Dražen Krušelj: Imamo Dinamo, AGM, Zagreb 2024.

Premda nosi podnaslov “Uspon i pad Mamićeva carstva”, ovo je knjiga o samo jednom aspektu vladavine Zdravka Mamića. Autor pripovijeda kratku, zabavnu i prilično vjerodostojnu priču, koja započinje s ulaskom tog čovjeka u klub, a završava s krajem Barišićevog maocetungovskog predsjednikovanja i s dolaskom zdravih snaga koje predvodi Velimir Zajec, čime je navodno, uz aktivnu asistenciju koalicije hadezeovskih i možemaških politika, Mamić konačno razvlašten. Krušelj se ne bavi Mamićevom upravom Hrvatskim nogometnim savezom i svim njegovim pratećim formalnim i neformalnim institucijama, uključujući državnu reprezentaciju, premda ponešto od svega toga usputno konstatira. O njegovom utjecaju na državne vlasti, o obavještajnim aferama s predsjedničkim porno rođendanima, kao ni o Mamićevom spektakularnom korumpiranju dijelova pravosuđa, sve do sudaca Vrhovnog suda, Krušelj, logično, ne kaže ništa. Cjelovita biografija Zdravka Mamića bila bi za hrvatsku povijest u proteklih trideset i pet godina vjerojatno najvažnija personalna knjiga, važnija i od one koja bi se mogla napisati – ili je, možda, već napisana? – o Franji Tuđmanu, ali bi nju mogao pisati samo klasni povjesničar i pritom ozbiljan pisac, a sigurno ne bi mogla obasizati manje od tisuću stranica. Krušelj nije povjesničar, njegova knjiga malog je formata i ima jedva dvjestotinjak stranica, a prelomljena je i dizajnirana više kao navijački bedeker, nego kao knjiga za knjižare.

Dražen Krušelj u bilješci o autoru navodi da mu je redakcijsko mentorstvo Tomislava Židaka bilo najbolja novinarska škola. Doista, on jest daleko najbolji i najkultiviraniji Židakov učenik. Od uzora preuzeo je neke važne elemente: otvoreno dinamovstvo (ali, ipak, manje sentimentalno i poneseno…), promatranje i prihvaćanje nogometa iz navijačke perspektive, koje podrazumijeva i najširi spektar navijačkih zastranjenja, kao i određene stilsko-žanrovske elemente, uključujući sklonost pripovijedanju. Pritom, Krušelj je darovit pisac, s osjećajem za mjeru i dobar ukus, te je danas nesumnjivo prvo pero Dinama.

Knjigu “Imamo Dinamo” zainteresirani čitatelj na dušak pročita. Onome koji manje zna ili slabije pamti, Krušeljev uvid djelovat će besprijekorno. Pamtišama, pak, i pasioniranim pratiteljima hrvatskih nogometnih i kriminalnih svinjarija, koješta će tu usfaliti ili zasmetati, ali to će, uglavnom, biti posljedica neshvaćanja Krušeljeva žanra. Ova knjiga je, naime, samo jedna pripovijest. I to vrlo vjerodostojna. Ona, međutim, nije povijest. Ono što je za priču dobro, o tome Krušelj i piše. A ono o čemu ne piše, nije tendenciozno prešućeno. Ili čitatelj to, barem, tako ne doživljava.

Vrlo je vješt pripovjedač, ali izvanredan u karakterizaciji likova i opisivanju njihovih društvenih uloga. Recimo, od Židaka je mnogo vještiji u izbjegavanju zamki vlastite prošlosti. Naime, problem obojice je u tome što su istodobno Dinamovi kroničari i likovi iz Dinamove kronike – istina, Krušelj znatno manje! – što onda, kako su obojica i navijači, stvara situacije u kojima se pretvaraju u polivene polivače. Na kraju, vrlo je teško nastupati kao novinar Jutarnjeg lista (ili Sportskih novosti, ili, možda, svih ili skoro svih hrvatskih dnevnih novina…), pa demontirati živi kult Zdravka Mamića, a da se pritom ne demontiraju vlastite novine. I to je jedan od razloga zbog kojih bi prava, velika biografija Zdravka Mamića bila izazovna, privlačna i eksplozivna, jer bi demontaža njegova lika nužno morala značiti demontažu (jedne) Hrvatske.

Krušelj vješto izbjegava i još jedan parafenomen Mamićeve vladavine, uz koji se Dinamo uzdigao u najbogatiji i najmoćniji hrvatski sportski kolektiv i tvrtku. A to je, naravno, izbjegavanje poreza i isplaćivanje stotine i stotine tisuća, ili milijuna eura na ruke, te poslovanje na kojekakve paranormalne i izvanfiskalne načine. Kao što izbjegava i temu, koje se nitko zapravo ne želi uhvatiti, Mamićeve uloge u stvaranju ne samo velikog i – za domaće prilike – supermoćnog Dinama, nego i njegove uloge u stvaranju hrvatskog reprezentativnog nogometnog čuda. Taj spoj notornog kriminala, političke manipulacije i sportskog uspjeha nešto je o čemu bi tek jednom moglo biti govora, bude li pisaca.

Svoj posao, pak, Dražen Krušelj obavio je odlično. Ovo je jedna od važnijih hrvatskih nogometnih knjiga uopće.

Zamjerka: policajac

Kroz ovu knjigu promakne niz figura, vrijednih građanskog prijezira. Ali prema jednom čovjeku Krušelj će pokazati bespotrebnu blagonaklonost, koja mu pomalo kvari priču. Krešimir Antolić, bivši policajac i Mamićeva veza s policijom, dugogodišnji klupski faktotum, a na kraju i jedan od likova koji su rušili gazdu, pošto su mu prethodno, sa svim onim tajnicama i hostesama, uzdignutim u klupske šefice, vjerno služili i pomagali, naprosto nije i ne može biti pozitivan lik u pripovijesti. Iz dramaturških i žanrovskih razloga, naravno. O onim drugim ne bismo govorili.

Revolucija koja teče

Dok je čitao Krušeljevu knjigu, ovom je čitatelju prvi put na um palo da je povijest Dinama u samostalnoj Hrvatskoj zapravo povijest revolucija. Od one kojom je s proljeća 2000. godine, iz čistih nominalističkih razloga (“vrati djeci Dinamo”), a ne radi suština, smijenjen Zlatko Canjuga, do one kojom je skoro četvrt stoljeća zatim smijenjen Mirko Barišić. S tim da Barišić tu nije bio protagonist. S njegovom smjenom, naime, dogodilo se ono što se 1990. zbilo s prvim višestranačkim izborima, s kojima u zemlje bivše Jugoslavije (niti u jednu, izuzev, možda, Slovenije!), nije stigla stvarna demokracija, nego je samo konačno procesuirana informacija da je deset godina ranije umro Josip Broz Tito. Mrtav Tito deset je godina vladao Jugoslavijom, a (u građanskom smislu) mrtav je Mamić šest godina vladao Dinamom. Bit će zanimljivo uspoređivati jednom što su nasljedici te dvojice vladara učinili s njihovim djelom.

volim odjavne špice filmova,
_____gledam ih do kraja,
_____sve do životinja koje nisu povrijeđene tijekom snimanja filma;
_____zadnji ostajem u kino-dvorani,
_____a u krevetu zapričavam ivanu, gasim joj nestrpljenje,
_____dok ne vidim koja je ono pjesma zasvirala u trideset i sedmoj minuti filma
_____i koja je ono catering-firma servisirala filmsku ekipu.

volim zadnje rečenice knjiga,
_____i kad to nisu romani i filozofska djela;
_____zadnja rečenica zadnje pjesme ili pripovijetke u nekoj knjizi
_____čini mi se vazda kao zadnja rečenica na svijetu.

volim svršetke muzičkih kompozicija,
_____s riječima ili bez njih,
_____s fade-outom ili bez njega,
_____kad kompozicija umire u korist sljedeće
_____ili bez koristi, u sebi samoj.

volim krajeve simpozija,
_____rasprave u kojima je konsenzus pri ruci,
_____čak i ako se sudionicima nigdje ne žuri;
_____volim ispražnjene prostore pune dobrih duša
_____i dobroga duha.

hoće li me takva dragost obuzeti i na kraju mog života,
_____u finalu bez produžetaka,
_____– ne znam,
_____ali već sada me veseli ta znatiželja,
_____počinjem da se radujem kraju.

Iz rukopisa u nastajanju, zasad podnaslovljenog Malograđanski roman

***
Postoje ljudi koja zaista nemaju talenta za život. To se, ako se prati i pozorno promatra osoba i njeno ponašanje, može uočiti još u kolicima za bebe. Nažalost, poznajem mnogo takvih ljudi. Srećem ih u shopping centrima, lokalnim trgovinama, pošti, bankama. Ako malo bolje promatrate bebe, vidjet ćete da postoje bebe kojima je sve mrsko: ne da im se jesti, ne da im se piti, ne da im se čak ni spavati. I umjesto da se razvesele kad prinesete glavu kolicima u kojima leže, te bebe jednostavno ne reagiraju. A njihove tupave majke kažu da im sin ili kćer danas nešto nisu raspoloženi. To je objašnjenje koje nam se redovito potura kao validno, međutim, to su već u toj dobi, ljudi koji neće imati talenta za život. Ne reagiraju ni na kakav vanjski podražaj, a osobito ugodan. Kad god vidim majku s djetetom, ako je poznajem, sagnem se i po glavi pomazim to dijete. Neka se djeca odmah ‘raskrive’, okrenu glavu ili naprosto bulje u mene nesvjesni što se događa. Ne znaju odreagirati na nježnost. Jedna moja prijateljica mi je prigovorila da njenom djetetu, tom dječaku, pristupa isuviše agresivno, da ga opsjedam i da se dijete, jednostavno, izgubi. Tada sam sebi rekla, ove ljude, više nećeš pozdravljati i ponašat ćeš se kao da su oboje mrtvi. Rekla sam sebi, ti si ih sahranila, i oni ne postoje. Zamislite vi tu drskost, tu bezobraštinu. Odvojim svoje dragocjene vrijeme, sagnem se i pomazim glavu tog djeteta, a on se ne nasmije nego okrene glavu ili bulji netremice u mene. Osim što je nedvojbeno netalentiran za život što je jasno, taj je dječak od nepunih godinu dana, već i neodgojen. Ako se pitate kada je prije stigao biti neodgojen, eto je stigao. Kakva majka, takav i sin. Umjesto da bude sretna, da bude počašćena, što od te silne djece koju se voza u kolicima, svoju pažnju poklanjam, upravo njenom sinu, koji da budemo pošteni, i nije neka oku ugodna beba, naprotiv, mali je ružan i sve najgore crte lica nje i njenog supruga su se spojile u tom stvorenju, ona se usuđuje prigovarati. Toliki ljudi oko nas, imam dojam da ih je sve više i više, nemaju nikakvu, ali baš nikakvu granicu pristojnosti i uljuđenosti. Da ne pričam uopće, nije sad ni mjesto ni vrijeme, kakva je ona zapravo bila majka. Taj mali nikada ljeti nije imao nikakvu jaknicu, vjetrovku, neki lagani džemperak. Djetetu je uvijek hladno. Ljeti, zamislite samo, ljeti bi ga u kolica smjestila bez čarapica. S dohranom je počela vrlo rano, i to toliko rano, da bi ju, svaki pošten ginekolog i pedijatar, da su znali što radi, prijavili policiji i dijete bi joj se oduzelo. Zna se kada počinje dohrana i što uključuje. Do tada si dužna dijete hraniti kuhanom blitvom, brokulom i mrkvom. Rižu mu je uvela, on se još nije naučio ni pokakiti kako spada. Oslanjala se, kao svaka lijena i loša majka, na pripremljene kašice kakve se kupuju u drogerijama. Hranjenje djeteta pripremljenim kašicama iz drogerija umjesto ručno i kod kuće izrađenih ako nije kazneno djelo, onda je zasigurno prekršaj najvišeg stupnja. A tek kako ga je podizala iz kolica i nosila na rukama. Vrlo neodgovorno, nesmotreno, nepažljivo. Osim što mu je mogla oštetiti središnji živčani sustav, mogao joj je iz ruku ispasti svakog časa. Jednom se žalila na nekakav postporođajnu depresiju. Spomenula mi je to onako, usput, u prolazu. Pomislih Bože, koja idiotkinja. Umjesto da skačeš od radosti, zadovoljstva, sreće, ti se žališ i pričaš po gradu da se osjećaš tjeskobno, prazno, i da se plašiš vlastito dijete uzeti u ruke. Ta njena navodna dijagnoza je obična izmišljotina. Svaki doktor, ali ne samo doktor, svi znamo da takvo što ne da ne postoji, nego ne može postojati. To je izgovor lošim majkama da se ne brinu o svojoj djeci. Izgovor jer im je, ustvari, mrsko baviti se vlastitim djetetom. I to bi se trebalo, također, tretirati kao kazneno djelo. Da ima imalo pameti u ovoj državi, kao što je nema, uvelo bi se neko Povjerenstvo za majke i točno bi se znalo što se smije, a što ne. Njen je sin uvijek kad bih ih srela u kolicima bio musav, a siperak prljav. Dijete je bilo kandidat za šugu, a majka za zatvor. I nije ni čudo da će beba odrasti, kada se sve okolnosti uzmu u obzir, u osobu koja nema talenta za život. Taj njen muž, to mrtvo puhalo, trebao je nešto poduzeti i riješiti je se. Otjerati je kad je vidio kako je loša majka. Ne može žena koja je loša majka biti dobra supruga. Ona nije sigurno nijedno ni drugo. I tko bi mi god rekao da nije tako, lagao je i štitio tu, skoro pa, bebo-ubojicu. Njen će sin do treće godine života umrijeti i to od hladnoće jer mu ona nikad nije navukla čarape na noge. I neće mi biti žao. Nisam joj jednom rekla da djeca, da bebe, uvijek moraju imati čarape na nogama.

