Malo me je tko tako gadno u životu izvrijeđao kao u ona doba Boro Stjepanović. Godina je mogla biti 1987. ili 1988, u Oslobođenju sam napisao nešto protiv “Audicije”, studentske predstave čiji je on, davno prije toga, bio mentor, i koja je tada već obilazila sportske dvorane i domove kulture širom Jugoslavije, igrala u svakom selu, nasmijavala ljude i bila najistaknutiji, premda ne i jedini, proizvod pučkoga teatra, nezahtjevnog i neobaveznog, za onu publiku koja će s “Audicijom” prvi, a možda i zadnji put u životu pogledati neku kazališnu predstavu. U to se vrijeme Boro Stjepanović pojavljivao u predstavi, istina ni to svaki put, u maloj, skoro nevažnoj ulozi profesora glume, jedinoj koja nije bila smiješna i služila je samo  tome da se pređe iz jedne na drugu epizodu, s jednoga na drugo kolektivno smijanje.

Nisam bio ni pretjerano grub u tom odavno zaboravljenom članku. Bilo je takvo vrijeme, bio sam klinac skoro, pa se na mene nisu ljutili ni oni o kojima sam napisao puno gorih stvari, ali Boro Stjepanović se bio strašno naljutio. Dočekao me je jedne kasne večeri, bio je petak, u klubu Akademije scenskih umjetnosti, i izgovorio  mi svašta, onako gnjevan i ciničan, przničav kao u onim nekim svojim filmskim ulogama. Pobjegao sam skoro bez riječi, dugo me je to mučilo i dugo mi je bilo pomalo neugodno kada bih ga ugledao na filmskome platnu ili na ekranu. Razbijao mi je filmsku iluziju Boro Stjepanović, dugo. Pa bih gledajući neki film u mislima završio s onim što mi je onomad rekao.

Sad mislim da me je zbog toga i izvrijeđao: da mi se osveti tako što neću u miru moći da gledam njegove filmove. A Boro Stjepanović je, kao što se svi sjećamo, igrao u važnim, dobrim ili lošim, genijalnim i nezaboravnim, prosječnim, skoro svim filmovima tog vremena.

Poslije me je i ta nelagoda prošla. Ili su događaji koji s filmom i kazalištem nisu imali veze prekrili sve ono, svaki osjećaj i ružnu uspomenu, što bi me, možda, do današnjega dana mučilo, e da je bilo više sreće. I vjerojatno bih do danas o Bori Stjepanoviću mislio da je teška prznica, koja je u stanju braniti nebranjivo, pa nalikuje vlastitoj glumačkoj prispodobi sitnoga negativca, da nas doba nije krenulo gaziti i mljeti nam uspomene u sitan sivi prah.

O njemu se govorilo da je dobar i temeljit profesor. Sigurnom je rukom vodio svoje studente, premda su čaršiji i kafani, a bogme i cijeloj zemlji, dok god je cijela Juga bila jedna avlija, nekako bliži, veći i značajniji bili budući glumci koji bi dopali u klasu Emira Kusturice. Valjda se mislilo da će ih on nekim čarobnim štapićem proizvesti u filmske velikane. Neke i jest, neki su mu to i zaboravili, ima ih koji bi najradije da nisu ni igrali u njegovim filmovima, ima ih i koji kažu da su to oni igrali kod Sidrana, ali ni Kusturica, kao ni Boro Stjepanović, ili bilo koji učitelj na svijetu, svoje učenike nije mogao učiniti boljim i većim nego što im je zapisano da mogu biti. Neki među njima su postali glumci, drugi nisu.

Najvažnije po čemu su se ova dvojica profesora razlikovali bilo je, ipak, to što je Kusturica svoje učenike katkad uspijevao uvjeriti da ne moraju učiti kako se govori, nego ih je ostavljao s njihovim ružnim, ograničavajućim zavičajnim naglascima. Neki su s tim poslije imali problema, neki su zbog toga ostali vječni naturščici.

A razlikovali su se, dvojica profesora, veliki jugoslavenski glumac od jednoga od najvećih suvremenih europskih režisera, još u nečemu. U čemu, to ćemo, što iz dramaturških razloga, a što zbog toka i logike životnih saznanja, čuti tek na kraju.

Kada se zaratilo, Emir Kusturica zatekao se u Parizu, a Boro Stjepanović u svom stanu, na sarajevskoj Grbavici. To je naselje bilo najčistiji, laboratorijski agar aparthejda. Nigdje kao na Grbavici, u cjelokupnom bosanskom, kao ni u drugim našim ratovima u devedesetima, nije bilo tako surovo jasno što čini sudbinsku razliku između Srba, Hrvata i Muslimana (tek koji mjesec kasnije: Bošnjaka), iz perspektive Karadžićeve obogotvorene, zločinačke vlasti, a onda i iz bilo koje druge, stvarne ili zamišljene, nacionalističke ili rasističke, balkanske ili europske perspektive. Grbavica je bila geto, na način Varšave ili Lođa, i to se smije reći bez obzira na sav moralni i intelektualni jad i neukus tih silnih usporedbi novovremenih bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih stradanja sa židovskom sudbinom u Drugome svjetskom ratu, jer postoji barem jedno pravilo životne svakodnevice koje je važilo i u lođskom getu i na Grbavici: zatočenima je bilo zabranjeno da noću, pred svojim gospodarima, zaključavaju domove.

Razlika je, međutim, u tome što je neovlaštenim, besposlenim Poljacima ili Nijemcima, općenito nežidovima, pod prijetnjom smrti bio zabranjen pristup getu, dok su na Grbavici živjeli i Srbi. U nekom višem, emocionalnom, možda i moralnom smislu, to je stvar činilo težom i strašnijom. I možda je baš u tome razlog što se o Grbavici, uglavnom, šuti, i što će Grbavica, tako se čini, ostati neispričana, skrivena priča i za književnost i za film. Naravno, postoje osobna svjedočenja, lične i porodične priče, ali bi se trebalo odvažiti na narativnu sintezu, ući u priči među komšije, jedne i druge, i u takvoj priči, najvjerojatnije, izgubiti glavu, jer se književna, fikcionalna istina o Grbavici nikome ne bi mogla svidjeti i bila bi uvredljiva za sve. Zato će se o Grbavici šutjeti i zato će se ta epizoda sarajevske opsade raspršiti u vremenu, nestati, biti zaboravljena, ili će se pretvoriti u manipulativnu, nacionalističku laž, kako među zagovornicima zločinaca, tako i među zagovornicima žrtava.

Grbavicu toliko spominjemo samo zato što je na Grbavici postojala i jedna vrlo specifična, skoro endemska, sasvim naša vrsta ljudskoga junaštva. Ljudi koji su nosili srpska imena, ili su čak uvjerenjem bili Srbi, a pri povlačenju crte, podjeli i uspostavi aparthejda, ostajali su na drugoj strani, recimo, za sebe tvrdeći da su – Jugoslaveni, ili na neki drugi način, koji je podrazumijevao odbijanje sudbine Karadžićevog Srbina ili Karadžićeve Srpkinje, jedinoga Srbina i jedine Srpkinje kojima je obećano da će preživjeti, ti ljudi bili su autentični, posve jedinstveni junaci, čije junaštvo nitko nikada neće priznati, nitko se neće na njih pozivati, neće im ukazati čast, niti će njihovi postupci ikome biti svijetli putokaz na putu u bolji i ljudskiji svijet.

Časti, dostojanstva i materijalnih dobara, a često i golog života, što ih je Radovan Karadžić uskratio grbavičkim Muslimanima i Hrvatima, neki su se grbavički Srbi, u ime osobnoga dostojanstva i časti, odrekli vlastitom, svjesnom odlukom. Veliko i čisto junaštvo, jer su mogli birati, a izabrali su baš tako.

Boro Stjepanović na Grbavici se zadržao kratko. Toliko koliko mu je bilo potrebno da izvuče ženu i sina, da ostavi stan i eskivira sve ponude s Pala, i ode u svjesno izabrano izgnaništvo.

U Beogradu je zaigrao u jednoj kazališnoj predstavi. Poslije je na Cetinju osnovao glumačku akademiju, koju je godinama vodio, učeći crnogorske studente svojoj umjetnosti i onim profesionalnim i životnim znanjima koji iza glumačke umjetnosti stoje. Stan u Podgorici ili na Cetinju nije dobio, iako mu je bio obećan. Ali  Boru Stjepanovića bilo je lako slagati, jer on, ionako, nije za stan radio ono što je radio. Da jest, ne bi ni odlazio s Grbavice, ili bi lako stekao stan na Palama. Takvog  je čovjeka bilo lako prevariti oko svega. Skoro svega.

Boro Stjepanović glumac je za sporedne uloge: Jevrejin Mento Papo, sitan, uplašen i slab; pa jektičavi mladić, ukoljica, jadnik; poštar koji prenosi sva komšijska ogovaranja; otpravnik vozova; niži činovnik; čovjek iz komšiluka; slab muž jake žene; tipični proleterski amidža ili daidža; provincijski špijun… Boro Stjepanović nikada nije protagonist, nego je vazda pomoćni lik u radnji. Nekad pomaže glavnome negativcu, nekad glavnom pozitivcu, ali najčešće, lik Bore Stjepanovića je onaj sporedni lik čija je osnovna svrha oživjeti atmosferu nekoga mjesta i vremena, učiniti  priču istinitom i vjerodostojnom, mimo svih njezinih, eventualnih, dramaturških grešaka, pripovjedačkih nedosljednosti ili nedovršenosti glavnih likova. Glumci poput Bore Stjepanovića dragocjeni su, jer takav jedan svojom ulogom može sakriti nedostatke filmske priče. On će film učiniti boljim nego što zapravo jest. I učinit će ga – istinitijim.

A šta je istina u fikciji? U filmu i u književnosti? Istina je samo ono što funkcionira unutar samoga sebe jest, ono što pripovijeda vlastitu priču, na način koji se čini jedinim mogućim. Istina nije ni preslikavanje stvarnosti, ni svjedočenje, ali ni izmišljanje, nadopisivanje, nadmaštavanje. Istina je kada Boro Stjepanović kao Cvikeraš, kao sitna vlast u prigradskom domu kulture, balavurdiji služi za podsmijeh, a jalijašu Campi za pokazivanje sile. To je istina. Tako je to bilo u Sarajevu, pa bez toga priča ne može, ali ne zato što je nekada, u nekom stvarnom životu, Cvikeraš stvarno postojao, nego zato što je Boro Stjepanović u stanju gledatelja u to uvjeriti. On je epizodist, koji stvara onaj važan detalj u priči, detalj koji će cjelini davati legitimaciju istine.

Kada su prošli svi naši ratovi, kasting bosanskih, srpskih i hrvatskih, kasting južnoslavenskih filmova polako se vratio u predratno stanje. Ponovo se znao raspored uloga, a u tom je rasporedu Boro Stjepanović, opet, imao isto ono mjesto kao i prije dvadeset-trideset godina. Rano je oćelavio, dugo godina s brkovima, upečatljive, ali nimalo herojske fizionomije, on kao da i nije stario, sazrijevao, mijenjao se u skladu s logikom metabolizma i društvenih običaja. U dvadesetima, kao i u šezdesetima, ostajao je glumac za iste uloge. Nije to ni dobro, ni loše. Jednostavno, tako jest.

Često je igrao likove koje će gledatelj sažaljevati.

I one koje će prezirati.

Ali sve češće: one obične ljude, koje raznose vjetrovi i uragani našega doba, ljude koje okolo prepoznajemo, suosjećamo s njima, ali nekako ne bismo za sebe rekli da smo im nalik. Zanimljiva je gledateljska identifikacija s likovima koje, u pravilu, na filmu odigra Boro Stjepanović. Jako su nam bliski, ali identifikacija je uvijek posredna. On je naš susjed, stric, nastavnik, portir u poduzeću, očuh, ali on nikada nije ja.

Boro Stjepanović je, na filmu, na pozornici i u životu, kao čovjek, učitelj i kao glumac, manji od nas kakvi bismo i koliki bismo željeli biti, ili veći nego što bismo se odvažili biti. To su, eto, njegove mjere.

Intervju što ga je za beogradsko Vreme (broj 1127, 9. augusta 2012.) načinila Tamara Nikčević svjedoči o drugoj mjeri Bore Stjepanovića, onoj profesorskoj i čovječanskoj. Tamarin tekst pri tom ima svoju dramaturgiju, ritam i razvoj, razgovor raste od, naoko, običnih, za glumca i učitelja glume naoko predvidljivih dijelova, prema životu, čovjekovoj sudbini i tragediji. Od mudroga i urednog čovjeka, čijoj bi umjetnosti bio nužan mir i životni konformizam, do onoga tko je preuzeo odgovornost za vlastitu sudbinu, ne pristajući uz zločine “svoga” naroda, niti uz lažljivu velikodušnost druga dva naroda, onoga tko je svjesno odlučio biti sam, biti Ahasver, lutalica, ali što je važnije, veće i teže: onoga tko odgovornost za svako zlo prihvaća na svoju savjest i dušu, jer su sva zla počinjena u njegovo ljudsko ime; eto tako se razvija razgovor Tamare Nikčević s Borom Stjepanovićem. Osim što je riječ o jednom od boljih i potresnijih komada novinske ili nonfikcionalne proze objavljene na temu osobnih sudbina u našim ratovima, ovaj je intervju jedinstven i po onome što spaja njegov uvod s njegovom završnicom.

Tek na kraju, naime, čitatelju sine, on počinje shvaćati što Boru Stjepanovića čini takvim kakav jest, iz čega izvire i na što se poziva njegov moralitet.

On, dakle, kaže da nije nikakav Srbin (“Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven… Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa. Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan.”). Vjere u Boga on, očito je iz razgovora, nikakve nema, niti religije na koju bi se pozivao kao na svoju. O Sarajevu, nekadašnjem govori s toplinom, o ratnome stradanju grada, s ljubavlju i poštovanjem, ali s današnjim Sarajevom on nema ništa, ili ima isto onoliko koliko ima sa Srbima i sa srpstvom. Priča o bratu, koji je poginuo u ratu, kao žrtva opsade, dok je pekao kruh ubila ga je srpska granata: “Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo da platimo pet, šest hiljada maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju… Kada smo Duška prenosili na Koševo, komšije kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentarisali su: ‘Jedan četnik manje!'” U Sarajevu, dakle, za Boru Stjepanovića nema uzdanje i vjere, kao ni u srpstvu, pravoslavlju, Jugoslaviji, Srbiji.

Ali u nečemu, ipak, ima.

On kaže: “Znate, tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi… U tim gadostima je bilo najmanje glumaca. Zašto? Jedan od ključnih elemenata glumačkog talenta je saosjećanje; ne tugovanje nad sobom, nego: ‘Šta je Hekuba njemu il’ on Hekubi da plače za njom?’ Ništa mu nije, ali on Hekubu razumije. E, to glumac može. Većina im tu plemenitu emociju i ona nas je, po mom mišljenju, sačuvala, pomogla nam da ne ispadnemo gadovi. Uostalom, zar jedan glumac-amater nije dao svoj život braneći komšiju muslimana? Govorim o Trebinjcu Srđanu Aleksiću.”

Ove su riječi jedan od dva vrhunca Stjepanovićevoga razgovora s Tamarom Nikčević. Drugi, strašniji, je kad prepričava jedan svoj predratni razgovor s bratom, koji je tad mislio da bi trebalo malo popuštati pred srpskim zahtjevima, jer će inače biti belaja, a Boro je na njega zbog toga bjesnio i rekao mu: “Neka se onda i zarati!” Brat mu je odgovorio: “Lako je tebi da to kažeš. Jer, kakav si, ti ćeš se izvući, a ja, ja ću ostati da poginem!”

Ima ljudi koji s ovakvom uspomenom žive, ali malo koji bi je tako izgovorio.

Ali vratimo se onome prvom, manje strašnom, herojskom vrhuncu, vratimo se Hekubi.

Ne pripadajući više ničemu i nikome, izgnanik i samoizgnanik, nevjernik u svemu, Boro Stjepanović svoj moralitet, vjeru i pripadanje nalazi u misiji glumca. Uopće nije važno jesu li glumci najmanje sudjelovali u gadostima iz devedesetih, i što bi mogao tomu biti razlog. Važno je, najvažnije, da Boro Stjepanović vjeruje kako je sućut, suosjećanje, razumijevanje drugog, u osnovi glumačkoga zvanja, pa glumac bez toga ne može biti glumcem. Nije važno ni je li amatersko kazalište utjecalo na moralni osjećaj Srđana Aleksića, ali teško da bi se čovjek mogao sjetiti ljepšeg i u nekom višem smislu tačnijeg objašnjenja do tog – Srđan je bio glumac amater.

Da nije glumac, možda bi Boro Stjepanović u zla doba bio veliki Srbin? Da ne vjeruje u bit glume, u razumijevanje Hekube, možda bi vjerovao u nešto drugo? Nitko to ne može znati, niti ima smisla o tome puno dumati. Istina je, međutim, da on nije morao žudjeti za velikim, za glavnim ulogama, jer je znao zašto glumi i znao je čemu glumci među ljudima.

Učeći svoje studente glumi, Boro Stjepanović ih je učio biti, učio ih je suosjećanju i moralu koji će iz suosjećanja proizaći. On ih je glumi učio kao da ih uči svećeničkom zvanju, i to je, vjerojatno, glavna razlika u odnosu na ono što je studente u svojoj klasi učio drugi veliki sarajevske profesor glume Emir Kusturica. Je li ih Boro Stjepanović time usrećio ili ih je učinio dodatno nesretnim, to mi ne možemo znati. Ali ih je, to vidimo, činio boljim ljudima. A možda i glumcima.

Životno junaštvo Bore Stjepanovića junaštvo je glumca. Ništa više ili manje od toga. Na glumca se nemamo pravo pozivati, jer glumci nismo. I da jesmo, svejedno se nemamo prava na njega pozivati. Glumci nisu narod, nego je svatko glumac sam za sebe, i svaki je glumac sam pred Hekubom. On nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, pa da se skriva iza drugih Srba, Hrvata ili Bošnjaka, niti je Sarajlija, pa da se skriva iza svoje goleme, jedinstvene pripadnosti tom gradu, koja mu danas pruža priliku da određuje tko smije, a tko ne smije živjeti u tom gradu. Onome tko ne smije, po potrebi svoga novokomponiranog sarajevstva može se ašćare i pijano jebati mater ustaška ili mater četnička, ovisno o trenutnoj inspiraciji. Glumcu takvo što nije dano da čini.

