Priča o svjetlu se ponavlja svake godine.

Plamičak savjesti krene na put oko svijeta.

Iza sebe ostavi betlehemski mrak.
U kojem se dozivaju djeca Aušvica i djeca Gaze.

Najveći pripovjedač je ono svjetlo koje se ugasi
da bi se na nekom drugom mjestu upalilo.

A ima mjesta. I svjetla.

Za djecu i ljude.

Samo nema čovjeka.

Da ga vrati kući.

Nebo iznad Bosne, jutro 2. aprila 1945. 

Prije nego što smo ispustili drugu bombu, tačno u sedam sati i trideset osam minuta, iz baze je stiglo naređenje da se operacija prekida. 

Šteta, rekao je Alban, koja jebena Šteta. 

Vidio sam ljude kako trče niz čaršiju, pokraj bezistana i Slatkog ćošeta, pa niz Sarače. Učinilo mi se da nisu u uniformama. Valjda su kasnili u sklonište. Zatim sam aparat vinuo prema nebu, znao sam da dolje ispod ostaju Dariva i Bentbaša, put prema Palama i Romanija, nad kojom pravimo krug i vraćamo se prema jugu. 

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta. 

Nisam siguran je li to već rekao, ili mi se samo čini. Žao mu je što nećemo nastaviti. Zapisuje koordinate na kojima trebamo ispustiti preostale bombe. Uz nenaseljene planinske kose, nad Neretvom i nad morem. 

Nad livadama istočno od Glavatičeva ispustili smo prve dvije. Tu u blizini dundo Franjo je prije rata držao svoje košnice, sve dok 1934. nije zavladala pčelinja kuga i pomorila rojeve. Bio je kraj augusta kada nas je vodio da sahranjujemo pčele. Dragan je imao osam godina, Mladen trinaest, a ja sam bio najstariji, bilo mi je sedamnaest. I jedini se nisam plašio pčela. Njih dvojica, iako su mu sinovi, premirali su u strahu od uboda. Uzalud bi dundo Franjo uzimao pčelu u ruku, pokazivao da pčela ne bode iz čista mira. Mene je na Glavatičevo vodio da uza se ima nekog svoga dok ih bude sahranjivao. 

Do Konjica smo išli vlakom, a dalje nas je na kamionu vozio dundov prijatelj. Zvao se Franz Sternberger i radio je kao inžinjer u Šipadu. Bio je rodom iz Frankfurta, ali je život proveo u Konjicu i Jablanici. Imao je ženu Anđu, koju je doveo iz Kreševa. Ona bi uvijek ispekla krompirušu za puta. Jednom sam je, kao mali dječak, valjda nisam navršio ni pet godina, gledao kako razvlači jufke, šakama gnječi tijesto, pa ga rasteče preko stola. Na rukama je imala tetovirane križeve, modre kao tinta. Poslije smo sjedili na ledini, Franz, dundo i ja, i nisam htio ni okusiti krompirušu. 

Zašto, bolan, nećeš, da nisi bolestan?, pitao je Franz. 

Dundo mi je prislonio ruku na čelo, da vidi imam li temperaturu. Bio se zabrinuo. 

Hajde uzmi, meni za ljubav, samo komadićak, navaljivao je Franz. 

Neću i neću i neću, rasplakao sam se, jer sam bio gladan, a pita je mirisala. 

Pa zašto nećeš?

Zato što je prljava!

Šta je prljavo?, iznenadio se dundo. 

Pita je prljava od tinte, odgovorio sam. 

To ih je tako zainteresiralo da su zaboravili i zašto smo došli, batalili su i košnice i vrcanje meda, nego su me satima gnjavili i mamili da kažem kako je to pita prljava od tinte. Prvo se nisam dao, jer sam znao da na dobro ne može izaći, a onda je Franz izvadio dva dinara iz džepa, stavio ih pred mene i rekao: 

Tvoji su, ako kažeš! 

Počeo sam zaobilazno, kako me je dundo Vilko vodio sa sobom na posao, u direkciju željeznica, pa mi je dao list papira, jastučić i pečat, i rekao: Ajde, dedera sad ti muhurlejiši, da vidimo jesi li za činovnika prvoga ili drugog činovničkog reda! I kad sam vidio da moj pečat ostavlja ista krila na papiru, ista slova iako ne znam čitati, i isto je okrugao kao njegov, oduševio sam se pa sam tako muhurlejisao sve dok dundo Vilko nije posvršavao sve poslove u kancelariji. I naravno, prsti su mi ostali zamrljani tintom. 

Ne prinosi ruke licu, ako Boga znaš, zavapio je tad dundo Vilko! Ko lizne tintu, taj se namah razboli od kuge. 

Eto, rekao sam, dundu Franji i Franzu, pita je prljava od tinte, a vas dvojica ćete dobiti kugu jer vam dundo Vilko nije rekao da se od tinte dobiva kuga. 

Njih dvojica su se najprije zgledali, dundu ama baš ništa nije bilo jasno, ali Franzu je na koncu sinulo pa se počeo smijati, Glavatičevo je odjekivalo i grmilo od njegovog smijeha. A kad se konano smirio, dundu je nešto rekao na njemačkom. Spomenuo je Anđu i pružio svoje dlanove prema nebu. Dundo Franjo me je ljutito pogledao, pa se zacrvenio i uhvatio za glavu, a Franz ga je grlio i govorio: 

Ima mali pravo, moja je Anđa dušu dala za kancelarije. 

Sutradan, dok smo se vlakom vraćali u Sarajevo, dundo Franjo mi je objašnjavao šta su tetovaže. Rekao je da se tetoviraju mornari, da ih, ako se utope u oluji, familija mrtve može prepoznati. Neki drugi se tetoviraju iz obijesti, a žene u Kaknju i Kreševu tetoviraju se da nešto ne zaborave. Ne zna se šta ne smiju zaboraviti, jer je to nešto davno zaboravljeno, pa se danas tetoviraju samo zato što znaju da su njihove matere i babe bile tetovirane. One isto ne pamte o čemu se tu zapravo radi, o kakvoj tajni, ali su tetovane vidjele u svojih baba i matera. I tako, ono što se ne smije ni za živu glavu zaboraviti, zaboravljeno je tko zna kad. Ništa mi nije bilo jasno, osim što sam naučio da se od tetovaža ne dobiva kuga. 

I opet je mirisala Anđina krompiruša, dok nas je Franz, krajem augusta 1934. vozio da sahranjujemo pčele. Dundo Franjo je šutio i gledao niz prašnjav put, Mladen i Dragan su se svađali tko je kakanjac, a tko usranac, jer je jedan rođen u Kaknju, a drugi u Usori, dok je Franz iz kabine na sav glas pjevao neku njemačku pjesmu. Čini mi se istu onu koju su, nekoliko godina kasnije u filmskim žurnalima, pjevali Hitlerovi vojnici. 

Bio sam još dječak, taman onoga uzrasta kada si, po prvi i posljednji put, u stanju jednako razumjeti dječji i odrasli svijet. Znao sam zašto se njih dvojica svađaju, i rado bih se uključio u njihovu svađu, a znao sam i zašto je dundo tako tužan. Njemu su pčele bile malo manje od rodbine i prijatelja, a malo više od ostalih ljudi na svijetu. I sad ih ide sahranjivati. Nisam razumio samo Franza, ali ni od samoga sebe, nesretnik, nikada neće razumjeti. 

Dundo je otvorio košnicu. Stajao je malo zagledan u mrtvi pčelinji svijet, pa bi je zatvorio i nastavio do druge. 

Nakon što je obišao posljednju, samo je digao ruku, a mi smo, bez riječi i pitanja, krenuli prenositi košnice na sredinu livade. Mali Dragan je s dundom sakupljao suho granje, bilo je vedro, zrak je bio kao kristal u prstenu, nisu se čule ptice. Zapravo, ništa se nije čulo. Svečaniji trenutak nisam doživio. 

Kada je planula lomača, i proširio se miris meda i voska, pomislio sam zašto tako ne može mirisati u crkvi. Tamjan nije Kristu drag. Tako su mi krenule suze. Dundo je plakao, plakao je Franz, i Mladen. Dragan je stajao nekoliko metara od nas i gledao u vrhove cipela, kao da je loptom razbio susjedov prozor i sad čeka da se otac vrati s posla. 

