ŠARENA KOŠULJA

na graničnom prijelazu kod slavonskog broda more automobila, nekoliko buseva i jedna cisterna. svi se kreću u svim pravcima, tako isto i vrijeme. s mosta se ulijeva, a na most izlijeva rukavac, koji se u pravilnu formaciju kolone stisne tek na konkavnom ispupčenju gdje više nema fizičkog prostora za bilo kakvu nepravilnost: oni dolaze ovamo, mi idemo tamo! naš bus još stoji, odnosno vrluda na hrvatskoj obali. neki putnici su se već zbližili toliko da vode prave, pravcate razgovore. oni koji nisu gledaju svoja posla, ili u mobitele. neki gledaju kako je granični policajac pred jedan sivi automobil dogurao veliki metalni stol na kotačiće. kao bolnički. u autu familija s dvoje mlađe djece. otac vadi iz gepeka kufere, torbe, razne vrećice, dječiji bicikl, boce s vodom i još koješta. polako sve slaže na stol. policajac otvara kufer, torbe, premeće pa izvlači skoro sav sadržaj van. na stolu je kaos od odjeće, kozmetike, hrane i igračaka. onda gleda ispod volana, otvara prednju haubu, nekoliko trenutaka se  zagleda u djecu i mahne rukom da prođu. otac stavi na glavu bijeli platneni šeširić, gužvao ga je, do tad,u jednoj ruci, i počne slagati stvari natrag u torbe, kufere, gepek…

– to mu je zato što je imao taj šešir na glavi!

– uvijek zaustavljaju šešire il’ ako imaš šarenu košulju.

 – sa šarenom košuljom, brate, idi na havaje!

 – i mene su jednom tako sa šeširićem zaustavili, a sestra mi bila zapakovala torbu. policajac ju otpakov’o i nemo’š više ugurat sve nazad! ostala kamara pokraj torbe. ja mu kažem: šta ću sad!? donio mi neke kese pa smo potrpali, a sestri sve bilo stalo, aja!

– nećemo mi preć gran’cu još satipo najmanje. a doć u žepče bogapitaj!?

– prije je riječ bila svetinja!

– danas slike.

– i poruke! dogovoriš se s nekim a onda: eto me, eto me, eto me… i čekaš po sata! prije se dogovoriš tri mjeseca unaprijed u kol’ko sati…

– onaj moj jaran umro mu jaran i on samo ponavlja kako mu je to mog’o napravit!? budala! k’o isto su godište, juče ga vidio i onda ovaj sutradan umro i kako mu je to mogao uradit!? ne može shvatit. ja mu kažem budi sretan što se nije patio. da je i meni tako. neki ljudi ne mogu shvatit. nekima je jasno, odmah sve. neki ne mogu. umru, a ne shvate.

– triipo godine sam u austriji.

– petnaest sam u hrvatskoj bio.

– čitav život ću radit. a ne moram sad. štajaznam više!? volim asfalt. volio sam.

– imam tu šumu. možda u tu šumu jednom odem.

pomičemo se prema mostu, žepčanin i dalje veze na svom mekanom bosanskom, fine dikcije, u dovoljno neprimjetnoj zajebanciji na svoj i svačiji račun. odjednom, cijela traka na mostu se prazni, u moru se otvara koridor, čuju se sirene. buka motora koji voze brzo. rotirajuća svjetla obasjaju autobus.

– predsjednik!

svi se naginju kroz prozor.

– kuda ide?

–  nema šarenu košulju, neće ni do žepča stić.

Objavljeno 11. oktobra 2009, kao najava velike izložbe Voja Stanića u Zagrebu, 

Kad treba “ubit’ vrijeme”, obično odem u shopping mall. Parkiram se na mjesto predviđeno za invalide. Pažnju sistematično usmjeravam na odjevne predmete od džinsa. To je neka vrsta moje meditacije. Sve ove kanadske godine liječim tu svoju traumu tako što tražim farmerke koje sam nesretnim slučajem izgubio u ratu. 

 Moja omiljena prodavnica zove se Pobjednici.

Kad uđeš u Pobjednike, odmah te dočeka muški odjel u kojem, na dugoj samostojećoj metalnoj vješalici, vise farmerke sortirane po veličini, stilu i kroju, od onih sa širokim nogavicama, do modernijih, takozvanih slim fit i slim straight. Ove moje što sam izgubio bile su slim straight. To je stil koji čovjeka čini mršavijim, ako se tako može reći, izgledaš kao da si izgubio par kilograma, a tkanina nije skroz zalijepljena za kožu kao kod drugih modernijh krojeva. Volim ovo mjesto jer vam niko od prodavača ne prilazi s dosadnim pitanjima, a meni je najgore od svih ono: “Gospodine, jeste li našli ono što tražite?”

Prvo preletim očima preko svih izloženih modela. Fokusiram se na nijanse plave. Pažljivo pogledam svaki par, osjetim materijal pod prstima, nekad ih okrenem više prema svjetlu i tako redom. Nikad nisam našao tu nijansu plave koju nosim u sjećanju. 

Kad god sam u shoppingu, pomislim da su možda nekim čudom, nekim brodom koji je lutao Atlantikom sve ove godine, konačno stigle. To mi uliva nadu i oslobađa me stresa. To je moja terapija.

Bio je januar, hladan i oštar. Nebo čeličnoplave boje, samo poneka suha pahuljica zaluta kao da je ostala od juče, i dugo stoji na smrznutoj zemlji prije nego što nestane zauvijek.

Iz Ankone stigla humanitarna pomoć. Velika avionska paleta sa naslaganim papirnim vrećama mlijeka u prahu.

Vjerovatno je trebalo da stigne prije Nove godine, ali rat je, pošiljke kasne. Spustili smo je pažljivo velikim viljuškarom ispred hangara na kraju piste. Skinuli smo plastičnu foliju, a vreće s mlijekom složili u skladište. Na paleti je ostao kockasti sanduk, jedan od onih klasičnih sanduka od šperploče koji se koristi za avionski transport. Na poklopcu, kao žigom utisnuto, pisalo je crnim slovima Made in Italy. Kad smo odvrnuli šarafe i skinuli poklopac, umjesto očekivanih konzervi i omiljenog feta sira, prebrojali smo sedam pari muških lakovanih cipela i jedne farmerke fino složene u šuškavoj kesi od celofana. Kao da su bile namijenjene Snježaninim patuljcima, najveći broj cipela koji smo našli bio je 37.  Znao sam samo jednog čovjeka u Sarajevu koji nosi broj 37. Upoznali smo se na Skenderiji kad smo iznajmljivali klizaljke. Njemu bi sigurno odgovarale, iako bi ‘93 u Sarajevu bilo suludo vidjeti muškarca kako bježeći od snajpera pretrčava ulicu u crnim lakovanim italijanskim cipelama. 

Da me sad ubiješ, ne bih znao reći kako baš mene zapadoše te farmerke, al’ znam da sam na sebi tad imao jedne jedine, stare 501, izlizane i istanjene kao flis papir, i samo je bilo pitanje dana kad će se raspasti i pretvoriti u prah.

Ne sjećam se da sam u Sarajevu ikad kupio pantalone po mjeri. Za potkraćivanje i sužavanje išao sam kod teta Marijane. Teta Marijana je bila mamina prijateljica iz Hrasnog. Bavila se šivanjem ženske odjeće po mjeri, radila razne vrste prepravki, od kućnih haljina do svečanih vjenčanica, podrubljivala zavjese, navlake i presvlake. Samo je ona znala suziti leviske a da originalni šav ostane netaknut. 

Kako god, ove moje nove humanitarne farmerke nije trebalo ni skratiti ni suziti, a da ih je kojim slučajem vidjela, teta Marijana bi sigurno naglasila da su skrojene od prefinjenog kuhanog teksasa i da zato tako fino padaju.

Boju mojih novih farmerki od kuhanog teksasa, dotad neviđenu kod nas, bilo je nemoguće opisati jednom riječju.  

Eh, da je bar neko rekao hirurgu kad je po dužini makazama sjekao moje krvlju natopljene nogavice, sačuvao bi sigurno jedan džep ili barem gajku prije nego što ih je bacio u kantu za medicinski otpad. 

Da sad imam makar mali komadić tog džinsa, pa da uporedim nijansu plave, da opipam mekoću tkanine, da sam siguran da su to te kad ih ugledam jednog dana kako vise u Pobjednicima.

Dok sam tako sanjario o izgubljenim farmerkama, opuštao se i oslobađao stresa, osjetih kako mi vibrira mobilni u džepu kaputa. 

Kerim zove preko vibera.

On, ni zdravo, ni šta ima, nego odmah kaže: “Kad dođeš sljedeći put, idemo na more mojim novim autom.”

“Hoćemo li opet ko i prošle godine, ono krajem juna, pitam ja.”

“U junu je evropsko prvenstvo, kupi kartu za septembar”, kaže Kerim i kao i obično dodade: “Hajd’ sad imam posla, zvaću te kasnije.”

Naravno, ja znam da od toga nema ništa, neće zvati kasnije.

Kad pomislim šta su sve ljudi u ratu izgubili, uhvati me stid što kukam za pantalonama, ali kad sam ih taj dan obukao, nekako se ljudsko dostojanstvo ponovo vratilo u moj život, a od granata oronuli grad izgledao svečanije. A šta su ljudi bez dostojanstva nego obične zvijeri. A kad nas pretvore u zvijeri, mislio sam, onda će im biti lakše da nas sve, bez griže savjesti, potamane kao pacove. Koračao sam sretan i zadovoljan što ću, zahvaljujući njima, još neko vrijeme ostati živ. 

I dok gledam sad sve te silne farmerke ispred sebe, rastužim se jer je uskoro Nova godina. Volio bih da mi kum dođe iz Norveške pa da ko nekad proslavimo zajedno. 

Tad mi Sarajevo najviše fali, kad obučeš novi đubretarac i taj zadnji dan u decembru provedeš po kafanama. Svako malo sretneš nekog, pa svako svakog pita isto, gdje ćeš za Novu godinu. Pa dobiješ sto poziva ako slučajno nemaš gdje slaviti. Pa svi zovu: dođite kod nas poslije ponoći ako vam tamo gdje budete slavili dosadi.

Zovem kuma, ne javlja se, a i da se javi, znam šta će mi reći: “Nemam, kume, više ni dana godišnjeg.”

Nosim na kasu farmerke, 31/32 – slim straight. Nisu to te, al’ kupim jedan par mjesečno. To mi je sastavni dio terapije.

Kad stignem kući, neću pozvoniti. Otključat ću vrata i trudeći se da me niko ne primijeti, polako na prstima krenuti uz stepenice da ih gore u svojoj sobi okačim na ofinger. Negdje na pola puta uhvatit će me Tanja, kao nekog lopova koji se šunja u gluho doba noći, razvući će svoj široki osmijeh i reći kao i svaki put:

“Sunce moje, jesi li to kupija rebatinke!?”

(bilješke o porodici i drugim čudesnim bićima)

moj tetak je cjepidlaka
zavede me u dužničku knjižicu
kad god s police povučem knjigu
zove me na telefon ako probijem rok
knjiga mu nije bitna
pazi da svede račun na ovom svijetu

moja tetka je vještica
ne razgovara sa mojom majkom
po nekoliko mjeseci
kažnjava je za frtalj riječi
iščekuje da fasuje moždani
da može tupiti
kako desnom šakom mora
stiskati lopticu
da osnaži ubogaljenu stranu

moj daidža je hipohondar
osluškuje najmanji propuh
izgovara ime svakog ljekara
kad odboluje jednu
uzboluje drugu bolest

moja majka je robinja
smjelo ukorači u sve njihove zamke
pobožno stavlja glavu pod giljotinu
i ne gleda na cijenu
ropstva.

ja sam zapisničar
kad god ušetam u javni prevoz postajem Wiesler
pratim živote drugih
ne zamaram se žicama i prislušnim uređajima
samo se objesim o gumeni rukohvat
ukopam ko mejt
i posmatram
ženu s kesom tableta
za masnoću, krvni pritisak i osteoporozu
čije hrskavice stružu po šinama
starosjedioci s prve stanice gledaju kroz njene šuplje kosti
dugonokta djevojka
po zaslonu svog iphona
grebe sliku oca
preminulog od infarkta
iskaplja i vonja smrad
beskućnika s Tekije
drži knjigu kao oreol nad neurednom glavom
– ne dolazi Tomo –
misli na brata koji se
usramio rođenog brata
postrance stoji starac
kroz šupalj džep
opipava svoje bilo
neko se uspravi i pokloni
stolicu starici s lijekovima.

