Marko je bio preumoran od napornih nastupa, zato je, ne razmišljajući mnogo, prihvatio prijateljevu preporuku da ljeto provede u Perastu. Tamo su, osim malobrojnih starosjedilaca, uglavnom radnici konfekcije „Jadran“, skupljeni iz raznih krajeva Srbije i Bosne. Ali, bez obzira o kome se radi, njega niko ne poznaje. Piće vino sa običnim ljudima i kartati se primorske igre, što je znak da su starosjedioci. 

Marku i nije bilo potrebno društvo, on je uživao u samoći, odlazio u šumarak na kraju mjesta, utapao se u prirodu, posmatrajući namreškanu površinu mora i skladne kuće sa druge strane zaliva. Naučio je da se po danu u jedanaest sati kreće maestral kroz Verige. Ali jedno veče, dok se vraćao u centar mjesta, osjeti iznenada da se neko dotakao njegovog tijela, prominuvši pokraj njega poput daška povjetarca. Okrenuo se odmah i ugledao žensku priliku koja je odmicala. I ona se bila okrenula u isto vrijeme i Marko je vidio da je mlada i lijepa. Njeno držanje, njen pogled i cijelo  njeno tijelo, sve je to odavalo nešto ironično, ali veoma privlačno. 

Poslije je doznao da se djevojka zove Vera i da je imala vjerenika koji je plovio na stranim brodovima. Dugo vremena bila je bolesna, za to vrijeme, jedni su govorili da se udala i da se više neće vratiti u Perast, dok su drugi tvrdili da je viđena u Njemačkoj. Svi su bili iznenađeni kad se pročulo da je Vera oboljela od plućne tuberkulozi, a kad se napokon vratila iz sanatorija, jedva su je mogli prepoznati – bila je to neka nova i njima nepoznata osoba. Ipak družila se sa djevojkama iz mjesta, nije izbjegavala njihove zabave. U Perastu i nije bilo mnogo djevojaka, to su, uglavnom, bila još djeca. Osim toga, više se nije znalo da li još i dalje onaj mornar  kani da se ženi Verom. O tome se više nije govorilo. U svojoj samačkoj sobici ona se nije nikome povjeravala, mada nije izbjegavala muško društvo. 

Uskoro, po njegovom dolasku, na Marka niko nije obraćao pažnju. Nekoliko puta sjedio je sa mještanima koji su igrali briškulu i trešet, i popio nekoliko čaša vina. Ipak, niko nije  ništa znao o njemu i dalje, dok su jedni tvrdili da je veoma obrazovan, drugi su bili uvjereni  da je obični moler. Bilo kako bilo, Marko je uveče sjedio na obali u društvu sa onih nekoliko mladića i djevojaka među kojima bijaše i Vera. Slušao je grleni zvuk njenog glasa, koji ga je opijao, nazirao njeno lice gotovo orijentalnog oblika, osjećao njeno cijelo tijelo pritajene životinje koja je spremna na skok. Kako može takva djevojka živjeti ovdje, misiio je, kako joj sudbina može biti tako nenaklonjena? Zar ona nije rođena da se ljudi dive, da gube razum i imanje zbog nje, a ne da čeka nekog nepostojećeg mornara, o kome se više ništa ne zna. Takva je žena stvorena da se voli, a ne da provodi ove božanske časove mladosti u društvu sa dječurijom. 

Marko je osluškivao u sebi poznate pokrete ljubavi, sve se spremalo za eksploziju i on je dobro znao da opet sve to neće moći da izdrži. Sve je to nepotrebno, nemoguće, izlišno, sve to nema nikakvog smisla, govorio je  poznate odbrambene fraze koje nisu mogle pomoći. Nemoguće je upravljati ovako čudnom dušom, Kakva je moja, šaptao je noću, probudivši se na zvuk Verinog glasa, dok mu se u mraku pričinjavao njen lik. 

Djevojke i mladići iz Perasta pjevali su one lagane pjesmice, veoma omiljene u narodu, kako zabavne tako i narodne. Neki bi donio sveščicu sa tim pjesmama, pa su tada prvo učili riječi, a zatim su skupa, veoma neujednačeno i nevješto pokušavali da sve to uobliče  u nešto snošljivo. Pozivali su i Marka da zajedno s njima pjeva, ali on se branio, izgovarajući se nedostatkom sluha, dok, u stvari, takvu muziku nije volio, ona mu je bila odvratna, bio je to rudiment od muzike, a krajnja bijeda teksta morala je svakoga tjerati u očajanje, a ne oduševljenje. Ipak on je slušao njihove glasove, između kojih je izdvajao jedan, njemu tako drag, mukli Verin glas, zaboravljujući  da tu postoji neka melodija, i neke riječi se govore. 

Marko nije nastojao da sakrije svoju ljubav, ali je bio toliko mudar da zna koliko je smiješno to i pokušavati, zato su se ubrzo njemu i Veri počele ispredati svakojake priče, naročito kad ju je odveo u bioskop u Risan na otvorenom. Nije postojao zatvorena bioskopska sala. Sjetna melodija „Mjesečeve rijeke“ učinila je u njegovoj duši ono posljednje pomjeranje, kada se zaboravlja na sve, a pušta se da čula rade šta im je volja. Njihova su tijela zamirala obuzeta neshvatljivom strasti. Vera mu je kasnije govorila o sebi, ništa nije prećutala, čak je nastojala da obične stvari zazvuče još nepovoljnije po nju. Kao da se plašila moguće sreće, koja bi došla kao posljedica nesporazuma.

Jedne večeri izašli su bili u baštu restorana „Jadrana“, gdje su gostovali neki zabavljači. Bio je tu i neki jadni trio sastavljen od harmonikaša, violine i basa, sa pjevačicom koja  je svojim promuklim glasom tjerala prisutne u ekstazu. Marko je sjedio sa Verom i svo vrijeme posmatrao njeno lijepo lice, na kome se vidjelo oduševljenje što sam tu sa njom, i što sluša tako divnu muziku. Marko se ježio od takve muzike, zato nije htio da iznenadi Veru, da joj nešto duhovno pokloni, i, kao svaki muškarac, da je zabljesne. 

U pauzi, promrmljao je Veri nešto kao izvinjenje i otišao do orkestra, gdje je kraće vrijeme razgovarao sa violinistom koji nikako nije htio da mu nakratko ustupi svoju violinu. Napokon se violinista udobrovoljio, a naokolo se prosuo  smijeh, jer su prisutni vjerovali da je Marko pijan i da će to sada biti lijepa predstava. Violinista je stalno vikao da pazi kako drži violinu – to nije, majkoviću moj, veslo da ideš na školje Gospe od Škrpjela, ako sam potrefio. 

Kad je prinio violinu bradi, i časkom uštimao žice da zazvuče koliko-toliko skladno, kad je snažno i sigurno povukao gudalom, prisutni su se zapanjili. Uzeo je nešto jednostavno i prihvatljivo. Odjednom između publike i njega stvorio se ponor, iako je on htio suprotno. Bokerinijev menuet, ništa jednostavnije a privlačnije. Publika se zgledala međusobno  dok je on svirao, mrmljali su stalno nešto, tako na kraju jedva malo zapljeskaše. Reklo bi se – reda radi. Taj njihov pljesak više je značio nezadovoljstvo nego odobravanje. On više njima nije pripadao, njegovo ponašanje izgledalo je kao prevara. 

Nije gledao u Veru tokom sviranja, želio je da vidi njeno lice na kraju, kad joj pristupi. Njegova umjetnost, znao je, za mnoge nedostižni san, i ona bi morala biti očarana. Ali kad je završio i uputio se njenom stolu, shvatio je u trenu da je sve to otkrivanje bilo njegova velika pogreška. Vera ga je gledala sva očajna, zatim je prignula glavu i progovorila tek poslije nekoliko minuta. Njen glas bio je hladan kao površina mora poslije bure. 

„Sve je ovo lakrdija. Sve je ovo jedna grozna lakrdija. Zašto zbijaš šalu sa mnom, zašto si mene odabrao od svih žena ovoga svijeta za svoje bijedne oglede? Šta želiš od mene? Ja sam prosta djevojka. Ostavi me odmah, molim te i idi, nije potrebno da mi bila šta objašnjavaš.“

Iznenađen, utučen i dalje još opčinjen, Marko je ustao i otišao iz bašte restorana, dok su se mnogi prisutni smijali za njim. Ujutro, dok je šetao rivom čekajući brodicu, još je vjerovao da će se Vera možda pojaviti, ali što je vrijeme prolazilo, on je postajao sve sigurniji da njeno pojavljivanje neće dočekati.

Dok se brodić udaljavao od Perasta, Marko je posmatrao stari slavni grad koji je ostajao kao privezan za gromadu Svetog Ilije. Polusrušene palate čuvenih pomoraca zjapile su svojom utrobom prema nebeskom plavetnilu, a zeleni divlji bršljan obavijao je one zidove koji su još bili uspravni. A iznad cijelog zaliva lebdio je potpuni mir gotovo mrtvog grada. 

Zaprška

Naučena na kuhanje s bakom i moje igre često su kuhanje. Berem u dvorištu lišće oraha s najnižih grana, a zatim u njega zamatam valjuške blata. To su sarme. Od orahova lišća ruke su mi smeđe i mirišljave. Ako ne radim sarme, onda u starim orubanim emajliranim lončićima radim variva. Kada mislim da me nitko ne gleda, odlazim do visokog zida iza kojeg živi obitelj Cigana i stružem sa njega staru pjeskovitu žbuku. Miješam prah te žbuke s vodom zamišljajući da je to zaprška. Kada me otkriju kako polako uništavam zid, zabranjuju mi taj recept. Kako onda zagustiti jelo? Dugo razmišljam dok mi ne sine blistava ideja: uzet ću papar, on liči na brašno ili pijesak, s njim ću zagustiti vodu. Uzimam čitavo pakovanje skupocjenog papra i glumim da je to zaprška za moje zamišljeno jelo. 

Otkriće da sam potrošila sav papar još je gore nego otkriće sastruganog zida. Tiho gledam u pod dok baka viče, a ona gotovo nikad ne viče.

Sad još više ne volim zaprške i variva.

Sok od višanja

“Ajde ovo će mu biti ruke”, rekla sam Tomici grabeći dvije špranjave daske.

“A ovo bi mogla bit glava”, uzvrati Tomica dohvativši ispuhanu loptu iz zakutka pokraj garaže.

Čitavo jutro skupljali smo po bašči i dvorištu dijelove za svog robota. Sinoć smo dobili ideju gledajući crtani. Najradije bismo kopali po šupi sa stvarima iz dedine napuštene zubarske radnje. Oko glomazne zahrđale stolice koja se više nije mogla dizati i spuštati izvlačili smo žice, cjevčice i razne komade neprepoznatljivog metalnog smeća. Jedino zabranjeno mjesto bio je dio garaže koji je koristio stric, uredno posloženo i čisto. Ostatak dvorišta skrivao je čudesa. 

Ušuljali smo se u dopola porušenu kuću u bočnom dijelu dvorišta. 

Kuću je započeo graditi gastarbajter Ivo, sin bake Ivančić s kojom smo dijelili dvorište, ulaz do ulaza. Kada je kuća već poprimila ozbiljne gabarite, na velikoj kapiji pojavila se inspekcija. Netko od susjeda prijavio je gradnju bez dozvole. “Ili ćete sami srušiti ili će to napraviti općina i naplatiti vam i rušenje i kaznu”, hladno ih je obavijestio mrki inspektor. Kroz nekoliko dana svi smo se postrojili u kutu dvorišta gledajući kako susjed ruši svoj nesuđeni dom. Stariji su možda naslutili da će poslije ovoga zauvijek ostati u Njemačkoj. Podupro je krov metalnim stupovima i zatim krenuo izbijati cigle iz zida koji ga je nosio. Kada je većina zida porušena, vitlom je izvukao one stupove. Krov je par trenutaka lebdio oslonjen tek na dio preostalih zidova, a zatim su kao u rafalu počele pucati šipke armature u njemu i golema ploča se prepolovila i stropoštala dolje. U mukloj tišini svi su gledali kako se sliježe prašina. Čitav dan traktor je iz dvorišta izvlačio šutu, no dio kuće prkosno je ostao stajati. “Neka ga”, jednako prkosno zaključio je i Ivo. Nakon povratka u Njemačku ostavio je mami u dvorištu taj polusrušeni ostatak kuće kao uspomenu na zamišljenu budućnost. 

Usprkos zabrani, čim bi nas baka pustila, bez nadzora zavlačili bismo se unutra i vršljali po napuštenim stvarima. I tu je bilo smeća koje je izgledalo kao stvoreno za gradnju robota; štafle, šarafi, boce, probušeni gumeni šlauf. Šuljali smo se uz ostatak zida, provlačili kroz nemarno navučene daske i izvlačili koješta iz tog nedosanjanog doma.

Već se bližilo vrijeme ručka kada smo zaključili da imamo sve. Zabijali smo daske jedne u druge, žicom vezali zamišljene udove, namjestili glavu. Privezali bocu koja će mu biti srce i crijevo kao glavnu žilu. Zamišljeno smo stajali gledajući skalameriju. “Zašto ne izgleda živo”, nisam mogla dokučiti. Kao da dijeli moje misli, Tomica reče: “Fali mu krv.“ Znala sam da ima pravo, no kako da stvorimo krv koja će oživjeti robota? Krvi nije bilo ni u napuštenoj radnji ni u nedorušenom kućerku. “Znam!” uzviknem oduševljeno i otrčim prema kući. Uskoro sam se vratila izvlačeći ispod pulovera bocu domaćeg soka od višanja. “Ulit ćemo to u ovaj lavor i onda će to bit krv””, samouvjereno sam mu objasnila. 

Za par trenutaka opet potišteno stojimo i zurimo u mrtvog robota. Ništa se nije desilo, nismo uspjeli. Razočarano šutimo gledajući lavor slatke krvi.

Našu razočaranost prekida bakin glas, stvorila se neočekivano iza nas. “Pa jel vi mene ne čujete da vas zovem na ručak? A šta je ovo, đe ste to smeće našli? I šta je ovo? Ma jeste vi to izlili sok? Ma jeste vi djeca normalni? Ajde u kuću da vas ne vidim, ajde, al maknite ovo smeće dok stric ne dođe, ak vas vidi šta ste napravili, znate da navečer nema crtića.”

Epidemija je konačno minula, pa su u Ministarstvu zdravlja raspisali natječaj za najuspjeliju likovnu minijaturu, koja će na kutijama cigareta biti reproducirana kao upozorenje o štetnosti pušenja. Pokrenuta je masovna kampanja na televiziji i na internetskim medijima. Oglasi su preplavili novine. Rezervirani su gotovo svi bilbordi uz autocestu prema moru. Glavni cilj nije trebao biti borba protiv pušenja, nego je pažnju već sasvim izluđenih građana trebalo svratiti s virulentnih moći te sitne, gotovo metafizičke pojavnosti s granice živoga i neživog svijeta, koja je godinama izazivala fatalne respiratorne probleme i ubijala naraštaje staraca i veselju sklonije, uglavnom muške čeljadi, koja bi se uz prekomjernu konzumaciju alkohola i masne hrane učinila podložnijom njezinome ubojitom djelovanju. Narod je bio već posve izluđen virusom, a poznato je iz psihologije masa da se jedna kolektivna ludost i jedan zajednički strah najučinkovitije liječe drugom, još iracionalnijom ludošću, i novim, strašnijim strahom.

