Marina se Cvetajeva zaljubljivala kao što je disala, pjevala i kao što je krvna stihija njenim tijelom od otkucaja do otkucaja sumanuto i bez pitanja za dopuštenje kolala te i nju i njene između valova i stijena stalno razbacivala. Nema za nju obzira, savjesti, plana. “Tebi je svijet – kolijevka i kolijevka – grob.” Nema poštovanja lažnog morala, običaja, vremena i svijeta. Samo osjećaji, a ono što osjećamo, to nam ostaje, za sad i za uvijek. Instinktivno je znala istinu o iluziji slobodne volje i da nitko ne kaže idem se zaljubiti a svi – zaljubljen sam ili zaljubio sam se. Prepuštanje i korak u provaliju, u neznan ili bolje skok – da li u zagrljaj ili u ambis nije više važno. Letiš. Ubila se u 48-oj. Štrikom koji je dobila od Pasternaka uz riječi – o ovom užetu sve visi, možeš se čak i objesiti. Upravo je to i učinila nekoliko godina kasnije. Ovaj si nije mogao oprostiti.

Ona o sebi: “Neko je od kamena, neko od gline, ja srebrna sjajim i plijenim! Ja sam od izdaje, ja sam Marina.”

O njoj. ali kao pouku Maks Vološin: “Tri se stvari, Marina, viju: kosa, voda, lišće. Četiri, Marina – plamen.”

I kako me Cvetajeva prati kroz život od 13., 14. godine, a nakon mamine smrti je stvarno postala moja sestra – život, tako je i A. znala puno prije da ćemo se sresti. Kako ne zna ni sama. Samo je – znala. Upoznali smo se u teškom životnom periodu općenito i njoj i meni. U petoljetki poslije grunta meni sigurno najgorem. Ljupček me zvao jedan ponedjeljak ujutro da umire pa sam se preselio natrag na Sv Duh i stvarno je skoro umro. Nakon 16 dana bolnice i dijagnoze KOPB-a, odnosno emfizem na koji je još pokupio upalu pluća da ga ubije. No nakon tjedan dana borbe vrijeme da pozovemo hitnu. Tjedna koji se rastegnuo u malu vječnost u kojoj je on balansirao između tu i nigdje. U tri dana jedan griz kobasice i spas E.-ine juhe koju bi tek i nevoljko preda mnom pojeo i samo čaj s limunom i šećerom. Kad me zvao da je gotov, rekao je molim te, i morao sam mu reći da to nema nikakve veze jer mi je tata i doći ću isto kao što pada kiša. Tu ne odlučuješ, nitko te ništa ne pita. Tih sedam dana stvaranja nakon što sam se vratio doma uključivao je pranje jer u kadu nije mogao sam i još smo mu stolac dječji namjestili i kad opereš tatu, poslije ništa nije nit može bit isto. On je mamu. Sad ja njega. Plus pražnjenje kante sa hračkom i pišalinom jer nije mogao ni do zahoda. Nakon što se vratio, jedva ali živ, ja sam postao njegov 24/7 i batler i bolničar i kuhar, a ono što sam smatrao svojim životom, moralo je na stranu. Osim toga nekoliko tjedana prije velike Ljupčekove drame razišao sam se s curom, nakon skoro četiri godine se iselio, ostavio nju i pesicu koju smo uzeli niti godinu dana ranije da bih se vratio u prazan obiteljski stan i tamo kroz 5, 6 dana pogledom fiksirao cijevi centralnog grijanja u potrazi za mjestom koje će izdržati mojih sedamdeset kila jer me više od samog čina plašio neuspjeh. Nakon pet dana ozbiljnog očaja, kada mi se činilo da se ništa vrijedno disanja više u životu neće dogoditi, i kada se spasonosnim pokazala činjenica da je brat dolazio sa četvero svojih klinaca svaki vikend i uvijek su prvo u stan banuli Jura sa sedam i Vilim s pet godina i nisam smislio kako da me ne nađu, malo sam razmišljao o šumi kojom je okružena zgrada, ali i to sam odbacio jer bih ili morao nacrtati kako da me nađu ili se ostaviti slučaju i zvijerima pa na kraju nisam visio nego sam gotovo nesvjestan opasnosti preživio. I tek dva, tri dana kasnije na njenom balkonu sam osvijestio koliko sam duboko tonuo i kako blizu da ne izronim bio. Kao pjesma Stevie Smith – “Ne mašem nego se davim“ samoubilačku kriza i iz nje izašao duboko uvjeren da nema u ruševini koja sam bio ni snage ni volje da nekog opet volim, da skačem i da se opasnosti srčanog sloma prepustim ili sam se tako tješio blesavo siguran da neću sresti više nikog toga vrijednog. Znao sam i da sami ni o čemu, a ponajmanje o tome hoćemo li se i u koga zaljubiti, ne odlučujemo i ne sudjelujemo, no dok se utapaš, sklon si da zaboraviš širu sliku. Iako A. znam od srednje škole, nikad se nismo sreli, a na kraju svezale su nas kao uže oko vrata moje jedva, možda i ako pjesme i ja sam vidio brzo da je ona moja sestra – život.

I Cvetajeva i Leonard Cohen sličnom se logikom vode kada poeziju zovu pepelom dobro izgorjelog života. Ona u Poemi Ivani Orleanskoj kaže: “Zapisnik je njihov. Vatra je – moja.” I dok sam osjećao da sam njen ni deset minuta nakon što smo se našli, taj osjećaj nisam uspio u misao, u svijest pretvoriti još danima. Šarao sam svuda nek gori i slao joj fotke s tim riječima jer ženu koja vije sam upoznao i prije nego što sam znao već sam se zaljubio. Ona ima 47, dvoje djece, dva braka, život gust događajima. Ja imam jedan brak iza, kćer jednu punoljetnu i godina 46. Što će biti s nama ne znam, ali i da sutra stvar završi znam da bih umro sretan ma kako kratko – mjesec, dva, godinu, desetljeće jedno ili dva? – znao, grlio, volio. Ja živim s tobom, živim jutra i živim noći, u tebi ustajem i u tebi odlazim u krevet. Ja sam sav u tebi i sav sam tvoj. Uzmi me.

p.s. ovaj klinac na loncu čitav je moj život.

Usta ne zatvara od kad je sjeo, a cigar mu ne mrda s donje usne. Kako to uspijeva nije mi jasno, a još manje kako može, ovako, na sabah, da melje bez prestanka. Priča Muho o ribolovu od prije tri godine, dok se grijemo oko šporeta u kafani kod Boška, sačekujući se da idemo dizat mreže.

– Salpam ja – frflja, guta riječi – moju mrežu, vira vira, leva, leva – govno! Ništa, nema tiganj da ogaraviš. Uze Ćiro svoj šomodor, uvati se mreže. Ladno, ruke modre, oni konci od mreže ko žileti, da vrištiš, a komada nema. Da pukneš. Jebem ti sreću ovakvu, ko da smo Boga kršima gađali. Baru se sad njegova mreža i ne diže, vidi kod nas koliko je sati. Nego, što će, uze da čini posa, da idemo doma. Vira, leva … ništa, ništa, kad – majko moja, što je ovo? Poskoči s prove Baro, uvuče se u barku, prepao se, neko je čudo u mreži – zafrflja Muho jače, sad ga jedva razumijemo. Onaj cigar poskakuje s usnom, ne daj bože da će past.

– Avara, malo, avara, da vidim što je ovo, viče Baro, i što da vidiš, majčin sine – kuku, kolika je gruja bila – nastavi – časti mi deblja od moje noge, preko dva metra, takvu nisam nikada video, ne ja, no niko od vas – preko dvajes kila, dvajes pet, više…  Karubu, daj karubu, vrišti Baro, dam ti kurac, vičem ja, ostavio si je na Skelu, hajvanu božiji. Daj mi kuku da ubodem ovo čudo, traži, opet. Kukaj, kukaj, ma kuke nema, nismo je nikad u barci ni imali.

Ona gruja se samo ustima drži za mrežu. A došla je bila, sigurno, da proguta šparića zapletenog u mreži, pa joj zalogaj zapao u grlo, jer ona ti se mrežom ne lovi. Onako ljigavu i vižljastu ko zmiju, nju mreža ne ustavlja, bez kao ovo Barova, slučajno. Ne može je Baro nikako ubačit u barku, otima se životinja, mišić živi, i čim repom dotače vrh prove, gruja se otrže. Iščupa se i pljusnu u vodu, zamlatara dvaput repom i zatvori se more nad njom, beznadežno, za vazda. Stoji Baro na provi prazan, gleda niđe, samo duboko uzdiše. Uzdahnuh i ja –završava priču Muho – i rekoh: šućur! Šućur što mu ode ta riba!

– Kako, jadan, ‘šućur’?! Kako moš bit takva zla duša? – pita ga Boško.

– Tako, lijepo – što, bi l’ nam ta fukara dala po komad te tolike ribe? Bi kurac, neka mu je utekla – mi ništa, a on …

– Eee, pa se onda čudiš što ništa ne loviš, ima Boga – ne miruje Boško.

– Ma nemoj, nema u lovu Boga, Bośo, đavolja je ovo rabota. Znaš li ti, jadan, koliko mi duša uzmemo na dan, a riba izdišući, kad ono otvara usta, što čini: kune! Kune nas, Bole. Prokleti smo po milion puta, pa, vidiš, napredujemo ko miš u rupi.

– A, što misliš da ti i društvo batalite ovu rabotu? Imate skupa preko dvjesta godina, još ćete nam dat posla da vas tražimo i vadimo iz mora – ne da, opet, Bošku đavo mira.

– Jes’, da me izvadite iz mora i bačite u zemlju, s kiše na grad – neka, fala, bolje da me jedu ribe no crvi. Nego, vidi jadan, kad mi dođe ura naći će me i ovdje, i na moru i pod jorganom. Ne moš se ti, Bole, od smrti sakrit iza šanka, niti ćeš joj pobjeć đe god da odeš. Ona ne dolazi niokle, niti trči za tobom, nju nosiš svuđe u sebi samom. Zasađena ti je još sa sjemenom koje te stvorilo i čuči i vreba đe će te nać slabog da te zaskoči.

– Što si mi mudar ovako zorom, svaka ti je ka Njegoševa.

– Nemoj ti mene poredit sa tim tvojim popom, ja sam, šućur Alahu, musliman.

– Što ću, moj Muho, ja ti se tu ništa ne pitam, nego, zdravlje ti je najpreče, čuvaj se ti promaje – namiguje Boško.

Svi se smiju, razbuđeni, a Muho kvasi suvo grlo drugom kafom.

Stigoše dva njegova stara, nikakva druga i njih se trojica odgegaše put barke, a već se čarkaju, već sijeva. Vratiće se iz ribolova ko pretekne.

– Ajde – prate ih iz kafane – ostale vi kape navr’ vode, dabogda, da vi ona čeljad kod kuće počinu.

Hadžira Muhova bi halvu veslom zamiješala da joj ko muštuluk uvati. E što ti je život, jebem ti sveca, četrdeset godina ga je čekala dok je plovio. Četrdeset godina su se željeli, četvoro djece izrodilii, iz Aleksandrije joj je dimije i bošče donosio, a sad se očima ne mogu gledat.

A prošle zime zbilja mu ostade kapa navr’ vode. No, nije bio Muho pod njom, pa Hadžira ne okrenu halvu.

Uhvatio mene i Ćema na Skeli gdje se spremamo u ribu i moli da mu, između naših, bacimo mrežu, kad već idemo put Valdanosa.

– Daj – kaže Ćemo – mi ćemo ti je sjutra ujutro i izvadit i donijet.

A ne, kakvi, hoće i on ujutro da dođe. I tako bi. Izvadismo Ćemo i ja naše mreže, nije loše: ima bijele korbe, neki sargovi, lijepa riba. U Muhovoj mreži ništa, ma nema ručak ribe.

– Kako će bit – zeza ga moj ortak – ova ti je mreža starija od tebe, sva raspala. Bolje bi ulovio da si Hadžirine dimije prostro.

Mrmlja, gunđa. Krenusmo nazad, ja na krmi za pentom, on sjedi na sred barke, puši, pljucka, a Ćemo, da ne dangubi, na provi čisti mreže. U jednoj se zaplele desetine raža, a što činjeti s njima – na pijaci nemaju cijenu, a mi smo ribe siti. I, svaku koju izvadi Ćemo baci u more. Ja gledam Muha: za svakom napravi pokret kao golman kad cima u pravcu lopte, puha, frkće. Podgušio me smijeh.

Kad put vode poleće posljednja, najveća raža, više ne izdrža, gotovo se baci za njom. U zadnji čas zadrža se da ne ode u vodu, ali mu kapu francuzicu uvati vjetar. Odeee!

– Da se vratim, Muho?

– Ne, nikako, vozi, nek kapa ide u pičku materinu, a ti – zaškripi put Ćema – bačaj ribu u more, bačaj, može ti se, napunio si mreže. I cigo kad je imao masla, guzicu je mazao.

Prođe par dana, a ja počeh čeprkati po internetu i tražiti novu utrku. Nađoh jednu u novembru, na četrdeset pet milja, što je nekih sedamdeset i dva kilometra. Prijavim se, iskoristim mjesec i po između dvije utrke da se odmorim od prve, pripremim za drugu i odmorim pred nju.

Vrijeme me služilo, taj dan je bio najhladniji na Floridi ove zime, samo koji stepen iznad nule kada je počela, kasnije je otoplilo na nekih desetak stepeni. Trčalo se šumskim stazama, kroz travu i pijesak, blato, kroz bare i potoke. Istrčah tih sedamdeset dva kilometra za nešto manje od devet sati, a svih devet mi tene, čarape, noge bile mokre. Kolateralna šteta – u narednih par dana mi je otpalo par nožnih noktiju i na par mjesta su se pojavili žuljevi.

Ne prođe nekoliko dana, a ja već češljam internet i tražim novi izazov. Razmišljam, ako sam uspio trčati devet sati po ovakvom terenu, uspjeću i dvanaest po malo pitomijem. I nađem dvanaestočasovnu utrku početkom januara, u centralnoj Floridi, šumskim stazama, ali blažim. Prijavim se i opet ista rutina: odmor, intenzivne pripreme i zadnja sedmica pred utrku aktivni odmor.

Tu zadnju sedmicu provedem sa porodicom u planinskoj kolibi. Pet dana prije utrke popnemo se do iznad jako strmog, najvišeg vodopada u Džordžiji i siđemo u podnožje. Računao sam da imam kondicije i da mi neće nauditi. Ali druge grupe mišića učestvuju u hodu i trčanju po ravnom, a druge uzbrdo, pogotovo nizbrdo, i probudim se sutradan sa težinom u nogama. Gdje treniram, na Floridi, zemlja je ravna ploča. Ništa, proći će do subote. Ipak kako vrijeme prolazi, počinjem osjećati tremu. Približava se dan utrke, ali umor sa nogu presporo spada.

Noć prije utrke nikada ne uspijem spavati. Tako i ovaj put, vrtim se, možda uhvatim malo sna nakratko, ali u tri ujutro dižem ruke od spavanja, tuširam se dugo, pravim kafu, spremam se i sjedam u auto i vozim put šume u kojoj ću trčati. Trebaće mi nekih dva sata vožnje do tamo. Slušam muziku, pijem kafu i pokušavam izbaciti nagomilanu nesanicu iz sebe. Na pola puta stajem na benzinskoj i kupujem još jednu kafu.

U sedam i petnaest ujutro truba označava start i počinjem trčati, ja i još pedeset devet trkačica i trkača. Ove trke koje se trče u šumama, na zaštićenim prostorima, obično ne dozvoljavaju veliki broj učesnika. Ali tu su i trkači koji trče dvadesetčetvoročasovnu utrku. To, naravno, neću nikada pokušati.

Na samom početku preplavilo me kajanje zbog planinarenja, u nogama je još težine; pa zbog nespavanja, možda sam mogao nešto učiniti da više odspavam. Ali znam da je to sad sve nebitno; za koji sat nestaće i umora i nesanice, ustvari upašću u ono čudno stanje znano samo trkačima na duge staze. Negdje davno pročitah da je ultramaratoncima najkorisnija vještina naučiti podnositi osjećanje jake nelagode, jako dugo vremena. Trče se krugovi od šest kilometara, a cilj je istrčati što više potpunih krugova za dvanaest sati.