Iz knjige “Rod”

Događa se to i danas, da kiša pada u Novom Zagrebu, u Dubravi i na Črnomercu, a da je na Jelačić placu suho, ali malo tko to primijeti, jer kome bi bilo toliko važno hoće li kiša, kad svi imamo krov nad glavom ili kišobran pri ruci. O čudu se govori samo ako vam se glasovir nađe pod golim nebom ili ako naumite zamijeniti crepove na kući. Tada priča postaje velika, ili sjećanje postaje veliko i naraste do pedesetak stranica “Koncerta za kišu i glasovir”, tog neočekivanog proznog komada beznačajnoga hrvatskog glazbenika, koji je karijeru provodio, uglavnom, svirajući po buenosajerskim noćnim klubovima i na proslavama Desetog travnja. Ibrahimkadić će tokom rata biti žestok ustaša, viši dužnosnik Ustaške mladeži, pa djelatni vojni časnik – krajem 1944. preuzima nekakvu dužnost u logoru Jasenovac – što će ga sve kvalificirati za potjernicu za ratne zločine, koja će za njime biti izdana 1946. u Beogradu, ali izgleda da mu se u životu nije dogodilo ništa što bi ga tako intenzivno obilježilo kao ta noć s trideset prvog kolovoza na prvi rujna 1939, kada je s dvojicom studentskih drugova čuvao klavir, na kojemu će sutradan Maksimilijan Stinčić muzicirati sinu jedincu. Kao da je sve drugo u njegovu životu bilo laž, kao da se lažima hranio i od njih živio, taj propali muzičar, pijanist ograničenog dara, jer je laž i cijela ta knjiga ironičnoga naslova “Prisjećaji jednog muzikaša”, u kojoj, uglavnom, lamentira nad stradanjima svoga revolucionarnog hrvatskog pokoljenja i na komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom, osim tog nevjerojatnog “Koncerta za kišu i glasovir”, duboko doživljenog i sjajno napisanog, u kojemu se prepoznaje paradoks svakoga neostvarenog ili neprepoznatog spisateljskog dara: tada je pisao o nečemu što ga se doista ticalo, tada i više nikad. 

Ibrahimkadić je, kao i dvojica njegovih drugova, bio prestravljen da će biti izbačen s Muzičke akademije i sa svih škola u Kraljevini Jugoslaviji, ukoliko dopuste da im pokisne glasovir. I taj strah, sitan dječji, bio je motiv dovoljno jak da napiše prozu čije veličine i snage Irfan Ibrahimkadić svakako nije mogao biti svjestan. Pritom, on je znao samo dio priče – koji će Rudiju, u vlaku koji stoji na Glavnome kolodvoru, ostati nepoznat, jer ga tada nije znao, niti će ga ikada saznati, Joška Hercl, Rudijev suputnik iz kupea – dok će drugi dio pripadati žongleru palidrvcima i njegovoj životnoj priči. 

Dva dijela iste priče nisu se, koliko nam je poznato, do ovoga trenutka spojila.

Ono što Irfan Ibrahimkadić nije znao, niti će kada naići prilika da sazna, jest to da je u grobnici staroga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića bio samo još jedan mrtvački sanduk. Malen, dječji, s vrećom zemlje iz zelengajskog vrta, umjesto neprežaljenog sina jedinca. Tom praznom sanduku i vreći zemlje Maksimilijan Stinčić je naumio koncertirati, izloživši time vrijedan instrument svoj pogubi vremenskih prilika.

Tko zna bi li se što promijenilo u duši i u životu Irfana Ibrahimkadića da je znao ono što Joška Hercl zna. Bi li on bio ravnodušan prema iskustvima i saznanju jednoga Židova?

Te noći, dok su njemačke trupe gazile prve kilometre Poljske, prije nego što će ranim jutrom Radio London o tome sročiti vijest, trojica studenata klavirskoga odsjeka zagebačke Muzičke akademije zurili su u mračno nebo nad Zagrebom, na kojemu se nije raspoznavala nijedna jedina zvijezda. Cijele večeri i noći bilo je oblačno, kao da će se svakoga časa podići oluja, sijevalo je, grmjelo i pale bi opet dvije-tri krupne kapi, tek da upozore ili da razbude u njima strah, da bi jutro osvanulo bistro, kao da je netko krpom prebrisao zamagljeno staklo prozora. Gdje su nestali svi ti oblaci, gdje se ispadala sva ta kiša, svoj trojici to nije bilo jasno. Skinuli su šatorska krila s glasovira, otkrili su ga, i ubrzo potom iznova pokrili, sad da ga sunce ne ošteti.

O njihovoj strepnji pred pljuskom, o tome što su cijele noći razgovarali, i kako mu se Đorđe Steiner povjerio zašto ne može nastaviti studije u Salzburgu (zbog židovskoga podrijetla), i kako su, negdje već oko četiri, nakon što su se pijevci već dobrano iskukurikali, razgovarali o čovjekovom junaštvu i o smrti, i o tome za što bi koji, za kakve ideale, za oca, majku, kćer, prijatelja, bio spreman položiti svoj mladi život, i kako je Josip Pepi Mrak kazao da bi on umro za umjetnost, Irfan Ibrahimkadić da bi dao život za narodnu slobodu, a Đorđe Steiner nije se mogao sjetiti za što bi umirao, o svemu tome čitamo u “Koncertu za kišu i glasovir”. 

Đorđe Steiner bio je smrtno uplašen, a uplašen čovjek teško se dosjeća ideala koji bi bili veći od njegova straha.

Ibrahimkadić, začudo korektnom frazom, iako bez pravoga emocionalnog angažmana, spominje da je Steiner 1942. pogubljen u Jasenovcu. Bio je talentiran pijanist, svakako najdarovitiji od sve trojice, nije bio komunist, niti ga je, osim glazbe, zanimalo išta drugo. O Steinerovim koncertnim aktivnostima – nastupao je više puta kao mladi solist u Glazbenom zavodu, tokom 1940. održao je Chopinove tematske večeri u Osijeku, Novom Sadu, Sarajevu i Beogradu, a posljednji koncert imao je 3. travnja 1941, na beogradskome Kolarcu, također u cijelosti posvećen Chopinu – pisao je, vrlo podrobno, Emanuel Saks, u elaboratu s prijedlogom da se jedna zagrebačka ulica nazove Steinerovim imenom. Prijedlog nije prihvaćen, ali je Saksov tekst, odštampan pisaćim strojem, u rahlom proredu, na šesnaest uvezanih stranica, ostao sačuvan u Hrvatskome državnom arhivu. Taj dokument sadrži i jedini Steinerov životopis, iz kojega proizlazi da je, osim pijanista, u Jasenovcu i Auschwitzu stradala i cijela njegova obitelj, nije preživio nitko. Strah Đorđa Štajnera bio je razložan, a njegova smrt potpuna.

Rat je Pepija Mraka omeo u studiju glazbe. Ali da nije bilo rata, omelo bi ga nešto drugo. Dobar, drag i uslužan, ali lišen svake kreativne i duhovne imaginacije, bez koje nema umjetnosti, čak ni reproduktivne, Pepi je bio vedar i jednostavan čovjek. Tko god ga je poznavao s akademije, ili ga je upamtio iz ratnih vremena, kada se okolo skrivao izbjegavajući vojačenje, da bi 1944, prije igrom slučaja nego vlastitom odlukom, završio u partizanima, učinio bi neku šalu ili doskočicu s Pepijevim prezimenom. Zbilja, ničega u njemu nije bilo mračnog, nimalo melankolije, tamnih tonova i raspoloženja, ničega što bi toj osunčanoj duši činilo kontrast i kontekst nije bilo u Josipu Pepiju Mraku. “Pijanist takvoga temperamenta i takve duše mogao bi nastupati samo u cirkusu, kao pratnja slonu koji hoda na lopti i psu koji vozi bicikl, ali što s njim kad mi nemamo svoga originalnog, socijalističkog cirkusa!”, cinično je o Papiju govorio jedan njegov bivši profesor s akademije.

S partizanima se zatekao u tek oslobođenom Beogradu, gdje je završio u propagandnome odjelu Agitpropa, sudjelovao je u osnivanju Tanjuga, bio je urednik kulturne rubrike u Borbi, da bi ga malo zatim nestalo. Čak je i u optimističnoj atmosferi agitpropa i socijalističke propagande monolit Pepijeve vedrine djelovao malo pretjerano. Za razliku od drugih pravovjernika, pa i samoga Radovana Zogovića, u čijem je držanju bilo nečega teškog i turobnog, jer teško je i doista turobno u svakome trenutku, budan i u snu, vjerovati i vjeru širiti na druge, Pepi Mrak bio je vedar, lagan kao leptir. Druge je to moralo živcirati ili, što je gore, demotivirati ih u njihovim pregnućima. Umjesto da u ljudima budi elan i entuzijazam, Pepijeva narav djelovala je suprotno.

I tako je – saznat će se, pedesetak godina kasnije, iz svjedočanstava bivših komunističkih uznika i zatočenika – Josip Mrak prekomandovan u sektor državne bezbjednosti. Radio je u Beogradu, pa u Zagrebu, u zloglasnoj Petrinjskoj ulici, bilo ga je na Golom otoku, u Sarajevu i Tuzli, da bi karijeru završio osamdesetih godina, u Prištini, gdje je isljeđivao sudionike kosovske kontrarevolucije, albanske iredentiste i teroriste. Tiho je 1987. umirovljen, vratio se u Zagreb, a negdje u blizini Samobora imao je kućicu s velikim vrtom, punim ruža, o kojima se sam brinuo, uzgajao ih i nabavljao sa svih strana svijeta. Već skoro osamdesetogodišnjak, Josip Pepi Mrak objavio je 1997., u izdanju Matice hrvatske, “Leksikon ruža”, sa sedamsto pedeset natuknica, o isto toliko vrsta ruža. Svaku je, osim jedne burmanske i sedam ruža uzgojenih u Sjevernoj Koreji, Pepi imao u svome vrtu, i fotografirao ju je za svoj leksikon. Na promociji knjige, koja je održana u Hrvatskome novinarskom domu 10. travnja 1997. nazočili su brojni politički i kulturni uglednici, predsjednik Republike Tuđman, ministar obrane Šušak, pisci Šegedin i Majstorović, a stari je gospodin bio tako ganut da nije mogao govoriti. Suze su mu tekle same.

Prvoga dana 2011. godine, u dubokoj starosti, umro je u bolnici Rebro hrvatski florist, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za ruže, autor “Leksikona ruža”, koji je preveden na sedamnaest jezika, gospodin Josip Mrak. Ispraćaju na mirogojskom krematoriju nazočilo je mnoštvo, a telegrame sućuti obitelji pokojnika uputili su predsjednik Republike, premijer i ministar kulture. Kamo su njihovi brzojavi poslani, tko ih je primio i pročitao, ostat će nerazjašnjeno, jer se Pepi Mrak nije ženio, a od bližeg je roda imao samo brata blizanca, Stjepana, koji je umro još početkom sedamdesetih, u emigraciji u Torontu.

Vedra narav i lakoća Josipa Mraka dobra su tema hrvatskoga društvenog romana, koji će, na žalost, kao i toliki drugi romani koje prigodno spominjemo, ostati nenapisan, ali nećemo o tome, ionako smo predaleko otišli od priče o putovanju Rudolfa Stublera u Berlin i o njegovome susretu sa žonglerom palidrvcima Joškom Herclom, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru, kasnoga ljeta 1954.

No, ako smo, mimo Rudijevih i Joškinih saznanja, već rekonstruirali sudbine dvojice studenata koji su preko noći, s trideset prvoga kolovoza na prvi rujan 1939, čuvali glasovir na kojemu će zasvirati Maksimilijan Stinčić, dužni smo reći i što je bilo s trećim i najpoznatijim među njima. 