Možda je za pokretanje masovne antipušačke kampanje, a ne kampanje ranog otkrivanja raka dojke, raka debelog crijeva, raka grla ili alzhajmerove bolesti, kojima se također mogao aktivirati strah kojim će se nadstrahovati virus covida-19, presudila osoba doktora Milutina Kaltza. Visok, mršav, kao znak uzvika uspravan stariji muškarac, četkaste i prosijede plave kose, s naočalama okruglih metalnih okvira na oštrom i prijetećem kljunu, Kaltz je izgledao kao časnik neke davno poražene, nestale vojske. Nikad se nije osmjehivao, a kada bi netko u društvu ispričao šalu ili vic, pa kad je naprosto bilo pristojno da se svi smiju, doktor Kaltz bi se uzmahao rukama i golemim, lopatastim dlanovima udarao po bedrima i glasao se krikovima koji su zvučali kao glasanje bolesnika s akutnim napadom žuči ili bjeloglavog supa koji se upleo u bodljikavu žicu. S vremenom, kolege u ministarstvu, i u Bolnici sestara milosrdnica, tamo se Kaltz zaposlio po povratku iz Austrije, gdje je godinama radio kao internist u ambulanti najvećega austrijskog zatvora, prestali su pričati viceve i zazirali su od svega što bi navodilo na smijeh. Ali znalo bi se dogoditi u kasnim noćnim satima, kada se već odnekud, iz metafizičke nule i iz evanđelja, začuju prvi pijevci, a po bolnici se već stvaraju tajni spiskovi onih koji živi neće dočekati jutro, da uključen ostane televizor u sestrinskoj sobi, a na ekranu neka srpska komedija s Gidrom i Burdušem. Bolnicom bi se tada prolomio niz jezivih, neljudskih krikova, a velika bi ptica smrti svojim krilima desetak puta udarila po sivim štofanim Milutinovim hlačama.

Mićo je čovjek prazne duše! Samo je to o njemu rekla gospođa Sonja, čuvena zagrebačka kiparica, majka njegovih blizanaca. I doista, ništa doktora Kaltza nije u životu naročito zanimalo, niti je u njemu budilo ljudske, muške ili bilo kakve strasti. Ravnodušan prema ljudskoj patnji, kao i prema čovjekovu humoru, vlastita je osjećanja smatrao nekom vrstom obaveze. Pa ih je iskazivao na isti onakav način kako se i smijao. Nevješto, lažno i tako strašno neglumstveno.

Jedino u što se znao uživjeti i što je u njemu izazivalo stvarni gnjev, gađenje, gnušanje, a odmah zatim i mržnju, agresivnost, gotovo psihotičan i posve iracionalan bijes, bilo je pušenje. Kada bi odnekud zavonjao duhanski dim, u Milutinu Kaltzu budio bi se demon. I svi oni prazni i nepostojeći osjećaji njegove duše u trenutku bi bili nadomješteni.

Ministar je, kao i svi drugi, zazirao od Kaltza. Ali mu je, bolje nego ikome drugom, bilo jasno kakav golemi potencijal u njemu leži. Tako ga je, nakon razgovora s premijerom, naumio iskoristiti u borbi protiv postepidemijske opsjednutosti društva virusom covida-19, a s njim i svim drugim virusima. Osim toga, zgodnom mu se učinila ideja likovnog natječaja. Sudjelovat će i Ministarstvo kulture, a vječno će uskukanim kulturnim radnicima i patetičnim umjetnicima biti pružena mogućnost da malo budu glavni. Bit će im stvorena iluzija! A ovdje je ionako riječ samo o iluzijama koje bi trebalo držati pod kontrolom. Jer što je zdravlje i što je duhanski dim, što je smrt i što umjetnost, nego jedna velika iluzija čovjekove svijesti i ukupnog života na zemlji – mudrovao je u sebi, a možda i naglas, za popodnevne sijeste pred tajnicom Zorkom, ministar zdravlja, nekoć naš čuveni psihijatar (prije nego što se predao čarima politike).

Formiran je pozamašan nagradni fond- financiran novcima posrnulog agrotrgovačkog giganta i državne elektroprivrede- a na natječaju su prema izvornoj ministrovoj zamisli trebali sudjelovati umjetnici iz cijeloga svijeta. No, ministrica kulture je, nakon burnih protesta domaćih likovnjačkih i kunsthistoričarskih udruga, insistirala da se konkurencija ipak svede na domaće umjetnike. Ne bi imalo smisla, rekla je, da na kutijama cigareta koje se prodaju u Hrvatskoj reklamiramo inozemne umjetnike. Žiri su sačinjavala dvojica čuvenih povjesničara umjetnosti, jedan iskusni nacionalni tribun, arbitar svih likovnih moda i pjesnik, a drugi također pjesnik, salonski fašist i homoseksualac, likovna kritičarka iz metropolskog tabloida, poznati zagrebački pulmolog, inače kolekcionar moderne umjetnosti, te sam doktor Kaltz.

Od početka lipnja, pa u srpnju i kolovozu, za prve prave postepidemijske turističke sezone, na bilbordima uz frekventnije ceste i magistrale izlagani su, u tisućostrukim uvećanjima, radovi koji su ušli u konkurenciju. Širom Europe, pa sve do Amerike i Australije, širili su se glasovi o hrvatskom likovnom, zdravstvenom i marketinškom poduhvatu. New York Times posvetio mu je cijele dvije stranice u prestižnom vikend dodatku, sve uz gromoglasnu najavu na naslovnici: “Hrvatski umjetnički eksperiment: Antitobacco džihad ili artom protiv raka” Da su živi, da ih nije ubio upravo duhan, John Berger i Umberto Eco danas bi slavili Hrvatsku onako kako već stotinjak godina slavimo sovjetske avangardiste, konstruktiviste i supremativiste, ekstatično se oglasio Giorgio Agamben.

Hrvate je, po Bog zna koji put, obuzeo amok vlastite važnosti i veličine. Senzacionalistički web portali i kojekakve čudačke internetske platforme širom svijeta prenosili su fotografije snimljene kojegdje po Hrvatskoj. Tako je, primjerice, u britanskom Guardianu, nekad čuvenim dnevnim novinama, a danas samo još jednom jeftinom i zapišanom tabloidu, na naslovnici objavljena fotografija bilborda, s Dubrovnikom u pozadini. Na bilbordu jedan je od radova koji su ušli u izbor: ulje Zlatana Vehabovića, u sumornim modro-zelenim tonovima, koje prikazuje promrzlu močvarnu pticu, na obali rijeke, usred neke beznadne i daleke bosanske zime. Na plus četrdeset, u Dubrovniku, čovjeku se mrzne utroba pred slikom ovoga hrvatskog umjetnika, pisao je novinar Guardiana. Netko je, negdje kod ulaza u Dvor na Uni, mobitelom fotografirao i na fejsbuku objavio bilbord okružen gomilom krupnog otpada, a na njemu prizor iz njujorške sirotinjske bolnice, gdje mladi crnac, mučeničkog izraza lica i apolonske građe, potpuno gol, umire na postelji intenzivne njege. Slika je to Stipana Tadića. U Zagrebu, pak, kod Vjesnikova nebodera, turisti su se danima slikali pokraj plakata s radom Tomislava Buntaka: jato anđela, precizno nacrtanih zlatnim tušem, koji se uzaludno pokušavaju obraniti od vrana, koje im, pero po pero, čerupaju krila. Lovro Artuković, pak, čiju je sliku negdje kod Zaostroga fotografirao reporter njemačkog Die Zeita naslikao je monumentalno ulje, koje je zatim, kako je ispričao u razgovoru za Die Zeit, izveo u sedamnaest sve manjih i manjih verzija. Prvu je načinio na platnu od pet puta dva i pol metra, dok je sedamnaesta u veličini kutije za cigarete. Na slici je dvadeset i sedam muškaraca i žena različite dobi, svi su u koroti, okupljeni oko teškog stola od hrastovine, na kojemu leži pokojnik, mladić žut i ispijen. Scena je u polutami, izvana dopiru daleka svjetla industrijskog grada, negdje u visini žmirka starinska žarulja, a iz dubine slike i iz dima, svjetlucaju crvenkaste krijesnice cigareta. Sedamnaesta je najstrašnija, izjavljuje Artuković, i to onda završava u naslovu njemačkih novina. (Poslije ga po Zagrebu, na špici i po tviterima i fejsbucima, ogovaraju zbog samoreklame.) U Puli, pak, na početku Bulevara, bilbord je pričvršćen na zid uminulog Uljanikova bedema. Na njemu je reprodukcija ulja Martine Grlić. Čeljusti žene koja sliči mladoj Sophiji Loren, lijep izvijen vrat, torzo golih ramena u crnoj večernjoj haljini, kakve su bile u modi krajem šezdesetih. Ruka s cigaretom, uzdiže se malo uvis, kao da se sprema ispratiti neko važno objašnjenje. Iznad čeljusti nema, međutim, glave. Samo plamena eksplozija boja, eksplozija aneurizme, vatromet, smrt. Strašna slika. Gradskoj upravi stizale su žalbe i tužbe zbog ovog plakata. Djevojka na trotinetu, s Glovo prtljagom na leđima, sudarila se sa starcem, koji je pločnikom išao iz suprotnog smjera. Izjavila je da ju je ošamutio plakat. Mladi povjesničari umjetnosti su u tjedniku Express prognozirali da će Martina Grlić pobijediti na natječaju. Drugo mjesto u njihovom je izboru zauzeo Stipan Tadić. U Glasu koncila, pak, najboljim je oglašen Buntak.

Doktor Milutin Kaltz jednom se dnevno, na Trećem programu Hrvatske televizije, odmah poslije prijenosa mise, oglašavao s vijestima o natječaju, koje bi zakitio s probranim jezovitim vjesticama sa znanstvenim i paraznanstvenim otkrićima o štetnosti pušenja, ili bi upoznao gledateljstvo s ponekom od novijih pušačkih smrti među slavnima. Uživao je u toj svojoj ulozi, sve se više uživljavajući u vlastitu važnost. Kao da ništa u Hrvatskoj, izmučenoj epidemijom, ekonomskim beznađem, korupcijom i lošom upravom, nije važnije od natječaja ministarstva zdravlja za sličicu koja će pušače odvraćati od pušenja. Ali, kada čovjek bolje promisli, a doktor Kaltz neprestano je upravo to i činio, pokušavao je razmišljati i o onome o čemu živ čovjek misliti ne može, u ovoj zemlji u to sumorno, sušno i pretoplo ljeto po epidemiji, i nije bilo stvari koje bi se mogle učiniti važnijim. Tako je, eto, mislio, i dok je polagano, sliku po sliku, pregledavao na kompjutoru svih 9875 radova, koliko ih je pristiglo do 15. kolovoza i zaključenja natječaja. Prema Kaltzovoj ideji- koju nitko nije dovodio u pitanje, jer se, nakon što je kampanja stekla svjetsku slavu, nije više raspravljalo o njegovim idejama, nego su sve redom prihvaćane- na bilbordima su, diljem zemlje, reproducirani radovi čuvenijih umjetnika, slikara, crtača, kipara, dizajnera, arhitekata, njih ukupno 50, ali u konkurenciju za nagradu ulazilo je svih 9875 radova.

Uživao je u tom golemom, skoro nepreglednom albumu i u emociji koja je iz njega izbijala. Nemušta, nijema i gluha, kovitlala se na tim slikama mržnja sa strahom, onako kako su se i u njemu, tko zna zašto i kako, neprestance susretala ta dva osjećaja. Mržnja prema duhanskom dimu, cigaretama i duhanu, i strah od onog što bi čovjeka od tog vonja i dima moglo zadesiti. Nimalo se Kaltzu nisu sviđali svi ti razvikani artukovići, vehabovići, buntaci i bućani, na čije radove sline dokone i bogate zagrebačke tetkice- na čelu s onim emeritiranim tetkom iz žirija, koji ga strašno nervira- i oko kojih se u svijetu sad podigla tolika prašina. Sve je to iz njegove neuke medicinarske perspektive umjetnost, možda i velika umjetnost- on to ne zna, jer nije za te stvari stručan, ali ovaj natječaj nije raspisan radi umjetnosti i ljepote, nego za zdravlje nacije i borbu protiv duhana. Mnogo su mu draži i bliži bili radovi anonimnih autora, nastavnika likovnog odgoja iz provincije, podravskih seljaka i ribara s dalmatinskih otoka, strednjoškolaca, carinika i medicinskih sestara, koji su, privučeni glavnom novčanom nagradom- premda ni onih dvadeset pratećih, otkupnih nagrada nisu za odbaciti- dali mašti na volju, pa su crtali, bojali, maljali, risali svoje antinikotinske fantazmagorije. U njihovom nastupu ne samo da je bilo više iskrenosti i izražajne neposrednosti nego u onoj eksploziji glave, ili u onoj balkanoidnoj reinterpretaciji Joyceovog “Finneganova bdjenja”, nego je u mnogim od tih radova bilo i neke brutalne akcije, nekog naloga za djelovanje, koji je doktoru Kaltzu silno imponirao. Recimo, rad Ivana Vekića Spajića, po zanimanju šumara, iz Gospića, prikazivao je momčića, možda petnaestogodišnjaka s cigaretom u zubima, kako bježi ispred brkate epske starine u ličkoj nošnji, koja ga naganja sjekirom. Ispod sličice piše: Bolje sikira u glavu nego rak na pluća! Jasno je doktoru da je uz ovakav žiri nemoguće nagraditi takav jedan rad, ali na njemu je, koji se prije svega drugog smatra zdravstvenim prosvjetiteljem i dobrim znalcem narodne duše, da uvjeri kolege iz žirija da na naš svijet najefikasnije djeluju upravo ovakve poruke. 

Mi smo divljaci, uzvikivao je Milutin Kaltz na sjednici žirija, na nas ne djeluju luvrovi i ermitraži, nego slike koje su govnima iscrtane po vratima javnih zahoda. Baš govnima!- tobože se začudio se čuveni povijesničar umjetnosti, onaj narodni tribun i arbitar elegancije. Da, kolega, upravo govnima! Vi to ne znate, jer nikad niste bili u kontaktu s narodom!

Suparnik je zašutio, spustio pogled i sve do kraja sjednice nešto je zapisivao u svoju bilježnicu. S Kaltzom se nije moglo razgovarati. A iz njegove se perspektive, kao ni iz perspektive ostalih žirista, nije se ni imalo o čemu razgovarati. Otkako je, stjecajem sretnih ili nesretnih okolnosti- to ćemo tek vidjeti, postao nedodirljiv kao tvorac velikoga hrvatskog međunarodnog proboja, najpametnije je bilo pred njim zašutjeti i uzdati se u svemoć demokratske procedure i većinskog odlučivanja.

Pod rednim brojem 9222 na listi je radova, koju u rano nedjeljno jutro, prije nego što će osvanuti još jedan sunčan dan dugoga miholjskog ljeta, doktor Milutin Kaltz još jednom pregledava, rad je Mare Pešikan, rođ. Glavočević, domaćice i Knina. Tu mu se, pred njenom slikom, zamuti pred očima i u glavi, i iz želuca mu navre mučnina. Dok ustaje i odlazi po čašu vode, shvaća da je i jučer zastao na istome mjestu, pred istom slikom. A onda i da mu se dan ili dva prije toga također dogodilo da mu broj 9222. ime Mare Pešikan, rođ. Glavočević, pobude jednaku sumaglicu, slabost i mučninu. Dok toči vodu iz slavine nije više siguran što ga je smutilo: broj, ime ili slika.

Na dirljivo urednoj sličici, oslikanoj vodenim bojicama i tušem po đačkom hamer papiru, vidimo kuću na kat, pokrivenu šindrom, s doksatom i starinskim jednodijelnim prozorima. Na doksatu, iza rastvorenog okna, stoji starija žena, zabrađena šarenom maramom, ruke dignute u pozdrav, kao da maše nekome tko odlazi. Iznad kuće je livada, na livadi je kosac, a nad livadom borova šuma, osnježeni planinski vrh i nad njim nebo, modro i čisto.

Dok gleda u sliku i pokušava otkriti što to zapravo vidi, Kalzu počinju drhtati koljena, učini mu se da će kliznuti niz naslon stolice, i dok se posljednjom snagom hvata za kompjutorskog miša i odgoni njime od svojih očiju sliku Mare Pešikan rođ. Glavočević, dogodi mu se nešto strašno: popuste mu sve stege, breše i brane, i on ispusti mokraću i obavi nekontroliranu defekaciju.