***

U tim kolicima nikad nisam vidjela ništa crveno. A zna se, jako se dobro zna, stoljećima se zna, da se u kolicima za bebe mora držati, ili bebi na neki komad odjeće ušiti komad crvene tkanine kako bi ju se sačuvalo od žutice. Ako to nije jasan dokaz da nju nije bilo briga za budućnost, za zdravlje vlastitog djeteta, ne znam što je. I rekla sam joj: branila se nekakvim priprostim objašnjenjima da su to stare, narodne priče, da su tako radile naše bake, i da je to sve skupa jedna pučka izmišljotina i glupost. Stoljetni lijek protiv žutice, stoljetnu preventivu žutice, ona je smatrala gluposti. E, da hoće ta beba koja se već sada ponaša kao da nije ni na nebu ni na zemlju, dobiti žuticu. Samo da je hoće dobiti. Poslala bih joj dostavom na kućna vrata deset metara crvenog tila da ga u njega omota. Zna se, stoljećima se zna, ne samo za crvenu tkaninu da je lijek protiv žutice, nego i protiv uroka svih vrsta. Takoreći, crvena tkanina gađa i pogađa u razne aspekte boleščurina koje bi jednu bebu, ali i njene roditelje, mogli snaći. Ima stvarno široko djelovanje, ne samo protuupalno, antibakterijsko, nego je i bogata aminokiselinama koje nam svima trebaju. Jedina je greška što smo crvenu tkaninu zaboravili nositi i u odrasloj dobi. To stvarno štiti i pomaže i pomaže zaštiti stanica od oksidativnog stresa. Ona je zaista loša, ma ne loša, ona je grozna majka, jedna od onih majke nad kojima i sama Bogorodica plače, kad vidi kako se ponaša. Nije dugo prošlo od našeg susreta. Ubacila sam u ta kolica jedan ručno tkani crveni rubac i zaštita to dijete. Mora netko, moram ja, kad vlastita majka neće. I danas sutra kad joj naraste i bude zdrav, neće mi, ljudi su tako prokleto nezahvalni, ni hvala reći da sam joj spasila dijete. Spasila sam mu život. Njoj na dušu. 

***

To koliko ljudi nemaju obzira prema drugima postoje zaista nepodnošljivo. Danas sam srela svoju poznanicu u parku. Promatrala sam nju i njenog sina, dječaka koji navodno ima nekakav izmišljeni poremećaj pažnje, ADHD, tako se sada imenuju bezobrazluk, lijenost i sebičnost kod djece. Pokušavala ga je smiriti dobrih pola sata dok je neumoljivo plakao i digao cijelo naselje na sebe. Ljudi su prolazili, njegov plač im je išao na živce, posve opravdano. A svega nekoliko minuta prije tog paničnog, opsesivnog plača, taj je dječak prilazio svakoj osobi na klupu, dijelio im kiflice i smješkao se. Ničeg tu, da budem iskrena, simpatičnog nema. Njegovoj sam majci rekla, morala sam, netko ju je morao konačno otrijezniti. Inače, o tom se malom bezobrazniku stalno govori, i svako malo i do mene stigne neka novost o njegovom kritičnom ponašanju. Prvo, nema zaista ništa simpatično da jedno dijete od pet godina hoda naokolo po parku i prilazi ljudima koji sjede na klupama i dijeli im kiflice. On ugrožava našu slobodu, našu privatnost, naše pravo na park to dijete uzurpira. Pritom nam dijeli te kiflice za koje ne znamo ni tko ih je napravio, ni od kakvog brašna, s koliko posto masnoće je taj sir, a da ne kažem, da ne znamo ni je li zasoljeno običnom kancerogenom ili zdravom himalajskom soli. Osim toga, to dijete ljudima dijeli tijesto, dijeli im proizvod od bijelog brašna i valjda tone nepotrebnih kalorija i ugljikohidrata. Što on zapravo želi? Sustavno poslati pola parka u smrt? Da ne kažem da ih dijeli umirovljenicima koji ionako imaju dijabetes i te kiflice ne bi smjeli gledati kamoli jesti. A tek naši umirovljenici, oni mu se raduju, grle ga, smješaju se nesvjesni da ih ustvari želi ubiti. To je valjda najmlađi ubojica koji slobodno hoda naokolo i uživa zaštitu svih, čak i vlastite majke. Nakon što se njen, kako ona kaže, hiperaktivni dječak rasplakao, otišla sam i rekla joj da, pod broj jedan, dijete ne smije plakati u javnosti jer uznemiruje druge ljude. Mene tuđi plač duboko pogađa i kvari mi dan. Ne znam zašto ne postoje sankcije i za nju i za dijete. Ne možete samo tako hodati i plakati i ne misliti o drugima u tom trenutku. Druga stvar, rekla sam, ako će već plakati, a ne bi smio, osim što je dječak i što je ovo park, neka plače u vaša četiri zida. Odvedite ga doma pa neka plače do mile volje, naravno, i tamo trebate paziti na decibile jer imate susjede. Ona se pravdala da ne može predvidjeti kada će se rasplakati. Gledala sam je u nevjerici. Pa tim strašnije, gospođo draga, tim strašnije. Već pet godina imate dijete i niste u stanju predvidjeti kada će ono plakati i što bi ga to moglo navesti na plač. Ponovo se, kao i svaka loša, neprisutna majka, opravdala da on ima taj famozni ADHD i da su djeca uglavnom nepredvidljiva. Rekla sam joj da on nema nikakav ADHD, da je to dijagnoza osmišljena kako bi loši roditelji, ljudi koji ne znaju upravljati dječjim resursima, imali izgovor za loše roditeljstvo, manjak skrbi, ljubavi, nježnosti, ali najviše od svega discipline. Neminovno sam, premda to nije moj običaj, povisila ton kako bi me gospođa shvatila ozbiljnije i kako bi, jednom za svagda, uvažila to što govorim i poslušala me jer želim dobro i nama i njoj i djetetu, dječak počeo još više plakati i govoriti “prestanite, prestanite”. Ona ga je pokušavala smiriti, a ja sam se još više derala. Zamolila me da prestanem, ali sam joj rekla, ne. Ovdje je, gospođo, problem. E upravo smo došli do problema: vi pred njim popuštate, vi njegove zahtjeve poštujete, ispunjavate njegovu želju i tražite od mene da prestanem. On je jedno bezobrazno, bahato, razmaženo derište, rekla sam, i opalila mu jedan manji, blaži šamar. Ja inače, da se razumijemo, nisam nasilna osoba, naprotiv: apsolutno sam protiv svake i bilo kakve vrste nasilje, ali neke se granice trebaju znati i poštovati. Ne pada mi na pamet da ušutim jer me jedno cendravo i razmaženo derište moli da to učinim, jer, eto pobogu njemu smeta. Uostalom, jednog će mi dana biti zahvalni i on i njegova majka. Bit će to lekcija koju će pamtiti cijelog života i poslije koje više ništa neće biti isto. Ne volim se, moram priznati, dovoditi u situacije kad moram tako intervenirati u tuđe živote. To mi je, prije svega, neukusno, ali je situacija iziskivala intervenciju i to hitnu. Nije mi žao što sam to učinila, naprotiv. Mora se neki red znati. Njegova se majka, nezahvalna i bezobrazna, kakav je i on valjda, silno uvrijedila i prijetila da će pozvati policiju jer sam udarila njeno dijete. Rekla sam joj neka ih slobodno pozove pa ću ja reći što taj dječak inače radi, a imam provjerene informacije i tome kakav je u vrtiću jer moja sestra tamo radi kao teta i sve mi, ali zaista sve, kaže. I davno mi je rekla da to dijete nema radne navike. Da on ne zna vratiti stvari za sobom, da je smotan, da stalno pada, podapne sam sebi pa se strovali na pod. Da mu sve ispada iz ruku. Da zamislite, i dan danas se uspije, isflekati. Pa ako je takav s pet godina, što možemo očekivati s deset? I moja je sestra govorila toj majci, kao pedagog ju je upozoravala, da se s djetetom mora nešto učiniti, da ga mora dovesti u red, milom i silom, združenim snagama, da ga dobro, ali stvarno, dobro dobro istuku i stave u kaznu na nekih pola godine. To, kaže moja sestra, pedagoginja, ne da bi dalo rezultate i pomoglo mu, nego bi to dijete iz temelja promijenilo. Postao bi druga osoba. Ali ne, majka je to odbila grčevito tvrdeći da nasilje ne rješava stvari. Vidim, evo, njen smireni ton rješava. Dijete plače po parkovima, uznemirava prolaznike, i kad ga opomeneš, još se više dernja. Gospođa je od policije, naravno, odustala, jer zna tko sam ja, a zna i tko je moja sestra. Rekla sam joj, na uho, da nitko ne čuje, čovjek se u u ovim groznim vremenima mora boriti za sebe, da sačuva vlastiti život, da ako se samo usudi zvati policiju, može smatrati da ću ja naokolo pričati da ona dijete s takvom dijagnozom šamara u parku. Ušutjela je i pokupila se. Nadam se da će naučiti lekciju. Toliko njih je nažalost nikad ne nauči. Nasilje nije moj oblik komunikacije, nije zaista, ali stvarno nisam mogla više slušati taj odiozan plač, te jecaje, te duboke udisaje i to od jednog petogodišnjaka. Pa ako se i plače, pa ako i djeca plaču, mora se znati neka granica. 

