DOBAR, LOŠ, ZAO

čučala sam na podu nervozno sklapajući dijelove usisavača u kutiju. vrijeme je curilo i činilo se kao da će iscuriti zajedno s današnjim danom koji je ujutro bio okićen krasnim i blistavim planovina od kojih nije bilo ništa. nisu se uspjeli ostvariti, uhvatiti svoj komad vremena i nastaniti se u njemu kako bi mu pružili smisao, funkciju, ili ga, jednostavno, povezali u niz malih postignuća koja nam služe kao unutarnji ogrijev u hladnoći mehaničke izmjene dana i noći – u množini. nastojala sam u preostali sat vremena ugurati puno toga kako bih, na vrijeme, stigla tamo gdje sam tu večer trebala biti. trenuci su se posve neovisno otimali, nestajali pa se opet javljali kao valovi, kao čestice, kao kvanti energije koji su, eto baš, u to kasno siječanjsko poslijepodne zaplesali svoju misterionu koreografiju u mojoj zbunjenoj prisutnosti. čučala sam i htjela to sve ubrzati.  vrata su bila otvorena i taman sam pomislila kao ih trebam, što prije, zatvoriti i zaključati se u barem jedan sat koncentracije na preuređenje izloga, kad su njene oči natkrivene krznenom kapom dugih dlaka lansirale dvije paralelne svjetlosne strijele i pogodile napete opne mojih zjenica. ušla je polako i sigurno vodeći na uzici psića čije je krzno bilo potpuno iste boje kao i njena pahuljasta šubara: u modi to kažemo off white, ili na našem: prljavobijela. i njeno, i pseće krzno je mjestimično bilo prošarano svijetlosmeđom s narančastim odsjajem. oba su izgledala pomalo naelektrizirana i kao da lebde. psić je imao i kaputić usklađen s gospođinim ogrtačem: bež boje. njegov je bio od nepromočivog kepera, rekla bih, a njen vuneni. psić se žustro stresao odmah nakon ulaska i prosuo, kaputiću unatoč, nešto dlaka po tek usisanom podu. trenuci su se opet počeli odvajati od mog linearno isplaniranog vremena. nastojala sam se držati plana i ostala sam prkosno čučati. gospođa je zatreptala u velikim zamasima i progovorila glasom djevojčice, tankim i melodioznim. psić je dvaput zalajao. rekla je kako me već dulje vrijeme nastoji uloviti jer joj treba moja pomoć. čučala sam i dalje. strpljivo sporo je opisivala svoje iskustvo štrikanja dok je bila mlada – jako, jako je to voljela i kako mu se sad, eto po nešto starije dane, opet, vratila saštrikavši jedan muški pulover skoro do kraja, no tu je baš zapela – ne zna kako se oduzimaju očice oko vratnog izreza!? nastavila sam šutke čučati. mislila je kako bih joj ja to mogla pokazati jer ne zna koga bi drugog pitala? dok je njena mama bila živa stvari su funkcionirale tako da bi ona, gospođa djevojčica, naštrikala ravne komade pletiva, a njena majka bi onda završavala i oblikovala otvore, izreze i sve te finese koje su zahtjevnije. sad, kad je više nema, kći ne zna kako dovršiti. pridigla sam se i oslonila jednom rukom o stol. malo mi se zavrtilo u glavi. njeno lice je bilo zakopčano sjajnim okruglim očima, s ugrađenim osmijehom u stanju trajne potrage za nježnim i jednostavnim izlazima iz prekompliciranih zadataka, situacija, stanja. podigla sam skute svojih usana u nešto nalik obliku osmijeha i odgovorila kako nisam baš vješta u štrikanju na ruke, više sam stručna u heklanju i strojnom pletenju tako da joj, nažalost, ne mogu osobno pomoći u nevolji oko vratnog izreza. predložila sam da pomoć potraži na internetu. uozbiljila se, u očima joj se pojavila sjena razočaranja. podignutim obrvama je isjekla riječ internet i raširila oči čuđenjem i sumnjom. psić se stresao. razmišljala sam kratko vrijeme bi li se, ipak, prihvatila rješavanja oduzimanja očica  jer danas neki dobri ljudi dijele svoje znanje u praktičnim napucima za svladavanje najrazličitijih problema pa sam tako i ja, prije nekoliko godina, sama uspjela popraviti mehanizam za dizanje i spuštanje roleta, na što sam osobito ponosna, pa bih i te očice svladala vjerojatno  brže nego gospođa. uostalom, štrikam na stroju i radim slične procedure s pletivom i treba ljudima pomagati i nije lijepo odbiti kad te netko zamoli i važno je biti dobar i imati vremena za druge i ne biti samoživ i treba ovo i treba ono i šta ću o sebi misliti kad o sebi budem mislila što nisam mislila na gospođu s psićem i njenu vestu koja se ne može dovršiti ako ne pomognem i ako ne budem ljubazna i dobronamjerna i gdje je sad ta dobronamjernost kad mi sve ide živce i kad ću na sve zakasniti i kad me baš briga što je gospođa zapela i što mi se ne da s tim baviti i što bih htjela završiti ono što sam naumila i što želim, a što ne želim i nek se toga držim pa taman se survala u bezdan sebičnosti: ponovila sam kako na internetu postoji zajednica koja izmjenjuje savjete o štrikanju i kako sam sigurna u gospođino snalaženje po tom pitanju. gledala me ozbiljno i pomalo zamišljeno, i konstatirala kako nije znala za tu mogućnost. nekoliko sekundi smo dijelile tišinu. s ponovo osvojenim crtama lica se, dječjim glasom, zahvalila na prijedlogu i otišla. čučnula sam i uključila usisavač. ostalo je na podu bilo još nešto dlačica i konaca.

Max Blecher: Osvijetljena jazbina, Disput, Zagreb 2024.

Svaki živ i dobar čitatelj ima svoju povijest književnosti, svoju antologiju i svoj književni kanon. Oni čine najpouzdaniju čovjekovu biografiju. Zahvaljujući darovitim prevoditeljima, ponekom uredniku, književnom kritičaru ili izdavaču književno vrijeme nije kronološko. Ono teče u više smjerova, prema prošlosti često aktivnije i življe nego prema budućnosti. Pisci prošlih vremena u aktivnim su čitateljskim perspektivama jednako živi kao i naši suvremenici, a katkad umiju biti suvremeniji i prisutniji od njih. Umiju biti življi i moderniji.

Maxa Blechera (1909. – 1938.), rumunjskog pisca, upoznali smo prije deset godina, zahvaljujući prevoditeljskom paru Ana Brnardić – Adrian Oproiu, i Nakladi Božičević. Naslov knjige bio je “Događaji u neposrednoj irealnosti”, a žanr neodrediv, osim što se čitatelju moglo učiniti da je, sudeći po tekstu, Blecher blizak rod Brune Schulza. Neuhvatljivo, izmičuće avangardističko remek-djelce, vrlo snažne, ali i vrlo disciplinirane imaginacije. Blecher kao da je izmišljao egzaktna pravila svijeta.

“Osvijetljena jazbina” dolazi nam zahvaljujući Goranu Čolakhodžiću, pjesniku i prevoditelju s rumunjskog, jednom od vjerojatno i najdarovitijih hrvatskih pisaca danas. Da je knjiga pisana u neka druga doba, žanrovski bi je odredili kao – autofikciju. Ali u Blecherovo vrijeme takvo što nije postojalo. U podnaslovu stoji “Dnevnik iz sanatorija”, premda o dnevniku nije riječ, jer se ova priča razvija mimo dijarističkih ritmova i pravila. (Knjiga je inače ostala nedovršena, te je u cjelini objavljena desetljećima nakon autorove smrti.)