Nije znao što da učini. Duboko je disao, zurio u prste koji su sad savršeno mirno ležali na na tastaturi, stezali miša, pomicali se u skladu s njegovom voljom… Opet je sve bilo u redu, osjećao se savršeno normalno i obično, osim što je bio upišan i usran, i što je u sebi imao neki nejasan osjećaj, nešto nalik sjećanju na san, da je prije nekoliko trenutaka bio na ivici smrti.

Odmah u ponedjeljak traži sistematski pregled. Govori da je premoren, kaže da je, možda, teško bolestan. Kroz pregled ga vodi njegov mladi kolega, nekadašnji asistent, doktor Šimunić. Treba još sačekati laboratorijske pretrage, ali svi drugi su nalazi u najboljem redu. Kardiovaskularni sustav savršeno funkcionira, tlak je kao u amazonskih urođenika koji ne znaju za masnu hranu, stres, škrob i uznemirenja modernog života. 

Moram vam sad reći što mi se jučer dogodilo!- Kaltz prekinu mladoga kolegu u izlaganju anamneze. I govori mu sve, ali baš sve. Šimunić se crveni i spušta pogled, pa se brzo pribere: to je jedva atipičan napad panike! Zbiva se to mnogim pacijentima. Ali ljudi ne govore.

Na sljedećem sastanku žirija, dok su sjedili i vijećali za velikim okruglim stolom u kabinetu ministrice kulture, s rastvorenim kompjutorima pred sobom, Kaltz je nakon duge, zamorne i besplodne rasprave, shvativši da svo četvero, uključujući povodljivu i brbljavu novinsku kritičarku, i njegovog nadmenog kolegu pulmologa, imaju samo jedan cilj- da ga na kraju nadglasaju, predložio da pogledaju rad 9222.

Kliknuše jednom-dvaput, lijeno se za njim povodeći. Bard problijedi pa podiže pogled prema stropu, i hitro se maši za džep, pa izvadi bočicu s lijekom. Peder kriknu: kakvo je ovo sranje! I naglo sklopi kompjutor. Pulmolog je nijemo zurio u svoj ekran. A onda se kritičarka srušila sa stolice, i svi poskakaše da joj pomognu. Samo je bard ostao sjediti. Odmahivao je i ponavljao: aritmija, aritmija, aritmija… Premda ga nitko ništa nije pitao.

Naravno da nitko od njih četvero nije pregledavao sve radove. Doktoru Milutinu Kaltzu unaprijed je to moralo biti jasno. I bilo mu je jasno. Samo su prošli kroz listu s imenima prijavljenih, prelistali je kao što se prelistava telefonski imenik, izdvojili znamenitije umjetnike, pregledali njihove radove, i to je zapravo bilo sve. Što ih briga za poštare, šumare i domaćice! Mogao je među njima biti i neki novi Leonardo, ovo četvero ne bi ga registrirali.

Snažnim je, namjerno pregrubim pokretom rastvorio čeljusti onesviještene kritičarke, tako da je nešto kvrcnulo, možda joj je iščašio vilicu, jezik je izvukao van, i rekao: gotovo! 

Nakon ovog događaja sam je sjeo u auto i zaputio se prema Kninu, da traži Maru Pešikan, rođ. Glavočević. Učinio je to u tajnosti, ne govoreći nikome gdje se i zašto uputio. Nakon duže potrage, jer ga je GPS uređaj uporno vodio na pogrešan kraj ovoga malog, u vremenu i prostoru izgubljenog gradića, na neasfaltiran prigradski drum koji je završavao pred provalijom, konačno je, uz pomoć valjda i jedinog mjesnog taksista, stigao do adrese na kojoj se, u neomalterisanoj prizemnici, načinjenoj od betonskih bloketa, živjela Mara Pešikan, rođ. Glavočević.

Dočekala ga je krupna i stamena žena, s debelim vunenim čarapama i ispod gumenih natikača, u crnoj haljini na plave ruže, i s metalnom posudom pod rukom, u kojoj je upravo mijesila nekakvo tijesto. Upravo su mi došli moji iz Zagreba, rekla je, kao da se istovremeno ponosi i ispričava. Ali samo vi sjedite, rekla je, i nogom mu, ne ispuštajući posudu i ne prestajući da mijesi tijesto, primicala stolicu bez naslona. Sjeo je tako nasred neograđenog dvorišta, nekoliko koraka od ulaza u kuću, i isto toliko od druma, svjestan da, koliko god u tom sjednjemu bilo nečega ponižavajućeg, s ovom ženom ništa ne može započeti ako odmah ne sjedne. Jeste li vi gospođa Mara Pešikan? Jesam, jašta sam, odgovarala mu je, samo što nisam gospođa, nego sam baba. Sedmero već unuka imam. Svaka vam čast! Kod nas bi se u starom kraju reklo: mašala, neka su živi i zdravi! Ali ovdje se ne kaže tako, pa se onda i ja trudim da tako ne govorim. Osim kad mi netko ovako sjedne, kao što ste vi sjeli. E, onda kažem mašala! Biva, ako si već sjeo kod mene, onda poznaješ i jezik. Pa je li tako?

Pomisli da je pogriješio. A onda mu na um pade da se, može biti, netko krivo predstavio imenom ove žene. Možda neko od te njezine unučadi? I taman da zausti, ali ona ga preteče, pobjegavši s onim svojim tijestom u kuću. Vratila se nekoliko minuta kasnije. Već je bio razmišljao da se ustane s te svoje stolice, vrati se u auto, pa polako prema Zagrebu, nema ovo smisla… 

Brisala je ruke i govorila:

Buhtle, kaže ona meni, buhtle bako! Rekoh, dijete ne znam ja što su ti to buhtle. Nije toga bilo kod nas u Vukanovićima. A njoj se sve oči stužile, kao janjetu pred klanje, Bože mi prosti, pa govori: ja bi bako buhtle! Ja što ću, nego se raspitam šta su te buhtle, i vidim da nije problem, lako je meni buhtle zamijesiti, a rernu dobru imam, rerna ti je lutrija u životu, kad šporet kupuješ ne možeš znati kakva će ti biti rerna. U Vukanovićima imala sam prokletu rernu. Jedan dan bi pekla ko pakleni oganj, a drugi dan neće. Godinama sam se mučila sa njom. Hljeb ne smijem zakuhati, ne znam hoće li mi ga ona htjeti ispeći. Tako je bilo, ne lažem! Bogdan mi moj, Bog da mu dušu prosti, stoput govori: de, bona Maro, da mi novi šporet i novu rernu kupujemo! A ovaj ćemo ravno u provaliju! Ne mogu, bolan, grehota je, ispravan šporet, svaka mu ringla radi. I rerna mu radi, ali kad hoće! A kad nas je poćeralo, kad dođoše oni Arapi da nas gone, pa kad je sve one planine do Hercegovine valjalo pješke preći, ja ga tješila: eto, čovjek moj, oslobodiše nas lude rerne! On me gleda, i plače. Što bolan, Bogdane, plačeš? Ionako ti nije u Vukanovićima valjalo, ionako ni našima nisi bio naš, a ni svojima svoj. Barem bi tebi trebalo biti svejedno i za Kakanj, i za Zenicu, i za Vukanoviće. A on meni, nesretnik, da mu nije svejedno za rernu. Kakva je bila da je bila, bila je naša. Tako on meni kaže. Ja se onda mislim: e moj čovječe, e tugo moja, nećeš ti meni dugo! I umrije moj Bogdan, nije ni pola godine prošlo, u izbjegličkom centru na Braču. Pokopali ga ukraj groblja, ko da je, Bože mi prosti, kopilan bio ili ničije dijete. I tako on osta uz ribare, mornare i kapetane. On jedan s prezimenom Pešikan, među svim onim njihovim domaćim prezimenima. Ničiji, mimo svijeta, mimo kalendara.

Poslije nas u Knin naselilo. Biva, nas će tu da se Srbi ne vrate. Visoka je to politika. I sad mi u Kninu noćivamo, a u snu smo u Vukanovićima. A ti Srbi u Srbiji ili u Bosni noćivaju, a snom su u Kninu. Pa ti sad misli gdje ti se računa da si: tamo gdje glavu spustiš ili tamo gdje ti glava pođe. Ja ti tu ne znam što bih rekla. Osim što se noću naše glave bez nas nebom kotrljaju. I onda tutnji nebo, a nigdje ne vidiš oblaka ni groma. Tutnji nad Kninom svake noći kao da nam je kuglana nad glavama. Znam ja to: dok sam u Zenici u školi radila kao čistačica- tamo sam mog Bogdana i upoznala, on domar bio- stanovali smo u podrumu kuglane. E, vidiš, to što nad Kninom tutnji, to ti Srbi sanjaju. Ne ljutim se ja na njih, neka ljudi sanjaju. A znam i to da se nad Kaknjem i Vukanovićima tako i moja glava kotura, i nekome tutnjem remeti san. Džaba ti, nema noću tišine tamo odakle su nekog potjerali.

Sinovi mi i kćeri, petero ih živih imam, Bogu hvala i svetome Anti, pobjeglo u Zagreb. A najmlađi mi, Ivan, eno u Beču. Poudalo se i poženilo, sedmero unuka zasad imam, i svih sedmero mi dolaze. Dovedu ih na pokazivanje, kao da su paščad za izložbu. Ja im govorim, ostavite ih s babom. Ali djeca neće, nego ih vode sa sobom u Zagreb. I tako sam ti uglavnom sama. Podivljala bi da mi nema ove moje zanimacije. Znaju oni to, pa mi donose vodene bojice i ove dječje blokove, a ja slikam.

Slikate Knin?, upita ju doktor Kaltz. Ma kakvi, jadan, što bi ja Knin slikala. Kome je do slikanja Knina, taj ga telefonom slika. Slikam ti ja ono što mislim. I ono čega se sjećam. Slikam, i onda na slikama gledam šta sam sve zaboravila. Eto tako, kuću našu u Vukanovićima, nju barem jednom sedmično naslikam. I svaki put nečega na kući nestane, svaki put nešto novo na kući fali. Eto, Maro, mislim se, zaboravila si i tu ciglu, i tu baglamu, i tu gredu, i taj kamen pred kućom. I bude mi lakše. Ali onda se u snu opet svega sjetim. Muka je živa usniti. Nije zlo ljude poćerati, nego je zlo što ni takvi poćerani bez sna ne mogu. I zlo je najveće što se u snu vraća ono što budan zaboravi.

A tko vam je ono na onoj slici što ste je poslali u Zagreb na natječaj?, upita. E, to je Salkan, najbolji kosac u kraju. Njega je moj Bogdan zvao kad sam ne stigne pokositi. I sad ga, u snu, vidim kako naše livade kosi. I ljutila bih se u svom snu na njega, jer tuđe bez pitanja kosi. Ali onda pomislim da i ja u tuđoj rajndlici mijesim tijesto i u tuđoj rerni buhtle pečem, pa mi odmah sve Salkanu oprostim. I još mi milo bude, jer on pozna tu livadu i livada pozna njega. A rerna, ova moja, koja nije moja, nego je žene čijeg su muža naši poćerali, pa je i ona o istom trošku poćerana, najbolja je koju sam imala. I sve mislim, Bogdane, luda glava, kud prije vremena umrije, da sad vidiš što je rerna!

Ne, tko je ona žena na prozoru?, inzistirao je Kaltz. Nije to, bolan, prozor! Kakav prozor, đe si ti tu vidio prozor. Da si rekao pendžer, pa hajde de. Ali prozor! Pa, bolan ne bio, prozori su ti na novim kućama, a naša kuća u Vukanovićima stotinu je i pedeset godina stara. Nema na njoj nijednog prozora. Ali nije ti to ni pendžer! To ti je doksat. Svaki put ga naslikam. I čim ga naslikam, znam da sam živa. Jednom kad na slici kuće u Vukanovićima ne bude doksata, ja ću ti, sine moj, znati da mi se primakao kraj. I znaš šta još? Kad slikam doksat, mene ti, evo tu, najviše zaboli.

Pa se šakom dvaput snažno udari posred grudne kosti, da pokaže gdje ju to boli kad slika doksat.

Jednom sam tako čitala u časopisu Lepota i zdravlje- komšinica Joka, s njom sam dobra, iako je ona Srpkinja, a ja sam Hrvatica, donijela iz Srbije- da kad te tako tu zaboli, grudna kost kad te tako zaboli, pa ti se čini da ti duša iznutra udara, jer hoće van, i čini ti se da ti srce staje, ko u satu kad mu pregori baterija, da je to infarkt, i da odmah treba zvati hitnu pomoć. I da znaš da sam se slatko tome nasmijala! Pa ja bih barem jednom sedmično zvala hitnu pomoć, pa ja sam barem hiljadu infarkta prebolila, jer sam barem hiljadu puta naslikala doksat na svojoj kući u Vukanovićima.

Pitam vas za ženu na doksatu, a ne za doksat!, navaljivao je. Nikakve tu žene nema, začudi se ona. Vidjeli ste neku ženu, obrati mu se na vi, što se odjeknulo nekako lažno, kao da se pravda porezniku, nema tu nikakve žene, sigurno nastavi. Dajte mi je pokažite, sigurno imate sliku u tom svom plejstejšnu. Mislite, kompjutoru? Da, tu!, nervozno će ona.

Izvadio je laptop i oprezno ga rastvorio, kao da bi ga kompjutor mogao ugristi. Zatim je dvaput kliknuo, drugi put na sličicu broj 9222, pa je, poput djeteta pred scenom iz horora, snažno stisnuo oči, tako da su mu se obrve spustile skoro do pola lica. Evo! Šta evo, začudila se žena, ne vidim ja tu ništa.

Doktor Kaltz je izvirio, i ugledao kuću, doksat, a na doksatu… U taj čas mu se zanebesalo, svijet mu se ispreturao pred očima, najednom mu se modro nebo iznad Knina našlo pod nogama, i tako je izgubio svijest. Ne zna se koliko ga nije bilo. Vrijeme u snu jednu je vječnost kraće od istog tog vremena na javi. A vrijeme u nesvjestici još jednu je vječnost kraće od vremena u snu. Može biti da je Milutin Kaltz onesviješten bio tri milijarde godina, a može biti da je to trajalo taman toliko da se ispeku buhtle. U svijest dozvao ga je miris, opojniji od svih drugih mirisa, nalik kruhu koji se upravo peče, ali od tog mirisa drukčiji, jer se u njemu čuo miris marmelade od šipurka, one starinske, iz velike šarene limenke, u koju se zatim sadi cvijeće, i dugo ga je on tako njuškao, dugo je u tom mirisu proboravio, nevoljan da otvori oči, jer u njegovom životu i iskustvu nije bilo ničega što bi bilo usporedivo s tim mirisom. Ali onda je pomislio da ne može zauvijek ostati tako zatvorenih očiju. I odmah zatim sjetio se tko je i što je, pa je odmah progledao.

Ugledao je nebo, opet to usijano kninsko nebo, a odmah pod nebom, gore u visinama, dva stupa u debelim zimskim hulahopkama, koje tamo negdje visoko natkriljuje crna haljina na plave ruže. Osluhnuo je, i čuo neobičan zvuk. Negdje pod zvijezdom sudarale su se dvije drvene pletaće igle. Spustio je pogled na stopala u debelim vunenim čarapa i smeđim gumenim natikačama.

Vama baš nikada nije vruće, upita s tla. O, živ si! Ako se rodiš u onom ledu, nikad se nećeš ugrijati! Nasmrzavala sam ti se ja, sine moj, u Vukanovićima, taman za tri života. I sad da me pitaš, je li mi vruće, kazala bih ti da poštenu čeljadetu i krštenoj duši nikad ne može biti vruće. A koliko sam bio u nesvijesti, nastavi Kaltz, i dalje zagledan u stupove nogu Mare Pešikan, rođ. Glavočević. Ne znam ti ja to, nasmija se ona, može biti da je potrajalo, može biti i da nije. Sve je do tebe.