***

Nije mi drago što ću ovo reći, ali jako sam umorna. Uz svoj posao, obitelj, moram brinuti i o zajednici i ljudima u njoj. Svako se malo dovodim u neku situaciju gdje moram intervenirati, gdje moram pomoći. Nije da se žalim, ne, nemojte me pogrešno shvatiti, samo sam malo umorna i osjećam da mi je potrebna stanka. Ali, ako ja uzmem stanku, bojim se da će sve negativnosti u našem društvu, a toliko ih ima, samo kapilarno proširiti i da će tek onda biti gore. Bilo mi jako drago kad bih imala neku, uvjetno rečeno, grupu podrške koja bi mogla tako, čim uoči problem reagirati. No od tog, znam, nema ništa: ljudi su toliko lijeni, sebični, ogrezli svatko u svoje probleme, da uopće, ne da nemaju interes za drugog čovjeka i njegove probleme, nego ne vide druge ljude. Koliko naših sugrađana, mi, ustvari, ne vidimo, ne primjećujemo njihove tegobe, patnje? Za razliku od drugih koji se bave posljedicama, poput našeg župnika, ja se bavim uzrokom. Tako je bilo i u slučaju ovog dječaka nedavno, i u tolikim drugim slučajevima. Sam Bog mi govori što da radim. Ne samo sam Bog, nego me doslovno, osjećam kako me Duh Sveti uzima za ruku, i kaže mi, Ankice, kreni ovamo, e ovamo, ovamo je neka situacija gdje ćeš ti svjedočiti svoju vjeru, svoj dar vjere, gdje ćeš samog Gospodina svjedočiti. Neka mi Svevišnji oprosti, ali rado bih se malo odmorila, malo ne brinula toliko o drugima. Svi pričaju o empatiji, nitko empatiju istinski ne pokazuje. O empatiji se govori, ali se empatija ne živi. I to je problem, to stalno ističem, gdje god da mogu. Pored same sebe, i Gospodina, naravno, ne znam nikog drugog na ovom svijetu, a zna svatko da ako netko zna ogroman broj ljudi, da sam to onda ja, da drugima pomaže, suosjeća s njima, da uopće, ljudima prilazi tako čista i otvorena srca. I dobro je meni govorila časna sestra Vinka, Ankice, moja Ankice, nije dobro za tebe da toliko stvari na svoja leđa stavljaš, ali što ću. Ja sam takva osoba. Nisam kriva što sam jednostavno dobro, što sam baš plemenita. Neki je dan župnik pričao o blagosti Blažene Djevice Marije. Rekla sam mu, Bože, kao da ste o meni govorili. 

***

Općenito govoreći, mi vjernici, mi katolici, mi bismo svojim primjerom trebali pokazivati i svjedočiti sve ono što Kristov nauk i Evanđelje kažu. I to, nisam jednom rekla našem župnik, ogroman problem naše žive Crkve. Vjernici nisu pravi vjernici, sve oko nas su sami lažnjaci i licemjeri. I najgore od svega, kukavice koje neće reagirati kada se reagirati mora i treba. To Isus traži od nas. Da traje jedna kriza vjere koju je čak i Vatikan zapostavio i zanemario, što me, da budem iskrena, i ne čudi. I tamo je svašta došlo, svašta se obrelo o rimske zidine, ali tog se korova treba riješiti. I to što prije i na tome svi trebamo raditi. Ja radim već. Ali ne mogu sama. Mislim, mogu ja sama, ja sebi rasporedim, poslovne obveze, obiteljske obveze, i onda obveze zajednice. Prezirem, ali zaista, duboko prezirem ljude koji ne misle na dobrobit svoje zajednice i koji o njoj samoj ne vode nikakvu brigu. Ne možeš sam živjeti. Svakom kažem, vodite se Isusom. On je bio hrabar, borben, neustrašiv, tako i vi: reagirajte, pomozite ljudima. Mnogi ljudi oko nas, nažalost, ne vide sebe ni druge. To je najgore. Nedostatak autorefleksije. I nema im pomoći. Zato postojimo mi, nije to Bog uzalud tako osmislio, mi koji sve vidimo i imamo oko za detalje i razne anomalije, pa možemo intervenirati, upozoriti, možemo i moramo konkretno djelovati. Nedavno se jedna moja prijateljica žalila kako joj mladi ljudi više ne ustaju u javnom prijevozu. Rekla sam joj da ih je trebala legitimirati i tražiti imena roditelja i njihove kontakte, te im poslati jedan mail u kojem će napisati kakva su njihova djeca zapravo. Roditelji misle da su odgojili poštene, vrijedne mlade ljude, a ovamo, kad su bez nadzora, nisi u stanju nekome ustati u javnom prijevozu. To je ta kriza, to je ta moralna dekadencija koja je nas okupirala. I zato tražiš kontakte roditelja, objasniš im što im djeca čine odnosno ne čine. Pa ako se oni ne ustaju starijima u tramvaju, sigurno se i drogiraju. Neustajanje u tramvaju je alarm. Zaista alarm. I na stotinu tih alarma je upaljeno, ali samo rijetki su u stanju to prepoznati i reagirati. 

***

Danas sam srela jednu svoju prijateljicu iz osnovne škole. Dugo je nisam vidjela, promijenila se do neprepoznatljivosti. Da se ona meni sama i prva nije javila, ne bih uopće registrirala to tijelo. O da, to ogromno tijelo. Inače kad srećem pretile, debele ljude, trudim se ne gledati u njih. Ne želim si kvariti raspoloženje, ne želim si kvariti dan. Ako ih baš moram pogledati, ako mi oči baš trče u njihove, onda se samo malo trznem, da ne ostanem predugo u tom jadu koji pogled na debljinu izaziva. Ispričala mi je, u nekoliko minuta, na kutu ulice, sve što se zbivalo otkako je nisam vidjela: otišla je u Njemačku, imala tri spontana pobačaja, u međuvremenu oboljela od usporenog rada štitne žlijezde, da bi se, eto, tako debela i bolesna, vratila sa suprugom ponovo doma. U osnovnoj je školi bila jedna vitka i fit djevojka, sportašica, bez grama viška. Sada se, dakle, dovela u jednu potpuno suludu situaciju: ima gotovo stotinu i pedeset kilograma. Njene se masne naslage samo slijevaju od obraza do stopala i kad stoji, razmišljam, baš puno volumena u prostoru zauzima. Žao je meni što je izgubila djecu, daleko od toga, ali znala sam ja kako će taj famozni odlazak u Njemačku završiti. Nitko od njih tko ode ni o čemu dobro ne promisli i razmisli, nego se zapute, tipično po naški, k’o guske u maglu, i onda, kada vide da ne mogu pratiti taj ritam i način života, evo ih opet nazad, kao da nikad nisu ni otišli. Zvala me na kavu i kolač, pomislila sam, baš si mi ti za kolač, a i kavu, sigurno već ima i visok tlak, a znamo svi da osobe s visokim tlakom, trebaju izbjegavati kavu zbog kofeina, a ako je već moraju i piti, najbolja opcija je kava od gljiva, cikorije ili ječma. A o kolačima s tolikim kilograma da i ne govorim. Za nju, zaista, kolači, čak ni oni bez šećera nisu bili. Rekla sam joj, da ako želi, da idemo na kave, i družimo se kao nekad, da se pozabavi sobom i riješi se tih kilograma. Neka prvo smršavi, dovede se u red, i sebe i te svoje hormone, i što je već muči, pa onda neka me zove. Mene je sram u njeno ime. Što bi ljudi rekli da me vide s jednom takvom osobom? Njoj se treba, ali i može, pomoći. Rekla sam joj da čim završimo razgovor ode i kupi si tenisice i svaki dan prepješači deset tisuća kilometara, pije vodu s limunom, izbaci sve ugljikohidrate osim smeđe riže, ali ne više od 40 grama sirove dnevno, i koncentrira se na prehranu bogatu vlaknima, proteinima i zdravim masnoća u propisanim količinama, poput avokada, organskog djevičanskog maslinovog ulja i blanširanih badema (ne više od šake u jednom danu). Iznijela sam joj, u kratkim crtama jer nisam imala više vremena, smjernice za prehranu, ali i suplementaciju (vitamin D, magnezij, selen, krom i jod) i neka mi se javi za tri mjeseca s fotografijama sebe prije i poslije. Ona mi je govorila da je već pokušavala nešto slično, ali da nije uspjela, da još uvijek pije antidepresive, da se oporavlja i ne zna, ima li snage pokušati još jednom začeće il ili neku vantjelesnu oplodnju. Moj ti je savjet, rekla sam, da sada bebu ostaviš po strani, sve misli o bebi ostavi po strani i koncentriraj se na mršavljenje, kad smršaviš, onda će doći i beba. Uporno mi se žalila kako je depresivna, nema volje ni za što te da je izgubila smisao života. Rekla sam joj, morala sam joj reći, tebi smisao života sada treba biti mršavljenje: ustani i liježi s idejom kako mršaviš, radi na topljenju svojih masnih naslaga i ne misli o depresiji. Fizička aktivnost, hodanje, treninzi, to su ono što čovjeku pomaže, i naravno, zdrava hrana. Počela mi je govoriti da mjesecima samo plače, loše spava, i da čak ni zube nema volju oprati. Rekla sam joj, sad je stvarno dosta, mogu razumjeti da imaš suicidalne misli, ali da ne pereš zube, to nema nikakvog smisla. Trzni se, rekla sam, i kad ti je teško, samo se sjeti, što bi o tebi drugi pomislili da znaju da zaista ne pereš zube. Govorila je da nema snage ustati iz kreveta i da ih ne opere sve do popodneva. Nisam imala drugog izbora nego izvaditi iz svoje torbice bocu svete vode i malo je zaliti. Usput sam je i blagoslovila da joj bude lakše, da joj se u glavi malo ‘razabere’. I rekla, zapamti, ne razmišljaj o suicidu, koncentriraj se na salo. Salo je tvoj drive, kako se salo bude otapalo, tako će i misli o suicidu nestati, i doći će beba. Rekla mi je da nisam pokazala razumijevanje, te da sam gruba, ali što pristojna žena poput mene može reći kad čuje da netko ne pere zube? Zubi se moraju prati i točka. Ma taman i da si se taj dan odlučila ubiti, neka su ti zubi oprani, donje rublje čisto. Pa još najbolje kad mrtvozornik i liječnik dođe da je zatekne smrdljivih usta i prljavih gaćica. Treba i o drugima misliti, a ne tako sebično, sebe neprestano stavljati u prvi plan.