Irfan Ibrahimkadić umro je od komplikacija izazvanih operacijom apendixa, u rano proljeće 1990, ne dočekavši samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, o kojoj je snivao i na čijem je stvaranju ustrajno djelovao od trenutka kada je u proljeće 1945. u poglavnikovoj pratnji napuštao Zagreb. Drugi su se umorili, drugi su rezignirali, odustali, propili se, s uma sišli, ali on je vrijedno ustrajavao, vjerovao i “Allahu se za Hrvatsku molio”, kako je to, u javno objavljenom pismu obitelji, u povodu Irfanove smrti iskazao akademik Dalibor Brozović. Prvotni interes za Ibrahimkadićevom biografijom i njegovim literarnim djelom brzo je, međutim, minuo u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata u Bosni i Hercegovini. Izuzetkom je bio trud književnoga historičara i esejista Branimira Donata, koji je u to vrijeme, u proljeće 1993. za tisak priredio i uredništvu Nakladnog zavoda Matice hrvatske predao knjigu Irfana Ibrahimkadića “Noć mirogojska”, koja je, dijelom, predstavljala “Koncert za kišu i glasovir”, jedino literarno vrijedno poglavlje iz njegovih memoara, uz zanimljiv poduži dokumentarni dodatak Ibrahimkadićeva dnevnika iz svibnja i lipnja 1945. Knjiga, međutim, nije izašla ni te, ni sljedeće godine, a ni 1995, kada su odnosi s bosanskim muslimanima već odavna bili sređeni. O razlozima se da nagađati, ali kako rečeni nakladnik odavno ne postoji, a Branimira Donata više nema među živima, priča o knjizi “Noć mirogojska” neće biti ispričana. Tek to da je Donat 2005, u svojoj privatnoj izdavačkoj kući Dora Krupićeva, objavio knjižicu “Koncert za kišu i glasovir”. Od dnevnika iz 1945. odustao je, vjerojatno zbog nedostatka novca za tisak.

Sad krenimo polako nazad, u kupe u kojemu još uvijek Joška prepričava Rudiju svoj život.

Ali prije toga ćemo, da bi priča bila cijela, pogledati što se u Zagrebu, na Mirogoju, događalo u petak, 1. rujna 1939, dok se cijela Europa tesla pod čizmama njemačkih vojnika koji su marširali kroz Poljsku.

Vrijeme se sasvim razbistrilo, na nebu nije bilo nijednoga oblačka, samo je sa sljemeskih strana pirio vjetrić, lagahni ljetni sjeverac, koji je raznosio mirise cvijeća, sagorjeloga stijenja, voska i stearina, kako je i najprikladnije na tom najljepšem, reprezentativnom zagrebačkom groblju, na kojemu se desetljećima pokojnici susreću i mimoilaze kao na promenadi, siromašni sa siromašnima, bogati s bogatima, onako kako su se susretali i dok su bili živi. Oko grobnice hrvatskoga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića u širokome poluluku okupilo se nekoliko stotina Zagrepčana – događaju se moglo nazočiti samo uz predočenje pozivnice, koju su zajednički potpisivali “otac Maksimilijan i majka Bosiljka, u iščekivanju da se sa svojim neprežaljenim sinom ponovo susretnu pred licem Gospodinovim” – bilo ih je koji su se posve neprilično verali po okolnim grobnicama, “samo da bi vidjeli i čuli maestra Maksa Stinčića kako, prebirući po dirkama J. S. Bacha, Mozarta, Beethovena, žali svoga anđela jedinka”. 

Ovaj događaj se u zagrebačkoj kulturnoj povijesti, ili u povijesti svakodnevice – što bi bio pristojniji naziv za povijest zagrebačkoga društvenog trača – spominje na različite, u smislu i sadržaju krajnje suprotstavljene načine. O samom koncertu nisu izvijestili ni Jutarnji list, ni Obzor, niti su o njemu pisali tadašnji glazbeni kroničari i kritičari. Nastup Maksimilijana Stinčića, pokazat će se – posljednji u životu, ne spominje se niti u jednom pregledu historije hrvatske glazbe, premda je uslijedio nakon dugogodišnje izvođačke stanke i premda je ovakvim događajima, pomaknutim i bizarnim, začinjena svaka bolja europska glazbena historija. Razlog prešućivanju da se naslutiti: Maksimilijan Stinčić, “dok su mu se teške suze očinjske spuštale niz lice i kapale po dirkama, po kojima su virtuozno prebirali njegovi prsti”, svirao je užasno. Svirao je tako da su svi ovaj događaj htjeli što prije zaboraviti, jer to nije bila samo njegova sramota, nego i sramota svih koji su se njegovome ljubaznom pozivu odazvali, svih koji su ikada hvalili njegovu izvanserijsku glasoviračku vještinu. Konačno, Stinčić se vazda spominjao, uz Ivana Meštrovića, Krležu ili maestra Matačića, kao jedna od nedvojbenih hrvatskih veličina, potvrda kulturne i narodne samosvojnosti Hrvata, pa bi zla kritika na njegov račun mogla značiti podrivanje onoga što je zajedničko, svima svojstveno, onoga što je, u najkraćemu, domoljubno.

Miroslav Krleža se rubno, u razgovorima sa Čengićem i u dvije-tri aluzije u svojim dnevnicima (“ah, ta mirogojska delikatnost prstohvata Maksimilijana Maksima Maksa Stinčića, u kojoj se umjetničke istine nađe koliko i u Von Ribbentropovim argumentima kontra Poljske”) dohvatio ovoga događaja, ali nije tog petka bio na Mirogoju. Nitko ga ne bi pozvao, niti bi on na takvo što došao, iako ga je, ruku na srce, nosila znatiželja. Napokon, Bosa Kamaufova i Maksim Stinčić bili su lica iz njegovih dramskih komada i proza, sretao ih je, nervirali su ga, ali ih je, mimo fikcije i izvan kazališnih scena, ustrajno izbjegavao. Ili su oni izbjegavali njega. Jer Zagreb je, sve do dolaska maršala Tita i srpskih partizanskih odreda, željnih osvete, koji su s istočnih strana nagrnuli u grad, više bio grad Bose Kamaufove, klimakterične ekspertkinje za prstohvate i solfeđo, koja je o glazbi znala sve i u glazbu se istodobno razumjela kao Mara u krivi kurac, i hrvatskoga glasoviračnog genija, njezinoga dok-ih-smrt-ne-rastavi druga Maksimilijana Stinčića, nego njegov, Krležin. Bili su potrebni srpski topovi – komunistički ili rojalistički, e to je, bogme, svejedno – da Miroslav Krleža konačno dobije na važnosti i postane neprijeporna hrvatska kulturna veličina. Krleža je, budimo pošteni, priznajmo tu muku endemskim ustašoidima, za Hrvate bio srpski okupatorski pisac. On je bio živi spomenik hrvatskoga poniženja, zaslužene kazne za Jasenovac, Jadovno i Glinsku crkvu, i to je ostao dok god je u Hrvatskoj bilo onih koji bi mogli razumjeti njegovo pisanije. Kada su takvi izumrli, za sve hrvatske mudrace i inteligente koji Krležu nikada nisu čitali, on će postati veliki nacionalni pisac. Medvjed brundo hrvatske književnosti, autentičan kao čokolada s rižom, lagan i paperjast kao čokolada s rižom…

Rudi Krležu nije čitao. Plašio ga se kao strogog profesora. Osjećao je, premda to nije znao, da je Miroslav Krleža bio otrov za onaj Zagreb na koji je Rudi gledao s visina bosanskoga provincijalca s dobrih deset godina bečkih i gracerskih studija.

Za razliku od Krleže, njegov kritičar i supolemičar iz mladih dana, veliki zagrebački i hrvatski kroničar, feljtonist i ubogi liberal Josip Horvat našao se 1. rujna 1939. na mirogojskome glasovirskom recitalu Maksimilijana Stinčića. Taj neobični događaj, istina, opisuje retroaktivno, sjećajući ga se u zimu 1942. na 1943, dok se na istoku spremao debakl kod Staljingrada, u Zagrebu je vladala nestašica svega i svačega, Pavelić je uz njemačko asistiranje čistio posljednje Židove iz grada, a redarstvo što ga je ustrojio i idejno osposobio vojskovođin sin Dido Kvaternik ranim je jutrom dolazilo po masone i komunističke sumnjivce, da ih se ispita i sprovede u Jasenovac. Horvat je strepio da će i po njega doći, ponižen i sabran pripremao se za to mjesecima, opsesivno tragajući, uglavnom po vlastitoj duši, iz čega se izleglo svo to zlo. Horvatov svijet bio je tada u obliku jednoga golemog jajeta, tako da i njegova knjiga “Preživjeti u Zagrebu” ima formu jajeta. U njoj, u tom sjećanju iz 1942. na 1943. Horvat vedro, pomalo nostalgično, pripovijeda o mirogojskom recitalu. Ni on, tvrdi, nije poštom primio pozivnicu, iako je, za razliku od Krleže, bio na neki način blizak Maksu Stinčiću i Bosi Kamaufovoj. Zapravo, njih dvoje imali su potrebu da budu bliski njemu: imponirao im je kao društveni i kulturni kritičar, pisac biografskih romana o mnogim znamenitim Hrvatima, prvorazredni žurnalist, koji nije imao potrebu za skandalima, a za kojega se po gradu pripovijedalo da je – mason. Njih dvoje su se grozili masona, vjerovali su na riječ biskupu Alojziju da su masoni đavolji poslanici na zemlji, neprijatelji kršćana i Hrvata, ali kada bi se za nekoga pričalo da je mason, a u to vrijeme, krajem tridesetih, nakon kratkotrajne vladavine Milana Stojadinovića i njegovoga pokušaja da bude jugoslavenski duče, postalo je vrlo moderno za poznate ljude govoriti da su masoni, Maksim i Bosa osjetili bi neko uzbuđenje, naslutili bi zabranjenu avanturu, poželjeli bi pogledati u oči masona, upoznati se s njime, sjediti uz njega, rame uz rame, na koncertu u Glazbenom zavodu i maštati o masonstvu kao o zaraznoj bolesti društva, koja se prenosi pohođenjem koncerata i kazališnih predstava ili čitanjem knjiga koje su već pročitali masoni. Osim toga, Josip Horvat bio je liberal, govorkalo se i to da je engleski čovjek, a Englezi su, koliko god podli i nadmeni, za njih dvoje predstavljali neku višu rasu, prema kojoj treba biti udvoran, ponekad i ponizan. Uostalom, nikada ne možemo biti do kraja sigurni da će Njemačka prevladati, da će u ovom i svakom sljedećem ratu pobijediti, jer može biti, nikako to nije isključeno, da Gordi Albion nadgornja i nadbije, kao što to neočekivano biva u nekom gombačkom srazu. A rat što je, vjerovali su oni, negoli ponešto krvavija utakmica, rat je gombalaštvo, i ne pobjeđuju baš uvijek oni koji se čine jačim, većim i moćnijim.

No, unatoč svemu tome, eto, Josipu Horvatu nisu poslali pozivnicu. U epizodi iz kronike “Preživjeti u Zagrebu” Horvat ne zdvaja nad time, uopće mu i ne pada na um da je trebao biti pozvan na takav javni događaj, nije on do kraja svjestan ni svoga položaja u malograđanskome Zagrebu, niti je u stanju da sebe vidi očima Bose Kamaufove i Maksimilijana Stinčića. Osim toga, on ne zna ono što bi u cijeloj priči moglo biti važno: grobnica je prazna, u bijelom dječjem kovčegu samo je vreća zemlje, i nigdje sina jedinca. Možda su u Horvatovu pronicavost vjerovali toliko da ih je bilo strah da će razotkriti njihovu strašnu roditeljsku tajnu. (Doista, u Zagrebu toga vremena samo bi još Josipu Horvatu mimo Krleže moglo na um pasti da su Stinčićevi pokopali živoga jedinca, samo da sakriju tu sramotu da se rodio – nemuzikalan.)

Opisuje on kako se tog dana zatekao na Mirogoju: gospodinu Miroslavu Albiniju, koji se početkom tridesetih odselio u Latinsku Ameriku, gdje trguje kavom, prvoga rujna tužna je godišnjica majčine smrti. Kada je odlazio iz Zagreba, Albini je prijatelju ostavio u amanet da svake godine, ako je u Zagrebu, obiđe njezinu grobnicu, položi gladiole, zapali voštanicu… Koliko je pritom Albini bio ozbiljan, to Horvat ne zna. Obećanje je bilo olako dato, bez previše razmišljanja i bez stvarnoga uvjerenja da će on, doista, svakoga prvog rujna odlaziti na grob Albinijevih. No, kako to već ponekad biva, pogodilo se tako da se sljedeće godine, prvoga dana mjeseca septembra, Josip Horvat sjetio Mireka Albinija, i istog je popodneva zapalio voštanicu kraj uzglavlja njegove pokojne majke. To se zatim iz godine u godinu ponavljalo, odlazak na Mirogoj postalo je Horvatovim privatnim ritualom, tim je danom, prvim rujnom, njemu počinjala jesen, i tako se, sasvim slučajno, dogodilo da je istoga dana, 1939. upriličen važan zagrebački društveni i kulturni događaj, i da mu je Horvat nazočio.

Opisuje on svoju nelagodu pred Stinčićevim koncertiranjem. “Kao da se glasovir u transportu raštimao, kao da su šuplje mramorne kutije gutale zvuk, tek sve je zvučalo jezivo i nekako zlokobno. A najgore jest što je čovjeka od svega toga hvatao smijeh.” 