Sada je već razmišljao kako da se izvuče.

Mogu se ja, sine, i pomaknuti, progovori ona, kao da mu čita misli. Ali ako se pomaknem, Bog zna što bi sa tobom moglo biti. A ne bi mi bilo drago da nešto bude. Nemamo mi tu u Kninu doktore kakvi su kod vas u Zagrebu. Sve neka mlađarija, tko zna jesu li i završili medicinu, ili ih ovdje nama šalju da na nama studiraju. Ovo nešto starijih, dvojica ili trojica, doktor Bošković s psihijatrije i doktor Mužinić, na internoj, dobjegli su s nama 1993. iz Kaknja i Zenice. Doktor Bošković kratko je radio u onoj fratarskoj bolnici u Novoj Bili. Ali tamo nije bilo prostora za psihijatriju. Bio rat, a kad je rat luđaci se ne drže u ludnicama, nego ih se pusti da ratuju. Rat ti je ludilo naroda. Slušaš li ti mene, ili ja sve ovo uprazno govorim?

Slušam, promrmlja doktor Kaltz, dok su mu se u nosnicama miješali mirisi: miris vrele ljetne prašine, miris gume, miris teške ovčje sudbine, miris grube vune, koja izaziva urtikarije svud po tijelu, miris mokraće, miris bolesne mokraće, pune teških staračkih briga, miris uree, miris smrti. Miris uree, miris smrti, reče, govoreći za sebe, Kaltz. Lijepo si to rekao, odgovori mu Mara Pešikan, rođ. Glavočević. Čudiš se što znam da je lijepo? Pa, bolan ne bio, vidiš li ti đe smo mi ovo? Znaš li ti kako je ovdje zimi? Nemaš tu šta drugo zimi da radiš, nego da se zavučeš ispod jorgana i čitaš. A čitaš ono što imaš ili ono čega ima u kninskoj biblioteci. A nema ti tu puno onoga što je za šuplju seljačku pamet kakva je moja. I kad pročitaš sve te ljubavne i ratne romane- a babu ti ne zanima ništa drugo osim rata i ljubavi- navališ po onom što je ostalo. Medicinski leksikon, udžbenici za prvu godinu građevinskog fakulteta, Sigmund Freud: “Totem i tabu”, jest, jest, dragoviću moj, “Totem i tabu”, pa ti sad vidi šta zima, samoća i dosada učine od babe.

Koliko sam bio u nesvijesti, upita napokon Kaltz. Ne znam ti ja to, ona odgovori. Mjereći po mom vremenu- dugo! Mjereći po ovom mom pletivu- kratko. Evo, jedan red sam oplela, i ti si se probudio. Toliko. 

Znači, manje od minute, uporan je on. Bit će da se uplašio kakvog neurološkog ispada, moždanog ili srčanog udara, tko zna čega… Opet ti! Nemam ti ja ovdje sata, uznemiri se baba, a da ga i imam, ne bi pomoglo. Ne mjerim ja tako vrijeme. Nego, kako ga mjeriš, upita Kaltz, i dalje jednako ležeći podno njenih nogu. Mjerim ga onako kako ga i ti mjeriš. Ako dišem pa izdišem, i svaki mi je dah evo ovdje, pri vrhu nosa, dugo je vrijeme. Ako ne mislim kako dišem, nego igle rade same, kao što se tijesto za buhtle samo diže, vrijeme je kratko. A tebe što se tiče, svejedno ti je. Može biti da je prošlo nekoliko sekundi. A može biti da je prošlo i nekoliko hiljada godina. Nemaš to po čemu znati. I nikad nećeš znati. Tebi je, ja ću ti to reći, ko mome Bogdanu Pešikanu, Bog da mu dušu prosti, i sestri mojoj Janji Glavočević. Njih će tako na sudnji dan buditi, a njima će biti kao da ih je evo sad nestalo, kao da su evo sad zaspali. A proći će onoliko vremena koliko je između njihovih smrti i kraja svijeta. Nitko ne zna koliko traje vrijeme u smrti. Nikoliko ne traje. Kao što ni vrijeme u nesvijesti nikoliko ne traje.

Mogu li se dići? A tko ti brani! Digni se, ja ti mogu kafu skuhati. Ako nemaš visok tlak. Ako ti je visok tlak bolje da je ne kuham. Ne pijem kafu. Onda i nemoj. A mogu i sok da ti umutim. Od ruže je, domaći, naš. Otamo. Jedna je naša gore ostala, dvije kuće od nas, i svake mi godine autobusom za Split pošalje bidon sirupa od mojih ruža. U bidonu pet litara. Znaš li ti koliko soka izađe od pet litara sirupa od ruža? Ne znam ni da se od ruža pravi sirup. Ništa ti ne znaš. A zašto si onda došao.

Doktor Milutin Kaltz se pridigao. Otresa sa sebe nevidljivu prašinu. San i nesvjesticu otresa sa revera: Došao sam radi slike. Dobra je. Znam i ja da je dobra. Zato sam je i poslala u Zagreb. To na njoj je moja kuća u Vukanovićima.

A što je ovo na doksatu?

E, sad si dobro upitao! Kad pitaš tko je ovo na doksatu, ja ti moram reći nitko. Jer ja vazda istinu govorim. Takva se rodila. Ali ako pitaš što je, reći ću ti: smrt!

Ja sam mislio da je neka žena. Može biti i da je žena. ako je za tebe žena, onda je žena. A kako si je ti naslikala? Kao smrt sam ju naslikala. Jedni kažu da je muško, drugi da je dijete, jedan naš kninski policajac govori mi da je šišarka, najmlađa moja unučica, Kejt se zove, ne znam kakvo im je to ime, kaže da je to na doksatu mama. Ti kažeš da je neka žena, pa neka ti bude žena. Ali tko je? Nije to je, nego što je! Da je tko je bila bi za smrti i progona, kao i svi drugi. Ali kako je što je, tako joj ne mogu ništa. Smrt. Ona mi kuću čuva. A što će ti kuća ako nisi u njoj? To vi ne razumijete. I neka ne razumijete. Ali neka znaš da smrt čuva moju kuću, i nitko se neće u nju naseliti.

Mislio sam da tvoju sliku stavimo na kutije od cigareta. Da ljudi ne puše.

Tako sam i ja mislila. Ljudi čim vide smrt neće više pušiti.

A kuća?

Neka im je, ali unutra neće.

U trenucima dok teče ova rečenica, jasnije rečeno, u savršenom vremenskom simultanitetu s ovim riječima, s vremenom potrebnim da se, u intonacijama i naglascima srednjobosanskoga govora, uobičajenim ritmom izgovore, doktor Kaltz iz automata izvlači karticu, ubacuje u prvu brzinu i izvodi crni službeni BMW na autocestu prema Zagreba. Dok stopalima odigrava ples po papučicama za prijenos kvačila i za gas, desnom rukom mijenja brzine od druge prema šestoj, a u desnoj drži mobitel i palcem traži broj svoje tajnice. Pogled mu je na ekranu, upravljač naizmjence pridržava koljenima i grudima. Uspijeva je nazvati- Amra, molim vas, za sutra u osam sastanak žirija. Donosimo odluku. U dva neka bude konferencija za medije.- i dok prekida vezu, već je u šestoj brzini, i sigurnom desnom šakom hvata upravljač, slučajno je kliknuo na 9222. Krajem svijesti bi da skloni pogled, ali prizor na doksatu ga privuče.

To se dogodilo sad.

Jedva sam skupio njih dvanaest, ali se Kapu, gospodinu velikom, iz prve nisu svidjeli. Rekao je da su debeli i stari i da ih sve tako na gomilu treba direktno prebacit u starački ili bacit u more, a raspadao se od ljubavi dok im je pomagao da uđu u barku.

Kretao sam da nešto kažem, krivo mi je bilo, stvarno, ali je, za đavola, imao pravo, jer su kraj mene promicali i do mene sjedali kvintali opuštenog mesa. Samo je Rita bila vitka i tanka, da me bilo malo strah kad jače zaduva da je ne odnese. Preduhitrio me je Kapov kampanjon Profi i odbrusio mu da ćuti, magarac jedan, jer nam turisti ne trebaju za gledanje, nego za dranje. Gurnuo je pod provu gajbe s pićem i paket smrznute ribe, preletio očima preko putnika, provjerio brojno stanje i upalio motor.

Uključio sam se bio, konačno, i ja u brzi ljetnji biznis – nisam bio ni najgluplji, ni najsmotaniji – kakvi su sve ćukovi pare zgrtali! Prodavalo se sve i svašta: kiselo mlijeko, domaća rakija, vino, smokve, školjke, krofne… Srbinova kokta u kofama s ledom šetala je plažom, kao i maslinovo ulje ‘za sunčanje, za mazanje’ pakovano u svakojakim bočicama, ko zna gdje sakupljenim. ‘Jeftino, jeftino, cijena važi ko na plaži, a na plaži ništa ne važi‘ –  po vazdan su bosonogi dječaci na pijesku uzvikivali rimovane besmislice i sve živo rasprodavali. Kružila je legenda da je Bardo s nepunih šesnaest, za jedno ljeto, prodajući maslinovo ulje po Velikoj plaži, zaradio gomilu para, pa su njegovi na jesen dozidali sprat na kući. 

Radio sam u hotelu, gurao kolica i usluživao Nijemce. Pripao mi je bio odličan reon ispod sata, blizu kuhinje, i šef sale je tu uvijek dovodio porodične, tihe ljude. Najmlađa moja gošća imala je oko četrdeset, ali ona nije bila zainteresovana za izlet  barkom, koji sam im ponudio. Poslije dogovora sa Kapom, radnikom na hotelskoj plaži što je grabio svaki čas da taksira barkom, od stola do stola pitao sam goste hoće li na fiš piknik – biće da se jede i pije do iznemoglosti, riba, roštilj, vino, usamljena plaža, čisto more, svaka ljepota… Skupio sam njih dvanaest i računao da mojih pripadajućih deset posto nisu baš beznačajne pare.

Rita je pristala prva, a njen Rudi je samo klimnuo glavom i srdačno me tresnuo po ramenu. Pomislio sam da me sa njima, sa tim finim, ljubaznim ljudima, istinski krenula biznis karijera, jer njihove pare su mi već danima bile po džepovima. Svako veče kad sam pospremao reon, na njihovom stolu, ispod pepeljare, čekala me desetka. Prećutno smo Rudi i ja ugovorili posao: ja njegovoj ženi kompliment – on meni deset maraka. A počelo je samo od sebe kada sam za večerom, od sveg srca, kazao Riti da predivno izgleda. Stresla se, zbunila, oči su joj zatreptale, a onda me tako anđeoski pogledala da sam se sav stresao. Zahvalila se uzbuđena, a Rudi me blagonaklono gledao i namignuo mi okom, klimajući glavom. Poslije večere na stolu sam našao prvu desetku, a zatim svako veče sljedeću. Nakon par dana hvalio sam njen večernji izgled po protokolu, činio sam to kao da mi stoji u opisu radnog mjesta i negdje sa strane imao neprijatan utisak da se dobro kurvam. Pa se tješio da stvarno ništa ne lažem, da Rita zaista prekrasno nosi svoje bijele lanene košulje, da sve lebdi i leprša na njoj preplanuloj i živoj, da sva zrači u restoranu. Na kraju sam riješio da moralne dileme ostavim za jesen, jer ljetnji su dani, kao pijesak kroz šake, nezaustavljivo i nepodnošljivo brzo isticali.

Znao sam i na to sigurno računao da će i Tetke Bukurije pristati, jer su uzimale sve što im se ponudi, lako i veselo. Te su se tri srednjovječne žene po cijeli cjelcati dan smijale, zacjenjivale se od smijeha zbog svega i svačega. Čuo sam bio da se za žene u toj dobi govori da su u najboljim godinama, pa sam s tugom pomišljao kakve li su bile u onim godinama što su im bile manje dobre.  Još otkad ih je šef doveo i namjestio za stolom u ćošku, a meni u šali rekao da budem posebno pažljiv sa njima jer ga sve tri neodoljivo podsjećaju na njegovu tetku Bukuriju, njihov smijeh ne prestaje. Smijao se i Gerd sa trećeg stola desno, stalno se smijao, stvarno, i njegova stomačina oslonjena o sto tresla je flaše i čaše pa je sve cangaralo, ali Tetke bile su van konkurencije s horskim smijehom u tri glasa. 

Nismo čestito ni napustili Zaliv, a Švabe su već složno pjevali neku veselu pjesmicu s ciktanjem i ojkanjem. Barka je virila tek jednu pedu iznad mora, pa je Kapo neprestano gunđao da ćemo se podavit ko miševi i put mene svako malo dobacivao da sam mogao naći kakve mršavije. No, nije me više to mnogo doticalo, jer sam se bio lijepo razbaškario između Tetaka, između njihovih velikih i mekih sisa, što su se razasule barkom.

Kapo je vukao za sobom pendulu i molio boga da se hoće što zakačit, pa da za sebe ima kakav komad svježe ribe, jer mu se od onih smrznutih ‘japanaca’ povraćalo. Imao je pravo – ispod prove je već pomalo zaudaralo na skuše što su bile mrtve i smrznute možda i duže nego ja živ na majci Zemlji.

U trenu kada se Kapo istegao naprijed da od Gerda uzme ponuđenu cigaretu, pandula je, zaustavljena ugrizom ribe, otišla u more. Malo je falilo da ode i on za njom, kada je vrhovima prstiju pokušao dohvatiti. Poludio je od muke, a Nijemci su se grohotom smijali i snimali ga kamerom, pa ih je gledao s mržnjom. Gerda samo što nije zgrabio za vrat kada ga je ovaj dobrodušni div, kroz smijeh, pitao da li se ovdje uvijek ovako ribari? Je li to neka lokalna tradicija i običaj da ribe nose i udice i najlone? Kapo je psovao i pjenio, pa ga je Profi, suzdržavajući se da i sam ne legne od smijeha, molio da bude fin i ljubazan, jer ovi su ljudi u svim prospektima čitali da ovdje žive sve sami anđeli, vedri i tupi. Onda je, zanijevši se pričom o našoj finoći, mrtav ozbiljan dodao da smo mi sada ambasadori turizma, na što se i Kapo počeo od muke nekontrolisano smijati.

– Smij se ti kol’ko ‘oćeš, smij, ali ti je to tačno: mi pred ovim ljudima predstavljamo svoju zemlju. Znaš li ti, budalo jedna, kako zovu konobare, ovog malog ovdje, a? Am-ba-sa-do-ri u bijelom! – uvrijeđen je bio Profi.

Tetke Bukurije i Gerd ništa od cijele priče nisu razumjeli, ali, svejedno, kikotali su se kao ludi.

Na maloj kamenoj plaži, usred mora ispijenih flaša i razbacanih konzervi, na parčetu čiste i slobodne teritorije, stisli su se izletnici i nikome ništa više nije bilo smiješno. Gledali su tu obećanu divlju plažu i netaknutu prirodu i nisu se smjeli nogom maći da ne nagaze na katran i polomljena stakla. Kapo i Profi su se svađali, optuživali jedan drugog što se plaža nije bar malo počistila nakon prethodnog piknika, no, brzo su se složili da ni jedan od njih nije kriv, već je sve to djelo pijanih i nekulturnih stranaca,  pa su se nevoljno bacili na posao razgrtanja smeća. Kad sam se pridružio i ja, prišli su i gosti i od ružnog posla začas napravili veselu zabavu. Gerd je koristio svako saginjanje svoje žene da je žestoko uštine za guzicu, na što bi ona zavrtila njome baš kao mješalica za beton.