Nakon tri-četiri sata trčanja padaju mi na pamet Andrićeve riječi iz Ex Ponta: “Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dvaput mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati.” Mene zamara vremenska dužina trčanja preda mnom, zbog nje mi klone duša. Lako je bilo trčati šest sati, svakim proteklim satom otrgneš golem komad utrke. U ovoj na dvanaest sat je premalen. Hvata me malodušnost, dugo me drži, stalno razmišljam da jednostavno prestanem trčati, sjedem u auto i odvezem se kući. Ali polako, polako, u tom razmišljanju o odustajanju vrijeme prolazi, a ja i dalje trčim. Već sam zaboravio i na nesanicu i težinu u nogama. Sada se sve to stopilo, isto bih se osjećao i da sam u trku ušao najodmorniji i dobro naspavan. Noge su od olova, kičma jedva drži leđa uspravnima, pluća bi još zraka, ne mogu ga dovoljno udahnuti. Svaka ćelija mi govori – odustani!, ali ne odustajem.

I onda najednom, neprimjetno, i zaboravim da trčim, ustvari tijelo trči samo, a ja sam negdje sa strane, pored njega. I idem, idem, idem naprijed, važno je samo ići naprijed.

Nekoliko puta sam se spotaknuo na žile stabala, ali uspijevam ostati na nogama. Do jednom – kada uz glasan krik padam, ali srećom ustajem bez uboja i povreda. A ova spoticanja (a biće ih još) su baš nezgodna. Što duže trčim, mišići su sve krući i ta spoticanja jako bole pred kraj trke. Tijelo se, nakon što se spotakneš, reaktivno zgrči da održi ravnotežu i to zauzvrat izaziva grčeve i bol u krutim i umornim mišićima. Pamtim gdje je najviše korijenja drveća na stazi, kada padne mrak tuda ću polako i oprezno.

Prekretnica je bila kada sam odlučio da umjesto vremena brojim krugove; odlučio sam da istrčim petnaest krugova. Kada sam završio osmi, kada sam po broju krugova počeo trčati “nizbrdo”, znao sam da ću uspjeti. Ma znao sam svakako da ću uspjeti, još nikada nisam odustao i ne završio utrku, ali lakše je kad imaš neki opipljiv “dokaz” da ćeš uspjeti.

U svakom krugu koji istrčim prođem pored ribara na jezercetu. To me prati već dugo, kada god trčim duge utrke, neminovno negdje naletim na ribare (Florida je puna bara i jezera, ako i nisi kraj okeana) i uvijek pomislim:” Što mi ovo treba, mogao sam fino kao oni u subotnje jutro sjediti na obali i ribariti.”

Negdje oko polovice utrke, možda i prije, osjetim jak bol u nožnim prstima. Skinem tene, čarape krvave, mladi nokti koji su narasli prije par sedmica, tamo gdje sam stare izgubio tokom prošle utrke, nisu izdržali. Omotam ih flasterima i nastavim. Više mi nisu smetali.

Sada hodam gdje su uzbrdice i gdje je najneravnije, usporavam se na nizbrdicama. Ustvari, usporavam se svo vrijeme. To je taktika koje se nisam pridržavao kada sam počeo trčati ultramaratone. Krenuo bih relativno brzo, bio u grupici koja nameće tempo, ali bi mi se to nakon nekoliko sati razbilo o glavu i mučio bih se da završim pedesetak kilometara koliko su najčešće bile duge utrke koje sam do sada trčao. Sada se usporavam od samog početka, svjesno, i kad naiđu naleti snage i poželim brže, usporavam se jer treba ostati na nogama dvanaest sati.

Svakih šest kilometara prolazimo pored okrepne stanice. Puna je hrane i sportskih napitaka. Ovakve utrke se ne mogu istrčati bez stalnog punjenja tijela gorivom. Meni je to voće; svaki put kada prođem pored okrepne stanice, stanem, pojedem datulu, par komadića banane, ili krišku jabuke, narandžu, popijem čašu-dvije kole, ona mi baš prija. Na okrepnoj stanici neki trkači sjednu, odmore, pojedu nešto “konkretnije” – sendvič, hamburger. Ja nikada ne sjedam tokom utrke, bez obzira koliko duga. Ako i pravim pauzu, pravim je na nogama, hodajući. Mislim da, kada bih sjeo, za mene bi utrka bila gotova.

Napravit ću sada digresiju, da ovo ne bi bila samo suhoparna reportaža. Reći nešto i o tome šta mi se dok trčim svoje svakodnevne treninge mota po glavi. Kad krenem trčati, krenem prazan, bez teških misli. Trčanje mi je neki vid odvajanja od svakodnevice. I dok trčim prvo sam u nekom praznom prostoru, odvojen i od sebe i okoline, pa se polako stapam – prvo s okolinom pa onda sa sobom – i onda mi se i misli počnu motati po glavi. Prvo nekakve nejasne, mutne, lagane, nasumične – polako se kanališu, zgušnjavaju i onda počnu graditi priču. Onda priča postaje sve teža, nekada toliko teška da joj fizički osjetim težinu, kao da je nosim u vreći na leđima dok trčim. Pa poželim sjesti na neku klupu usput i zapisati je prije nego što se vreća raspukne od težine i riječi se prospu po putu kojim trčim; ko bi se vraćao i tražio ih, ponovo ih sakupljao, kako bih ih našao po mraku? – jer po mraku trčim. Ili možda, kao da trčim sa punom čašom, čašom punom riječi, pa pazim da se riječi iz čaše ne prospu, a one se sve vrijeme ljuljuškaju, ližu uz ivice do vrha, poneka i prekipi i kapne van čaše. Kad dođem kući, na brzinu se sredim, presvučem se iz trčanja u odmor, pa sjedam za kompjuter i trčanjem već zgotovljena priča, osvrt, sjećanje, razmišljanje kroz moje prste ulazi na bijeli ekran. Ako nisam puno riječi iz čaše prosuo dok sam trčao, nema tu puno oklijevanja i dotjerivanja, samo pretočim priču iz čaše na ekran. A nekad ipak prospem previše, nekad prospem sve; nekad zauvijek, nekad mi se sljedećim trčanjem koja vrati, naletim na neke riječi koje sam prethodnu noć prosuo, pokupim ih pa se na njih lijepe nove, pa opet isto, opet trči i pazi da ne prospeš riječi po putu.

Ali ovo sada nije trening, ovo je najveći ispit do sada. Danas ne smišljam priču. Pokušavam doduše slušati podcaste dok trčim, slušati muziku. Uspijevam neko vrijeme, ali na kraju odustajem i trčim sa svojim mislima i stapam se sa zelenilom i vodom oko sebe.

Oko pet, pola-šest stavljam lampu na čelo, pada mrak, a trčimo dubokom šumom, kilometrima dalekom od bilo kakvog izvora svjetla. Pažljivo tamo gdje znam da ima korijenja, gdje je neravno. Stazu sam već zapamtio, petnaesti mi je krug. Uspijevam završiti i ovaj, bez spoticanja i padanja.

Pola sedam je uveče. Počeli smo trčati u sedam i petnaest ujutro. Trčim već jedanaest sati i petnaest minuta, imam dakle još četrdeset pet minuta “fore” do dvanaest sati trčanja, mogao bih istrčati još jedan krug, ali odustajem. Kažem sebi da je zbog mraka, da neću da rizikujem da se spotaknem, padnem i povrijedim, a možda je to više izgovor. Jednostavno, nakon jedanaest sati i petnaest minuta koliko mi je trebalo da istrčim (uz povremeno hodanje) ovih petnaest krugova, ovih osamdeset kilometara, kažem sebi – “Dosta!”

Moram sada priznati da mi je namjera bila istrčati sto kilometara za dvanaest sati, ali nisam nezadovoljan, nisam razočaran, naprotiv. Osjećam se odlično.

Tek sada stvarno osjećam glad. Na cilju utrke organizatori roštiljaju – jedem hot dog, jedem hamburger, jedem krofne. Javljam svojima, sretan, da sam završio utrku i da sam zdrav i čitav.

Vozim se polako do hotela u kojem ću noćiti. Usput stajem u prodavnicu do koje se polako odgegam (osjećam se, prašnjav i iscrpljen, kao vanzemaljac u prodavnici punoj ljudi za kojima je običan dan) kupujem još hrane, pivo i čokoladu.

U hotelu punim kadu vrućom vodom, puštam muziku na TV, na YouTube, hoću nešto lagano – Springstinova “Born to Run” mi baš paše, pa liježem u kadu i otvaram pivo.

Osamdeset kilometara, nije to malo, skoro kao od Novog do Banja Luke.

Ivan Palijan: Album na dan, Buddha Bar, Zagreb 2024.

U vrijeme kada je naša generacija počela kužiti svijet, i kada smo, tako će se to potrefiti, u mjesecima nakon Titove smrti, preko izbora stila i muzike formirali budući odrasli pogled na svijet, najvažniji nam je bio beogradski dvotjednik Džuboks. Mimo Džuboksa dragocjeno bilo je sve što bi objavio zagrebački Polet. Mi iz Sarajeva ponešto smo se informirali i iz Naših dana, a nemalo nas će se u sljedećim godinama pretplatiti i na ljubljansku Mladinu (ja ću, uskoro, i na Tribunu i mariborsku Katedru). Koješta važno za muzičko i umjetničko uzdizanje pročitalo bi se u Startu. Dragocjeni bili su časopisi Vidici, Pitanja, novine za kulturu Oko i Književna reč… Ali samo Džuboks se, svaki broj, čuvao i arhivirao po tavanima i podrumima, jer je taj magazin, od prve do posljednje stranice, bio enciklopedija našeg odrastanja i stila, naše muzičke svakodnevice, kroz koju se diskretno provlačila i povijest naše sadašnjosti.

Prvo na što me je ova knjiga podsjetila bio je, zbog nečega, Džuboks. Ono što njezin autor, zajedno sa skupinom kolaboranata koju čine Velimir Grgić, Dino Milić Jakovlić, Marko Smiljić, Zoran Stajčić i Bojan Mandić, pokušava zapravo je vrlo džuboksovski: stvoriti čvrst kanon unutar onog što se kanonu opire, simulirati sliku vječnosti unutar ritmova prolaznosti. Podnaslov knjige je “365 najvažnijih albuma koje morate poslušati”, a unutar nje je nešto kao povijest popularne muzike globaliziranoga zapadnog svijeta, od albuma Franka Sinatre “In The Wee Small Hours”, objavljenog u proljeće 1955, do albuma “Folklore” Taylor Swift, iz ljeta 2020. U tih šezdeset i pet kalendarskih godina ne samo da je stao čudovišno širi i veći stilsko-estetski, politički i narativno-glazbeni komad vremena, nego se potpuno transformirala, pa retransformirala uloga popularne (nekad se to govorilo: rock) muzike u formiranju naraštaja i cijele zajednice. U Sinatrino vrijeme, muzika je bila za ples i za radio, šezdesetih se iz muzike rađala pobuna, a sedamdesetih i osamdesetih muzika je u značajnoj mjeri bila propagandno sredstvo kapitalističkog i tobože slobodnog Zapada prema komunističkom i stvarno neslobodnom Istoku. Za našu generaciju s početka osamdesetih muzika je bila temeljni izvor estetskih, kulturnih i, što je najzanimljivije, političkih svjetonazora. Nakon pada komunizma rock postaje samo jedna od mnogobrojnih stilsko-estetskih odrednica i etiketa, politički ispražnjena, estetski neutralna, u svakom pogledu prazna. Globalna popularna glazba u novom je tisućljeću poput jogurta ili toalet papira: ne postoji tariguz koji bolje briše ljevičarsko dupe, pa tako ne postoji ni globalna pop-muzika koja danas prenosi bilo kakve političke i svjetonazorske pouke i poruke. Ono što je angažirano, to je u najstrožem smislu riječi lokalno, no kako se u primitivnim kulturama – kakva u Europi hrvatska zacijelo jest! – lokalni angažmani ne proizvode značajnije posljedice po konzumente, tako u Hrvatskoj ista publika sluša Thompsona i Aleksandru Prijović, a pohrlila bi i na Taylor Swift kada bi u Zagreb ikad stigla.

Palijan i njegova ekipa su, dakle, pokušali izvesti nešto što je unutar jednog života i jedne muzičko-konzumentske iliti slušateljske biografije nemoguće: proći tu cijelu povijest i odabrati najbolje. U tome su se, kratko rečeno, služili inozemnim kritičkim i inim parametrima, kao i parametrima vlastitog ukusa. Ako bi im se što prigovaralo, bilo bi da su skoro potpuno zanemarili lokalnu, našu hrvatsku i ex-jugoslavensku sliku stvari u tih šezdeset i pet godina. No, da bi o njoj mogli povesti računa, bili bi im potrebni povijesni instituti, muzički, televizijski arhivi, bilo bi im potrebno neko veliko i sređeno kulturno sjećanje zajednice. Nešto što, dakle, ne postoji ni u puno njegovanijim dijelovima nacionalne kulture nego što je pop-muzika. Svoj planetarni leksikon, kroz koji je morao provući i svoju privatnu povijest, Ivan Palijan je uzorno sačinio, odlično napisao i uklopio u neki jako dobar i suvremen komunikacijski, publicistički, tekstualni aparat. Kada bi ovdje o znanosti bilo riječi, rekli bismo da je ovo knjiga s vrlo moćnim i funkcionirajućim znanstvenim aparatom.

S velikim dijelom njezina izbora i sadržaja ovaj se čitatelj (i budući korisnik knjige, jer ovom se knjigom može i treba koristiti) djelomice ili potpuno ne slaže. Naročito u onim dijelovima koji se tiču alternative iz šezdesetih i sedamdesetih, te punka i new wavea, kao i pratećih stilova. Ali smisao ovakvih knjiga upravo je u tome: u neslaganju i u prepirci oko kanona. No, tko god u Hrvatskoj poželi sakupljati LP ploče, ili lutati prostorima vlastite, stvarne i imaginarne kulturne povijesti prelazeći poviješću popularne muzike, ova će mu knjiga biti neizostavni priručnik, knjiga postanka, biblija…

Stil i stav

Palijan hini objektivnost. Mora tako u ovakvoj vrsti knjige. Ali i to nas podsjeća na vremena Džuboksa i Poleta. Pisci onoga doba su, s izuzecima ekscentrika kakav je bio Petar Luković, hinili objektivnost, tako što su svoj glas često predstavljali kao glas konačne istine. Strogi su bili onodobni rock-kritičari: Darko Glavan, Dragan Kremer, Ljuba Trifunović, Branko Vukojević, Momčilo Rajin, Dražen Vrdoljak, Vlatko Fras, Zlatko Gall… Uzdizali su i sahranjivali izvođače i stilove, i usput nas izvodili na pravi put. Knjiga Darka Glavana “Punk: Potpuno, uvredljivo negiranje klasike”, koju su danas već pradavne 1980. objavile Dečje novine iz Gornjeg Milanovca – inače izdavač Džuboksa – formativna je knjiga naše generacije.

Tko je ostao?

Rock je mrtav, ali začudo su živi rock kritičari, a iza njih se, uglavnom na specijaliziranim portalima, javila i neka nova generacija pop-glazbenih kritičara i prilično upućenih eksperata za različite muzičke stilove i oblasti. Od onih koji pamte neka druga vremena, ili su već tada pisali, aktivni su i prisutni Aleksandar Dragaš, Denis Leskovar, Hrvoje Horvat. Nesustavno na webu se javlja i Zlatko Gall. Pisao bi on i danas, da nije formalno i praktično likvidiran iz novina u kojima je potekao i u čijim je najslavnijim danima bio među važnijim imenima. Spomenuta četvorica, kao, primjerice, i Davor Hrvoj, najmarkantniji aktivni hrvatski džez kritičar, uz niz mlađih, među kojima je i autor ove knjige, dio su zanimljivog paradoksa. Godinama već rock kritičari, ili kritičari umjetnosti koja više ne postoji, bolje, artikuliranije i upućenije u hrvatskim medijima pišu, nego književni, kazališni, likovni, te, uz jedva dva-tri izuzetka, filmski kritičari. Neobjašnjivo.