Malo je vjerojatno da se Josip Horvat nasmijao, bio je previše pristojan i sabran čovjek da bi mu se to moglo dogoditi, ali možda je koji smiješak, možda je kakav cerek pobjegao kome od pozvanih, a tko je imao uha da čuje što to i kako Stinčić svira. 

I tako je, tim cerekom, u Zagrebu, na groblju, objavljen početak Drugoga svjetskog rata.

Irfan Ibrahimkadić u “Koncertu za kišu i glasovir” nije napisao ni riječi o samome koncertu, niti o vrsnoći Stinčićeve svirke. Tomu je posvećena samo jedna rečenica: “Usred polegle trave, u mirisu bogate truleži i hranljive hrvatske zemlje, pod prstima maestra Maksimilijana Stinčića odjekivala je naša hrvatska tragedija, zajednička, ali i posve privatna.” Tko zna, možda bi netko i iz ovih riječi detektirao negativnu glazbenu kritiku.

Ono što je Joška Hercl mogao Rudiju ispričati o tom koncertu, stalo je u dvije-tri oskudne, suspregnute rečenice, u koje je, međutim, bio sabijen sav jad jednoga židovskoga mladića, ali je u tom dijelu priče i stvarni razlog zbog kojega se Rudolf Stubler toliko vezao i opsesionirao Herclovom sudbinom da je do kraja života, u bezbroj različitih verzija, pričao i nadopričavao ono što je čuo tog dugog popodneva, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru.

Ne bi za njegovu priču bilo dovoljno to što se dvoje slavnih zagrebačkih glazbenika odreklo djeteta, samo zato što se rodilo nemuzikalno. Više od toga, ali još uvijek nedovoljno za upamtiti do kraja života, bilo je da su ga, malo pred Hitlerov pogrom, učinili Židovom. Ono što je priču učinilo konačnom bio je taj koncert, održan na dan kada je u Europi počeo Drugi svjetski rat.

Rudolf Stubler je, kao što smo u više prilika ponovili, i to potvrdili epizodama iz njegova života i iz sjećanja drugih od Stublerove obitelji, bio vjernik. Tako je slučaj htio (ili je tako htio Bog): Stubleri su se dijelili na duboke, istinske, što onda znači i – naivne vjernike, i na uvjerene i potpune bezvjernike. Nikada se među njima nije gubilo razumijevanje, oko Boga nije moglo biti nerazumijevanja, samo što je jednima nebo bilo plavo, a drugima je bilo prazno.

Rudi je, dakle, bio od prvih, i vjerovao je u sve u što treba da vjeruje neko kršćansko i katolično dijete. Tako do kraja života. Osim što je to okupiralo njegovu duhovnu stranu i oslobađalo ga onog bespotrebnog i užasnog straha od ništavila, širilo se i prelijevalo na Rudijev život i sva njegova znanja i uvjerenja. Premda je bio vrlo obrazovan i racionalan, vrlo darovit matematičar, u svim velikim povijesnim i životnim zbivanjima sudio je po nekome svom katekizmu, čistom i naivnom. 

Tako mu se, nesvjesno, zavuklo u pamet da je užas Drugoga svjetskog rata nastao iz prevare Maksimilijana Stinčića. Kao u biblijskim pričama: veliko zlo izazvano je opačinom jednoga jedinog čovjeka, možda sitnom u odnosu na vječnost, ali markantnom poput starozavjetnih moralnih prekršaja. Svijet je kažnjen, osjećao je Rudi, zato što je jedan otac sahranio svoga živog sina, a zatim je sabrao narod da gledaju kako mu nad grobom svira Johanna Sebastiana Bacha.

I što je na to mogao Bog, nego da na ljude pošalje veliku nesreću, u kojoj će se dobro razabrati i odijeliti od zla.

Tokom rata, pijanist Maksimilijan Stinčić živio je u Zagrebu, tihim i povučenim životom nekoga tko je rano postao matuh, urušio se i postarao, kao da je od lošega materijala bio načinjen. Rijetko je izlazio iz zelengajske vile, sjedio je u vrtu, pod stoljetnim trešnjinim stablom, gledao u plodove kako zru, slušao cvrkut, i razlikovao ptice po vrsti i porijeklu. 

Ovo je židovska sjenica, jadna li joj majka, kako se ružno glasa.

Ovo je kos, nordijska crna ptica, Grieg među pticama.

Ovo je vrabac, eh vrabac, milijuni ljudi ginu u ovome ratu, od Normandije sve do dalekih istočnih mora, kao milijuni vrabaca, da se ne zna ni tko su, ni što su, ni pod čijim su barjakom poginuli…

Slušao je tako ptice, i sam za sebe mudrovao nekada slavni glazbenik Maksimilijan Stinčić, dok je njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić predavala na Muzičkoj akademiji, putovala svakoga mjeseca u Salzburg, išla u Berlin i Rim, jednom bila i u Parizu, gdje je mlade darovite ljude poučavala onoj vrsti glazbene mudrosti koja se u porobljenoj i zaraćenoj Europi najviše cijenila i zbog koje će, nakon 1945, europskim i američkim pozornicama vladati virtuozi u čijem će se tonu čuti nešto što je zlo i bešćutno, ravnodušno prema svakome ljudskom stradanju, i proći će desetljeća prije nego što će se prvi put u nekom velikom interpretatoru Mozartovih i Bachovih djela čuti tragika Auschwitza i Treblinke, proći će dugo vrijeme prije nego što publika potresena krene izlaziti iz koncertnih dvorana, jer je upravo svjedočila nesreći našega vijeka. 

Bosa Kamaufova nije bila zla žena. Ona nikada ne bi prijavila Židova koji bi se skrivao po susjedstvu. Radije bi okrenula glavu na drugu stranu. Da je imala drukčijega muža, pomirila bi se Bosa i sa Josipovom nemuzikalnošću. Bila bi žena-mučenica, ako bi se to od nje tražilo, ali, eto, nije. Glazba kakvu je ona poučavala bila je upravo takva. Da je povijest bila drukčija, da je Hitler dvadeset i neke u nekoj od minhenskih pivnica dobio kriglom po glavi, nitko u Goldberškim varijacijama ne bi osluškivao odjeke svijeta koji se ruši, ne bi u Chopinovim etidama čuo žalopojke geta. Glazba bi ostala nevina, i profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić, ta slavna i ugledna Hrvatica, bila bi – sa stanovišta glazbene i opće povijesti – savršeno nedužna. Njezin tajni sin, mali Židov, anonimno bi živio u Grazu, i nikada ne bi dosegnuo savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Ta je vještina, takav artizam, mogla postojati samo u svijetu u kojem je glazba bila osramoćena. 

Rudi će to shvatiti čim se vrati na Ilidžu, sa svoga prvog poslijeratnog putovanja u inozemstvo. I to će ga saznanje opčiniti i nagoniti da stalno priča ovu priču, svakome tko bude spreman da ju čuje, svakome koga on bude smatrao dostojnim priče o glazbi. 

Tada je to bilo u vlaku koji se i dalje nije pomicao, u kojem, zapravo, kao da i nije bilo putnika, nego bi, osim onoga kolodvorskog manekena koji je paradirao peronom i kuckao čekićem po metalnim kotačima, vlakom žurno promicali pozornici u modro-sivim uniformama, koji su se mrgodili kao da upravo love neku krupnu zvjerku ili kao da, povremeno je strepio Rudi, čekaju da Joška Hercl dovrši svoju priču, pa da onda odluče kojega će od njih dvojice da hapse. Rudi je tada, iz priče žonglera palidrvcima, počeo shvaćati zašto je glazba odjednom postala tako obična da se u njoj već čula svaka nota i više nije bilo nikakvog čuda. Sjećao se sa žalom posljednjih prijeratnih koncerata, svojih ushita pred manje dobrim pijanistima, beogradskim i zagrebačkim studentima, koji bi nastupali u Sarajevu pred kino predstave, svirajući neke kraće, običnoj publici prijemčivije Mozartove, Chopinove i Lisztove komade. Udarili bi falšni ton, zakazala bi poneka dirka na rashrndanom pijaninu, glasovir ne bi bio ugođen, ništa nije bilo kao što danas jest u zagrebačkome Glazbenom zavodu ili u Narodnom pozorištu u Sarajevu, kada gostuju najveći jugoslavenski i strani glasovirači, osim što su oni nekad svirali s uvjerenjem i u ognjici, svirali su prije nego što su ljudi nestali u krematorijima, u jamama i u zatrpanim vojničkim rovovima, svirali su prije nego što je Hitler onako usput, ne razmišljajući previše o tome, ubio Mozarta i Chopina.

Kako je Joška Hercl preživio rat u Grazu? 

Nema ni tu velike priče ni čuda. Nakon što su nekamo nestali svi drugi Židovi, nacisti su izgubili interes za njega. Za njih, kao ni za obične, mirne i stradanjima drugih ljudi nevične susjede, Joška Hercl više nije bio Židov. To je ta ljudska nevolja: za njih više nije bio, a pred sobom i svojom velikom krivnjom, bio je više Židovom nego što je to mogao biti itko drugi, u Grazu, u Austriji, u Europi. Joška Hercl svoju je nesreću vidio tad u vrlo širokom kontekstu. Tako je o njoj volio razmišljati, dok bi od jutra do mraka, iz proste zabave, ili da ne digne ruku na sebe i ne ubije se, žonglirao palidrvcima.

U zimu i proljeće 1944. sve se počelo raspadati, kuće su trunule kao da su sagrađene od krumpira, asfalt se gulio s ulica, i izbijali su loše temeljeni i blatnjavi seoski drumovi, koji su se, zatim, dalje raspadali i trunuli, pretvarajući se u živo blato, koje je prijetilo da proguta taj nekoć mirni i skladni austrijski gradić.

Dok je Joška Hercl to pričao, Rudi je širio oči u nevjerici. On je dobro poznavao Graz, studirao je tamo politehniku, studirao je dugo, sve dok mu otac nije naredio neka se vrati kući, i dobro je upoznao Graz, nakon Beča to je bio grad koji je najbolje znao, mnogo bolje i od Zagreba i od Sarajeva, i bilo mu je čudo da se sve dogodilo baš tako kako Joška priča, da su se kuće i ljudi počeli raspadati i trunuti, nestajati u smeđoj zemljanoj magmi, ljepljivoj od smrada – “evo, i sad taj miris imam u nosnicama!”, vikao je Joška Hercl i hvatao se za grlo – i sve se to događalo prije nego što je Britancima i Amerikancima na um palo da bombardiraju Graz. Odustali su kada su vidjeli što je ostalo od grada.

Možda nije želio da i sam završi u toj općoj truleži, ili je, ipak, bježao od svoje židovske krivnje, tek u rano proljeće te godine, Joška se odlučio na nečuven, posve nerazuman pothvat. Krenuo je u Zagreb, da nađe oca i majku, ili da strada na putu. Druga mogućnost bila je mnogo izvjesnija, ali nije se on nimalo zbog toga brinuo. Bit će kako mora biti ili kako je već odavno određeno da bude.

Bio je bez novaca, s dvije kutije žigica u džepu i s legitimacijom u koju je bilo upisano da ga smije ubiti svako za to ovlašteno lice. 

Kupio je kartu i ukrcao se na vlak. 

Iako se bližio kraj rata, partizani su vršili diverzije po prugama, Englezi su nekoliko puta bombardirali glavna željeznička čvorišta na putu za jugoistok, na kolodvoru u Grazu sve je bilo kao nekad, živo, mirno i svježe. Kravlja balega vonjala je iz stočnih vagona, uredno obučena i obuvena sirotinja tumarala je peronima u potrazi za kompozicijom koja će ih odvesti u davno napuštene zavičaje, esesovci i domaće redarstvo kontrolirali su sumnjivce, pregledavali legitimacije, iskali propusnice, odvajali u stranu… Kad bi ih uočio, Joška bi se poput odlučnoga samoubojice zatrčao prema njima, i već je prekopavao džepove da im pokaže svoju židovsku legitimaciju, ali svaki put bi mu mrzovoljno odmahivali rukom, neka prođe, neka im nestane s očiju. Tih dana šizofrenija je postajala infektivna bolest, esesovci su se plašili ludila, a iz lubanje toga odrpanog mladića gledale su ih oči ludog čovjeka.

– Pogledajte me! – zapiljio se u Rudija. – Pa zar biste rekli da sam ja lud čovjek? Recite mi otvoreno, mogu ja to podnijeti! A oni su, vidite, svi odreda, i na stanici u Grazu, i u vlaku, kroz koji su prošle barem tri kontrole i barem su desetinu putnika iz svakog vagona skinuli s kompozicije i odveli nekamo, od mene bježali kao da sam kužan i ne samo da me nitko nije legitimirao, nego i kondukter, koji me je također mogao prijaviti kao sumnjivca, jedva da se udostojio da mi pregleda kartu!