Max Blecher je, naravno, bio Židov. Iz vrlo imućne obitelji, išao je u Pariz na studije medicine. Rumunji tog doba bili su izraziti frankofili, što i nije imalo previše veze s dalekim jezičnim srodnostima. Ubrzo su mu se, međutim, pojavili simptomi bolesti, koja će snažno obilježiti ne samo njegov vrlo kratki život, nego i njegovo književno djelo. Pottova bolest, ili tuberkuloza kralježnice, zahvaća torakolumbalni dio kičme, a nastaje kao posljedica limfohematogenog širenja bacila iz žarišta infekcije. Pottova bolest bila je vrlo raširena u dugoj epohi tuberkuloze, od nje su ponajviše stradavala djeca i mladi, a izvan sanatorija i bolnica prepoznavala se po vrlo izraženim deformitetima kralježnice, po strašnim grbama u tog lijepog, mladog svijeta, koji bi imao sreće da preživi Pottovu bolest. Životi i umiranja generacija bolesnika odvijali su se po sanatorijima i u krajnje specifičnim bolničkim i životnim procedurama.

Blecherov roman, zapravo, govori o svemu tome. I opet iz nekih dalekih daljina, kroz sjajno jezično i stilsko uobličenje Gorana Čolakhodžića, čujemo srodnika Blecherovog Brunu Schulza. Isto ono šulcovsko čudo života u svijetu, ushit u prizoru, zvuku i mirisu, ali u okolnostima koje su strašne. Ovaj pisac svog čitatelja kao da najnježnije drži za ruku dok ga provodi kroz svoj svijet, i kroz svjetove svojih supatnika. Deformiranih, jedva pokretnih tijela, otvorenih fistula iz kojih neprestano curi sekret, guše se u predsamrtničkom kašlju, i umiru čudesno lijepi. Blecher je pisac groteske i apsurda, ali to nije njegov izbor. On je, po svojoj prirodi i po načinu, vrlo blag, realističan, ali groteskno je ono što on opisuje. Ovako, recimo, on opisuje pogled na svoje tijelo nakon operacije: “Kad sam, odigavši malo plahtu kojom me je bolničarka tijekom previjanja pokrivala da ne vidim krv, prvi put ugledao ranu koja mi se rastvarala na trbuhu, izgledala mi je tako sirovo kao da je to neko meso koje ne pripada mojem tijelu.

Bilo mi je u tom jednom trenutku nepojmljivo da bi ti ogoljeni mišići, obli, nabrekli i vlažni od krvi, mogli biti onaj isti moj trbuh, bijel i gladak prije operacije; bio je zbilja kao komad tranširanog mesa, možda postavljen onamo da me uplaši. Bio je, međutim, rastvoren po sredini kao golema vagina, otečenih i krvlju podlivenih rubova, nešto tome slično vidio sam još samo pri izlascima u jednopregu sa svojom kobilom kad bi ona, podižući rep da nešto obavi, otkrivala veličanstvenu crvenu vulvu sličnu egzotičnu cvijetu mesnatih ružičastih latica.”

Čitatelj, međutim, ne samo da ne ostaje šokiran ni sablaznut ovakvim opisom i ovom prispodobom i bijegom u kobilinu vulvu, nego mu takav opis najednom biva začudno blizak. Tako kako Blecher gleda svoje tijelo, tako svijet vidi ono čisto, nekorumpirano ljudsko oko, oko djeteta, koje je sačuvalo i umijeće čuđenja i umijeće gledanja, jer sve to vidi prvi put. Max Blecher sve gleda prvi put. Strašna je i lirski impresivna njegova patnja.

Kontekst

Životni kontekst Blecherov bio je dosmrtni, vječiti, dogrobni sanatorij. Intelektualni i poetički njegov kontekst bili su francuski nadrealisti, dopisivanje s nekim od velikana epohe, život u tekstu i u prizorima svijeta oko sebe. Nevjerojatno je, zapravo, koliko je intenzivnim životom taj čovjek živio, što je sve vidio i što doživio. U tom je smislu i “Osvijetljena jazbina” knjiga jedne velike avanture. Primjerice, epizode s tumaranjem glavnog junaka po okolici sanatorija, u jednopregu, čudesne su.

Velika povijest

Max Blecher bio je Židov u najgrdnija doba svijeta. I bio je Europljanin u vrijeme kada je Europa izdisala u strahu ili u općem ludilu. Ali njega je od svega toga štitila njegova bolest, užas koji je bio strašniji od užasa svijeta, upravo zato što je bio samo njegov. Max Blecher skoro da je umro u posljednji čas. U vrijeme dok smrt još uvijek nije postala opća.

ZAŠTO NE BRIŠEM PRAŠINU SA STARIH KNJIGA

Bar jednom mjesečno sat-dva posvetim nekolicini starih knjiga iz svoje kućne biblioteke. Pažljivo ih skinem s police, listam pazeći da da se ne odlijepe korice ili listovi u knjižnom bloku, pročitam ponešto iz njih, još jednom pogledam imena izdavača, godinu izdanja i provjerim ko ih je štampao. Ako imaju predgovor ili pogovor, provjerim ko su autori, pa i iz toga pročitam nešto. Potom, ne brišući s njih prašinu, vratim ih na policu, uvijek na onu stranu gdje su već „pregledane“ knjige, pa ću sljedećeg mjeseca uzeti druge.

Zašto ne brišem prašinu sa starih knjiga?

Plašim se da bih brisanjem prašine obrisao i miris patine, čime bi te knjige, bar u mojoj (pod)svijesti, izgubile nešto od svoje duše i neuništive duše autora koji su ih pisali.

Prvog mjeseca posljednje godine prve četvrtine prvog vijeka trećeg hrišćanskog milenijuma (baš sam ga zakukuljio i zamumuljio!), jedne kasne večeri, s radnog stola sam sve sklonio, prebrisao ga (da se svježa prašina ne miješa s onom koja pamti decenije, možda i vijekove), pa na zamišljena počasna mjesta stavio šest starih knjiga.

Prva mi se nekako, možda i zbog ilustracije na prednjoj strani korica koja me vratila u rano djetinjstvo, otvorila knjiga u kojoj nigdje nije navedena godina izdanja, ali je po svemu očigledno da je objavljena prije Drugog svjetskog rata – „Andersenove priče (za mladež) – knjiga druga“. Na naslovnoj strani još piše da je „ukrašena sa pet slika“ (čitaj: ilustracija). Na koricama čitam: „Tisak i Naklada Knjižare Stj. Kugli, Zagreb“. Knjigu otvara bajka „Anđeo“, a na kraju je bajka „Zvono“. Poslije toga slijedi ilustrovani popis osam objavljenih knjiga za djecu ovog izdavača: „Bosanske pripovijetke“, „Lutka“, „Osvajači svemira“, „110 igara za mladež“, Ružica cesargradska“…

Više se ne mogu sjetiti ko mi je poklonio baš „raskupusanu“ pa nanovo nevješto uvezanu biografsku knjigu „Marija Kiri“ koju je napisala njena kćerka Eva Kiri, a u prevodu dr Slavka Rajkovića objavila novosadska Matica srpska. . Knjigu je, kako se može proćitati u impresumu, štampala štamparija „Budućnost“, takođe iz Novog Sada, 1949. godine. Svoj vrlo kratki „Uvod“ Eva Kiri završava ovako: „Volela bih da imam spisateljski dar da bih, ne kao njena kći nego kao neka strana osoba, nezainteresovana, prirodna i skoro neosetljiva za tok njenog života i njenu čudesnu sudbinu, prikazala tu večnu studentkinju o kojoj je Ajnštajn rekao: ‘Od svih slavnih ličnosti Marija Kiri je jedina koju slava nije iskvarila’“. Pri samom kraju romansirane biografije čitamo i ovo: „U petak, 6. jula 1934, u podne, bez govora, , bez povorke, bez političara, bez i jednog jedinog zvaničnog lica, gospođa Kiri skromno zauzima mesto u boravištu mrtvih. Sahranjena je na groblju u Sou, pred porodicom, prijateljima i saradnicima koji su je voljeli. Njen kovčeg stavljen je iznad kovčega Pjera Kirija.“

„Seljačka sloga“ u Zagrebu, u ediciji „Domaći i strani pisci“, kao prvu knjigu objavila je 1951. godine roman Augusta Šenoe „Seljačka buna“, štampan u Hrvatskoj seljačkoj tiskari, Zagreb, Frankopanska 12. U opširnom „Pogovoru o piscu“, pisanom prema članku A. Barca u knjizi „Socijalistički preobražaj našega sela“, može se pročitati i ovo: „’Seljačka buna’ nije bila samo prikaz daleke prošlosti nego i poklik protiv prilika u kojima se seljaštvo još uvijek nalazi – poklik protiv njegova iskorišćavanja bilo s koje strane.“ S obzirom na godinu izdavanja knjige moglo bi se reći da je to bila vrlo smiona konstatacija.