Ma samo sedi i piši, to bi mi sad rekao. Kao da je pisati isto što i oprati sudove. Od kada pamtim, celog života budio me je zvuk pisaće mašine iz susedne sobe.

Napravio bi sebi kafu, mešao bi predugo taj šećer, tresnuo tri puta kašičicom o šolju da zazveči, preglasno srknuo da proveri da li je pogodio meru i onda bi seo za pisaći sto, zapalio dugački Kent i pisao do ručka.Kada bi završio to na čemu je radio, sa olakšanjem bi uzviknuo – ništa bolje nisam napisao!

Svoje filmove je nerado gledao, a onda je počeo da ih prebacuje sa VHS-a na DVD pa bi usput proveravao kakva je kopija. Pošto bi odgledao ceo film, bio bi iskreno zaprepašćen – Rašo, pa ovo je SA-VR-ŠE-NO!, rekao bi mom mužu. 

Poslednjih godina je čeznuo da savlada rad na kompjuteru, to mu je bio san. Nekoliko puta smo pokušali. Ništa nisam uspevala da mu objasnim, a on je čukao po tastaturi istom snagom kao po pisaćoj mašini. Sa dva kažiprsta.

Rodila sam se kada je bio u godinama u kojim sam ja sada. Rodila sam se prerano, bilo je stresno i neizvesno, mama je bila jako mlada i van sebe od brige, a on joj je slao pisma u bolnicu i pokušavao da je okuraži. Po dogovoru, otišao je da me prijavi kao Milicu, po svojoj majci. Kada se vratio, zvala sam se Lidija, po mojoj majci.

Videla sam ga uplašenog dva puta. Jednom kada sam u drugom osnovne po povratku iz škole, koja je bila na dva minuta hoda od našeg stana u Đure Salaja, kasnila deset minuta. I drugi put kada su po njega došli vrlo ljubazni medicinski tehničari i u nekoj gadnoj crnoj metalnoj stolici izneli ga iz stana u lift. Sa vrata sam usput nešto dobacivala kao da je sve u redu, kao da će se vratiti kući. 

Al nije bio uplašen mesec dana pre toga kada je iz kreveta, dok sam brisala prašinu u njegovoj sobi, sasvim trezveno zaključio – ja sam izgleda gotov. 

Bilo mu je važno da učim jezike, sviram klavir, da čitam i da se bavim sportom. Kada je otišao na roditeljski sastanak da mi opravda čas, rekao je razrednoj Slobodanki Božović da sam lagala, da sam pobegla i da mi obavezno upiše neopravdani. Posle toga je u školu isključivo išla mama.

Nikada nije dolazio na moje treninge i takmičenja, kao ni većina roditelja u to doba, ali kada bi me pitali da li ću biti glumica kada porastem, odgovarao bi ponosno da sam ja lakoatletičarka.

Posle fudbala, tenis mu je bila druga sportska strast. Dok je mogao, igrao je na Zvezdinim terenima na Karaburmi, sa Čumom, Čitom i Goranom Bubnjem. Posle je na televiziji sve svetske turnire pasionirano pratio i neprijatno glasno satima navijao, psovao i sočno pljuvao u ekran pri svakom dobijenom ili izgubljenom poenu. 

Voleo je i vrapce, džempere od kašmira, biftek i paradajz. I čokoladu. Više od kašmir džempera voleo je samo iznošen i iscepan džemper od kašmira. U jednom takvom sam ga ispratila.

Pse je voleo najviše. Svakog jutra je, pre nego što bi seo da piše, šetao psa na Tašmajdanu. Kada je naša Paloma umrla, nikada više nije kročio na Taš. Ali je nastavio svakog jutra jedan sat da šeta.

Pre nekoliko godina postalo je važno da počne da koristi štap za hodanje. Opirao se, dugo je imao veliki otpor, namerno bi ga zaboravljao kojekuda pa se posle pravio lud. Onda se jednog dana vratio iz šetnje i sa olakšanjem konstatovao – pa bre, niko ni ne primećuje da hodam sa štapom! To je bila prekretnica. 

Nije bilo veliki gurman, ali je voleo dobro da jede. Uglavnom je hvalio moje skromno kulinarsko umeće iako je jednom ustao od stola posle ručka i za sebe prokomentarisao – ovo je bilo više nego očajno.

Bio je esteta, imao je istančan ukus, cenio kvalitet. Voleo je lepo. Primećivao detalje. Odllična ti je ta kombinacija, dobacio bi mi kada bih izlazila iz kuće. Kada sam za proslavu velike mature rešila da obučem njegov crni smoking pa zamolila mamu da mi ga skrati, on me je iznenadio divnim crnim polucilindrom.

Prvi put mu je pozlilo dva meseca pred smrt. Srušio se na sred sobe i onda je satima u nekom čudnom stanju svesti ležao u krevetu. Sve funkcije su mu bile kao na leru. Posle konsultacija sa njegovim lekarom, pozvala sam hitnu pomoć uverena da je kraj. Već je palo veče, njemu nije bilo ni malo bolje kada su došle dve vedre i lepe mlade doktorke u crvenim uniformama, dobro skrojene pantalone i polo majica, natovarene velikim torbama i žustre, izgledale su kao da su nam ušle u stan direktno iz neke američke serije. Sa vrata su mu glasno rekle dobro veče, kako ste gospodine Đorđeviću, on je teško otvorio oči, ali se neverovatno brzo osvestio, čak se na moje zaprepašćenje i pridigao, koketno im se nasmešio i rekao glasno kao da nije satima bio na samrti – au što dobro izgledate! U zemlju sam propala. Izgledalo je kao da sam hitnu pomoć zvala iz hira. Naredna dva sata proveo je u opuštenom ćaskanju i vrlo uspešnom šarmiranju. Došle smo po pozivu zbog devedesetosmogodišnjaka, a odlazimo raspoložene, ulepšao nam je dan, rekle su mi na odlasku i ozarene se zahvalile.

Lako se i često zaljubljivao, stanje zaljubljenosti je za njega bilo najsnažniji pokretač. Zaljubljivao se u pisce, knjige, u muziku, u ljude koje lično ne poznaje… ne samo u žene. 

Na snimanja me je retko vodio, najčešće samo ako je baš morao i tada je bio oštar. Nisam smela da pisnem, najgora stvar na snimanju je dete reditelja, govorio bi. 

Sve moje ljubavi ispratio bi bez i jednog komenatara, ali sam dobro znala šta misli i na to se oslanjala. Dok sam preživljavala prve ljubavne patnje, čvrsto me je, bez reči, držao za ruku dok sam ridala. A čim sam počela da se zabavljam sa svojim budućim mužem, iznenadio me je usputnim pitanjem – jel razmišljaš ti da se udaješ? 

Retko sam ostajala do kasno, ali kada sam se jednom prilikom zorom vratila kući iz noćnog provoda sačekao me je u hodniku stana, i više sarkastično nego prekorno rekao – jesi ti to postala avanturistkinja? 

Voleo je da se fotografiše, da se pojavljuje u javnosti i da govori o svojim filmovima, ali je izbegavao teme o privatnom životu i o tome bi u intervjujima ponekad izmišljao stvari. To ionako niko ne čita, govorio je. 

Voleo je Prusta, Hamvaša, Hrabala. Branu Petrovića. Felinija, Tarkovskog. Bili Holidej, pesmu “Tužna je nedelja” Reze Sereša. Najviše Paradžanova i Visockog. I Čaplina je obožavao. Slušao je ploče, imao dobar sluh, lepo pevao i voleo da svira usnu harmoniku. Od svih umetnika najviše je cenio muzičare, i muziku kao umetnost.

Voleo je našeg Čumu, Caleta Kerkovića Nosonju, svog prijatelja sa kojim je prijateljstvo nežno negovao devedeset godina, mog đeda Mila, maminog tatu, i to ne samo zbog toga što je ovaj ’42. prepešačio Igman, voleo je našu Jelenu iz Čačka, Sonju Savić, Dejana Mijača. I Ljušu Ristića oduvek. I mog Rašu je voleo.

Kada sam kao tinejdžerka dobila vokmen, kupio mi je sve audio kasete koje je našao u prodavnici, punu kesu. Od Bijelog dugmeta do Idola. 

Bio je galantan, voleo je da troši. Često bi se vratio iz samoposluge a da nije ni znao čemu služi sve što je kupio. Iz zezanja, odgovarao bi kada bih ga pitala zašto je sve to pokupovao. “Idem u varoš” značilo bi da će se vratiti sa novim knjigama i sigurno kupiti nešto od garderobe, i za sebe i za mene. Uvek bi bez greške pogodio veličinu i moj stil. 

Poslednjih mesec dana nije mogao da čita, da gleda televiziju, da sluša muziku, teško je govorio, nije znao koje je doba dana jer je uglavnom spavao. Ali bio je vedar. I sasvim prisebno mi rekao – nisam očekivao da će ovo sad ovoliko da se oduži.

Umesto selotejpa kojem nikada nije mogao da nađe kraj, koristio je hanzaplast. Hanzaplastom bi lepio sve, fotografije na zid, rupe na džemperu, slomljen far na autu, spajao bi stranice teksta i lepio daljinski upravljač. 

Preturam TV kanale, tako je govorio. Kupi mi onaj keks za krckanje.

A komfor mu je bio prioritet. Lastiš na čarapama je makazama sekao jer ga je stezao, svoj dnevni ritam bi remetio samo u vanrednim okolnostima, a jednom je, iznerviran jer voz predugo stoji na granici Srbije sa Bugarskom, izašao i seo na taksi do Varne.

Sa devedeset i tri prestao je da puši, jer je počelo da mu smeta, onda i da vozi, jer je izazvao udes, i što se njega tiče, život je tada komotno mogao da bude završen.

Ipak nije prestao da sanja o igranom filmu i u samom finišu, nekim u najmanju ruku čudnim spletom okolnosti, taj san se obistinio. Već napor koji je uložio u pisanje scenarija i knjige snimanja koštao ga je mnogo, odrazio se na zdravlje i na karakter, umorio se, neobično se ponašao. Ali sve što se u njemu postepeno gasilo davalo je snagu onoj jednoj lampici koja je ostala, u tim okolnostima neobično jarko, da svetli. Kada je završio sa snimanjem, i ta lampica se ugasila.

Pre mog rođenja, na vrhuncu svoje karijere, u zalivu Krka kupio je školjić, malo nenaseljeno ostrvo. Potrošio je sve što je imao, a koštalo je kao dve, tri kuće. Zašto si kupovao ostrvo, tata, kada ti je muka od vožnje čamcem, ne voliš vrućinu, leti više voliš da ideš u Čačak, a na to ostrvo si otišao dva puta za trideset godina? Iz zezanja, rekao je. 

Jednom je rešio da promeni život iz korena, prodao je naš stan i otišao da živi u prirodi. Imao je tada osamdeset godina. Brzo se vratio.

Sa kraćim prekidima, živeli smo zajedno od mog rođenja do njegove smrti. Bilo je nezaboravno.

Septembra 2024. u Zatonu Velikom

Sevdah, queer tužaljke i balkanski religijski imaginarij

Svaki kraj svijeta, svaki otok, svaka geografski i etnografski jasno definirana pokrajina, od susjedne odijeljena širokom rijekom ili planinskim lancem, a u posljednjih nekoliko stoljeća čvrstom državnom granicom, ima svoju muziku i svoj specifičan pjesnički oblik, u koji njezini anonimni pjesnici i pjesnikinje upisuju iskustva zajednice, lokalne mitove i legende, opsesivne snove. Ponešto od svega toga postalo je planetarno čuveno i posvuda prisutno: blues, portugalski fado, napuljska kancona, ruska romansa, grčki rebetiko… Blues se, recimo, razlio svijetom, posvuda se tuži, stenje i pjeva, bluesmana se nađe od Grenlanda do Mongolije, Indonezije, Novog Zelanda. Ali i dalje postoji jasno odrediv zemljopisni prostor na kojemu je nastao prvi blues, postoje njegove kulturološke pretpostavke, a postoje i strahovi, strepnje, ljubavi, nevolje, radosti, postoje male ljudske povijesti, i nad njima čovjekova vjerovanja, iz kojih se rodio baš blues.

Bosna je mala balkanska zemlja, čije su granice odavno definirane, i koja je tokom svoje povijesti dugo bila najzapadnija pokrajina velikoga Osmanskog carstva. To ju je činilo u se zatvorenom, i od Europe vrlo udaljenom. Premda su i Bosna i Otomansko carstvo bili Europa, ali neka druga i drukčija Europa, kojom se oni prvi Europljani nikada nisu temeljitije bavili. U toj Bosni, sve do samog kraja devetnaestog stoljeća, jedva da je bilo pismenih. U svakoj generaciji, tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, pismeno je bilo, možda, po desetak-petnaest franjevačkih redovnika, koji su, uglavnom, ponešto zapisali na latinskom ili na narodnom jeziku, te poneki pravoslavni pop ili monah, koji je upisao poneku riječ u kroniku ili dnevnik na crkvenoslavenskom. U većim čaršijama našao se i kakav alim, islamski vjerski učenjak, koji bi arapskim pismom, na turskom, ili arapskim pismom na narodnom jeziku, zapisao neku svoju pjesmu, anegdotu, putopis, crticu, ili bi vodio dnevnik o životu u čaršiji. Sreo bi se još kakav pismeni Židov, opet vjerski učenjak, a možda i kakav avanturist, koji bi jedini poznavao više pisama i više književnih jezika, ali to bi zapravo bilo sve. Narod je bio savršeno napismen, tuđa mu je bila svaka knjiga, uključujući i svete knjige, a svoje je sjećanje, kao i svoju općeljudsku potrebu za pričom, pjesmom i književnošću, smještao u stihovane i rimovane epske i lirske narodne pjesme, koje bi se vrlo često glasno pjevale. Takva je, kažem, bila ta zemlja Bosna.

A onda je veliki i sjajni Otomanski imperij, nakon stoljeća umiranja, sasvim iznemogao, tako da više nije mogao kontrolirati rubove vlastitog teritorija. Balkan se već pretvorio u gangrenozno tkivo – i u okcidentalnu psovku i uvredu, što će ostati do danas, kada se na Zapadu riječ balkanizacija općenito smatra drugom riječju za civilizacijsku propast. Tada je, 1878. Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. S tom okupacijom započinje naše opismenjavanje i veliki, nikad dovršeni projekt modernizacije. U to doba po Bosni se, fascinantnom brzinom, iz malenih otomanskih kasaba razvijaju prvi pravi gradovi. Gradi se mreža željezničkih pruga, preko čijih se postaja Bosna fizički i duhovno povezuje sa svijetom. Vrijeme je to kada se širom zemlje otvaraju prve europske krčme i kavane, djeca kreću u školu, grade se prve gimnazije, cvjeta vjerski život, jer se različite, dubokim nepovjerenjem odijeljene zajednice, bore za crkveni i vjerski primat. To je fantastično zanimljivo vrijeme, o kojemu bi se trebali pisati romani, snimati filmovi i crtati velike i raskošne naracije u stripu.