Prvo što je riđa Tetka Bukurija podigla sa šljunka bio je upotrebljeni kurton i ona ga je ponosno i teatralno raširila, nimalo se ne gadeći. Uz ciku i vrisku Tetke su se divile veličini i neprestano otezale oooo, a Gerd je, usput, dobacio da njemu treba bar za dva palca duži, na što je njegova frau Ursula uzvratila sa jednim podsmješljivim aaaa, pa su se svi redom stiskali da se ne upišaju.

Rita nije ni pomišljala da čisti plažu, nego je, nabadajući kao balerina po jajima, odlepršala na drugi kraj šljunka, brzo se svukla i bacila u more. Rudi je sjeo na peškir i gledao za njom kako se lako plivajući udaljava, pa kad mu se pogled slučajno sreo s mojim, neuobičajeno tužno se osmjehnuo i spustio glavu. 

Moji ortaci su se opet međusobno svađali i psovali, jer u barci nigdje nije bilo vreće s ćumurom, koja je zaboravljena u mandraću na Kacemi. Profi je skratio priču i krenuo skupljati suve grane što ih je more natiskalo u rupe ispod stijena, gdje su uvijek na dva ogaravljena krša stajale gradele. Objasnio je Gerdu, stručno mu je obrazložio, da je riba pečena na žaru drveta koje je nadojeno slanoćom mora posebnog i neponovljivog ukusa, a ovaj je spremno i znalački klimnuo glavom i rekao da je sve sehr gut i sehr schen i da je već jako gladan i da jedva čeka da napuni drob. Svoju strašnu žeđ, u deset sati ujutro, ubijao je Nikšićkim, odlikovanim…

Uspio je Profi, ipak, da napravi dobru vatru i zažari gradele, pa su se ubrzo svi, kao buljuk ovaca, stisli oko njega. Znao je Profi, što se nije slučajno tako zvao, da radi svoj posao i ubijao je zadah stogodišnjeg leda maslinovim uljem, peršunom i bijelim lukom. Cvrčeći na žici, čak ni krepane skuše nisu više bile tako odurne i gadne, naprotiv, počelo je da miriše.Gerd je bio najgladniji i, jasno, najnestrpljiviji i koristio je svaku priliku da oštrbne koji komadić polupečene ribe, a Profi ga je gledao tako krvnički da bi mu najradije mašicama ispravio prste. Gerd se smijao i uživao u igri, pa bi iz sveg mozga najednom zajodlao da se činilo da i gradele tresu.  Gladni narod je nedugo zatim navalio i riba je razgrabljena kao socijalno brašno pred Crvenim krstom.

Posljednji je po svoju porciju prišao Rudi i na parčetu hleba odnio dvije škombre za sebe i Ritu, koja se jedina nije primicala društvu. Ležala je na svom peškiru potrbuške i čitala knjigu. Bila je gola i iz daleka sam vidio tanku, mišićavu guzu, u potpunom skladu s istim takvim nogama, glatku i sjajnu, namazanu kremom. Rudi je neprestano sjedio kraj nje, čitao novine, pravio joj hladovinu i prinosio sve što zaželi.

U usidrenoj barci Kapo je žutu Tetku hranio ribom i smješkao joj se sa sva svoja tri zuba, a ona se gušila raskalašnim smijehom i nalivala crnim vinom iz flaše. Profi mu je dobacio da je, ako to misli da jebe, stvarno stoka kakve nema i da mu među nogama visi pravi, pravcati ratni zločinac. Ovaj se smijao i kazao da mu najbolji prijatelj nema oči i da je probirač najgori jebač, pa se okrenuo i sočno poljubio svoju Tetku. Profi je s gađenjem pljunuo u more i istog se časa široko nasmijao povučenoj i ćutljivoj plavojki, što joj nisam znao ime i još nisam čuo glas. Ni njoj, ni njenom mužu, jednom kilavom, namrštenom i sumnjičavom naočarcu, što mu jedinom riba i vino nisu bili po volji i što je neprestano nešto mrmljao sebi u bradu i ovdje i u hotelu i sve nas redom gledao kao lopove i probisvjete. Nas, ambasadore.

Sad mu se ambasador Profi najozbiljnije navrzao na gospođu, dok je on sa dna mora čupkao ježeve i pužiće i ponosno ih kao trofeje slagao na stijenu. Pružio se Profi bez riječi pored nje i ona se prvi put osmjehnula i prihvatila ponuđenu bocu vina, pa potegla muški. Vino joj se slivalo niz bradu i crtalo tanku crvenu brazdu između njenih ogromnih, opuštenih sisa.  Profi je nevjerovatno brzo i spretno s njene kože jednim potezom jezika pokupio sve vino koje je curilo i vidio sam kako se Njemica stresla. Pa se smijala, pa sklapala oči, pa se nemirno vrpoljila na peškiru, dok je Profi svaki čas pipkao, samo kao slučajno, ovlaš, ili bi mu ruka začas nestala u svem tom mesu. Od sisa do pupka imala je četiri sprata, roza i mlitava.

Nevoljno je ustao i udaljio se od nje kada je muž pozvao da uđe u more i dopliva da vidi što je sve našao na morskom dnu.

– Udavio se, dabogda – procijedio je Profi i glumio ozbiljnost dok mi je objašnjavao koliko bi se sapuna moglo napraviti od ovakvog Hansa, nazvajući ga onako kako smo zvali sve Nijemce kojima nismo znali ime – a vidi kretena kako se bali s onim grobom – dodao je gledajući put Kapa u barci. 

Sve sam zapažao, sve sam registrovao, imao cjelokupni pregled na dlanu, samo nisam vidio da ćorava Tetka ne skida pogled s mene. Profi me gurnuo laktom u rebra i kazao da ne budem lud i da se odavde ne smijem vratiti suva kurca, pa je red da pođem onoj ćoroj što me mnogo medno gleda. Pogledao sam put nje i sreo se s škiljavim pogledom ispod naočara i raskrečenim ustima punim keramičkih zuba. Pozvala me da priđem i prosrtrla peškir za mene, netremice me gledajući i neprestano se smješkajući. Sjeo sam kraj nje – posjeo me zapravo Profi – i nisam znao gdje bih i što s pogledom i rukama. Da sam bar pušač, mislio sam, sad bih se fino oslonio o cigaretu, predao se ritualu ležernog i dugog vađenja kutije, traženja upaljača i povlačenja prvog dima, ali nisam pušio i iskreno sam žalio zbog toga. Bilo je beznadežno kasno i prekasno da štogod ispravim, jer sam znao da me duvanski dim guši. Ćora me gledala velikim, zelenim očima i čitala s mog lica zbunjenost i nelagodu lako, kao ja strip o Iznogudu. Ponudila mi je bocu s mlakim vinom, pošto je sama povukla dobar cug, i ja sam je odlučno odbio, stresajući se od gađenja. Bez riječi uvalila mi je, zatim, u ruke ulje za sunčanje, gledajući me kroz trepavice, pa je okrenula leđa da joj ih izmažem. Velika je to površina bila, stvarno, i mnogo je ulja potrošeno, a ja nisam vidio da to išta ljepše izgleda, da je sva ta mazanija imala bilo kakvog efekta, osim mojih užarenih dlanova. Pomislio sam da bi ovdje najbolji posao napravio moler Kićo, što nam je proljetos farbao po kući. Mogao bi majstor lijepo špatlicom izgletovati tu isfaltanu kožu i možda bi jedino to bar malo pomoglo. Ja sam nevoljno razmazivao ulje, a Tetka se pogledivala sa Profijem i zavjerenički su namigivali jedno drugom. ‘Ovaj me nabacuje gošći, možda i ja ulazim u cijenu piknika’ – proletjelo mi je glavom. Nekako bih sve to masno tijelo i podnio, istrpio bih čak i njenu ruku što mi je već gladila stomak, ali njen pogled i osmijeh ubijali su me namrtvo. I bio sam skroz mrtav, mrtvijat, da mrtviji ne mogu biti i ni pola šake joj nisam ispunio kada me ščepala preko gaća. Samo što sam kraj nje sjeo! Sa svojim curicama mjesecima nismo stizali ispod pupka.

Skočio sam kao oparen i uvrijeđeno dobacio Profiju da ja nisam kurva, da sa mnom ne može da trguje.

– Ma nemoj?! Nego što si? Svi smo mi obične jeftine kurve, mali. Čim se smiješ kad ti se ne smije, kad god pjevaš, a nije ti do toga, čim to radiš samo zbog para – kurva si! Ne kurva se samo pičkom, mali, mali, ti ništa ne znaš – uživao je u sopstvenoj mudrosti Profi, kao da ja to sve nisam već znao. Samo sam protutnjao plažom i skočio u more. Imao sam potrebu da što dalje otplivam, da beskonačno ronim, nadajući se da će me dublje more bolje sprati, maći sav taj smrad sa mene, da je mnogo vode potrebno, okean cijeli… A samo što sam izronio opet sam bio u istom smradu: dočekali su me urlici iz Kapove barke. On je kao vojnik pravio ritmičke sklekove nad raskrečenom žutom Bukurijom, koja je ludački kreštala. Udarao je po njenim bedrima tupo i jednolično, kao pneumatski čekić u nikšićkoj željezari. 

Opet sam duboko i dugo ronio, bježao što dalje i da nije bilo predaleko nastavio bih da ronim i plivam do kuće, da odem, da se sklonim, da ne vidim nikada više onaj Tetkin pogled, da ne slušam Gerda kako pjeva i prdi, da ne gledam Ursulin brijeg gladak i naduven kao lepinja i umrli teški kurac njenog muža  što se nad njom klati, da mi se ne gadi Profi što mu se na Hansovu ženu diže, da ne spuštam glavu kao riđa Bukurija svoje gaće dok izvodi striptiz… Izašao sam na stijenu i riješio da na njoj sačekam da se sve to jednom završi i da, napokon, zaradim te svoje prve teške pare. Pružio sam se po ravnoj stijeni i odahnuo. Prijalo mi je sunce, mir, samoća i maestral, ležao sam i gledao u nebo.

Iz lakog polusna drmnuo me žagor s plaže. Okrenuo sam se nevoljno i kroz žute sunčeve kolutove razaznavao što se to tamo događa. Vidio sam da svi ustaju sa svojih peškira i trče u susret Kapu što se teško plivajući primiče obali i kao Mali veseljak iz crtanog filma za sobom tegli veliki teret. Skočio sam u more bez mnogo razmišljanja i svom snagom zaplivao prema dnu uvale. Stigao sam na vrijeme da pomagnem Kapu da besvjesnog Hansa, punog vode, iznesemo na šljunak. Profi je prišao i spretno ga položio na leđa. Baratao je s njim, onako velikim i teškim, kao s malom bebom, pritiskao mu grudi, nagnuo se nad njim i zaduvao snažno u njegova usta kao da pumpa dušek. Ponovio je to opet i  Kapo mu je bezdušno, u svoj toj muci, dobacio da ne gura previše jezičinu u  Hansova usta, jer ga njegova žena gleda, pa će biti ljubomorna. Profi se bijesno okrenuo prema njemu i poslao ga u pizdu materinu i baš u tom času debeli se Nijemac zakašljao i poprskao spasioca po licu vodom iz grla i pluća. Odahnuli smo svi, stojeći i dalje kao ukopani u besprijekornom krugu nad ponovo rađajućim Hansom. 

Kapo je stajao kraj žute Tetke, dirao je po ramenu, a ona ga je milo gledala i mazila mu ruku. Iako mi se povraćalo, ipak sam primjetio da mu uši nisu modro crvene kakve su uvijek bile kada bi iz magazina na plaži izlazio sa Saškom. Sa veselom, zdepastom Vojvođankom, što je iz svoje pitomine sreću došla da traži među nama divljima. I što je svakog dana u suton i sama postajala prekomjerno divlja. 

Čim bi Kapo u smiraj dana, kad se kupači napokon pokupe i odu, pospremio suncobrane i ležaljke, a ona oprala svo suđe u plažnom baru, uskakali su po navici u magazin i odmah se rušili na suncobrane.  Nas nekoliko sezonskih konobara spremno bi se poređali  kraj velikog prozora zakovanog grubim daskama i kroz pukotine gledali i slušali uvijek istu vrisku i ciku. Saška se, naglaskom kao Sosa iz vica, iz  sveg mozga drala: „tako je Caki, tako me cepaj, joj Cakane što mi radiš, kako me jebeš Caki, kako me rasturaš, Cakane, cepaj me, cepaj me, tako me cepaj, rasturi me, slomi mi sve pičkine ćelije…“ Kapo, zvani Cakan, drao se na kraju zajedno sa njom, jer ga je u grču čupala za uši, a mi smo padali po betonu od smijeha i cijele se večeri u restoranu međusobno dozivali: Caki, Cakane… 

Najmanje sam se toga dana družio sa meni ovdje jedino dragim ljudima, Ritom i Rudijem, jer su se sklonili i nisu se sa nama uopšte miješali. Riješio sam da odem do njih kada je Profi razdijelio veliku lubenicu. Uzeo sam dvije najveće kriške i krenuo ka njihovom plažnom separeu, što ga je Rudi položenim suncobranom dodatno ogradio. Prišao sam tiho i bilo mi je malo neprijatno da nenajavljen banem, jer oni su, tako je izgledalo, drijemali, a Rita je bila gola. Oprezno sam provirio: jeste, bila je gola i na grudima joj je ležala otvorena knjiga. Ispod nje, na dnu smežuranog stomaka, između dva koštana grebena, usjeklo se isušeno međunožje prekriveno rijetkim svijetlim dlakama. Naspram tamne opuštene kože, suncem oprljene dlake sličile su sparušenoj travi i palo mi je na um da blagosiljam onoga što je smislio da je, ipak, bolje da živimo u prijatnoj zabludi – obučeni. 

Stajao sam zbunjen, gledao i stidio se i nisam znao da li da se javim ili da nečujno odem. No, baš u tom času maestral je raznio Rudijeve novine, Rita se protegla i knjiga je kliznula sa njenog tijela. Vidio sam: ona nije imala  jednu sisu! Desna je kao izdužena kruška s velikom i jakom crnom peteljkom opušteno odmarala  na grudima, a na mjestu gdje je trebala biti lijeva bila je samo grubo zgužvana koža. Kao zgaženi tetrapak.

Skamenio sam se načas i nisam disao, pa teškim nogama krenuo nazad i krajem oka spazio da me Rudi pažljivo i ozbiljno gleda ispod sunčanih naočara. Učinilo mi se da je nešto želio i da mi kaže ili da mi hoće rukama dati neki znak, no samo je prislonio kažiprst na usne i molećivo me gledao. Okrenuo sam mu leđa i bez riječi, spuštenog pogleda, vratio se u primirenu, umornu gomilu. Hans je bio blijed i teško je disao, Gerd je ležao pijan na golom kamenju, a Tetke su i dalje, neumorne, cvjetale. Profi i Kapo su već polako počeli pakovati gajbe, pakete i gradele, a ja sam se prihvatio kupljenja razbacanih flaša i kora od lubenice.

Povratak, iako s maestralom u leđima, bio je dug i naporan i sličio je zbijegu iscrpljenih i iznurenih očajnika. Gerdova glava je cijelo vrijeme stajala nagnuta nad morem da ne povraća po pajolama, a Tetke su, napokon, kunjale. Hans je, naprotiv, tek u barci skroz oživio i već se ozbiljno čarkao sa Kapom, govoreći mu da neće da plati ovakav izlet, jer je prevaren. Ništa nije valjalo, ni plaža, ni vino, ni riba i nisu se tako dogovorili. 

– Neka pita ženu je li njoj valjalo. Moji su pacijenti vazda zadovoljni – cerio se Profi, pa dodao da mu je sad žao što je ovog lipsa spašavao.

– Mali, ako mi ovaj ne plati, ne mogu ti ništa – to je taman tvoj dio – smislio je Kapo rješenje, primičući se mandraću.