Cijelu deceniju kasnije, 1961, u beogradskoj Biblioteci „Kultura“, istoimenog izdavača, objavljen je čuveni Stendalov roman „Crveno i crno“, u prevodu Miloša Jovanovića. To je period kada su se u impresumu nalazila i imena urednika, pa tako saznajemo da su knjigu uredili Miroslav Vitorović i Laza Lazić. Još nešto valja spomenuti: ovo je, bar u mojoj biblioteci, jedna od prvih knjiga u kojoj, na zadnjoj strani korica, nalazimo kratak opis sadržaja. Konkretno, na ovoj piše:

Najznačajnije delo velikog Stendala, roman „Crveno i crno“, koji predstavlja jedan od vrhova umetničke proze uopšte, prikazuje istoriju jednog odlučnog mladog čoveka u društvenoj sredini Francuske s početka XIX veka. Po rečima Sent Beva pisac je hteo da naslika klase i stranke pre 1830. Delo je međutim mnogo više od toga. Ono je veličanstvena i univerzalna pesma o životu i ljudskoj naravi, protkana mudrošću i toplinom duha, snažno osvetljena bojama epohe“

Tu je još i misao Hipolita Tena „Stendal je najveći psiholog modernih vremena“, što je i svojevrsna preporuka za čitanje ovog djela.

I još jedan klasik, Mopasan i njegov roman „Jedan život“, u prevodu, takođe klasika naših prostora, Tina ujevića. Izdavač je Matica hrvatska, u ediciji „Svjetski pisci“, a godina izdanja 1952. Pismo sitno, teško čitljivo, što je karakteristika toga vremena, uslovljena nestašicom hartije i velikim tiražima za poprilično veliko tadašnje tržište knjige. Na kraju knjige saznajemo da su do tada u istoj ediciji, pored još tri Mopasanova romana, štampana djela Celinija, Dikensa, Mana, Žeromskog, Kelera, Molijera i Šoa, a u štampi su tada bila ostvarenja Getea i Tolstoja. Zaista impresivno! Da li je tada Matica hrvatska (kao i svi ostali izdavači uostalom) imala urednika? To se ne može saznati, mada u prednjem i zadnjem impresumu vidimo da je roman štampala „Tipografija“, za izdavača je potpisan Vjekoslav Kaleb, nacrt za korice je uradila Valerija Pavić, lektor je bio Vlado Popović, a korektor Sofija Pavičić.

Ovu „šestorku“, u mojoj „režiji“, završava roman teškog derta, roman u kome srce i duša potiskuju pamet, u kome nagonsko a ne mozak vode tijelo kroz vatru. „Nečista krv“ Borisava Stankovića. Izdavač: Odbor za izdavanje dela Borisava Stankovića. Štampa: Grafički institut „Narodna misao“ A. D. Beograd. Godina izdanja: 1928. (za tri godine navršiće se pun vijek od tada).

Za one koji su davno čitali ovaj roman, evo vrlo kratkog odlomka, da ih možda podstakne da ponovo posegnu za knjigom:

Ali, tada klonu. Oseti kako iz one njegove ruke pojuri u nju i čisto je preseče tako jaka vrelina, i, sa njom, tako neko čudno, nikada do tada neosećano osećanje. Na užas oseti kako joj se ispod njegove ruke odjednom, silom, protiv njene volje, poče polovina da uvija, i prsa joj, kao živa, tako uzdrhtaše i poleteše. Ču samo kako Marko, čisto bežeći iz sobe od nje, tamo međ svojima, sa nekom strašnom nasladom, slutnjom, nadom, kao lud viče i zapoveda:

– Kapiju bre zatvarajte, kapiju zamandaljujte, da niko, niko… Ah! Ah!

Poslije prelistavanja starih knjiga bar jedan sat ne perem ruke. Da bih u jagodicama prstiju što duže osjećao patinu vremena.

Posvećeno Osmanu Morankiću

Do posljednjeg besprijekorni bjehu moji proračuni,
tako će vam svi kazati. I zaista, kao u dječijoj igri,
s lakoćom sam svaki problem rješavao. Nesumnjivo,
i težini Zemlje statička bi moja konstrukcija od čelika
i betona ne zaškripav odoljela, samo kad bi imala se
na što pouzdano osloniti. Priznanja su i nagrade jedna
drugu prestizale, ali ja se neprestano čudih: čemu
komplimenti, laude i hvalospjevi, kad sve ono što
se u najmanjem i laički dade postaviti majstor može
navlas u najveće proporcije zamislivog prenijeti…?

I baš zato možda, darovitost nije mogla u zanatskom
da se zaustavi. Vještina je nabujala i vlastite granice
je porušila, ali pustara se pred njom tada, bez znanih
oblika i razumu jasnih relacija njinih, jezna ukazala.
Pa lucidno, čulom nekim, dotad nepoznatim, shvatih
da je meni dato, i, štaviše, pozvan da sam svijet da
čvrstim i stabilnim u nevidnoj, ali vječnoj dimenziji
ispred bijednog oka ljudskog materijom uprizorim.

Ono što me za to odabralo, siguran sam, držaše na
umu da sam dijete iz bosanske muslimanske kuće,
koje pri tom znade kako mudri su Latini i umijeće
i umjetnost istovjetnom riječju oslovili. Na taj poziv,
stoga, neminovno, levhom odgovorih, kao slikom
sakrosantne energije glasa Svevišnjega, onog što
je, kao njezin uzrok, i nad vaseljenom. Ipak, namah
sam spoznao da preda mnom nije sàmo kaligrafsko
iskušenje već da moja umjetnina treba da predoči
razmjere i relacije što ih bezvremena Uzvišenost
uspostavlja naspram trošne ništavnosti čovjekove.

Ali nisam odustao već sam, sav kuražan, a iskusan
inžinjerom, Božjem glasu u ljudskome srcu oslonac
tražio, jer tek òno može spram svjetlosti nepojamne,
kao lahor lake, paperjastom armaturom, konzolama
od ljubavi čiste, kao niša tihe odanosti poslužiti. Te
postadoh, tako, sirotim stvorenjem što se uzoholi, ni
manje ni više, već da misli kako čak i s Njime zbori.

Pa sad, kada ovamo sam, gdje crvima hranom biva
sve što kao materija bijah, nova mi se cerebralna
dimenzija kroz lubanju svija: možda ipak Ništavilo
u svemu je i nad svime; njime svako biće, odnos i
načelo suštinski je određeno. I znam da će pjesnik
samo, ovaj kojem o tom jedanput kazivah, istinski
me razumjeti. Jer i on je patnik, koji bješe pomislio
da mu jezik može dati više od banalne ljudske laži.
I on i ja, smjerni, čekamo Epilog – mrtav poput
živog, a živ kao mrtav.