Boro Stjepanović sugerira da naš slučaj ne bismo smjeli smatrati tragičnim na način grčkih tragedija: “U grčkim tragedijama ćete naći: ‘Kuku, šta smo im uradili!’ Trojancima, Hekubi, roblju… Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve… E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili…”

I da nam se sad vratiti na priču s početka: što je meni danas, a što Bori Stjepanoviću, “Audicija” iz 1987. ili 1988? Ne znam, o tome ne umijem misliti. Ali ne mogu da se prestanem čuditi u koliko smo različitih era, epoha, možda i života, živjeli.

– Ajmo ljudi, lipe domaće knjige – vikat će sutra sa svoga banka baba Maša iz Segeta, za koju svi na Pazaru znaju da prodaje jeftinu španjolsku književnost iz Kauflanda, i da nikad nije ni fotokopirala, a kamoli odštampala knjigu. – Nu je, zlato moje, nu probaj, otvori slobodno.

– Hm – prinijet će napadno našminkana gospođa s Lučca rastvorenu knjigu nosu. – Ne bi reć da je najfriškija, a?

– Kako nije, zlato moje, sinoć san činila zadnju korekturu, jutros san išla po CIP u Sveučilišnu gnjižnicu, nu – otvorit će baba Maša knjigu, pa pokazivati na drugoj stranici nespretno zalijepljeni četvrtasti komadić papira s kvrgavo ispisanom katalogizacijom i ISBN-om. – Nu, lipoto, evo probaj, neće te đava odnit ako probaš!

– A sigurni ste da nije uvoz iz Španjolske? – oprezno će gospođa, nepovjerljivo listajući knjigu.

– Kakva Španjolska?!? Eto probaj, baba Maša će je cilu isprid tebe pročitat ako joj nađeš mane!

– Ne znan… – nevoljko će na kraju popustiti luška gospođa, pa izvaditi naočale iz torbe i otvoriti libar. – “El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha… Yo, Juan Gallo de Andrada, escribano de Cámara del Rey nuestro señor…”

– A? Šta kažeš, zlato moje? Nećeš taku nać u Kauflanda – otet će Maša gospođi Cervantesa iz ruku i baciti ga na vagu, pa dodati s gomile Los trabajos de Persiles y Sigismunda i lutkarskom vještinom zaigrati malenim olovnim utezima. – Evo, kil i četrdeset, oćemo dodat La Kalateju, okruglo dva kila za osandeset kuna?

– Neću, i to mi je puno, nikidan san od Auerbahovoga Mimezisa bacila cili Tabakovićev pogovor. Duša me boli bacat – opet će gospođa nemoćno. – Osansto miljona ljudi u svitu nepismeno, a ja bacan Tabakovića.

– E kad kupuješ u Dugopoljki, one ti držu staroga Nolitovog Auerbaha – korit će je stara kupravenda. – A imala ti je baba Maša frišku domaću Mimezu sa Žmegačevin predgovoron, znaš kakva je bila, priko kila u njoj. Sve mi je uzeja Luka Podrug za počastit Gradsko vijeće!

Tako će već sutra izgledati trgovina knjigama: nakon prvih stidljivih Intersparovih pokušaja prije koju godinu, prodaja literature na kilogram postala je uobičajena stvar u hrvatskim supermarketima, i samo je pitanje dana kad će u igru ući kupravende i šverceri s jeftinom uvoznom knjigom iz Španjolske, Tunisa i Kine. Jer cijena od 99,99 kuna po kilogramu upravo je bezumno visoka, došla je knjiga – žale se domaćice – skuplja od telećih šnicela.

Konačni je to i veličanstveni rasplet liberalne ekonomije, kakvu su nepovjerljivim konzervativcima i marksističkim hipijima proročki tumačili legendarni Borislav Škegro – definirajući knjigu predmetom poput svakog drugog na tržištu, “hrpom papira između dviju korica” – i njegov guru Ivan Milas, otac hrvatskog društva znanja, tumačeći ljudski mozak hrpom latežine između dviju sljepoočnica, precizno mu izračunavši i cijenu od dvije marke po kilogramu.

Knjigetina po sto kuna, već sutra kod babe Maše za četrdeset, dobro po trideset, nosi sve da baba iđe kući, nije stoga samo priča o hudoj sudbi knjige – primitivnog, nepraktičnog, lako zapaljivog i bakteriološki visokorizičnog analognog nosača zapisa – već i simbolična, iako zapravo posve zbiljska završna faza ustrojavanja vrlog novog svijeta kao velike ravne ploče što počiva na dva tržišna načela, Ponudi i Potražnji, čvrsto ukopana na leđima goleme kornjače.

Znanje je roba poput svake druge, obrazovanje je roba, knjiga je roba, umjetnost je roba, film je samo hrpa kilobajta između dvije reklame, slika je nauljeni komad jute u sefu Raiffeisen banke, opera je hrpa debelih ljudi između četiri neoklasicistička zida, poezija je samo dvadesetak riječi na A5 formatu, kome trebaju neverbalno kazalište, acid jazz i klasična filologija, nema profita – nema razloga.

– Šta ja znan, isto mi je ovo puno Servantesa, ja i muž sami… – posljednjim naporima otimat će se gospođa.

– Ma di puno? – spretno će baba ubaciti tri knjige u žutu Kerumovu kesu, pa se nagnuti preko banka. – Poslušaj babu Mašu: Donkijotu odma oguli korice i stavi ji sušit, a Trabajos i Kalateju dobro usisaj, meti u nji kanfora, pa u regal.

– Knjige u regal?!?? – zaprepastit će se iskreno gospođa s Lučca. – Bog s tobon, ženo!

Kad objavim knjigu i skupim nešto para
kupiću izvajanu sjenu Don Kihota,
skulpturu mog prijatelja Nedžada Ibrišimovića.
Napraviću fotografiju na kojoj sjena viteza
zaklanja i sjenči moje lice
kao prorez
kroz koji pokušavam da provučem glavu.
Tada će skulptura biti završena.

Mustafa beg Mančasterlija

O podvizima Mustafe bega Mančasterlije, tanka glasa
a riječi krupnih, legende se nižu, sa starog na mlada
od usta do usta, već dvadesetu godinu tome ima.
U Abdića ulici, u Čekaluši, na Sepetarevcu, Kevrinu potoku
i do Điđikovca, priča se o njemu širi, a da se ne zna
što od Mustafine riječi krupne nasta, a što nanizaše drugi,
Mustafe bega Mančasterlije dostojni da bi nekako bili.
Prsti na žicama gitarskim, kažu, od Hendrixovih bjehu brži
brzi tako da se nikad ne ču drugog, kažu, do grmljavine
džehenemske strašne iz pojačala olovnih, kažu, Mustafe
bega Mančasterlije. U Mančaster pođe u proljeće kasno.
Godina 1966. bi, samo da Harrisona sretne, pa da mu on pravo
kaže: ima li u gradu koji, ima li u Engleskoj cijeloj brži
da mu gitara džehenemom grmi, pa ljudskoga uha nema
brzinu takvu da čuje

Zadnji Meksikanac koji je nestao u labirintu ovog grada zvao se Carlos Fuentes. Pisac. Radio je istraživanje za svoj roman. Roman je nazvao Terra nostra, Naša zemlja. Izgubio se tražeći u gradu zlatna, srebrna, željezna i mjedena vrata. Našao ih je. Našao je i sebe. Umro je ove godine u Mexico Cityju.

Onda je nestala ona. Selena. Meksikanka. Koja vrata je ona tražila na kamenom brdu iznad grada, nije jasno. Na žalost, jasno je koja je pronašla. I bradati čuvar vrata na stijeni sa dva zlatna ključa ta će joj vrata otključati. Otvoriti. I još ih kao vratar u livreji pridržati.

Oba ova nestanka možemo nazvati lirskim. Koliko god to u ovom drugom slučaju izaziva na prvi mah mučninu. Samo u prvi mah. Jer ovo je zemlja s lirskom tradicijom u kojoj se najbolja poema zove Jama.

I riječi koje radio stalno kao gusle ponavlja vezano uz njezin nestanak;

zavezana,

zakopana,

zaklana,

silovana

– to su riječi naše nacionalne poezije. Od epskih vremena do danas. Riječi našeg svakodnevnog života. Riječi koje se u civiliziranom svijetu govore potiho. Da se zlo ne izazove. Kod nas se te ruječi izgovaraju pred djecom za vrijeme nedjeljnog ručka. I u školi, mi nikada napamet nismo učili ljubavnu poeziju, nego uvijek revolucionarnu. U kojoj se stalno ove iste riječi ponavljaju.

Ali danas me druga riječ povezana s tom viješću strašno boli.

I ne znam kome da se obratim da tu riječ iz medija i javnog života izbacimo.

Jer ta riječ pomalo postaje dio naše književnosti.

I kad tu riječ stalno kolporteri na radiju izvikuju, moje me uši bole.

Zato, prestanite vikati tu riječ preko TV-a, radija i novina.

Ili ako ju već želite izgovarati, govorite ju tiše…

Ovako…

Tiho…

Selotejp…

To je ta riječ koja me boli.

Njoj su ruke bile zavezane selotejpom.

Selotejp.

Ta riječ nove hrvatske lirike govori sve o terra nostri, našoj zemlji.

I stalno nas podsjeća.

Da u našoj zemlji ljudski život ima u nacionalnoj valuti točno određenu vrijednost.

Jednu novčanicu. Zalijepljenu selotejpom.

Onu novčanicu od 200 kn, sa slikom zgrade Glavnog zapovjedništva u Osijeku.

I na još nešto.

Ako želiš postati hrvatski pjesnik, samo trebaš sjesti na obalu rijeke.

I čekati.

Uvijek će netko nevin i zavezanih ruku doplutati.

7.

Da sam tog tridestog aprila 1989. popio kafu na terasi hotela Grand, kao što sam bio naumio, umjesto što sam ušao u restoran Cetinje, koje mještani – niko ne zna zbog čega – zovu Tursko groblje, moja životna sudbina bi bila sasvim drugačija. Jer, zasigurno nijesam htio ništa mijenjati u dotadašnjim navikama. Ne zbog toga što je moj život bio blistav i uzbudljiv, s karijerom koja obećava, već zato što sam zbog urođene lijenosti stvorio navike koje su se vremenom pretvorile u svakodnevni ritual. Bio sam na pragu tridesete godine života, i da se to veče nije umiješala ona viša sila koju jedni nazivaju sudbinom, drugi slučajem, a treći božjom voljom, možda bi mi onaj dio mozga koji žudi za neizvjesnim i nepoznatim trajno ostao nepokretan i uspavan. Uvijek sam više volio kibicovati iz pozadine nego se prsiti ispred drugih. Ipak, vjerovatno bih u onom životnom dobu kad se dječaci pretvaraju u mladiće stvorio neku ambiciju – poput većine seljačkih sinova sam sujetan i osvetoljubiv – da mi stvari nijesu već tako lako išle od ruke. U školi sam bio najbolji iz matematike i istorije, poslije samo dvije godine vježbanja postao sam juniorski prvak republike u boksu, na kursu za krupijea sam već poslije nekoliko dana ovladao vještinom preslaganja žetona za rulet, miješanja i izvlačenja karata za blek džek. Biće da je moja lijenost dijelom nasljedna, i još više odraz takođe genetske samoživosti, i umišljenosti. Uostalom, svaka se umišljenost temelji na nekoj ličnoj zavjeri.

Moj tajni plan, koji sam krio od svih ostalih, kao zmija noge, bio je da postanem pisac. Od onog časa kad sam uronio u čitanje ozbiljne književnosti, tačnije kada mi je Palac, majstor u cvikovanju karata za poker, poslije teške noćne rasprave, donio iz svoje biblioteke roman, Zločin i kazna, Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, otvorili su mi se meandri novih svjetova o kojima nijesam ni slutio. Kroz likove klasične književnosti otkrivao sam i uzroke mog neartikulisanog i potisnutog bijesa koji sam dotad iskaljivao na treninzima, u uličnim tučama i piću. Počeo sam shvatati da usamljene neutješene duše vape za potvrdom da njihova patnja nije uzaludna, da se i drugima desila, i da je neko to razumio i opisao. Književnost je u tom smislu neuporedivo blagotvornija nego ispovijedanje kod vjeroučitelja i psihijatara. Ko zna koliko je potencijalnih Raskoljnikova odustalo od svirepe osvete zbog svog bijesa i poniženosti nakon što su oplakali zlu sudbinu sumanutog Rodiona Romanoviča.

Namjeru da postanem pisac nikome nijesam htio povjeriti, zato što u ovom mjestu, više nego bilo gdje drugo, pisce smatraju djetinjastim čudacima. Jer, o čemu će pisati poslije Njegoša? Svako ko ima tri čiste na spomen tih raščupanih i neuglednih spodoba postavio je pitanje: ako su oni pisci što je onda Njegoš? I zaista, nema beznadežnijega svijeta od cetinjskih pisaca. Profesor Konzerva, pisac velikog eseja o Tinu Ujeviću, bio je poludio, od pića ili knjiga, svejedno, i život je završio u društvu gradskih klošara. Drugi čuveni profesor književnosti Banjo Šaranović, najbolji student filozofskog fakulteta u Beogradu, boem kojega su posjećivali mladi prijestolnički bardovi Libero Markoni i Stevo Raičković, s potpećenim cipelama i kosom koja je ličila lavljoj grivi, objesio se konopom u svojoj sirotinjskoj sobi za Crnom Gredom. Leza i Vaso Gordin su spavali na autobuskoj stanici, i u podrumu ruske legacije, s bjelogardejcem inženjerskim pukovnikom A. M. Puljikovskim, a ostali poete su se vukli gradski sokacima kao u pjesmi Lesa Ivanovića, Ljudi-sjenke, Njegoševom ulicom, pili jeftinu rakiju i recitovali Boldlera i Jesenjina. Od starije generacije pjesnika jedino Leso Ivanović i Pavle Jovalekić, školski drug Danila Kiša, nijesu smatrani šarlatanima, čudacima, gradskim ludama. Ivanovićeva tanana lirika, inspirisana cetinjskom melanholijom, i skromna gospodstvena figura ga je izdvajala u očima čaršije, dok je vicmaher Jovalekić postao popularan kada je pisanje stihova zamijenio kolumnom kozerija u lokalnom Cetinjskom listu. Mlađi pjesnici su još bezličniji, epigoni epigona. Nijesu se čak ni znali opjaniti, stvoriti neku zajebanciju ili skandal.

U provincijama su životi ljudi izloženi kao na izlogu kolonijalne robe. O svakome se formira mišljenje koje ga prati do sudnjeg dana, i jedino ga može promijeniti visoka pozicija u piramidi vlasti ili izvanjska slava u sportu ili umjetnosti.

Opet u toj mješavini epskog nasljeđa i uvezene dekadencije više se nego u drugim mjestima, po svaku cijenu, teži originalnosti. Zato sam i sâm, na neki način, podgrijavao priče o tome da sam na svoju ruku, to jest pobrkan, što bi se u cetinjskom žargonu reklo za ljude čije postupke – nasilne ili komične — ne možeš predvidjeti, niti ih razumno objasniti. Majka me, okom i skokom, nečujno pratila, i osim Surija i Palca, koji su znali i gdje čije kokoške snose jaja, nijesam više ni za kim posebno žudio. Niti sam se morao nekome šlihtati. Jer, plata krupijea u Maestralu je bila duplo veća od primanja generalnog direktora Oboda. Pet mjeseci sam noću radio za stolom američkog ruleta, prijepodne spavao u hotelu, a popodne se sunčao i vježbao u miločerskoj šumi, koju smo zvali Zvjerinjak. Od prvog oktobra do prvog maja sam živio od ljetnje ušteđevine, koja je bila skromna, kao i zimski prohtjevi. Moja mladost je, gledajući spolja, između dvadeset četvrte i dvadeset devete godine života bila krajnje nezanimljiva i monotona, ali to su zime kojih ću se sjećati sa zahvalnošću. Sve je bilo na svom mjestu. Imao sam ključeve od bokserske sale za jutarnji trening i knjige svih živih i mrtvih pisaca u nacionalnoj biblioteci.

Tridesti april je posljednji dan mog petomjesečnog odmora. Po tradiciji menadžer kazina Boro Bulat u deset sati uveče svake godine zakazuje sastanak s krupijeima uoči sjutrašnjeg otvaranja kazina. Sastanak će biti više ritualan, da proćaskamo i upoznamo se s novim osobljem, jer u maju rijetko koji inostrani kockar zaluta u kazino, u kojemu je zabranjena igra građanima s jugoslovenskim pasošem.

Vrijeme do sredine juna se manje-više koristi za obuku pomoćnih krupijea, koji u početku skupljaju žetone na stolu za rulet. Mjesec dana je dovoljno da iskusni menadžer snimi je li novajlija dovoljno okretan i bistar. Mene je Boro gotivio, jer sam brzo kapirao, nepogrješivo brojio složeni štos od dvadeset okruglih raznobojnih platičnih žetona, i množio iznose plenova, ševala i karea, koje treba isplatiti dobitniku. Već u septembru me polako uvodio u posao krupijea, pustivši da vodim igru i bacam bijelu slonovu kuglicu na ruletskom točku, u prijeponoćnim intervalima prije nego što pristignu jači igrači.

Ne bi u to vrijeme moj život ni približno bio tako spokojan da ne postoje kazina, jer nijesam imao drugu ideju kako bih zarađivao hljeb. Nijesam mogao ni znati, jer jedino u čemu sam se oprobao prije kazina bio je posao čuvara reda u noćnom klubu novskog hotela Plaža.