Vrijeme se s dolaskom Europe u Bosnu najednom ubrzalo, a tradicionalne su epske i lirske forme usmene poezije, koje su obično obasezale po nekoliko stotina stihova, po krčmama i kavanama, i po preporođenim mahalama narastajućih gradova i varoši, zadobivale svoje nove, mnogo kraće i komprimirane oblike. U svakoj toj novoj pjesmi, koja bi se izvodila uz tradicionalne domaće žičane instrumente, uz saz, koji podsjeća na arapsku lutnju, uz tamburicu ili uz violinu, a zatim uz harmoniku koja upravo što je s Austrijancima došla u Bosnu iz Tirola, moralo je biti opričano i ispričano ono što se ranije ispjevavalo u dugim formama. Tako je, s dolaskom Austro-Ugarske nastala pjesma sevdalinka. Nastala je u krčmi i kavani, na avliji, na ulici i u bašči. Nastala je na samoj granici intimnoga i javnog svijeta, u nekom vrlo neobičnom obliku društvenosti, kakav se, vjerojatno, sreće, ili se nekad mogao sresti, u multietničkim i višekonfesionalnim zajednicama, po rubovima Istoka i Zapada. Živeći u međusobnom nepovjerenju i strahu, ali i u znatiželji i u stalnoj potrebi prepoznavanja sebe u drugome, ti ljudi stvarali su svoju neobičnu pjesmu, koja za razliku od bluesa, ili latinoameričkih pučkih muzičko-pjesničkih formi, nikada nije bila ritmom i melodijom do kraja definirana, nego se oduvijek bivala inkluzivna, otvorena za utjecaje, prilagodljiva i sveprožimajuća.

U ona prethodna, otomanska vremena, kada je vrijeme sporo prolazilo, u zatvorenoj zemlji, u kojoj jedva da su se čuli ikakvi vanjski glasovi, živjelo se u vrlo dugim povijesnim i kulturno-identitetskim frazama. Tako se i moglo dogoditi da Sefardi, španjolski Jevreji, koji su u Bosnu dolazili i naseljavali se već od sredine šesnaestog stoljeća, punih tri stoljeća, sve do dolaska Austro-Ugarske, sačuvaju svoj jezik, koji će se onda zvati ladino ili judeo–español, i svoje pjesme, tužne, čežnjive, vesele, obojene predjelima jednoga geografski veoma udaljenog svijeta, koje će pjevati po svojim kućama i avlijama, i koje će, naravno, neprestano slušati njihove inovjerne muslimanske i kršćanske komšije. Kako većina nikad ne uči jezik manjine, oni neće naučiti ladino, ali će prisvajati sefardske pjesme, preuzimati ih u cjelini ili samo djelomično, pa ih svjesno ili nesvjesno ugrađivati u vlastite svoje pjesme. A te njihove pjesme u sebi su nosile odjek Orijenta i Carigrada, čuo se u njima jak turski utjecaj, a donosili su i glasove muslimanskoga vjerskog obreda. Preko svega toga, zahvaljujući i komšijama kršćanima, u tim je pjesmama moralo biti i crkvenog pjevanja, tragova mise i liturgije, međusobnog dozivanja pastira po brdima, kavanske, pučke i narodne muzike koja je pristizala s doseljenicima iz drugih dijelova Habsburške monarhije, ponajprije iz Hrvatske.

Te pjesme ubrzo su pjevali svi, bez obzira na vjerske i etničke razlike, ali čiji se Bog u njima, u tim pjesmama, čuo? Ovo je zanimljivo pitanje, o kojemu često mislim, ali nemam, niti ću ikad imati, na njega odgovora. Ili bih, možda, mogao do tog odgovora doći kada bih se prema njemu zaputio kroz roman, čija bi me priča odvela u to vrijeme. Trebalo bi romanom poći na kraj devetnaestog stoljeća, pa u vrijeme pred Veliki rat – kada se u Sarajevu, kao i u ostatku Europe, najviše pjevalo i lumpovalo – i onda kroz taj strašni rat, preko priče o Sarajevskom atentatu, da zađem u dvadesete i tridesete godine dvadesetog stoljeća, u to posljednje vrijeme kada je Bosna bila cijela i kada je bosanski svijet bio cijeli. Čiji se Bog tada u tim pjesmama čuo? I je li nužno da je ateist i bezbožnik, ili da je konfesionalno indiferentan, njihov pjevač, pa da može otpjevati baš svaku od njih, glasom svakoga od njihovih prethodnih pjevača?

Ne razumijete o čemu govorim? Možda me je i nemoguće razumjeti. Možda više ni sam, pripovijedajući o tom jučerašnjem svijetu, ne razumijem o čemu govorim. Ali ako je izgubljen sav taj svijet, ako je usmrćen i pregažen vremenom, kako to da sam ja još uvijek tu, i da svaku od tih pjesama, makar i u sebi, pjevam vlastitim glasom? 

Razlika između mene i njih, tih mojih prethodnika i predaka, te potencijalnih romanesknih junaka mog romana, u tome je što ja više ne pripadam nijednoj njihovoj grupi, etniji, konfesiji. Ne zato što nemam svoju grupu, etniju i konfesiju, nego zato što ih, bez obzira na grupu, etniju i konfesiju, doživljavam kao svoje. Moj je sav njihov svijet. Moj je i njihov Bog, čiji god u nekom trenutku i u pojedinoj pjesmi On bio. Ali me zanima kako je to moglo biti u njihovom svijetu, dok su među njima bili živi nepovjerenje i omraza, karakteristični za svaku tradicionalnu i odistinski višekonfesionalnu zajednicu, a dok ih je privlačila međusobna znatiželja, skupa s tim tragičnim, bolnim i vazda nedovoljnim saznanjem da smo svi, ipak, ljudi? O kojem su Bogu oni pjevali, pjevajući pjesme svojih susjeda? Za mene, jedno je to od najvažnijih pitanja. Kako izgleda vjera koja je deformalizirana? I što je vjera u kojoj Bog nosi susjedovo ime, ponaša se i ravna svemirom po susjedovim vjerovanjima, a istovremeno ničim ne iznevjerava onoga jedinog i istinskog Boga, jedine ispravne, naravno naše vjere? 

U zbilji, na koju se reflektira pjesma – a na koju se onda reflektiraju i naši životi – život sa susjedskim Bogom bio je dinamičan, nikad ravnodušan, nikad jednosmjeran i jasno usmjeren, paradoksalan. Prisustvo susjedskog Boga bilo je neizbježno. Već na onoj najjednostavnijoj razini, u formama i ceremonijalima svakodnevice: kršćanin je, recimo, morao čuti glas mujezina, koji s minareta muslimane poziva na molitvu. Morao ga je slušati svakoga dana u godini, a možda i svakoga dana u svom životu, i u njegovom bi zazivu svaki put čuo izgovoreno Božje ime. To što kršćanin ne bi znao arapski, i što zapravo nije znao što je u ezanu izgovoreno, nije mijenjalo ništa na stvari. Bio je to susret sa susjedskim Bogom, ili s mogućnošću susjedskog Boga, ili s onim o čemu se najčešće govori, a što je, zapravo, u svim vremenima jednako neprihvatljivo, jer se opire društveno-političkim hijerarhijama i pravu jačeg na posjedovanje jedne i jedine istine, da je Bog jedan, i da su različiti samo ceremonijali. Iskaz o Bogu, koji jedan je i zajednički je svoj djeci, unucima i praunucima Abrahamovim, u svim je vremenima izraz metafizičke i socijalne ljubaznosti. To se govori kada se nešto lijepo želi reći. Ali istovremeno se, u ta naša konstitucijska vremena, dok smo još bili u Bosni tradicionalnu višeetničko i multireligijsko društvo, vlastita istina i vjera štitila tako što bi se sve druge proglašavale krivovjerjem, praznovjerjem, neznaboštvom, sigurnim putem u pakao. Bila je to istina propovjednika, gospodara Svete knjige, onoga jednog pismenog među nama, koji nas je poput pilota u mrkloj i maglovitoj noći, u avionu bez radara, vodio k pravoj vjeri. On je, štiteći svoje stado, glas mujezina interpretirao kao glas krivovjerja, kao što je i imam njegov glas interpretirao kao krivovjerje. U svakoj našoj veri postoji to tajno mjesto, ta fusnota, objašnjenje za slučaj opasnosti, uputstvo za upotrebu, iz kojeg proizlazi ta konačna socijalna i društveno-politička istina o jednoj i jedinoj istinskoj vjeri.

Drugi problem koji je kršćanin imao sa svakodnevnim glasom mujezina ticao se nerazumijevanja onog što je izgovoreno. A odmah zatim i činjenice što je džamiju poznavao samo izvana, i što o ceremonijalu susjedova Boga nije znao ništa, premda je uz njega živio cijeloga svog života. Ništa nije čovjeku tako daleko i tuđe kao ono što se zbiva s druge strane zida, tamo gdje on nikad ne stiže. Imaginacija i mašta nisu u ovoj stvari dobar saveznik. Mračne stvari ljudima na um padaju oko svega o čemu ne znaju ništa.

Međutim, činjenica da svakoga dana u svom životu sluša mujezina, koji, dok zove vjernike svoje na molitvu, izgovara ime susjedskog Boga, njega, kršćanina, određuje. Čini ga onakvim kakav jest. Određuje ritam njegova dana. Suobražava, oblikuje, formira njegovu svakodnevicu. Zalazi u njegove misli, osjećanja i sjećanja. I koliko ga god od susjedskog Boga dijelilo njegovo nepovjerenje i neznanje, koliko god ga dijelile riječi koje je čuo od gospodara Svete knjige, susjedski Bog sudjeluje u njegovom životu. Premda nije Njegov vjernik, takav je kršćanin njime obilježen, usmjeren, određen, a da pritom nije ništa manje kršćanin. I po tome se razlikuje od drugih kršćana. Onih, recimo, koji su u životu samo slušali zvona.

Kakav je, zapravo, utjecaj susjedskog Boga? Korektnije bi, naravno, bilo upitati: kakav je utjecaj susjedske vjere, konfesije? Ali ono što je korektno, nije uvijek do kraja tačno. Ovdje je, doista, pitanje o susjedskom Bogu. Što On govori čovjeku inovjercu? Ili što jedan Bog govori onima koji u njega vjeruju kroz neku drugu u nizu jedinih pravih i istinskih vjera? Što On njima govori kad im se obraća kroz vjeru njihovih susjeda? Što jedini Bog govori kršćaninu kad biva pomenut u ezanu, glasom mujezina, na jeziku arapskom? Svakako bi naivno bilo misliti da mu ne govori ništa, jer se izravno njemu i ne obraća. Ili mu se, ipak, obraća? Isto tako naivno bi bilo misliti da ga poučava toleranciji. Bog nije odgojitelj u kaznenopopravnoj ustanovi, pedagog u školi, aktivist i nevladinoj organizaciji. On je, sudeći po sevdalinki i sudeći po životu tog našeg nestalog svijeta, Bog je, sudeći po onome što pamtimo od svih nestalih tradicionalnih multikonfesionalnih zajednica u Europi i na Bliskom istoku – a nestale su uglavnom sve, svoju prisutnost u čovjekovu životu oglašavao na različite načine. Glasno, gromko, tiho, uvjereno, kroz sumnju, iz drugoga, iz onoga što je dopušteno, iz onoga što je zabranjeno, u svojoj prisutnosti, odsutnosti, u tuđosti, u bliskosti… Bog je, može biti, jedan. Ali čovjek nije jedan. Čovjeka je mnogo više. Mnogo ih je više naokolo, ali i u čovjeku samom je čovjeka raznih mnogo više nego što bi pomislio. Samo Bog je, možda, jedan. (Ovo “možda” ne tiče se samo mog prava na nevjerovanje, nego se tiče i temeljne čovjekove nesposobnosti da shvati nešto što je jedno, jer u čovjeku je više čovjeka. I prema je svatko od nas jedinstven, ta jedinstvenost je polifona, ispunjena unutarnjim žamorom, u kojem se ogleda i osluškuje žamor svijeta.)

Ezan jedne je pozivao na molitvu, dok je drugima, inovjercima, predstavljao dio njihovih evokativnih, duhovnih, emotivnih pejsaža. Jednom kada se odsele iz svoga grada, kada iz njega budu protjerani, ili kada odu po vlastitoj volji, i onda se zateknu u ambijentu zvona i samo zvona, na mjestu ezana ostat će praznina. Od toga kako će čovjek osjetiti tu prazninu, kako će je definirati i čime će je ispuniti, ovisi njegov unutarnji život. Ovisi njegova duhovnost. Ta praznina, naime, može značiti poraz, gubitak, nesreću. A može značiti i konačnu pobjedu jedine prave vjere, jedinog ispravnog puta, pobjedu monizma, monolita, tupog i borbenog jednoznačja. Ali najvjerojatnija od svega je zbunjenost. Ljudi su zbunjeni kad ostanu bez onoga bez čega su načinjeni. Zbunjeni su i kad ih napusti susjedski Bog. Ili kad oni napuste Njega. Tiho je i pusto u Vatikanu: svi smo svoji, ali nema naših! A u čovjeku pobjeđuje jednoglasnost, pobjeđuje samoća. Čovjeku nije svojstveno da ostane sam, u sebi ili izvan sebe. Time, više nego ičim drugim, preuzima božanske prerogative. I biva lud i nesretan.

Ali o svemu ovom jedino književnost može govoriti razumljivo i jasno. Samo fikcija podnosi tu vrstu paradoksa, istina koje u sebi sadrže, apsorbiraju i afirmiraju suprotne tvrdnje. I samo u fikciji mogućim se čini život ovoga svijeta. On je, taj moj svijet, samoga sebe uništio, osporio, ponizio i porazio. Nestanak tradicionalnih višenacionalnih i multikonfesionalnih zajednica u Europi i na Bliskom istoku u pravilu je praćen velikim povijesnim gibanjima i događanjima: epohom rađanja nacija, raspadom višenacionalnih imperija, fašizmom, nacizmom i Holokaustom, epohom dekolonizacije… Svaki je od tih događaja, bez obzira na vlastiti etički predznak, historijski značaj i kontekst, bio praćen postupnim uništavanjem tradicionalnih multikonfesionalnih i raznobojnih zajednica. Ali nijedan od njih, izuzev nacionalsocijalizma i Holokausta, nije direktno inspirirao i provodio njihovu propast. Uništenju su uvijek vodili sami protagonisti zajedničkog života, koji su koristili povijesne okolnosti da unište ono što ih je, zapravo, stvorilo. Kršćanin obilježen ezanom i glasom mujezina doprinosio je iščeznuću, uminuću, utišavanju, preseljenju, nestanku susjedskoga Boga. Drukčije, naravno, nije postupao ni musliman, kad god bi se, u Maloj Aziji ili na Bliskom i Srednjem istoku, našao u prilici da aktivno nadvladava vlastiti civilizacijski pluralizam, i da svoj svijet svodi na jednu vjeru, jedan glas i jednu istinu o jednome Bogu.

Mi smo ta uboga djeca multikonfesionalnog, višenacionalnog i šarenog svijeta, koja su odgovorna za njegov konačni nestanak. U globaliziranom svijetu, koji se tobože ponosi vlastitom raznolikošću, sve je jednoobrazno i isto. Kalibrirano voće i povrće, ista osvježavajuća pića, iste internetske platforme, isti pretraživači, isti pametni telefoni i isti, jednoobrazni bog svakodnevnog kapitalizma. A što je s Bogom, onim čije ime pišemo velikim početnim slovom? On je, taj Bog, sve manje sličan metafizičkoj, a sve bliži je hologramskoj predstavi Sebe. Takav je u doživljaju epohe, i ljudi koji svojim vjerama i bezvjerama čine epohu. Naš cilj, čije nas je ostvarenje konačno unesrećilo, i kojega nismo bili svjesni, premda smo mu svo vrijeme težili, bio je da i nama bude sve jednoobrazno i isto. Premda je multikulturalnost uspješan kapitalistički, metafizički i kulturni brand, učinjeno je sve da se ona pretvori u lakopotrošnu folklornu činjenicu, u nešto što je jednako banalno kao latinoamerički revolucionar na majici kapitalističkog menadžera.

Naš svijet, međutim, dok god smo živi je, kao i svijet naših narodnih pjesama, svijet susjedskog Boga. Svijet onoga drugog jedinog Boga. Svijet paradoksa vjere, one jedine pravovjerne i ispravne, koja biva moguća samo dok je u bliskom dodiru s drugom jedinom pravovjernom i ispravnom vjerom.

U pjesmama koje se pjevaju upravo to se, naime, događa. Ali ne samo u pjesmama, nego i u životu – onom prošlom i jučerašnjem, nikako ne u ovom sadašnjem, današnjem – dogodi se upravo to. I ne pomišljajte da je riječ o nekakvom sinkretizmu: nigdje ne postoji tako jasna odijeljenost vjera te Božjih imena i obličja, kao u ovakvoj tradicionalnoj višekonfesionalnoj zajednici.