Prije nekoliko dana pročitao sam da je, prema izboru lingvista iz Filološkog društva „Reči“, za riječ godine u Srbiji proglašena nadstrešnica. Izbor me nije iznenadio, ali me je, uprkos tome, uznemirio. Htjedoh da kažem kako je to zbog toga što je ta riječ u našu svakodnevicu unijela jednu neizdrživu, probadajuću neizvjesnost koja dopire do kostiju. Međutim, moram dodati jednu ispravku: nije riječ o neizvjesnosti, već upravo o izvjesnosti onoga što nastaje kada se zanemare ne samo famozna „pravila struke“ već i elementarna ljudskost.

Nadstrešnica je u svakom smislu moćna metafora. Ali prelomne situacije u životu pojedinca i društva nastaju kada se izgubi granica između metafore i realnosti. A nama se upravo to dogodilo. Nadstrešnica, koja bi trebalo da štiti od prirodnih nepogoda one koji se pod njom nalaze, u djeliću sekunde pretvorila se u giljotinu koja se obrušila na njihove glave. Ono što je naročito strašno jeste činjenica što se u ovom (našem) padu izgubila granica između stvari i ljudi, između nesreće i zločina.

Nadstrešnica, naime, nije pala sama od sebe: nju su svojim radom ili neradom, svejedno je – a ipak se nadamo da će se što prije saznati – oborili upravo oni koji su na sebe preuzeli brigu o bezbjednosti onih na koje se ona srušila. To znači da je mnogo prije pada betonske nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici došlo do pada jedne mnogo važnije „nadstrešnice“, a to je svijest o odgovornosti i ljudskosti. Ili je možda prije riječ o nizu padova kojima je uzrok ljudski faktor, što je naročito bolno i otriježnjujuće budući da se u tim padovima čovjek sasvim poistovjetio sa svojim (ne)djelom.

S proljeća ’92. bio sam uključen u organizaciju studentskih protesta. I tada su, shvatam to tek sada, protesti bili pokrenuti padom nadstrešnice. Ta nadstrešnica se zvala Jugoslavija. Dugo me је mučilo pitanje zašto mi, tadašnji studenti, ipak nismo bili u stanju da priču iznesemo do kraja.

Glavni razlog je to što mi tada, uprkos svemu, nismo shvatali šta se dogodilo, nismo shvatali da je pala nadstrešnica. Još više smo se zbunili kad su počele stizati vijesti o mnogima koji su pod njom poginuli. Iako su nekima od nas i bližnji stradali u njenom obrušavanju, mi nismo sasvim razumjeli šta se dešava. Zašto? Zato što smo i sami, tek sada mi je to postalo jasnije, bili pod njom.

Rat je bila čarobna riječ spasa za sve krivce odgovorne za pad nadstrešnice zvane Jugoslavija. Rat je omogućio njima da ne odgovaraju, a za mnoge je postao teren za bogaćenje, a bogami i prostor za ubijanje nevinih i za sve ostalo što je već poznato. Nadstrešnica s tim tako lijepim imenom dugo je padala po nama i drobila nam kosti, a da mi nismo bili u stanju da se ispod nje konačno sklonimo. A sve ovo postalo mi je tako očigledno kada sam vidio kako se u ovoj sadašnjoj teškoj situaciji ponašaju današnji studenti.

Posmatrajući ih šta rade i šta govore, počeo sam duboko da vjerujem da pred nama konačno stoji pokoljenje mladih ljudi koji su u stanju da stvari nazovu pravim imenom i da riječju i djelom pogode pravo u središte problema. Jer oni ne žele da stoje pred zidom koji pada, niti žele da pridržavaju građevinu koja se neminovno urušava. Iako nas je sve, van svake sumnje, novosadska tragedija veoma pogodila, mladi ljudi, svjesni činjenice da se pod nadstrešnicom željezničke stanice tog kobnog 1. novembra mogao naći bilo ko od njih/nas, odlučili su da ne budu tek žrtve onoga što nas je „snašlo“, već su preuzeli odgovornost – a to znači da su i metaforički i stvarno odlučili da prestanu da stoje pod nadstrešnicama i da izađu.

Više je razloga zbog kojih je to moguće i pokušaću da objasnim kako čitavu tu stvar razumijem. Iako, moram to naglasiti, sve vrijeme osjećam nelagodu što govorim o ovoj tragediji kao metafori, jer kada se sjetim konkretnih ljudi koji su tog dana ispred novosadske željezničke stanice izgubili svoje najmilije, najradije bih zaklopio laptop i ućutao. Međutim, ova djeca koja odaju poštu postradalima na tako dostojanstven način ohrabruju me i obavezuju da nastavim.

Dakle, današnji studenti i omladina, uprkos činjenici da već više od decenije žive u jednom političkom sistemu koji je uistinu izolacionistički, nikako nisu izolovani. Nasuprot tome, oni su otvoreni kako jedni prema drugima, tako i prema svijetu. Mnogi od njih imaju direktno iskustvo života u uređenom društvu budući da studijski borave u inostranstvu ili naprosto putuju, te su u intenzivnom i stalnom kontaktu sa svojim prijateljima i kolegama iz čitave Evrope i svijeta. Imam utisak da je to generacija koja gleda daleko iznad i dalje od besmislenih i destruktivnih podjela i omraza koje su naše lijepe zemlje i krajeve pretvorile u mjesta iz kojih ljudi bježe glavom bez obzira. Drugim riječima, čini mi se da konačno ima nade za njih, za nas, za sve.

I dok razmišljam o tome da se studenti bore za čast, kako svoju tako i svojih roditelja i svih nas, izlazi mi pred oči scena iz čuvene serije Salaš u Malom Ritu, kada uhapšenog studenta od ozloglašenog Šicera brane dјecа natpisom „Student nije zapalio žito“. I tada su i student i djeca u toj dirljivoj priči branili čast svojih roditelja. Danas bih najradije napisao ispred svih ustanova u Srbiji: „Јedino što znamo je da nadstrešnicu nisu srušili studenti“.

U svakom slučaju, teško mi je da opišem koliko stojim uz tu djecu ili, poštenije, uz nadu koju su probudili u nama. Oni, naime, brane i našu čast, naše dostojanstvo. I ma koliko bilo teško suočiti se s time da je našoj časti i našem dostojanstvu potrebna odbrana – jer to znači da ih mi sami nismo uspjeli odbraniti – nema ništa ljepše od saznanja da postoje nasljednici koji su u stanju da to učine.

Međutim, istovremeno me muči i jedna spoznaja koju me je pomalo sramota da priznam naglas, ali nema smisla ni gurati je pod tepih. Nije li, naime, licemjerno i kukavički bodriti ih i aplaudirati sa strane tim mladim ljudima – kao da smo u kakvoj pozorišnoj sali a ne u realnom životu – očekujući da oni sami iznesu teret, koji se, ako ćemo bar trunku biti iskreni, našao na njihovim plećima našom krivicom? Nije li surovo, nerealno i nadasve nepošteno očekivati od njih da ama baš sve sami iznesu u ime svih nas?

Jeste, oni se bore za svoju budućnost, i jeste da ovaj svijet, da upotrijebim tu već izlizanu frazu, na njima ostaje, ali kakvu poruku mi njima šaljemo i čemu ih to učimo očekujući od njih da ispravljaju naše pogreške i da sami popravljaju svijet koji smo mi pokvarili? I još važnije, dokle će moći tako sami da izdrže i imamo li zaista ikakvo pravo od njih očekivati da nastave, ili se pak razočarati ako odustanu, jer oni ipak svoje živote i svoje studije rizikuju iz dana u dan sve više. Poštenja radi, makar nemojmo smetnuti s uma ove činjenice.

Imajući sve ovo na umu, biti čovjek danas u Srbiji u najmanju ruku znači stati uz našu djecu. Najprije, zato što su njihovi ciljevi ljudski – da kažem to jezikom patrijarha Pavla, a znamo dobro kako se on ponio u svoje vrijeme i u sličnoj situaciji. A to što su im ciljevi čovječni znači da su božanski uzvišeni i plemeniti, tj. u najdubljem smislu riječi hrišćanski.