U zadnje dvije tri godine sve više do mene stižu vijesti o različitim tjeskobama, depresijama, anksioznostima. S kim god se upustim u razgovor, u nekom trenutku mi se povjeri o tomu. I svima, zapravo, kažem isto: vi ste, prvo, bezobrazni, nezahvalni i nezadovoljni sobom i kvalitetom svog života. Nemate dovoljno ni posla ni briga, zato se po cijele dane, možete baviti tim svojim mislima, analizirati ih tjednima, druga stvar, pretjerujete; svi se manje-više ponekad osjećamo loše i to čovjek sam od sebe prevaziđe i nadvlada: ne trebaju mu nikakvi lijekovi, terapija, liječnici, psihoterapija, autogeni treninzi, obiteljske i ine konstelacije. Meni isto često bude loše, ali kažem samoj sebi, Ankice, ti si jaka, ti si hrabra, i ništa te neće savladati, nikakve sile tame i zla, bori se. I borim se. Da je lako, nije, naravno da nije, kome je danas lako? Ali ne žalim se. Treća stvar koju im obvezno kažem je da provjere razinu vitamina D u krvi. Kronični nedostatak i manjak vitamina D štetno djeluje na mnoge stvari u tijelu, a osobito na depresivnost. I ne manje važno, pitam ih, jeste li svoje brige predali Gospodinu? Predajte svoje brige Gospodinu i ne mučite se dalje s time. On će i misliti o tome i brinuti. Vi, kad kažete, Gospodine, preuzmi sada ti, osjetite kako teret s vaših ramena pada. U to čudo treba vjerovati. Ali najvažnije od svega, pitam ih, imaju li kakvih problema u obitelji, nekih zlih rođaka, borbe oko nasljedstva, nekih neprijatelja? Nerijetko se dogodi da tim ljudima koji su navodno depresivni netko želi ozbiljno nauditi i to tako da im sašije voodo lutkicu, baci tzv. nabacke, ili, kao jednoj mojoj poznanici, u maloj najlonskoj vrećici ubaci grumen ženskih dlaka, na balkon. I onda te opasne, masonske prakse kakvih ima, dovode do problema sa zdravljem, partnerom, djecom. Ljudi o tome ne vode računa. Svakako ih, u nekom trenutku, uputim na jednog dobrog hodžu u gradu blizu našeg, da s njih, bez obzira što su katolici ako su katolici, ‘slije stravu’. To ‘slijevanje strava’ je jedna dobra metoda, jedan reset i detox u isto vrijeme, koje čovjeka oslobađa tamne i mračne energije koju mu neprijatelji šalju u život. Mnogi su me poslušali i zahvaljivali mi i dan i noć. ‘Slijevanje strava’ čovjek odgovoran prema sebi, ali i drugima, bi trebao raditi jednom godišnje, kao recimo, kompletan tehnički pregled auta. U slučaju ove moje prijateljice iz osnovne škole, nažalost, bila sam sto posto sigurna da su svi ti problemi, i spontani pobačaji, usporen rad štitne žlijezde, i selidbe, rezultat nekog ‘nabacka’. Netko joj je nešto nabacio, a mislim da znam i tko i zašto. Nisam joj htjela reći da je ne uvrijedim, ali njena najbolja prijateljica godinama je bila ljubomorna na njene uspjehe, brak, supruga, dobar posao. Sigurna sam da je ona, kad je čula, da Anita ide u Njemačku, odlučila uništiti je iz čiste pakosti. Zvat ću je na kavu ovih dana, čak i prije nego što izgubi koji kilogram, da joj to kažem. Neka dobro provjeri kuteve ormara, podrum, neke ladice u hodniku, saksije s cvijećem, tu sigurno ima nekih tuđih dlaka koje donose nesreću. Njen raspad je počeo malo po malo i to je sigurno neki opaki urok, neka crna magija i to samo naš hodža može riješiti. Naručila sam je, i prije nego sam joj ovo rekla, da što prije energija dobra krene djelovati. Neka je hodža ima u mislima. Vidjet će, vrlo brzo, nevjerojatne promjene. 

***

Ne razumijem zašto je ljudima tako teško biti u ravnoteži i ponašati, izgledati normalno, u skladu s nekim općim normama. Danas sam slučajno srela Spomenku na tržnici i, iskreno da kažem, bolje da nisam. Ljudi su ili debeli ili mršavi. Ne mogu nikako pronaći sredinu. A naše je tijelo je ono što smo mi, to kako izgledamo, govori o nama nekad mnogo više nego kako se ponaša. Naš izgled svjedoči tome kako mi mislimo. Spomenka i dalje izgleda kao utvara, kao duh. Njeno prisustvo, s tim upalim obrazima, tamnim podočnjacima, tim kostima koje stružu jedna o drugu, i koncentrirana osoba s istančanim sluhom, doslovce kad ide iza nje, može čuti kako joj kosti stružu, u ljudima ubija svaku volju za životom. I dalje izgleda kao suha brezina grana, kao stalak za infuziju. Što god da stavi na sebe, na njoj, naprosto, visi. Jedna žena ne bi smjela biti bez oblina u granicama normale: ona nema ni grudi, ni stražnjicu. Vjerujem da joj je, da oprostite, i gospođa mršava i suha. Nije ni čudo da ju je muž ostavio. U njoj nema energije, nema života, nema ničega. Samo te koščurine od kojih se čovjeku život zgadi. Da je kokoš, s tako starim kostima, ne bi bila korisna ni za juhu. Evo ni za juhu. Srele smo se na štandu kod gospođe Finke i rekla sam joj, i to namjerno pred Finkom, da i ona čuje, draga Spomenka, na što sličiš, što si to uradila od sebe, jedeš li ti išta, kako si dopustila da tako grozno izgledaš, plašiš narod, šta ti je Spomenka, panično sam je i ništa manje zabrinuto pitala. Ona je samo govorila da je dobro, da joj nije ništa, da joj se, eto, nikako ne da nabaciti koji kilogram da bi ‘popravila’. Rekla sam joj, morala sam, netko joj je morao reći, Spomenka, ti si propala, ti si toliko propala, da ne pamtim kad je netko u našem gradu, tako propao. To Spomenka, rekla sam, kako si ti propala, to je za primjer kako se propada. Ti si, rekla sam, nisam se mogla suzdržati, propala vrhunski, u svakom aspektu svog bića, dođe mi da ti čestitam. Ona se grohotom smijala misleći da zbijam neku šalu, a ja sam morala, nastaviti žešće i jače, ne bi li me shvatila. Spomenka, ti si živ leš, daj se više najedi nečega, najedi se, ženo Božja, konačno. Gospođa Finka nas je u bunilu gledala, a Spomenka se samo smijala, i govorila, šta ću, takva sam, znaš da sam cijeli život mršava. Ja sam rekla, Spomenka, jesi ti mršava, ali si ti propala, nije mršavost izgovor. Trzni se, Spomenka, rekla sam joj, trzni se, dok još nije kasno. Finka mi je kasnije rekla, dobro ste joj gospođo Ankice, rekli, baš dobro. Užasno loše izgleda, komentirala je i Finka svjesna utvare kojoj je netom prije prodala kilogram mrkve i špinata i ponovo meni rekla, svaka vama čast gospođo Ankice, vi ste joj prava prijateljica. Svi joj, rekla je Finka, govore da sjajno izgleda, da ima odličnu liniju, ali to je bolest. Bolest, rekla sam Finki, upravo bolest, ali bolest u glavi. Ne treba biti debeo, treba se kontrolirati, ali jedna žena da sebi dopusti da onako izgleda, tako ubogo, jadno, siroto, pa i ako si se razvela, što sada, život ide dalje. Ali budimo realne, gospođo Finka, da ste vi njen suprug, biste li vi mogli s tom brezinom granom leći u krevet? Ne bih, rekla je Finka, ne bih ni ja, dodala sam. Pa ko i nisi htjela jesti zbog sebe, ako ti se i nije dalo, dopustila si da te suprug napusti, da te ostavi, jer si premršava, jer si se, moram tako reći, pretvorila u nakazu. Spomenka je stvarno postala nakaza. I neka je otišao, neka se spasio. Njoj spasa nema. I kad bolje razmislim, ne treba ni biti. Onakvog čovjeka, onakvog gospodina, kavalira, taj je na misu uvijek dolazio u svečanom odijelu, nikad nije sako odjenuo da nije manžetu stavio, od nje je, moram tako reći, napravio ženu u svakom smislu. Da se nije udala za njega, pitala bih je ja. Ostala bi i dalje ona priprosta seljančica, ne sa sela, nego iz one svoje vukojebine u kojoj djeca odrastaju igrajući se medvjedima i vukovima. On je njoj dao život, identitet, sve što je imala. I kako mu se zahvalila? Postala je nakaza. I to takva nakaza da je čovjek morao otići od nje. Divan je gospodin njen Josip. Tko zna što je taj trpio, rekla sam Finki, sigurno ga je zlostavljala. Nije mu htjela kuhati, nije mu nikakvu domaću hranu spremala, jer ona ne voli jesti, njoj se nije jelo, pa nije, valjda, morao ni Josip. Kakva nakaza. Kakva odvratna žena. Mučila je vlastitog supruga nekuhanjem. Da nije bilo onog restorana u njihovoj zgradi, taj bi valjda umro od gladi. Da je pametan, kao što nije, trebao bi ju tužiti za zlostavljanje i obiteljsko nasilje. Svaki Božić je sarmu jeo u tuđoj kući, svaki Uskrs bi pincu kupila u nekoj trgovini. Bilo joj je mrsko napraviti. Uskršnja jaja nikad nije obojala nego kupovala obojana. Sve što je znala je poslati ga u restoran, u trgovinu. U tom restoranu u njihovoj zgradi je imao godišnju pretplatu na ručak. Gledala sam ga, jedne prilike, kako uživa u telećim medaljonima s gljivama u umaku od vrhnja. Ona to, i da je htjela, ne bi znala napraviti. I to je žena, i to je brak? Grozno. Sada je slobodan, pa može, nadam se, konačno, biti i sit. Ova nakaza i ne jede ništa osim te mrkve. A i nju, sigurna sam, jede sirovu. Finka i ja smo se baš lijepo ispričale: volim s njom razgovarati. U svakom trenutku zna gdje joj je mjesto na ovom svijetu i ne pokušava preskočiti razrede. Spomenka je razred preskočila, ma šta razred, cijelu školu. Finka mi je rekla nešto jako mudro, i što više mislim o tome, sigurna sam da ima pravo. Vi ste, rekla je, jedna toliko mudra, toliko lijepa, toliko zgodna žena, prava dama. Šteta je što gospodin Josip, znam da ste generacija, nije oženio vas, umjesto nje. Nije šteta, rekla sam, nije: i Josip je morao, kao i mnogi koji idu grlom u jagode, naučiti lekciju težim putem jer nije, rekla sam Finki, nije znao gledati, nije znao procijeniti. I sada mu se vratilo kao bumerang, i neka je. O meni se, rekla sam Finku, u ovom gradu, nikad ništa ružno nije ni govorilo ni mislilo jer sam uvijek bila na visini zadatka, vrlo sam rano postala svjesna i sebe i svoje okoline i uostalom, nije se imalo što pričati kad nisam imala nikakve prekršaje, nikakve loše stvari nisam ni radila, ni govorila, ni mislila, naprotiv. Pristojnost, umjerenost. Ravnoteža, rekla sam Finki, oduvijek sam u ravnoteži. U ravnoteži u svemu, u hrani, govoru, ponašanju, odijevanju, mislima. Samo ravnoteža, rekla sam, Finka, samo ravnoteža. To je recept za ugodan, lagodan, kvalitetan i ispunjen život kakav ja imam. 