Razlika između kazina i noćnog kluba je nebo i zemlja, zato što sama plata nije bila glavna privilegija krupijejskog posla. U socijalizmu su mesari, stakloresci, automehaničari imali više novca nego krupijei. Privatnici su u socijalizmu bili pravi kapitalisti, jer nijesu imali konkurenciju i porez su plaćali odokativno, obično u visini jednog dnevnog pazara. Ali, ulaskom u kazino rastao si u svojim očima i u očima drugih, jer si stekao mogućnost da postaneš dio jednog svijeta koji je bio nedostupan lokalnim delikventima, umjetnicima, estradnim zvijezdama, pa i direktorima velikih preduzeća i partijskim pataricama. Istina, pripadnike proleterskog plemstva ne bi se niko usudio vratiti s ulaza u kockarnicu zato što nemaju strani pasoš, ali njima samima nije bastalo ni nos tamo pomoliti a kamoli mijenjati žetone za tvrdu valutu, jer su znali da bi im partijski jezuiti, a takvih je da će bog bilo u svakom gradskom komitetu, smrtno zamjerili zbog narušavanja socijalističkog morala. Ali, i u komunizmu je svako pravilo imalo izuzetke, koji su potvrđivali da ideje jednakosti i altruizma, utjerivane brutalnom diktaturom, ne mogu sasvim iskorijeniti ljudsku pohlepu i razvratnost. Zato je i komunizam imao svoje crne ovce, okrutne i poročne vojnike Partije, kojih se režim nije htio odreći. Među njima su prednjačili bivši visoki oficiri Udbe, zaslužni za likvidacije poslijeratnih odmetnika i Infombirovaca, penzionisani u naponu životne snage, zbog pretjeranog alkoholizma ili sklonosti kocki, noćnom životu i lakim ženama. Istina, skrajnuti su s odgovornih funkcija, ali su im ostala prava na besplatne avionske karte, vikendice, apartmane u banjskim lječilištima, penzijske dodatke na ordene, invaliditet, prvoboračke spomenice.

Pogledao sam na sat. Tačno je sedam i trideset. Njegoševa ulica je pusta. Početak je glavnog televizijskog dnevnika. Cetinjani će izaći na korzo tek za sat vremena. Za ciglo pet minuta, oko osam i po, iz poprečnih ulica i od Balšića pazara će nagrnuti staro i mlado, i tolika će biti navala da će se ljudska tijela jedva mimoilaziti glavnom ulicom, i onda će se odjednom, kao po komandi, oko jedanaest sati šetnica potpuno isprazniti. Uska glavna ulica u vrijeme noćne šetnje me podsjeća na pozorišnu scenu ili modnu pistu, i većina šetača, muških i ženskih, hodaju kao glumci ili manekeni, svjesni da su izloženi mnoštvu očiju. Drugi, po pravilu srednjovječni muškarci, stoje na trotoaru i šmekaju mlađe cure. Godinama su na istim mjestima – ispred pošte, Gradske kafane, Turskog groblja, Intursa, kuće Gordića, šah kluba, bioskopa, Lovca, Beka, ispod balkona tetke Julke, Gvožđara, Trgoprometa – u isto vrijeme, stajali isti ljudi.

Noć je blaga, slutila je Đurđevdanu, kojemu se i tica u gori veseli. Naumio sam popiti kafu u miru božjem, pred polazak za Miločer, na krasnoj terasi hotela Grand, okruženoj sa dva parka, Njegoševim i Dvorskim. Skrenuo sam prema vratima Turskog groblja, jer sam se morao pomokriti. Uhvatio me čestopiš, jer se juče nijesam tuširao poslije treninga. Gradske vodovodne cijevi, još iz vremena kralja Nikole, bile su ponovo presušile, pa sam se kući, već suv i ohlađen, morao iz kaina plaknuti po prsima i preponama, da ne bih smrdio na znoj.

Restoran je bio prazan. U prvi mah mi se učinio potpuno pust, jer nijesam vidio da se u desnom uglu, pored vrata od kuhinje smjestio Gula Gluvi, a pored malog šanka, odnosno kuhinjskog prozora preko kojeg se naručuje jelo i piće za goste, sjedi minijaturna plavokosa konobarica, nalik na slovenačke popice s dugim trepavicama, koje su domaćice postavljale, kao ukras, u sjedećem položaju na prekrivaču bračnog kreveta. Da me Gula Gluvi nije primijetio još kad sam zatvorio vrata kafe-restorana okrenuo bih se natrag i otrčao preko puta, do klozeta Gradske kafane. Bio sam potpuno nespreman za obračun s ovim orijatom, iako me na momente bilo sjenjalo, da nije zaboravio ćoteke koje je jesenas dobio u kafani hotela Grand, premda je tako izgledalo, i da ćemo se ponovo tučiti u nekoj kafani i uhvatiti za grla bijela. Đavo ne ore ni kopa, i pojavi se kad mu se najmanje nadaš. Ispred Gule Gluvoga su, kao grivna smokava, pravocrtno bile poređane male rakijske čaše. Fiksirao me je mutnim sivim zjenicama čiji su uglovi bili crveni, kao da je pucao na kuma. Pokušao sam hodati polako, opušteno, iako mi je svaki damar igrao u cijelom tijelu. Poduže sam prao ruke na lavabou u veceu, pogledjući se u okruglom ogledalu i namještajući facu koja će biti dojmljiva za pijanu runjatu spodobu kojoj kosa raste dva santimetra iznad obrva. Onda sam se sjetio da bi Gula mogao krenuti za mnom, i sabiti me u uskom prostoru klozeta. S duplo jačim čovjekom u prostoru dva sa dva nema teorijske šanse da ćeš preteći neoštećen. Kad sam izašao Gula je sjedio na istom mjestu, ali je fiksirao vrata klozeta. Krenuo sam prema izlazu restorana, kao da ga ne primjećujem.

– Ej…Ti. – Javio se potmulim glasom koji je ličio na režanje.

Malo sam ubrzao korak i otvorio vrata restorana. Auto je bio parkiran kod Male Lokande. Još sam više ubrzao korak, jer sam osjećao da mi je Gula Gluvi za leđima. Mahinalno sam dotaknuo prednji džep od farmerki, da se uvjerim, jesam li kao obično, ključ od mini morisa stavio u lijevi džep. U času sam htio potrčati, ali sam shvatio da je Gula Gluvi, koji je hodao na prstima poput našeg pećinskog prapretka kad se uspravio na zadnje noge, brži od mene i da neću uspjeti otvoriti gepek od kola. Između restorana i auta ima oko dvjesta koraka, i pomislio sam da je možda bolje da za nijansu usporim, neću li zavarati pratioca. Prošao sam sto pedeset metara, i iza desnog ugla nasuprot Balšića pazara ugledao moj mali crveni auto, s niskim gepekom. Zavukao sam ruku u lijevidžep farmerki, tobož nonšalantno, širokim pokretom, da bi Gula Gluvi primijetio da držim ključ od auta u ruci, a ne nešto drugo. Da bih otključao bravu od gepeka morao sam se posaviti u pasu tako da mi je gornji dio tijela u odnosu na noge bio u pravom uglu od devedeset stepeni. Gepek je srazmjerno mali, čak i u odnosu na patuljaste dimenzije mini morisa. Jedva sam nekako ugurao mali kufer sa ljetnjom garderobom, plastičnu kesu s patikama, bokserskim rukavicama i držačima za šado boks. U uglu ispod kese virila je gvozdena drška male vatrogasne sjekira ruske proizvodnje koja je obložena gumom. U trenu dok sam hvatao dršku znojnim prstima osjetio sam tešku koščatu ruku na ramenu.

– Ej… Ti.

Po blizini iz koje je glas dolazio i prema položaju ruke na mom ramenu shvatio sam da se Gula Gluvi primaknuo na samo pola metra otpozadi. Polako sam se ispravljao neprimijetno privlačeći sjekiru pri butini, onda sam izvio tijelo u desnu stranu, podignuo desni lakat kao gard za slučaj da me pokuša zgrabiti s leđa, i čim sam mu ugledao lice zamahnuo sam svom snagom. Gađao sam ga sjekirom iznad čela, između ušiju, kao što seljaci maljem obaraju volove, prije nego im velikim kasapskim nožem prerežu grkljan. Uši od sjekire su probile lobanju. Gula Gluvi se nije pomjerio. Htio sam da ga pritučem još jednim udarcem na isto mjesto, ali sam spustio sjekiru niz nogu kad sam vidio da mu je pogled prazan, i da su mu ruke klonule niz tijelo. Nekoliko dugih sekundi su ga držala koljena, a onda je počeo polako padati licem prema zemlji, kao presječeno stablo. Ispustio sam sjekiru, prihvati ga s obje ruke u naručje, jednim laktom spustio gepek, privukao ga kolima dok su mu se noge vukle po asfaltu, položio mu prsa na krov mini morisa, i ostavio ga tako presamićenog, bez svijesti. Krenuo sam polako prema Maloj Lokandi – da operem ruke umazane gustom tamnocrvenom krvlju – i onda je neko iz pravca Balšića pazara viknuo.

– Stoj, milicija.

Potrčao sam iz sve snage prema Portunu Darića, preskočio visoki zid s lijeve strane, skočio na balkon jednospratne dvorišne zgrade, spustio se u drugo dvorište, izašao na Bajovu ulicu i krenuo prema Njegoševom parku.

Svaki gradski mangup, kojega od malih nogu ulica uzme po svoje, vremenom će razviti nepogrješivi instikt da se prilagodi jačima, i da udari podmuklo i nemilosrdno, kad najmanje očekuješ. Ili će, u drugom slučaju, bez vidljivog povoda nasrnuti na sve što je slabije od njega. Nasilnost je slijepa i nasumična, izuzev kad je proizvedena iz predrasude ili nekog dubljeg interesa. Dugo nijesam razumio zašto su se baš na mene nameračile tice rugalice, zašto su me kinjili i krvnički prebijali, iako su ovi desperadosi, koji su bili strah i trepet za mirni I postariji svijet, svi odreda stariji od mene, i nijesam im niučem bio suparnik. Zato sam svake batine, ali i samo psovanje i mršikanje, odbolovao sâm zavučen u neki ćošak kuće ili dvorišta, kao pretučeno pseto. Često sam se zagledivao u velikom ogledalu, postavljenom iznad natkasne u spavaćoj sobi, koju Cetinjani zovu psiha , neću li dokučiti što je to u mojoj pojavi, hodu, izrazu lica, toliko antipatično da baš na mene kidišu, gdje god stignu. Danima i noćima sam smišljao kako ću im se svima svetiti, vratiti im svako poniženje i svaki ćotek. Davao sam mašti na volju, izmišljajući razne okrutnosti, od kojih će tice rugalice cviljeti ka Damjanov Zelenko.

Čas osvete je stigao nenadno, prije nego što sam bio spreman za njega. Leko King, najzloglasnija tica rugalica, koji je već dva puta robijao u Spužu zbog razbojništva i silovanja, srio me dobro podnapit ili lud od neprospavanih noći – ludi i pijani su braća – ispred Beka. Riđokos, s crvenim brcima, zakrvavljenih očiju i prodornog glasa, izgledao je zastrašujuće, pogotovo onima koji ga nijesu poznavali. Kafanski hroničari koji su u dugim jesenjim satima, u više verzija, svakom novom sušaocu prepričavali ljetnje avanture i delikvencije, tvrdili su da je Leko King, iz MOC-a, nadaleko čuvenog noćnog kluba u Budvi, gotovo svake noći nasilno izvodio i silovao studentice iz Beograda.

King je prost na jeziku, i više sam se plašio njegovog posprdivanja nego batina. Ali, on me za razliku od drugih rugalica , koji su ruku na srce za njega boranija – na primjer, Derenca, Točka i Adža Ćoroga – dosad nije napadao. Mislio sam da me nije primijetio, da ne zna ni ko sam ni čiji sam. Zato sam u bokserskoj sali udarajući u džak, šado rukavice pomoćnog trenera Vida Bakoča ili u prazno, u zamišljenog protivnika, ispred sebe zamišljao Derenca ili Točka a ne Leka Kinga.

Leko King me okrznuo ramenom, Hodao ukoso, ponekad na cik-cak, kao da mu je poremećen centar za ravnotežu. Produžio je korak ili dva, i okrenuo se.

– Nijemac, što me gledaš. Puši kurac. – Nijesam znao zašto me tako zove, jer sam mislio da više ličim na Albanca ili Engleza nego na Njemca. Sigurno mrzi Njemce, sjetio sam se.

– Puši ti kurac – iznenadio me moj glas.

– Jeste li ga čuli? – okrenuo se, kao začuđen, prema Derencu i Točku, koji su išli par koraka iza njega.

Polako mi je prilazio, spuštenih ruku. Alkohol ga je već bio dobro načeo i odavno nije bio u kondiciji. Zato je udarao na kvarno, širokim krošeom u vilicu, ili izbliza glavom, takozvani liverpulski poljubac. Prinio bi ti se u lice, da tobož nešto objasni, i onda je iznenada, kratkim trzajem lupio čelom u nos protivnika. Lelujao se ramenima i kukovima, praveći se pijaniji nego što je bio, a ustvari se namještao kako će me bolje zveknuti. Ali Leko King je bio odavno pročitana knjiga. Takve štosove je mogao još prodati nekom seljaku ili studentu koji se u životu nije potukao na ulici. Nijesam ga čekao. Čim se primakao napravio sam polukorak naprijed i gađao ga direktom u lice. Nijesam dobro odmjerio distancu. Pregrabilo mi ga je srce, i krenuo sam djelić sekunde ranije. Samo sam ga okrznuo po obrazu.

Leko King je podignuo ruke u gard.

– Što ćeš mali?- Toliko sam ga iznenadio da nije uspio ni popizditi.

Nasrnuo sam svom snagom na njega. Nijesam smio čekati da se pribere, jer bi me tice rugalice opkolile i pomele sa mnom asfalt. Povezao sam desni i lijevi direkt. Opet sam promašio. King je premazan svim mastima. Gornji dio tijela je izvio natrag, kao da je od gume. Ruke su mu ostale visoko uz lice, i za trenutak mu je donji dio tijela bio nebranjen. Uletio sam mu glavom u stomak, obuhvatio ga rukama oko pasa, odigao sa zemlje i oborio na leđa, poklopivši ga odozgo cijelim tijelom. Kad sam zamahnuo lijevom rukom u Kingovu facu zamračilo mi se pred očima. Naočigled kafanskih gostiju na terasama ispred Gradske fafane, Turskog groblja i Lovca, iz kojeg je izlazio malesni milicioner Pero Šipak, Derenac me iz punog trka našpicao cipelom iza uha. Pao sam pored Kinga na asfalt, i odmah skočio na noge, iako mi je bilo mutno pred očima. Posavio sam se s pesnicama priljubljenim u lice, očekujući kanonadu udaraca šakama i nogama. Onda sam čuo glas Leka Kinga: Pusti ga, ko mu jebe mater. Tek pošto me Julka, crnomanjasta šefica Beka, ošamućenog i okrvavljenog poprskala vodom iz boce po vratnim žilama, shvatio sam da me nije spasilo proviđenje ili iznenadna samilost tica rugalica, već Pero Šipak, koji je s pendrekom u ruci zadihan dotrčao i stao između nas.

Tri mjeseca sam spremao osvetu, uporedo trenirajući i svečeri vrebajući nekog rugalicu oko Koreje, Katuna i Uranka, birtija s periferije u koje su oni svraćali pijani, pošto obiđu sve kafane u centru, obično ispred fajronta. Kao zainat – možda im je neko i dojavio da ih prežim – niko od njih nije ni prismrdio Bogdanovu Kraju i Hercegovačkoj ulici puna tri mjeseca. No, uskoro su tice rugalice otišle u legendu, i moja pravedna osveta ih nikad nije stigla. Pretvorili su se u sopstvene sjenke: postali su odveć jadni i slabi da bih im vratio milo za drago. Jednome je riknula jetra od pića, drugi se pijan ambisao niz Piramidu, treći je poslije tri delirijum tremensa više vremena provodio u psihijatriji u Dobroti nego kući, četvrti je popio debelu robiju zbog silovanja, i tako dalje.

Onda su došli momci koji su tice ruglace protjerali u mišje rupe. Cetinjani su nove gospodare ulice prozvali duvački orkestar, jer su njegovali kult tijela. Redovno su vježbali i pili mlijeko, umjesto štoka i ruma, od kojega su tice rugalice dobijale malajsko ludilo. Mlada garda se nije, kao njihovi prethodnici, iživljavala na slabijima i djeci, ali su bili još nemilosrdniji od tica rugalica prema momcima koji su na glasu kao tučaroši.

Momci iz duvačkog orkestra su bili moji drugovi iz boksreske sale. Ipak, slabo smo se družili izvan dvorane za trening, iako mi je poslije obračuna s Lekom Kingom visoko skočio rejting na ulici, Obračuni golim pesnicama su gubili prvobitno značenje, jer mi je boks, nakon što sam prvi put navukao rukavice, bio ušao u krv. Više sam se volio nadigravati na ringu. Držati do umjetničkog dojma, eskivaža, elegancije u pokretima, stepovanja, nego do toga da potpuno onesposobim, dokrajčim protivnika. Suparnika na ringu ne moraš mrzjeti da bi ga pobijedio, ali bez ubilačkog instikta nikad ne možeš postati šampion.

Bio sam bolji na ulici nego na ringu, jer se u zakazanim megdanima golim pesnicama, bez sudije koji će zaštiti slabijega, moraš boriti do kraja, svim sredstvima. Svaki direktni udarac koščatim isturenim zglobovima razarao je kožu na protivnikovom licu, za razliku od bokserske rukavica od deset unci koja amortizuje udarce i štiti lice. Ulična tuča je spoj nekoliko borilačkih vještina, koje sam apsolvirao prije punoljetstva, u vrijeme ljetnjih ferija. Iz Beograda je svakog ljeta dolazio moj nekadašnji komšija Minja Bećir, koji je trenirao na Crvenom krstu, kod Miroslava Čitakovića, čuvenog Ćite. Treninzi s njim u Njegoševom parku su bili raznovrsniji i naporniji nego u sali. Poslije trčanja i sparinga rukavicama radili smo vježbe snage, učili poluge, grifove i bacanja, kao što su to radili Ćitini pitomci. Ćita je – kako su zvali ogromnog ćelavog rvača teškog sto osamdeset kila, osamnaestostrukog prvaka Jugoslavije u superteškoj kategoriji u rvanju – bio trener i učitelj svih kraljeva beogradske ulice, Ljube Zemunca, Giške, Gidre, Ćente, Juse Bulića, Gorana Robije, Sreta Proteze, Ranka Rubišića, Danila Radonjića… Od Ćitinih pulena su zazirali najokorelije tabadžije i vrhunski sportisti borilačih vještina, jer su njihovi treninzi bili gladijatorska kombinacija boksa i rvanja. Ćitini momci su bili pioniri ultima fajta na Balkanu, i njegov najbolji učenik Ljuba Zemunac se u Dizeldorfu borio u kavezu s američ!kim crncem, profesionalnim rvačem.