Taj svijet, opisan i opjevan u sevdalinci, nije imao nikakvu svijest o višekonfesionalnosti, multikulturalnosti, niti o zajednici koju čini više jasno odijeljenih zajednica, koje su, međutim, međusobno snažno uvjetovane. Živjeli su ogledajući se jedni u drugima, a da toga nikada nisu bili svjesni. Bili su kao zrcala pred zrcalima. I u tom zrcaljenju snažno su utjecali jedni na druge, a da o tome ne postoji nikakva refleksija. U trenutku u kojem toga bivaju svjesni, njih prestaje biti. Njihov svijet mogao je postojati samo dok je bio nesvjestan sebe i slike o sebi. 

Između mene i njih kojima pokušavam priči, zamišljajući svoj roman, postoje te pjesme, sevdalinke. One su nam zajedničke, i vjerojatno je zajednički osjećaj koji u nama bude. Zajedničko nam je to ježenje najsitnijih dlačica na tijelu, izazvano nekom nesrećom u pjesmi, nekom slikom, osjećajem, nekim u tek nekoliko riječi ispričanim životopisom. Zajedničko nam je i saznanje o životu na granici Istoka i Zapada, o životu s drugima i među drugima. No, dok je u meni, pomalo i naučeno, a pomalo i doživljeno, saznanje da je život na granici, da je život među drugima ono o čemu vrijedi govoriti, za čime ima smisla čeznuti kao za izgubljenom prilikom neke savršenije ljudskosti, da je to nešto što ima dubinu stvarne sudbine i nije plićak preživljavanja među svojima, njima je, tim mojim precima i prethodnicima, bez obzira na njihovu vjeru, zajednički osjećaj da nije nikakva sreća zateći se ovako među drugima, na mjestu na kojem nijedan crkveni toranj i minaret nije dominantan nad drugim crkvenim tornjem. Za njih to je bilo mjesto neprestane prijetnje, straha od drugoga, iza kojeg će, možda, stati neko veliko moćno carstvo, pa će ga proizvesti u gospodara, koji će nas učiniti robljem. Uostalom, da smo ih mogli upitati, oni bi nam to i rekli: dok je Bosna bila pod carigradskim sultanima, muslimani su bili povlašteni, a kada se našla pod Bečom i Njegovim Carskim i Kraljevskim Apostolskim Veličanstvom Franjom Josipom, povlašteni su bili katolici. Za međuratne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prednjačili su u svemu pravoslavni. Samo Jevreji u Bosni nikada nisu imali svoje carstvo. Njihov je strah, sve do 1941, bio drukčiji od strahova njihovih komšija. I bio je, čini mi se, mnogo konstruktivniji. Nisu se plašili Drugoga, nego su se plašili velike nesreće. Kako nisu imali svoje carstvo, i u otomanska, i u habsburška doba u svojim su čežnjama i željama, kad god bi do čežnji i želja dorasli, bivali najbliže svijetu, i onome što je kosmopolitsko u Carigradu, Beču ili bilo kojem drugom gradu. 

Bosna je i nakon dolaska Austro-Ugarske, izgradnje željezničkih pruga, prvih putovanja na studije u Zagreb, Graz i Beč, a onda i odlaska na ratišta Velikog rata, na istočno u Galiciju i zapadno na rijeku Soču i Kobarid, zadržala nešto od osjećaja vlastite zatvorenosti. Taj moj svijet nije volio putovati. Bilo mu je daleko i do susjedne čaršije. Vjera je bila temelj njihova identiteta i imaginarija, a kako nisu nigdje putovali, u tom su svom uskom i uglavnom brdovitom bosanskom svijetu zamišljali, pa ucrtavali, predjele nekih dalekih svetih zemalja. Po krajobrazima Bosne iscrtavali su neku svoju zamišljenu mapu svijeta. I nad tom su mapom imaginirali svog Boga, koji je na neki način bio ugrožen prisustvom komšijinog Boga. Ili komšijinom idejom o Bogu. S jedne strane, to je kvarilo raspoloženje, a s druge strane kako Bog nije samo pusta predodžba, niti nešto što postoji samo unutar hrama i obreda, nego Bog, naročito kod primitivnog i slabo pismenog svijeta, živo je prisutan u svemu svakodnevnom, tako se čovjek susretao i s komšijskim Bogom, pa je na čudne načine, nikad reflektirano, kroz osviješten otpor ili neosviješteno pristajanje, razgovarao s njime. I kad bi ga onda, tog susjedovog Boga, susreo u pjesmi, prirodno je bivao s Njim. I punim je glasom pjevao njegovo ime.

Sevdalinke se prema jednoj od mogućih podjela dijele na muške i ženske. Jedne pjevaju iz muškoga lica, i opjevavaju iz muškoga lica neku od žalobnih, obično ljubavnih priča, dok druge neku također nesretnu ljubavnu priču izlažu iz ženskoga lica. U našem jeziku muško se od ženskoga ja vrlo upečatljivo jezično razlikuju, i u svakom se iskazu nedvosmisleno čuje govorite li, pjevate li kao muško ili kao žensko. Međutim, svi veliki pjevači sevdalinki, pa i oni koji ove pjesme i danas izvode u krajputaškim krčmama, ne razmišljajući previše o njihovom sadržaju, oduvijek su rado i spremno pjevali ženske pjesme. Kao što su i žene, ali to je u našem patrijarhalnom svijetu manje čudno, vazda pjevale muške pjesme. U tom presvlačenju, maskiranju i travestiji mogući je nastavak priče o drugome Bogu, koji je zapravo isti onaj jedini Bog, ali je na drukčiji način prisutan, nije naš, ali mu svejedno možemo prići, pa mu i prilazimo u pjesmi. Bosna je vrlo konzervativna zemlja. Takva je jer je sa svih strana zatvorena. Takva je jer ljudi ne vole da putuju, pa onda paze što će jedni pred drugima reći i kakvim će se pokazati. A na to kad previše paziš, onda si nužno konzervativan. Ali usprkos tome, muškarci pjevaju ženske pjesme, žene pjevaju muške pjesme, a Bog jednih ogleda se u Bogu drugih. I to lako kroz vrijeme teče, kao da ljudi i nisu svjesni kako i o čemu pjevaju. Ili kao da nisu tako patrijarhalni i konzervativni kakvima se predstavljaju. Ili o tome nisu mislili prije nego što su zapjevali svoje pjesme. 

Privlačilo ih je, onako kao što to slobodnog čovjeka privlači, da se pretvaraju u drugoga, da se presvlače u ženske haljine, prelaze spolno zadane granice, učas mijenjaju rodove, i da čine ono što je, vjerojatno, iz naše perspektive najzazornije, Bogu da se obraćaju na načine onih drugih, zalazeći mu tako s druge strane, iz drugog profila, s leđa, odozdo, odozgo. Može li se Bogu odozgo zaći? Ne znam? Upitajte te jučerašnje ljude, oni će vjerojatno znati, jer su i to pokušavali. I bilo je u tome što su radili nečega vrlo suvremenog. Zatim bi se uvijek vraćali. Ili možda i ne bi?

Vjerske konverzije u dvadesetom su stoljeću postale ozbiljna stvar. Kada netko primi drugo državljanstvo, pa se i odrekne državljanstva zemlje u kojoj se rodio, to ne doživljavamo dramatično. I to nije nešto o čemu bi bilo pristojno raspitivati se. Ustvari. najčešće to nije nešto što bi uopće trebalo biti vidljivo. Promjena državljanstva doživljava se kao administrativno pitanje, kao nešto što se eventualno tiče životnog komfora, mjesta na kojem smo namjerili provesti život, ženidbe ili rastave, a nikako nečega što je supstancijalno važno. Namjerite li, međutim, promijeniti vjeru, dočekat će vas začuđeno podizanje obrva većine onih koje ste prethodno upoznali. Najprije zato što je očito da postajete vjernik, što prethodno niste bili. Podrazumijeva se, naime, da od kršćanskog nevjernika nemate namjeru konvertirati u istoga takvog muslimanskog nevjernika. Premda bi zapravo to i bilo najzanimljivije, ali teško da je moguće. Promjena vjere u današnje doba i u svijetu u kojem jedva da još ima tradicionalnih multikonfesionalnih sredina, premda se multikonfesionalnost predstavlja kao civilizacijski uzor, bez zamislivog izuzetka znači i – uvjerovljenje, postajanje pravim vjernikom. Katkad mi se tako učini da su vjernici još samo novoobraćenici, neofiti, konvertiti. Samo oni koji su prethodno bili nešto drugo, a sad su postali ovo.

Međutim, u ranija vremena, u onoj Bosni u koju se kroz zamišljeni roman i kroz sevdalinku upravo pokušavam vratiti, putujući kroz vrijeme u kojem nisam živio, konverzija nije bila tako ozbiljna stvar, premda se ticala života i smrti. U otomansko doba, konverzija je bila jednosmjerna. Samo je kršćanin ili Jevrejin mogao postati muslimanom, dok bi se pokušaj kretanja suprotnim smjerom kažnjavao smrću. Konverzijom se mijenjao društveni položaj, stjecalo se vjersko i građansko preimućstvo, na što svejedno veliki broj kršćana i Jevreja stoljećima nije pristajao. Njihovi razlozi nisu se, pretpostavljam, ticali dubine njihovih kršćanskih ili jevrejskih vjerovanja, nego su se ticali straha od praznine, koja proistekne iz same pomisli da se bude netko drugi. A ticali su se, naravno, i inata. Ako je jedan Bog u prednosti pred drugim, premda istim Bogom, čovjek će zainat ostati uz svoga manjeg, autsajderskog Boga. Jesu li vjerovali svojim svećenicima koji su stadu drugoga Boga predstavljali kao nečastivog, osobno? Vjerojatno je bilo i toga. Ali ne previše i ne prečesto.

Na islam je bilo vrlo jednostavno preći, mnogo lakše i jednostavnije nego dobiti američku Zelenu kartu. Bilo je toliko lako da meni, dok mislim o njima svima, nije jasno kako svi nisu postali muslimani. Postoji samo jedan jak razlog zbog kojeg današnji ja, da se sutra preselim u Bosnu sedamnaestog vijeka, ipak ne bih primio islam. Moj razlog vrlo je suvremen: kao musliman morao bih u vojsku i u rat. Prihvatljivije mi je kao drugorazredni kršćanin biti oslobođen vojske. Ali za dostojnije muškarce i muževe od mene, za one koji su skloni avanturi, muškome životu i svakodnevnom junaštvu, islam bi bio, ako se zajedno vratimo u Bosnu sedamnaestog vijeka, upravo savršen izbor. Tu bismo se, kažem, razišli, ali bismo i dalje ostali dobri prijatelji i rođaci.

Upravo tako je, naime, u to vrijeme i bilo. Vjerska konverzija bila je začuđujuće lakša, u metafizičkom pogledu manje ozbiljna stvar nego danas. Vjera se mijenjala uz manje zapitanosti i srama nego što se danas mijenjaju, primaju i odbacuju državljanstva. Premda je Bog bio živ i prisutan, i nije zamisliv bio, pogotovo ne u Bosni, svijet bez Boga, prilazilo mu se sa svih strana, odlazilo se od njega, pa mu se vraćalo, tako da, parafrazirajući Ivu Andrića, čovjek rođen u jednoj vjeri umirao bi na kraju života u drugoj, a možda i u trećoj vjeri.

Nakon što su Tanzimatom 1847. sve vjere u Osmanskom carstvu izjednačene pred zakonom, a pogotovo nakon 1878. i dolaska Austro-Ugarske, pitanja vjerske konverzije dodatno su relaksirana. Valja pratiti kronike iz tog vremena, pa se uvjeriti koliko su ti prelazi bili začuđujuće česti. Pritom, jasna crkvena granica između katolika i pravoslavnih sve do dvadesetog stoljeća nije ni postojala. Naročito u Hercegovini. A onda bi dio obitelji završio u jednoj, dok bi drugi bio u drugoj Crkvi, nakon čega se obiteljske veze nisu raspadale, nego su nastavljale normalno funkcionirati. Kao što je, uostalom, kroz otomansko razdoblje bivalo obitelji, u povijesti, u priči, i u legendi, u kojima bi sin završio kao dobar musliman i uspješan čovjek u Stambolu, katkad se uspevši sve do vezirskog dostojanstva, dok bi majka, otac, braća i sestre ostali kršćani. On bi im bio nešto poput bogatoga američkog rođaka. Bio bi im na ponos i od pomoći. Je li se razmišljalo o metafizici? O Bogu? O tome što će sveti Petar reći kad mu bogati stambolski rođak stigne pred kapije Nebesa? Taj svijet imao je vrlo čvrst, bogat i bujan imaginarij, i sigurno se i o tome mislilo. Istina, nije vjerojatno da su takva promišljanja bila ispunjena metafizičkim ili teološkim dvojbama. Previše su konkretne, od kovanog željeza i od zlata, bile Petrove Nebeske kapije, a i sam svetac je, pretpostavljam, bio fizički prisutan, težak i vrlo tjelesan, da bi tu bilo mjesta za metafiziku. Ali sigurno taj njihov Petar, kao ni njihov vrlo konkretni i tjelesni Bog nisu bili prema njihovom rođaku muslimanu tako neraspoloženi da ga ne pripuste u svoje odaje, ili ga ne smjeste tamo gdje će i sva njegova kršćanska rodbina. Vjerojatno su oni vjerovali da će svi drugi muslimani, kao krivovjernici, dopasti pakla, ali su jednako tako vjerovali da se to ne odnosi na njihove rođake. Vrlo je komplicirano bilo Bogu s tim mojim Bosancima.

Kapije raja zatvaraju se krajem devetnaestog stoljeća. Možda ne i za sve druge, ali za Bosance je to bilo upravo tada. Vrijeme je to kada se, uz očekivana zakašnjenja, formiraju nacije na Balkanu. Uz izuzetak Albanaca, kojima to što su izuzetni po jeziku omogućava multikonfesionalnost, svi ostali se razvrstavaju po vjerskom principu. Na tome, uostalom, insistiraju same Crkve. Za Katoličku crkvu svi katolici u Bosni su Hrvati. I samo katolici za Crkvu mogu biti Hrvati. Za Pravoslavnu crkvu svi pravoslavni su Srbi. I samo pravoslavni mogu biti Srbi. Upravo tada, ili tek tada, vjerska konverzija postaje ozbiljna stvar. Postaje nešto što se ne oprašta, nešto što se smatra izdajom, nešto o čemu vrlo oprezno govorimo i pišemo, nešto što se tiče najdubljih metafizičkih pitanja. Nije li to zanimljivo kako smo tek preko nečega tako banalnog, praznog i sirovog kao što je nacija na Balkanu stigli do metafizike i do Boga koji više nema više imena, i kojemu se ne može zaći s različitih strana?

Pjesma tada ostaje veza s prethodnim vremenom, kada se lako – premda se i to životom plaćalo – prelazilo s jedne na drugu stranu. Rođenjem nacije fatalno je osiromašen imaginarij ovoga svijeta, i to osiromašivanje traje sve do dana današnjega. Istina, u međuvremenu se šire moderna saznanja o razumijevanju među narodima, posvuda se hvale i veličaju multikonfesionalna društva, ali u Bosni i na Balkanu to zvuči poput zbora narikača nad masovnom grobnicom umorenog jučerašnjeg svijeta. U Bosni i na Balkanu početkom dvadeset i prvoga stoljeća, na tom prostoru jučerašnjega tradicionalno multikulturnog i višekonfesionalnog svijeta, ostali su samo zazor i mržnja. Današnji Balkan je, promatramo li stvari preko statistike živih, a ne kroz arhitekturu i kulturnohistorijske spomenike mrtvih, nestalih i protjeranih, prostor monolitnih, jednonacionalnih, monokonfesionalnih i jednoličnih zajednica, prostor ubojitih monokultura, koje podsjećaju na polja čija je zemlja smrtno umorna od sijanja samo jedne žitarice. Tu je zanimljiva još samo prošlost.