Uza sve te preglede, kojih je Joška ostajao pošteđen, na željeznici je vladao mir. Nisu ga mogli poremetiti ni esesovci sa svojim kontrolama, ni partizani, ni crnoburzijanci, baš nitko, jer su u vlaku i oko njega, na eksteritorijalnom području velikih kolodvora, provincijskih postaja i slijepih kolosijeka, dokle god se prostirala pruga, vladale stroge željezničarske procedure, na koje nitko, pa ni sam Adolf Hitler, nije mogao imati utjecaja. Željeznica je, u to proljeće 1944, prije nego što će je ratni pobjednici izbombardirati, a poraženi preorati u povlačenju, bila posljednji sigurni teritorij u Hitlerovom dijelu Europe, gdje su vladali razum, sabranost i neki viši red, koji je, činilo se, nadživio i tiranina, i dvijetisućgodišnju vjeru u Isusa Krista, sina Božjega. Samo željeznica nije trunula i urušavala se, nego je postojala onakva kakva je bila i u prethodnih stotinu godina, s redom vožnje kao svojim jedinim katekizmom.

Tu je, slušajući znani šklopot metalnih kotača, Joška Hercl na trenutak ponovo poželio biti živ. Ta želja u njemu je izazvala strah i jad, pa je ubrzo zaboravio na nju, i nastavio nutkati svoje židovske isprave na pregled.

– Eto, to vam je spasilo život! – radosno je uzviknuo Rudi.

– Šta mi je, po vašem mišljenju, spasilo život? 

– Pa to što ste ih pokušavali natjerati da vam pregledaju dokumente. Tako jednostavno. Šteta za mnoge što se nisu toga dosjetili.

– Ne, niste u pravu. Život mi je spasilo to što mi se nije živjelo.

Zagrebački glavni kolodvor bio je prljav i pun izbjeglica, koji su, uglavnom, govorili teškim i gustim bosanskim naglaskom, uz mnoštvo žalobnih, domotužnih psovki. Okolo njih su bili redarstvenici, ustaše, koji su im branili da izađu van i krenu prema gradu. Što su Bosanci tamo htjeli, zašto bi išli prema Jelačić placu, nije se moglo znati. Nije se znalo ni tko ih je potjerao. Čas su to bili Srbi, pa četnici i partizani, već kako bi koji od njih bio raspoložan i koliko bi mu teška bila psovka, ali istina će biti, osjetio je to Joška Hercl, dok je išao prema izlazu, ravno na ustašu koji bi mu trebao zatražiti legitimaciju, da su bježali od svojih ludih glava, od nečega što su sami izazvali, bit će od viška prigodnoga desetotravanjskoga hrvatstva, koje ih je na štošta nagovorilo, a sada su se, eto, počela mijenjati vremena i oni su se, iz straha da ne ostanu bez tih ludih glava, zaputili u Zagreb, na Markov trg, tamo odakle je sve i započelo, ne bi li se tu pobrinuli za njih. Uzalud im bilo. Kasno je za njih, a uskoro će, sve su prilike, biti kasno i za Hrvatsku.

Ustaša ga je bez pitanja propustio, ne dopuštajući mu da izvuče ruku iz unutašnjeg džepa.

Stigao je do Zelengaja, ali ga u roditeljsku vilu nisu pustili.

Vrata je otvorio neki nepoznat, stariji muškarac. Rekao mu je da sačeka, i vratio se nekoliko minuta kasnije, vrlo ljut, u ruci je, za svaki slučaj, imao nekakvu drvenu batinu. 

– Kako vas nije sram! – vikao je. – Vi vrijeđate uspomenu na sina jedinca. Gospođa su rekli da zovem redarstvo, ukoliko se istoga časa ne sklonite s kapije i ne odmaknete se od kuće, i ja ću to, bogme, i učiniti!

Sljedećih dana i mjeseci Joška Hercl spavao je po podrumima i šupama. Izbjegavao je centar grada i parkove, u koje Židovi ne bi smjeli zalaziti da ih je tada, u travnju 1944. u Zagrebu bilo, ali ubrzo je uvidio da više nikome nije sumnjiv. Nije izgledao kao komunistički agent – takvi su, shvatit će i to poslije rata, u pravilu bili lijepo obučeni – niti je odavao dojam nekoga tko je svojom rasnom pripadnošću ostao izvan zakona. Židova, rekli smo, više nije bilo, a on je takav, prljav i neuredan, izgledao upravo onako kako je i trebao izgledati netko tko je u Zagreb došao tražeći nešto što mu po pravdi Boga pripada: izgubljenu rodbinu, svoja ljudska i hrvatska prava… Izgledao je tako da su ljudi imali potrebu da spuste pogled, praveći se da im je nevidljiv. Joški je u Zagrebu bilo lakše, jer tu nikome nije bio kriv, teta Ružica i velika Doroteja bile su u svakom pogledu daleko.

Osim toga, tu ga se nije ticalo što su oko njega trunule i raspadale se zgrade, kao da su sagrađene od sirovog krumpira. 

Neće se pouzdano znati jesu li Maksimilijan Stinčić i Bosiljka Kamauf Stinčić bili svjesni da im se tog dana, pred vratima vile na Zelengaju, pojavio sin Josip – ubogi Židov Joška, kojega nijedan redarstvenik u novoj Europi nije htio legitimirati i tako ga osloboditi muka. Čini se da su mislili da im se to netko ruga, šali se netko na najružniji način, podsjeća ih na njihovog mrtvog sina. Nije im na um palo da bi on mogao živ stići od Graza do Zagreba, a možda nisu ni vjerovali da je Joška uopće živ.

Prvi put su ga vidjeli, barem tako je mislio Joška Hercl, i tako je rekao Rudiju, u vlaku koji je stajao na zagrebačkom kolodvoru krajem kolovoza 1954, u rano proljeće 1945.

Dan je bio sumoran i leden, vladala je suhomrazica, snijega niotkud, ali se temperatura već tjednima spuštala do minis deset, a od Sljemena je pirkao vjetrić koji je je propuhivao kosti i prolaznike svodio na skelete u kaputima, sive i šklopotave, omršavjele i izgrižene moljcima i ratom. Već dugo kuna nije vrijedila gotovo ništa, nacionalna valuta doživjela je slom, svud okolo vladao je zakon crne burze, protiv kojega se vlast, uglavnom bezuspješno, borila prijekim sudovima i deportacijama u Jasenovac. Dok su se povlačili pred partizanima, koji su, uz podršku Crvene armije s istoka, pripremali odlučnu proljetnu ofenzivu, ustaše su jedino još i ratovale protiv kojekakvih krijumčara i crnoburzijanaca, stvarajući iluziju među građanima kako je sve u najboljem redu i kako država brani svoj integritet u onome u čemu je i u mirna doba on najviše ugrožen: na tržnici, u mesnici i u dućanu. Istina, nije više bilo, pogotovo izvan Zagreba, ni dućana, ni mesnica, ni tržnica, ali od te činjenice su svi okretali glavu. Tko god bi se suočio s njom, znao je da državi otkucavaju posljednji sati i da svi dugovi stvarani u prethodne četiri godine, kolektivni i individualni, dolaze na skoru naplatu. Ali kako bismo mogli znati koliko je tko dužan? I tko će biti zadužen da dugove naplaćuje?

Jedino što je još uvijek živo funkcioniralo i čime je održavana iluzija o postojanju Nezavisne Države Hrvatske bili su koncerti, kazališne predstave, kulturni život, općenito. Muziciralo se u Glazbenome zavodu svakoga tjedna, Hrvatski krugoval držao se čvrsto svoga godišnjeg repertoara, zamišljenog u neka vrlo davna vremena, prošle godine, kada su se perspektive europske uljudbe i naroda predvođenih velikim njemačkim führerom Adolfom Hitlerom činile puno boljima… I tako su, privučeni krajem zime, ohrabreni tim ludim optimizmom hrvatskih muzikaša – kako ih je ironično nazivao Irfan Ibrahimkadić, u naslovu svojih emigrantskih memoara – Stinčići jednoga popodneva, bio je četvrtak, krenuli na koncert u Glazbeni zavod. Mladi pijanist, neki Perinčić, kojemu nikako da upamte ime, pa se to ime u međuvremenu i zaboravilo, svirao je Sibeliusa.

Sreli su ga na pustome Iličkom placu.

Nikoga okolo nije bilo, ljudi su se pozatvarali u kuće, virili iza zastora i čekali da se nešto dogodi, iz predgrađa se već danima čula pucnjava, premda je radio javljao da su partizani daleko, negdje u tamnoj i dubokoj Bosni i da hrvatski vitezovi svakodnevno potiskuju, “i nije dalek dan kada će izvojštiti veliku konačnu pobjedu”, tako da se više nikome nije ništa moglo vjerovati. Osim programu Hrvatskoga krugovala, koji je još jesenas, dok je cijeli Zagreb vjerovao u ono u što danas vjeruju samo posljednji preostali poglavnikovi promidžbenici, najavio da će Perinčić – kojemu nikako da se imena sjetimo – svirati Sibeliusa, u slavu vječnoga prijateljstva hrvatskoga i finskog naroda, koji se na dva kraja Europe bore protiv istoga neprijatelja, što sa svojim crvenim barjacima domahuju iz svojih dalekih i nama tuđih azijatskih stepa.

Mislili su da vide avet.

Maksimilijan je zadrhtao, kao da stresa smrt s ramena.

– O Bože mili! – cijuknula je Bosa, i oboje su zastali u koraku, ukopali se kao da očekuju da će Joška Hercl proći, ne primjećujući ih, da će, valjda, misliti da i nisu živi, nego da su po nalogu doglavnika Budaka tu, na Iličkome trgu, kojega će komunisti, avaj, nazvati Britanskim, izliveli od bronce, spomenici.

– Mama! – iznenađeno je rekao, iako se mjesecima pripremao za ovaj susret.

I odmah ga je spopala nelagoda. Nazvao ju je onako kako nije trebao i kako nije htio. Onako kako mu nikada ne bi na um palo da se sve nije dogodilo tako iznenada. Još od vremena kada su živjeli skupa na Zelengaju, i on joj nije ni bio Židov, još od toga vrlo davnog i nevjerojatnog vremena, on je nije nazvao tako. Nije mu to branila, kao ni on, niti je to za vrijeme njihovih posjeta ikada spomenuto, ali se nekako podrazumijevalo da oni više nisu njegovi roditelji, niti je on njihov sin. Uostalom, to je svima moralo biti jasno čim je Josip postao Joška, i čim je postao Židov.

Nisu se ni pomakli.

– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci? – valjda nije znala šta drugo da pita.

Maksimilijan Stinčić je šutio i tupo zurio pred sebe, kao da čeka da sve ovo prođe. Ali nije prolazilo, kao što ne prolazi duga i uporna zubobolja. Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojemu bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, nikako ne prolazi. I kako ne prolazi, sve je teže podnošljiva, izludi čovjeka, učini ga životinjom, biljkom, iako ta bol i dalje nije jaka, ništa jača nego u početku, i više zaboli kada čovjek samoga sebe uštipne za stražnjicu. Jer to ne boli zub, nego boli čovjeka vrijeme, boli ga čekanje, kao što, evo, upravo sad, na Iličkome placu koji će uskoro postati Britanskim trgom, Maksimilijana Stinčića boli čekanje pred tom odrpanom židovskom barabom, koji je ustvari, prema zakonu biologije – a zakone biologije naša mater Sveta Rimska Katolička Crkva uglavnom ne priznaje, njegov rođeni nemuzikalni sin. A kako nemuzikalan može biti sin najvećega hrvatskog pijanista, osim ako nije i on, najveći hrvatski pijanist, skupa sa cijelim, drevnim i mučeničkim hrvatskim narodom, nemuzikalan kao što je nemuzikalan on? Stoga bit će, po strogoj Aristotelovoj logici, mudruje u sebi Maksimilijan Stinčić u svome predugom čekanju, da to pred njim i nije njegov sin, nego je to, eventualno, njegov grijeh, produkt bludnih radnji što ih je vršio s Bosom, u časovima dokolice i neznaboštva, kada i nije mislio o tome da u slavu Božju upravo provode Božji naum preporađanja svijeta te da, shodno s tim, tog Židova treba odmah prijaviti redarstvu, neka ga odvedu i neka s njega, najvećega hrvatskog pijanista, i sa cijeloga hrvatskog naroda, skinu muku. Mislio je tako Maksimilijan Stinčić, iako to nikada neće biti potvrđeno historijskim dokumentima, niti će Joški Herclu na um pasti da se ijednom upita što misli ta siva, snuždena prilika pred njim, taj trodimenzionalni zagrebački relikt minhenske slikarske škole, ali mi znamo da je Maksimilijan mislio upravo to, i znamo da bi on tako mogao na istome mjestu stajati cijelih tisuću dana, a da maloga Židova ne prijavi redarstvu. Njegovo je samo da čeka, i on će čekati, i šutjet će onoliko koliko mu Bosa odredi da šuti, i slušat će kakve gluposti ona izgovara pred tim njihovim takozvanim sinom, a ako je to nužno, ako mu se to naredi, ili ako ona tako odluči, neće on ni slušati, ništa neće čuti, nego će tu stajati samo onako, kao stup, kao stablo, kao kandelabr, kao vojskovođa Slavko Kvaternik dok 1941. salutira kolonama onih koji stupaju u smrt za Boga, za Poglavnika i za Hrvatsku, uz Isusa Krista protiv komunista.