Tamna slava žestokih momaka s beogradskog asfalta se munjevito pronosila do Crne Gore. Stvoren je kult modernih hajduka koji su sablje i džeferdare zamijenili pesnicama. Ipak, slava Ćitinih momaka je bila ograničena u krugu onih koje je magnetski privlačilo podzemlje, jer su se – za razliku od pravih sportista koji su veličani u medijima – legende o njima prenosile usmenim putem. Zato su ulični fajteri, mahom s propalim bokserskim karijerama, bili u sjenci pravih matadora na ringu. Jer u radničkoj zemlji svi su, od sirotinje do akademske i partijske elite, bili ludi za fudbalom i boksom. Radnička klasa je masovno išla na boks mečeve, a njihova djeca iz predgrađa su u svojim bijednim sobičcima lijepila postere Parlova, Vujina, Beneša, Perunovića, Belića, Džakule, Vujkovića, Aziza Salihua.

No, nijedna zvijezda ne sija tako kratko kao bokserska. Poslije kratkih karijera borci s ringa se ponovo vraćaju u svijet iz kojeg su krenuli na put slave. Sad izubijani, i zaboravljeni od onih koji su se slikali s njima i tapšali ih po ramenu. Otud tolika fatalna privlačnost boksera i poezije. I najveće bokserske zvijezde, kad prođu svoj zenit, duboko je prožimalo tragično osjećanje svijeta. Mate Parlov je u svom kafiću u centru Pule recitovao Tina Ujevića, Marijan Beneš je pisao poeziju, hromi Uso Mahmutović, prvak Balkana u bantamu, osvitao je u bifeu autobuske stanice u Podgorici, svako malo recitujući pjesmu Lesa Ivanovića, Ljudi sjenke.

Čaršije se seire dok posmatraju propast snažniih i moćnih. Svaku njihovu slabost i posrnuće smatraju višom pravdom. I svojom pobjedom. Sto puta ste mogli čuti kako se posprduju s onemoćalim čovjekom koji im je nekad zadavao zort, dok bi katkad našli riječ sažaljenja za nekoga ko je vazda bio slab i nečemuran.

Cijelu godinu sam u velikoj zelenoj teki tvrdih korica skicirao likove i fabulu krimi romana, po uzoru na Zločin i kaznu. Ali, još se nikome nijesam povjerio. Niko još nije bio otkrio moju ambiciju da postanem pisac, niti me vidio zadubljenog nad pisaćim stolom. Samo bi me majka, kroz oškrinuta vrata od sobe s vremena na vrijeme osmotrila, na vrhovima prstiju ušla u sobu i ostavila kafu ili jabuku. Onom koji nije imao prilike da upozna čudesni svijet književnosti nema ništa besmislenije od toga da neko satima nepomično bulji u knjigu ili nešto zapisuje. Zato su prostom svijetu pisci zaludniji od slikara ili muzičara, jer svakome je dato – neukom i izobraženom – da sliku vidi i muziku čuje.

Majka je, kad bi joj se učinilo da sam se previše zadubio u knjigu ili pisanje zabrinuto vrtjela glavom iza mojih leđa. Ponekad se i prekrstila, ali ne onako kako se svi krste, s desna na lijevo nego s lijeva na desno. Radi uroka. Majka se poslije dosta premišljanja povjerila svojoj rođenoj tetki, majčinoj sestri Gordani, koju je zvala Dode, da po vas dan buljim u nekakve knjižurine, i da živa nije od straha da će me toliko bavljenje knjigama strunuti. Majka je govorila tiho, za razliku od tetke Dode, koja se nikad nije privikla gradskom govoru, tako da su je slobodno mogli čuti i u opančarskoj radnji Fika Becića, o tome kako je Risto Markov iz Jabučkoga brijega imao toliko knjiga da ih talijanska mazga nije mogla ponijeti uz Radekušu, i da je najpotlje poludio od knjiga. Jer ostalo je za priču da se on cijeli dan i noć, prije nego su ga svezali konopima i zamili u Dobrotu, bio toliko začitao da nije čuo kako mu ovce gladne i žedne bleje u oboru. Tek drugo jutro u zoru Ristov prvi komšija, inače njegov drugobratučed – s kojim je domaćin bio u nezboru – Vlado Spasojev je odmaknuo ljesu izbezumljenoj marvi s kamenih vrata torine i napojio ih iz bistijerne, vjerujući da mu se omunjeni stric obestrvio ili da ga je, dok su munje sijevale od Planinika, pogodila nebeska stelica u vrh mozga.

Bilo je providno da majka i tetka Gordana, po onoj narodnoj kćerku kara snahi prigovara, u stvari mene upozoravaju da ću ostati za uklin, da će se u cijelim Grebcima pričati i pripovijedati da je unuk Dušana Đukanova obršio kao i njegov pobočni đed Risto Markov. Ipak, ja sam se bio zabavio s drugim problemom.

Pisao sam sporo, i uglavnom uzaludno. Od teksta koji je prenoćio, gotovo ništa nije ostajalo poslije prepravljanja i križanja. I tako svaki bogovetni dan: za cijelu sedmicu nijesam sastavio više od deset rečenica. Koliko sam u početku bio ponešen pisanjem toliko sam svakim novim čitanjem bio sve razočaraniji opisima likova, toka svijesti, enterijera, prirode. Na koncu sam shvatio da nemam daha ni dovoljno vještine da komponujem fabulu romana, kao i komplikovan odnos likova i vremenâ, pa sam bez unaprijed smišljenog plana počeo praviti skice za kratke priče, o uvrnutim tipovima, nesigurnim i surovim, kivnim na sebe i cijeli svijet. Tek u postupku sažimanja i fabuliziranja kratke forme shvatio sam da se književni stil razlikuje od usmenog pripovijedanja po težnji da sa mnogostruko manje riječi ispriča ista stvar, i da tako čitaocu ostavi prilika da on sâm domisli što je pisac htio da kaže.

Ali, niko nije naumio stvarati svoj svijet u mašti, da ga ne želi s nekim podijeliti. Književnost je zarazna zato što govori o svijetu kakav bi mogao biti a ne o onakvom kakav jeste. I kad piše o stvarnom svijetu ne može se lišiti stilskih ukrasa i oponašanja nalik prividima. Kako sam oslobađao ruku i jezik, i sve smjelije miješao fikciju i fakciju, izmišljeno i stvarno, sve manje se brinući hoće li neki lokalni čitalac prepoznati u književim junacima stvarne likove naše svakodnevnice. Već sam bio napisao deset kratkih priča obima između tri i osam kartica širokog novinskog proreda. (Kucanju na pisaćoj mašini, kao i u razlikama u proredu, između, na primjer, administrativnih spisa i novinskog ili književnog teksta, naučio me stari sportski novinar Pobjede Anton Zadrima, kojega sam upoznao u sali SOFK-e, na zvaničnom mjerenju takmičara pred važne mečeve Lovćena). Radnja i dijalog kratke priče su tečniji, fabula se sažima, kao da stremi prema vrhu piramide da bi na kraju poentirala, ali, opet najkraću i najjednostavniju priču, s ispravcima hemijskom olovkom na margini stranica, prekucavao sam četiri ili pet puta.

Na kraju sam gledao papir izvučen iz pisaće mašine kao neku staru ispranu košulju. Toliko sam peglao svaku rečenicu da mi se na kraju tekst dojmio sterilno, beskrvno. Opet, drugi put kad sam ga uzeo u ruke osjetio sam atmosferu tog oskudnog svijeta i lakoću pripovijedanja, i činili su mi se životnijim nego oni stvarni likovi koje sam pozdravljao u mimogredu. I tako me svaki put naizmjenično razdiralo dvostruko osjećanje zanosa i besmisla. Čas mi se činilo da otkrivam jedan mali skriveni svijet boksera, kockara, pijanaca, sitnih delikvenata, o kome naši pisci pojma nemaju, čas da je riječ o još jednom pretencioznom diletantizmu, koji će služiti za podsmijeh čaršiji, i vremenom se pretvoriti u parohijalnu banalnost, ili još gore, u šizoidnu paranoju autora. Onda sam pomislio da je bolje prekratiti muke, i nekome iskusnijem i pismenijem odnijeti rukopis na čitanje.

Nevolja je što nijesam poznavao nikoga u čije bih se književne sudove mogao pouzdati. Suri je bistar kao čela i povjerljiv. Ali, on ne razumije književnost. Zapravo prezire fikciju, i pjesnike i noveliste smatra beslovesnim maštarima, inferiornim u odnosu na filozofe, sociologe i istoričare. Suri je volio parafrazirati Sartra, iz druge ruke, kroz usta Ruda Jesenjskog, da svrha književnosti – za razliku od filozofije – nije da podučava nego da omami, zabavi, da podstiče beznađe i lijenost. On je u večernjim satima, obično subotom, s rukama na leđima, praktikovao duge šetnje između gimnazije i Donjega polja. Zapravo mu se i nije šetalo nego je htio da ga drugi vide s Rudom Jesenjskim, za koga je stvorena fama u pjaci da može zamutiti dva oka u glavi, i zamađijati svaku mladu i smućenu dušu. Njih dvojica su hodali sami, i ćutali, kao dva pokretna spomenika. Suri je otprilike jednom mjesečno zalazio u Rudovu drvenu baraku u dvorištu porodične kuće, u samom podnožju Škrke, malog krševitog brda koji se diže iznad Bogdanova Kraja. Suri se nije bojao da će se pjacom pronijeti glas da ga je Jesenjski zamađijao – premda ga ne bi bilo stalo i da se pričalo u sve šesnaest – jer svi su znali koliki je on špiclov: da je vragu ipod mača uteka.

Smislio sam malu lukavost. Predložiću Suriju da me upozna s Rudom Jesenjskim, jer nijesam imao u vidu boljeg čitaoca od njega. Jesenjski je objavio tri zbirke simbolističke poezije, po uzoru na Boldlera. Jednu od tih knjižica, U predvorju snova, imao sam na polici pored pisaćeg stola, i uz to je svako malo Pobjeda objavljivala njegove popularno pisane feljtone o Aristotelu, Njutnu, Ajnštajnu, Nikoli Tesli. Rudo Jesenjski, čije je pravo ime Velimir Ledić je zemljak Nikole Tesle. Njegov otac Mane je pekarski zanat izučio u Gospiću, i po preporuci jednog Ličanina koji je imao pekaru na Ilidži, stigao je na Cetinje, i zaposlio se u radnju drugog Ilidžanca, Milana Štake. No, nije me toliko zanimao rodoslov Ledića, koliko mračne glasine o Rudu Jesenjskom.

Na koji način ispira mozak mladim ljudima? Je li zaista toliko sugestivan da ih može natjerati da mu se potpuno pokoravaju? Imao sam sijaset pitanja. Suri me posmatrao podsmješljivo. Čitao mi je misli. Pogledao me pažljivo i počeo monolog. Nema veze. To su tipične čaršijske mistifikacije. U Rudovu šok sobu dolaze razni tipovi, od univerzitetskih profesora do oriđinala i klasičnih debila. Što se tiče onih za koje se priča da su otkačili, bili su blesavi i prije nego što su se pojavili kod njega. Samo što to ranije nikoga nije zanimalo. Niko ne poludi iz čista mira, ili zato što ga neki mag, koji priziva zle duhove, uzme po svoje. To su babske priče. Evo, viđi mene, mogu se s njim družiti sto godina i biću isti. Istini za volju, Rudo je sadomazohista, ali on na te pacijente djeluje blagotvorno. U pitanju je obostrana terapija. Oni se liječe jedni s drugima, ispravljaju pobrkotine. Neurotičarima je najgore kad niko na njih ne obraća pažnju. Zato ih Rudove fantazije zabavljaju. Na primjer,priča im kako su se pojavili Indijanci u Vodnoj jami. Uloge su podijeljene, premda se likovi mijenjaju, kao u nekom pučkom igrokazu, u kojemu onome ko nezvan bane među njima ne može biti potpuno jasno ko je lud, ko zbunjen, a ko pokvaren… Ako nemaš pametnijeg posla možemo sjutra veče zajedno iza osam sati otići do Akademije.

Uspio sam namamiti Surija da me on pozove kod Ruda Jesenjskog, i da mu ne otkrijem zbog čega sam se iznenada zainteresovao za ovog čudaka. Jer, Suri ustvari nije išao u Rudovu baraku na rituale gradskih ludaka i oriđinala toliko da bi se sâm seirio koliko da poslije u pjaci prepričava mote, gegove i pobrkotine Đoka Leze, Ćira Jogaša, Čoke Jokovića, Kaća Kavaje, Boba Ferarija, Anđelka Fijata, Vera Vukića. Najludačkije priče su bile vezane za Lezu, koji je godinama svake vedre ljetnje noći uvijek dovlačio uvijek drugoga poznanika iz pjace, da mu na uzvisini iznad barake pokaže mali Rudov teleskop, i ponudi da kroz cijev primitivne optičke naprave posmatra Mjesec. Za cijelo to vrijeme nijednom nije virnuo u durbin. Rudo ga je provalio. Ajde Leza, pogledaj i ti jednom Mjesec. Mali bradati čovjek s anduliranom kosom se podbočio. Ma nemoj, a kako ću popraviti ako mi se gore nešto pobrka.

Samo Cetinjani znaju što je to pobrkotina. Rudo je skovao ovu riječ koja označava prisilne misli ili fiksacije određenim redom stvari, pokretima tijela, svakodnevnim ritualima. Leza je svako jutro ustajao na lijevu nogu, lijevom rukom otvarao vrata, na rastanku je morao kazati zadnju riječ, te popraviti , odnosno pomjeriti na drugo mjesto, kontejner za smeće, saksiju na nečijem balkonu, pepeljaru na stolu, krevet i šifunjer u hotelskoj sobi…

Bilo je osam i po kad smo krenuli iz Ivanbegove prema Škrki. Suri me upozorio da Rudo ne prima goste prije osam sati uveče. Pričalo se da ima strogi raspored duhovnog i fizičkog bavljenja: čitanja, pisanja – i vježbanja gimnastike. Zaista, prvo što mi je upalo u oči u malom dvorištu ispred barake bilo je improvizovano vratilo zavareno na dvije debele gvozdene šipke, ručno rađena drvena klupa i jedan veliki teg koji je nekad bio točak za željeznicu, kao i dva ručna tega, to jest dvije male šipke na čijim su krajevima dvije betonske kugle.

Rudo je riđokos, a u prvi mah – pošto je stajao nasred sobe ispod sijalice koja je visila na niskom drvenom plafonu – učinilo mi se da je dlaka u njegovoj raščupanoj grivi jarkocrvena. Ispod naočara čija su stakla debela kao dno od pivske flaše nazire se radoznali dječački pogled. Ubica dječjeg lica, pomislio sam. Pogledao sam po unutrašnjosti barake, koju je sâm Rudo prozvao Akademija, prema vrtu u kojemu je Platon poučavao svoje sljedbenike. Akademija, ili šok soba, kako je krstio Suri, kvadratna je drvena baraka s jednom prostorijom površine pet metara puta pet. Cijelom dužinom zidova – osim na dvokrilnom prozoru – police su pretrpane knjigama. Knjige, brošure, udžbenici, leksikoni, složeni su naizgled bez reda, ali kad je Rudo poveo razgovor o Sioranu, ne ćoreći u naslove, na neviđeno je dohvatio iz gomile nabacanih broširanih knjižica, Kratak pregled raspadanja, shvatio sam da on nepogrešivo, samo prstima može prepoznati svaki od četiri hiljade naslova nakrcanih na neblanjanim drvenim daskama.

Rudo je kao svaki pravi učitelj, po poslanju a ne pozivu, htio da fascinira nove goste, potencijalne članove komune. Čim smo sjeli na drvenu klupu – za koju sam se htio zakleti da je ista onakva kakve su u vrijeme moga djetinstva bile u nekadašnjoj Kancelariji fronta u Kući Pajovića – s lakoćom koja je tipična za svaštare i enciklopediste, pravio je neočekivane digresije. Počeo je razvijati teoriju o kosmičkim crnim rupama, a onda u pola priče, ničim izazvan, sjetio se pustolovina Artura Remboa u sjevernoj Africi.

Kao iskusan govornik, u ambijentu u kojemu je bio neupitni vladar, Rudo je imitirao stare retoričare i pravio dramske pauze da osjeti kakav je dojam ostavio na prisutne. U međuvremenu bi posegnuo za bocom vinjaka Cezar, koju je držao pored nogu. Pio je iz cuga, halapljivo, kao vodu, alkohol koji može konja obaliti. Piće nije nudio drugima, i svako kome je bilo do pića morao ga je sâm kupiti u prodavnici i donijeti. Rudova tjelesna građa je neobična, priličnija drvosječi ili grenadiru nego dekadentnom pjesniku-filozofu. Noge su mu tanke i žilave, poput dugoprugaša, a grudni koš ogroman, kao u ljudi s duplim prsima, čija su rebra kao deblo dvogodišnjeg jasena. Suri mi je poslije ispričao da Rudo noću ne spava više od četiri sata, i da mu se zalomi ponekad da osvane mortus pijan, i onda se prije počinka primi rukama za vratilo na kojemu visi nekoliko minuta, kao da se trijezni, i potom provuče noge između ruku, ispod šipke, izvije gornji dio tijela unatrag, napravi salto i dočeka se nogama na zemlju.

Rudo je iskapio vinjak u četiri duška. Sve više se kikotao, kao da se smije nečemu što je upravo smislio.