*** 

Nedjelja je dan za obitelj, dan u kojem ne bi trebalo biti ljudi iz naših drugih života. Šteta je što toliki ljudi to zaborave, zaborave na svetost Dana Gospodnjeg. Uz obiteljsko druženje i prethodno prisustvo na misnom slavlju, nedjelja nema smisao – postaje tek dan kao i svaki drugi, postaje jedna obična, dosadna, isprazna srijeda. Nedjeljom nakon svetog misnog slavlja, popijem, u obližnjem kafiću, kavu sa svojom najboljom prijateljicom Ksenijom, a nakon toga pođem u kuću mojih roditelja gdje se okupljamo za svečanim stolom kako bismo skupa ručali. Svake nedjelje točno u trinaest sati. Ta tradicija traje desetljećima, otkako postojimo, i ništa je ne treba, i ne samo da ne treba, nego ne smije ukinuti i poremetiti. Tako je bilo i ove nedjelje. Nema nedjeljnog ručka bez dobre, kvalitetne, iskuhane juhe od kombinacije junećih i telećih kostiju. Nema nedjeljnog ručka bez kvalitetnog komada janjećeg buta, mladog krumpira (ako mu je sezona, uvijek se trebaju jesti sezonske namirnice), salate (najbolje mješavina rikule, matovilca, radiča, crvenog kupusa), te kvalitetne torte ili nekog kolača (trebao bi biti neki voćni, laganije kreme jer je obrok prije bio jako obilan, zasitan, i nutritivno i kalorijski, premda je velika greška, koju se može oprostiti, ta kombinacija mesa i krumpira, ipak je to nedjelja. Na stol uvijek ide stolnjak, raskošan, svečan, a opet decentan, te set posuđa Villeroy&Boch. Trebam li reći da se hrana treba, u svakoj poštenoj kući, u kući koja drži do sebe, pripremati isključivo u gusanom loncu ili visokokvalitetnim loncima od nehrđajućeg čelika? Mislim da ne treba. Pa nećemo valjda, kao sav taj priprosti svijet, kao ta moralna bijeda kojom smo okruženi, a koja ama baš ništa ne zna o kuhanju, a tako ni o životu, ponašanju, navikama, stavovima, peći šnicle u tavama s teflonskim premazom? Ako zamijetite da netko šnicle pripreme u tavi s teflonskim premazom, neka vam to bude, kako sada mladi kažu, red flag. U glavi vam odmah treba svirati upozorenje, upozorenje, upozorenje. Ta osoba živi, a ne zna ni sama za što. Osim toga, ako vidite da vam je jelo servirano u nekakvim tanjurima od arkopala, znajte da imate posla s bijedom. Arkopal je bijeda koja za sebe misli da je plemstvo. Takve ljude, kao i tanjure od arkopala, treba izbjegavati u širokom luku. Ne želite se osramotiti pred drugima, ne želite se dovesti u situaciju da se o vama, s pravom govori, kao lošoj osobi, zato, ako i nemate novaca za Villeroy&Boch (premda postoje akcije, plaćanja na rate), kupite neko drugo posuđe, bitno da je keramičko. Keramički tanjuru hranu dulje drže toplom i zagrijavaju je ravnomjerno. Zato se najbolji rižot u svakom restoranu servira u keramici. Za svečanim obiteljskim stolom sastaju se svi: moj brat, njegova odvratna, a opet tako divna supruga, moja sestra i njen suprug, te sva njihova djeca, naši roditelji i ja. To je dan za našu obitelj i uvijek sam govorila našoj nevjesti, kao i zetu. Neka znaju, neka to osvijeste. Ne možemo mi obiteljsku tradiciju koja traje koliko i brak naših roditelja, a tome će skoro i pedeset godina, tek tako, zbog njihovih obiteljskih obveza, planova, raskopavati. Samo je smrt ili bolnica opravdan razlog izostanka. Sve drugo smatra se rovarenjem protiv obitelji, protiv naših vrijednosti, protiv reda uopće. Zna se što je nedjelja, kako se, s kim i gdje nedjelja provodi. Nema nedjeljom druženja s prijateljima, hodanja po tržnim centrima, obavljanja zaostalih zadataka na poslu, nenapisanih zadaća. Do nedjelje u 13 sati sve to, uključujući i odlazak na svetu misu, treba biti obavljeno kako bi se nedjelja konzumirala onako kako se treba konzumirati. Naša je nevjesta jedne nedjelje rekla kako ona, zamislite samo, nedjeljom upali perilicu rublja, potom sušilicu, te nedjeljom ujutro, prije svete mise i perilicu posuđa. Rekla sam joj, Ivana, Ivana, sada se malo zaustavi i ponovi joj još jednom što ti činiš. Nije joj bilo jasno. Nedjelja je Dan Gospodnji, dan u kojem stojevi ne rade. Ako i rade, može raditi samo pećnica, kako bi se pripremila hrana. Nikakvi se bubnjevi ne smiju okretati, nikakvi deterdženti, nikakve fleke, time se nedjeljom ne da ne smijemo baviti, nego je to ogroman, neoprostiv grijeh. Rekla sam joj, Ivana, zamisli situaciju, svećenik diže Presveti Oltarski Sakrament, a u tvojoj se kući, bijela odjeća otkuhava na 90 stupnjeva i Arielove turbo max kapsule prodiru u dječje fleke od hrane, kakice, prljavštinu s kuhinjskih krpa? To je prljanje nedjelje. Ti sakatiš Nedjelju, sakatiš Dan Gospodnji. Spremna si, rekla sam pred svima, i ubiti čovjeka danas sutra, ako to činiš. Zapitaj se, ispovijedi se. Potraži pomoć, rekla sam, otiđi župniku i pitaj njega koliko je to što ti radiš bogohulno. Nijedna perilica, nijedan kućanski aparat, o radu na zemlji i nekom drugom radu, da ne i ne govorimo, ne smiju kvariti harmoniju, blaženstvo i svetost Dana Gospodnjeg. Ti si, rekla sam joj, dok je halapljivo i još srkala juhu od kostiju, kao Juda. Izdala si, rekla sam, Isusa. Potom sam se okrenula njenoj djeci, i rekla, vaša mama nije dobra osoba, ona je izdajica Isusa i od sada je tako i zovite. Ankice, Ankice, malo pretjeruješ, kazala je moja majka, uvijek spremna braniti svog sina jedinca pa i sve što ide s njim, a s njim je išla i ta bijednica koju da se mene pitalo, nikad ne bi oženio i doveo nam tu odvratnu razbojnicu, delikventicu, evo neće više, rekla je majka, i počela o nekoj drugoj temi govoriti. Rekla sam, stanite, stanite obje, u glas su, posve neparlamentarno govorile, i morala sam reagirati ako ona sada nedjeljom već godinama uključuje i perilicu za posuđe i perilicu za rublje i sušilicu, vjerojatno onda i usisava, pa i palačinke uvečer muti mikserom, a ne ručno, onda pali i kuhalo, puni laptop, puni mobitele, kako ona može odgojiti tu djecu da i oni danas sutra to ne čine, da reagiraju kao odrasle osobe na te društvene anomalije koje se šire kapilarno, kako mogu nekog upozoriti, ako će i sami takve greške činiti? Majko, rekla sam, biraj između mene, ovakve kakvu me znaš, sa svim mojim manama kojih, znamo svi, nemam Bog zna koliko, i nju, koja nije tvoja krv, koja je dovedena, maltene u okrilju noći kao kakva prostitutka koju je trebalo spasiti od zlog makroa i koja na Dan Gospodnji pali perilice? Biraj, rekla sam, i tresnula svojim tanjurom punim zelene salate (inače, nikad ne jedem meso i krumpir skupa i godinama se borim protiv te loše i naopake kombinacije na obiteljskim stolovima, bez uspješno). Na stolnjak se razlio aceto balsamico i maslinovo ulje, ostale su to tom krepu mrlje koje je trebalo hitno odstraniti, podignula sam ga, i tako ogolila, konačnu istinu o mojoj obitelji, razbila svaku zabludu u koju se vjerovalo. Neka, evo vam, sada jedite bez stolnjaka, sada idem, toplom vodom, sodom bikarbonom i limunskim prahom maknuti ove mrlje, za svega tri minute truda, pod mlazom vode, sve to, Ivana, draga moja Ivana, i draga moja majko, ručno, kako se i radi. A ne uz pomoć strojeva. Ručak se nastavio u najnormalnijem tonu, kao da se Ivana nije outala, kao da nam nije rekla jednu tako opasnu i groznu stvar istodobno. Meni, moram priznati, nije bilo ugodno čuti to, morala sam reagirati, netko je pobogu, morao reći toj divljakuši, kad već moj brat, taj turbo-pametni inženjer nije. Uzalud mu, rekla sam u sebi, diploma s Fakulteta elektrotehničkih znanosti. Nije vlastitu ženu, da ne kažem da je trebala to znati, da je trebala biti naučena, a ne čekati da joj muž ili njegova sestra kažu, da se nedjeljom perilice ne pale. Izdala je Isusa, izdala je Gospodnji dan, a i pokazala se kao loša majka: majka koja se ne zna organizirati kako bi joj sve do nedjelje bilo spremno, očišćeno, sređeno, ispeglano, majko koja ne zna raspolagati svojim vremenom i resursima, majka koja sigurno ne zna ni djecu odgajati. Nisam htjela da se naš obiteljski ručak pretvori u neku svađu zato sam joj se biranim i duboko promišljenim riječima i obraćala sve kako se ne bi kvarila ta obiteljska, empatična, podržavajuća, tolerantna i inkluzivna atmosfera, ali sam je, morala sam, jednostavno sam morala, dodati na svoj popis sumnjivaca koji planiram uskoro predati župniku kako bi znao s kakvim ljudima imamo posla u župi, ali evo i ja, nesretnica, kao da me netko prokleo, u vlastitoj obitelj. Da ne kažem, kakva je i ta njena majka, kakve su joj bake, tetke, sve te žene iz njene obitelji, da joj to nitko nije rekao, da ona to ne smatra grijehom koji se skupo plaća? Pa šta ona misli: nije moj nećak,a njen sin, tek tako alergičan na pelud i ambroziju, kao da Bog ne vidi što ona radi, zato joj i vraća. Pokušava joj reći, upozoriti je, ali uzalud je. Ona zaista ne zna čitati Božje znakove i upozorenja. I osim toga neće. A pratim je, pratila sam je godinama, još otkako su bili dečko i djevojka, pa evo i sad, dok je dogurala do trećeg djeteta. Namjerno, ali stvarno, namjerno rađa samo sinove kako bismo svi mogli reći, jao to je divno, imat će tko nastaviti lozu. Ona rađa mušku djecu samo da se dodvori nama, mom bratu, ocu, meni. I misli da je to način da nas kupi. Mene tako kupiti neće. Ona mene svojom pojavom toliko iritira da imam poriv napustiti taj ručak i donijeti djedovu sačmaricu s tavana i propucati je. Evo, do čega poštenu i dobru ženu, ali stvarno poštenu i dobru ženu, nije to nikakav narcizam, nego realna slika o sebi, ja razmišljam o sebi, bavim se autorefleksijom, drugi ljudi dovedu. Drugi ljudi. 