Eto, tako je to bilo krajem augusta 1934, bistrog i čistog dana kada smo sahranjivali dundove pčele. Košnice više nije postavljao kod Glavatičeva, nego se prebacio na Romaniju, jer je bliže Sarajevu. Franz je uskoro otišao u penziju, a nije od toga prošlo ni pola godine, kad li se Anđa, prava zdrava, srušila mrtva dok je u vrtu brala salatu. Srce, rekli su. Njemu je nakon toga prahnulo da bi se vratio u Frankfurt. Na dopisnicama koje je svakoga mjeseca slao dundu je u prvo vrijeme pisalo: “Dragi moji, ja sam vam dobro! Kada ćete mi u vizitacije, uz Majnu, na pivo i kobasice?” Poslije je pisalo samo: “Dragi moji, ja sam vam dobro!”, da bi na zadnjoj dopisnici koja je stigla stajalo: “Dragi moji, najdraži Franjo, treba li ti šofer za Glavatičevo? Ako treba, misli na mene, ja bih došao.”

Bilo je to pred Božić 1940. Dundo Franjo je čitao Politiku, vijesti iz svijeta, slušao je Radio London, a mene bi, kad sam dolazio iz Beograda na dopust, pitao je li istina. Valjda jest ako tako piše, odgovarao sam. Pa šta će biti s Franzom? Ništa, rekoh, isto što i s drugim Nijemcima. E, jadan Željko, pa nije ti on pravi Nijemac. 

Sredinom aprila 1941. dundo Franjo je s prozora svoga stana gledao kako ustaše razbijaju židovski templ. Pričao mi je o tome kada sam prvi puta došao iz baze u Rajlovcu. Tetka Olga je iznijela govedsku juhu, zveckao je srebrni escajg po porculanu, a on nije prestajao. 

Dundo, a zašto ti to meni govoriš? 

Ustao je od stola, odmakao zavjesu s prozora i mirno, sasvim mirno i tiho, rekao je: 

Dođi, pa vidi šta je ostalo!

Dundo, ja sam samo domobranski pilot.

Nakon ručka je otišao na posao, bio je dežurni u direkciji željeznice, a meni je ostalo još dva sata do povratka u vojarnu u Rajlovac. Ležao sam na otomanu, tetka Olga je heklala u fotelji, Mladen i Dragan su bili negdje vani. Šutjeli smo baš onako prisno, kao što šutiš s ocem ili majkom. I onda je u neka doba, ne dižući glavu od igle i konca, onako u miru, da ne znaš brine li se, ili se gorko šali, progovorila: 

Vani rat, a on ti povazdan samo kune pčelinju kugu, onu iz 1934. Veli, da nije bilo toga, nikad ne bi rasturao košnice na Glavatičevu. A Franz bi ostao u Konjicu, jer bi imao društvo i jer bi mu bilo nezgodno ostaviti ga bez prijevoza. Ne bi se vraćao u Njemačku. Eto, to ti moj Franjo vergla bez prestanka. E pa, majka mu stara, gdje je to pčelinja kuga ubila čovjeka! 

Ispustismo tako dvije bombe kod Glavatičeva, jednu ćemo u Neretvu, a ostale ćemo nad morem. Sve bi bilo lako i sve bi prošlo za ne upamtit, da nije one koju smo bacili na bivšu Zemljoradničku štedionicu, ispred koje je bio sat, pred kojim bi mi, dječaku, dundo Franjo uvijek govorio: 

Puno je sati, ubit će nas tetka ako zakasnimo na ručak! Muči me ta bomba, na koga je pala i gdje je eksplodirala, kao {to dunda muči pčelinja kuga. Ne možeš si pomoći, čim počneš tako misliti. A nisi balvan, niti si Alban, pa da ne misliš. 

Šteta, rekao je, koja jebena, jebena, jebena šteta! 

Pod nama se zelenila Neretva, po boji joj se vidi da je gotov rat. Jutros baš nitko po nama nije pucao. 

(Iz romana “Gloria in excelsis”)

Arhitekt Dragan Bijedić jedan je od onih koji u javnom prostoru ostavljaju znakove u pravom smislu riječi. Dakle, sve ono suprotno današnjoj praksi generičkih kutija sa vratima i prozorima u različitim bojama ili još gore, terora kupe kanalice poratnog, novokomponiranog Mediterana na hrvatskoj obali. Ako je to definicija arhitekture, u ovom slučaju podcrtana je sa mnogo strasti, jer je njena estetika takva da zahtijeva zauzimanje stava, nema mjesta ravnodušnosti. Njegovo ime izravno je vezano za dvije zgrade koje su u međuvremenu postale dio urbane mitologije, kolokvijalizma, urbanizma i reperi koji uvjetuju svoju okolinu. To arhitekta pretvara u redatelja svakodnevice i bezbrojnih scenarija improvizacije ljudskih života. Prva od tih zgrada je ona koja mi je najbliskija: dovršen neposredno pred izbijanje rata devedesetih godina, neboder Privredne Banke danas poznat pod nazivom Staklena banka. Iako je, kad se sve zbroji, provela više vremena bez svoje staklene ovojnice nego sa njom, u trenutku kada je dovršena bila je to prva curtain wall visokogradnja u Hercegovini. Budući da je Mostar, historijski gledano, grad horizontalnog urbanizma, bila je ekscesna gotovo koliko i pariški Tour Montparnasse, nakon kojeg je sva pariška visokogradnja protjerana u četvrt La Defense van Hausmannova historicističkog „prstena“ kako ne bi ometala svjetski poznatu panoramu nad kojom stoluju zvonici Notre Dame. To je lekcija i za ovaj grad ispod čijeg najljepšeg i najpoznatijeg mosta stoje skalamerije skakaonica i zip line za turiste. 

Kao da se grad događa oko Mosta umjesto, kao što bi bio red, na njemu. No to je tema za neke druge, kompliciranije i duže diskusije. Ova zgrada bila je simbol svojevrsnog obećanja budućnosti koja nikad nije došla. Simbol onoga što nas je barem simbolično, činilo vratima Europe ka Sovjetskom savezu, umjesto stražnjeg izlaza u koji smo se u međuvremenu pretvorili. Drugim riječima, jednom antemurales, uvijek antemurales, čega ili koga god. No to je, kulturološki gledano,  jedina kontinuirana uloga ovih prostora. Staklena banka, izgrađena pored bivše robne kuće HIT, nagovještaj budućnosti zemlje o čijim vitrinama ruska nobelovka Svetlana Aleksejevič sanja u romanu Second Hand Time. Nagovještaj koji se urušio eksplozijom cisterna blizu kasarne Sjeverni Logor 3. travnja 1992. godine, zloguko zvono koje je označilo početak sukoba u Mostaru. Osim brojnih ljudskih žrtava, najpoznatija ratna žrtva ovog grada svakako je Stari most, koji je srušen 9.11.1993. godine. Ironično, osam godina kasnije, na obrnuti datum, 11.9.  srušen je njujorški World Trade Centar. To je označilo kraj jedne epohe ne samo u Americi, nego i u svijetu zbog globalnog kulturno-političkog domino efekta koji je uslijedio. Bijedićeva Banka u Mostaru odraz je iste estetike koju je imao srušeni kompleks u New Yorku. Internacionalni stil čiji su glavni protagonisti bili Mies van der Rohe i Philip Johnson, čiji je Seagram Building arhetipski primjer nebodera kakvi su u međuvremenu osvojili cijeli svijet, od Mostara do Manile.

No ono što modernu arhitekturu Mostara čini jedinstvenom jeste sklonost autentičnom lokalnom narativu i osobnim pričama. Ugljenov hotel Ruža bio je prepun metafora Mediterana i Hercegovine. Na njegovom mjestu sada stoji glomazni hotel Mariott koji je čista suprotnost od prozračne i organske poetike prethodnika. S druge strane, Staklena banka po nekim izvorima ima mnogo osobniju, drukčiju priču. Naime, otac njenog arhitekta bio je Džemal Bijedić, jugoslavenski političar koji je svojom strategijom razvoja Hercegovinu urbanizirao više nego svi prije, a bome i nakon njega. Premijersku funkciju preuzeo je 1971., ali je tragično stradao u avionskoj nesreći 1977., čime su vjerojatno neke buduće dobre ideje propustile realizaciju. Nažalost teško je reći kako bi utjecao na ratove devedesetih godina da je imao priliku. Banka u centru Mostara, kraj buduće nove zgrade HNK, stoji kao jedan veliki nadgrobni spomenik jer iz određenog kuta gledanja, podsjeća na avion koji uzlijeće u visine, memento gubitka ne samo jedne političke figure nego i vlastitog oca. Njen graditelj nije dočekao obnovu, umro je u listopadu 2024.g., a betonski kadaver na Španjolskom trgu je ostao kao golema osmrtnica, oproštajno pismo koje nikad nije ispisano do kraja. Odgovornost za obnovu preuzela su federalna ministarstva koja će ovdje useliti kada joj se vrati stari sjaj. Dok se to ne dogodi, i dalje će koristiti kao veliki atelje muralistima koji iz cijelog svijeta dolaze kao gosti Street Art Festivala, a preostale ožiljke prošlosti korak po korak krpaju bojama i figurama. Obnovljena naselja pretvorena su veliki muzej murala na otvorenom, a na fasadi Bijedićeve zgrade sada su ikonički slogani „zavadi pa vladaj“ i vrati mi moje krpice. Nije isključeno da su krpice sinonimi za njene brojne prozore, stakleni plašt koji se na starim kolor fotografijama ljeska na mostarskom suncu. 