– Dobro Maćane, ima li Indijanaca u Vodnoj jami?

– Ja ih nijesam vidio – oteže čičeljavi čovječuljak, koji je poslije četrdesetodnevne duboke kome uzrokovane padom s motora počeo da slika leptire koji su ličili na đavolčiće.

– Osjećaš li onda njihov duh?

Slikar se osvrtao okolo – najduže je pogled zadržao na Čoku Jokovića, koji je proteklu noć s Rudom raspravljao o ezoteriji i alhemijskim eksperimentima – tražeći od nekoga pomoć.

– Osjećaš, osjećaš, samo to nijesi osvijestio. Vidim te, noćas si potišten. Mnogo bolje bi se osjećao da sada iz punih pluća ispustiš indijanski ratni poklič. Ovako. Aaauuuaaa. Ajde.

– Aaauuuaaa.

Nastao je pravi urnebes. Jedni su oponašali zavijanje, a drugi se valjali od smijeha.

– Dosta je. Razbudićemo komšije… Eto vidiš, sad ti je lakše. – Prvi se Rudo pribrao, i napravio ozbiljnu facu.

– Jes, bolje se osjećam.

– U tebi je duh Ludog Jastreba, poglavice Komanča. On je doveo svoje pleme u Vodnu jamu. Duh poglavice upravlja tobom. Ti to nijesi znao, iako se stalno boriš s drugim glasom u sebi. Zato kad god ti je nešto teško pričaj s njim. Požali mu se.

Na pola razgovora u sobu je ušao Gula, koji je nečujno sio pored Čoke i Idža Krave koji su klimali glavama, dok su se Leza, Finta i Jogaš cerili, i na momente cerekali, u po glasa. Najviše se zabavljao Suri. Maločas je urlikao od smijeha, i već se sladio jutarnjoj kafi u Gradskoj kafani. Bezbroj puta će ponavljati svaku riječ, predstavljati mimku, pokret, geg prisutnih. Opet će se svi gosti, zajedno sa konobarima i šankerima, ludački smijati.

Suri je imao fotografsko pamćenje, i djetinjastu potrebu da neprestano druge zabavlja neobičnim zgodama. Mogao je poslije deset godina reprodukovati svaki bezvezni razgovor, od riječi do riječi. Posebno me fascinirala njegova sposobnost da pamti detalje, sporadične stvari, besmislice.

Petom sam ugazio Surijeve nožne prste, treći put. Bio sam napet. On se pravio blesav, dok mu nijesam tako krvnički prikliještio prste da umalo nije jauknuo.

– Idemo – šapnuo sam mu na uho.

– Sačekaj još malo. Sad će krešendo.

– Idem sâm.

– Što si nategnut, kao crijevo na uglijev… Dobro, idemo zajedno.

Čim smo ustali Rudo je, malo se zanoseći, skočio da nas isprati do vrata barake.

– Oprosti, nijesmo ništa čestito stigli prozboriti. – Rudo je gledao u mene. Pogled mu je u trenu postao bistar i znatiželjan. Kao da je pio surutku. – Ponekad se ovako relaksiramo. Neko bi rekao da smo ludi. Možda i jesmo. Sve je veliko u istoriji napravljeno iz pomjerenosti. Neuhvatljiva je, i nevidljiva, crta koja dijeli ludost od razuma. Helderlin je drugima izgledao pomućene svijesti, iako je stvorio najveću poeziju na njemačkom jeziku. Postoje male i velike, banalne i metafizičke ludosti. Ali, svaka ludost ima osjećaj kosmičke usamljenosti. Zato je ludacima najvažnije da im posvetiš pažnju… Dođi preksjutra u jedan popodne. Biću sâm ovdje.

Iznenadio me poziv. Toliko da nijesam ništa proslovio. Samo sam klimnuo glavom.

Ujutro sam ustao bunovan, boljela me glava i misli su mi bile nejasne. Svi oni tipovi od sinoć, na jednom mjestu, izgledali su mi nestvarno. Neka što ih bog dade nego ih i sastavi. Ustvari mogao ih je okupiti samo stvarni svemoćni Bog i Rudo Jesenjski. Rudovo sinoćno iživljavanje nad izbezumljenim slikarem, ludačka priča o Indijancima u Vodnoj jami, govorili su da je šarlatan i egzibicionista. Ali, ova vrsta nastranosti je sugestivna. Može potpuno opjaniti smućene i nesamostalne duše.

Neću mu dati rukopis na čitanje. Mogao bi od toga napraviti novu predstavu. – Pomislio sam u trenutku.

Ipak sam ponovo otišao u baraku. Sila koja me vukla naprijed bila je snažnija od straha da će me nabijeđeni pjesnik i filozof uzeti po svoje, kao što je to prema glasinama koje su se u koncetričnim krugovima širile gradom, učinio sa drugim boemima i zaludnjacima. Baraka me se pri dnevnoj svjetlosti drugačije dojmila nego što je to bilo preksinoć: podsjetila me na kućice koje smo u osnovnoj školi na času domaćinstva pravili od kolačarskog papira.

Rudo je slagao papire u zelenoj farscikli za pisaćim stolom. Nije bio sâm u prostoriji. Gula je sjedio na istoj drvenoj klupi. Nije podigao glavu, niti je trepnuo, kada sam otvorio vrata. Buljio je u neku knjigu s iskrzanim koricama čiji naslov nijesam mogao pročitati. Rudo je ustao, pružio mi ruku, i ponudio da sjednem pored stola na drvenu stolicu bez naslona. Vidio je da još buljim u Gulu.

– Ne obraćaj pažnju na Gulu. On je gluv kao top. Sjedi tako nepomično satima, kao da čita. No, reci mi što radiš?

– Odmaram, manje-više. Tek u maju startujem u kazinu.

– Ja se nikad nijesam kockao. Ni u onih bijelih aluminijskih pet para, ako ih se još sjećaš. Ali i da sam htio ne bih stigao dalje od onih trange frange na Balšića pazaru ili do ćore kafane Kod Boža Krivoga. U kazina dolaze gospoda. – Zadnju rečenicu je izgovorio s malo povišenim tonom. Nešto između ironije i zavisti. -Imaš li dobru platu?

– Dobra je, za naše prilike.

– Koliko? – Sad je pokazivao znatiželju, kao dijete.

– Dvije i po hiljade maraka.

– Uh, ja toliko ne mogu zaraditi za pola godine, taman kad bih svaki dan davao poduku studentima iz matematike. Dobro, meni ne treba mnogo. Imam sve ovdje. I mrzim da putujem, jer gdje god se mrdnem, poslije mi treba cijela nedjelja da se ponovo uhvatim u brazdu. Zato odem samo do Titograda, jednom u tri mjeseca, zbog dogovora oko novih feljtona u Pobjedi. Ipak, jednom bih volio zaviriti u kazino. Reci mi, ko se tamo kocka?

– Uglavnom stranci, gosti hotela, i poneki naš boljestojeći gasterbajter sa stranim pasošem.

– Strašno bih volio jednom da vidim kako to izgleda. – Ponovio je toliko prostodušno, da sam se zamalo nasmijao.

– Nema problema. Čim počne sezona zovem te, bićeš moj gost.

– Stvarno? Može? Pustiće me? Dobro, jednom ćemo se dogovoriti na ljeto. – Zaklopio je zelenu fasciklu, i malo se ispravio na stolici. U času se od upitljivog ignoranta preobrazio u čovjeka koji želi pokazati da vlada sobom, i da je svjesan svoje moći.

– Reci mi, otkad si počeo da pišeš? – Vjerujem da sam ga u tom času zabezeknuto gledao, kao tele u šarena vrata. Jer, dok sam išao iz kuće prema Škrki kroz glavu su mi se motala sva moguća pitanja i odgovori, čak i najluđe situacije, ali se nijesam dosjetio da bi me Rudo na startu mogao provaliti. Tim prije što sam se zarekao da mu neću dati rukopis na čitanje. Konfuzija se nastavila, jer nijesam bio načisto ima li Rudo zaista parapsihološke sposobnosti ili je možda Suri isfolirao tetku Gordanu, koju je jednom odvezao kolima do Banskih stanova. Prostodušna teka Dode mu se mogla požaliti kako sam se otuđio od majke, kako se satima zavučem u malu đevojačku sobu čiji je prozor okrenut prema dvorištu, i da bi sigurno one dvije pomislile kako mi se, ne daj bože, nešto desilo da s vremena na vrijeme ne čuju cukanje po mašini. Tek pošto sam se kući vratio iz Škrke, izvaljen na kuhinjskom otomanu, i prevrtio film sinulo mi je da je možda samo provocirao, tek reda radi, da vidi kako ću reagovati.

– Pišeš li prozu ili poeziju ? – nastavio je, kao da je čuo potvrdan odgovor.

– Prozu. Kratke priče. – Jezik mi je bio brži od pameti. Zaboravio sam jučerašnju odluku da mu ne dozvolim da pravi predstavu za publiku od mojih početničkih uradaka.

– Pretpostavio sam čim sam te vidio. Nijesi razbarušen kao mi poete, sav si utegnut, fokusiran, kao kobac.

– Ja to onako, za sebe. Mislim da nije vrijedno velike priče. Tek toliko da prekratim vrijeme.

– Skroman si. Tačnije, oprezan si. To je dobro i loše. Ne boj se, ćutaću ukoliko nećeš publicitet. Ja sam glagoljiv, volim publiku, ali mogu biti i vojnik tišine. –Namignuo mi je zavjerenički, kao da sam mu bogzna što važno rekao.

Dogovorili smo se da mu rukopis donesem sjutra u isto vrijeme. Stigao sam par minuta prije dogovorenog termina. Opet me iznenadio. Sa Rudom je, na drugom kraju pisaćeg stola, sjedio mršavi bubuljičavi student sa otvorenom sveskom. Učimo matematiku, Ostavi to ovdje. Bio je zvaničan. Pokazao mi je rukom na ćošak velikog stola sa zelenom pločom, i nastavio da momku objašnjava matematičku operaciju. Na drugom kraju sobe, na istom mjestu, sa istom knjigom u rukama, nepomično je sjedio Gula Gluvi. Okrenuo sam se prema vratima, pažljivo dohvatio kvaku da izađem što tiše i ne ometam ih u učenju. Dođi u sljedeću srijedu, čuo sam Rudov glas iza leđa. Nijesam mu ništa odgovorio. Bio sam ljut što mi nije juče rekao da neće biti sâm kad budem donio rukopis proze.

Oraspoložilo me miholjsko sunce. Meteorološke prilike su se promijenile u odnosu na vrijeme moga djetinjstva. Sad su proljeća kišovita a jeseni sunčane. Sio sam u Gradsku kafanu posmatrajući lipovo lišće na granama, žuto kao dukat. S prvom kišom će pasti na zemlju i satrunuti. Postajao sam sentimentalan, i pokušao opravdati neobzirnost Ruda Jesenjskog, zbog toga što mu je davanje časova studentima, uz bijedne honorare iz Pobjede, bilo jedini novčani prihod. S obzirom na njegovo opšte obrazovanje mogao je predavati barem polovinu nastavnih predmeta u gimnaziji. No, Rudo je, iako je bio najbolji student na prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, napustio studije pri samom kraju, iako su mu bila ostala još samo tri ispita. Suri je, i kad je Rudo u pitanju, imao svoju teoriju. Nije živ htio diplomirati. Bilo mu je pobrkano da dobije diplomu, i poslije ga je zaludu kumio i molio profesor Duka Gvozdenović – koji mu je predviđao blistavu naučnu karijeru – da diplomira kod njega, kako bi ga postavio za svog asistenta na fakultetu u Titogradu. Jednom ga je Radža Patak, direktor gimnazije, iako nema formalne kvalifikacije, nudio da mijenja bolesnog profesora fizike. Rudo ih je glat odbio. Iza ove arogancije se krije nesigurnost. Eto, uveče nikad nije prošao korzoom. Katgod smo zajedno šetali, umjesto da od zgrade Pobjede produžimo Njegoševom ulicom, skretali smo prema Vladinom domu i Ćipuru, gdje nije bilo žive duše… On je prepadnut od svega: samo u Škrki u svom elementu.

Otkad je postalo izvjesno da će moje priče imati još jednog čitaoca počeo sam ih gledati drugačije, svisoka. Kao da više nijesu moje. Zato sam u donjem škafu mog pisaćeg stola potražio kopiju rukopisa, da ga tako ohlađene glave još jednom pročitam. Na vrhu bale papira sam bio složio najkraću priču, Šampion, koja govori o Danilu Kozini, prvaku Crne Gore u muva kategoriji. Glavni lik, kojega u priči zovem Šampion, i atmosfera Milušine pećine, koju sam prekrstio u kafanu Ćipur, doimali su mi se zanimljivim, ali jezik se činio suviše skrutnut, lišen stilskih ukrasa i metaforike. Druge cjeline su me ostavljale u još većoj nedoumici. Određeni pasaži su podsjećali na pravu literaturu, da bi mi već na sljedećoj stranici sve to izgledalo beznadežno naivno, banalno, i polupismeno.

Zatvorio sam fasciklu potišten, što neću nikada prevladati nesigurnost, koja se jednom ogleda u predugom oklijevanju ili drugi put u nepotrebnom brzanju. Jer, izbor Ruda za prvog čitaoca, sudeći po njegovim patetičnim stihovima, lošoj kopiji parnasovaca, u kojima prevladava aforistika, plošna emocionalnost, i neinventivna jezička i metrička simetričnost, ustvari nije mogao biti gori. Ali, učinjenome poslu nema mane. Zato sam definitivno odlučio da ću uzeti rukopis natrag, i onda ga pocijepati ili odložiti na neko vrijeme i potražiti druge redaktore. No, demoni koji su me gurali u književnu avanturu nijesu mirovali. Tri dana prije termina za dogovor, u nedjelju veče, na recepciji hotela Grand, čekao me Gula Gluvi.

– Rudo ti je rekao da dođeš sjutra u jedan – prije nego što sam mu odgovorio okrenuo je leđa i krenuo prema hotelskoj slastičari. Sjutra je ponedjeljak. Požurio je, mnogo mu se dopalo, ili je potpuno nečitljivo, pomislio sam.

Mogu se i ja jednom pohvaliti da sam bio u pravu. Rudo je, za razliku od prošloga susreta, skočio iza pisaćeg stola i snažno mi prodrmao ruku i potapšao me po ramenu. Ovoga puta nije bilo Gule na drvenoj klupi u ćošku.

– Svaka čast. Ovo je pravo iznenađenje. Ne prođe ni mjesec da mi neki genijalac ne donese rukopis koji će izazvati potres u svjetskoj literaturi. Ali, za razliku od tih umišljenih amatera, ti si gotov pisac. Samo u nekim detaljima, ali stvarno sitnicama, u pogledu sintakse, ili pogrešnih padeža, može se naslutiti da si početnik, i da nemaš formalno obrazovanje.

– Drago mi je da to ima nekog smisla. – Osjetio sam da mi je krv jurnula u lice. – Dugo sam se premišljao hoću li to dati nekome da pogleda. I onda sam tebe odabrao.

– Dobro si učinio. Slušaj me, to je rijetko darovito. Ta dijaloška lakoća me podsjeća na američke pisce. Znaš da su se bavili boksom Hemigvej, Džek London, Bernard Šo? Znaš li da je Šo bio na Cetinju dvadeset šeste zajedno sa čuvenim svjetskim prvakom u teškoj kategoriji Džekom Demsejem?- Rudo je na trenutak zaboravio na rukopis, i počeo storiju o dolasku slavnog irskog nobelovca na Cetinje. Boravak Šoa u hotelu London, čiji je vlasnik bio Ilija Bratičević, profesor francuskog jezika, jedna je od živih gradskih legendi. Ova posjeta je često pominjana u kontekstu famoznih cetinjskih kiša. Navodno je Bernard Šo, nakon što se vratio u London, poslije četrdesetodnevnog boravka na Cetinju, poslao pismo svom domaćinu u kojemu mu se lijepo zahvaljuje na gostoprimstvu, i u jednoj rečenici ga pita: Pada li još kiša na Cetinju?

– Nijesam znao da je ovdje bio Dempsej.

– Oni su bili veliki prijatelji, i često su putovali zajedno. Ovoga puta Dempsej je ostao samo nekoliko dana sa Šoom. Na Cetinju je odnos između pisca i njegove supruge bio grozan, na ivici pucanja, zbog skorašnjeg piščevog flerta sa nekom mladom Francuskinjom u Parizu. Za cijelih četrdeset dana boravka, gospođa Šo iz protesta nije htjela napustiti hotelsku sobu.

Dok je govorio o povezanosti Bernarda Šoa i Džeka Dempseja nestala je moja sumnjičavost prema Rudu Jesenjskom. Njegova spontanost nije glumljena. Ovakvi tipovi su uvijek između euforije i depresije. Negov mozak sve upija i u njemu su, kao u velikoj bombardovanoj biblioteci, pothranjeni najraznolikiji podaci, od toga koji je bio broj kopački Dragana Džajića, kako se zovu domorodački narodi u Amazonu do teorija o nastanku Univerzuma.

– Ako budem sposoban za to, jednoga dana ću napisati knjigu o boksu. – Ohrabrio sam se.

– S ovom knjigom ulaziš u knjiženost na velika vrata.

– Ipak, ne bih to još publikovao. Iskomplikovaće mi se život. Zamisli, bokser, krupije, pa pisac. To je atomska bomba za pjacu.

– Baš te briga. Svako čudo tri dana.

– Nije tako. Bokseri, izbacivači, krupijei, i svijet koji se skuplja u bokserskim salama i noćnim klubovima pisce smatra smušenjacima i šarlatanima, koji su nesposobni za ozbiljne poslove. S druge strane ovi provincijalni bardovi, profesori književnosti, dočekaće me na nož. Pojava boksera-pisca je svetogrđe u njihovim očima.

– Dobro. Objavi onda, ako ti je lakše, knjigu pod pseudonimom. I ja poeziju objavljujem kao Rudo Jesenjski, a studije i feljtone potpisujem pravim imenom. Ako hoćeš zvaću Miša Vukovića – on je predsjednik Književne omladine Cetinja – da ti budu izdavači.

