nisu se kolači pravili
na selu
tad: nit prije, nit
poslije onog
rata
kopalo se oralo
ranom zorom
ustajalo čuvale krave
kosilo skupljalo
sijeno pojila stoka
kuhala pura u polje nosila
slanina, kuruza
repati luk i tvrdo
kuhana jaja
teško se radilo
šišali su ovce zimi
upredali vunu
komušanje kukuruza je
bila prilika za
upoznavanje momaka
ašikovanje
pušila je kriomice kukuruznu
svilu spalila
obrve jednom
pa onda ugledala djeda
udala se s osamnaest
s devetnaest rodila
tetku milenu
krajem rata
moju majku
nakon nje
tetku lelu
od supstance života
ispunjena od
viška radoznalosti
toplim lepinjama me ljubila
ubacivala drva u
peć pekla
kafu pa s kockom šećera
srkneš iz fildžana

zamamni komad
presnaca na
narančasto crvenom limenom
tanjuru se pušio
ispred mene za
stolom gutan
očima od sreće
moje i njene nježno
me usporavala gurala
viljušku u ruke
pazi vruć je nemoj
prstima
pričaj mi nek se oladi
pričaj kako je to
kad ideš
u disco
da mi je samo jednom
da provirim
a da me niko
ne vidi

Goran Babić čovjek je na svoju ruku. Dok su drugi naši pjesnici i pisci devedesetih išli u progonstva u skladu s tim kako su im zvučala imena i prezimena, jedini je Babić u progonstvu završio isključivo vođen svojim uvjerenjima. To je nešto prema čemu valja imati poštovanja. Ali od toga mnogo je važniji njegov golemi pjesnički i pripovjedački talent. Ova knjiga, ovaj od fragmenata i od dokumenata načinjen autobiografski roman, slika je raskoši tog njegovog dara. Za publiku koja se sjeća jugoslavenskih vremena, Vidno polje bit će podsjetnik na jedan zajednički odživljeni život. Onima koji se tih vremena ne sjećaju, Vidno polje bit će neočekivana a veličanstvena demonstracija ljepote i moći maternjeg jezika. Goran Babić veliki je pisac, predivna luda glava svih naših književnosti i one jedinstvene, samo njegove, jugoslavenske književnosti.

SLIKAR

Bila je ta jedna ulica, svuda sam joj tražio ime. Sumnjao u noćne cvrkute

Prehlađena sloboda. Napisano na kačketu devojčice na grafitu, do nje, zumbul
Neposađen

Kazaljke kvase vreme. Devojčica prolazi pored devojčice

Pola ulice osvetljeno, pola ulice sama polovina. Slikanje dečijeg rata

09.02.2025.

TI SI SUTRA

Ista kao i mi, koja s druge strane ima
drugu stranu

Pismonoša sakri crvenu, i predade,
začu se znak za sledeću stanicu,
i u dlanu osta samo
moje ime

Tiskalo me, bunilo me – isekoh ga,
ali njegovu kožu priših. Od tada u dlanu
nosim druga lica

20.10.2024. 

INTERPUNKCIJA

Haljina. Grajna i samonikla, skotrljala se
niz avliju
Nije se sećala svoga imena, noću, kada se dimije suše
Zamišljala je – sitnu kupolu, katna brdašca, i nesmotreno pošla ka
polju,
da ubere žito

15.01.2025.

Med

biti pčela;
imati jednu žaoku
sa kojom se treba braniti; i znati da
iako se odbraniš,
gineš

ili biti pesnik,
nemati žaoku
bez koje se treba braniti; i znati da
iako umreš,
živiš.

Sezona lova na patke

Tamo gde crnilo pod noktom opskrbi porodicu,
odatle sam ja.
na tim livadama videh lovce
što dvocevke duge, tiho pune.
iz visokih trava, na jug poleću
pirgave ptice. 

još pri prvom zamahu krila, oko ih kroz nišan vreba,
a već pri petom,
oborene leže na tlu.
jedna po jedna, padaju
i kvaču. 

pomislim:

svakog uzletelog ranismo na početku, jer
ako ne mogu ja, nećeš ni ti. 

Petak uveče, šetam Vilsonovim. U bašti restorana tamburaši: “Govori se da me varaš / i da ćeš me ostaviti / a znaš dobro da sam bolan / i da neću ozdraviti.“ Sjedam u baštu i naručujem pivo.

Da je ovdje, otišao bih kući i rekao: “Hajde, spremi se, vodim te na jedno mjesto.“ “Gdje“, upitao bi. “Nije bitno, hajmo“, rekao bih. Obukao bi se nabrzinu i izašli bismo i polako šetali, on s rukama na leđima, ja usporavajući korak, i došli bismo do bašte. Onda bismo sjeli, on bi naručio vinjak, ja pivo. On bi zapalio, ne bih mu branio da puši, svi smo mu branili, nismo trebali. Zapalio bih i ja s njim. Otpuhivali bismo dimove, polako, pred očima bi nam tekla bujica šetača pod krošnjama drveća kojem ne znam ime, nikad nisam naučio raspoznavati drveće, žuborila bi Miljacka među pjesmama, a pjesme bi se redale: “U tem Somboru“, “Fijaker stari, “Moja mala nema mane“, “Kada padne prvi sneg“…

Klimnuo bih glavom konobaru, pokazao na njegov vinjak i na svoje pivo – hajmo sve ponoviti – i pitao ga: “Kako ti pjevaju ovi?“ On bi rekao: “Odlično.“ On bi zapalio još jednu, ja ne bih više.