Bog onoga prethodnog svijeta, čije prisustvo slutimo i u pjesmama u kojima se Bog ne spominje, ili Ga se jedva naslućuje, bio je Bog uglavnom nepismenih ljudi, koji nikada nigdje nisu putovali, ali su, ipak, svakodnevno bili u prilici da uspoređuju sebe s drugima, i svojega Boga s Bogom drugih. Danas postoje tri boga, koji međusobno ratuju. Ne postoji refleksija, nema međusobnog zrcaljenja, razbijena sva su ogledala u Bosni, premda je, paradoksalno, zemlja u svakom pogledu otvorena prema svijetu. I ne samo da je otvorena, nego se i sama u najvećoj mjeri pretvorila u svijet, jer se po njemu razlila. Današnja Bosna ne postoji samo unutar svojih drevnih granica. Eno je po Srbiji i Hrvatskoj, na Zapadu, u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Americi, Kanadi i Australiji, u zavičajnim zajednicama i vjerničkim komunama, među onima koji još kažu za sebe da su Bosanci, i onima koji ljutito odbijaju da to budu, ali to ih od ovih prvih nimalo ne razlikuje. Sve je to razlivena Bosna, monomanska, monokromna, jednoobrazna, i očajnički konfrontirana sa samom sobom, s vlastitim šarenilom i s vlastitom predodžbom Boga, onakvom kakva je bila u jučerašnjem svijetu i kakva je prisutna u pjesmama i pripovijestima iz tog svijeta.

Zemlja je to, i svijet je to koji podsjeća na psa kojeg su svakodnevno tukli, e da tako od njega načine zvijer koju će koristiti u borbama. Gdje je u toj metafori Bog? Možda bi se za Njega mogli raspitati u svakoj od vjerskih zajednica u Bosni. Gdje je Bog zemlje koja se pretvorila u pretučenoga i izluđenog psa? Jednog, tri, ili trideset tri psa? I gdje je Bog iz pjesme koju su pjevali oni koji su psa tukli? Što su mislili i u što su vjerovali dok su ga tukli, a što su mislili i u što su vjerovali dok su pjevali? I zašto čovjek ovdje radi jedno, a pjeva drugo?

Esej iz zbornika Balkanska kontekstualna teologija (Balkan Contextual Theology: An Introduction) priređivača i urednika Stipe Odaka Zorana Grozdanova. Objavljeno Routledge (London, 2023), Ex libris (Rijeka 2023)

Znadni, kada jednom iz tebe iskulja
Mutljag gušni umjesto riječi

I kad uzdrhtiš
Od sopstvene nemoći –
Predahni malko, zaustavi disanje:

Skameni –
Svijetu je dosta
Njegovoga jada i čemera

I priznadi, starče:
Može se i bez mudrosti –
Koja lirika, i kakvi crni bakrači:

To za tobom
Željan merači – to za tobom
Piholji množni grob, zaloška starosti

 (2025)

POSLJEDNJI JEDANAESTI JULI 

ime mi je bilo Hatidža
posljednja sam koja
ukopava posljednju kost
mog najsavršenijeg djela

prije nego ga preuzme zemlja

_______ista u kojoj je bio ista po
_______kojoj su ga premještali
_______ista iz koje su ga izvadili
_______oprali očistili
_______upakovali u celofan

svoje ću kosti spustiti
prvo i tako smo umrli
skupa
danom kad mi ga uzeše

jedanaestog
jula više neće
biti u
kalendarima

NEVER FORGET SREBRENICA

pogrešan je slogan grad može promijeniti
ime dobiti nove gospodare kao što i jeste
preći sa jedne lokacije na drugu kao i
grobnice – od primarne do tercijarne
dobiti nove stanovnike probuditi se
okovan ledom prvog jutra sljedećeg
ledenog doba može presušiti kao
Atakama promijeniti nadmorsku visinu
spustiti se do nivoa gdje se miješaju
srebro i sol

nije potrebno ponavljati da se sjetimo
mrtvih kvarimo im njihov vječni mir i
rahatluk pošteđeni su svijeta što ih
kao kompozicije stočnih vagona sa blagom

izda
proda
pobi
preda

u osveštane i posvećene
klaonice sjećanje na mrtve
svakako je lični čin često izaziva
noćne more znojenje dlanova i
nelagodu
kod svih osim zločinaca

kako onih s čijih ruku još uvijek kaplje krv
tako i onih koji su ruke oprali

neki su bili fini u rukavicama a
neki opet izuzeli sebe jer su
kažu
istog boga pastva kao i mrtvi

a stvarno je nemoguće i nezabilježeno u historiji
da izdaja postoji u rječniku istoga im boga

zločinci!

njih se treba sjećati
prozivati i dozivati ih
prstom pokazivati njihova
imena masnom olovkom
podvlačiti u udžbenike
stavljati u tržnim centrima
njihova imena i zločine
kačiti
sa uskličnikom kao na akcijskim ponudama

ne zaboravimo ubice
mnogo je prikladniji vapaj

Mrtvi oni
se šute

živi
se pišu malim slovom

JEDANAESTI U JULU

Pjesnik će opjevati i vlastitu smrt
I krik koji dolazi poslije
Poezija je toliko moćna

Muzika će i nijeme naučiti da govore
Slijepe da vide najljepše jutro
Svakog dana osim jedanaestog u julu

Na taj dan u Srebrenici
Poezija će pognuti glavu
Muzika će slušati tišinu dok pjeva

Njima većima od života

Meni i jedinom sinu
Tog dana dok ležimo zagrljeni
U praznim posteljama domaćina

Gdje tek pokoju kost prekriva
Samo studen zemlje
I toplina sjećanja preživjelih

Pamti sine njihovo gostoprimstvo
I blagoslovljenost doma njihova

Svakog drugog dana

Alois Hergouth pjesnik je rođen 1925. u Grazu, gdje je i preminuo 2002. godine. Dakle, austrijski pjesnik. Ali Hergouth je i pjesnik Graza, odnosno gradečki ili gradački pjesnik, kako bi valjalo reći zato što Graz ima i svoje slovensko i slavensko ime, Gradec ili Gradac, kao što nam je Wien – Dunaj ili Beč. To je važno istaknuti jer biti pjesnik jednog grada kao živog i stalno se mijenjajućeg organizma, osvješćivati njegovu samosvijest i oduhovljavati njegov duh, mnogo je više – zato što je to dublji zahvat i teži posao – nego biti pjesnik jedne zemlje ili jednog naroda. A u Hergoutha nije potpuna i dovoljna odredba ni ta koja kaže da je on nacionalni i gradski pjesnik. Bio je on također, a po svojim djelima još uvijek jest, regionalni, pokrajinski, štajerski pjesnik, što je u određenom smislu još šire i dublje od Austrije i Graza, kako zbog povijesne i kulturne posebnosti Štajerske (njemački: Steiermark, mađarski: Stájerország, češki Štýrsko, latinski: Styria), tako i zbog geopolitike, tj. protezanja Štajerske preko austrijsko-slovenskih narodnosnih i državnih granica. Dakle, Alois Hergouth je austrijski, štajerski i gradački pjesnik. Da li je time što je Štajerac ujedno i slovenski pjesnik? Kako da ne, i to višestruko! I majka mu Ana i otac mu Franc bili su štajerski Slovenci, pečalbari, Gastarbeiteri, koji su se, trbuhom za kruhom, doselili iz Donje Štajerske, one slovenske, u Graz i tamo trajno nastanili. Nakon smrti roditeljâ, Alois je „otkrio“ Sladku Goru, rodno selo svoje majke, i ne samo da je u majčin zavičaj odlazio i u njemu prebivao (u skromnoj, ali živopisnoj seoskoj kući bratića Jurija) nego je svoju, vjerojatno najpopularniju, pjesničku knjigu, objavljenu 1965. godine, naslovio Sladka gora / Der süße Berg, čemu je slijedila i knjiga Nachtrag zu Sladka Gora (Nadopuna Sladkoj Gori) iz 1977., kao i neke druge, po drugim knjigama razasute sladkogorske pjesme te autobiografska proza Der Mond im Apfelgarten (Mjesec u jabučnjaku) iz 1980. godine. Premda nikad nije pisao na slovenskom jeziku – a koliko mi je poznato, nije ga nikad ni progovorio – Hergouth se dobrovoljno, ni baš zbog Blut, ni baš zbog Boden, dakle, ne zbog „krvi i tla“, ucijepio u slovenstvo i u njemu se također korijenio i rastao. Međutim, ni Austrija, ni Graz, ni Slovenija, ni Štajerska, ni Sladka Gora njega kao osobu i kao pjesnika nisu određivali u potpunosti. Pjevao je iz sebe i svoje ljudske i poetske slobode o svemu što se u tom beskrajnom horizontu pojavljivalo misli i srcu, kazivao o svemu što mu se ukazivalo. Tako je, da i to istaknem, Alois Hergouth nedvojbeno i mediteranski i dalmatinski pjesnik, jer u njegovu opusu nalazimo predivne pjesme ne samo o Italiji, Grčkoj i Cipru nego i o Splitu, Trogiru i Dubrovniku, pjesme koje su pisane iz takve suživljenosti s tim mjestima kao da ih je pisao neki domaći pjesnik zagledan u svjetskost mora. Čiji li je, dakle, Alois Hergouth pjesnik? Ničiji, pa svoj. Svoj, a naš. Naš i svjetski. Svjetski, ali zavičajan.   

Jedna Hergouthova knjiga, objavljena na njemačkom i slovenskom 1988. godine, zove se Grenzgänger / Mejaš. Naslov: na hrvatskoj kajkavštini također mejaš, na hrvatskom standardnom jeziku međaš ili graničnik, kamen međaš ili granični kamen, znak koji određuje granicu između posjedâ, imanjâ, zemalja, državâ. No njemački je pojam bogatiji, jer uz pasivnu, deskriptivnu, obilježavajuću funkciju, on ima i aktivnu dimenziju: Grenzgänger može biti i onaj koji prelazi neku granicu, prestupa je. U oba smisla, a pogotovo u drugome, Alois Hergouth bio je Grenzgänger, bio je prijelaznik, prijestupnik, ali od one sorte koja ni jednu, ni drugu stranu s neke stvarne ili izmišljene granice (a vjerojatnu ni neku treću i četvrtu stranu) ne poništava, nego ih sve apsorbira i plodotvorno uzdiže na višu razinu, gdje „vlastito“ i „tuđe“ ostaju prepoznatljivi, ali se prepliću i stapaju na takav način da se nikada ne mogu do kraja razlučiti. Nekome tko je izrastao, odrastao i uzrastao na nekoj geografsko-kulturnoj granici – primjerice, na onim granicama koje skiciraju rijeke Sutla, Una, Sava i Drina – to ne treba posebno eksplicirati, ali zapravo je teško pronaći osobu koja nema takvu neku geografsko-kulturnu ili kulturno-etničku granicu u svojoj obitelji, porodici, biografiji i životu, a onda i u svome identitetu, koji nikad nije (jer naprosto ne može biti) monolitan, samo je pitanje osvještava li se to i na koji se način to čini. 

* * *

Između onog rodnog i narođenog, doma i domaćeg, te onog što je po strani i strano, tuđe, tu-gdje, bilo gdje drugo, drugdje – pomalja se svijest o bezdomnosti (Heimlosigkeit) i raskorijenjenosti (Entwürzelung) ljudske egzistencije u suvremenom svijetu, što su pojmovi kojima je Martin Heidegger dobro naslutio i anticipirao izazove digitalne civilizacije, ali je on, nažalost, skrenuo s puta kritike tih fenomena i završio u filozofijski mutnoj i politički oportunističkoj mitologizaciji nacionalsocijalističke verzije zavičajnog mu i domovinskog nijemstva. U napetosti između domaćeg i tuđeg, s gotovo gnostičkim osjećajem nepripadanja ovom svijetu i nesnalaženja u ovom svijetu, rađa se i duboka čežnja za domom i domnošću, čak utopija doma i domovine, koju je Ernst Bloch, u zadnjim recima svoje čudovišno lijepe knjige Das Prinzip Hoffnung (Princip nada), opisao ili zadao kao „ono što se svima ukazalo u djetinjstvu i gdje nikad nitko nije bio: zavičaj“, ili domovina, Heimat.

Alois Hergouth je pjesnik doma, domnosti i domovine… i svega toga u pluralu. I spasitelj svega toga pred banalno zlim naletima „oltarâ domovine“, „domovinskih pokreta“ i „spremnosti za dom“.

Primijetio sam – čitajući njegove sabrane pjesme (Das lyrische Werk, Wieser Verlag, Klagenfurt/Celovec, 2005.) u njegovu Grazu, gdje sam tu džepnomalenu, ali samo za veće, zimske džepove prilagođenu, devetsto stranica debelu knjigu kupio, dočitavajući je i iščitavajući u Zagrebu, Kučilovini i Bihaću – da Hergouth gotovo opsesivno promišlja i opjevava dom (Heim), domsko i domovinsko, i to ne samo u pjesmama kao što su Heimat, Heimkehr ili Heimweh, te da često rabi riječ „daheim“ i izraz „daheim zu sein“, i to ne samo kad govori o svojim domovima i domovinama. 

Već nakon prvih pročitanih Hergouthovih pjesama, znao sam da se neću oduprijeti želji da prepjevam neke njegove pjesme, na što me je dodatno potaknuo Božidar Brezinščak Bagola koji je Hergoutha zgodimice prevodio u posljednjih tridesetak godina, na poticaj Kajetana Koviča, Jožefa Čakša i Marjana Pungartnika.

No kako da prevedem Hergouthov „daheim“ i „daheim zu sein“, njegov „Heim“ i njegovu „Heimat“, njegovo „Heimweh“ i njegov „Heimkehr“? Prijevod će poteći i zažuboriti čim srušim tu branu. Ali kako, kojim dinamitom?

* * *

Kad bi me usred noći probudilo i pitalo gdje sam, i kad bih u tom času, „među javom i med snom“, spoznao da sam na dobropoznatom mjestu, u krevetu koji sam davno posvojio, a i on mene – vjerojatno bih odgovorio da sam „kod kuće“ ili, pak, sa svojom zavičajnom akcentuacijom, da sam „kȍdkuće“ (jedna riječ, a ne dvije – gramatički prilog). 

Ipak, često kažem dam sam „dȍma“, da ću biti „dȍma“, da idem „dȍma“ – onako kako se veli u Zagrebu, što nije čudno jer sam već trideset i kusur godina u Zagrebu doma, kod kuće, gdje su kod kuće i moji ukućani, Ivana i Kiko, gdje obitava moja obitelj. A i naša Morna, u svom pasjem razumijevanju našeg jezika, bolje razumije „dȍma“ nego „kȕći“. 

Tu sam, dakle, doma – u Hrvatskoj, u Zagrebu, na Trešnjevki, na Ciglenici –, ali zauvijek i neizlječivo, i u svijesti i na okrajcima svijesti, a vjerojatno i u podsvijesti, kod kuće sam u Bosni, u Bihaću, u Prekounju, u Midžića mahali. 

I to nije sve: utrostručujem se po tom pitanju, kad me se upita o kući i domu, jer Prigorje i Kučilovina – blizu Zagreba i dovoljno daleko od njega – za mene su također „doma“, „kod kuće“. Možda je to samo neka moja bolest, patološka sklonost okućivanju i odomljivanju, jer i u Karlobagu – podno Velebita, uz more pred Pagom – osamnaest ljeta bio sam kod kuće, a i u gradu Cresu i na otoku Cresu, gdje već četvrt stoljeća godišnje provodim oko sedmicu dana, kad god dođem, kao da sam došao doma. Ma i svaka soba u studentskom domu, u ono doba, bila mi je dom. Možda bi tako bilo i u kazneno-popravnom domu. A pomalo me je sram priznati da i svaku hotelsku sobu, u kojoj boravim na putovanjima i provedem u njoj jedan dan, dva-tri ili više dana, već u prvim satima počnem smatrati domom.