Zgađen, umoran i iscrpljen iskočio sam iz barke u plićak prije nego li je i pristala i žurno se uputio ka hotelu da serviram reon za večeru. Vukao sam teške noge po restoranu i s očima na pola koplja bezvoljno dodavao gostima tanjire i čaše, a cijelo vrijeme strijepio od časa kada ce doći Rita. Nije došla na večeru, bila je premorena, kazao je Rudi, i ja sam zahvaljivao bogu što se bar te noći ne moram sresti s njenim ustreptalim očima.

– Hoće li moja Rita i sjutra veče predivno izgledati? – iznenadio me Rudi nesigurnim glasom, kad je odlazio sa večere.

– Hoće, naravno, ona uvijek predivno izgleda – nasmiješio sam se ja, ambasador u bijelom.

Ako 

Abrakadabra, idemo dalje – ohrabruje se pisac, iako je na samom početku građenja priče. Zna ko će biti glavni lik, gde bi se dešavala radnja, kako će se odvijati, ali… šta ako se upletu neki drugi osetljivi protagonist, šta ako se tada sasvim spontano umetne neka druga namera što bi narušila ton pričanja? 

– Otkud sad ovo ako? – naginje se nad kompjuterom pisac, iznerviran što mu se vrzmaju ovakve bockaste misli. 

I nove rečenice koje počinje da piše kao da su prisvojile tu nepostojanost i upitnost. A sad, dok ih prepročitava, izgledaju mu sasvim dobre, sa nataloženom kreativnom energijom baš preko sudara i rasprskavanja narativnih putića. 

Bizarno 

Pisac, strastven čitalac, ponekad i u delima velikih prethodnika, primećuje neočekivane otklone, usputne improvizacije naizgled neprimerne složenom, ispunjenom umetničkom obliku. Ali često ih čita sa osmehom, što i sad čini, dok razmišlja o tome, šetajući se po okolišu, gde su se stare niske kuće šćućurile među novoizgrađenim visokospratnicama. 

Rešava da ode do mehane u prizemlju jednog takvog zabačenog kućerka i naručuje lepinju sa pet ćevapa. Odavno ih nije jeo. Zagrize lepinju sa zdravim apetitom. 

Dokument 

Da li onda nefikcionalno dokumentovanje (i komentiranje) fakata isključuje imaginativno? Evo, topot kišnih kapi po lišću u mom dvorištu, sad, dok ovo pišem, da li to čuva, dokumentuje ove trenutke jer su zapisane u jednoj rečenici? 

Tu mi se nadovezuje jedna poželjna piščeva osobina – Detinjastost – sa zadržanom igrivom radoznalošću deteta prema vidljivom iskustvu koje podstiče fantaziju i time čini stvarni život bogatijim i stvarnijim. 

Epilog 

Glavni lik se obazire unaokolo – i kako dalje? Gleda nagore: pisac se mršti, češka nervozno razbarušenu kosu. Sve je teklo sasvim prirodno, atmosfera je zaista dobro pogođena, kretao se po tekstu sa manjim teškoćama (precrta, pa nađe rešenje), ali se na završetku nekako zaplete. Vraća se tekstu, zastaje na određenim delovima da ga usmere ka efektnom kraju, ali mu taj ne dolazi. 

Tada začu glas glavnog lika: – Zašto toliko komplikuješ? Stavi samo tri tačke i videćeš da je tako najbolje. 

Кuhinja 

Među čitaocima izdvaja se jedna posebna grupa – gurmani sa nijansiranim ukusom, sa prefinjenim čulom za potencijalne arome ponuđenog teksta – koja čeka da bude iznenađena. 

Zbog takvih, njemu veoma važnih čitalaca, pisac prihvata ulogu kuvara, bilo u dnevnoj ili noćnoj šemi,  jer zna da je u književnosti, kao i u kuhinji, savršenost teško ostvarljiva. Ponekad se i u književnosti stavlja previše zejtina i mlevenog mesa i čitaocu se nudi nešto za što on nema dovoljno enzima za varenje takve hrane. Zbog toga pisac, koliko je to moguće, pazi da pogodi suodnos sastojaka (bez obzira da li će biti posluženi u starinskim porculanskim ili u papirnim tanjirima). 

I tada može da očekuje milosrdni podsticaj kritički osetljivog čitaoca. 

Mačka 

Šta bi trebalo da pisac nauči od mačke? Da se udomi u ono što piše, a pri tom da se ne odrekne nemirne radoznalosti lovca. Mačka koja žmirkajući prede u svom leglu, već razmišlja o sledećem prelazu iz mirovanja u najhitrije kretanje. 

Tako i u stvaralačkom procesu, pisac ispunjava predah mekim opisom da bi se pripremio na uspešan, zadihan narativni skok. 

Baš kao i mačka naćuljenih ušiju. 

Nevinost 

Nikako nisam mogao da im kažem „baba“. Bile su jake, lepe i dinamične žene, nana Nevenka i nana Rodna. Pamtim dobro kako su mi pričale o njihovim detinjstvima (kada bi ugrabile vreme od brojnih domaćih obaveza), male, intimne i nevine priče sa sitnim detaljima koje samo žensko dete može da primeti, pa čak i kad su bili najsuroviji, kao atentat na nana Nevenkinog oca, mog pradede, na stepeništu ispred ulaza u njihovu kuću. 

Ogrebotina 

I to baš dok piše o ozbiljnoj duševnoj rani koja muči glavni lik, pisac se priseća jedne davne epizode sa ogrebotinom, kada se, kao desetogodišnjak na školskoj ekskurziji, sliznuo na kamenom uzvišenju kraj reke. Tada ga je drug sa kojim se bio udaljio od odeljenja posavetovao da se ispiša po ogrebotini da bi mu brže zarasla. 

Rešava da napadne slabu, šmrcavu tačku u priči sa detaljnim opisom kratkih pantalona i cipela glavnog lika.  

Predvidljivost 

Autori, čak i oni sa najnepredvidljivijim postupkom, koji iniciraju uzbudljive poetičke iskorake, kasnije, sa mnogobrojnim oduševljenjim čitanjima i tumačenjima, a naročito sa umnožavanjem poklonika iz nove generacije pisaca koji koriste nekonvencionalna otkrića svojih prethodnika, i sami postaju predvidljivi. 

Relativnost 

Kiničar Anisten Atinjanin, koga je Platon sa blagim podsmehom nazvao “starac koji je prekasno počeo sa uči”, bio je najstariji, ali i jedan od najvernijih Sokratovih sledbenika, koji je toliko bio oduševljen dijalozima i ličnošću velikog filozofa, te je i sopstvene učenike usmeravao da zajedno s njim postanu Sokratovi. Iako je stanovao u Pireji, u svojim docnijim godinama svakog dana je pešačio po sedam kilometara (i sedam nazad) samo da bi slušao Sokrata. 

Vrlo malo se zna o delima Anistena, ali je sigurna pretpostavka da je dugo živeo. 

Poglavlje 1 – 3

Bečka fotografija

U subotu, 24. svibnja, pola sata nakon podneva, objavili smo na Facebook stranici Miljenka Jergovića našu zajedničku fotografiju, uz sljedeći tekst: “Ovu je sliku u tehnici mokrog kolodija snimio i na staklo prenio bečki fotograf, fotografski entuzijast, čuvar baštine i eksperimentator Dino Rekanović. Na njoj smo nas dvoje, onako kakvi bismo na slici bili prije već dvjestotinjak godina. Tada su bili snimani samo veoma važni ljudi, ili oni koji su tek slučajem bili povlašteni. Ovakve slike su važne iz dva razloga. Prvi je da vidimo kakvi bismo mi bili u ona vremena, a drugi je da pokušamo dokučiti kako su izgledali stvarni ljudi iz onih vremena. U oba slučaja riječ je o prijevodu vizualnog ključa. Samo je ljudsko oko isto. Valjda je isto.”

Fotografija zbog svog, u današnjem vizualnom ključu radikalnog prikaza nas dvoje, izaziva more ljupkih, duhovitih, užasnutih i uplašenih reakcija, poznatih i nepoznatih:

*

Istog tog 24. svibnja, dva sata kasnije, pojavljuje se prvi iskaz mržnje. “Jergović kao pravi četnik koljač!!” Sve sa dva uskličnika, i uz jedno poznato ime. Ivo Pušić. Zavičaj, dakle! Uz moju fotografiju. “Četnik koljač!!”

Presuda:

Ime Ivo Pušić susrećemo u ovoj presudi, Općinski sud u Dubrovniku, 20. veljače 2019.

*

*

*

Likovi:

Ovdje priložena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, osim što je iznuđena angažmanom i pritiskom na policiju novinarke Maje Sever, u smislu pravde i zaštite pojedinca od nasilja je – irelevantna. Što se vidi i po novoj poruci “osuđenoga”. Jedini njezin društveni značaj je u tome što oslikava ciničan odnos pravnog sustava prema društvenoj zajednici – zaštitu nasilja i prijezir prema žrtvi. 

No ono što ovu presudu čini značajnom jest njezin skriveni narativ, njezin pripovjedni i dramski naboj. Likovi. Osim glavnih likova, okrivljenog Iva Pušića i “oštećenog” Jergovića, tu je i sudac Nikola Lučić. O njemu ne znamo puno, samo znamo da je njegov ured “zaboravio” oštećenom Jergoviću poslati presudu. Tu je negdje, u tom zakutku, skriven i identitet lokalnog državnog odvjetnika, zaboravih mu ime na čas, ali negdje je zapisano. U presudi se on zove “ODO u Dubrovniku”. S Pelješca je, to sam sigurna. U sjećanju mi je karakteristično pelješko prezime i jedan telefonski razgovor, nakon kojeg se više nikad nije javio na telefon. Njemu, nesretniku, kao da je netko nokte čupao jer mora pokrenuti neželjeni postupak. Neki su se novinari zainteresirali pa bolje da se to na brzinu odradi i sakrije. Kako nas je sve izradio, čitat ćete u nastavku. Tu je i zanimljiv karakter Kazimira Ognjenića, i s njim u vezi svjedoka Pera Ljubića. Pero je baš posebna priča, kreativan čovjek. Od živih su tu navedena još neka okrivljenikova djeca, odrasli ljudi, kaže se u presudi. O njima malo znamo, ali ima neki restoran u Moluntu, raspitat ćemo se o tome, sigurno ima neki i naziv, brend. Pa onda srpski narod, pa pravoslavni popovi u selu Pičete. Što li su oni tamo radili i kakve to veze ima s Miljenkom Jergovićem? Sjetit ćemo se i tih okolnosti. I jednoga julskog sprovoda. Sve su to, hvala nebesima, živi i zdravi ljudi, osim možda Kazimira. Ne znamo još što s njim bijaše. Ali za našu priču o presudi najzanimljivija su imena i dvoje pokojnika, koji se tu nađoše ni krivi ni dužni. Divni ljudi, Miho i Nike. Poznatiji kao Franc i draga tete Nine Pušića, rođena u Pičetama. Baš u selu iz prijetnje njezina sina. Sjetit ćemo se nje i njezina muža s poštovanjem i pijetetom. 

“Četnik koljač”, baš zanimljiva sintagma za nekoga rođenog u selu Dunave. Veliki, veliki je pokolj tamo bio. Sjetit ćemo se i žrtava. Znamo koliko ih je zaklano, a koliko ih je odvedeno u Jasenovac. Slava im! Sjetit ćemo se njihovih imena.

Slaven Jurić: Pjevači priča, VBZ, Zagreb 2025.

Dvotomna knjiga američkoga filologa Alberta B. Lorda, koju je 1990. Ivan Čolović u prijevodu objavio u svojoj ediciji Dvadeseti vek, a pod naslovom “Pevač priča”, za mene jedna je od uzbudljivijih i važnijih nonfikcionalnih knjiga o književnosti, prvi put čitana kratko pred rat. Prve njezine rečenice, iz “Piščeva predgovora”, glase: “Ovo je knjiga o Homeru. On je naš Pevač priča. Mada u širem smislu, on predstavlja sve pevače priča od prastarog vremena o kome nema zapisa, do danas.”

Nazvavši svoj izbor “iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.) po Lordovoj knjizi, Slaven Jurić našao si je lijep naslov i obvezao se snažnom i neizbježnom asocijacijom. U njegovom je izboru dvadeset i jedno ime hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, među njima i moje. O sebi, ili u svoje ime, reći ću samo to da mi asocijacija na Alberta B. Lorda čini čast.

Naravno da narativno, pričalačko, pripovjedno pjesništvo u hrvatskoj književnosti ne počinje s našim vremenom. Njegova zlatna doba zbila su se za epskih deseteraca i dvanaesteraca, u vrijeme Andrije Kačića Miošića i kasnije, u doba Mažuranićeve “Smrti Smail-age Čengića”. Narativnih je pjesama bilo u Kranjčevića, povremeno su raspričane i “Balade Petrice Kerempuha”, priče je bivalo u vezanom i slobodnom stihu kroz cijelo poslijeratno pjesništvo. I to je važno napomenuti: pjevati priče jednako može se i u sonetu, kao i u epu. Premda je trideset godina koje obuhvaća Jurićev izbor skoro bez izuzetka ispripovijedano u slobodnom stihu.

Vremenski okvir Jurićeve knjige je više životno-egzistencijalni i tematski, nego što bi bio stilski i poetički. Njegova knjiga, zapravo, započinje Maruninim povratkom u Hrvatsku i hrvatskim izbjeglištvom Jozefine Dautbegović. U sjeni njihovih života i nekim se drugim pjesničkim protagonistima iz knjige događaju razne stvari: jedni odu u rat pa se iz rata vrate, drugi se iz Bosne dosele u Zagreb, treći odlaze u privremenu ili trajnu emigraciju na Zapad, i sve to onda biva priča koja se, razlomljena u fragmente i u pojedinačne ljudske sudbine, nanovo sklapa u neku “Ilijadu” i “Odiseju”, ili u ono isto što pamti i pjeva Avdo Međedović, Lordov rapsod. U knjizi Jurićevoj, barem po doživljaju ovog njegova čitatelja, nedostaje samo jedno ime i sudbina: Goran Babić, pjesnički srodan Maruni, politički njemu suprotan, odlazi u času kad Boris Maruna u Hrvatsku dolazi, a također je u djelu svoga opusa pjevač priča, i pripada svijetu ove knjige.

Kako je Jurić svoju knjigu žanrovski odredio kao “izbor”, a ne kao “antologiju”, nema naročitog smisla govoriti o zastupljenosti ili nezastupljenosti pojedinih autora, kao ni o broju uvrštenih pjesama. Time se, inače, najradije bave oni koji o antologijama pišu: broj pjesama, broj stihova, ili broj stranica posvećenih nekom pjesniku dođu mu kao zaposjednuti teritorij u ratu i kao konačna mjera nečijega književnog značaja. Ovdje nije tako, ovdje je riječ o žanrovskoj, a pomalo i tematskoj reprezentativnosti onoga što je uvršteno. Naime, Jurić posve suvereno tuđim tekstovima sastavlja neku svoju knjigu, svoju pripovijest o dobu. Na kraju knjige slijedi opširan i vrlo zanimljiv, na trenutke i polemički sastavljačev pogovor, u kojemu pokušava raspraviti što je to narativno pjesništvo danas, kako je nastajalo, čime se razlikuje od onog što je bilo prije… Jurićev tekst ima akademski stil i sadržaj, čime autor opravdava svoj formacijski položaj i čin sveučilišnog profesora, ali istovremeno je živ, stilski lijepo napisan i uvremenjen, pa se dobro sljubljuje s ostatkom knjige. I dostojno uspijeva iznijeti još nešto što mu nameće asocijacija na Alberta B. Lorda: Jurićev pogovor dovoljno je zabavan, zanimljiv i uzbudljiv da mu ne smeta prisjećanje na Lorda i jednu od zabavnijih, zanimljivijih i uzbudljivijih ozbiljnih knjiga o književnosti, općenito.