Kao što pripitomljavamo pse i mačke, jednako tako pripitomljavamo grad, prisvajajući ga kroz ključ jezika u kojem se formalnosti izvrću u nešto pitkije i opipljivije: kvart sa suptilno zaobljenim balkonima su nazvali Sisarama. Banka dobila je svoj drugi nadimak dobila zbog  izduljene, oštre siluete po čokoladi Toblerone, iako taj toponim čujem mnogo rjeđe. Svoju sudbinu i identitet dijeli sa ovim gradom, obilježena terminologijom destrukcije: na aplikaciji Google Maps nazvana je Sniper Tower, što je prikladnije za scenu iz nekog američkog akcijskog filma iz osamdesetih. Njeni zidovi svjedok su ljubavi i smrti istovremeno: mjesto za tajna noćna ljubakanja tinejdžera, skrovište beskućnika i posljednja stanica samoubojica. Fotografija Ljubomira Bogdanovića, najpoznatijeg od tih gradskih nesretnika, sa golubom u ruci, navodno još visi u obližnjem lokalu. Sada kada apokaliptični pejzaž centra grada poprima znakove nekog novog, drukčijeg vremena, ona i dalje stoji kao sablast sa koje su cigani ustrajno skidali repromaterijal za preprodaju. Ostala je kao Silversteinovo Dobro drvo, koje nema više šta da nam da jer joj je naša glad za profitom i osvetom uzela posljednji komad dostojanstva. Ili barem dok se nisu pojavili umjetnici koji su joj udahnuli novi duh. Na mjestu nesreće u New Yorku sada stoji Ground Zero, memorijalni prostor okružen arhitektonskim gigantima američkog kapitalizma čiji inat para nebo nad Manhattanom. Ova zgrada je poput Titanika, plovila vrlo kratko prije nego što je udarila u smrtonosnu santu leda.

Pitanje je što nosi budućnost: mnogi Mostarci od početka gradnje se odupiru i samoj koncepciji ovog projekta: previše strši iznad gradskog parka iz kojeg je u međuvremenu otišao Fijolićev famozni Bruce Lee. Nevoljeno ružno pače nadvisuje panoramu pseudomaurske zgrade Gimnazije Alekse Šantića, koji je oživio u obliku murala na trgu, na fasadi jedne gelerima izraubane fasade gdje su, u ingenioznoj ideji, gelerski krateri oslikani kao zvijezde među kojima lebdi astronaut sa licem Alekse Šantića ispod kojeg u potpisu stoji svemir je električni krastavac. Točka na i ovog bizarnog mizanscena je plato na kojem je, u maniru kazališne scenografije,  jedan španjolski vojni arhitekt isprojektirao nešto što se može opisati jedino kao prostorna sabotaža, iscjepkana stubovima, klupama, fontanom, zelenilom i otužno napuštenom šahovskom pločom. No jednako kao i voda, i takva arhitektura prije ili kasnije pronađe put do ljudi koji je ne zaobilaze. Skejteri među zidićima treniraju letenje na dasci, penzioneri listaju novine na klupama.  Duboko u grmlju jedan beskućnik krije kofer nepoznata sadržaja koji uvijek nosi sa sobom, kao da je cijeli grad jedan ogromni aerodromski terminal. Na jednom od ulaza Bijedićeve zgrade napisano je svi mi živimo pod istim nebom, svijetloplavom bojom. Malo gdje je to toliko očigledno, a tako skriveno.

Drugi projekt koji se vezuje za Dragana Bijedića je sarajevska zgrada Papagajka, koja za razliku od primjera iz Mostara živi punim plućima na obali Miljacke. Jednako kao i njena ovdašnja sestra, i ona je pravi landmark, ikonička arhitektonska gesta koja se ističe koloritom, morfologijom i gabaritima. Njen idejni tvorac je Mladen Gvozden, a gorenavedeni je sudjelovao u projektiranju. Ljetos sam proveo ugodan vikend u Sarajevu, u stanu u blizini Papagajke, čiju je postmodernu estetiku bilo lako prepoznati, odakle i dolazi njen nadimak. Njen šareni plašt tek je djelimično staklen, a u kutovima se kriju zavojita vanjska stubišta, lođe, asimetrični prozori, karikaturalne žute vertikale koje kao da su smiju u oči zvonicima i minaretima. Te vertikale modernizma nisu mogle znati da će duhovi prošlosti ponovo zavladati panoramom koja je nakratko pripadala njima. Poratni kič neoosmanskih džamija čiji je duh dalje od duše bosanskog islama nego zemlja od mjeseca, kao što je i vrijeme iz mašte arhitekata kao što je Dragan Bijedić prekriveno prašinom neznanja. Paradoks tim veći što su njihova ostvarenja i dalje jednako impozantna, čak i među znantno većim vertikalama izgrađenih u zadnjih dvadesetak godina. Od sarajevskih blizanaca Mome i Uzeira i Magaševa elegantnog Historijskog muzeja pa sve do Kadićeva mnogo starijeg nebodera na Ferhadiji. Kadić je, jednako kao i arhitekt Staklene banke, svojim djelom povezan sa gradom na Neretvi, gdje je projektirao nekadašnji Dom mladih, u kojem sam položio pionirsku zakletvu. To je još jedan od, nažalost skrivenih, mostova između srca Bosne i srca Hercegovine. 

Činjenica je da, štogod mislili o ovim zgradama i njihovim autorima, dugujemo revalorizaciju i smislenu obnovu, inače ćemo upasti u rupu predmodernog okajavanja vlastite prošlosti kao što se desilo u Berlinu kada je rušenje bivše Palače republike DDR izazvalo veliku javnu raspravu podijeljenu na dva tabora. Jedni su priželjkivali restauraciju carske palače Stadtschloss na čijem je izvornom mjestu gorespomenuta izgrađena. Simbol komunističke moći čija je estetika među berlinskim hipsterima danas ponovno cool. Unatoč tome, danas tamo ponovno stoji grandiozna restaurirana rezidencija u koju su pobacani kulturni sadržaji jer je, valjda, trebalo nečim opravdati toliki novac uložen u preporod onoga što je vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u tom gradu izbrisalo s lica zemlje. U vjekovječnoj težnji za pomirenjem različitosti, Stadtschloss je dobio jednu novu fasadu koja suptilno aludira na neki ledeni sibirski kazamat. No odgovor na pitanje mostarske ostavštine Dragana Bijedića ne bi smio biti tako rezolutno raskidanje sa originalnim identitetom prostora, nego obnova jer se bojim onoga što bi je u novom vremenu moglo zamijeniti. Sjetimo se što smo bili kako, radićevski rečeno, ne bismo opet srljali kao guske u maglu kiča. Inače će trud ljudi koji su modernizirali siluete gradova kao što su Mostar i Sarajevo biti reducirane na nostalgične foto albume po društvenim mrežama. Poput stolačkog arhitekta Emira Buzaljka od čijeg je rada ostalo malo, iako se edipovski trudio oteti identitet svoga grada iz kandži devastacije. Sve dok se mostarski spomenik tragediji jednog društva i jedne obitelji ne makne s mrtve točke, srce grada ostati će u limbu između zareza i točke. Dvoboj između čovjeka i njegove prirode.  

13.12.2024.