I

Na sarajskim kaldrm-kajama[1] ležasmo ne trepčući,
O vrbama bulevarskim povjesismo noge svoje;
U tišini tmuloj i u bunare misli tonući,
Iskali smo da li pjesma suncu vrijedila je?

Danima truli već Leon Finci[2] raspadnut na cesti,
Radojka Lakić[3] puši pred drhtavom streljačkom rukom;
Duboke rake su naše, no ko će da nadomjesti
oči žive osjenčene – u prazninu njihov uton?

Jer gledao si bl’jedilom klopot noćni na vratima,
Valiže dvije u koje odježde smrtne su stale;
Sveca koji čudovište pljuvajuće blagosilja,
Gledao si, gledaš, da ćutnja tvoja beščasna traje,

traje i traje – novembar je – vagoni stočni odlaze drugamo;
ostaješ sam; da l’ vr’jedilo je? Žene i nahočad ječe za hranom.

II

Obnoć je međ’ fundusom i kubetom nestalo spone,
I samo zid od opeke, nadograđen neizgrađen,
gviri armaturama da dan se spotakne i klone,
u snohvatici zažmiri, na vjetromet ne izađe.

Zipkaju grane se, nágošću lede maglene zírke[4],
Krúne se listovi – zemlja je čeljust, hršće ih batom,
Velevlast strašna cokoće vèdraca[5] kao prostirke,
Vrijeme je skrivanja, i pasišta pred vlastitim stadom…

A ono se osipa, stenje pred izlaze u vihor,
Statuesknim se riktusima[6] u nezaborav tka,
Kao okosnica, rožina, javi se, cakne te šilom,
onda kad zaboraviš i zaželiš bivstvu da ga tma

baš nikada ne opusti – da suštastveno ti lice
niko ne protumači! – Bjelook, kloniš se za izmaglice…

III

Moglo bi se desiti i ništavilu da kuljamo,
Suncu sv’jetlosivom na granici nebesko-podzemnoj;
I da svjetlo neko skorašnje igličasto nastrano
baci nas u novov’jek, samo onda kad je podesno

našim se smrtima hvastati k’o djelom ruku tuđih,
Korale nam spjevati, jezik za usta prionuti;
Pa omamljen blagošću, bezazleno sručim se, usnim
da nikom nisi domakao – da svi su poživjeli

da vide očiju tvojih rastalasalu bakljadu,
kada neko im nameće da nisu oči jagnjeće,
već sam inferno raspaljen na predvečernjem zapadu,
sam od sebe konfiskovan u tami koja trajaće,

traje i traje – novembar je – vagoni stočni odlaze drugamo;
Sam ostaješ; da l’ vr’jedilo je? Žene i povojčad ječe za hranom.

[1] Neologizam izveden od imenice „kaldrma“ (tur. kaldırım; grč. kalós drómos: lijep put) tj. gornji sloj na ulici ili trgu napravljen od neobrađena obla kamenja, kao i judeošpanske imenice „kaye“ – ulica.

[2] Leon Finci (1883-1941) – do okupacije potpredsjednik sarajevskog Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benevolencija. Poznati humanitarac i pokrovitelj umjetnosti. Jedan od osam sarajevskih Jevreja uhapšenih nakon eksplozije u željezničkoj ložioni u Novom Sarajevu u noći između 29-30. jula 1941. Iako sa samom eksplozijom nisu imali ništa, politički odsjek ustaške policije iskoristio je priliku za odmazdu, te su narednog jutra uhapsili osam istaknutih sarajevskih Jevreja, te ih skupa sa dvanaest Srba, radnika ložione (sa eksplozijom također nisu imali ništa), odveli u logor u internatu Prosvjete na obali Miljacke, gdje su vezani žicom i strpani u policijski automobil koji ih potom odvozi na Vraca. Tu su izvedeni, pokleknuti, a zatim su i likvidirani. Tijelo Leona Fincija bačeno je i ostavljeno na sarajevski asfalt da trune danima nakon toga.

[3] Radojka Lakić (1917-1941) – učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. U prvim danima okupacije sekretar partijske ćelije na Baščaršiji i ilegalac. U septembru 1941. ustaše je zaustavljaju obučenu u muslimansku nošnju, kod nje nalaze inkriminirajući materijal te je hapse i odvode u zatvor i podvrgavaju mučenju. Nakon što ništa nije priznala, niti odala bilo koga od svojih saboraca, odvedena je na Vraca i strijeljana 28. septembra 1941.

[4] Zírak – otvor na vratima stana itd. kroz koji se iznutra gleda tko je pred vratima; špijunka.

[5] Vèdrac – knjiš. ekspr. kristal, ledac; led nepokriven snijegom.

[6] Riktus (lat. rictus) – bolan, grčevit izraz lica.

U djedovoj kahvi, Hakija efendija
Tumači moju prvu pjesmu
U Mladosti –

Pjesmaru, ti si trag i oku i duši:
Ti si zalutali svijetlac

Svijet je velika zajednička kuća
A noć je mračno doba
Dana u zrelosti

Ti baš ne mariš u čiju sobu
Unosiš svoju čarobnu
Lambu –

Ali se, vidim:
I zanosiš time da ćeš
Svakome jednake otkrivati stvari

ulomak iz romana

Magla, koja raščezava i otkriva mrlju u daljini prema kojoj se krećem… iz prve, rekao bih da na istoj nema života, da je ista samo kamen; kamen koji siluje snažna bura koja stvara i valove koji iskreno žele da prevrnu plovilo kojim sam vožen. Prvo sam čuo, onda tek i vidio kako vjetar bičuje krošnje oštrih drveća – nalaze se na otoku. I to su takva drveća bila koja mogu da odole i jugu i buri i pijavicama, ista postoje samo u mislima i snovima. Ljudi nije bilo, samo poneka divlja (i po pogledu i kretanju je sudeći) krvoželjna životinja, spuštala se i penjala po strmim i oštrim stijenama koje su uvelike činile kompoziciju te crne mrlje koja je polako postajala otokom; otokom; surovim svijetom. Očajnički sam letio gledanjem, čim sam više mahnito i nekontrolirano umio, po detaljima koji su mi trebali da učine neki smisao, a činili su samo besmisao – tražeći samo jedno, ikoji trag kulture; neke sakralne građevine, neke obrade kamene, tragove oruđa; sigurnosti, da ne dolazim na svijet bez čovjeka – nisam isto našao. Začudilo me to, da zbog istoga nisam bio razočaran – već mi je nekako laknulo. Lišen odjeće i osjećajući najhladniju stud na koži, uz nekoliko nesretnika; malim i ne previše stabilnim plovilom, vozio sam se prema otoku koji se činio sve većim – a na početku je izgledao toliko mali; što skriven maglom što fizikom gledanja. Lice vozača nisam vidio, ne spominjem se ni da je vozača i bilo, ali držati da se brod kreće sam od sebe bilo bi sumnjivo po moje mentalno stanje pa sam čvrsto vjerovao u to da nas vozi netko ili nešto, jednostavno svojim postajanjem nedohvatljivo očima il riječima. Kako je otok postojao sve većim, stud je postjala sve oštrija, i kao da je svojom oštrinom sjekla kožu na male i nevidljive ali osjetljive proreze kroz koje je ista iz zraka ulazila u ljude, te od tople krvi činila sve one koje je snašla; gmazovima. Od te hladnoće učinilo mi se da svima oči poprimaju one vertikalne proreze koje uočavamo na zmijama, koje za života gledamo u oči za susreta koje preživimo – jer ne prežive svi, sve. Na plovilu s lijeve i desne strane, na klupicama, sjedili su goli ljudi – oni i ja bili su goli, ne nagi; jer su takvi bili da ih tijelo siluje – ne, voli. Stisnuli su (instinktivno) noge, da bi bar na psihološkoj razini učinili si kao da im je toplije; no svaki izdah i para koja otkriva da je unutar topal zrak a vani hladan, lomio im je navedenu iluziju. Kako im je krv postala hladna, izdaha je nestalo pa tko ih je tako gledao činili su se kao industrijska postrojenja činovnika i cilindrikaša koja se gase – svaka u nekom svom ritmu, jer svako se tijelo hladilo na sebi svojstven način. Ako bi tko pokušao da dodirom osvijesti poziciju i dubinu tih proreza zbog hladnoće, prsti bi mu samo napipali kožu koja se na dodir doimala kao da je u kontinuitetu – što nije bila. Ah možda je i najgore kada čovjek zna da je ranjen, ali ranu niti može sanirati niti osjetiti, tada sam sebe čini da misli kako su mu osjećaj i misao krivi – ma da zna, da nisu. To, bio je prvi i najteži stupanj kalvarije – ako se radilo o paklu za omislitelje, onda sam znao da neće biti toliko ni boli; koliko će da bude osjećaja boli a za takve ljude osjećaj ili naslut boli, dovoljan je da ih boli – slika krvi u mislima, dovoljna je da mislimo da je krv naša. Proturječnost smeta transcendentalnom umu, a orkestrirana proturječnost koja ga vodi međ rubova mislenosti, ali ga ne dovodi do zaključaka (koji mu čine ugodu) umije da slomi, ili rani; um takvog omislitelja. Misao, umije da od vremena učini svevremenje, i da nema jasnog znaka prolaska vremena poput vremenokaza ili svjetla; um bi lako mogao da se izgubi u samom sebi – poput drevnog simbola zmije koja proždire vlastiti rep; sam bi sebe u isto vrijeme i uništio i stvorio. Takav um nosi tko god odabire život omislitelja; jer on umire i živi “o“ mislima. Tijelo nosi i ima, ono koje ima i itko drugi – više ili manje raspesanog i rasplamsanog mišljenja – i znao sam jedno, svi koji se nalaze na tom plovilu, misle; vidjelo to im se po očima. Oni su bili šutljivi, pognute glave, ne pretjerano isklesane figure jer se nisu previše kretali, razne dobi, radili su kao profesori i činovnici i nastvarnici i odznajnici – sve neki poslovi gdje se traži um, ali ne i kretanje; sim tu i tamo, većinski se sjedilo na mjestu u (više ili manje) ugodnim naslonjačima i mislilo o rješenju problema koji su si sami zadali / uočili ili koji su im drugi zadali li uočili. Više ili manje sretniji pozivom, koji svi drugi vide – zanimanjem. Poziv; jer bi to što su bili; bili i da nemaju novca, i da nemaju diplome, i da nemaju podršku od kolega li prijatelja, i da nema ljudi na zemlji, i da nema zraka – njihova bi svrha bila ista, samo što ne bi bili nasljednici nego bi bili pioniri. Bili bi prvi, a ovako su “ jedini od“ i sve to prihvaćaju jer znaju da izbora ni nemaju. Brod poskoči udarivši u jedan od većih valova, svi prisutni na taj siloviti i nenadani udarac skoknu u vis. Na “otoku bez čovjeka” nije ih nitko čekao, ali su prema smjeru plovila znali gdje će pristati. Na plovilu nije bilo djevojaka, za koje je zaključio da se nalaze na nekom drugom plovilu koje ili ne dolazi na njihov otok ili dolazi na njihov otok s njemu nevidljive strane, druge strane – koju je zamišljao manje oštrom. Tamo, nadao se, sada pristaje slično plovilo kao njihovo ali koje se manje ljuljalo, koje je manje poskakivao, na kojemu su bile žene; koje su bile odjevene. Visoke, niske, deblje, mršavije, plavih očiju kao Jadransko more, i smeđih; kao plodna zemlja; zelenih kao zdrava trava – odjevene po vlastitom htijenju, po ičijem drugom: spram njih, mi djelujemo kao krivi a one kao one koje krive – ma da moguće je, da sve je samo na dojmu. Da se mene pita i da mi je birati, ja bih da su životinje krive – ne, ljudi. Da su taj jelen, vuk i koza (koje sam sada jasno vidio) jedini pravi sudci “otoka bez čovjeka”. Zadnje protresanje dogodilo se kada se plovilo zabilo u obalu otoka; oštru i jedva prohodljivu, čak i za spretne skakače. Ljudi su si međusobno pomagali pri izlasku; mladi starijima, a oni srednje dobi držali su se sa strane. Moja dob se dvoumila hoće li da se drži sa strane ili da pomogne – pa od silne nedoumice, i leta pogleda, svršila je tako da nije odlučila. Brod je napustio otok, i praćen znatiželjnim ali i prestravljenim pogledima omislitelja razne dobi, izgubio se u magli koja se vratila. Kako povratka nije bilo, ostajalo nam je samo da idemo naprijed, naprijed; gdje sam već znao da nas čekaju na tim strminama i oštra drveća i jelen i vuk i koza. Sve ostalo što sam sanjao bilo je svake noći drugačije, bilo je i noći bez snova – ali ovaj san sam sanjao, nastavljajući ga kao kakav roman, cijele godine. Kada sam ga želio sanjati, nikada ga nisam sanjao, pristup sam mu imao samo ako nije bilo namjere. Osjećaj je bio, kao da sam posvema voajeristički promatrao Sebe iz nekog drugog svijeta; Sebe, kojemu je gore nego mu se čini da “je“ ili barem Sebe, koji je iskren samo u snovima. 