Rudov prijedlog mi se svidio, na prvu loptu. Bez moga imena na naslovnici biće manje povoda za intrige. Tekst knjige je manje interesantan od njenog autora, jer većina je ionako lijena da čita lijepu književnost bez nekog neliterarnog povoda.

Rudo je, ipak, imao određene uredničke zahtjeve. Smatrao je da su dvije priče iz rukopisa suvišne, jer su stilski i jezički neujednačene, i remete tematsku koherentnost knjige, zbog pastoralnih natruha iz seoskog života. (Rudo je prezirao crnogorsku prozu zato što stoprocentno, jezički i tematski, izvire iz ruralnog miljea). U trenutku sam teška srca prihvatio njegove argumente. S pričama iz seoskog života sam se bio emotivnije srodio. Moja genetika izvire iz najmanje dvadeset seljačkih pâsova. Činilo mi se da su priče iz gradske sredine – koje je Rudo izdvojio – više zahtjevne, iako su manje slojevite: pripovijedaju o samo dvije vrste, izvanjskim očima sličnih, a ustvari kosmički udaljenih ljudi. O propalim bokserima i propalim kockarima. To je tema za pisce s mnogo većim iskustvom u opisivanju i nijansiranju karaktera. Jer neuspjeh ne smanjuje nego produbljuje razlike među ljudima. Dobri postaju još boljim, a onima lošima je kriv cio svijet, pa i majka što ih je rodila.

Ipak, nije se ostvarilo Rudovo predviđanje o velikoj senzaciji koju će knjiga izazvati u lokalnom književnom miljeu. Vjerujem da zbirka priča Šampion, koju sam objavio pod pseudonimom Lazar Mutap, nije imala više od dvadeset čitalaca, od kojih su najmanje polovina bili Rudovi sljedbenici. Na ravnodušnost čitalaca i kritičara su uticali anonimnost pisca i katastrofalan dizajn naslovnice. Jer, tanka knjižica od tri štamparska tabaka, iz aviona je ličila na čisti amaterizam, nalik onome što masovno publikuju deseterački pjesnici i pisci plemenskih anegdota. Grafički dizajn je uradio Vero Vukić, jedan od povremenih posjetilaca Rudove akademije, u čijem je ateljeu, u suterenskoj prostoriji Banskih stanova, na prozoru koji je izdignut iznad zemlje ciglih dvadeset santimetara, izložena ljudska lobanja, iskopana na grobištu ubijenih njemačkih vojnika iz posljednjeg rata. Po sredini broširane korice nacrtao je ring, iznad njega je ćirilicom napisao Lazar Mutap, a pri dnu velikim slovima naslov knjige, Šampion. I sâm pseudonim je sugerisao na epsku tradiciju, jer je Lazar Mutap bio jedan od čuvenih junaka iz Prvog srpskog ustanka. Pseudonim nije nastao zbog bizarnosti imena niti zbog moje ponešenosti za Karađorđevim vojvodama, nego zato što je dio porodične legende po kojoj je taj junak, nazvan po pokrovcima i prostirkama od kozje dlake, bio porijeklom iz Grebaca, k tome još i izvanji stric moga šukunđeda Petra Đukanova. Jedini novinski prikaz o Šampionu, na dva stupca, izašao je u kulturnoj rubrici Pobjede, na dnu stranice. Stalni Pobjedin kritičar Milorad Mrdović je, pored uobičajenih fraza, o tome da se pojavio još jedan novi zanimljivi glas mladog pisca u našoj književnosti – ne znam na osnovu čega je utvrdio godište autora – kritičar Mrdović, zvani Mrda, istaknuo je da je knjiga tematski inovativna,i za razliku od većine ovdašnje proze, zaokupljena urbanim fenomenima, prije svega sudbinama ljudi sa društvene margine. Nožicama sam izrezao prikaz iz Pobjede i stavio ga u staru fasciklu, u kojoj sam još čuvao kopiju rukopisa.

Razlog zbog kojega sam počeo trenirati boks nije bio nikakva iznimka među cetinjskim vrdžopcima. Štoviše, veoma je malo momčića ušlo u boksersku dvoranu iz čisto sportskih razloga. Glavni motiv je bio sticanje vještina i kondicione spreme za ulične obračune. Jer, sâm uspjeh u ringu nije mnogo značio bez potvrde i u borbi golim šakama. Legende o uličnim tučarošima, bez obzira što žive u uskom krugu besposličara i kafanske boemije, prenosi se s koljena na koljeno, U mentalitetu koji je stvoren čudnim miješanjem stare epike i uvezene dekadencije bokseri su dobri, srčani momci, ali biti opasan na ulici znači mnogo više, postati moderni hajduk što goni hajduke. Zato su mladi bokseri, baš u godini Titove smrti, prosto pomeli tice rugalice s Njegoševe ulice i Balšića pazara. No, i u ovom slučaju će se potvrditi staro iskustvo da je svaka sila za vremena, i da nevolje redom idu.

U isto vrijeme su stasali Neđo Buldog i Gula Gluvi, koji su bili barem duplo jači od svakog normalnog bijelog čovjeka. Nijedan od njih se nije bavio sportom, čak se nijesu takmičili ni za Dan ustanka, 13 jul, u bacanju kamena s ramena. Gula je radio na državnom kamenolomu na Zagrablju, a Neđo Buldog je argatovao svom ocu poznatom zidaru Simu Savovom. Ipak bili su potpuno različiti. Neđo je srednjeg rasta, građen kao mladi Majkl Tajson, ali bjeloput i miran kao jagnje. On u životu nije nikoga poprijeko pogledao, ali ni gradski mangupi ga nijesu dirali, ne zbog njegove dobrote već iz straha da bi mogao popizdjeti i svojim orijaškim šakama im dušu kroz nos istjerati.

Gula Gluvi nije bio potpuno gluv, ali se pravio gluvlji nego što je bio, jer ga je mrzjelo odgovarati na pitanja, koja često nije razumio. Zbog tamne puti i uskog lica sa dugim ušima oštrim na vrhu, podsjetio me na kapetana Spoka iz Rata zvijezda. Premda je visok oko metar i devedeset, neobično je bio gibak. Iz zatrke je mogao napraviti salto mortale ili tijelo unazad izviti u most i dočekati se na ruke ne dodirujući glavom zemlju. Jednom je za opkladu, u dvadeset ćevapa, hodao na rukama od hotela Grand do engleskog poslanstva. Snagu i elastičnost Gula je pokazivao samo kad mu alkohol udari u glavu. Inače je živio kao biljka. Ljeti je krvnički radio: lomio je kamenje macom i ćuskijom, a onda ga ubacivao u kamione koje su odvozili za gradnju privatnih kuća i hotela na primorju. Mogao je sâm utovariti dva kamiona od deset tona, dok bi za to vrijeme njegove kolege, dvojica Bjelopoljaca, pripunili tek jednu karoseriju dajca ili magerusa. Gula se s jesenjim kišama s kamenoloma selio u Rudovu baraku. Sjedio je tako satima, ćutke i nepomično, kao mramor, dok su drugi dolazili i odlazili, recitovali, ponekad urlikali od smijeha, zavijali kao vukovi ili se samo pravili važni. On je cijelo vrijeme listao – katgod nije buljio u Ruda – onu istu knjižurinu s iskrzanim tvrdim koricama.

Ali, Gula je iznenada, reklo bi se iz čista mira, dobijao nastupe nekontrolisane razdražljivosti. Barem bi jednom u dva mjeseca, u periodu kiša, poput durmitorskog mrkog međeda, kad se budi iz zimskog sna, škripao velikim zubima, koji su više nalik konjskim nego ljudskim, i ispuštao neartikulisane glasove, nešto između mumlanja i režanja. Rudo je svima savjetovao da Gulu treba izbjegavati prvu noć punog mjeseca, iako se njegovo ludilo nije očitovalo baš svake mijene kada mjesec poslije svoje punoće ponovo dobija psihološke crte djeteta. Rudova teorija je bila da u Guli, poslije dugovremenog vegetiranja, lunacija probudi razbiješnjele pale anđele, koji su izdali svoju prirodu, bez obzira što nijesu bili zli po prvobitnom porijeklu.

I za Gulu bi se prije moglo kazati da je lokao a ne da je pio alkohol, i kad se nije mogao opiti, kao ostali kršteni ljudi, miješao je likere, rakije, vinjak, vlahov, šeribrendi i konjak u bokal od pola litra, i onda je taj bućkuriš-koktel, koji je Suri krstio beton, ispijao na dušak. Kao da je mlijeko. Onda je pretrnulom konobaru naručio još deset loza, i male rakijske čaše sa stopom je poređao jednu pored druge, poput čunjeva na kuglani. Kako je Gula zvao sâm sebi turu za turom tako se kafana praznila, jer niko nije bio toliko lud ni pijan – ukoliko se nije zatekao neki seljak koji je sebe častio poslije dobrog pazara ili građevinski radnik iz Tetova sa novih zgrada solidarnosti za postradale od zemljotresa – da bi gatao hoće li orijat mumlajući otići iz lokala ili će sve što se nađe pred njim zdrobiti u paramparčad.

Nijedan gradski mangup se ne bi kačio s Gulom Gluvim, sve i kad bi znao da ga može pobijediti u fer tuči, jer u tom obračunu opasnost da ćeš ostati polomljenih rebara ili ruku bila je prevelika a izgledi za uličnu slavu zanemarljivo mali. Jer je Gula kod većine ljudi izazivao osjećanje istovremenog straha i sažaljenja. On kao da nije ni bio svjestan svojih postupaka, jer je poslije svakog pijanstva, krša i loma, sjutradan u isto vrijeme, s debelom knjigom ispod miške, išao sâm glavnom ulicom u pravcu Škrke.

Od probuđene zvijeri strepila je i narodna milicija. Naročito nakon što je Gula Gluvi u stanici milicije rastrgnuo trinko nove čelične lisice s ruku, koje je istog dana bio zadužio vođa patrole Vidoje Kasalica. Poslušno je pružio ruke da mu namaknu narukvice platinaste boje i mirno s patrolom otšetao u zgradu bivše Banovine, sve dok su mu na trećem spratu naredili da uđe u malu ćeliju bez prozora. Kad je vidio da je prostorija jedva nešto veća od prostrte strunjače koja je služila za ležaj, Gula je dobio napad klaustrofobije, pobijelio u licu, ustobočio se i napregnuo, toliko da su mu vratne žile iskočile kao dva brodska konopa. Narukvica s desne ruke je pukla. Milicioneri se od šoka nijesu sjetili dohvatiti za pendreke. Samo je viknuo visoki mršavi Kasalica.

– Stani. Stoj, pucaću.

Gula se približavao dežurnoj sobi milicijske stanice iz koje je, s pendrekom u ruci, iskočio Pero Šipak.

– U ime zakona… – Šipak nije stigao da završi, jer ga je Gula u punom trku dlanom odgurnuo u stranu, tako da se priljubio uz zid, kao taksena marka.

Pred zoru su milicioneri našli Gulu u sopstvenom krevetu, i budili ga petnaest minuta, prije nego je poslušno ustao, miran kao beba. Isto jutro su ga plavom maricom odveli u Dobrotu, na psihijatrijsko posmatranje. Psihijatri Nikolić i Bjeladinović su utvrdili dijagnozu, manijakalnu depresiju s paranodnim crtama, ali se nijesu složili u terapiji i metodu liječenja. Doktor Bjeladinović je predlagao da se Gula uputi u psihijatrijsku kliniku na Avali, gdje bi ga podvrgnuli elektrošokovima, da mu se otupi agresivnost, dok je doktor Nikolić preferirao psihoanalitički pristup otkrivanja porijekla duševnog poremećaja. Pošto se nijesu mogli dogovoriti o metodu liječenja prepisali su mu karbopime i leksilijume i pustili ga kući, tako da se iz bolnice vratio još luđi nego kad su ga u ludačkoj košulji odveli na posmatranje.

Ne znam ni danas zašto je Gula Gluvi baš mene bio nameračio a ne nekoga drugoga. Jer sam se i ja, koliko i neki drugi, iks ipsilon, jednako malo zanimao za Gulu, i gledao da mu ne stamen na žulj. Istina, pitanje, zašto baš ja, djetinjasto je, i odraz je nemoći i infantilnosti, jer odrastao čovjek mora biti svjestan da mu se svaki naredni čas može potpuno preokrenuti život. Nabolje ili nagore.

No, pošto sam toliko godina zbog Gule morao izbjegavati zatvorsku kaznu, i često se potucati od nemila do nedraga, objašnjenja zašto je on baš na mene kidisao u neku ruku je bila iznuđena, samim tim što ranije nije nikad nasrnuo na nekoga ko je kročio nogom u Akademiju ili imao bilo kakvu vezu sa Rudom Jesenjskim. S druge strane, ni u kafanskim lomovima, koliko god je bio koma mozga, nije mlatio sve od reda, nego samo one koje je pamtio kao bukače, preglasne, raspištoljene bitange. Mislio je da ga provociraju svojom glasnošću, zbog toga što znaju da slabo razaznaje zvukove.

Gula Gluvi me napao u hotelu Grand one oktobarske noći hiljadudevestoosamdesetosme godine kad je komandant crnogorske milicije izdao čuvenu zapovijest za rasturanje Miloševićevih antibirokratskih revolucionara: Postupi po naređenju. To je bio posljednji trzaj odumirućeg titoizma. Vođe srpskih nacionalista, zajedno sa nezadovoljnim studentima, profesorima i drugorazrednim partijskim rukovodiocima, pod plaštom socijalnog bunta, poslije samo tri mjeseca, u januaru osamdeset devete, bez otpora će s ulice ući u zgrade republičke skupštine, vlade i centralnog komiteta. U kafani hotela Grand je bilo mirno. Ljudi su zbunjeni. Ćućorili su o novim događajima, koji su, prvi put u posljednjih četrdeset godina – od vremena Rezolucije Infombiroa – digli na noge cijelu Jugoslaviju. Za razliku od drugih crnogorskih gradova na Cetinju nije bilo velike euforije, jer su radnici Oboda redovno primali plate, i oni nacionalno svjesniji i pametniji su slutili da će se uskoro iza Miloševićevih portreta i parola o otuđenoj vlasti pojaviti četničke kokarde.

Bilo je devet sati. Naručio sam pivo, koje inače pijem samo u vrijeme ljetnjih žega. Valjda sam zovnuo biru iz dosade, Čisto radi promjene, jer me Šurjak, visoki crnokosi konobar koji je dobio nadimak po lijevom krilu splitskog Hajduka, i prije nego što progovirim pita, i ujedno umjesto mene odgovara: Espreso? Sjedio sam sâm, jer je Suri po običaju kasnio. Ne zbog toga što se pravio važan ili što ga je nešto važno spriječilo – obično bi se od moje ljutnje branio nekim bezveznim objašnjenjem – već zato što on ima rastegljiv pojam vremena, i kad kaže, recimo, vidimo se u dvanaest, a dođe dva sata kasnije, on to smatra normalnim, jer više je dana no života. To jest, ne treba propuštati nijednu iznenadnu priliku, a ono što je prije dogovoreno neće nigdje pobjeći. Otpio sam prvi gutljaj, i opet se iznenadio kako je pivo gusto kao kisjelo mlijeko s Bjelasice. Pomislio sam da možda jedino Nikšićko pivo i vino Vranac, rječito osporavaju legende, nadaleko čuvene preko viceva i humorističkih emisija Televizije Beograd, o lijenim i umišljenim Crnogorcima – koji vas dan samo gledaju u nebo i žale se na promjenu vremena – nesposobnim za bilo koju ozbiljnu rabotu.

Gula Gluvi se sa staklenih vrata kafane direktno ustremio na moj sto. Bez pitanja je uzeo stolicu s druge strane stola, bučno lupio njenim drvenim nogama o pod, toliko bučno da su se gosti za obližnjim stolovima okrenuli u našem pravcu. Fiksirao me direktno među obrve. Trudio sam se da izgledam mirno, kako ga ne bih nečim izazvao ili pokazao strah, iako mi se vilica bila ukočila od naprezanja.

– Oćeš li da valjamo ruke? – postavio je lakat na sto.

– Gula, nijesam raspoložen. Popij nešto. – Govorio sam dovoljno glasno da me može čuti.

– Ti si mangup. Pričao si da si jači od mene. Da ja samo dobro vučem civare i razbijam kamenje macom i špicom.

Dok sam se naprezao da se sjetim jesam li ga nekome pominjao ili je tu intrigu smjestio Rudo Jesenjski, Gula je krenuo velikim prstima – s ožiljcima od teškog kamenja, i malim crnim kolutovima od ugašenih opušaka – prema mom vratu. Ludak je pušio cigarete samo u pijanom stanju, i onda ih gasio na rukama umjesto u pepeljari, da bi pokazao koliko prezire bol. Držao sam obje ruke ispred sebe, na ivicu stola, i svom snagom sam tavulin gurnuo na njega. Sto ga je pogodio u stomak. Gulina stolica se zaljuljala. On se grčevito uhvatio za ivicu stola ne bi li povratio ravnotežu. Isti čas sam mu, malo posavijen u pasu, sasuo seriju direkata u facu. Gulina krv je pljusnula iz nosa i desne arkade, kao iz česme, po bijeloj tavaji. Zadao sam mu makar deset udaraca, u nebranjeno lice, i svaki drugi dvonožac bi izgubio svijest ili bi barem bio grogiran. Ali Gula je – kad sam završio seriju i htio da ga dokrajčim jednim širokim lijevim krošeom, iz tijela – kao da ga je neka nevidljiva opruga odbacila sa stolice, skočio na noge gurajući lijevom rukom sto u stranu. Sunuo je naprijed s otvorenim šakama prema mome vratu. Pokreti su mu neočekivano hitri, s obzirom na alkohol i pretrpljene udarce. Koraknuo sam lijevom nogom u stranu, posavivši tijelo, ne bih li mu prošao ispod ruku i dokrajčio ga novom serijom udaraca. Onda mi se lijeva noga saplela preko stolice susjednog stola. Posrnuo sam, i Guline ruke su već bile na desetak santimetara od mog lica. Instiktivno sam uvukao glavu u ramena, i bradu spustio na prsa da mi se ne dočepa vrata. Primio me za kosu. i ja sam njega očajnički dohvatio za njefovu oštru crnu grivu. Srećom moja je kosa odveć kratko podšišana, pa su mu prsti klizili po tjemenu, inače bi me zalijepio za pod ili mi slomio vrat. Pošto se nije mogao dočepati vrata uhvatio me za oba ramena, sabijajući mi gornji dio tijela prema zemlji. Njegove ruke i ramena su me poklopile, kao željezna armature. Nekako sam se iskobeljao i pogodio ga koljenom u jaja. Urliknuo je, ali nije popustio nego me je privukao k sebi i rukama obujmio oko pasa. Učinilo mi se da mi rebra pucaju, nestajao mi je dah, mračilo mi se pred očima, i odjednom su se Guline ruke oklembesile.