D. Karakašu i B. Ankoviću

Na obali rijeke Tenne
U logoru Fermo
Italija
Hrvati kuju planove povratka
Šapću u šiframa
(Kad kažu Amerika misle na Hrvatsku)
Napajaju se glasinama
Što teku odasvud
I donose nadu u izbavljenje od poraza
U sudačkoj nadoknadi

Na obali rijeke Tenne
Srebrni odbljesci mjesečine o vodu
Načas se zalede na licima
Crnih
Sivih
Bijelih
Kako su ih razvrstali britanski stražari
Koljači psihopati fanatici
Borci službenici intelektualci
Žene djeca starci
Čekaju pravi čas
Hrabre jedni druge
Kao i uvijek
Zauvijek
Vjeruju varalicama

S one strane mora
Šume su pune naših
Ko šipak zrna
Krv iz njih samo što ne prsne
Po visoravnima u cvatu

Via carraria je kolski put, utabana ili popločana staza kojom idu kola. Zatim i pista, trkaća staza, nadmetalište za borna kola, dvokolice vučene prvo konjima, a kasnije konjskim snagama koje se oslobađaju unutarnjim izgaranjem. U romanskim jezicima carriera (carrera, carrière) i danas označuje utrku svake vrste. Pa tako i karijeru, utrku posebne fele. Čovjek „s karijerom“ je onaj koji je u toj trci dosegao neku od čelnih pozicija u nekoj od liga neke od branši, u nekoj slučajnoj kapi u sivome moru slučajnosti. Karijerist je onaj koji toj poziciji podređuje ostale sfere svoga i drugih života. To je pozicija koja donosi imetak i ime. Porivi koji nagone stremljenju k njoj jesu slavohleplje i srebroljublje, u različitim omjerima. No dublji razlog jest realizacija identiteta. Imaginarna, dakako. Ako imam karijeru, netko sam i nešto. Ostvaren sam. Uvažen. Opravdan u svojim očima. Izbavljen iz ništavila, iz prosjeka, iz malenosti, iz samoće koja me ništi. Ulagao sam, i vratilo mi se. Imam ulogu. Postigao sam uspjeh, i s njime se sada lijepo mogu poistovjetiti. Najprije sam bio najbrži u utrci spermija prema jajnoj stanici, sada sam uspješan u još jednoj utrci: dvostruki pobjednik. Žrtvovao sam štošta, i isplatilo mi se. Rijetko mi pada na um da sam žrtvovao sebe sama.

Danas se često govori o izboru: ljubav ili karijera. Hoće li se harmoničan brak, sebedarje, ostvareno jedinstvo, uspostava toplog doma, posvećenost djeci, ili pak uspjeh u poslu, napredovanje na društvenoj ljestvici, imetak, stjecanje položaja i priznanja, izlaz iz anonimnosti. Produbljene, alternative su sljedeće: slava ili uspjeh. Pri čemu slava ovdje ne znači ono što se izvitoperilo sve do fame o „zvijezdama“ koje umjetno svijetle pod umjetnim osvjetljenjem. Slava jest gloria, neugasivo blistanje – sjaj u očima Božjim, vjerovalo se u Njega ili ne. Takav sjaj znači ustrajno razgaranje jedne iskre u duši, duši za čije ime možda zna tek jedno jedino pamćenje, ili čak nijedno. Obesmrćivanje, bilo kuhanjem jedne povrtne juhe ili pisanjem jedne simfonije ili predanom i bezuvjetnom ljubavi spram barem jednog bića. Sjaj kada netko iz godine u godinu uzgaja slasnu jarkocrvenu rajčicu i donosi je bližnjima na stol, kada žena doseže vječno kroz prolazno i kada podiže djecu koja će postati uspravni ljudi i koja će svoju djecu dovoditi k njoj da im je pomaže uspravljati u svojoj do kraja sazreloj mudrosti. Kada netko svira jedno glazbalo tako da glazbalo svira njega i da on jest glazba sama i da glazba bivaju i oni koji to slušaju i čijim slušanjem svijet sebe sama čuje i zahvaljujući tome suzdržava se od samorazaranja. Kada netko ustrajno donosi patećim ljudima osmijeh, kada sjaji tako da ih spašava od tmine oko njih i u njima, tako da spašava umlje od bezumlja, stvari od rastakanja, biljke od uvenuća, životinje od patnje i ljude od toga da ne budu tek stvari, biljke ili životinje. Takav, eto, sjaj, takva slava uznesena nad ispraznost i iluzornost, takva gloria, koju mogu vidjeti možda samo malobrojni, samo oni koji je žele vidjeti, ili pak nitko, pa što, pa ništa.

Uspjeh, s druge strane, jest jednokratna realizacija. Gloria mundi. Postignuće lišeno obzira. Zaokruženje u jednom djeliću svemira. Uspješno obavljen posao, uspješno zavođenje, sportski uspjeh: u jednoj niši biti brži, viši, jači. Pobjeda u utrci, ratna pobjeda. A „tko govori o pobjedi, izdržati je sve“ (Rilke) – i to „sve“ jest slava. Pobjeda je pak jednokratna, i ona je uspjeh, puki uspjeh, osvajanje prostora koji se drugom oduzima a živi od očiju drugih. Uspjeh, karijerni uspjeh, karijerna realizacija, jest ispunjavanje uloge a ne ispunjavanje sudbine. Posrijedi je dakle domet na utabanoj stazi, na popločanom putu kojim se ide kao što galopira konj s onim štitnicima za oči, bez obaziranja, gazeći sve pred sobom, ne gledajući lijevo ni desno a najmanje gledajući prema unutra, prema bitnoj mogućnosti istinskog identiteta, da ne kažemo autentičnosti (gotovo izumrla riječ). Trkač ni u trenutku ne pomišlja na smiješnost te trke, na propadljivost i prolaznost i besmislenost, samo što više, brže i jače, pa se može doći i do otkrića… Ali to otkriće opet je samo zadnji dosegnuti kamen na putu što su ga taracali uspješnici, to je novost koja mami uzdah ali nije proboj, nije skretanje s popločanog puta u odistinski neznano, nije novost kojom se svijet obnavlja i kojim mu se smanjuje patnja i vraća blistanje i zanos, nego je jedan vrh jedne ljestvice, jedno zaokruženje, jedno jednokratno uzvisivanje, važnost i uvaženost, komični trijumf jednog spermija, odrađena uloga, jedan obavljeni posao ili stotine njih zbog čije se obavljenosti zaboravlja sav sjaj, sva gloria, jedan, na kraju krajeva, pričin. Jedna karijera, jedna pobjeda u kojoj sam se izgubio, u toj prašini što je podiže deset tisuća bornih kola u nesmiljenom nadmetanju.  

Zaključak je jednostavan: karijera upropaštava čovjeka, a karijeristi upropaštavaju čovječanstvo: jer ga umataju u privid, reduciraju, obesmišljuju, banaliziraju i zasljepljuju odgajajući sebi slične, uzgajajući laž i uznoseći sljepilo i apsurd utrke namjesto potrage za autentičnom slavom. 

Obrazloženje žirija o odluci da knjiga “Rat”, pisca Miljenka Jergovića, bude uvrštena među finaliste nagrade Fric:

Jergovićev Rat fantastično je biće koje se izražava eksplozijom. Otud jezik fragmenta i ekstremne poetske okrutnosti priča kao niza šrapnela. Taj rat kao ultimativni pripovjedač našeg svijeta ujedno je i dijete koje ne razumije svoju razornu moć, koje se do ludila bezočno igra ljudskim materijalima i koje, ivšićevski (u maniri Kralja Gordogana), ne shvaća da razaranjem ljudi kao svojih igračaka razara i samoga sebe. Miljenko Jergović napisao je avangardističku anti-bajku, roman o tome kako svaka tradicionalna bajka ima u sebi moment psihotičnog ludila, proboj ekstremnog nasilja naše kolektivne i individualne psihe, a što smo dublje u 21. stoljeću, to više psihoza postaje zajednički jezik Morije.

U stalnom dijalogu s Kafkom i Harmsom, ali i s hispanoameričkom tradicijom magičnog realizma te s Andrićevom Prokletom avlijom, Jergović ovim romanom opsade ili svijeta kao ratnog zatvora uspijeva rat pretvoriti u mahnito radikalni subjekt pripovijedanja. Time počinjemo razumjeti ne samo ono što je u ratu nedvojbeno destruktivno, nego i ono što u fragmentu teksta nazvanom „Slobodan“ pokreće bolesnog mladića da izađe na otvoreno polje, na mjesto granatiranja, gdje se osjeća dijelom vatrometa koji je veći i razorniji i ljepši od svega što može sa sobom donijeti sigurnost bunkera.

Rat je, naime, jednako tako izraz svijeta, kao što je to i pažjivo sklopljen Eiffelov most. Zato i uživamo u unutrašnjosti Jergovićeva Rata: svaka je rečenica poetski događaj koji izlazi pred katastrofu da je pogleda ravno u oči i unatoč eksploziji koja zaglušuje i zasljepljuje, pronađe kontrapunkte stradanja. U obilju domaće faktografske i dokumentarističke proze, koja se stalno urušava u poznati kauč trivije, Jergović slika istinite fantazme, bolno ljekovite halucinacije, u kojima se obnavlja motor naše evolucije: jezik i mašta Svijeta.

(Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, odabrao je šest proznih naslova koji konkuriraju za to prestižno priznanje, nazvano nadimkom Miroslava Krleže. Ovo su djela koja su ušla u uži izbor za nagradu Fric: Magdalena Blažević, Sezona berbe; Miljenko Jergović, Rat; Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji; Tanja Radović: Oda mladosti; Marko Tomaš: Knjiga za Maju; Ante Tomić: Nada)

Godina je 1962. i Hannah Arendt piše privatno pismo Jamesu Baldwinu, u povodu njegova eseja “Letter from a Region of My Mind”, objavljenom u New Yorkeru. Baldwin je, kako nam je to šezdesetak godina kasnije poznato, američki crnački romanopisac, esejist i dramatičar, vatreni je aktivist u rasnoemancipatorskom pokretu za ljudska prava i homoseksualac. Arendt se za njega zainteresirala najprije zato što je pomna čitateljica, a onda i zato što ona osjeća živu potrebu da sudjeluje u mukama i nevoljama ovoga svijeta, bez apsolutiziranja vlastite židovske muke. Ovako ona piše Baldwinu, kojega, čini se, osobno ne poznaje: 

“Dragi g. Baldwin, 

Vaš je članak politički događaj od najveće važnosti, u najmanju ruku prema mojemu shvaćanju onoga o čemu je riječ glede crnačkog pitanja. S obzirom na to da je to pitanje koje se tiče svih nas, osjećam da imam pravo staviti neke primjedbe.

Ono što me u Vašem eseju uplašilo bila je visokoparna ljubavna pjesma na kraju Vašega teksta. U politici je ljubav strankinja i ako se uspije onamo ugurati, ne nastaje ništa osim licemjerja. Ljepota, ljudskost i sposobnost za radost koje tako ističete kod crnaca dobro su poznate kao karakteristike potlačenih naroda. One proizlaze iz zajedničke patnje i najdragocjenije su vlasništvo svih izopćenika. Na nesreću, trenutak oslobođenja ne preživljavaju ni pet minuta. Mržnja i ljubav idu zajedno i obje su razorne; čovjek ih sebi može priuštiti jedino u privatnome životu – a narod samo tako dugo dok nije slobodan.”

Baldwin na pismo nije odgovorio, i tko zna kako ga je uopće doživio i što je u njemu pročitao. Imao je trideset i osam godina, njegovoj korespondentici je pedeset i šest. Židovsko pitanje se, uglavnom, smatra riješenim jer je četrnaest godina ranije formirana država Izrael, Crnačko pitanje – koje će se u jednoj od mnogobrojnih estetskih operacija nad jezikom preimenovati u afroameričko pitanje – još uvijek je pri početku, i Baldwin vjerojatno misli da mu ta žena bespotrebno soli pamet. Općenito, trenutak je u povijesti, kako velikoj tako i maloj, trenutak je u kulturi i književnosti, godina 1962, u kojem jedva da ima onih koji bi, da je pismo njima upućeno, razumjeli što im to Hannah Arendt govori.

Šezdeset godina kasnije, na korak od Gaze i na pola koraka od pakla koji se pred nama rastvara totalnim zaboravom Drugoga svjetskog rata, hitlerizma i Holokausta, te riječi iz privatnog pisma zvuče samorazumljivo. One su mjera pristojnosti, dobrog stila i razuma. Moralo bi biti tako da mržnju i ljubav čovjek sebi može priuštiti jedino u privatnome životu. A što biva kad nije tako, vidimo svud oko sebe. To vidimo kako u Izraelu i njegovu postupanju prema Palestincima, tako i u onom dijelu svijeta koji je ogorčen tim postupanjem, pa cionizam izjednačava s nacizmom, a Izrael uspoređuje s nacističkom Njemačkom. Dvije strane nisu iste, jer nikad i nigdje dvije strane nisu iste, ali veliko zlo na jednoj strani ne kreditira manje zlo na drugoj strani. Niti se ljubavlju i mržnjom gdje im nije mjesto ima prava odgovarati mržnjom i ljubavlju gdje im također nije mjesto.

Da je samo tog pisma Jamesu Baldwinu, ova bi biografija Hanne Arendt bila vrijedna čitanja. Premda je njezin autor Thomas Meyer filozof i profesor filozofije, premda on slabije vlada pripovjednim strategijama, te kao mnogi filozofi našega doba teško u svojoj pripovijesti nalazi mjeru između života i mišljenja, knjiga je važna jer u njoj nalazimo mnogo toga što nam nije bilo poznato, a izravno nas se tiče, i dolazi nam baš u pravi trenutak naših privatnih i društvenih povijesti. S druge, pak, strane ova knjiga nadopuna je autoričinih životnih i intelektualnih biografija i monografija, kao i svojevrsni pokušaj ispravka fikcionalnih i nonfikcionalnih portreta Hanne Arendt, kakve nalazimo na sve strane, u visokim akademskim i niskim pučko-aktivističkim i polutabloidnim diskursima i diskusijama. Hannah Arendt jedna je od mitskih figura dvadesetog stoljeća, a gdje god se od stvarne osobe stvara mit, biva riječ o dvojakom procesu: poništavanju stvarnog života i biografije, dakle stvarne privatne povijesti, te o svođenju neke ličnosti na (poželjne) mjere i potrebe zajedničke epohe. Pritom, u slučaju Hanne Arendt zlorabi se njezin odnos s Martinom Heideggerom, tako što se prostačkim romantiziranjem pojednostavljuje i na pornografiju javnih poljubaca svodi nešto što je po prirodi stvari neusporedivo kompleksnije i ozbiljnije. Da ne bismo morali previše razmišljati, predajmo se romansama!

Hannah Arendt, rođena je u dobrostojećoj i obrazovanoj liberalnoj, te dijelom asimiliranoj židovskoj obitelji iz Königsberga. Filozofiju je studirala kod Heideggera, pa kod Husserla i Jaspersa, a teologiju kod Rudolfa Bultmanna i Martina Dibeliusa. Sa dvadeset i dvije godine je, 1928, diplomirala kod Karla Jaspersa, u Heidelbergu, na radu s temom o pojmu ljubavi kod Augustina Aurelija. Put kojim je krenula vodio ju je k filozofiji egzistencije. Nemoguće je ljudske živote zamišljati uz izmijenjene pretpostavke velike povijesti, pa tako ni o životu i djelu Hanne Arendt nije moguće misliti mimo sloma Vajmarske republike, Hitlerova preuzimanja vlasti i zakonske kriminalizacije naroda – ili, kako će to nacisti i njihovi saveznici i sumišljenici reći: rase! – kojemu je Arendt pripadala. Vođena velikoj poviješću, te više nuždom nego vlastitim izborima, izbjegla je u Francusku, gdje se godinama, vrlo aktivno i sustavno, bavila radom za židovske ustanove i iseljenjem njemačke židovske djece i mladih u Palestinu. Djelovala je, dakle, na ostvarenju cionističkog ideala i na stvaranju Izraela, ako ćemo govoriti jezikom i govorom 2024. godine, no ostanemo li pri govoru i jeziku njezine suvremenosti, prije će biti da je djelovala na spašavanju ljudskih života. U to vrijeme, naime, sredinom tridesetih, teško da je bilo drugih načina da Židov iz Njemačke ostane živ, mimo toga da se nekim čudom zatekne na brodu koji plovi prema Palestini. Ne bi bilo loše imati i to u vidu kada se 2024. govori o cionizmu, i kada se tobože pokušava stvoriti razlika između ovih i onih Židova, ili kada se o cionizmu govori kao o zločinačkoj ideologiji, čiji je glavni smisao u uništenju palestinskog naroda u Gazi i u stvaranju etnički čistih, židovskih teritorija. Ovakav govor o cionizmu ne bi se mogao, bez viška histeriziranja, nazvati antisemitizmom, ali bi se, recimo, mogao nazvati krvožednim humanizmom. Hannah Arendt svoje je intelektualno, ali i aktivističko djelovanje usmjerila protiv takvih reakcija. Stoga i pismo Jamesu Baldwinu, citirano u Meyerovoj knjizi, može djelovati kao da je danas napisano, u povodu Gaze, Ukrajine, ili organiziranog terorističkog napada malodobnih rasista na strane radnike po Splitu.