* * *

Izašavši iz sebe, da bih ušao u jezike koji su mi domaći, ovako sam skućio Aloisa Hergoutha i nekoliko njegovih pjevova o domu:

Povratak kući II, ili Domovratak II [Heimkehr II]

Zagreb – Bihać 

Sada tek znam što je to dom,
toplo, sjajno svjetlo iznutra:
put što puti ka dalekom,
čežnja što kruži kružnicom
iskonu bliža svakog jutra.

Sada tek znam ljubavi zov,
veliko čudo – da živimo:
ta r’ječ što na šutnju je lov,
gdje san je muk, prastar i nov,
da se skroz damo i divimo.

Sada tek znam – sretan biti
lišavanje je želje lude.
Dovoljno: kruh, vino i ti. –
Sad dobro je doma biti,
voljeti sve i ove ljude.

Zavičaj, ili Domovina [Heimat]

Bihać

Izgovaraj ovo ime tiho.
Neka miruju zastave i doboši.
Dovoljno je kad samo osjećaš
kako je ono u tebi doma,
od samog početka tako blisko,
tako zaštitničko i zaštićeno
kao ti u njemu.

Reci to jednostavno, kao što majka kažeš, i kruh,
kao što blagosivljaš prijatelja, brata, voljenu.
Čak i ako stojiš po strani i šutiš,
još će taj dobar zvuk odjekivati u tvojoj duši.

Jer ono što se voli,
što je tako prisno, tako duboko,
ne treba prizivati.
Ubija se samo ono što se na sav glas stišće. –

I u tuđem vrtu cvjeta svjetlo
čisto kao i ovdje.
Od grada do grada, od zemlje do zemlje,
na svim morima, preko svih granica
vodi jedan trag –
ljudi su to, majke, djeca, očevi,
sestre su to, braća,
baš kao ti i ti.

Samo da znaš
da je ovo tvoje bližnje,
tvoje mjesto, tvoje nasljeđe, ova zemlja. –

Da je voliš dovoljno je.

Povratak kući I, ili Domovratak I [Heimkehr I] 

Zagreb – Kučilovina 

Tako se dakle zalaje uvečer sa psima
laje se sa slobodnim psima
sa psima na lancu pred
kućama
koje grli zelenilo

Tako se dakle postaje slobodan i jak
uspinje se kroz klasje
kroz lišće do oblaka
kroz koje te sunce svojim
strelicama gađa –

Dolazim iz grada
sanjao sam ulice, tračnice, dugu glasnu vožnju –
autobus je stao
krenuo
nastavio dalje nestrpljivo šišteći

Sada sam tu –

jedna ptica proleti u oštrom traku svjetla
povjetarac
topao kao ruka: Dobrodošao – tako dakle – –

diše se žuri diše
svakim korakom uzbrdo osvaja se prostor

trava
put
korijenje kamenje
mahovina
ilovača
zrak plavetnilo

Iz dubine
kroz sve visine beskrajno se uzdižući – tako dakle – –

kad se u bravi okrene ključ
kad se trzajem otvore vrata
kad kroz otvorene prozore uđe svježina 

tako je to dakle – tu – –

mačka prosi
prede oko mojih nogu

i sve vani sve unutra znači
dȍma

Daleko je grad… [Weitab die Stadt…]

Zagreb – Kučilovina

Daleko je grad,
nanizane ulice.
Svjetlom okružena tamna bujica brežuljaka,
sve do ruba posljednjih obronaka,
sve do svjetline gdje počinje more.
Daleko od vremena –
kuća,
mjesto za život, gdje se biva doma.

Tu je mnogo tišine.
Kapija, susret s prozorskim križem,
slika i bijeg.
Kliktaj jastreba.
Iznenada, u osluškujućem iščekivanju,
jelenji trk.

Vrijeme postaje trava i vjetar,
leptiri i ptičja krila,
postaje lagano i slobodno.

Daleko je put,
bučni dan kotača i lanaca.
Okruženo snom,
trnjem i kamenjem,
mjesto osamljenosti.

Ovo je dobro mjesto… [Das ist ein guter Ort…]

Kučilovina

Ovo je dobro mjesto,
njihova kuća, kuća starih –
visoko iznad sela i dima, a ipak
na čvrstu tlu izgrađena;
od kamenja one vrste kamenja,
stijenja, koje ju drži,
od drva iz šumske divljine
čijim su paležom stari stvorili ovu čistinu
za berbe kruha i vina,
trave i sijena:

zidovi, kamen po kamen sačinjeni,
miruju. Prozori – rešetkaste oči.
Vrata, katanac i zasun – čvrsti.
Grede, strmi rogovi,
široko, svijetlo, toplo krovište –

poput zakrpane seljankine marame
sjaji mahovinasto zeleno u zlatu
svježe postavljenih snopova slame –

ne stareći, staro i mlado.

Kuća puna svjetla,
puna sjete i puna ljubavi –
od iste tvari kao san.

Uđi kroz ova vrata,
prekorači ovaj prag –
ovdje su se igrala djeca, štenad, mačke,
ovdje su stenjale muke, žudnje, tuga –

ovdje je stajao jedan lijes, bila jedna kolijevka,
jedno biće nade, mnoga, cijeli jedan svijet –
tako ćeš osjetiti
što znači biti doma,
čak i ako smatraš
da ni ovdje, ni drugdje na Zemlji
nema mjesta na kojemu bi valjalo ostati.

Voda govori tako – prolazi –
vjetar, svjetlo, kiša lije.
Godina raste i opada. Prolazi –
nezaustavljivo, nepovratno –
iščezavaju prostor i čas. 

Načas da živimo ovdje kao stari,
sasma jednostavno, u prisnosti,
na dobrom mjestu,
u dobrom svjetlu –

i što još da poželiš u ovom lutalaštvu
što besciljno prolazi, nastavlja se
i vazda dalje vodi?

Ulomak iz romana “Volga, volga” (Treći dio: Ustani sine Avramov)

Ime mi je Dželal Pljevljak. Radio sam kao civilno lice na službi u armiji, a danas bih, da nisam ovo što jesam, bio penzioner, vozio golfa, boje trule višnje, godina proizvodnje 1987. ili 1988, sagradio kuću na Sandžaku i ispred kuće posadio šljivik, koji bi do danas već dobro rađao. Sjedio bih pod šljivama i ne bih znao za ovoga sebe, ali bi me mučile brige nekoga drugog mene. Sve bi mi bilo isto, samo što ne bih bio ubojica.

 Ali nije tako moglo biti, a ja ne žalim što nije, jer je grijeh žaliti, nego neka je onako kako je Bog odredio da ima biti. On me je spasio, on mi je pamet sačuvao bistrom, i danas stojim tu gdje jesam, ruke mi trnu, noge više ne osjećam i čini mi se da ću uskoro pasti. Ali nije me briga, sretan sam i ovako nepomičan, dok gledam kroz prozor, vidim nebo i čujem Drinu negdje pod zidovima, ja se svakom svojom mišlju, svakom dlačicom na rukama, kosom, trepavicom i obrvom, molim Bogu i hvalim ga za ono što je za mene učinio.

I sve se bojim, srušit ću se, jer više ne znam što je iznad, a što ispod mene, ali Bog me ne da, nego me drži uspravnog.

Iza leđa mi je ahbab Avram Prodanović. U rukama drži kalašnjikov, prst mu je na orozu, i čeka kad ću da padnem na koljena, Bogu da se pomolim, da mi u potiljak puca prije nego što kažem a.

Tako on to meni kaže: bit ćeš mrtav, Dželaludine sine, prije nego što Allaha zazoveš prvi put. 

A ja šutim, šta ću. Šutim, stojim i čekam, u sabah, u jaciju, u akšam, i kad mu god prahne, kad god on to hoće i kad god misli da treba, stojim i čekam sve dok mu ne dosadi i ne ode svojim putem, moj stari ahbab Avram Prodanović.

Kada su me 1. novembra 1988. okovanog doveli u Foču, on je već bio tu, u ovoj istoj ćeliji. Kada sam ušao, skočio je s kreveta, vidio je da su mi pomodrjele ruke jer je milicioner Faruk Eminović bio dušmanski stegnuo lisice. Masirao mi je dlanove i prste, ali ja ih nisam osjećao. Bilo mi je kao da trlja dvije teške natruhle cjepanice.

I lakše mi je bez ruku, htio sam se našaliti.

Nemoj tako da govoriš, rekao je i već se bio oznojio koliko su ga moje mrtve ruke zamorile.

Prošla su u tome i dva sata.

On je oživljavao ruke koje prvi put vidi, a meni su krenule suze niz lice.

Čudni su načini na koje se ljudi upoznaju i sprijatelje. Avram Prodanović moj je prijatelj, kako god bilo. Ako povuče oroz, znat ću da me ubio prijatelj.

Avram je ležao sam u ovoj ćeliji, jer se upravnik plašio da bi ga drugi zatvorenici mogli zatući. Mene je smjestio s njim jer je mislio da bi i mene drugi zatvorenici mogli ubiti kad saznaju za što sam osuđen – napio sam se kao životinja i ubio ženu, njezina muža i njihovo troje djece – a računao je da smo jedan po drugoga bezopasni, jer smo obojica progonjeni. Mudrosti treba da bi čovjek bio dobar upravnik zatvora.

Smjestio nas je tako zajedno i zato što je Avram Srbin, a ja sam Musliman, da nam se obojici naruga. Takav je čovjek bio upravnik i takva je bila država, koje, čujem, više nema. Bit će druge, a bilo bi bolje da nema nikakve kad smo takvi ljudi da nam ona nije valjala. 

Moj ahbab Avram nije vjerovao u Boga. Ili je vjerovao, a nije znao da vjeruje. Ali mene nije ometao u molitvi, pogotovo u vrijeme Ramazana, i još bi mi stražu čuvao, da ko ne naiđe dok klanjam i da mi se ne naruga.

Živio je u Bijeljini i bio direktor gradske pekare. Imao ženu i sina, kojemu su nadjenuli ime Darko, po nekom fudbaleru Crvene zvezde. Dobro su se slagali, ljeti išli na more, u Trpanj, zimi na Jahorinu, u hotel, da dječaku ojača krv. Žena mu radila kao medicinska sestra u Domu zdravlja.

Avram je strepio da im se što ne dogodi.

Kad bi u novinama izašlo kako je u prometnoj nesreći izginula cijela porodica, on bi se stresao od užasa, okrenuo bi drugu stranicu i cijeli bi dan bio neraspoložen. Ili – ne daj Bože – kada bi na televiziji prikazivali dokumentarni film o nekoj rijetkoj bolesti, on je odmah grabio Darka iz krevetca i nosio ga u Tuzlu, Beograd, Sarajevo i gurao plave koverte najboljim doktorima, samo da mu pregledaju sina i kažu da ne boluje od te neke rijetke bolesti o kojoj se govorilo na televiziji.

Ljudi su mislili da je skrenuo s pameti, a Avram je samo strepio da im se što ne dogodi. Tako to biva: kad u kome prekipi ljubav, a za njom i briga koja svaku ljubav slijedi, ljudi ga otpišu jer da je sišao s uma. Lakše im je tako, pa za drukčije i ne znaju.

Avram mi je prijatelj, mrtve mi je ruke budio, a bezvjernik je. Da je u nešto vjerovao, makar u ikone što vise na zidovima crkve, da je barem jednom otvorio svoje Sveto pismo i pročitao onih nekoliko stranica o tome kako je sve počelo, ne bi počinio zločin zbog kojega je ležao u istoj ćeliji sa mnom. 

Počelo je tako, govorio mi je Avram, što je noćima sanjao ovakav san: sin njegov, Darko, trči po krovu nebodera. Još nije navršio dvije godine, u snu kao ni u stvarnosti, i ne zna da ne smije prilaziti rubu, nego trči i sigurno će pasti preko. Otac ga gleda, ali mu ne može pomoći. Potrčao bi, ali u njegovim nogama nema snage. Vikao bi, ali iz njega ne izlazi glas. U zadnji čas, kada je Darko već prešao rub krova, odnekud se stvori stvor u crnom, visok, uspravan i bradat, sa šeširom na glavi, i hvata dječaka. Donosi ga ocu, govori mu spasio sam ti sina, ali jednom ću doći, a ti ćeš mi se odužiti. 

Avram mu u svome snu tada obeća sve, a zatim se budi sav u znoju, skače iz kreveta, žena ga pita šta ti je čovječe, ali on joj ništa ne govori da je ne bi uznemiravao.

U početku taj je san sanjao jednom u tri mjeseca, pa jednom mjesečno, a onda svakoga tjedna i na kraju svake noći.

Jednom ću doći, govori mu avet u crnom, a ti ćeš mi se odužiti. Avram mu obećava sve.

Bio je juli mjesec, ljetovali su u Maloj Dubi, privatni smještaj u kući neke babe Bosiljke. Darko je spavao na pomoćnom krevetu, njih dvoje na velikom bračnom, iznad kojega visi fotografija babe Bosiljke i njezinog pokojnog muža, snimljena na dan vjenčanja. Avram je ponovo sanjao svoj san i u tom snu ponovo mu je avet u crnome spašavala sina. Sve je bilo isto, osim riječi koje će izgovoriti na kraju sna:

Došlo je vrijeme da pokažeš svoju odanost, rekao mu je stvor s crnom bradom, otići ćeš ujutro u Makarsku, kupiti nož za klanje janjadi i svinja, i njime ćeš svome sinu prerezati grkljan. Ne boj se, kada to učiniš, na kuhinjskome će se stolu stvoriti zaklano janje, a Darka ćeš naći živog i zdravog, kako se igra na plaži. Ja ću tako znati da si mi odan i moja će ruka cijeloga života nad Darkom bdjeti. Ali zapamti, moraš tako učiniti prije sumraka. Ako drukčije postupiš, tvoj sin u tvome će snu preći rub nebodera i neće doživjeti sljedeće jutro, a ti ćeš biti njegov ubojica.

Avram u svome snu nije prepoznao šejtana.

Cijelo se jutro tješio da je to samo san i da se snovi ne ostvaruju, a onda je namislio da pođe liječniku, psihijatru kojem će sve ispričati i koji će ga posavjetovati što da čini. U telefonskom je imeniku našao trojicu psihijatara u Makarskoj. Jednoga nije bilo kod kuće, drugi je prije nekoliko mjeseci umro, a treći, nekakav doktor Stamenić, rekao mu je neka dođe u ponedjeljak. 

Bit će prekasno u ponedjeljak, preklinjao ga je, a doktor je zaprijetio da će zvati miliciju.

Nakon toga je otišao kupiti nož za klanje janjadi i svinja.

Vratio se u Malu Dubu, žena i dječak bili su na plaži, rekao joj je da ga boli glava i da ide u sobu leći. 

Tek je prošlo tri, do sumraka je ostalo još dobra tri sata. 

Stavio je nož pod jastuk, legao i zatvorio oči, u nadi da će mu avet u crnome doći u san i da će je izmoliti da mu da vremena do ponedjeljka.

Ali nije mogao zaspati. Što je duže ležao, bio je sve budniji.

Prošlo je sedam kada je odustao. Digao se i otišao do plaže. Ženi je rekao da će odvesti Darka na sladoled. Pojeo ih je već dva, rekla mu je. Dobro, onda će samo prošetati.

Oko pola osam dječaka je potrbuške položio na kuhinjski stol, rekao mu da podigne glavu i pogleda prema vrhu kredence, jer je tamo čokolada, i zaklao ga.

Zatim je otrčao na plažu i sav izbezumljen upitao ženu gdje je Darko.

Onda je trčao nazad. Žena je trčala za njim. Našla ga je kako kleči u lokvi krvi, drži dječaka za ruke i viče: ustani sine moj, samo mi ustani sine Avramov.

Na sudu mu nisu vjerovali kad im je pričao o svome snu. Nisu mu vjerovali ni kada je priznao da je kriv, jer je zakasnio, sunce je već bilo zašlo kada je dječaku prerezao vrat.

Psihijatri su napisali da je bio potpuno uračunljiv dok je klao vlastito dijete, a sud ga je osudio na dvadeset godina zatvora.