Hvatao sam zrak, držeći se objema rukama za sto, da ne padnem. Činilo mi se da me je voz pregazio. Gula je ležao na podu, a iznad njega je stajao malesni Pero Šipak s pendrekom u ruci.

Oteturao sam se prema izlaznim vratima Granda, i prvo što mi je palo na pamet da sjutra ujutro, poslije prve jutarnje kave brže-bolje odem u Gvožđar kod Duke Releze, i kupim vatrogasnu sjekiru, kakvu je u kolima držao Suri. Mala sjekira ruske proizvodnje s gvozdenom drškom, koja je presvučena gumenom navlakom, veoma je praktično hladno oružje. Može se i ljeti zataknuti za pas, ispod široke majice ili trenerke. Za nuždu je efikasna, kao sječivo i kao maljić za zatucanje. Njen tupi dio, takozvane uši, u snažnim rukama, mogle su probiti svaki tvrdi predmet osim samog željeza ili kamena stanca.

Pošto sam kući skinuo papirnu ambalažu sa sjekire, i osjetio kako mi leži u ruci drška gumom obavijena, zataknuo sam je za pas, ispod crne sportske jakne. Hladno željezo pri tijelu mi je vratilo samopouzdanje, jer mislio sam da mogu svaki čas naletjeti na Gulu Gluvoga. Bio sam nestrpljiv da što prije raščistim s njim, jer s takvim tipovima nikad nijesi načisto. Prošao sam oko podne – kad Gula obično s onom knjižurinom pod miškom ide prema Rudu Jesenjskom – glavnom ulicom prema Škrki, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa. Pomislio sam da je možda priveden u miliciju ili ga je udarac pendrekom u mali mozak ozločestio. I sljedećih nekoliko dana sam u isto vrijeme, oko podneva, hvatao krug od gimnazije do Crnogorske banke.

Tek šesti dan Gula je odnekud iskočio ispred mene. Nije baš on iskočio, nego sam se ja bio nešto zamislio, umalo se sudario s njim. Mahinalno sam krenuo rukom prema pojasu. U djeliću sekunde su nam se susreli pogledi. Nije mu se nijedna crta pomjerila na licu. Iznad lijeve obrve je imao posjekotinu šivenu s dva konca, i veliku masnicu ispod lijevog oka. Razbio sam mu lice pesnicama, ali nijesam mogao provaliti je li zbog toga ljut ili potišten, čak i da li me poznaje.

Ipak, dok me mimoilazio osjetio sam kako mi se hladni trnci iz ramena penju prema tjemenu. Jer, da nije bilo milicionera Pera Šipka, kojemu je konobar iz Lovca – pošto je miliciji prijavio Gulu da je slomio stakleni dio šanka – rekao da se maniti Gula trčeći i urličući uputio prema hotelu, vjerovatno bi me ispod gluvaća izvukli smoždenog i ispreskubanog.

Više nijednom nijesam otišao u baraku Ruda Jesenjskog. Ali, sve do Nove godine se nijesam odvajao od male vatrogasne sjekire. Tu i tamo, srio bih Gulu Gluvoga, koji je pored mene prolazio kao da ne postojim. Nijesam mogao snimiti nijedan pokret koji bi odao da mu je neprijatno što me vidi, da ima trunke bijesa ili kajanja. Činilo mi se da je pendrek Pera Šipka iz raja izašao. Prošlo je skoro tri mjeseca i niko nije čuo da se Gula Gluvi još jednom napio i načinio neki belaj u birtijama. Ipak, sjekiru nijesam ostavio u ormaru, među sportskom opremom nego u mini morisu, koji sam parkirao na trotoaru ispred kuće. Da mi bude s ruke. Zlu ne trebalo.

8.

U spletu glupih, da kažem i nesrećnih okolnosti, dogodila se i jedna dobra stvar. Onu noć naveče trideset prvog aprila osamdeset devete kad sam dograbio sjekiru i zamahnuo prema glavi Gule Gluvoga, udario sam ga – premda u tom času nijesam upravljao sobom – tupum dijelom, takozvanim ušima, a ne oštricom. Da je bilo drugačije rascijepio bih mu lobanju kao zetski pipun, i mozak bi mu skupljali ispred Balšića pazara. Poslije sam, u dugim trenucima usamljenosti, vukući se balkanskim drumovima, između novih državnih granica i starih povampirenih atavizama, zahvaljivao Bogu – premda nijesam mogao prozreti njegove namjere na zemlji niti dokazati da je milosrdniji prema onima koji slave njegovo ime u odnosu na tlačitelje i neznabošce – što nijesam postao ubica, i tako preuzeo njegovu pravdu, i odmijenio ga u lišavanju ljudskog života, najsvirepijem od svih poslova, koji ni njemu vjerujem ne može biti drag. Ljudi ubijaju nagonski, da bi se zaštitili ili nešto osvojili, a ponekad i bez vidljivog razloga, reklo bi se iz čistog ćefa ili dosade. No, dignuti ruku na drugoga ili na sebe je neosviještena metafizička pobuna protiv demijurga, Gospodara na vojskama, protiv bijedne ljudske sudbine. (Alber Kami tvrdi da je samoubistvo najviše filozofsko pitanje).

Dobro je što nijesam ubio Gulu Gluvoga, iako za njim ne bi imao ko zaplakati. (Ako ni zbog čega drugog onda zato što bi me osudili za ubistvo s predumišljajem, najmanje trinaest godina, i sigurno bih ga odrobijao, jer malo se ko skrivao od zakona do sudnjega dana). Sedam dana je Gula ležao u komi na neurohirurgiji u Titogradu, i niko se nije interesovao za njegovo zdravlje, osim istražni sudija Jakov Dumović. Niko od rodbine se nije pojavio u ordinaciji doktora Lompara, jer je Gulin otac, vozač kamiona u transportnom preduzeću Bojana, pobjegao od svoje žene, s jednom konobaricom iz Milušine pećine, kad mu je sinu bilo četiri godine. Otac se stânio u Velenju, i više se u Cetinju nije morao nikome javljati, jer je ženu i sina prekrižio sa sva vječita vremena, onoga trena kad je zalupio vrata za sobom i krenuo za Sloveniju. Sa Cetinjem ga drugo ništa nije vezivalo, jer je njegovo porodično porijeklo iz Gacka, hercegovačkog gradića na crnogorskoj granici. Gulina majka je bila kafe-kuvarica u cetinjskom sudu, i umrla je u najstrašnijim mukama, od spleta crijeva, kad je sinu bilo šesnaest godina. Deseti dan u bolničku posjetu je Guli stigla tetka, majčina polusestra, sitna samohranica u korotnoj robi, koja mu je jednom mjesečno prala rublje i čistila bijedni sobičak u potkrovlju Kuće Pajovića.

Sudilo mi se u odsustvu. Zamjenik okružnog državnog tužioca Đukanović je od suda tražio maksimalnu kaznu od deset godina dok je moj branilac zahtijevao oslobođenje. Tvrdnju zastupnika tužbe da je u pitanju pokušaj ubistva potvrdio je sudski vještak, neurolog Jokić, a odbrana je potkijepila dokaze za nužnu odbranu na osnovu policijskog dosijea Gavrila Draškovića zvanog Gula, i dijagnoze psihijatara Bjeladinovića o njegovoj neuračinljivosti, iz duševne bolnice u Dobroti. Sudija Damjanović je solomunski presudio tri godine strogog zatvora, djelimično uvažavajući argumente tužilaštva i odbrane. Tužilaštvo i odbrana su prijetili ulaganjem žalbi vrhovnom sudu, samo je Gula Gluvi ćutao. Rekao je na sudu da je bio pijan i da se ne sjeća sukoba u kojem je nastradao, niti se pridružio tužbi sa zahtjevom za odštetu zbog trajnih zdrastvenih posljedica. Jer, Gula Gluvi, nikad više neće biti ono što je bio prije prvog maja osamdeset devete godine. Gulina lobanja u nadčeonom dijelu bila je potpuno smrskana, i pošto je doktor Lompar odstranio smrvljene koščice ispod obrijane kože moglo se nazreti pulsiranje mozga. Zbog toga se ljekarski konzilijum odlučio da umjesto dijela lobanje umetne plastiku, koja će čuvati mozak od spoljnih pritisaka.

Gula Gluvi još i danas živi kao biljka. Otkad je izašao iz titogradske bolnice, pije alkohol, češće nego ranije, ali je postao miran kao bubica. Nije nijednom ni ton povisio kamoli zarežao na nekoga. Šef kamenoloma ga je, poslije šest mjeseci bolovanja, postavio na mjesto stražara u drugoj i trećoj smjeni, jer je u otpusnoj listi doktora Lompara pisalo da je Gavrilo Drašković trajno nesposoban za teške fizičke poslove. Da se gledalo striktno po zakonu Gula nije mogao, zbog slabog sluha, biti ni stražar, ali šef kamenoloma, iako je naizgled grub ustvari je bio bolećiv čovjek, pa mu je za sevap progledao kroz prste. Godine su prolazile, ali uprkos kalendarskom običaju promicanja godišnjih doba Gula se nije mijenjao. Uvijek je njegov korak bio gibak i leđa prava kao strijela. No, udarac sjekirom ga je smirio bolje od elektrošokova, koje mu je bio namijenio doktor Bjeladinović. Više nijednom nije dobio nastup bijesa, nijednom nije pao u napast da lomi kafanski inventar, ili da, kao što je nekad radio, pokuša opet – s pola lobanje i umetnutom plastikom – glavom spljoštiti alumijisku gurlu za odvod vode s krova, kao da je palačinka. Bijes je implodirao, urušavao se unutra, i Gula se, u periodu kiša, u sličnim vremenskim razmacima kao dok je imao rušilačke nastupe sad snemagao, takođe iznenadno, bez vidljivog uzroka. Neurolog Jokić je utvrdio da je riječ o takozvanoj Džeksonovoj epilepsiji, koja je posljedica strašnih udaraca koji su trajno oštetili lobanju i mozak.

Moguće je, i u tako malom mjestu kao što je Cetinje, godinama ne sresti nekoga ukoliko to ne želiš. Gulu sam prvi put srio sedamanest godina i dvadeset tri dana pošto sam ga sjekirom udario ispred Male Lokande, odnosno sedam godina i dvadeset dva dana nakon što sam se vratio u Cetinje. Bio je to dvadeset drugi maj 2006, prvi dan nakon proglašenja državne nezavisnosti Crne Gore. Većina kafana, iako je bilo skoro podne, još nije otvorena, jer se lumpovalo do same zore. Na Cetinju je krenula prava ludnica dvadeset prvog naveče, dva sata poslije zatvaranja birališta, pošto je mladi čovjek iz Centra za monitoring, organizacije koja je pratila regularnost referenduma, objavio prognozu da je Crna Gora povrnula međunarodni suverenitet. Po starom narodnom običaju, kao nekad kad se dolazilo na Cetinje poslije velikih ratnih pobjeda, na Dvorskom trgu se pucalo i pjevalo. I ja sam se veselio, grlio se s prolaznicima, i nazdravljao vječnoj Crnoj Gori , iako toj politici nijesam ništa doprinio, osim što sam krajem devedeset druge donio jedno pismo iz Zagreba u Skadar funkcioneru Liberalnog saveza i zaokružio da na referndumskom listiću. No, u vreloj majskoj noći ubrzo sam postao preosjetljiv na zadah alkohola i mnoštva znojavih tijela: odmah iza ponoći sam se izvukao iz pijane i egzaltirane mase.

Jutro dvadeset drugog maja je bilo vedro, i blago. Uvijek sam volio poslijepraznična jutra. Svakog prvog januara sam ustajao rano, dok cio normalni svijet spava poslije proslave Nove godine. Samo je januarsko jutro, za razliku od majske zore, tmurno i hladno. Pomislih da su oni koji su smišljali kalendar trebali uzeti Đurđevdan za nastanak Novog ljeta i rođenja Bogomladenca: kad se priroda pomlađuje, a ne usred mrtve zime. Prošao sam pustom Njegoševom ulicom do hotela Grand i vratio se natrag. Susrio sam samo dvojicu ljudi: jednog na početku i drugog na završetku ulice, kod Plavog dvorca. Riječ je o bivšem zamjeniku direktora Oboda i bivšem načelniku vojnog odsijeka. Obojici je crna mast točila iz očiju. Na Cetinju je malo protivnika nezavisnosti, i kao svaka manjina oni su žestoki u iskazivanju svojih uvjerenja.

Ograničeni protok vremena, od pojave Miloševića do izglasavanja nezavisnosti, nemoguće je realno percipirati: nekad se učini kao tren a drugi put kao da je prošlo dvjesta godina. U bivšoj Jugoslaviji između 1991. i 2001, od Slovenije do Makedonije, desilo se pet ratova: za jednu deceniju je ovdje bilo više ratnih sukoba nego u srećnijim zemljama od početka devetnaestog vijeka do danas. S druge strane, oni koji nijesu mrdnuli, recimo, iz Cetinja ili Podgorice između 1992. i 2006. živjeli su u četiri države, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Saveznoj Republici Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori, i na kraju u Crnoj Gori. Slike događanja naroda, svečanih zasijedanja, ustavotvornih skupština, zadriglih komandanata-ratnih zločinaca, ljeporječivih šovinista, osiromašenog proleterijata, izbjeglica u kontejnerima, podsjećaju na tragikomični omnibus hibridnih žanrova i privida. Još mi je pred očima lelujala slika sinoćne mase, uglavnom mojih ispisnika iz osnovne škole i onih nešto mlađih, s razvijenim crvenim barjacima, šalovima i majicama iste boje. Mnogi među njima su se neprilično ugojili, obezubili. Nijesam više bio načisto jesu li genetika ili višak istorije uticali što su nekadašnji drugovi, okretni i hitri kao zvijezde, prerano otromili i ostarili.

Već sam bio izgubio nadu da ću ovoga jutra – kojega su većina onih koji su o njemu sanjali prespavali – negdje popiti espreso, i onda jedan konobar, dječačkog rasta, iz kafea Iris iznese sto za ljetnju terasu. Sačekao sam ga da postavi sto, i za njim sam ušao u lokal. Na svakoj stopi kafića su ostali vidljivi ostaci od sinoćnjeg tuluma. Neko je jutros očistio komade polomljenih čaša i pokupio opuške od cigareta, ali vonj duvana i alkohola je štipao nozdrve. Barske stolice su već bile uredno poređane pored šanka, ali prema vratima od vecea na gomilu su ostali grubo naslagani, jedan preko drugog, plastični stolovi sa stolicama za terasu. S desne strane od šanka, oslonjen na pult prema prozoru koji gleda na Zmajevu ulicu – najmanju cetinjsku ulicu koju je kralj Nikola krstio po svom prijatelju dječjem pjesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju – stajao je Gula Gluvi. U kafani nijesam očekivao nikoga. Najmanje Gulu Gluvoga. Kao da me je neko nožem probo kroz ožičicu. Opet smo se našli sami u kafani poslije toliko godina.

Gula je netremice buljio kroz prozor. Kao da nešto gleda. Nijednom nije pokazao da me je primijetio. Naručio sam dupli espreso pogledujući prema Gulinim širokim i uspravnim leđima. Pio je rakiju, ali nije ostario poput drugih. Prije dvadeset godina izgledao je deset stariji od mene a sad bi se reklo da je toliko mlađi. Suri je tvrdio da su za mladolikost i vitalnost zaslužnije genetske predispozicije nego uslovi i kultura življenja. (Jednom je rekao: Kreteni se ne mijenjaju.)

Pozvao sam konobara da naplati kafu, i rekao mu da Guli, na moj račun, odnese piće. Mladić me čudno pogledao. Možda je od nekoga čuo da sam jednom davno Guli razbio glavu sjekirom, ili već odavno na njega niko ne obraća pažnju. Konobar je klimnuo glavom i ćutke mu postavio rakiju ispred njega, ne pomenuvši moje ime. Možda nije ni znao kako se zovem. Ovaj momčić jedva da se bio rodio kad smo Gula i ja izravnjavali račune. Pošto sam uzeo kusur od deset eura i krenuo prema izlazu, na staklu poluotvorenog krila vrata koja gledaju na glavnu ulicu, primijetio sam da Gula i dalje bulji u jedan prozor na uglu Njegoševe i Zmajeve. Laknulo mi je, iako je on možda ispio rakiju za koju nije ni znao ko mu je naručio.

Ulica je i dalje bila pusta. Jedino je pored Elektrona, Bigoje, koji je šenuo na studijama nautike u Fijumi, trčkarao sitnim koracima, malo dužim od veličine njegovih stopala, i pričao sâm sobom. I danas prvi dan crnogorske nezavisnosti njega su mučile nebeske pojave: čas se prepirao čas je govorio pomirljivo, s osjećajem krivice, s glasovima koji su dolazili iz satelita, letećih tanjira, raznih planeta. Bigoje je previše bio okrenut nebesima da bi ga se dojmilo vitlanje barjacima. Masa je zamađijana, zastave su znakovi crne magije, govorio je preplašeno, i katgod je vidio grupu veću od deset ljudi, poizdaleka je obigravao oko njih kao seosko pašče koje se primaknulo prigradskim kućama.