Dvadeset i jedno uvršteno ime u knjizi “Pjevači priča: Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.)”: Boris Maruna, Jozefina Dautbegović, Mile Stojić, Boris Dežulović, Damir Šodan, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Robert Roklicer, Tatjana Gromača, Krešimir Pintarić, Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Bojan Radašinović, Marko Tomaš, Vlado Bulić, Ivana Bodrožić, Marija Andrijašević.

Jozefina

U Hrvatskoj savršeno nepoznata, u Bosni izvan svih pregleda i antologija, dobojska knjižničarka, stiže u Zagreb kao izbjeglica. I u kratkom vremenu, bez naročitog socijalnog truda i ambicije, postaje jednim od važnijih imena hrvatske književnosti u ratu i poslije rata. Umire rano, nenajavljeno. U pjesmi “Izbjeglička” su i ovi stihovi: “Jučer nismo nikako jeli/ jer je policija provjeravala naš identitet/ i strogo nas ukorila/ Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji/ i ne smijete tako često zvati MUP/ zbog domovnica/ Imamo rješenje kažemo/ misleći na konopac”. Izvađena iz konteksta pjesme, dva stiha govore sve: “Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji”. Jozefina je bila velika pjesnikinja, premda je radije bila mala dobojska knjižničarka.

Tatjana

S njezinom knjigom “Nešto nije u redu?” otpočinju, za ovog čitatelja, XXI. stoljeće i novosti u hrvatskome pjesništvu. Sljedeću knjigu pjesama objavila je dvadeset i tri godine kasnije. Između toga pisala je romane i različite proze. Premda je imala prigodu postati sveprisutna, Gromača je stvorila model svoje neprisutnosti unutar hrvatskih socijalnih i književnih ceremonijala. Kao u pjesmi “Tulumi”, koja cijela glasi: “Subota je, jedan iza ponoći/ i izvana dopiru glasovi pijanih klinaca/ koji idu po još cuge u Importanne./ Ti ležiš zamotana u toplu dekicu/ smrznutih nogu i teških, natečenih jajnika/ i misliš o tome/ kako im ne bi bila na mjestu.”

Volodimir Vakulenko-K., Preobražavam se. Bilješke pod ruskom okupacijom. Izabrani stihovi, 2023

U ovom sam se serijalu dosada uvijek trudio, manje ili više uspješno, izbjeći pripovijedanje. Ne leži osobito: ni žanru u kojem se krećem, a ni meni osobno. No ipak postoje trenuci u kojima se preko njega ne može prijeći, kada životna priča aktera ili autorica o kojima izvještavam prelazi okvire njihova djela, usijeca se u njih, modificira moj tekst, mijenja tok povijesti, ne toliko kao događaj koliko kao promjena afektivnog koda, intervencija u emotivni naboj, pretvaranje povijesti u metafizičko-meditativnu melankoliju kojom se pomjeraju granice refleksije, vodeći je ka nužnoj zgroženosti nad podlošću i zlobom svijeta. I onda mi se doista nameće potreba za pričanjem priče. Poslušajte je, onako kako je predočujem, i odlučite sami jesam li u pravu ili pretjerujem.

Volodimir Vakulenko rođen je 1972. u selu Kapitolivka (otuda K. kao svojevrsni dodatak prezimenu), na sjeveroistoku Ukrajine, u blizini Isjuma. Neupadljiva egzistencija (izobrazba za kuhara i slastičara, rad u struci) mijenja se sa rođenjem autističnog sina o kojemu se Vakulenko požrtvovno brine. Otkrivši da sin na rimovane stihove reagira pozitivno, za njega ispisuje dječju poeziju. Isprva amaterski, potom sve bolje, postaje poznat i u širem krugu ukrajinske književnosti za djecu. Revolucija ga časti vodi u Kijiv. Tamo biva ranjen, ali se odmah po početku agresije aktivira kao dobrovoljac u Donbasu gdje intenzivno radi na raspodjeli pomoći. Ono što će prerasti u osobnu Vakulenkovu priču počinje s otvorenom i sveobuhvatnom agresijom na Ukrajinu 24.2.2022. Zvanični joj je cilj promjena vlasti i udaljavanje zemlje od europskih integracijskih tokova. Nezvanični, ali dovoljno često ponavljani, potpuna integracija u rusku imperiju čije se ponovno stvaranje želi postići po svaku cijenu. Za njegovo su realiziranje sva sredstva dopuštena – od ratnih zločina do genocida i genocidnih radnji. Kao uvjereni patriota (ruska propaganda to obilježava kao fašizam, a one koji patriotizam njeguju kao „banderovce“) Vakulenko ne krije gađenje i prezir prema okupatorima što ga pretvara u prikladnu metu za zlikovce i njihove kolaboracioniste. Hapse ga sredinom ožujka 2022., privremeno puštaju na slobodu da bi ga iznova odveli, 24.3. Od tada mu se gubi svaki trag. Prije nestanka povjerio je ocu da je vodio dnevnik okupacije i da ga je zakopao pod trešnjevim drvetom u dvorištu kuće. 

No Vakulenkovom se smrću njegova povijest ne završava. Kao i u tolikim drugim sličnim slučajevima, njegovo je tijelo nestalo. Posao bilježenja i klasificiranja svih ruskih ratnih zločina preuzima spisateljica Viktorija Amelina. U rujnu 2022. ukrajinskoj je vojsci u briljantnoj ofenzivi uspjelo protjerati okupatora iz gotovo cijele harkivske oblasti. Ta je pobjeda otvorila prostor za dokumentiranje i identificiranje ubijenih koje se uglavnom anonimno bacalo u masovne grobnice. Budući da je Amelina Vakulenka i osobno poznavala i cijenila, njezina se potraga koncentrirala i na pronalaženje njegovoga tijela. Poznata joj je bila i poruka koju je ostavio ocu. Doista, Vakulenko je slučajno pronađen u svibnju 2022., ustrijeljen, točnije egzekutiran, dvama mecima, u grudi, iz neposredne blizine. DNA analiza je pokazala da je leš iz grobnice 319 doista njegov. U rujnu je Amelina započela s prekopavanjem oko trešnjeva drveta i pronašla dnevnik. Šestoga prosinca 2022. svečano je pokopan u Harkivu. Priča se još ne završava. Hrabra žena koja je pronašla dnevnik i čijom ga se zaslugom može i čitati, Viktorija Amelina, prisjetit će se možda poneka čitateljica, smrtno je stradala kada je ruska raketa 27.6.2023. pogodila piceriju u Kramatorsku u kojoj je sjedila skupa s dvojicom kolumbijskih novinara. Podlegla je povredama 1.7. u bolnici u Dnipru. Toga bi dana Volodimir Vakulenko slavio pedeset prvi rođendan. Pišući predgovor za knjigu o kojoj izvještavam Amelina će sudbinu Vakulenka usporediti sa strijeljanom renesansom iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Sluteći što bi joj se moglo desiti i ona se upisala u tu jezivu listu užasa kojom zla imperija pokazuje do čega joj je stalo: do potpunoga istrebljenja ukrajinske kulture, jezika, povijesti.

Konačno Vakulenkova književnost. O čemu govore njegove bilješke, o čemu, pak, pjesme? Prvo o filološkome dijelu posla. Baterija kompjutora je prazna, struje nema, da ju se napuni. Dnevnik okupacije stoga je bilježen rukom, na ranije već upotrebljavanim kariranim listovima papira. Ukupan mu je obim 35 stranica. Neka su mjesta ostala nečitka, na nekima je sam autor unosio stilistička poboljšanja, a prethodne je verzije križao. Ta mjesta urednice Jarina Cimbal i Tetjana Ihošina nisu reproducirale. Tamo gdje se nije radilo o stilističkim korekturama druge su varijante čitanja i dopunjene rečenice dane kurzivom, u zagradama. Tiskana je bilježnica praćena fotografijama razaranja Isjuma i reproduciranim stranicama Vakulenkova dnevnika. Sadržaj je sličan drugim tekstovima ukrajinskih spisatelja koji su bili u ruskome zarobljeništvu, poput Olega Sencova ili Stanislava Asejeva.

No ono što ga od njih odvaja jest, kao što sam naglasio u uvodu, osobna priča njihova tvorca s jedne, i beskompromisno sučeljavanje s tisuću puta moćnijim zlom s druge strane. Dok dva navedena autora svoje spise sastavljaju iz zatvora, Vakulenko nam se javlja iz beskrajno ograničene, ali ipak – slobode. Stoga je i vremenski raspon u kojemu nastaju njegovi zapisi bitno kraći, tek desetak dana, i komprimiraniji. Nema tu mjesta za mir, za refleksiju, sve nastaje u grčevitom pokretu čiji je cilj ostati što dulje na životu. Prije svega kako bi se moglo pomoći autističnome djetetu. To ne smanjuje intenzitet jezika, njegovu, ako hoćemo, psovačku (ali potpuno opravdanu) komponentu. Jer kako se može obračunavati s vulgarnom primitivnošću? Pristojnošću? Jedva! Jezik je autentičan. Njime dominira jedna riječ koju se u Ukrajini od početka totalnoga i frontalnoga napada na zemlju koristi za obilježavanje agresora: rašisti. To je stopljenica (Ivan Marković) kojom se sjedinjuju dvije riječi, engleska Russian i međunarodna fašist. Njezinim se semantičkim nabojem realizira više ciljeva koji su, što ne smije čuditi, determinirani snažnom afektivnošću. Pitanje koje politički korektni postavljaju u takvoj situaciji uvijek će se odnositi na snagu izričaja. Je li ona primjerena? Ne prihvaća li se njome ista strategija koju slijede zlikovci? Ne unižavaju li se time oni koji brane sebe, svoje obitelji, svoje domove na istu razinu na kojoj se nalaze dušmani? Bez obzira na sva vlastita uvjerenja, moj odgovor na tako formulirana pitanja ostaje duboko pozitivan: Da, Ukrajinci Ruse (i ostale stanovnike ruskoga imperija) smiju zvati rašistima, smiju ih tako označavati. Pseudokršćansko okretanje drugog obraza može voditi do odobravajućeg klimanja glavom dobrohotnih, osobito na Zapadu, ali rašiste neće zaustaviti u njihovim nakanama, neće ih primorati na ponovno promišljanje smislenosti ciljeva. Stoga je svaki, pa i takav, način obrane legitiman.   

No ako se ponosni prezir prema okupatoru temelji na vlastitoj hrabrosti i spremnosti pružanja otpora (koji ne mora biti oružani, naprotiv – ljudi poput Vakulenka obilježeni fizičkim povredama suprotstavljaju se neprijatelju pasivno, snagom riječi, kako usmene tako i pismene), još je izraženije duboko odbijanje kolaboratora u vlastitim redovima. „Rusija je upućena na špijune i informante s lica mjesta.“, veli on. Susreti s njima uvijek su izazov na koji Vakulenko odgovara bez straha, kao što je i ranije na sebe navlačio njihov gnjev kada bi u razgovoru, samo jedan primjer, koji bi sugovornici pokušali voditi na ruskom bez zazora odgovarao na ukrajinskom. U izgradnji je dnevničkih zabilježaka bitno zapaziti da se njima, atipično, ne slijedi kronologija, već ih se nabacuje gotovo nasumično, prividno bez reda i bez želje za njegovim uspostavljanjem. Utisku da se pri tome ne radi o promišljenoj strategiji teško se oteti. Previše je tu emocija da bi ih se moglo uspješno kontrolirati. Kako nahraniti sina? Kako mu pružiti dovoljno brige koja je i više nego potrebna? Kako mu objasniti ono što se oko njega, i u cijelome selu, zbiva? Kako se u isto vrijeme ne poniziti pred onima koji poniženje očekuju i koje pojedinca ustrajno izlažu situacijama u kojima pokazuju da imaju samo jednu želju i potrebu – poniziti ga? Razumijete? Vakulenko se nalazi u nemogućoj situaciji. Čovjek s integritetom, prepun ponosa, žudnje za otporom, odlučnosti da se ne povinuje. Jedino što je čudno jest kako je uspio preživjeti toliko dugo da ispiše rukopis od trideset šest stranica. Kako je uspio izbjeći neizbježnu smrt cijelih jedanaest dana? „Više ne napuštam kuću. Nakraju, oni me naravno nisu zaboravili, ni u kom slučaju. Noću jedva da spavaš, stoga imaš tamne podočnjake i već i zbog najmanje sitnice na kraju si s nervima. Mali je tek u posljednjim danima, nakon mjeseca rata, uopće počeo govoriti o bilo čemu, ali ako ga izvedeš van – ne mrda se s mjesta, stoji tamo kao okamenjen.“ Dnevnik se završava riječima „Sve će biti Ukrajina! Vjerujem u pobjedu!“ I nama, koji sve pratimo iz daljine, s jezom, ostaje ta nada. Jer znamo da se zlo, ako pobijedi, neće zaustaviti u Ukrajini.  

Iza Vakulenka je ostao ovaj dnevnik, ostala je poezija. Cijela knjiga koju držim u rukama naslovljena je po jednoj pjesmi, „Preobražavam se“. Završava se sljedećim, tmurnim i pesimističnim stihovima: „Ono što su nazvali životom sve u svemu – ništa / do obećane fikcije. / Sijati zube u brazde oranice Armagedonovih ratnika.“ Kakva je to poezija. Prije svega, rekao bih, anarhična. Vakulenko je – panker. Pa tako i „Anarhokatedrala“ iz 2011: „Moja religija – anarhija / moj Bog – komad kruha /moji apostoli – istomišljenici / moje molitve – moja djeca / moj pastir – put / moja Biblija – kontraknjiževnosti / moj križ – knjiga / moje zvono – punk rock / avangarda moj meki jastuk za odmor!“  Nakon ove eksplicitne poetike slijede pjesme u čijem se središtu nalazi destrukcija. Anarhija nije destruktivna, rat jest. Kako se njome može boriti protiv najžešćeg protivnika? „Vidiš li kako se karmin sjaji tamo / na oružju? / Netko se sam naučio poljupcima / završiti rat…“ Optimizam? Teško, prije ironija. 

To je poezija koja se ne stidi svoje aktualnosti. Povremeno je hermetična, ali su političke poruke koje se njome žele izreći gotovo uvijek jasne, barem kada su poznate etape imperijalnoga osvajanja i obrane od njega. Može ih se slijediti kroz vrijeme (pjesma „Zastava krimskih Tatara“ posvećena njihovu protjerivanju iz domovine) ili kroz prostor („Ja, Volnovaha“, „Pohod kroz Sičeslav“). Uvijek i svuda javljaju se ukrajinski toponimi, stiliziraju se pejzaži, slike se reduciraju na crteže, a ljudi su simboli svojih akcija. Iznad svega lebdi pjesničko Ja, nesigurno, okrenuto ka neizvjesnoj budućnosti, videći se uvijek mrtvoga, pokopanoga („Ponovno utjelovljenje“, „I kada“), sukobljenog s „rašistima“, u istoimenoj pjesmi: „To je naša Ukrajina! / Gdje slavensko-imperijalistički vođa / svojeručno krvlju / potpisuje novi Minhenski Sporazum.“ Pjesmom „Himna stotini crnih anarhista“ kao da je posvećena „nebeskoj stotini“, skupini mladih koje je na Majdanu ustrijelila Janukovičeva policija, dirigirana od strane „rašista“. Da, Volodimir Vakulenko postao je dio „strijeljane renesanse“, kao što je u Predgovoru naglasila Viktorija Amelina, da bi se tek godinu nakon njega i ona priključila toj skupini. No što je više takvih žrtava, to je veći otpor neprijatelju. Stoga možemo, odajući počast Volodimiru Vakulenku reći: Punk je mrtav, živio punk!     