Po Petru Gudelju 

Ugledala ga prvi put
Ni pisati naučila nisam
Ni čitati naučila nisam 

Ugledala ga prvi put
Iz mora ga gledala
Sol mi oči pojela
Ugledala ga
Boga samog vidjela 

Gledala ga svakog ljeta
Dugih dvanaest godina
Od Baške vode do Brela
Od Makarske do Zagvozda

U Bosnu ga unijela
Kroz Bosnu ga nosila 

Prešlo sa mnom Duvanjsko polje
Prešlo Kupreško polje
Prešlo Lašvu 

Po njemu upamtila more
Po njemu upamtila zemlju
Po njemu upamtila sebe u zemlji 

Ugledala ga prvi put
U pjesmi 

Ugledala Boga

 za Petra Gudelja

Sad po mahalama cepkaju drva
Ljudi zanijeti dolaskom jeseni:
Miruhom cepanica
Na ulazima

Mahovinastom nadom –

Inače,
Ulice su tulske pune
Bijesa i metežne kad je žega

A zimi, Bože
U blizini tvojoj od snijega
Opuste i postanu tjeskobnije

Tu me ti, Jedini
Na bijelome papiru
Kad ustreba, sučekaj i – obistini

(2021)

Zijoti

Sahrana je sutra. Ljudi dolaze na žalost. Uz staru termoakumulacionu peć u uglu sobe rastu cekeri puni kafe, kocke, sokova i limuna.

U sobu ulazi Munira. Starica stara, hoda posve pogurena, kao pod pravim uglom, ali je kreta brza i živa. Mlađi se dižu i razmiču, Munira se smješta, naslanja na jastuke. Mala joj gospodstvena stopala ne sežu do poda. Vise sa nevisoke sofe.

U licu Munirinom starost se naopako okrenula u djetinju krepost: krupne smeđe oči, dvije krijesnice, okrugla rumen na obrazima i bezazlen osmijeh.

– Teta Munira, pa vi kako starite sve ste više nalik majci.

– Jesam, jesam, ali je majka bila još pogurenija.

Munirina majka preminula je u svojoj sobi. Zadnji su uzdah ispratili Munira i brat. 

Majčino se tijelo u jednom trzaju iznenada opustilo, a rahmetli majka sva se odjednom ispravila.

– Munira, Munira, vidi kol’ka nam je majka.

Pedro Lemebel: Moj nježni toreadore, Bodoni, Zagreb 2025.  

Jedna od nježnijih i ljubavnijih proza koje su se u zagrebačkim knjižarama mogle pronaći pred proljeće 2025. Mali, jedva sto i šezdeset stranica dug roman, stigao kao mȁna nebeska onima koji su, nakon što pročitaše i posljednju nepročitanu knjigu Roberta Bolaña, pomislili da je to kraj i da takvog pripovjedača, taj duh i taj pogled na svijet više neće naći. Pedro Lemebel doista je Bolañov jedva šest mjeseci stari brat – rodio se u studenom 1952, svijetom minuo 2015; skoro petnaest godina poslije Bolaña – ali je, za razliku od njega, bio još mnogo toga drugog, osim što je bio veliki pisac: likovni umjetnik i performer, građanski aktivist, borac za prava drugih i različitih, promotor LGBT kulture i njezinih identiteta, uvjereni latinoamerički komunist, vjerni prijatelj ikonične Generalne sekretarke Komunističke partije Čilea i borkinje protiv Pinochetove fašističke vojne hunte Gladys Marín, aktivist, amblematska figura, Kraljica na sceni, sve to bio je Pedro Lemebel, i bio je genijalan pisac. Na više načina i u različitim smjerovima, u više drugotnih i autsajderskih identiteta, bio je emancipatorska figura cijeloga jednog naraštaja. Premda je, kao i Bolaño, provodio život autsajdera, on je, i mnogo više nego Bolaño, bio sve suprotno od od toga. I ono što je čitatelju najfascinantnije, ono na čemu mu ja kao pisac zavidim: Lemebel je, premda je bio sve što smo nabrojali i još koješta što nismo nabrojali, bio, opet kao i Bolaño, totalni pisac, bio je sasvim i skroz u književnosti. Baš kao da ništa drugo osim književnosti i ne postoji.