U sumrak jednog od onih kolovoških dana, kada broj novozaraženih nadmašuje proljetne rekorde, vozimo se preko Banije, od Gornje Bačuge prema Zagrebu. Petrinja sumorna i pusta, kao De Chiricova slika, plagijat siromašnog studenta iz provincije, mladić u šetnju izvodi gospodstvenoga rasnog psa, žena s cekerima u lijevoj ruci koncentrirana na kornet sa sladoledom u desnoj, pazi da joj ne procuri, zatim periferija, grad se osipa u selo, rastu dvorišta, u njima traktori, štale, gospodarske kuće, dvije krave, sela se nastavljaju jedno na drugo, selo za selom, samo se mijenja ploča s nazivom mjesta, ispred nekih kuća izvješene su državne zastave, pred crkvama roje se svadbe, pustoš i ceremonijali, ljudi u grupama, a onda nigdje ljudi, samo životinje pregažene na cesti, kao ljudi koji su po povratku s polja ostali pokošeni rafalima. Zatim Sisak, već skoro u noći, gradić na mostovima, u kružnom toku izlazimo na krivi izlaz i zateknemo se u ulici napuštenih kuća, iza razbijenih stakala vihore zavjese, u njima duhovi mrtvih stanara, prognanih u tuđe jezike, tamo gdje im imena neće izazivati bijes, gledam u svoje ruke na upravljaču, mislim o našim imenima, onjušim dlanove i prste, pamte li miris dezinficijensa. Banija u meni raste kao epidemija. Hitro se vraćamo na svoj put, na svoj pravac, prema Zagrebu, u misli iz kojih smo potekli, u misli iz kojih smo došli prije nego što smo se počeli gubiti.

PRIČA IZ „TEFTERA“

Večeras neću brisati prašinu s davno objavljene knjige nego sa obrdanih korica notesa („teftera“) iz koga se iskrala. Napisana je prije osam i po decenija (najvjerovatnije bez namjere da bude objavljena kao samostalno izdanje), a objavljena prije tri decenije, povodom desetogodišnjice autorove smrti. Autor je najtiražniji, najčitaniji, najprevođeniji pisac u bivšoj Jugoslaviji, Branko Ćopić. Naslov, koliko jednostavan toliko i neobičan: 12-XII-1939, UVEČE.

Predistorija pojavljivanja ove publikacije vrlo je interesantna. Kada su 1964, povodom 50-godišnjice rođenja i 30-godišnjice književnog rada B. Ćopića priređivana njegova Izabrana djela u deset tomova, pisac je priređivaču Živoradu Stojkoviću samo na tren pokazao jedan stari notes, „tefter“, kako ga je nazvao, rekavši da je u njega još od studentskih dana‚ unosio neka svoja „pisanija“. Nije udovoljio Stojkovićevoj želji da se bar nešto iz „teftera“ nađe u Izabranim djelima. Deceniju kasnije, 1975, ovog puta povodom Ćopićeve 60-godišnjice rođenja (po njegovom svjedočenju rođen je u decembru 1914, ali je djed Rade tražio da se u matične knjige upiše da je rođen 1. januara 1915) i 40-godišnjice književnog rada, prilikom preprema Izabranih djela popularnog pisca u 12 tomova, Stojković je opet vidio „tefter“, ponovo je tražio da onim što u njemu piše obogati ovo izdanje, ali je Ćopić rekao: „Neka to ostane kada ja više ne budem imao šta da pišem“.

I tako, prolazi još jedna decenija. Uplašen galopom crnih konja i smrknutim licima crnih konjanika, o čemu je u proslovu svojoj „Bašti sljezove boje“ pisao Ziji Dizdareviću, popularni pisac, okružen mnogim poklonicima njegovog djela, ali ipak zagušen oklopom hladne samoće, sa mosta pod kojim je proveo prvu noć kada je došao u Beograd na studije, skače u prazno. Poslije ovog tragičnog slučaja njegova ostavština naći će se u trezorima SANU.

Uz desetogodišnjicu piščeve smrti na scenu opet stupa preduzimljivi Ž. Stojković (knjigoljupci će znati da je bio priređivač mnogih knjiga i izabranih djela velikog broja pisaca i da se uvijek tako potpisivao – inicijalom imena i punim prezimenom). U Arhivu SANU stresao je prašinu sa „teftera“ koji je nosio signaturni br. 14 532-III-A-b-268. I, knjiga 12-XII-1939, UVEČE (naslov prepisan s vrha prve stranice „dnevnika“ pisanog u dahu) ubrzo se pojavila u izdanju beogradskog BIGZ-a, uz potpis urednika i recenzenta Radoslava Bratića i s pogovorom Ž. Stojkovića.

A u knjizi, koju je izdavač označio kao autobiografski spis)? Najjednostavnije rečeno, bez bojazni da će se pogriješiti – vjerno oslikana bogata galerija likova koji će se naći i mnogim Ćopićevim djelima. Dakle, student pedagogije, koji će do aprilskog rata 1941. objaviti tri knjige i za svaku dobiti značajne nagrade, pisao je o sebi, ali mnogo više ispisivao skice budućih pripovijedaka, često oblikovane tako da se mogu čitati kao sasvim zaokružene literane cjeline.

Prva rečenica glasi: „Druge godine po mom rođenju, podijelili su se moji stari“, a posljednja, kojom se završava priča o djetinjstvu: „Onda smo stali i njih da izbjegavamo (članove razbojničke družine komita koju su nestašni dječaci formirali da bi krali voće i bostan – prim. a.) isto kao i žandarme i tako se svijet sve više punio neugodnim i neprijateljskim ljudima“. Između te dvije rečenice stalo je jedno cijelo buduće „Bosonogo djetinjstvo“, s njim i „Magareće godine“, stale su i mnoge  nove priče, pa i one iz „Bašte sljezove boje“. Umjesto da ih prepričavam, samo rečenica-dvije o jednoj drugoj Ćopićevoj knjižici, odavno natopljenoj mirisom patine.

U rukama mi je brošura NAŠIM NAJMLAĐIM koju je 1944. godine, kako na prednjoj strani korica piše „izdao Zemaljski odbor USAOJ-a“. Štampanaje u nekoj partizanskoj štampariji negdje „na oslobođenoj teritoriji Korduna“. Između te prve i zadnje strane korica, na kojoj piše „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“, samo duža, bogato ilustrovana Ćopićeva pjesma PATROLDŽIJA! Koja poočinje stihovima:

Tapa – tupa, tapa tupa,
Neko selom kroz noć lupa.
A kroz granje mjesec viri,
Oči širi:
Oho – ho,
Tko je to?

Pjesmi prethodi „Pismo druga Branka Ćopića pionirima Podgrmeča“, u kome, pored ostalog, pisac obavještava svoje male zemljake: „Od novosti ima još to, da je naša vojska oslobodila već toliko sela i gradova i zaplijenila toliko oružja da to ni radio ne umije sve ispričati.“

Katerina Babkina: Srećni goli ljudi, Blum izdavaštvo, Beograd 2024.

Čitatelj ima svoga pisca. On mu je, ili ona, najbliži, možda emocionalno najsrodniji, a možda najbliži po načinu pisanja, ili po tome na koji način obuhvaća prostor i vrijeme. Ili, sasvim djetinje rečeno, na koji način tumači svijet. Taj čitateljev pisac, ili ta spisateljica, ne mora biti najbolji, ni najčuveniji. Obično i nije. Sumnjiv je čitatelj koji će reći da je Dostojevski njegov pisac. Ili Proust, ili Virginija Woolf. Takav možda i ne čita.

Katerina Babkina (1985.), ukrajinska prozaistica, koja od početka rata živi u Londonu, jedan je od mojih pisaca. Roman “Moj deda je plesao bolje od svih” kod istoga je ovog izdavača, u prijevodu na srpski Milene Ivanović, objavljen 2020. godine, da bi zatim, sljedeće jeseni, u Wroclawu dobio Nagradu Angelus za Najbolju srednjoeuropsku knjigu prevedenu na poljski. Neobična, očaravajuća knjiga, na jedva sto i trideset stranica, rahlog sloga, u koju staje cijela jedna ukrajinska i sovjetska povijest, koje se prepletu s povijesti obitelji i jednom intimnom, sasvim djevojčicastom poviješću. Pritom, niti je tu što monumentalno i patetično, niti podsjeća na velike uzore, niti je pisano kao razglednica sa siromašnog Istoka, za dobrostojeći i neuki zapadnjački svijet. Ama ništa od toga! Ovaj roman raskošni je i bogati, a vrlo precizni, akt mašte, silno darovite, kultivirane i načitane mašte, u kojoj se dokumenti, povijesne činjenice i sjećanja koriste kao materijal. Cjelokupna povijest, osobna i kolektivna, porodična i općenarodna, u službi je mašte.