I dok tako čeka Maksimilijan Stinčić, lice mu se počinje kriviti u cerek, u pijani birtaški grohot, jer je najednom shvatio koliko je smiješno to što Bosiljka svog sina pita: 

– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci?

Baš kao da je u našim sitnim i vrlo ranjivim ljudskim životima od najveće važnosti da svi, i u svakome trenutku, imamo žnirance u cipelama. A oni koji su u prošle četiri godine stradali boreći se protiv srbokomunističke i četničke nemani, protiv azijatskih boljševičkih hordi i judeomasonskoga zvjerinja, zapravo su zginuli jer su, nekim čudom, ostali bez žniranaca, kao ta odvratna židovska nakaza što upravo stoji pred njim i ljulja se, premeće se s noge na nogu, upravo kao da će u sljedećem momentu zatražiti neki novac…

– Idemo na koncert… – napokon je progovorio, i odmah zastao. Nije se mogao sjetiti kako se, do đavola, zove taj mladac, Peričić, Perišić, Perinčić, koji će svirati Sibeliusa, i sad se izbečio, iskolačio oči, kao da mu je riblja kost zapela u grlu…

– U Glazbeni zavod, daju… – a onda se, najednom, nije mogao sjetiti ni Jeana Sibeliusa, nije se mogao sjetiti njegova imena, nego mu je navrh jezika bio Grieg, Norvežanin, koji pritom sa Sibeliusom nije imao baš nikakve veze, i nosio je ime kakva ne nose Finci. Finska obiteljska imena završavaju na – onen, i bunilo ga je kako se ne može sjetiti tog najslavnijeg onena.

Tek kasnije, kada stignu u Gundulićevu, pred Glazbeni zavod, i kada ugleda plakat s najavom Perinčićeva recitala, Maksimilijan Stinčić shvatit će zašto se nije mogao sjetiti: pa Sibelius, vrag neka ga nosi, uopće nije onen.

Susret je trajao kratko i činilo se da su i Joška i oni željeli samo da što prije pobjegnu. Majka je još neko vrijeme trabunjala o žnirancima, kao da je prethodno popila bocu konjaka, a otac je svaku rečenicu izgovarao samo do pola, nakon čega bi se izbeljio i nije znao nastaviti, falile su mu riječi, nije se mogao sjetiti Sibeliusova imena, ni imena pijanista, pa je Joška Hercl pomislio da je Maksimilijan Stinčić u međuvremenu postao sklerotičan. 

Bio je to jedini njihov susret prije nego što je završio rat.

Sljedeća tri mjeseca Stinčići nisu izlazili iz vile na Zelengaju, osim što bi Bosa Kamaufova odlazila da za dukat-dva kupuje provijant. Sve do ulaska partizana u grad crna burza je savršeno funkcionirala, do kraja je svega bilo za kupiti, samo što su cijene rasle, sve dok u jednome trenutku nisu postale besmisleno visoke…

A onda je došla sloboda.

Prvih tjedana nije se događalo ništa. Nova vojska marširala je gradom, čule su se zabranjene komunističke pjesme, uz cilik ciganske violine i nadimanje harmonike, i sve je bilo kao u kazalištu, ispred pozornice na kojoj se upravo izvodi komad Maksima Gorkog. Bosa Kamaufova i njezin muž nisu voljeli kazalište. Čak ni operu. U svakome kazališnom predstavljanju bilo je nečega lažnog i pretjeranog. Već sama scenografija predstava u HNK činila se Maksimilijanu uvredljivom. Gavella bi pozornicu pretvorio u dnevni boravak, sa stolom, stolicama, otomanom i foteljom u pozadini, s kredencom i slikama predaka po zidovima, i ta ga je soba podsjećala na njihov zelengajski salon. Onda bi utrčali glumci koji bi, uglavnom na tekst gospodina Krleže, ruglu izvrgnuli taj ambijent, što je za njih oboje bilo apsolutno nepodnošljivo. Kazalište je, činilo im se, prljanje vlastitoga gnijezda, kazalište je ruganje svima koji u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i ponašaju se kao normalni ljudi. U ime koga se to čini? Gdje i kako žive svi oni koji se rugaju normalnim ljudima. Konačno, gdje živi taj Krleža, skupa sa svojom scenskom divom? 

Bili su revoltirani, čim bi pomislili na kazalište.

I sada su, opet, bili revoltirani, nakon što ih je prošao prvi strah od komunista, dok su ih gledali kako teatralno marširaju kroz grad i kako svoja spaljena podkozarska i lička sela zamjenjuju Zagrebom. Već početkom lipnja u pogledu profesorice Bosiljke Kamauf Stinčić bilo je nečega otvoreno prezrivog. Gledala ih je s visine, te sitne i beznačajne crvene termite, crvene mrave, koje bi mogla zgnječiti jednoga za drugim, samo kada ih ne bi bilo tako mnogo. Maksimilijan je bio nešto oprezniji. Ili je njegov strah bio dublji i na neki način mudriji.

Bio je petak, 15. lipnja 1945. kada su došli po njega. Dvojica partizana, nenaoružani, u urednim britanskim uniformama, pokucali su na vratima, jer zvono nije radilo, ljubazno se predstavili i odveli ga. Ona je bila posve izgubljena, nije znala što bi pitala, srce joj je tuklo u grlu… Nije bila bijesna ni uplašena, bio je to neki nedefiniran, ali vrlo intenzivan osjećaj, koji joj je sasvim zakrio razum, tako da ga je pustila da ode u kućnom ogrtaču i u papučama.

On je to, međutim, učinio vrlo demonstrativno. Neka vide ljudi, ako ima još nekoga tko gleda, kako ga odvode u šlafroku i u pantoflima, kako su se u domu Stinčić-Kamauf nazivale papuče, neka vide što su i kakvi su ti naši oslobodioci…

Naravno, da su ta dvojica partizana naredili Maksimilijanu Stinčiću, slavnome hrvatskom pijanistu, jednome od prvih naših glazbenih velikana, koji je vladao europskim pozornicama kad i velika Milka Trnina, i širio tako hrvatsku slavu, da ogrne ljetni sako i navuče cipele, on bi to bez pogovora i učinio. Da su mu rekli da odjene svoj paradni smoking, on bi i to učinio, ali ako su se već odlučili brukati, on je rad da im to dopusti.

Bosa Kamaufova prvo nije znala gdje joj je muž.

Danima ga je tražila, obilazeći urede u Petrinjskoj i na Zrinjevcu i raspitujući se kod ljudi, profesora i glazbenika, za koje je pretpostavljala da su bliski s komunistima. Jedni nisu znali, drugi bi je prezrivo potjerali, a onda joj je na um pala spasonosna ideja: Joška! Pronaći će ona Jošku Hercla, preživjeloga Židova, čija će joj sudbina otvoriti sva vrata u Zagrebu.

Joška je, međutim, i sam u to vrijeme bio pritvoren.

Uhitili su ga na Glavnome kolodvoru, još krajem svibnja, u raciji koja je tragala za preostalim krijumčarima i crnoburzijancima, a možda se u mrežu ulovi i kakav preobučeni ustaški pukovnik, jasenovački koljač ili pop koji je po Lici i Bosni blagosiljao krvave kame i samokrese.

Upravo je dvojici starijih građana – od kojih je jedan bio partizanski agent u civilu – demonstrirao žongliranje zapaljenim palidrvcima. Netko ga je ščepao za ovratkih, plamičci su se razletjeli na sve strane, nosnice je zaparao jak miris fosfora, adrenalin je suknuo krvotokom, a Joška Hercl završio je u tamnici.

Sve što im je ispričao, partizanskim isljednicima činilo se fantastičnim i nevjerojatnim.

U prvi mah nije se uplašio, mislio je da će se nesporazum vrlo brzo razjasniti. Zaboga, ipak je on Židov, a komunisti, jugoslavenski partizani, zaštitili su Židove, to cijeli svijet zna, i partizanske jedinice bile su pune Židova, trubila je o tome ustaška štampa dok je postojala, propovijedali su na tu temu hrvatski biskupi i popovi, i nije valjda da bi sve to moglo biti krivo i da bi on, Joška Hercl, mogao stradati zato što je Židov…

Kore, kenotafi

G. Milakoviću

Starogodne bukve
u Sankt Larsu

U bukovu koru urezana
imena ludaka. Imena plitka,
progrebana, malo ih je
preostalo 

Htio sam ih prepisati
ali mi se ražalio pa sam
odustao 

Po povratku prošao sam
pored Asyluma. Na vratima
sobe šejha E. Hermelina reza
udarena 

Za rezu je zataknuta bukova
grančica, da opazim, ako
prođem, da je i on
prolazio.

(23.9./ 2. 11. 24.)

    Maliku Pašiću

Ako ih vidiš u paru, muško i žensko, kako se niz Bijelu česmu spuštaju ka Čaršiji, nemoj ih pozdravljati… Pravi se da ne postojiš. Idi pravo gore ka Kasarni i ka njima ne skreći pogleda. Znam da je to teško u tako uskoj ulici, ali nemaš drugog izbora, Boga mi… Znam da će vam se možda čak očešati i ramena u tom mimoilaženju. Ali zapamti, ne skreći pogleda na njih ako ti je pamet mila. Ako ti je evlad bitan! Njih je Allah prokleo!

Tako je načuo od starijih ljudi iz Čaršije… Oni su poznavali narav te mahale iznad Tekije. Retko su išli tim sokacima nakon akšama. Tuda se tada nije imalo šta tražiti. Poštovali su zakon nevakata… U nevakat sine ne idi tesnim čikmama, ne traži one koji su zalutali. Njega je muka naterala… Sa svojim je prijateljem već dobrano opijen tekijskim čajem nakon ko zna kojeg po redu dersa „Mesnevije“ tražio mesto na kojem bi mogli na miru popušiti džoint koji je smotao baš za tu priliku, kada se poljuljani hafizovim dubokim tumačenjima svih sedam stepena nefsa upute svojim toplim domovima. Izlazak iz sveta Mevlane na hladnu sarajevsku kaldrmu bio je posebna vrsta svetkovine za one začarane aškom i nurom poezije. Takva je bila i ta novembarska sreda. Vedro i hladno. Sačekale su ih treperave radosnice uličnih lampi u dolini, ruža vetrova sa Trebevića i sarajevskog Ozrena. Miris smole. Hučala je nekud u pozadini reka Mošćanica. Krenuli su uz Jekovac, pa onda skrenuli u Bijelu česmu i tu negde na sred strmog pustog sokaka pripalili đuliju. Razgovor je tekao prirodno, sumirali su ono što su prethono na dersu Mesnevije slušali. Hvalili su ili sa žarom rasprave sumnjali u ono što je hafiz u zanosu govorio. Nijedan od njih dvojice nije znao tačno u kojoj se ulici nalaze… Znali su da jedna od ovih poprečnih čikmi vodi ka Bijeloj džamiji. Tu je bila i stara austrijska kasarna „Princ Eugen“, ruševna i okrnjena granatama od poslednjeg rata. Ona fina gradska raja koja bi tuda u kasnim noćnim satima tražila dobar kutak da se na brzinu kresnu, e oni su se kunuli da su viđali nekakve utvare kako u njih zure. Šuplja! Tako je to po kratkom postupku rešila Čaršija. A možda su oni svi znali ali su iz nekog razloga krili. Mislim na Čaršijanere.