“Moj nježni toreadore” (u sjajnom prijevodu Borisa Dumančića) društveni je, ljubavni i politički roman. I roman-kronika Santiaga u vrijeme kada je vladavina fašističke hunte u Čileu u fazi svoje dekadencije, kada se protiv Pinocheta buni i demonstrira, i pobijeđen je u ljudima strah. Glavni lik je Tetka, transvestit u godinama, već nelijepa i oronula, ali puna čežnje, strasti i ljubavi, ne samo za onog kojeg voli, nego i za svijet. Požrtvovna u zajednici, angažirana u pobuni, kod nje se možeš skloniti, pronaći utjehu, sakriti kompromitirajući materijal. Na neki čudan način, Tetka je zapravo brehtijanski lik, u njoj se sabiru ideje epohe, osim što je živo čeljade Tetka je misao bunta i otpora, pa još u narodu i na sceni, u vrijeme, u kulturi, na kontinentu na kojemu se bunt i otpor baš naročito i ne honoriraju. Lako je Brechtu u Europi (pa i u Americi!) u njegovo vrijeme bilo biti Brecht. Lemebelu bilo je krajnje zajebano. A Tetki – u kojoj možemo, premda vidjeti Lemebelovu osobu, ali da s time ne pretjerujemo – bilo je još gore. Pritom, Tetka se izdržava tako što veze stolnjake za stolove bogatijih santijeških gospođa, uglavnom generalskih hanuma. U tome je dobra i temeljita…

Njezina pripovijest izmjenjuje se s pripoviješću diktatora i njegove žene, opskurne ali i krajnje karakteristične čileanske prve dame Lucije Hiriart de Pinochet, koja je, za razliku od muža, potekla iz fine i vrlo bogate familije. Uvođenje takvih likova u roman rizičan je književni postupak. General je u stvarnosti, naime, markantan primjerak fašističkog ološa, čija će udovica živjeti punih 98 godina, i imat će mnogo problema sa sudom, kako zbog neplaćenih poreza na milijunske dolarske iznose, tako i zbog pljačke desetina milijuna dolara, koje su zatim ulagane u nekretnine. Takve je likove teško kontrapunktirati bijednoj stvarnosti društva koje su upravo njih dvoje učinili tako bijednim, jer se na takav način naprosto stvara loš romaneskni tekst.

Ali Lemebel je genij: on čileanskog masovnog ubojicu i njegovu bešćutnu i hladnu ženu, koja je adorirala svakom zlu i nepočinstvu muževljeva režima, a usput je krala i pljačkala, prikazuje kao ostarjeli luckasti par, čije je bezmjerno zlo prosto kao i svaki drugi malograđanski hir. Za njih pisac ima jednako razumijevanje kao i za Tetku. Oni su samo druga strana iste šašave i strašne stvarnosti. Najprije su je takvom stvorili, da bi onda i sami postali njene žrtve.

S kakvom samo nečuvenom ljupkošću pisac opisuje kako su njih dvoje išli u Madrid, na sprovod Francisca Franca, i kako se u Madrinu Pinochet zapalio da kupi pištolj za koji mu je trgovac tvrdio da je pripadao Hitleru, osobno. Takvih je, Hitlerovih, pištolja u istoj trgovini bilo bezbroj. Pa kako su htjeli posjetiti južnu Afriku, računajući na blagodat aparthejda, sletjeli su, izašli na aerodromsku pistu, ali onda su ih vratili nazad u avion. Pa kako Pinochet zamišlja živoga sebe na vlastitom sprovodu…

Kakva knjiga, kakav pisac!

Pederska književnost

Nije, recimo, dobro kada se Lemebel svodi na nekakvu LGBT književnost, kao što općenito nije dobro kada se velike spisateljice i pisci svode i svlače na njihove partikularne identitete i pripadanja. To ih naprosto čini manjim. Biti spisateljica ženskog pisma, biti pederski pisac, biti afroamerički, indijanski, migrantski, manjinski pisac nužno je manje i neznatnije od – biti pisac. Biti pisac jedne velike književnosti, kojoj pripadaju i koju baštine svi istinski pisci jednog jezika. Lemebelovom građanskom, političkom i LGBT aktivizmu ne samo da ne škodi to što je on veliki pisac velike svjetske književnosti, a ne samo pisac LGBT književnosti, nego mu i koristi. Naša čitateljska imaginacija je čudovište sačinjeno od svih zamislivih identiteta.

Strategija riječi

Tetka, govoreći o sebi, koristi muški i ženski rod. Već kako joj kad zatreba i kako se kad osjeća. Čovjek na to ima pravo. Na koncu, čovjek se ne osjeća u svakom trenutku isto. Lemebel riječima koje su inače kompromitirane kao uvredljive vraća dostojanstvo i nevinost. Ili koristi njihov sarkastični, ironični, groteskni potencijal. Tako se i Tetka može zvati tetkom. Jer on doista jest tetka, u tom značenju riječi koji je u jezik najprije stigao preko uvrede. A onda je u toj skurilnosti pronađen trag nježnosti i ljepote. Riječi ne mogu biti uvredljive. Uvredljiv je samo način na koji se riječi koriste.