Ahbab moj Avram nije prepoznao šejtana, a htio je spasiti svoje dijete. Ljudi to ne razumiju i zato su ga osudili. Ja razumijem, ali on od toga više nema koristi. Nego mi stoji za leđima, s metkom u cijevi i prstom na orozu, pa čeka kad ću da padnem i Bogu se pomolim, da me ubije prije nego što kažem a.

Ime mi je Dželal Pljevljak. Već četvrtu godinu ležim u Foči, u ovoj istoj ćeliji. Tri sam godine i dobro i zlo dijelio s Avramom Prodanovićem, rođenjem pravoslavcem, ali koji na svoju nesreću nije vjerovao u Boga i zato je zaklao sina rođenoga. Svega se vidi u zatvoru, svakakve nesreće i žalosti, a najmanje ljudskoga zla – iako ljudi misle da u zatvorima borave zli, ali svijet nije vidio ovakve tuge i žalosti kakva je Avramova.

Imao je mene, za utjehu i mir duševni, a onda je prije šest mjeseci, jadna li mu majka, ostao sam na svijetu.

Dijelili smo što god se moglo podijeliti. Ako bi nam za doručak priredili slaninu, ja sam svoju porciju njemu davao, jer musliman ne jede krmetinu. Onda bi ručali pileći paprikaš, a on bi, iako pravoslavci jedu piletinu, svoj tanjur gurao k meni, da ne ostanem gladan.

Tako je to bilo sa nama dvojicom.

Avram se sjećao Tita, i kako je bio njegov gardist. Visok i uspravan, dva metra je u njemu, stajao bi u počasnom vodu i dočekivao cara Selasija, Keneta Kaundu, Indiru Gandi, Sirimavo Bandaranaike, Sandra Pertinija, Nicolaea Ceausescua, s puškom na gotovs, stamen i čvrst, na ponos maršalu pred uglednim gostima. Tito bi prošao pokraj njega, zamirisalo bi na limun, Avram je mislio da je to miris jutarnjeg čaja što ga je maršal s Jovankom popio, pa na bugarsko ružino ulje, a Avramu je od tada ostalo da komunizam miriše na ruže.

Govorio mi je: da je Tito živ, svega ovoga ne bi bilo. Ne bi on dao da ubijem sina. Požurio bi me da stignem prije sumraka.

Ja sam potvrđivao.

On je o tom djetetu govorio svakoga dana. Koje su bile prve Darkove riječi, šta je volio jesti, kako se zvala studentica što ga je, za pedeset hiljada dinara mjesečno, čuvala dok su žena i on bili na poslu, protiv kojih je bolesti dječak bio cijepljen i šta je govorio dok bi se plašio mraka.

Zaboravljao je što mi je ispričao i nakon nekoliko dana započinjao je ispočetka.

Rekao sam mu jednom, kad me je pitao, da ne želim pričati o svojoj ženi i kćeri. Nikad ih više nije spomenuo. Poštovao je moju žalost pa je pričao o sebi i svojima. Tako smo postali prijatelji.

Sve bi se u meni izvrnulo kada bi svakih deset-petnaest dana došao do onoga kad Darka odnosi s plaže, skida stolnjak sa stola u baba Bosiljkinoj kuhinji, poliježe dječaka potrbuške na hrapavu drvenu površinu, pazi da ga kakav trn ne ozlijedi, da mu se ne zabije pod nokat, uzima nož, govori mu neka pogleda čokoladu navrh kredenca, a onda ga jednim potezom kolje.

Ta priča svaki put bi trajala skoro cijelo popodne, ja bih se triput ledenim znojem preznojio, ali morao sam ga čuti, jer mu je trebalo da ga čujem, to ga je, nevjernika, smirivalo. Morao sam ga čuti, jer smo prijatelji.

Dok sam se Bogu molio, Avram je pazio da neko ne naiđe.

A onda se prije pola godine Avram odalečio od mene.

Prestao je da priča o sinu. Upitao sam ga zašto, a on je rekao da je to zato što ja ne pričam o svome djetetu pa zašto bi on o svome. Znao sam da to nije istina.

Onda mi je rekao da više ne trebam stražariti dok on šeta zatvorskim krugom. Ubit će te, rekao sam mu. Neće, odgovorio je, puno je Srba koji će skočiti da me brane.

Niko ga nije branio, ali ga niko nije ni napadao. Došlo je takvo vrijeme da ni Avram Prodanović ni njegov strašni zločin više nikome nisu bili važni. Postao je staklo kroz koje se može gledati ravno u sunce. Crno staklo.

Rekao mi je da više ne klanjam u njegovoj ćeliji, da mu, rekao je, ne bih navlačio baksuz i crnu magiju. Možda mu se, rekao je, zbog nekoga Muslimana i dogodilo da ubije sina. Nego neka idem u zahod pa neka se u zahodu molim svome Bogu.

I prestao je spominjati Tita.

Početkom aprila novi je upravnik odlučio da će od sada Avram biti moj čuvar. Naredio mu je da pazi na mene, a moj ahbab Avram navukao je na sebe nekakvu rezervističku uniformu, ukrstio preko prsa redenike od puškomitraljeza, kao Orson Welles u nekom partizanskom filmu, nabio je šubaru na glavu, a na šubari kokarda. 

I takav me sad čuva.

Ime mi je Dželal Pljevljak. Nisam jablan, nemam korijenje da me uspravnog drži, i ne znam koliko još dugo mogu ovako da stojim. Moj prijatelj Avram, osjećam, ovoga puta neće uzmaknuti, nego će čekati sve dok se ne srušim. A onda će mi pucati u potiljak.

Danas je, koliko mogu da sračunam, petak. Stojim, šutim i slušam hudbu. 

Posljednju koju sam čuo u Skenderpašinoj džamiji u Livnu, izgovorio je naš dobri imam Ismet Krčo. 

Vazio je na koji način nevjerniku treba čestitati njegov praznik, u kojem trenutku mu se obratiti i pružiti desnicu ruku, koga čestitavajući poljubiti u obraz, u jedan pa u drugi, a koga ne. Džamija je bila praznija nego inače, nas šestorica ili sedmorica, među kojima sam ja bio daleko najmlađi, a Krčo nam kazuje nešto što se i djeci samo jednom kaže, prije nego što ih se prvi puta same pusti van kuće.

Zima je, ja ga slušam, a oko srca mi toplo.

Poslije odlazim na stanicu, čekam autobus koji će prema Fatumima. Sretan sam i slobodan, drugih briga nemam, osim jedne sitne: hoće li danas u smjeni biti Ergin Zovko, kojega znam i za kojega mi i Osman kaže da je uslužan i stat će gdje god putnicima treba, ili će me dopasti Mustafa Efendić, koji staje samo tamo gdje mu piše u voznome redu, pa ću pet kilometara pješačiti do Fatuma? 

Potrefe se takvi dani u životu, da čovjek drugih briga osim takvih nema.

I bi Zovkina smjena.

Autobus poluprazan, dvije žene, ne znam ih, idu do Kamenskog, dočekuju brata, mornara, vraća se nakon dvije godine s mora; neki stariji čovjek, ne znam ni njega, s lovačkim šeširićem na glavi, sjeda odmah iza vozača, rastvara Sportske novosti i naglas mu čita, u nedjelju je, biva, neka važna utakmica; mlada žena s blizankama, ja sam joj pomogao unijeti stvari u autobus, priča mi da ih vodi očnome doktoru u Split, razroke su, kaže, trebat će operacija, to je nasljedno, kaže, i nju je operiralo kad je bila kao njih dvoje, oči joj je rezao doktor Čavka u Sarajevu, slavni doktor Čavka, kojemu su dolazili iz cijeloga svijeta, i Japanci su mu dolazili, išlo mu se kao što se danas ide Gospi u Međugorje, govori, ali prođoše i ta vremena, nema više Čavke, govori mi mlada majka, zabrinuta za oči svojih curica; jedan čovjek srednjih godina, ni visok, ni nizak, ni lijep, ni ružan, takav da ga zaboravim svaki put kada na drugu stranu okrenem glavu, i onda ga se sjetim čim opet pogledam u njegovom pravcu, ili je nečiji špijun, il’ šejtan, il’ neki nesretan čovjek.

Sjedim u dnu autobusa, na sećiji, i sve ih gledam u potiljke. Djevojčice izviruju između sjedala, okreću se prema meni, a oči im letaju na sve strane, bježe kako se trese autobus, kao da plove po ulju. Kada ih duže gledam, spopadne me mučnina, pomislim da ću povratiti, ali im se onda nasmijem, namignem, a one se tada posrame i pobjegnu, ne vidim kako im letaju oči i više mi nije muka.

Čovjek s lovačkim šeširićem čita sastave timova koji će u nedjelju izaći na teren, od imena do imena sve je glasniji, na kraju viče:

Sarajevo! 

Đurković, D. Božović, Radeljaš, Janjoš, Jozić, Hadžibegić, Smajić, Vukičević, Musemić, B. Božović i Merdanović.

Željezničar!

Šujica, Berjan, Ivanović, Škoro, Čapljić, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević i Grabo.

Sudija Vlajić iz Beograda.

Bit će to četrdeset šesti susret vječitih rivala, očekuje se puno Koševo, lijepo i sunčano vrijeme, temperatura preko dvadeset pet.

Niko se ne ruga i ne smijulji, čini se kao da svi pažljivo slušaju, djevojčice su se sasvim umirile. Nema ih. 

Vozač klima glavom, svako malo obodri starca sa šeširićem – čitaj ti, samo čitaj, ja vozim i slušam! – on se okreće prema dnu autobusa, da ga i drugi čuju, da im se nakloni i pokaže kako i za njih čita, a ja shvaćam, tek sada shvaćam, da u rukama drži stare novine, od prije pet-šest godina, i da ne primjećuje kako je u njegovoj priči juni, a oko nas je zima, prvi je januar 1988, godina je počela s izvještajima davnih ljetnih utakmica. 

Ljudi, nemojte se ljutiti, okreće se prema nama šofer, komšija iz Fatuma, Ergin Zovko, vozim ga u Split u starački dom. Otkako ga je jesenas pogodio moždani udar, više ne zna za sebe. Grabi stare novine, a onda živi u onom danu koji na novinama piše. Jednom je na tavanu našao zagrebački Jutarnji list od 1939. Cijeli mi dan probijao uši kako je Njemačka napala Poljsku i kako bi valjalo poći u Zagreb i upitati predsjednika Mačeka što da se radi, da li da pakiramo stvari i bježimo u Ameriku.

A starac se samo smiješi, pa nam namiguje, okreće se zatim prema Erginu, i rukavom mu briše suzu s obraza.

Kasnije mu, pri silasku s autobusa, šakom stežem rame, kažem mu da će sve biti dobro, ja svoga oca nisam ni zapamtio, a on odgovara:

Hvala.

Iako ne znam za šta mi se zahvaljuje. 

Dok idem prema Osmanovoj kući, mislim o tome kako će se Ergin Zovko, nakon što oca smjesti u starački dom, večeras sam vraćati iz Splita. Eto, što ti je život. 

I tu me prvi put uhvati tuga.

Pred kućom nema nikoga.

Ispred vrata razbacane cipele, dvije-tri kokoši kljucaju u blatu, susjed Zovko stoji naslonjen na svoju ogradu i gleda avion koji se spušta prema horizontu – ma, gledaj ga molim te, leti kao da će se zabiti u brdo, a svaki put ga preleti! – uz njega sedmogodišnji dječak, unuk koji je došao iz Njemačke na božićne praznike i ne govori naš jezik.

Dobar dan, komšija, vičem prije nego što pokucam na vrata.

On mahne prema meni, ne spušta pogled s aviona.

Mubera mi otvara vrata, lice joj je oteklo kao da su je, Bože mi prosti, izbole pčele.

Šta je bilo, pitam, i smijem se. 

Ni sam ne znam zašto se smijem. Tako mi, eto, došlo.

Kuća vonja na rakiju. 

Murat kleči na podu, ispred njega je limeni lavor, i povraća.

Okolo su djeca. Svi šute, samo me gledaju, širom otvorenih očiju. I zaostali Ilijas me gleda, sakriven u dovratku. Pitam ih šta je bilo, i opet niko ne progovara.

Ljudi, šta vam je! Murat se napio, pa šta, nije kraj svijeta, govorim.

Jest, Boga mi dragoga, Dželale, kraj je svijeta, kaže Mubera i plače.

Murat diže glavu od lavora i gleda u mene.

Gleda me isto kao što me gledaju njegova djeca. Nije on veće pameti od njih. Samo ga patnja koju osjeća i zlo što iz patnje nastaje razlikuju od djece.

Dobro, hoće li mi već netko reći?

Pošao sam do Livna da probam volgu, govori Murat, a glava me boljela od sinoć, od dočeka, pa sam svratio kod Esada na po jedno. Stigao je jučer iz Njemačke, dugo se nismo vidjeli, pa da porazgovorimo kao ljudi. Velim, klin se klinom izbija, neće mi to jedno naškoditi.

Ali ne bi jedno?

Ne bi, brate Dželale.

I onda si na povratku skršio volgu? Neka, samo neka je živa glava.

Litru i po viskija smo popili dok si ti bio na džumi.

Puno je to.

Jest, puno je. Htio sam da te dočekam ispred džamije, pa da te vozim u Fatume, ali sam okasnio. Zato sam žurio.

I onda si skršio volgu? Nije važno, neka je živa glava. Kad se rastrijezniš sve će se zaboraviti

Ubio sam neke ljude.

Kakve ljude, jadna ti majka?

Muškarca i ženu, koliko sam vidio. I dječja kolica sam ubio, i ono što je bilo u kolicima. Pa sam se uplašio, stavio sam nogu na gas i evo me sad tu. Trebao bih se prijaviti, a strah me. Rekoh, neka se oprostim sa ženom i djecom. Sami će mi ostati.

Murat plače, niz obraze mu teku krupne djevojačke suze. U dovratku, iza njegovih leđa, plače Ilijas, kao da je samo čekao da ne plače sam.

Rekoh, ljudi nemojte se brinuti. 

A ne znam zašto im to govorim, kako da se ne brinu, ali mi je srce i dalje čisto i vedro. Ne mislim na one koje je Murat pokupio volgom. Ne znam za njih, nikada ih nisam sreo, takva im je bila sudbina.

Ako ih je baš Murat pokupio.

Ja sam slobodan, kažem, ja ću to s ljudima riješiti, a ti rješavaj s dragim Bogom, u tome ti, brate moj, ne mogu pomoći.

On me samo gleda, Mubera me gleda, ne shvaćaju.

Ti imaš djecu, govorim mu, i imaš ovu ženu s kojom trebaš naći mir, a ja sam slobodan da te odmijenim i da to riješim s ljudima. Učinilo ti se, govorim mu, od puno rakije ti se učinilo da si ti ubio te ljude. Nisi ti nego sam ja.

Ovo će mi biti najteže, govorim mu, da bi ipak znao i upamtio da mi je nešto dužan, pa da dug vraća tako što će biti dobar prema ženi i djeci. 

Ovo će mi biti najteže, i otvaram kredenac – iza stakla je njegova vojnička slika, slikao se u Tašmajdanskome parku, nakrivio titovku i smije se – i vadim prvu bocu koja mi se našla pod rukom.

Mislim: Bog će mi oprostiti i dok na dušak ispijam bocu rakije, vidim Osmana, stoji na vratima i gleda me užasnuto.

Ubio sam ljude, govorim mu dok izlazim iz kuće.

Više ga nisam vidio.

Ime mi je Dželal Pljevljak. Govorim da ne poludim ili da, ne daj Bože, ne pomislim da sam neki koji nisam. Ubio sam čovjeka, ženu i njihovu blizančad. Ubio sam ih na pravdi Boga, bio sam pijan. Stojim, a noge ne osjećam, gledam u prozor, slušam Drinu kako huči, pucnjavu u daljini, rat u kojemu će mnogi izginuti, i žao mi onih koji su imali za što i za koga da žive. Sretan sam čovjek, jer se i sad Bogu molim, i jer mi je za leđima onaj kojeg dobro znam, Avram Prodanović, prijatelj.