Dojam je, koji bi ova knjiga mogla samo potvrditi, da je put Hanne Arendt od filozofije u aktivizam i humanitarni rad, pa u sociologiju, historiografiju, antropologiju i u nešto što bi se moglo nazvati visokostiliziranim novinarstvom, bio snažno obilježen nalogom sudbine. Jedna od najljepših rečenica koju će Thomas Meyer ispisati u svojoj knjizi glasi ovako: “Arendt je takoreći operirala na otvorenom srcu povijesti.” (Ovo je dobro mjesto za reći da je knjigu preveo, sigurno i precizno kao i obično, Andy Jelčić.) Kao i svaka precizno pogođena metafora, i ova biva razumljiva samo onome tko razumije jezik koji stvara prenesena značenja, ili jezik koji tek u drugom koraku – i to obično onom što iskorači u bezdan iznad provalije – stvara smisao. Govor metafore pjesnički je govor, tako da ga čeljad bez lirskog odgoja ne mogu razumjeti. Smisao metafore je da se kaže nešto što se drukčije ne može reći, nešto što ne postoji u iskustvu jezika. Metafora je precizan iskaz o neizrecivom. Pa tako i rečenica “Arendt je takoreći operirala na otvorenom srcu povijesti” drukčije nije mogla biti izrečena.

Ono po čemu je Hannah Arendt vjerojatno i najznačajnija upravo je pokušaj govora o onome što prethodno nije postojalo, pa je samim tim neizrecivo. Ona je, prije nego itko drugi, stvarala način govora o Holokaustu, o istrebljivačkom zlu, o sustavnom obezljuđivanju drugoga… U “Izvorima totalitarizma” iz godine 1951. izgradila je i učvrstila jedan od najvažnijih pojmova u pojmovnicima naših života, privatnih i intelektualnih. Pritom, pišući o nacionalsocijalizmu, fašizmu, boljševizmu, vrlo rano je, samo nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata, dokinula strah od usporedbi, a s njime i osnove tog, među balkanskim turbo-folk antifašistima, tako milog pojma o bivanju na “pravoj strani povijesti”. Stvorila je preciznu tipologiju logora: “Had, čistilište i pakao, tako je moguće podijeliti logore: u Had, korišten i u netotalitarnim državama, dovode se ljudi koje se u ‘vlastitome’ društvu ne viđa rado: ‘izbjeglice, osobe bez državljanstva, društveno nepripadne i nezaposlene’. Čistilište, tip uspostavljen u Sovjetskome Savezu, predstavljaju ‘radni logori’ gdje se ‘zapuštenost’ kombinira s ‘prisilnim radom’ u smrtonosnu mješavinu. Preostaje pakao: ‘Pakao u pravome smislu te riječi utjelovljuju tipovi logora što su ih usavršili nacisti, gdje se svekoliki život temeljito i sustavno organizira tako da izaziva najveće moguće muke.’ 

Zajedničko tim trima tipovima jest do da se ljude gazi kao da nisu nikada ni postojali, kao da im se prethodni život nije ni dogodio i kao da nema ničega i nikoga koga bi njihov nestanak brinuo. Kao da su u logore već stigli mrtvi, a neki vražji duh ih umjetno drži između života i smrti prije nego što mogu stupiti u ‘vječiti mir’.”

Arendt, u skladu s filozofskim učenjem svojih učitelja, stalno insistira na tome da osobno iskustvo prethodi mišljenju i govoru. Iz toga će proizaći niz zanimljivih i krajnje upečatljivih zaključaka. Kada čitamo Hannu Arendt, bilo da čitamo reportažu “Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla”, bilo da čitamo “Izvore totalitarizma” ili knjigu “O zlu”, kao da doživljavamo niz duhovnih i emocionalnih udara, znanih nam iz čitanja velikih pjesničkih ili beletrističkih djela. Kao da – jednostavnim, djetinjim govorom rečeno – čitamo knjige o sebi i svojim malim životnim iskustvima i sjećanjima. To je, s obzirom na žanrove njezina pisanja, vrlo neobično.

A s druge strane, pak, možda i nije. Thomas Meyer u svojoj knjizi čitatelju osvještava nešto što je kod Arendt doista važno. Osim što je stvarala jezik onoga što je prethodno bilo neizrecivo, i što je na taj način artikulirala i oljudila najstrašnije užase dvadesetog stoljeća, ona je pronalazila uzorke za svoje mišljenje. U stvarnosti ih nije mogla naći, jer je stvarnost bila smrtonosna. I jer su svjedočenja preživjelih, žrtava koliko i krvnika, bila od slabe pomoći. Uzorke je Hannah Arendt pronalazila u književnosti. (Obilje je toga u “Izvorima totalitarizma”…) Primjerice, u “Srcu tame” Josepha Conrada, romanu iz 1899., pronalazi korijene rasnog ludila koje će tek nastupiti: “Rasno ludilo ne može se opravdati, ni teorijski ni politički; želimo li onda shvatiti užas iz kojega je nastalo, nećemo se smjeti obavještavati ni kod etnologa, jer se ne smiju užasavati da bi uopće mogli početi s istraživanjem, ni kod fanatika rase koji su navodno nadvladali užasavanje, a naposljetku ni kod onih koji u pravednoj borbi protiv rasnih predodžbi svake vrste imaju razumljivu tendenciju da im odreknu svaki realni iskustveni temelj. Pripovijest ‘Srca tame’ Josepha Conrada u svakome je slučaju pogodnija za rasvjetljivanje te iskustvene pozadine od svekolike pripadne povijesne, političke ili etnološke literature.”

U posljednjem pismu, koje je poslala prijatelju, prije nego što će se u kolovozu 1940. provući kroz iglene uši na putu na kojemu je zaustavljen Walter Benjamin, napisala je rečenicu: “Sad za bitak bije se boj.” Citat je to iz Eshilovih “Perzijanaca”, navodno jedine svoje knjige koju je uspjela spasiti na putu u emigraciju. Cjelina citata, u besmrtnom hrvatskom prijevodu Kolomana Raca, glasi: „Hajd’ kren’te, sada, sinovi oj helenski,/ Dom oslobod’te, oslobod’te dječicu/ Pa žene, očinskijem bozim’ spas’te krov,/ Grob djedovima! Sad za bitak bije se boj.“ I kao da, uklesan u kamen, govori o životnom iskustvu Hanne Arendt.

Knjiga Thomasa Meyera, čiji cijeli naslov glasi “Hannah Arendt: Biografija” kod svoga će čitatelja ponovo izazvati onaj naivni a neotklonjivi zaključak kako je objavljena u pravo vrijeme, upravo u trenutku da spasi svijet.

Haska Šijan, Iza leđa, 2019

Haska Šijan (1980) spada u generaciju mlađih ukrajinskih spisateljica, jedva dodirnutu vremenom Sovjetskog Saveza. Formirana u doba stjecanja ukrajinske nezavisnosti, ona se pokazuje aktivnom pratiteljicom svega onoga što su turbulentne promjene donijele zemlji od devedesetih godina prošloga stoljeća naovamo. Ono što se u Ukrajini trenutačno zbiva Haska Šijan promatra kako iznutra (dio vremena provodi u Lvivu i u Kijivu) tako i iz egzila u Bruxellesu u kojemu se nalazi od sredine prošloga desetljeća. Roman Iza leđa, međutim, ne može se smatrati autobiografskim. Prije je riječ o izvještaju kojim se, iz unutarnje perspektive junakinje, prikazuje slika Ukrajine potresene ratom koji se, s manjim ili većim intenzitetom, u njoj zbiva od Revolucije časti i okupacije pa potom i aneksije Krima 2014. do danas. Rat u Donbasu je i inicijalna točka romana. 

Dvoje mladih Ukrajinaca, Marta i Maks, žive bezbrižno u Lvivu. Balans  u odnosu je unekoliko poljuljan time što Marta zarađuje bolje od Maksa no to, bar na prvi pogled, nije osobita prepreka. Situacija se mijenja iz korijena u trenutku u kojemu se Maks odlučuje da stupi kao dragovoljac u postrojbe ukrajinske vojske. Tada se vidi da, zapravo, i nije tako ravnodušan prema ekonomskoj neravnopravnosti. Naime, iza toga se čina može naslutiti pokušaj ponovnog uspostavljanja u neku ruku izgubljene „muške časti“. Martini pokušaji da ga primora na promjenu odluke ostaju bezuspješni. Oproštaj i odlazak ono su mjesto na kojemu se počinje odvijati škrta radnja romana. Slijedi ju se konzekventno iz Martine perspektive, njezin pogled dominira procesom percepcije zbivanja, a ono što se niže pred nama jest mješavina opisa unutarnjih stanja pripovjedačice, komentara svakodnevnih životnih pojava i njezinih pokušaja bijega od te sve zapetljanije svakodnevice koja je primorava na tegobno prilagođavanje – djelatnost koja će se u krajnjem rezultatu pokazati neuspješnom, čak uzaludnom. Kako se prilagoditi? Ono što je u  pripovijedanju izostavljeno, a to začuđuje, jest opis Martinoga posla, njena djelatnost kao IT-specijalistice koja joj omogućuje solidnu zaradu i gore spomenutu financijsku neovisnost. No u protoku romana ona manje ili više slobodno raspolaže svojim vremenom. Ta joj sloboda omogućuje izlete u prostore koji su joj ranije bili nepoznati, točnije: čije je poznavanje doduše bilo pretpostavljeno, ali koji u njezinu životu nisu igrali bitnu ulogu. Otuda i njezin sve intenzivniji angažman u  dobrovoljnom radu s izbjeglicama koje posjećuje u božićno doba, dijeleći poklone djeci ili pakujući pomoć u lagerima sa prikupljenom robom. Drugi element odmaka od uhodanog života čine posjete, najčešće razočaravajuće, Maksu u kasarni u kojoj protječe njegova vojnička izobrazba. Marta osjeća da joj se Maks izmiče, no taj se osjećaj djelomice kompenzira u nadi projiciranoj u budućnost. Makar ju se i ne formuliralo u kakvoj integrirajućoj snazi, ona ostaje putokaz ka izlasku iz omče koju je protagonistici nabacio udaljeni ali ipak toliko prisutni rat.