“Srećni goli ljudi”, knjiga je malog formata, na devedeset i četiri stranice, koju će spori čitatelj, onaj koji umije uživati u tekstu, pročitati za dva-tri sata. U knjizi je šest priča – jedna govori o istom onom djedu iz romana – koje se sve odvijaju u nekoj imaginarnoj sadašnjosti. Ta sadašnjost podrazumijeva i aktualni rat. Priča “Ričard pileće srce”, recimo, govori o američkom fotografu, “krupan i bučan, pravi-pravcati Amerikanac, nosio je majicu ‘Nisam glasao za svog predsjednika’, koja mu je, sudeći po njenom izgledu i političkim uvjerenjima njenog vlasnika, ostala još iz vremena prethodnog predsjednika”. Taj fotograf, ona ga je upoznala u Vijetnamu, sad je došao u Ukrajinu. U Vijetnamu, pak, “proveo je dva meseca putujući Anamskim planinama i drugim kultnim mestima Vijetnamskog rata. Ričard je snimao žive ljude kao da su mrtvi, imao je osećaj za poze i uglove – i surferi koji su prilegli da se odmore u peni od talasa na obali na njegovim snimcima izgledali su kao leševi vojnika napušteni posle teške bitke, a deca turista, lenjo žmirkajući oslonjena na zidove soba za mučenje, dok roditelji slušaju vodiče, ličila su na male vijetnamske partizane mučene do smrti.” U tim opisima i u toj fotografskoj strasti potrage i požude za smrću čitatelj nalazi nešto blisko svoje, što je dio njegova iskustva i sjećanja iz 1992. i 1993. u Sarajevu. Ista politička superkorektnost (“Nisam glasao za svog predsjednika”), ista budalasta, svakog znanja i sjećanja lišena strast da u svemu živom vidi mrtvo! Uostalom, ovaj je čitatelj o tome nekoliko puta pisao u novinskim člancima i esejima, doticao se tog novinarskog svijeta i u pričama iz “Sarajevskog marlbora” i “Trojice za Kartal”, ali je tek priča Katerine Babkine “Ričard pileće srce” predstavila njegov doživljaj tog svijeta i vremena. To je dragocjena funkcija povlašteno svog pisca u životu njegova čitatelja: on, moj pisac, ustvari ona, moja spisateljica, pripovijeda moju priču, koja može stvarno biti ispričana samo ako je ona ispriča. Čovjek čezne za onim tko će pričati njegove priče, jer on sam priča priče nekoga drugog. Čak i kada mislimo da pričamo svoje priče, mi ustvari pričamo priče drugih. Ispričati vlastitu priču bilo bi isto što i proći ispod duge.

Ili “Kutija sa dugmićima”, priča o djevojčicama, ispričana iz nimalo infantilizirane perspektive, dio je čitateljeva osobnog iskustva, premda je, sve do Babkine, bio sklon povjerovati da nije, ili da nikad nije bio djevojčica. Dobra književnost brzo nas nauči što sve jesmo, a mislili smo da nismo. Ili naslovna, “Srećni goli ljudi”, u kojoj se, naizgled, ništa neće dogoditi, osim što su svi u istom trenutku goli. U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.

Prijevod

Milena Ivanović izvanredna je profesorica na Filološkom fakultetu u Beogradu, ukrajinistica i rusistica. Babkinu prevodi maestralno, stvarajući za nju u se integriran svijet unutar srpskog jezika, kojemu se mi možemo diviti, jer taj jezik razumijemo taman onoliko i onako kao što razumijemo hrvatski. Ove dvije knjige, i roman, i knjiga priča, zvuče i znače kao da nisu ni prevođene, nego kao da su pisane u jeziku prijevoda. To je ideal. Bez toga tko zna kako bismo čitali Babkinu, koja u Hrvatskoj nije ni prevođena.

Što je ustvari povijest?

Evo ovo je povijest: “Kutija sa dugmićima sadržala je čitav istorijat babinog života nakon udaje, dakle i istorijat porodice kojoj sam pripadala i van koje, u principu, ništa nisam znala. Selidba iz Korostenja na Daleki istok, odatle u Užgorod, odatle na sovjetsko-kinesku granicu, i tako još nekoliko puta, dok se na kraju nisu skrasili u ovoj vojnoj četvrti; postepeno rastajanje od pet mlađih sestara, kada su se one, jedna po jedna, udavale i baba više nije morala da brine o njima: odeću koju su ostavile, jer nisu želele da je ponesu, savesno je odlagala, skidajući dugmiće; zatim su došla sopstvena deca – štramplice, košuljice, haljinice, skromne promene sovjetske mode na ženskoj odeći; promene na uniformi i dedina unapređenja od kapetana u više činove, nove vojničke bluze, zvezdice na epoletama; dolasci rođaka iz Moskve i Voronježa u goste, zajednička letovanja na moru s porodicama babinih sestara…”

Vreme, 21.11.2024.

Naravno, da sam Amerikanac glasao bih za Kamalu Haris. Naravno, nadao sam se njenoj pobedi, bar neko vreme. Kako se dan izbora približavao ta nada je slabila, dok nije skoro isparila. Manje zbog promene raspoloženja u anketama, više zato što mi je postajalo sve jasnije da bi Kamalina pobeda, u ovom stadijumu propadanja i zatupljivanja Amerike i sveta bila – neprirodna. A neprirodne stvari se u politici veoma retko dešavaju. 

Kada je Tramp prvi put pobedio, bio sam iznenađen jer sam mislio da je to ne samo loše, štetno, sramno etc. nego i – neprirodno. Možda nisam na vreme prepoznao snagu trenda, a možda se sve prosto odigralo u nezgodnom evolutivnom trenutku zmijinog svlaka, baš onom kad dotadašnje neprirodno postaje novo prirodno. Uostalom, ne zaboravite: Hilari je dobila tri miliona glasova više od narandžastog stvora iz zelene lagune. SAD su jedina zemlja na svetu (ne računam one u kojima se izbori kradu an gro, jer to i nisu države, više su moderno naoružana plemena s poglavicama sklonim kanibalizmu) u kojoj se tako mogu izgubiti izbori. Sada, Tramp je dobio Kamalu s još ohoho ubedljivijom razlikom, osvojivši i mnoga mesta gde se generacijama verovalo da bi se ruka osušila nekome ko ne bi glasao za demokrate, ne bi mu više nikad rađala pšenica bjelica a sin jedinac bi mu postao mafijaš, advokat ili kopirajter.

Šta se onda dogodilo u međuvremenu? „Elite“ i „duboka drava“ postale su najomraženije reči, a bogme i „meritokratija“, mada to već nije bilo jasno šta tačno znači, ali je jasno da je nešto smišljeno da smrsi konce „malom čoveku“. Srećom, tu su likovi poput Trampa da ga odbrane… Posetilac s Neptuna pomislio bi da taj narandžasti mora da je bio klošar kojeg su pokupili s klupe na obali Hadsona ili otpušteni radnik čeličane u Picburgu, a ne vaspitno zapušteni parazit iz kaste krupnih („Porodica Tarana“) novobogataša koji je prošao kroz život ne naučivši ništa, jer mu nije ni trebalo bilo kakvo znanje da bi od njega živeo. Ne bih se smeo zakleti ni da je naučio da upravlja liftom, pošto sasvim lako mogu da zamislim da nikada u životu nije bio sam u liftu. 

Okej, ali nije znanje sve u životu – pa ni Ajnštajn nije bio predsednik sveta – šta je, dakle s drugim vrlinama? Poštenje, skromnost, istinoljubivost… Čak ni Trampovi glasači vam neće reći da su ikada kod njega detektovali tragove nečega takvog.

„Nama“ možda nije bilo jasno šta se dešava, ali Trampu jeste; instinkt predatora. Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: „mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio“. „Mi“ se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje. Doduše, nije upucao nikoga, ali shvatamo da je stvarno mogao, i pokušavamo da vidimo kuda nas vodi ovaj novi svet u kojem smo se probudili. Glave su nam kao GPS koji resetuje postavke nakon što vozač nije skrenuo na autostradu kako je bilo jedino logično, nego na divlju poljsku stazu.

Šta vrije negde ispod svega? Procesi dugog trajanja, kao i uvek. Vratimo se u vreme nešto pre GPS-a. Beskrajno je korisno gledati filmove, čitati knjige, slušati muziku i čitati novine i magazine od pre 40, 50, 60, 70 godina. Rat je već relativno davna prošlost, izašlo se iz ruševina i gladi, prezir prema svakom „f“ od fašizma je gotovo sveopšti, živi se u konsolidovanim demokratijama, slobode svih vrsta – političke, sindikalne, umetničke, seksualne – rastu i šire se. Takav je bar život zapadne Evrope i severne Amerike – a drugi kaskaju za njima, pa koliko stignu. Juga nije među najgorima… Naravno, nije to vreme za idealizaciju, nipošto: Hladni rat sa svojim rizicima i paranojama, Amerika koja tek počinje da izlazi iz neformalnog apathejda i uvaljuje se u vijetnamsko i slična sranja, Nemačka koja identitetsku traumu „leči“ između ostalog i sumanutim levim terorizmom, Italija koja tome dodaje i desni terorizam i dve velike i bezbroj malih mafija, Francuska koja ne zna kako da se izbori sa Alžirom ni kao s kolonijom ni kao s „nezavisnom državom“ koja, sa komšijama, polako počinje opsadu Pariza ali se svi prave da to ne vide jer spržiće vas Bogovi Levice zbog toga što previše pažnje obraćate na puke činjenice a premalo na klasnu svest koja jedina činjenicama daje pravi smisao, Britanija po kojoj dere IRA, ali i koju na jedan rub propasti vuku diletantske laburističke vlade, a potom na drugi rub propasti gura tačerizam koji ponekad liči na citostatik za lečenje prehlade…

ALI, svemu uprkos, uglavnom se dobro, slobodno, pa čak i ekonomski dosta spokojno živi. „Zlatne dekade“ s razlogom su dobile to ime. 

Pogledajte ko tada vodi države, za koga glasaju većine. Anđeli i geniji? Taman posla. Ali, ljudi s kompetencijama barem u politici, a obično i u još nečemu, daleko iznad „običnog birača“. Dovoljno pošteni da nisu lopovi (dobro, Italijani se ne računaju :-) a ako ipak jesu, završiće u zatvoru i svakako izvan politike. Političku karijeru i završili bi već ako bi malo grublje odguruli prolaznika na Petoj aveniji ili preticali traktor na punoj liniji. Obezbeđuju svima „slobodu lajanja“, ali ne i sebi. Neće te niko uhapsiti ako u nekoj mutnoj kafančini sereš da „imigranti jedu naše pse i mačke“, ali predsednika države ili vlade koji bi to izjavio prvo bi pod rotacijom odvezli u ludnicu, a onda na dalji postupak. 

Danas, glasaču je seksi da glasa za nekoga ko je mnogo besprizorniji od njega samog. Većina glasača Trampa, Orbana, Putina, Vučića, mnogo su bolji i kvalitetniji ljudi od njih.