Onaj drugi je onom prvom na toj strmini pretvorenoj u ulicu pričao o nefsi emari o grehu na prvom basamaku i onda su ih spazili… Spuštaju se niz ulicu u paru. Muško i žensko, oboje u crnim mantijama, oboje obrijanih glava. Zaledili su se u mestu. Džoint im je ispao na kocke kaldrme i otišao dole ka Žutoj tabiji nekom srećniku pravo u ruke. Tada je jednom od njih dvojice, i dalje se ne zna kome jer ih više nikad nismo videli zajedno a ni odvojeno, palo na pamet… Jedan vazda mora doći tobe. „Ne skreći pogleda ka njima! Ne skreći pogleda ka njima!“ Obojica su se pribili uza zid i grčevito stisnuli očne kapke. Čekali su u strahu… Sjene su prošle. Hladan ih je vazduh zapahnuo. Tuknulo je na memlu.

Njih je Allah prokleo!

U fotogalerijama naših informativnih i zabavnih portala, a onda i na televizijama, naročito u dnevnicima HRT-a i u Vijestima iz kulture, mogli ste vidjeti političare, gradske i državne, kako po otvorenju obilaze Interliber. To su uvijek zanimljive scene: na kojim će se štandovima zadržati, s kojim će se nakladnicima i knjiškim uglednicima zadržati u razgovoru, koje će knjige uzimati u ruke, a koje će, da pokažu dobar primjer građanima, na kraju i kupiti. 

Na otvorenju i u toj prvoj šetnji vidjeli smo njih troje: gradonačelnika Tomislava Tomaševića, predsjednika Republike Zorana Milanovića i resornu ministricu Ninu Obuljen Koržinek. Najviše njihovih fotografija i televizijskih snimaka načinjeno je na štandu Naklade Ljevak: logično, jer taj je štand odmah kod ulaza. Predsjednik je posegnuo za knjigom američke popularne antropologinje Cat Bohannon “Eva”, privlačnog podnaslova “Kako je žensko tijelo obilježilo 200 milijuna godina evolucije čovjeka”. U načelu dobar izbor, i dobra preporuka biračima i biračicama – kako onim na sljedećim predsjedničkim izborima, tako i onim drugim, ozbiljnijim i ambicioznijim, koji obilaze Interliber i tragaju za knjigama koje će kupiti i čitati. Istina, u tom izboru ima neke pomalo dosadne predvidljivosti i sumorne sklonosti k teoretiziranju svih tih tipova i tipuša u Hugo Boss odijelima i kostimićima za posao u lokalnom ili državnom menadžeraju. Osobno bi me mnogo više obradovalo da je predsjednik zemlje u kojoj živim posegnuo za nekom ambicioznijom beletrističkom knjigom. Recimo da je prošetao do Frakturinog štanda i da je kupio, i svojom kupnjom preporučio, genijalni i zastrašujuće aktualni roman francuskog pisca Jonathana Littella “Dobrostive”. 

A Tomislav Tomašević, on je, kod istog Ljevaka (ili Ljevka, kako bi to, zapravo trebalo reći) ugrabio biografiju Henne Arendt. Na prvu opet dobar izbor. Jedna od najpametnijih i najdarovitijih žena našega dvadesetog stoljeća, a pritom i jedan od ključnih intelektualaca za razumijevanje i opričavanje Holokausta, kao i za zdravorazumsko artikuliranje misli o ljudskome zlu u povijesna nedoba. (Uostalom, o toj istoj knjizi napisao sam povelik esej, koji možete čitati u prosinačkom broju BestBooka.) Ali zašto imam dojam da gradonačelnik Tomašević knjigu kupuje samo zbog dobrog glasa o Hanni Arendt, koji je i do njega došao, a ne zato što bi imao ikakvog pojma, a kamoli interesa za onim što upravo drži u rukama? Zato što mi Tomislav Tomašević općenito djeluje nenačitano? Ne samo zato! Hannah Arendt čini mi se krajnje slučajnim izborom, kao da je birao cipele, supruzi za rođendan, i zato što je nekoliko trenutaka, ili nekoliko fotografija i televizijskih sekundi kasnije, Tomašević Predsjedniku poklonio jednu knjigu, u izdanju gradskog poduzeća AGM. Knjiga nosi naslov “Imamo Dinamo”, a njezin autor moj je bivši kolega, dobar nogometni znalac, Dinamov navijač i odličan novinski pisac Dražen Krušelj. To je, kao, trebala biti neka interna fora, kakvim se već služe muškarci u odijelima i s kravatama, ali zapravo je problematično i glupo. Tomašević je angažirani zeleni, biciklist, aktivist, borac za građanska prava a protiv fosilnih goriva, klimatskih promjena i nejednakosti među ljudima. Kao takav je, uostalom, u knjizi Hanne Arendt i zapazio zgodan model za propagandu svojih političkih praksi. Ali da bi omilio desnim i krajnje desnim, i da bi se bavio nečim o čemu, kao i svi drugi muškarci, ponešto misli da zna, Tomašević je vrlo angažiran oko Dinama. Gradio bi mu stadion, pojavljuje se u svečanoj loži, aplaudira, skače, raduje se. I s ponosom Predsjednika dariva knjigom o Dinamu. U suštinskom smislu, to je, ukoliko si gradonačelnik Zagreba, suprotno svemu što Hannah Arendt jest, ali i što Hannah Arendt simbolizira. Pa onda mu ne vjeruješ, tom Tomaševiću, ni kada se slika s Hannom Arendt, ni kad se veselo kezi uz Dinamo.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, kao ni inače, nije u ruke uzimala pojedinačne knjige. Ona je općenito najavila povećanje budžeta za knjigu i izdavaštvo. Hoću li biti pretjerano zloban ako kažem da mislim kako je to više novca za akademika Gavrana? Neću, jer ako knjige tretirate kao lonce i poklopce, bez ikakvih vrijednosnih kriterija, uz odbacivanje samo onih koji su malo zločestiji prema vama, kao i onih koji pišu na srpskom ili bosanskom jeziku. (Knjige pisaca iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ukoliko pisci nisu Hrvati, ne mogu se otkupljivati za hrvatske knjižnice, bez obzira na to što su objavljene u Hrvatskoj! Otkupljuju se i hrvatske knjige, i hrvatski prijevodi, ali srpske i bosanske knjige ne. Tog pravila se u Ministarstvu drže od dolaska ministrice Obuljen Koržinek, i nikad se nitko protiv toga nije pobunio, čak ni nakladnici koji katkad objave ponekog Srbina ili Bosanca…)

Uglednici su se, naravno, uslikali i na štandu Školske knjige. Viđeni su s Antom Žužulom, a pojavili su se i na govoru otvorenja velikog madžarskog pisca Pétera Nádasa. Jesu li prethodno čitali išta Nádasevo? Pa zašto su onda došli? A kao i svake godine pažljivo su izbjegli bilo kakvo posezanje za knjigama živih hrvatskih pisaca. Oni su, iz perspektive Milanovićeve, Tomaševićeve ili ministričine, okuženi. Kupovina koje njihove knjige opasna je, jer bi izazvala niz gnjevnih reakcija. Što, naravno, ne znači da oni nemaju svoje pisce. Milanović je nekima od njih nedavno podijelio državna odlikovanja. Tomašević, pak, svojima, članovima ili agitatorima grupe Možemo!, otkad je došao na vlast dodjeljuje nagrade Grada Zagreba za književnost, i pritom je neusporedivo stranački i sektaški striktniji, nego što su to bili Bandić i HDZ, dok su zajednički vladali Zagrebom. A Nina Obuljen Koržinek ima akademika Gavrana i odabranu skupinicu državnih liblinga, kojima se distribuiraju simbolične, ali i konkretne počasti. Ali ne daj Bože da se itko od njih troje, Milanović, Tomašević ili Obuljen Koržinek, uslika s knjigom svoga pisca, da je kupi, ili da o njoj nešto kaže! Sa stanovišta hrvatske politike, lijeve i desne, hrvatska je književnost na groblju. Većim dijelom u grobu Miroslava Krleže. A možda je to i zasluženo, pomišljamo kad vidimo kakva je mjera samopoštovanja u tih navodno živih hrvatskih pisaca.

I za kraj preporuke! Ako ćete mene slušati – a dobro bi vam bilo da upravo mene slušate kada je kupovina i čitanje knjiga u pitanju, jer ja nemam političkih prijatelja! – onda pođite do Frakture i kupite “Dobrostive” Jonathana Littella. U blizini vam je OceanMore, gdje ćete nabaviti knjigu “Otac” Glorije Lujanović i gdje su brojne knjige Karla Ovea Knausgaarda, kojeg biste konačno trebali započeti čitati. Nekoliko koraka dalje je Fibra. Tamo upitajte za Marka Šunjića, recite mu da sam vas ja poslao, i da vam izdvoji sve one crtane romane (tojest strip albume) koje je Jergović zadnjih godina kupovao. To vam je izbor, uzmite sve ili proberite! Vratite se do štanda V.B.Z.-a i kupite “Nevine”, novi roman Ene Katarine Haller. Tu možete uzeti i “Nož” Salmana Rushdieja, ali njega vam na neviđeno preporučujem, jer knjigu još nisam čitao. Onda otiđite do Ljevaka, tamo uzmite obje knjige koje su kupili Milanović i Tomašević. Poslije se možete vratiti do AGM-a, gdje ćete kupiti Krušeljevu knjigu o Dinamu. Vi na to imate pravo, jer niste gradonačelnik, kao što ni ja nisam navijač Dinama (upravo suprotno). I još otiđite do Disputa, gdje ćete kupiti upravo objavljeni hrvatski prijevod genijalnih Gombrovičevih dnevnika.

I to bi vam za danas bilo sve. Budem li dobre volje, možda vam još ponešto predložim… 

Hrihir Tjutjunik, Tri kukavice i jedan naklon

Hrihir Tjutjunik autor je čijim se djelom može uvjerljivo pokazati da je ukrajinska književnost uspijevala opstati i u najtežim uvjetima koje joj je nametala imperija čiji je cilj bio izbrisati ukrajinski jezik (obilježavajući ga kao minorni dijalekt „velikoga brata“) te time i identitet nacije. Počeci se njegove proze smještaju u doba hruščovljevskog otapanja, a njezino se potiskivanje i prešutna zabrana zbiva nakon Brežnjevljeva preuzimanja vlasti i ukidanja i ono malo stvaralačkih sloboda koje su ostavljane sovjetskim umjetnicima u tome periodu. Tjutjunik spada u generaciju Šezdesetih, skupa s Vasilom Stusom kao njezinim najvažnijim predstavnikom. Za razliku od Stusa, koji je posljednja spisateljska žrtva sovjetskog logorskog sistema (preminuo je već u doba Gorbačova od posljedica štrajka glađu 1985.), Tjutjunik je protestirao tiho, nije dopao logora, ali je od terora pobjegao, točnije izmaknuo mu se, odlučivši se za samoubojstvo. Počinio ga je 1980.

Život mu je bio obilježen traumatskim iskustvima iz ukrajinske povijesti – Holodomorom i Drugim svjetskim ratom. Rođen 1931., doživljava od strane Staljina i NKVD-a umjetno proizvedenu glad čijom žrtvom postaje djed. Otac biva uhapšen 1937. i nikad se ne vraća u obitelj. Majka napušta dijete zbog novog partnera i šalje ga rodbini u blizini Luhanska. Po izbijanju Drugog svjetskog rata ujak mu je mobiliziran, a ujna, budući da ga više ne može prehranjivati, šalje tada desetgodišnjeg dječaka u njegovo rodno selo do kojega putuje kroz ratom opustošenu zemlju. Putovanje je to koje traje više od dva tjedna i u čijem toku pati od gladi i hladnoće. I po završetku rata njegovim životom dominira materijalna nužda. Školuje se za bravara, zapošljava u tvornici vagona u Harkivu, tamo ne izdržava dugo, napušta samovoljno posao nakon čega slijedi, kao kazna, četveromjesečni boravak u logoru. Poslije služenja vojnog roka radi u željezničkom depou u Donbasu i usput pohađa večernju školu. Stječe diplomu koja mu omogućuje studij ruske filologije na harkivskom sveučilištu, od 1957. do 1962. Po završetku studija započinje istinska književnička karijera, isprva na ruskom a potom, pod utjecajem brata Hrihorija koji umire 1961., na ukrajinskom. Tužni će kraj pronaći u dobu hlađenja. Ono što slijedi je tipična sudbina ukrajinskoga spisatelja koji se odbija povinovati propisima sovjetske književnosti: socijalistički realizam, odbacivanje ukrajinskog jezika, nasilna rusifikacija nakraju neprihvaćanje dominacije ruske kulture. Rezultati su učestale posjete KGB-a, zabrana objavljivanja, pisanje za ladicu i financijske brige. Nakraju dobrovoljna smrt 1980. Tek po stjecanju ukrajinske nezavisnosti postat će jasno u kolikoj je mjeri riječ o važnom piscu kojega se, po tragičnoj sudbini – ne i po poetici, može svrstati u jedan red sa „strijeljanom renesansom“.