Ali ovaj uvid ne smije ostati samo na nivou riječi o našoj djeci – jer riječ zna biti loša maska za sopstvenu korupciju i javašluk. Zato svoje riječi moramo potvrđivati i djelom. Ukoliko smo, naime, odgovorni i pošteni građani, ukoliko smo – kako bi to patrijarh Pavle rekao – naprosto ljudi, poslušaćemo tu decu. Zamislite samo da su 1991/1992. stariji poslušali vapaj studenata – koliko bi naša tragedija koja traje već decenijama bila manja.

Nakon kraja studentskih protesta ’92, kada je ubistveni haos sasvim zavladao jugoslovenskim prostorima, odgovarajući na duboki priziv koji i danas slijedim, utočište sam potražio u manastiru. Ali to nije bilo bjekstvo. Bila je to potreba da se u svijetu nesigurnosti, u jednom razorenom društvu, nađe uporište iz kojeg će se moći krenuti u borbu. Upravo o tome sam pisao u svojim knjigama.

Mnogi iz moje generacije su se iz sličnih razloga obratili Crkvi i postali istinski hrišćani, a među njima su danas mnogi episkopi, sveštenici, monahinje i monasi. Međutim, kriza koja je tada pustošila naše krajeve na neki način i dalje traje, mi stariji i dalje na mnogo načina živimo raspad Jugoslavije.

Naravno, bilo je na svim stranama mnogo dobrih i hrabrih ljudi koji su se i u strahotama tog raspada ponijeli časno, ali mi se čini da je sve dobro što je učinjeno bilo zapravo pokušaj da se spriječi potpuna destrukcija, da se, koliko je to moguće, ponešto od društva i države sačuva. Danas, pak, prvi put vidim naraštaj koji se ne bavi samo sprečavanjem rušenja već je spreman i voljan da gradi iz početka, i to na zdravim osnovama.

Svako ko istinski vjeruje da ima još mnogo toga dobrog što naš narod može da ponudi budućnosti, trebalo bi da ih u njihovim namjerama podrži. Stoga ovaj tekst i ovu, 2025. godinu posvećujem našim hrabrim i pametnim studentima, gledajući u njih kao u pravednike koji dolaze da spasu i sebe i nas. Nas istrošene i oronule.

Duboko vjerujem da je došao taj čas kada treba ne samo da ih saslušamo, nego da ih konačno i poslušamo. Kao teolog dodao bih još i to da mi sve ovo što se upravo događa daje nadu da se završava četrdesetogodišnje lutanje kroz egipatsku pustinju i da se nazire ako ne obećana zemlja, onda makar zemlja pravde.

Serhij Žadan, Nebo nad Harkivom. Vijesti o preživljavanju u ratu. 2022

Trebalo mi je više od dvije godine da se upustim u pisanje o ovoj knjizi Serhija Žadana. Emocije kojima je nabijena, vremenska bliskost pripovijedanja (izvještavanja) o događajima o kojima se pripovijeda (izvještava), njihova tragika, optimizam za koji se ne zna je li riječ o uvjerenosti u pobjedu ili njezino svojevrsno apotropeičko prizivanje… Sve su to momenti koji su me, kao kritičara, zadržali, koji su me, štoviše, primorali da u samome sebi izgradim distancu prema tekstu. No upravo objavljena Žadanova knjiga pjesama, o kojoj ću pisati u sljedećem nastavku, ono je inicijalno paljenje koje me primorava da se uhvatim u koštac s „dnevnikom“ nastalim na Facebooku. Od prvoga dana agresije on ispisuje kratke komentare o onome što radi, što mu se zbiva, njemu i njegovome gradu, ljudima koji u njemu obitavaju, koji su iz njega izbjegli. Sve to prati fotografskim materijalom, snimljenom kamerom mobitela, bez pretenzija na „umjetnost“, s pretenzijom na autentičnost. Ono što nastaje jest contradictio in adiecto, javni dnevnik. Žadan izvlači taj tradicionalni žanr intimiteta i prebacuje ga iz privatne sfere u javnost, čineći ga od samoga trenutka ispisivanja dobrom koje pripada svima. 

Prvi je nadnevak datiran s 24.2., u 15:05. Od početka bestijalne agresije, čije približavanje nisu vidjeli samo oni koji ga vidjeti htjeli nisu, prošlo je tek nekoliko sati. Žadan pozdravlja sve i veli da se tog dana nakon duljeg izbivanja vraćaju (plural u kojem povremeno govori odnosi se najčešće na njegov band) tamo gdje im je dom, gdje su im familije i gdje pripadaju. Zapis završava sljedećim riječima: „Ovo je rat istrebljenja i nemamo pravo da ga izgubimo. Moramo pobijediti. Stoga smo svi skupa. Slava Ukrajini!“ To je tenor cijeloga dnevnika. Naravno, ne smije se zaboraviti da Žadan kao, uostalom, i svi oni kojima vrane nisu popile mozak, početak invazije, onaj tihi, puzajući, vidi već u okupaciji Krima i bestidnom i lažljivom ruskom napadu na Donbas (priča o tome kako se lokalno stanovništvo „brani“ od neofašizma u kojemu oživljuje onaj stari bar je nama dobro poznata propagandna mustra). Frontalni napad na cijelu zemlju, otpočet 24.2.2022., prema tome je tek kulminacija jednoga razvitka kojega se pratiti moglo (da se htjelo) već dugih osam godina prije njegove apokaliptičke eksplozije.

Ali još jednom: Kako „spasiti“ strukturu dnevnika u ovakvom nedvojbenom odstupanju od žanrovske norme? Kako učiniti da nešto što se na površini odbija formirati kao (klasični) dnevnik ipak to ostane/postane? Pitanja su to koja pružaju izazov, prije svega, znanosti o književnosti te će me interesirati tek marginalno, ondje gdje se treba opisati što dnevnik u tradicionalnome poimanju jest i kako se nova forma od njega temeljito razlikuje. Promjena o kojoj se mora voditi računa je medijalna. Naime, proučavatelji će dnevničke književnosti, a prije svih Philippe Lejeune, ustvrditi da je pisanje dnevnika rukom, pisaćom mašinom ili kompjutorom u biti drukčija stvar. Različitost se odnosi na tempo objavljivanja i samoga bilježenja. Dok se za prve dnevnike da pretpostaviti da će biti publicirani posthumno, drugi će publici možda biti dostupni za desetak godina, ali oni koji nastaju na brzopisnom računalu, a pogotovo ako je ono povezano s internetom, podijelit će svoje spoznaje gotovo simultano u procesu nastajanja. Korak koji Lejeune nije mogao pratiti, njegova je studija objavljena 2014. odnosi se na nastajanje društvenih mreža. U jednu riječ: ako je tradicionalni dnevnik okrenut prema unutra, internetsko je obraćanje usmjereno prema van, ali se u njemu i dalje zadržava moment samootkrivanja, čak samoogoljavanja. Dnevnik koji će se ostvarivati u socijalnim mrežama preuzet će dodatnu funkciju, ovdje ću je nazvati apelativnom. Njime se apelira na svijest čitateljica i čitatelja, poziva ih se na izvršenje kakve akcije ili im se savjetuje da izdrža trenutačnu težinu situacije, s obećanjem da će u budućnosti biti bolje.