Priča/Trojica za Kartal

Na stolu u dnevnoj sobi leži zelena okrugla stvar. Načinjena je od gume, a u njoj vlažna spužva, na koju se u nepravilnim vremenskim razmacima spuštaju prsti, koji zatim grabe papire sa stola, listaju blok s formularima, nešto traže među stotinama mjenica. Vrijeme je izrade završnih računa, i ja vrebam trenutak nakon što se prsti spuste na stvar od gume, da se ovlaže na spužvi, pa je grabim, tu bezimenu stvar, možda ovlaživač, koju nije lako ni opisati, prinosim je nosu i duboko udišem njen gumeni miris. Miris je gadan i privlačan. Od njega me podiđu trnci, uživam u njegovoj gadnoći. Odmah zatim vraćam stvar na isto mjesto, da je prsti pronađu čim ostanu suhi, da se naočale, koje se sa svakim pokretom spuštaju niz nos, ne usmjere prema meni, da se ne prolomi glas, koji me upozorava što to radim. I tako prolazi vrijeme, teče subota, veljača je, ali je termoakumulaciona peć ugašena, vani kao da je maj, svibanj kao da je, pupaju žalosne grane ogaravljenih voćki po mahalskim baščama i avlijama, zavijaju i nariču mačke nad jadima vlastitog spola, a ljudi su sve živčaniji zbog izostanka zime. Dvanaest mi je godina. Otečenih sam limfnih žlijezda, ali ih vješto skrivam. Vjerujem da sam smrtno bolestan, i zato ništa ne mogu čitati. Svaka je knjiga predebela, nijednoj neću stići do kraja, s obzirom na ovo moje stanje. Jedino u čemu istinski uživam jest da lovim trenutak u kojem će se tri prsta, kažiprst, srednjak i domali, spustiti na ovlaživač, pa da ga odmah zatim grabim i duboko udišem njegov gumeni miris.

Prsti uzbrdo gurnu naočale, koje samo što već nisu sletjele preko vrha nosa, a onda ruka ostaje u zraku, pa skida naočale:

– Veljko se nije javio, hoćeš li sa mnom u kino?

Veljko je njen momak, mladić, ljubavnik – ne znam koja je od ovih riječi prikladna, jedna od dvije-tri velike ljubavi njezina života. Godinama već plovi na brodu, obilazi svjetske luke, šalje joj razglednice s kratkim, formalnim pozdravima. Bez izjava ljubavi, prikladnih na razglednicama koje usamljeni pomorci šalju svojim ljubavima. Oženjen je, ima dvoje djece, ali na brod je, misli ona, i otišao da ne bi bio uz ženu koju ne voli, nego da bi ovako slao razglednice njoj koju voli. Ali to ne napiše, misli ona, jer razglednice svatko čita.

Iz neke talijanske luke pisao je da je u Splitu posljednjeg dana siječnja, a da će prema Sarajevu, ako ne bude velikog snijega, krenuti druge subote u veljači. Tada će u Kinu Dubrovnik već igrati film o kojem priča cijeli svijet. On ga je propustio u Hong Kongu, samo da ga s njom gleda. Zato neka kupi ulaznice za kino, a on će joj telefonirati ujutro, druge subote u veljači, prije nego što krene iz Splita za Sarajevo.

Kupila je karte, ali on nije nazvao. Čekala ga je do pet popodne. I tko zna što joj je sve prolazilo mislima. Nikad ja o tome ništa nisam znao. A nisam je mogao pitati. Morao sam da izmišljam što ona misli. Onda bih, izmišljajući, umjesto o njoj pisao o sebi.

I tako je na kraju odustala. Možda mu se još nadala dok je kažiprstom naočale dizala prema korijenu nosa, ali onda se, s rukom koja je ostala u zraku, predomislila:

– Hoćeš li sa mnom u kino?

Glasom kao pred svađu. Kažem li da neću, neće ni ona otići, nego će do kasno navečer raditi na završnom računu, a onda će zaspati tu, pokrivena preko glave, uz stol s papirima. Bit će ljuta i povrijeđena, i sutra će je boljeti glava. Htio bih joj se osvetiti i reći da neću s njom u kino, ali ipak to ne govorim. Zanima me film. Tko zna kakvo će biti moje stanje do sljedećeg vikenda, kad bih mogao sam ići u kino.

– A Veljko?

– Ništa Veljko. Nije se javio.

To pitanje bilo je sitna osveta. Nokat koji začeprka po živoj ljubavnoj rani, pa ustukne.

Spuštali smo se niz Sepetarevac, korak za korakom, kao da padamo niz padinu na kojoj ne važe pravila gravitacije. Širio sam ruke i grlio vlažan proljetni zrak. Mrak sam grlio, koji je u ovaj sat i u ovo doba godine dubok kao noć, i jasno sam, kao malo kad prije, osjećao lakoću sveopćeg postojanja i propadanja. Moji su koraci guliverovski, bacam se niz strminu, s jedne i s druge strane promiču prozori komšiluka, dobro poznati lusteri, usamljene gole žarulje u domovima nesreće, trosjedi prekriveni kariranim dekama, zidovi sa zidnim ćilimima na kojima je crni kamen u Meki, građanski lusteri od kovanog željeza, šarene tapete, osvijetljene kolijevke, lica staraca osvijetljena kao na svetim sličicama, uznemirena sredovječna žena koja upravo pije lijek, nečiji otac otvara vrata na regalu iznad uključenog televizora, traje utakmica u kojoj netko nekog pobjeđuje, ali na kraju naši su uvijek poraženi; i sve to, i mnogo više od toga, prikazivalo se mojim očima, kad pogledam lijevo, kad pogledam desno, dok se ispred mene, i poda mnom, kad gledam pravo i pravo idem, rastvara grad, kao što se rastvara svijest tek probuđenog, onog koji nije još stigao pomisliti niti na jednu nevolju. Zatim u hodu, u bijegu pred zamišljenom smrću, opipavam otekle žlijezde za vratom, zavlačim šake pod pazuhe, tražim otekle limfne čvorove, uživam prestravljen u tom iznenada okračalom vremenu. Kao da ničega više neće biti poslije filma koji idemo gledati.

– Šta ti je, što to radiš?

– Ništa! – govorim, i uvlačim glavu među ramena.

U gradu smo, pred dragstorom u Titovoj ulici, i sve opet biva ravno. Svijetu se vraća otpor, i svakoj se stvari vraća težina njezina pada. Ona u dragstoru kupuje cigarete, milde sorte, ja iza nje koračam, uživam u neonu frižidera i ledenih škrinja, u dugim i hladnim modrikastim cijevima, u kojima je vječno obećanje života poslije smrti. Naokolo po dućanu zuje najavom proljeća rano probuđene muhe. Mjerkaju komade mesa slabo upakovanog u prozirnu foliju i stiroporne pladnjiće, ali se ne zalijeću u mraz i zimu. Vjeruju, jadnice, da je na ovoj strani vječno ljeto. Rugam se muhama, žalim ih, ne sumnjajući nimalo da sam pametniji od njih.

Ispred kina gužva. Mirisi pitralona i teških ženskih parfema, prijeratna gospoda u sivim odijelima i sa šeširima, gospođe nešto traže po torbicama, ona nekog pozdravlja, ja gledam ljude iza debelog teškog stakla, koji su već ušli unutra, zabavljaju se, razgovaraju, dok je ispred nas još dug put, ispred nas je neuređen red, gomila koja se gura prema ulazu, prema dvojici krupnih mladića, ljetnih plivača i skakača s visoke stijene u Zaostrogu i Trpnju, oni kontroliraju ulaznice, i trebat će vremena dok ih prođemo, a godina je 1978. ili 1979, subota je usred veljače, i vrijeme još uvijek prolazi sporo. Kad me ona ne gleda – nervozna, jer joj se puši, a pušenje u kinu je zabranjeno, pa već je opsjednuta tom zabranom – dodirujem vrat, zavlačim ruke u majicu, pa pod pazuhe, tragam za novim limfnim čvorovima, za tim žlijezdama zvijezdama moje propasti skore, pa ih opipavam kao da će tim opipavanjem nešto konačno biti ustanovljeno i utvrđeno. Ovo je propast, mislim, premda o ovakvoj propasti ništa ne znam. Na kraj sam djetinjstva, tog velikog doba propadanja, i sve što sam doživio, sve što me je odrastalo, bilo je u znaku propasti i propadanja. Propadao sam rastući. U školu sam išao da propadnem. Moja se mašta rasula kao promočena kartonska kutija iz koje su ispali i niz Sepetarevac se kotrljaju okruglo-kvrgavi šipci, i onda zbog svoje kvrgavosti poskakuju, kotrljajući se. Uskoro ih neće biti. Takva je i moja mašta, propala školovanjem, rastom i spašavanjem od svega i svačega. Samo se odrasla rasuta mašta ne plaši više mraka. Ja se više ne plašim mraka, ali me strah žlijezda koje bujaju i otiču, u kojima se nakuplja nešto.

– Šta to radiš, jesi li buhe dobio od mačka?

– To su mačje buhe. Ne prelaze na ljude.

– Zašto se onda češeš, da nisi šugu dobio?

– Ne češem se.

– Šta onda radiš?

– Grijem ruke.

– Hladno ti je?

– Nije mi hladno, ali ih eto tako grijem.

Konačno smo ušli. Čuje se zvono. Zrak je svjež. Rade nevidljivi veliki ventilatori. Miriše tajno alpsko cvijeće. Ulazimo, korak za korakom, kratkim koračićima, poput staraca s hodalicama, u kino dvoranu. Mi smo na balkonu. Balkon u Kinu Dubrovnik širok je i prostran. Tu su najbolja mjesta, najskuplje karte. Kupila je najskuplje karte, nadajući se Veljku. Prvi put mi je malo biva žao. Osjećaj samoće, kad ti ne stigne Veljko, odrasli je oblik straha od mraka. Mislila je da neće biti sama i da će večeras biti na najboljim mjestima u kinu, s njime. Da će konačno biti nesama, u mraku bez mraka, u kinu.

Grad u blatu. Teška industrija, Zenica, visoki vitki dimnjaci, zidani od pečene cigle, savršeno okrugli, uski valjci koji se uzdižu u nebo, iz kojih suklja gust i crn dim čovječanstva koje napreduje. Prijatelji u kariranim košuljama. Izlasci nakon posla u čeličani, u željezari, u pogonu za proizvodnju napretka. Krigle piva, betoniranje viskijem, dugi razgovori, izlasci u noć, nedovršene ljubavne priče…

I život u precizno sinkopiranom ritmu, koji čini razliku između svijeta i raja, između zbilje i filma. Film je precizno sinkopiranje života. Osjećam to, dok sjedimo u mraku prepunog Kina Dubrovnik, usred zračne oluje moćnih uređaja za klimatizaciju, nabavljenih nedavno, kao posljednja riječ elektronske industrije, pogona za proizvodnju napretka. Ali s uređajem nije došlo uputstvo za upotrebu, ili ne znaju engleski pa ga ne umiju pročitati, ili ih nešto goni, te ljude koji vladaju kinom, da uređaj stalno gone na najjače, da se zrak mijenja u naletima silnih elisa, propelera, ventilatora, koji u jednom zamahu pokrenu zraka koliko u godinu dana stane. A sa zrakom, čini mi se, pokreću i vrijeme. Vrijeme se u orljavi sati, dana i godina kotrlja, sve pred sobom nosi, ruši ljude i građevine, raznosi sjećanja, u knjige ih spušta kao u grobove. U knjige, u đačke teke, bilježnice, spomenare, rokovnike, dnevnike i kalendare, s datumima koji su zaokruženi flomasterom, kemijskom olovkom koja slabo piše, crvenim krajem dvobojne, beskonačne trgovačke olovke; na poleđinu računa za telefon i grijanje, na papir u kojem ti je pekar godinama ranije, tko zna kada, pružio kruh, u broj telefona zapisan na papiriću – čiji je, uz broj nema imena?, u papiriće iskinute iz novina i umetnute u nedočitane knjige, u sve to vrijeme odlaže sjećanja, spušta ih kao u mrtvačke sanduke, kao u grobove.

Uto napipavam žlijezde na vratu. Ona me udara po ruci. Kako vidi, mrak je?

I onda sjede oko klavira, pjevaju veliku američku pjesmu i iz te pjesme, rezom kao nožem, zatiču se u Vijetnamu. Gdje prijatelj pokušava prijatelja dozvati iz ludila, usred igre ruskog ruleta.

To pamtim.

– Vidiš li ovo? – govorim, gotovo glasno.

Neki me čovjek upozorava da šutim dok sam u kinu. Samo je na to čekao.

Zatim poteče odjavna špica, ljudi se dižu sa svojih mjesta, sa svih strana pale se svjetla, i osvjetljavaju živote koji su u protekla dva-tri sata bili anestezirani. Bili su na čekanju, ti životi na koje sad pada svjetlo. Trudim se da ne tragam za žlijezdama koje su u međuvremenu natekle. Odjednom me, pod svjetlima Kina Dubrovnik, sastavljaju, kao mehaničku lutku, od više dijelova načinjenu, prethodno zametnuti strahovi. Film je gotov, a sada život.

Dok izlazimo, koračić za koračićem, još stariji starci, svi osim mene su hipnotizirani, anestezirani filmom. Moj strah od žlijezda film je nadjačao. I kad god ga ponovo budem gledao, a ovaj film ću u sljedećih četredesetak godina gledati barem još dvadeset puta, pomislit ću, barem na trenutak, na svoje limfne čvorove. I dodirnut ću, možda, prstima desne, pa lijeve ruke, ona tri koji su mi na vratu atrofirali, tako da se nikad nisu povukli.

Ali onda se, po izlasku iz kina, kad nam se koraci produže, začu uzdah, iz svih pluća u isti mah, ili u nekoliko mahova, kako u valovima nadiremo van. Sve bijelo je u tom mraku, u toj tami, u toj strašnoj noći. Zrak je oštar kao svila, kao da je stoljeće od našeg ulaska u kino već prošlo, i snijega je barem metar. Pada i dalje, a mi nismo vidjeli kad je počeo padati. I nismo mogli zamisliti da pada. Nije više sparno, hladno je, ali tako hladno da je dobro u plućima i duši.

Penjemo se uz Veliki park. Ona se smije.

– Čemu se smiješ? – pitam.

– Tako, smijem se. Drago mi je.

U sljedećem trenutku njezina me grudva pogađa u glavu, u zatiljak, ne baš nježno, i niz vrat mi se strune ledene gomilice snijega. Ježim se i okrećem, šta ti je?, pitao bih, ali ne pitam, nego grabim šakama snijeg, osvetnički, dok ona vrišti:

– Nemoj, nemoj! – kao da sam je već pogodio, kao da sam joj već gurnuo punu šaku snijega za vrat.

Te noći posljednji sam se put grudvao s majkom.

Zboreći pošteno, moguće je da bi sve nas uistinu
i trebalo pobiti, jer i Knjiga kaže da će narod što
se izopači drugim zamijenjen biti. Ali, u takvom
slučaju, neka višnju pravdu zadovolje oni što su
barem malo od nas bolji, a ne ova sorta što nas
okružuje i od koje nema gore, ovi koji, poput
Kaligule, mnoštvo s jednim vratom stoljećima
priželjkuju. No, šta ako boljih od nas uopće i
nema, ma koliko da smo loši…? Možda, dakle,
na vascijeloj Geji danas ne postoji baš ni jedno
pleme, demos, masa, rulja, rasa, nacion ni etnos
što je okupljen vrlinom već su posvud isključivo
horde troglodita, one koje arhajskoga Temenosa
i ne pamte, a suštinska perverzija već davno se
u razumu izvršila, te su najumniji žreci zaključili
kako starog Boga drugim zamijeniti treba, i svi
ljudi zauvijek će izbavljeni biti. Ipak, ja se bojim,
mada držim svoga speciesa stranu, da bismo mi
poviješću istovjetni hodili i na identičnu natakli
se hrid ako Bog nas neki još jedanput smjesti na
zelenu granu, a ni tada ne znajući hoće li taj novi
Čovjek samom sebi podsmijeh biti ili bolni stid.