No da prijeđem na važnije. Kakva je proza koju piše Tjutjunik? S čim je se može usporediti? Što njezinu poetiku čini specifičnom? To su tek neka od pitanja koja si kritičar može postaviti na ishodišnoj točki ispitivanja, neovisno o biografskoj pozadini autora. Idealna forma za sadržaj koji Tjutjunik želi posredovati jest pripovijetka. Radnja je sažeta i koncentrirana na život u ruralnoj Ukrajini. Ono što pripovjedača zanima nisu velika zbivanja. Nasuprot, on je koncentriran na svakodnevicu i rutinu koja ispunjava „poslove i dane“ na selu. Pastoralni se momenti upisuju u tkivo teksta koji, tako, kreira harmoniju između ljudskih bića i prirode. Za Tjutjunika osobito značajnu ulogu igraju smjene godišnjih doba. U njima se prepoznaju ritmovi koji dominiraju životima onih koji, bilo biljke, životinje ili ljudi, prirodu nastanjuju. Primjer iz pripovijetke Hladna metvica uvjerljivo će uprizoriti dosege ove diskretne i elegantne pripovjedne tehnike. 

Odraz sunca smanjivao se na horizontu dok nije zgasnuo. Izbilo je ono vrijeme, u ranu večer, kad je zrak postao bistar poput izvorske vode, a čak su i oskudni hrastovi, koje se inače previđalo, koji su tu i tamo izbijali iz preplavljene zemlje, poprimali plastične obrise, odražavajući se bez pokreta u vodi proizvodeći iluziju dubine bez dna. Rosa je iz vlažne trave izvlačila prodorne mirise smrznutih algi, odrvenjelih divljih mrkava i vlažne raspadnute slame koja je od prošlogodišnje kosidbe zaostala među grmljem.

Od brana na preplavljenim livadama mirisalo je na crnicu, mirisalo je na nadolazeće proljeće i uvenule vlati trave, sagnjilo mrtvo drvo i mlade izdanke – mirisalo je na vječnost i vrijeme koje brzo prolazi…

Ovakvi i slični bukolički opisi tvore okvir unutar kojega se odvija štedljiva radnja, svedena na elementarne događaje, na zbivanja u kojima se, paradoksalno, ništa ne zbiva. Tek će pojedini signali, minimalistički blijesci, proplamsaji ukazati na dramu koja se odvija iza ove jedva pronične kulise. Jedna je od tema koja se nagovještava odnos grada i sela, generacijski problem stvoren odlaskom mladih i ostajanjem starih. Hladna metvica unekoliko pomjera tu matricu i koncentrira se na povratak mladoga muškarca, bivšeg oficira sovjetske mornarice, u ukrajinsko selo – sa ženom i punicom. Obje žene, svaka na svoj način, vrše pritisak na njega i smatraju da je odluka o povratku nedopustivo spuštanje na hijerarhijskoj ljestvici. Osobito se punica ne može pomiriti s činjenicom da je oficir postao traktorista. Mali otklon od pritiska nude mu povremeni izleti na rijeku, osobito u momentima kakav je zorno dan u izabranome citatu. Samoća je jedan element, drugi, iznenadni, jest pojava djevojke koje se sjeća dok je, prije dvije godine, bila još djevojčica. Kratko razgovora s njom, ona, ili tek tako izgleda, koketno flertuje i onda se rastaju. Ništa drugo ali dovoljno.

Pripovijetka u čijem je fokusu odlazak ne razlikuje se po bitnim poetološkim karakteristikama od one u čijem je središtu povratak. Odlazak se tematizira u kontekstu kratkoga posjeta onima koji su ostali. Takva je pripovijetka Sin dolazi kući. Ponosni otac i majka ga dočekuju, tu su i snaha i mala unuka. Jedini je problem što unuka još nije krštena. Budući da sin ne odobrava upražnjavanje religije, čin treba izvesti u tajnosti. Majka i snaha „slučajno“ odlaze do susjednog sela, sastaju se sa svećenikom (koji ne ostavlja osobito uvjerljiv dojam, kao da mu više nije stalo do zarade), obavljaju kupovinu, vraćaju se kući, spremaju svečani objed za goste koji se „slučajno“ okupljaju, provode ugodnu večer, pomalo se svađaju, ali otac uspješno diplomatski intervenira, smiruje alkoholom uzburkane strasti, gosti se razilaze i – to je sve. U tu je priču bez događaja, ili s događajima bez osobitoga značenja, utkano niz detalja koji je čine psihološki uvjerljivom, djelotvornome u njezinu minimalizmu, efikasnom u predočavanju svakodnevice koja, bez obzira na posvemašnju oskudnost, daje dovoljno razloga za male radosti. Je li sin shvatio da mu je kćerka krštena? To bi se moglo negativno odraziti na njegovu uspinjuću karijeru u radikalno ateističnom socijalizmu. Možda. No pripovjedačev nam glas veli da to zapravo i nije bitno. I u strogome političkom sistemu mogu se pronaći procijepi u koje se smješta nijemi, neiskazani otpor tlačenju.

Tjutjunikova je autobiografija, točnije godine njegova sazrijevanja, rascijepljena između dva pola: sela s jedne i industrijaliziranih gradova s druge strane. Gradovi su to koji doslovce nastaju u socijalizmu kao udarna pesnica sovjetske ekonomije. Dakle, bukoličko se pastoralnim pripovijetkama priključuju one u kojima se tematika koncentrira na tvornice i radnike koji rade u njima, na željezničke depoe i stanice koje služe kao okretišta uzburkanoga svijeta koji se nalazi u neprekidnoj kretnji čiji se smjer izvana jedva može spoznati, na novonastala naselja u kojima se pronalaze prebivališta za radničku klasu. Zato nas pogled pripovjedača, uvijek smješten unutra, ispunjen znanjem, usmjerava i govori nam kamo valja gledati. Pripovijetka Ivan Sribnij imat će za junaka radnika na održavanju u željeznici koji bez osobitog razloga nudi pretpostavljenom da sam istovari cijeli vagon balvana. Mada mu je jasno da neće dobiti obećanu premiju, obavit će taj posao s čudnim mirom i vedrinom. Oko će pripovjedača pratiti protok dana, registrirat će položaj sunca na horizontu da bi, dramaturški efektno, priču priveo kraju njegovim zalaskom. U pobočnoj se struji pojavljuje djevojka koja će Ivanu na kraju donijeti zasluženi objed. Hoće li se između njih zbiti nešto? Hoće li im se „desiti ljubav“? Tko zna. Kako nema zapleta tako nema, logično, ni njegova razrješenja. Tjutjunik je konzekventan u provođenju svoje pripovjedne strategije.

Pripovijetka, koja je u izboru i prijevodu na njemački Beatrix Kersten i naslovna, Tri kukavice i jedan naklon jedna je od najkraćih, ali i najupečatljivijih u zbirci. Na sedam stranica u njoj kao da se sublimiraju sve teme o kojima pripovijeda Tjutjunik. No s jednom dopunom. Ona je politička na način za koji se može reći da je (skoro) izravan. Naime, i u drugim se pripovijetkama moglo pronaći potajno ukazivanje na, u najmanju ruku, dvojben položaj Ukrajine unutar Sovjetskog Saveza. Glas pripovjedača često naglašava koliko je važno govoriti ruski, kako svi oni kojima je stao do uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici trebaju vladati tim jezikom. U tome postupku nije teško razaznati manje ili više prikrivenu pripovjedačevu ironiju kojom se, dakako i melankolično, ukazuje na sve intenzivniji gubitak ukrajinskoga identiteta u istočnim krajevima zemlje, poglavito Donbasu. Tipična scena u kojoj se realizira taj motiv odvija se tako što oni koji dominiraju razgovorom bilo traže prelazak na ruski ili taj prelazak naglašava sam pripovjedač pri tome ukazujući na njegovu jedva primjetnu dimenziju, razobličavajući hipokriziju društva. Tri kukavice nude drukčiji, manje izravan model. Čak i u svoj svojoj kratkoći ta pripovijetka postavlja kritičara (ne znanstvenika!) pred gotovo nerješiv problem: Kako je sažeto predočiti čitateljici a da se u analizi zadrži bar dio njezine pripovjedne moći? 

Priča je uokvirena. Na početku i na kraju govori sin koji studira u gradu i dolazi na ferije kući. Središnji dio pripovijeda majka, Sofija, koja sinu razjašnjava odnos susjede Marfe i njegova oca. Ona to čini bez ljubomore, opisujući nesretnu i nerealiziranu ljubav udane žene prema oženjenom muškarcu, pri tom je ne osuđujući. Ona, čak, pokazuje duboko razumijevanje. U središtu se njezine pripovijesti nalazi scena koja opisuje kako Marfa vreba poštara kako bi vidjela nosi li pismo čovjeka u kojega je zaljubljena. Poštar joj veli da je pismo tu, ali nije adresirano na nju, već na Sofiju. Unatoč tome Marfa ga želi samo držati, ne i otvoriti, i očima punim suza spušta poljubac na adresu ispisanu njegovom rukom. No ono što pripovjedač prešućuje jest mjesto na kojemu se nalazi otac, s kojega stižu njegova pisma. Može ga se spoznati tek ako se prate aluzije, asocijacije, mračna atmosfera koja se prevlači kao neprozirni veo preko cijele scenografije. Izravno se razrješenje nudi u trećem segmentu pripovijetke, očevom pismu kojega se citira u cijelosti, prekidajući ga tek povremeno kako bi se pružile informacije nužne za njegovo potpunije razumijevanje. Tada se spominju „bespuća Sibira“. Doista, otac je interniran u koncentracionom logoru. Zašto? U koje doba? To ostaje nerazjašnjeno. Sintagma „bespuća Sibira“ isprva je u pismu prekrižena da bi ponovno, istim rukopisom, bila ispisana iznad prvobitne. Tom je semantičkom gestom Tjutjunik ukazao na korozivno djelovanje cenzure čijom je žrtvom, uostalom, postala i ova pripovijetka koju se u izvornom obliku nije moglo objaviti. Očevo pismo razotkriva nam i tajnu naslova. Naime, on će eksplicitno naglasiti da su mu Marfini osjećaji poznati, makar ih i ne uzvraćao. Stoga poručuje supruzi: „Otiđi k njoj, Sonja, i reci joj da bih joj, kao što je pjevao slijepi svirač bandure na Sinkivskome sajmu, poslao tri kukavice i jedan naklon, ali nisam znao bi li preletjele bespuća Sibira ili bi se srušile u mraz.“ Nama, koji ne poznajemo ukrajinsku folklornu tradiciju, ove riječi zvuče čudno. Razjašnjenje je, pak, skriveno u činjenici da u ukrajinskoj narodnoj mitologiji kukavica, kao ptica koja ne gradi svoje gnijezdo, stoji kao simbol neispunjene ljubavi. Bandura je nacionalni žičani instrument čiju je slavu u doba romantizma pronio Taras Ševčenko. Tjutjunik evocira uspomene na ukrajinski romantizam, na kulturalno samostalnost zemlje, na njezinu autohtonost. A na to se u Sovjetskome Savezu nije gledalo s odobravanjem. Tako se, tematski, i u kontrastu s ostalim pripovijetkama iz zbirke, kao dominanta javlja pesimizam kojega, ovaj put, melankolija svojim prefinjenim velom ne može zastrijeti. I samo kratko: ovo je jedina pripovijetka ispripovijedana u prvome licu. Možda otuda i sjetna, čak i patetična, emocionalnost koja će nam otkriti makar i jedan djelić autorove ličnosti i dati odgovor na tužno pitanje: Zbog čega se odlučio život završiti baš na takav način?

A ja bih svoj tekst priveo kraju riječima divne Tanje Maljarčuk koja, pišući o Tjutjunikovu kraju, priopćava sljedeće:  „Kad si predočim sovjetski Kijiv pred očima mi se odmah pojavljuje slika: kako se on, zapravo lijep muškarac s tamnom razbarušenom kosom, potpuno pijan vuče kroz zagušljivi sumrak pod legendarnim kijivskim alejama kestenja. Na izgubljenome licu, kao što se sam jednom izrazio, visi vlažna paučina. Nema zraka kojega se može udahnuti. Jedne takve pijane večeri 1980. Tjutjunik se vratio kući i objesio u zahodu. Žena i dva sina, ne znajući ništa, spavali su do jutra. U oproštajnom pismu, koje je policija konfiscirala, pisalo je: ‘Mučite nekog drugog.’“