Upravo se na ovome mjestu teorijska razmatranja križaju s njihovom konkretnom realizacijom u Žadanovom dnevniku. Žadan ispisuje svakodnevne utiske iz ratom mučenog i teroriziranog Harkiva. To bi bio sloj teksta koji se u najvećoj mreži približava standardnom dnevničkom diskursu. No sljedeći je sloj, koji prodire intenzivno na površinu, usmjeren izravno na recipijente. Njime se želi podići moral, ukazati na hrabrost onih koji djeluju kako u humanitarnome tako i u vojnome segmentu, pozvati na vlastiti angažman, ukratko: apelirati na svijest. Apel se, onda, širi i na sve one koji podržavaju Ukrajinu u pravednom ratu. Sam se nositelj dnevničkoga glasa prebacuje s dimenzije apeliranja na dimenziju izravnijega agitiranja. Nije dovoljno podići glas i njime ukazati na nepravdu koju se mora otkloniti. Potrebno je i one koji nešto mogu učiniti ali su još uvijek nesigurni uvjeriti na kojoj se strani nalazi pravda. Stoga se Žadan kreće po tankoj razdjelnoj liniji literature i politike. Ovdje ne mislim na politiku u strogome smislu riječi. Naprotiv, njegova diskurzivna praksa ne želi ukazati na neku od političkih boja, na neko usmjerenje. Ovdje je riječ o politici u najizvornijem smislu riječi: o sili koja ujedinjuje jednu zajednicu (polis) kako bi ju se učinilo otpornom na pritisak izvana kojega izvodi neusporedivo moćniji neprijatelj te joj tako omogućila obranu onoga što se za jedan kolektiv pokazuje najsvetijim (naravno ne u religioznom smislu riječi), njegova javna stvar, res publica, republika. U tome je smislu dozvoljen svaki iskaz (pjesnik jedva da ima kakvo drugo oružje do jezika) kojim će se neprijatelj pokazati u pravome svjetlu, kojim će se razotkriti njegova zloba, a borba protiv njega prikazati kao istinsku borbu za opstanak.

Rezultat je takvoga prikazivanja povišeni ton čija se afektivnost ponajprije izražava ponavljanjem, gotovo liturgijskim, jednoga iskaza kojim se pisac „dnevnika“ oprašta od završenoga dana: „Odmorite se, prijatelji (alternativno braćo i sestre – D.B.). Sutra smo još jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Još jedna je mantra: „Nad gradom vijore naše zastave.“ Ako se prvom optimizam projicira u budućnost, drugom se on smješta u potpunu sadašnjost – koja se, bez obzira na nadmoć i zlo neprijatelja, doživljava kao mjesto neupitnog (i uspješnog, ako je Harkiv u pitanju) otpora. 

Na taj način Žadanovljev „dnevnik“ stječe zaokruženost koja omogućuje da ga se promatra (i) kao umjetničko djelo. Kategorija se literarnosti pojačava interpolacijom eminentno književnih tekstova u zapise iz društvenih mreža, kojima, nota bene, Žadan suvereno vlada. Riječ je o pjesmama, točnije o dva njihova tipa: lirikom i tekstovima pjesama koje izvodi sa svojim bandom Žadan i psi. I jedne i druge se ispisuju u trenucima eksplozije totalne agresije. Tekstovi su izdvojeni na kraju, u dodatku knjige, dok se lirika nalazi integrirana u glavni dio teksta. To obogaćenje govori i o momentu hibridnosti koji, i inače, nije bio tuđ književnome djelu Serhija Žadana. Utisak koji se stvara takvim amalgamiranjem svjedoči o jasnom autorskom planu ka stvaranju homogene cjeline – nešto što se i nije moralo bezuvjetno očekivati od tekstova nastalih pod emocionalnim, dakle unutarnjim, i fizičkim, dakle vanjskim, pritiskom. Odgovarajući na rusku agresiju (povezanu s ideološkim negiranjem prava Ukrajine na postojanje, političko, nacionalno, kulturalno) autor u žaru obrambenoga rata kreira hibridno umjetničko djelo čiji je nedvojbeni cilj podizanje morala napadnutih. To se čini ukazivanjem na vlastite aktivnosti ali i pozivanjem na sudjelovanje – onih fizički prisutnih djelovanjem, odsutnih materijalno. Postovi u socijalnim mrežama, fotografije i lirika čine Nebo nad Harkivom umjetničkim djelom koje se stavlja u službu viših ciljeva. U trenutku nastajanja svi su elementi koji ga sačinjavaju značili poziv na podršku Ukrajini i Harkivu.

Pitanje koje se postavlja pred kritičara jest kako ova knjiga djeluje nakon dvije godine, u promijenjenim uvjetima? Kao što sam gore napomenuo, pojavljivanje zbirke pjesama Skripnikivka doprinijelo promjeni perspektive, nametnuti optimizam prve ratne knjige stekao je tamne, melankolične tonove za koje se ne može reći da odišu pesimizmom ili, ne daj bože, rezignacijom. Ne, Ukrajina još uvijek stoji, ali ono što zamračuje nebo nad Harkivom jest umor onih koji bi tu napaćenu i nepravedno progonjenu, u svojoj egzistenciji ugroženu zemlju po svim – moralnim, etičkim, povijesnim, ako hoćemo i geopolitičkim – uzusima morali podržavati. Kako bi se taj umor prevladao, valja i dalje agitirati. I kada ispisuje ovu rubriku Vaš kritičar to, bar djelomice, čini. Neka na kraju progovori sam Serhij Žadan. U intervjuu danom za Zeit na pitanje zašto više ne dolazi u Njemačku će odgovoriti: „Morao bih se stalno opravdavati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i od određenog me momenta više nije interesiralo. Nisam htio gubiti vrijeme na to. Naravno, u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan je dio njemačkog društva nažalost veoma prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, imam dovoljno posla.“ Borba protiv ruske propagande i njezinih bestidnih laži, toliko često ponavljanih da su valjda i oni koji ih izgovaraju ili zapisuju, a prije svega kremaljski povjesničar-amater, već zasigurno povjerovali u njih, mora se voditi na više frontova. Jedan je od najvažnijih upoznavanje Ukrajine i prepoznavanje te zemlje kao autonomne povijesne i kulturalne kategorije. Da bi se taj cilj postigao, valja učiti. A što više znamo to će očitija biti spoznaja da će naša podrška, i to svake vrste, biti odlučujuća u borbi dobra protiv zla. Za pobjedu dobra protiv zla. Slava Ukrajini!          

Iz romana “Trinidad – trostruka svjetla djetinjstva”

ZANAT JE ZLATAN

Stigao je kraj osnovne škole. Na dodjelu knjižica sam došao sa svojima. Razrednica je o svakom rekla par riječi, zaželjela uspjeh u daljem školovanju, spomenula talente koje je ona kod nas zapazila. Obraćala se nama, učenicima, ali i roditeljima koji su došli na svečanost. Kad je došao red na mene, samo je raširila ruke.

“Ti si ekstra odlikaš, sve same petice, od početka do kraja! Za tebe ne brinem“, pa pruži ruku i čestita mi, potom me snažno zagrli.

Ja se radostan okrenuh prema gostima u sali, pogledom sam tražio roditelje. Kad vidjeh da me gledaju, podigoh knjižicu i mahnuh im njome.

“Branislave, ti možeš poći u svaku školu koju poželiš, tvoje ocjene su ti najbolja preporuka. Imaš dara za učenje, ali i za druge stvari. Evo, dobar si u matematici i fizici, ali i u muzici. I kod mene si izvrstan, tvoji likovni radovi su odista posebni, i na tu bi stranu mogao krenuti. Ili na neku drugu.”

Ode prema stolu i s njega uze jednu trakom uvezanu knjigu. Onda doda:

“Srećom, živiš u velikom gradu, na desetine je tu srednjih škola, različitih. Imaš ljeto pred sobom, s roditeljima vidi kuda ćeš dalje.”

Još jednom mi stegnu ruku, potom mi uruči poklon.

I roditelji su imali iznenađenje za mene. Rekli su mi da ću već naredne sedmice ići s majkom na more. Nas dvoje sami, deset dana. Otac je trebao raditi, a sestra, koja je prethodne jeseni pošla u gimnaziju, imala je još dvije sedmice nastave.