Haska Šijan svojoj pripovjedačici ostavlja slobodu u izboru akcija koje poduzima. No ta je sloboda istovremeno i opasna. Rascijepljenost se njezina lika projicira na dva stubokom različita tipa pripovijedanja – na ja- i ti-formu. Dok se ti-forma konstruira unutar diskursa lamenta kojim se uvijek iznova priziva gubitak voljenoga muškarca, ja-forma se kreće u smjeru emancipacije, prije svega seksualne ali i socijalne. Ta će se emancipacija zbivati najčešće u okružju ženskih osoba (prijateljica ili poznanica) koje determiniraju svakodnevicu junakinje. One su realizirane gotovo shematski. Jedna, majka troje djece i loše plaćena nastavnica, konkretizira se u obličju moralne institucije koja će djelovati korektivno na povremene razvratne Martine eskapade; druga će biti smještena u škatulju požrtvovane pomagačice u zbrinjavanju izbjeglice iz istočne Ukrajine, organizatorica prikupljana pomoći, sposobna da  aktivira pripovjedačicu-junakinju i izvuče je iz njezine paralizirajuće letargije; treća, na kraju, djeluje kao katalizator koji Martinu prilično čednu monogamiju prevodi na područje razvrata na kojemu se seksualni promiskuitet miješa s obilatom konzumacijom alkohola i droga – od onih jednostavnijih, poput marihuane, preko ekstazija i amfetamina pa sve do teških varijanata – kokain.

Marta svoje laviranje između raznih životnih razina prati komentarima koji povremeno podsjećaju na postove u socijalnim medijima. Najčešće se odnose na aberacije unutar ukrajinskoga društva i kreću se od političkih (korupcija kao središnja tema), socijalnih (radikalno osiromašenje društva) do onih koje se odnose na life style (moda, jelo, putovanja na egzotične destinacije). Makar se trudila da, preko Marte, zvuči kao kritični glas, Haska se Šijan gubi u povremeno površnom promišljanju životnih uvjeta i njihovih uzroka i posljedica u suvremenoj Ukrajini.

Pripovijedanje stječe zamah od trenutka u kojemu se u njega iznova uvlači izvještavanje o zbivanjima. Okvir je jednostavan i odnosi se na Martinu karitativnu djelatnost. Skupa s nastavnicom prati skupinu učenika i učenica-izbjeglica na putovanje u Pariz. Nije teško pretpostaviti da će to putovanje za nju predstavljati moment krajnjeg oslobođenja: od patrijarhalnih stega Ukrajine, od napetosti društva koje jedva može izdržati izazov što ga pred njega stavlja agresivna imperijalna politika velikog susjeda, od tjeskobne odvojenosti od budućeg muža, od… Pariz, grad svjetla, pravo je mjesto na kojemu se bijeg može pretvoriti u životnu avanturu. I doista, stereotip se ispunjava. Marta u Parizu upoznaje Xaviera koji je pratitelj njezine grupe. Istovremeno, da se naslutiti od početka, on figurira kao potencijalni Martin partner. Realizacija naslućenog odnosa zbiva se tokom partija u kojem njih dvoje stupaju u eksplozivnu ljubavnu, ali prije svega seksualnu, vezu. Ona se nastavlja te Marta odlučuje da ostane u Francuskoj, u nekoj vrsti produženog godišnjeg odmora, dok se nastavnica koja je skupa s njom u pratnji izbjegle djece i koja, nota bene, spočetka dobrohotno promatra kako između nje i Xaviera nastaje ljubav, sprema na povratak i, tako se bar da naslutiti iz Martinih preciznih zapažanja, mijenja mišljenje o svojoj prijateljici pretvarajući se u konzervativnu i patrijarhalnu Ukrajinku – pogled na život i svijet koji je, uostalom, karakterizira tokom cijelog romana. Otud i prešutna osuda Martina ponašanja kojom se od nje oprašta.

Marta i Xavier upućuju se na Azurnu obalu. Za Martu se cijelo putovanje pretvara u strategiju zaborava. Zaborav je smisao. On je otklon od prošloga Ja. On potiskuje prošlost na kojoj se dotada zasnivala cjelokupna struktura Martinog života po Maksovom odlasku u vojsku. Budućnost, perspektiva, ako hoćemo i nada, otvaraju se pred njom. Upravo na tom mjestu u pripovjednom tekstu Šijan uvodi katastrofu kao gradbeni element. Postupak je to koji je dobro poznat u književnosti našeg postapokalitičkog vremena. Za kratko obrazloženje bit će mi dostatna dva primjera. U romanima Extremely Loud and Incredibly Close i My Year of Rest and Relaxation Jonathan Safran Foer i Otessa Moshfegh vode radnju prema raspletu koji junacima ne može biti poznat, ali koji čitateljstvo, posjedujući privilegirano znanje, može anticipirati. I jedan i drugi roman, naime, abruptno završava terorističkim napadom na Twin Towers 11.9.2001. Za Šijan je, pak, paradigmatska katastrofa teroristički napad koji se zbio u Nici 14.7.2016. Marta odlazi kratko na toalet, a Xavier ostaje na terasi. Ono što čuje i vidi po povratku prizori su apsolutnog užasa. Razbacane stvari, leševi na rubu ulice, prizori čistoga kaosa u kojima se ne pronalazi smisao. Xaviera nema tamo gdje ga je ostavila, nema ni stola za kojim su sjedili. Napušta Nicu, očajna, neznanje je potpuno, čak ne zna ni Xavierovo prezime ili broj telefona, ne zna tko su njegovi prijatelji s kojima su proveli ugodne trenutke na partiju.  Poslije kratkog boravka u Parizu vraća se u Ukrajinu.

Ovdje se roman odvaja od dva gore spomenuta primjera. Naime, Iza leđa se nastavlja i u završnom poglavlju koje doista i posjeduje epiloški karakter sažima ono što joj se zbilo po povratku. U središtu je naravno, kao što se može i pretpostaviti, prekid veze s Maksom i njegova ženidba. Marti ostaje suočenje s teško probavljivim osjećajem gubitka. Gorak okus! Haska je Šijan i ovim krajem ostala vezana uz shematsko pripovijedanje koje, bez obzira na povremene bljeske pripovjedačkog talenta, ostavlja dojam zarobljenosti u klišeje i stereotipe. Roman su, kao već uigrani duo, s ukrajinskog prevele Darya Pavlešen i Ana Dugandžić. Objavljen je u Ediciji Božičević.    

(Zapis iz 2000. godine)

Poetika! Kako odrediti domen poezije jezikom izvan poezije? Koji pristup izabrati? Pozitivan, u direktnom imenovanju, ili negativan u nabrajanju onoga što poezija nije iako mnogi misle da jeste! Ona sigurno nije meteorologija, iako ponekad ima veze sa vremenom, čak i neposredno. Nije ni hirurgija, iako Krleža kaže kako je to skalpel kroz epiderm vremena, jer da treba pokazati krvavo meso života. Ali šta jeste? Rentgen u čovjekovu dušu! Sibilski glas jezika samog kroz svog izabranika zvanog pjesnik. Ali nije proricanje budućnosti nego prošlosti. Tu se na nju ostrvljuju svi mogući silovatelji, s viškom emocija i manjkom istinske obuzetosti. Mnogi požele da poezija bude dinamit i razore sve što bi ona mogla istinski biti, sagore sebe i još ponekog uz sebe. Kad se raziđe dim te jezičke pirotehnike, osim oprljene trave ništa nije ostalo. 

