i u tom vremenu, u čiji smo procjep iznenada upali, postoji neki jako dobar razlog da se vjeruje u Boga. Razlog koji više nema nikakve veze s time da li On postoji.

Na ovim slikama se u ovo augustovsko doba, na Veliku Gospu po novome kalendaru, jasno vidi jedno takvo mjesto. (mj)