Otišli smo u Gradac, u sindikalno odmaralište gdje smo imali plaćene smještaj i hranu. Tih dana mati nije spominjala moje dalje školovanje, pustila me da uživam s  vršnjacima, da se igram s njima po parkovima, na plaži, u moru. Znam samo da je ljudima s kojima smo ručali za stolom, a svaki dan je neko drugi sjedao do nas, s ushićenjem govorila kako me povela na more za nagradu što sam odlikaš.  I da je jednom, kad smo bili nasamo, rekla da je zbog toga ponosna na mene. Pa je s uzdahom dodala da je i ona kao djevojčica voljela školu, maštala postati učiteljica, ali da je nakon šestog razreda morala stati, roditelji nisu imali novaca da plate dalje školovanje. Pa je maloljetna morala pomagati braći u šnajderaju, a kasnije poći u Fabriku, tamo raditi od zvijezde do zvijezde. Spomenu da joj ni nakon dvadeset godina nije puno lakše, da obavlja teške poslove za malu plaću. I da se svako pravi šef nad njom. Svako joj popuje.

“To ja ne želim za tebe, voljela bih da doguraš visoko, da velike škole pozavršavaš.”

***

Kad smo se vratili s mora, krenula je priča o nastavku mog školovanja. Otac je počeo razgovor riječima koje su po njemu trebale značiti i kraj diskusije.

“Zanat je zlatan. Sa zanatom u rukama čovjek nikada ne može biti gladan.”

Kad on to izusti, mati se usprotivi.

“Eto, ti imaš zanat, a doskora smo teško živjeli. Pa ni danas se ne razmećemo. Nego, nova su vremena, znanje se cijeni, sa školom se može lakše živjeti, daleko dogurati.” Pogleda oca, onda mene.

“Anto, ja sam da i on ide u gimnaziju, kao i Ana, dobar je đak, voli knjigu.”

“Ona je žensko, nju trebamo zaštititi od teških poslova, od napora. On je muško, može biti dobar stolar, bravar, a najradije krojač. Ja sam taj zanat završio, i kad bih se ponovo rodio, opet bih pošao istim putem. Užitak je praviti stvari, uvijek nove, drugačije. Nikad nije isto, svaka mušterija ima svoje posebne želje, svoje zahtjeve. Raditi s papirima, u opštini ili advokaturi, svejedno, to je ubistveno za čovjeka. Nego rukama stvarati, to je pravo zadovoljstvo, posebno ako druge time obraduješ.”

“Može on zanat uvijek završiti, i nakon gimnazije. Hajmo ga tamo poslati kao i Anu, neka sam kasnije odluči na koju će stranu. A i s gimnazijom može svojim rukama stvarati i drugima koristiti. Recimo kao doktor, inženjer, agronom…”

“Jelena, ti ne vidiš o čemu ja govorim. Ja kažem neka ide sad na zanat, sad! A kasnije, ako mu to bude malo, neka ganja visoke škole.” Ovo je izgovorio ozbiljnim tonom, polako, a onda još ozbiljnijim zaključi:

“Ja želim da on brzo do kruha dođe, da može i nama pomoći ako zatreba. O tome govorim. Zato zanat, i tačka.”

Mati je zašutjela i pognula glavu. A onda, nakon poduže stanke, reče:

“Anto imamo samo njih, dajmo im najbolje što možemo. Mogli smo ih roditi desetero, izabrali smo da ih bude dvoje, da im možemo pružiti ono što mi nismo imali. Molim te, dajmo i Brani tu šansu.”

Otac nije ništa rekao. Samo znam da su se tih dana povlačili u sobu i nasamo razgovarali. Ponekad sam čuo majčin povišen glas, ponekad njene jecaje.

Jednog jutra, za doručkom, otac upita u koju školu će se upisati Mišo, moj drugar iz razreda, i Sabina, oboje odlikaši.

“Tata, oni će u gimnaziju. I svi drugi dobri učenici idu u gimnaziju, poneko u tehničku ili ekonomsku školu, malo ko na zanat. Tamo će oni s nižim ocjenama. Duško se upisao za električara, Dragan za autolimara i Zuhra za frizerku. Samo njih troje iz čitavog razreda.”

“Koliko vas je tamo bilo?”

“Trideset dvoje.”

Ništa više ne reče, nego ustade od stola i pozdravi se s nama. Ode na posao.

Istog jutrg sam pošao s majkom u Drugu gimnaziju. Ponijeli smo knjižicu s ocjenama iz osnovne škole i molbu za upis. Na njoj je već odranije stajao očev potpis.

NAPOLITANKE

Od tog dana nisam više koristio uobičajenu rutu prema bakinoj kući. Umjesto da idem uz Džidžikovac, preko Mejtaša i kroz  Kevrin potok, iznenada sam izabrao novu, dužu trasu. Ona je vodila preko Dalmatinske i uz Sepetarovac. Njom sam se služio bar nekoliko godina, a za to sam imao dobar razlog.

Izbjegavao sam proći pored samoposluge na Mejtašu, biti joj u blizini. Čim bih bacio pogled u tom pravcu, nelagoda bi me obuzimala. Sjetio bih se sebe kako stojim usred te radnje, skriven iza police sa slatkišima, s rukom koja ustima prinosi komad hrskavog keksa… Sjetio bih se tuđe šake koja me zgrabila za kragnu i zastrašujuće prijetnje koja mi je u toj samoposluzi izrečena.

***

Ušao sam u tu prodavnicu kad sam nakon škole pošao baki na Bjelave i u izlogu primijetio naslagane paketiće napolitanki koje nam je mati jednom davno bila kupila. Mamili su me stojeći tu preda mnom, u prozirnom celofanu, a na dohvat ruke skoro. Želja da ponovo pojedem bar jednu slasnu kocku vukla me unutra. A priča koju sam čuo u razredu, ohrabrila me da kročim u prodavnicu. Prisjetih se da sam prethodnog dana slušao drugara kako se hvali da redovno ulazi u tu samoposlugu, tada jedinu u gradu, prošeta njome, u džep gurne čokoladu, nekada koju trešnju s pulta ili jabuku. pa izađe.

Ne, ja nisam kanio ništa ukrasti, to nikako. Takva pomisao mi je bila tuđa, kilometrima daleko od mene. Roditelji su osuđivali nerad i nepoštenje, pred nama se zgražali na lopovluke i krađe. Ja sam samo poželio da pojedem jedan keks. Samo jedan.

Ušao sam u radnju. Čim zađoh u odjel slatkiša, osvrnuh se da vidim da li me iko gleda. Onda krišom zgrabih paketić napolitanki s police. Otvorih ga i uzeh jednu kocku. Bila je veličine kutije šibica, prevelika da bih je čitavu stavio u usta. Pa je zagrizoh. Doživjeh čudesnu slast u ustima, mnogo ljepšu od one koju sam zamišljao stojeći pred izlogom. I onda, dok sam gutao slatki zalogaj, neko me grubo zgrabi za kragnu školske kecelje. Okrenuh glavu da vidim ko me to ščepao, šaku s ostatkom zagriženog keksa brzo sakrih iza leđa. Ugledah ljudeskaru u plavom mantilu kojeg su nosile sve poslovođe granapa[1], nadvio se nada mnom.

“Hoćeš krasti, je li? E vidjet ćeš ti svog boga”, zagalami na mene sav likujući.

“Polazi sa mnom u magacin!” – naredi mi. I krenu tamo vukući me za kragnu.

Žena za kasom nas vidje, zavrtje glavom, te iz daljine dobaci:

“To je danas već peti.”

Dok me vodio, noge su mi klecale. Kad smo kročili u magacin, tamnu prostoriju nakrcanu kartonskim kutijama, počeh se tresti od straha.