Poezija svakako nije filozofija, iako je filosofi koriste za svoje spekulacije. Tu i tamo i psihijatri, misleći da glas pripada pjesniku u trenutku nadahnuća, poliježu nesrećnika na svoj otoman i podvrgavaju nepotrebnoj gnjavaži. Iako je jasno da nije riječ o njemu nego o vremenu koje je sam jezik stavio na psihijatrijski ležaj. 

Svojim predgovorom vlastitoj poeziji, pjesnik može samo da obmane čitaoca, samo da smanji tenziju neizvjesnosti ulaska, pronalaženja ključa, ronjenja kroz smisao u potrazi za sobom. Moglo bi se govoriti autobiografski, kada je i kako nešto nastalo, ali i to je zabluda u koju se uvlači čitalac, sasvim svjesno, da bi se odvojio opet od sebe. Naš prozni diskurs njemu je nepotreban, inače nije u pitanju ljubitelj poezije, niti onaj koji joj pristupa riješen da traga, da bude rudar tamo gdje je pjesnik bio planinar, kao Ničeov Zaratustra. Zaratustra je sišao s planine među svijet, da objavi novo učenje, ali da li bi sada trebalo da se oni podignu na one stijene s kojih je on propovijedao nebesima i samome sebi! Ili su te stijene i ta nebesa u njima samima, nigdje drugdje. Zaraturstra je planinar, a oni su rudari vlastite duše. Pošto im je potrebna pomoć u tom poslu, koriste Zaratustrine stihove, njegovu proročku moć. Može li to poezija danas i ovdje?! Još uvijek, ili uopšte nije važno gdje ona nastaje niti u kojim vremenima nastaje. Otkako je svijeta i vijeka, za nju je uvijek danas i ovdje. Sve ostalo, što nastaje kao dio majstorisanja, otpada i ne spominje se, ne razmatra se. Nešto se imenuje, drugo imenuju, trećem je namijenjeno da čeka svoj čas. “Vrijeme otkriva a san je spoznaja” (Le temps scintille et le songe est savoir.) , piše Valeri.  

Samoća, tišina, melanholija, molitva, san…redosljed se može i promijeniti, ali treba osjetiti svaku riječ za sebe, tek potom preći na sljedeći pojam, kao veliku zagonetku, kao domen koji tek treba osvojiti. Nemoj misliti da to imaš, jer na početku ništa nemaš, tako ni sada, ovdje, suočen s riječima ispisanim kao da su iskopane ispod humusa. Onog Kulenovićevog, ili Rilkeovog koje traži da se stalno roni kroz vlastiti jezik. Ako ne pripadaš jeziku ne pripadaš nikome. Konačno izgnanstvo jeste izgnanstvo iz jezika – zaborav, pad u ambis besmisla. Jedino se imenovanjem razbija ništavilo, jedino se prodiranjem u jezik unosi kakav-takav red u haos. što je riječ glasnija to je praznija. Pjevanje na sav glas u stvari je život uz stalnu lupu teških čekića i škripu mijehova u kovačnici koja pravi potkovice za konje. A mi bismo ipak htjeli osjetljiviji mehanizam, hronometar vaseljene u najmanju ruku, ma kako to izgledalo bogohulno. Ali nisu li i najuzvišenije psalme zabilježile ljudske ruke. Pjevanje po određenom, dostignutom modelu, zanosna disciplina obuzeta zvukom, ritmom (kako je napominjao Eliot) više pripada muzici nego poeziji. Otresi je se, napregni svoj sluh, tragaj za sintagmama koje će varničiti sasvim novim plamenom. Svaki put ponovo i ponovo i ponovo. 

Priča iz “Karivana” (1995.)

Život se prostire niz željezničku prugu, od Usore pa do Metkovića. Ako na svakoj stanici ostaneš po godinu dana, negdje pred penziju osjetit ćeš miris mora, iza Kule Norinske i iza Komina. Pamte se samo prva i posljednja stanica, ono što ostaje između tek su dani i mjeseci, jesen kao najčešće godišnje doba i česte selidbe koje život čine jednostavnim. Nepotrebne stvari izgube se na putu od jednog do drugog mjesta i nikada se iza ormara i kreveta ne stigne skupiti prašina koja u gradu, u građanskim kućama, pogotovu za ljetnih mjeseci i izjutra guši ljude i čuje se kao dug i suh jutarnji kašalj.

F. R. je čekao prvi jutarnji vlak, zapravo teretni vagon koji je trebao biti sedmi u nizu. Kako je na kakanjskoj stanici radio pune dvije godine, znao je točno mjesto na kojemu se sedmi vagon zaustavlja, pa je mogao Hamidu i trojici njegovih sinova u dlaku pokazati gdje da spuste ormare, madrace, stranice rastavljenog kreveta i velike drvene vojničke sanduke u kojima je selio pokućstvo od prvoga dana službe i od prvoga premještaja. Djeca su pokunjeno sjedila na madracu, F. R. je stajao pokraj njih odjeven u svečanu uniformu, s bijelom moravom među usnama. Djeca nisu progovarala, niti ih je on što pitao. Stariji sin imao je dvanaest godina i ovo mu je već sedma selidba u životu. Katkad je zaboravljao gdje mu se što dogodilo, sva sjećanja mogao je obići samo vlakom. U snovima su, međutim, i Usora, i Maglaj, i Žepče, i Zenica, i Sarajevo, i Konjic, i opet Usora bili na istom mjestu. Jedino je Kakanj bio drugdje jer je u njemu proveo dvije najvažnije godine svoga života.

Mlađi sin rođen je u Kaknju i ovo mu je prva selidba. F. R. je razmišljao hoće li se mali po nečemu sjećati rodnoga mjesta ili će ono nestati u dimu lokomotive. Dječak je dremuckao i svaki njegov uzdah čuo bi se kroz brujanje opruga u madracu.

Majka nije čekala prvi jutarnji vlak. Ovo je bila prva selidba bez nje. Prije sedam dana otputovala je u Sarajevo. Pogledom je prešla preko sobe u koju se više nikada neće vratiti, uzdahnula kao što se uzdiše na groblju i rekla: «Eto, vidimo se u Ilijašu.» «Sada ćemo biti iz Ilijaša», objasnio je F. R. mlađem sinu. «Ja ću zauvijek biti iz Kaknja», rekao je stariji. Majka se nasmiješila i otišla.

Kazaljka na staničnom satu svake bi minute načinila drhtavu kretnju preko bjeline koja je razdvajala dvije crne crtice. Stariji sin je bez treptaja gledao u sat, da mu ne promakne trenutak kada jedna minuta postaje druga minuta. Djeci rođenoj uz željezničke stanice vrijeme nikada neće nevidljivo teći, njihovo vrijeme sve do posljednje minute u životu prolazi u trzajima.

Vlak je kasnio čitav sat, a kada se iza okuke napokon začuo huk, iz zgrade željezničke stanice istrčali su Hamid i trojica njegovih gorostasnih sinova. Sedmi vagon se zaustavio točno ispred kuhinjskog kredenca. Hamid je odbravio pa otvorio vrata, jedan je div uskočio u vagon, a onda je bez riječi počeo utovar. Vlak je stajao deset minuta, no sve stvari su bile u vagonu već nakon tri. Gorostasi su se rukovali s F. R.-om i vratili se u staničnu zgradu.

Dok su dječaci već sjedili u sedmom, teretnom vagonu, F. R. se pozdravljao s Hamidom. Stariji sin se plašio da će vlak krenuti, a otac ostati. Mlađi sin je skakao po drvenom podu i vikao: «Hajde, hajde!» Stariji mu je rekao da umukne. Otac se smijao dok mu je Hamid nešto živo objašnjavao. Igrali su mu prsti po zraku kao da su dio neke lutkarske predstave u kojoj dvije vojske i dva palca-kralja vode ljuti boj.

Lokomotiva je pisnula, a F. R. je, pazeći da ne isprlja svečane hlače, uskočio u vagon. Mahnuo je Hamidu, Hamid je namignuo starijem sinu, u trenutku je nestalo i željezničke stanice i Hamida i Kaknja.

Otac je napravio pokret kao da nekoga stresa s ramena i rekao: «Gotovo!» Stariji sin je bio ljut i povrijeđen. Gotovo nije bila riječ koja se smjela izgovoriti u tom trenutku. Otac je pogledao kroz prozorčić i rekao: «Ruj je nestao s brda. Skoro će snijeg.» Stariji sin je prišao prozorčiću, ali još nije bio dovoljno porastao da kroz njega vidi bilo što drugo osim neba.