On je sjeo na stolicu, mene posadio ispred sebe i odmah zaprijetio da će zvati miliciju da me ona vodi kući. Pitao me za ime i prezime, zapisivao u blok adresu i imena roditelja. Tražio da kažem u koju školu idem, koji sam razred, kako mi se zove učiteljica. Sav u suzama, grcajući, odgovarao sam iskreno, sve kako jeste.

Nakon duge pridike o lopovluku i nepoštenju, povuče me za uho, i zavrnu ga. Jauknuh od bola.

“Sad idi kući, i više da te nisam vidio u mojoj radnji“, kaza strogim glasom i pusti moje uho.

“A zapamti, ovih dana ću doći tvom ocu na vrata i sve mu kazati. Sramota kako te odgaja.”

Ja obrisah suze, pa istrčah iz samoposluge. Nakon nekoliko desetina metara zastadoh, osvrnuh se da vidim da nije pošao za mnom. Kad se uvjerih da ga nema, krenuh sporim korakom prema bakinoj kući, sav drhteći od pretrpljenog šoka.

Danima sam živio u velikom strahu, stalno sam mislio na poslovođu koji će zakucati na vrata i sve ispričati roditeljima. Noću, kada bih bio u krevetu, jecao sam ispod jorgana, tiho, da me moji ne čuju. Imao sam noćne more, sanjao snove od kojih sam se u znoju budio, i do svanuća budan ostajao.

U jedno od tih jutara počeo sam se pitati zašto neki mogu imati sve, sve što požele, a drugi ne

[1]  Kolokvijalizam –  ime za sve prodavnice hrane koje su bile u lancu Gradskog nabavnog preduzeća, skraćeno nazivanog GRANAP

Bajka o kovčegu i štriku

Pretvorit ćemo mrak u jutro, bit će sunčano pa ćemo se smijati zajedno s plamenom (živom smrti ) i što je bilo prvo pepeo ili ptica. Ja sam bio sluga iskustva, a nekako sam zadnjih par mjeseci smješten van njega. Ali sve je ok. Svaka sekunda valjda i smijanje i pjesma. I dugo mi je jučer bilo tu, a sutra nije stizalo. Ja sam bio i danas i jučer, i pelene i vunena dekica i trenutačnost pokojnika. Bio sam bez sutra. Mogao sam to i dalje biti sve dok nije posebno ojačalo zadnjih tjedana jer sam se nedavno baš htio objesiti, to jest tek kad sam se iščupao, bilo je jasno koliko sam bio blizu i koliko sam duboko tonuo. Sad veslam ručicama sat po sat, ne davim se nego mašem i lijepo mi je s tobom i to je otprilike to, plus jbga zna bit živa smrt, al borba je uvijek i ne damo ni pedlja niti pedalj tražimo. Dođi. Pisat ćemo po tramvajima, paliti klasne odnose i uznemiravati raspored oblaka.

Može priča kratka? Valjda može.

Znači kad je Cvetajeva išla u zadnje izgnanstvo, nije mogla zatvorit torbu pa joj je drug Pasternak isfurao uže i čvrsto zavezao torbu plus je nahvalio taj štrik kako je tako izvrstan da se čovjek komotno može objesit. Ona je otputovala i napravila baš to s njegovim užetom. Ovaj je to saznao i nikad si nije oprostio. 

Eto, nema pouke, osim ne poklanjaj štrik.

Za život i za poslije ako nas bude i u smrti

Što sam stariji, umorniji i bolesniji i što je više sati, dana i mjeseci otkucajima ovog mojeg ko fol srca ušiveno u rođendane, obljetnice, hipoteke, kredite, epohe i dekade, to se lakše vide šavovi, poderotine i rupe i tu nema pomoći, osim od samog sebe i kvalitetnog štrika. Nakaradna i kroz milenije bezbroj puta izdana, reciklirana, iznošena, isprljana i zakrvljena kreacija taštog, sumanutog, nedokučivog i nepostojećeg, a lako zamislivog međugalaktičkog lagerfelda naša je i bez izbora ju kao i svi drugi ročnici nesretne, krhke i smrtne ljudske armije zadužimo rođenjem i bez obzira na sve pokušaje da se predstavimo božjim čedom što na duši skejta iznad svih ostalih bića i naša je koža kao i njihova krzna, njihove ljuske, peraje i njihova krljušt šivana za samo jedno putovanje i jednu destinaciju – grob. 

Dva i pedeset. Noć na Trešnjevci. Prošle su Sisvete, ušli smo u studeni i mrtvi su sve češće dio razgovora. Kao duljina dana. Kao sjene. Napunio sam četrdeset i šest. Broj se mojih izbora odjednom smanjio. Nema više raskršća i slobode. Nema više da skrenem i da se izgubim. Sve vodi tamo gdje i druge. Ona kraj mene spava. Ja zurim u spuštene rolete na prozorima. Pisao sam tekst o jugoslavenskom crnom valu, zaigrao se i zaboravio. Sad ležim i lomim noć. Iza roleta će se uskoro pojaviti prva svjetlost i probiti kurira s lozinkom, obećanjem i pozdravom komandanta i druga sutra. Uskoro će sunce početi da titra oko rubova i podsjetiti nas da smo, svako od nas, sami, sami u svojoj maloj privatnoj sobi panike, iza debelih, blindiranih vrata koja nas brane od napada i prigušuju intenzitet stvari. Kao da smo zaboravili kako na njihovoj opasnoj oštrici dešava se život. Prebirući filmovima o kojima sam pisao do neprepoznatljivosti miješam vlastita sjećanja i sjećanja na kadrove i boje i lica svih tih ljudi živih i snimanih davnih šezdesetih, katkad šareno, češće crno-bijelo. Brzo sam vidio Džimija Barku, njegovu mršavu figuru naslonjenu na zid poljskog šekreta u totalu, a zatim krupno oči Dragana Nikolića, otvorene i nepomične i sjenčane skorenom krvlju.

To me navelo na ljude koji su nedavno umrli. Prvo sam se sjetio zadnjeg – Nenada Flajhara, vječnog predsjednika linije 123. Iz komune sam izašao prije pet godina, a s izlaskom su nekako intenzivirale i smrti. Sada me popis prijatelja na fb-u na svakih nekoliko živih pozdravlja još aktivnim profilima onih više nema. 

Sve sto sam naučio u komuni i otkad sam vani je da nikad apstinenciju neću doživotno održati i da to ni nije najvažnije. I da ne diram heroin i opijumske derivate. 

Ono što me drži kad padnem je da slijedeći dan ne nastavim nego krenem ispočetka. To mi je prije bilo najteže jer puno lakše je prepustiti se i odustati. Čitav mozak navija za to. Grižnja savjesti i potvrda da si slab i da nema izlaza govori ti čemu trud i postane samoispunjujuće proročanstvo, zmija što si grize rep. I baš tad, kad se povratak i podizanje iz blata čini najteže i uzaludno, ja se uspravim i počnem opet. Uvijek od nule.

Oprosti ,ali drugog savjeta nemam. I evo sunca, dan smo bliže smrti, bolje spavati. Ionako nitko nikada neće znati kakvu sam muku trpio ni bol koju sam prolazio, ni četrdeset i pet noći koje sam proveo bez sna – a spavao sam sigurno jer bi se kazaljke pomaknule između dvije more i jer bih bez spavanja halucinirao, odjezdio daleko od normalnih i na kraju negdje umro kao progonjena divlja životinja.

No, ni ja neću nikada istinski spoznati tvoju bol i brojne uvrede i male i velike tuge koje ne daješ, ne pokazuješ i čuvaš ispod lijeve miške blizu srca ma koliko se proželi i ma koliko se voljeli. I zbog toga mi je najviše žao.

Tamo gdje mi je bilo jutro
tamo gdje mi je bila noć
Sada
Ništa

A gdje se ujutro nisam budio
ni noći čekao
Sada
Sve