Normalan čovjek i ne može biti potpuno apolitičan, pomislio sam. Jer, onaj najbezazleniji kao i najopakiji, na svoj su način i akteri i žrtve politike. Stoga je moja ravnodušnost prema javnim poslovima na ivici normalnosti. Kako se uobičajeno kaže, to je granični slučaj koji ne izvire iz duboke filozofičnosti, već zbog lijenosti i nesposobnosti da pred više od pet ljudi izgovorim bilo što suvislo i ubjedljivo. Još u osnovnoj školi sam osjećao da će mi stidljivost umnogome odrediti životnu sudbinu, jer i na jednostavno pitanje učitelja na školskom času crvenio sam u licu, mucao, zaboravljao definicije, koje sam prije toga sto puta u sebi ponovio napamet.

Osim nelagodnosti i straha da se isprsim i kažem nešto otresito i duhovito pred pred više pari očiju koje me pažljivo posmatraju, ima i nečeg duboko potisnutog i zatvorenog u mojoj prirodi, što bezazlene i opuštene ljude odbija i drži na distanci. Dugo sam samoanalizovao moju preosjetljivost i strah koji sam možda posisao s majčinim mlijekom. Jer, majka Femija je hodala kao sjenka, i sjedjela podalje od gostiju u našoj seoskoj kući u Radekuši, u koju smo izdizali ljeti poslije Đurđevdana. Likovi bjelobrkih komšija iz Lipe, Jabučkog brijega, Kraljeve glavice, Njegulova dola, ostali su mi jasniji u pamćenju nego njihova sumračna sjećanja na pogibije, zatvore, progonstva. Staračka lica su bila ozbiljna kao da najavljuju Strašni sud, ali još više su me se dojmile njihove neobične ruke, sa šakama velikim kao raonik, i ogrubjelom sasušenom kožom izbrazdanom poput hercegovačkog kotrobana.

Priče su – osim onih starca-dječaka Vasa Stevanova, o kontrabandistima, jatacima, žandarmima, Ozni, Skadru, kradljivcima nerandži, tajnim ljubavnicima – bile suhoparne, nedorečene, kao sistem šifri kojim čuvaju neku njihovu tajnu, koja drugo nikome i ne treba, i poslije povratka na Cetinje, s prvim kišama su izblijeđele kao i pastoralni prizori ljetnjih boja i zvukova. Najupečatljiviji dokazi tromjesečnog boravka u Radekuši vidjeli su se u špajzu. Vreće krtole, fadžole, zelja, luka, lješnika, oraha i divljih krušaka, bile su kućne strateške rezerve za duge cetinjske zime. Ipak, jedna stvar u našoj maloj gradskoj kamenoj prizemljuši – koju je otac, prije nego sam se rodio, kupio za pare što ih je dobio od prodaje Ovsine, najvećeg dola u Radekuši, od cijelog rala i po crne buhave zemlje – kako su godine prolazile sve više me povezivala s ljetnjim sjećanjima. Naime, u primaćoj sobi, koja je u produžetku kužine, na glavnom zidu je okačena fotografija – koja predstavlja portret muškarca u bijeloj košulji i džamadanu – s dubokim smeđim ramom. Ista takva slika, samo sa tankim ramom, izvješena je u Radekuši, iznad malog prozora na istočnom zidu kuće.

Prošlo je još nekoliko godina – toliko sam bio porastao da je moja donja vilica bila naspremase donje ivice rama fotografije – dok sam saznao da je to fotografija Dušana Đukanova, moga đeda, očevog oca. Ranije nijesam pitao majku za fotografiju mladog muškarca, jer su u našu kuću od muškog svijeta zalazili samo starci i đeca. Bojao sam se odraslih, još držećih muškaraca. Ne toliko da će meni nauditi koliko majci. Živ nijesam bio od straha u vrijeme roditeljskih sastanaka, jer svi đački roditelji su bili muškarci osim moje Femije. Poslije jednog sastanka krenuo sam s majkom iz škole, a krupan pristali brkajlija, Nikica Zuber, otac mog druga iz druge klupe, pitao me nadmeno, kao s konja: Čiji si ti mali? Pogledao sam majku ispod oka, i rekao mu očevo ime. Moj otac je umro mlad, i beznačajan. Poslije scenske pauze brkajlija je podsmješljivo rekao: Đed ti je bio bastašan čovjek. Zuber nije poznavao mog oca, ni đeda.

Nije mi ni majka spominjala oca i đeda, jer se bojala da bi mogla oživjeti i prenijeti na mene prokletstvo koje Tujoviće prati sustopice već sedam pâsova, otkad ih je prokleo vladika Petar Sveti. Đed je u crnogorskoj narodnoj nošnji – za razliku od mog tankovratog oca, čiju je jedinu sliku majka sačuvala u vojnoj knjižici izdatoj 28. juna 1950. u Danilovgradu – bio naočit i krupan čovjek, velikih tamnih očiju, tankog brka i visokog čela. Kao Klerk Gebl. Muževna slika moga đeda postala je nekako stvarnija, kao da je odjednom izronila iz dubokog vremena, nakon što je grupa mladih kulturnih aktivista u Književnoj omladini Cetinja, sredinom osamdesetih godina, uoči antibirokratske revolucije, počela u romantičarskom zanosu, otkrivati tragičnu istoriju male operetne kraljevine, čija su sjećanja na nju brutalno izbrisali, prvo bjelaši-ujedinitelji a potom komunisti. Daleku povezanost s njima otkrio sam slučajno. Preturajući jednom po sobi tražio sam rodni list, koji je majka zbog nečega, zajedno s mojim drugim dokumentima krila u devet jama. Zavirio sam u njenu sobu, prvi put pošto sam završio osmoljetku, i uzeo providnu plastičnu kesu koja je godinama bila ostavljena u maloj natkasni pored njenog kreveta. Među pismima, razglednicama, krštenicama, odrescima od računa za plaćanje vode i struje, sudskim ugovorima o prodaji zemlje i kupovini kuće, našao sam požutjeli papir formata A 4, na kojemu je ispisano ćiriličnim krasnopisom:

Za pravo, čast i slobodu Crne Gore

SPOMENICA USTANKA

Dušanu Đ. Tujoviću

Gaeta, 6. januar 1921.

Starci iz Radekuše su bili učesnici neuspjelog napada na Cetinje, koji je predvodio Krsto Zrnov, ali sam mnogo kasnije uspio povezati njihove šifrirane priče koje su oni htjeli da sahrane sa sobom. Mnogo kasnije, pošto sam iščitao razne brošure i polemičke tekstove o Božićnom ustanku odgonetnuo sam neka stvarna imena kojima su oni sami nadjenuli nadimke, Đeneral, Serdar, Raspop, Magarica, Pedoguz, Grána, Mećavica, Ćuk, Fiškal, Kaluđer. I Spomenica je pretekla skoro sedamdeset godina samo zbog toga što je svaki papir za majku imao istu vrijednost, bez obzira što je ona na poslijeratnom tečaju naučila čitati i pisati svih trideset ćiriličnih slova. Potpisivala se velikim okruglim slovima: prvo slovo njenog imena F(emija) podsjećalo je na violinski ključ. Neobična tananost linija majkinih krtolastih slova upućivali su na osjetljivost i upornost odocnjelog prepisivača. Ljeti je imala običaj da kratkim jasenovim štapom kojim goni kravu, u pržini ili u žutoj ilovači pored bistijerne, u vrijeme pojenja stoke, ispisuje svoje ime. A zimi je, na niskom otomanu pored šporeta na drva, svako malo i veliko pisano slovo azbuke, ucrtavala s grafitnom olovkom u svoju teku – koju je ljeti držala na vrhu kredence – poput majstora koji su na starim turskim mlincima gravirali znakove arapskog pisma.

Sve listiće, pečatirane kuverte, čak i dvije odlijepljene poštanske markice, vratio sam u providni najlon. Samo sam gaetašku Spomenicu metnuo na stranu. Pažljivo sam postavio jeftini stogramski papir na kuhinjski sto – kakav je služio za pisanje deklaracija i naredbi a ne za diplome i spomenice – plašeći se da bi se mogao raspasti od samog dodira ili svježeg vazduha. Nijesam mnogo držao do porodičnog ugleda, jer sam mislio da su moji preci bili lišeni društvenih počasti. Onda me taj pohabani papir s kraljevskim grbom i s potpisom predsjednika Kraljevske vlade Jovana Plamenca, pokolebao u vjerovanju o potpunoj neznatnosti mojih predšasnika. Premda su bili marginalci, ipak, nijesu bili lišeni onoliko spretnosti i smjelosti koliko je potrebno da bi protok vremena od njih stvorio romantične junake koji nadahnjuju nove gubitnike. Neke porodice s koljena na koljeno prenose gubitništvo kao porodično srebro, i zato sam osjetio bliskost s mladim kulturnim aktivistima. Gubitnici su živopisan svijet. I djetinjast. Ali, njihovo novo romantičko otkrivanje istorije toliko je naivno da ih treba zaobilaziti u širokom luku.

I ovaj rat je bio nastavak neraščišćenih računa iz prošlosti. Postkomunistički nacionalisti nijesu bili sposobni stvoriti nove heroje, niti novu ratnu mitologiju. U Bosni su srpski vojnici pjevali, Svud su straže đenerala Draže, a hrvatski, Evo zore evo dana/evo Jure i Bobana. Crnu Goru je od više sramote i veće pogibije spasila ideološka konfuzija hibridnog jugoslovenstva, srpstva, crnogorstva, četništva, partizanstva, zelenaštva, bjelaštva. Smišljeni nered u organizovanju i ratnim dejstvima rezervista, paravojnih jedinica i regularne vojske, koji su nastupali bez proklamovanog vojnog cilja i objavljenog rata stvarao je dodatnu pometnju u glavama ljudi vaspitavanih na epskoj poeziji i romantičnoj verziji istorije po kojoj smo uvijek mi žrtve raznih okupatora koji hoće da nas porobe i ponize.

U prvim danima rata u Zagrebu vijesti iz Crne Gore su bile šture i nepouzdane. Jer, dok god inteligentniji ljudi ne nauče čitati zvanična saopštenja između redova sve može biti i propaganda i istina, jer ko god nije bio na bojišnici, šesnaest sati je dnevno slušao vijesti s fronta i reakcije velikih sila na ratna događanja. Hrvatska televizija je bila glavni stub odbrambenog rata, još dok su postrojbe Zbora narodne garde, policije i novoformirane vojske bile inferiorne, i neprestalno se povlačile pred jedinicama bivše Jugoslovenske narodne armije. Ratnu propaganda na televiziji je osmišljavao živopisni trio – propagandisti su najživopisniji likovi svakog rata – skupljen s koca i konopca: nekadašnji režiser partizanskih filmova, Antun Vrdoljak, bivši izvršni sekretar Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine, Tomislav Marčinko, i doskorašnji oficir jugoslovenske Kontraobavještajne službe, kapetan korvete Davor Domazet Lošo.

Od početka napada na Dubrovnik prekinute su telefonske veze između Hrvatske i Crne Gore. Najbliži telefoni za komunikaciju sa neprijateljskim teritorijem iz Zagreba su bili recepcija hotela-dvorca u Mokricama, koji je udaljen par kilometara od hrvatske granice i pošta u Brežicama. Na recepciji hotela nije bilo gužve, jer su telefonski impulsi nekoliko puta skuplji od poštanskih, i uz to u elitnom srednjevjekovnom dvorcu s golf igralištem, od ljeta 1991. nije bilo gostiju, osim s vremena na vrijeme neki ekscentrični Englez koji je mogao umisliti da je gospodar vlastelinskog dvora uz samu granicu susjedne države koja je u ratu.

Na pošti u Brežicama se morao čekati red za telefonske kabine. Iz drvenih kabina sa staklenim vratima obično su se čuli glasovi mlađih muškaraca s purgerskim ili dalamtinskim narječjem. U tri ratna mjeseca tri puta sam išao na telefoniranje u poštu, i svaki put sam srio mladog vitkog čovjeka s licem Borisa Pasternaka, koji je razgovarao s bivšim tastom iz Beograda, i uvijek ga jednako molio da mu dadne da se čuje sa svojim malodobnim sinom. Uzalud je cvilio da ovo nije njegov rat, i uvjeravao čika Svetozara, kako je nazivao bivšeg tasta, da još voli svoju Snežanu, i malog Mirka najviše na svijetu. Onda je rekao glasom kojim bi smekšao i kamen: Pita li mali za mene. Dugo se više ništa nije čulo iz susjedne kabine, osim kratkog isprekidanog disanja.

Neki ljudi zbog straha ili samo interesa ubijede sebe da je istinito samo ono što njima ide u prilog. Pritom još kažu da su uvijek mislili i radili ono što sada zastupaju, bez obzira jesu li se u prošlosti javno iskazivali kao ljuti protivnici ideja koje su u međuvremenu pobijedile. Oni ni u čemu ne vide nedosljednost, jer uvijek slijede svoj interes. Posebno je među Dinarcima malo ljudi od srednje ruke, koji nemaju ideju o sopstvenoj izuzetnosti, makar uokviru svoga sela ili plemena, i svaka će vlast u tim krševitim zabitima naći najbeskrupuloznije egzekutore, ali, ukoliko im ne ispuni ambiciju, i najogorčenije protivnike, Rasni primjerci ove crnogorsko-hercegovačko- dalmatinske race najprije se i najviše mogu naći na Terazijama, ispred hotela Moskve, i na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, na takozvanoj špici.

Anči, moja crna kutija, nijednom dok smo subotom pili kavicu kod Čarlija, nije se desilo da ne zna što sam je pitao. Na primjer: Ko je ovaj tip? Ko je gospođa? Odakle je ovaj par? Među likovima koji su subotom bili dio inventara kod Čarlija posebno sam se zagledao u četvrtastu figuru debeloglavog dvonošca kojemu je glava rasla iz ramena a ne iz vrata, i u čijem je hodu i gestikulaciji bilo one samouvjerenosti, sirovosti i navalentnosti tipične za došljake sa južnih strana. Svako malo bih ga poglednuo ispod oka. Ne znam je li me više privlačila njegova šarena košulja drečavih boja ispod sportskog sakoa ili četvrtasto lice s polomljenim nosem i isturenim jagodičnim kostima. On nijednom nije pogledao prema našem stolu. Očigledno je znao odvojiti žito od kukolja: imao je njuh za lovljenje kapitalaca, novih uglednika koji su se isto tako važno šepurili iznoseći svoje tjelesine naočigled općinstva.

Bila je sedma ili osma subota otkad se Anči i ja, tačno u jedanaest sati, nađemo u Čarlija, i tračamo onako bez veze, iz dosade, komentarišemo komade i frajere, i već na samim vratima kafea me startovao onaj bezvezni bezvrati tip s nosom Giba Mandića, najružnijeg boksera u SFRJ. Pravio se da ne vidi kako ga bijelo gledam. Bio je pretjerano srdačan. Kaže da nije znao dosad da smo zemljaci, i posebno bio oduševljen kad su mu rekli sam krupije u Interkontiju. Potpuno je ignorisao Anči, možda zbog osvete što je njihovom zajedničkom poznaniku, bivšem državnom odvjetniku Olujiću, rekla da je ovaj krivonosi kirurg potpuni idiot. Anči je dobar psiholog, iako je glumica epizodnih uloga: sve što mi je rekla o bilo kome obistinilo se, već na prvu loptu. Zaista, od svega što je debekožac natrtljao samo je prva rečenica bila suvisla i istinita. Ja sam Rade Pešić, hirurg-urolog na Rebru. Ovo hirurg-urolog na Rebru, kazao je kao da je prijestolonasljednik Harsburške dinastije, i odmah rekao prvu masnu, lako provjerljivu laž, da je on lično operisao prostatu bivšem predsjedniku jugoslovenske Vlade Anti Markoviću, iako je bio samo jedan od asistenata doktora Vodopije iz Slovenjgradeca. Da bi me potpuno oborio s nogu još se pohvalio da živi vrata u vrata sa Smiljanom Runjićem, šefom Službe za zaštitu ustavnog poretka. Tek toliko da znam da se ne treba zajebavati s njim. Moram ti reći u povjerenju da će Amerikanci granatirati Slobodana Miloševića u njegovoj spavaćoj sobi kao nekad Gadafija. Još da znaš neće proći ni deset dana dići će se ustanak u Crnoj Gori protiv velikosrba. Crnogorci su viđeli da su prevareni. Jedan kompletni bataljon je dezerirao kod Cavtata i prešao na hrvatsku stranu. To se još taji, ali objaviće se ubrzo.

Hirurg-urolog je tobožnje tajne o kojima nijesu ništa znali britanski ataše za štampu i dopisnici Sienena, rekao toliko glasno da ga je moglo čuti pola kafea. Pomislio bih da je potpuno neuračunljiv da mi nije Anči kazala da je gospon Pešić, tada drug Pešić, bio u dva mandata član Gradskog komiteta u Zagrebu, i to u vrijeme najokrutnije partijske čistke i progona učesnika hrvatskog proljeća. Hirurg-urolog je, poput većine Crnogoraca u Zagrebu, koji su partijskim dekretima poslati da uče visoke škole, bio lojalan Titovoj Jugoslaviji, bez koje ovi gorštaci vjerovatno ne bi stigli dalje od Cetinja. Zagrebački Crnogorci su odlično prosperirali u Zagrebu, možda još bolje nego njihovi sunarodnici u Beogradu, jer ih je bilo manje, i svi su imali fakultetske diplome. Pričalo se da je u vrijeme socijalizma među dvije i po hiljade zagrebačkih Montenegrina bio samo jedan – vozač kamiona – koji nije imao službeničko ili direktorsko zvanje. Nestanak Jugoslavije je za njih bio nalik smaku svijeta. Izgubili su se u vremenu i prostoru: cijeli jedan svijet, istorijski i politički, s kojim su se identifikovali nestao je preko noći. No, hirurg-urolog nije bio od onih koji će se žaliti na zlu sudbinu i tonuti u očaj i mistiku. Odmah se latio pera i u pismima čitalaca u Vjesniku, tražio da se njegovi sunarodnici javno distanciraju od srbočetničke politike koju podržava i marionetska vlast u Podgorici , s jednakim pravdoljubivim gnjevom kao što je poslije Karađorđeva napadao Savku i Tripala.

Hirug-urolog je seljačkija i iskvarenija verzija Pavla Savića, koji je još u doba komunizma simpatisao politiku hrvatskog proljeća, i istinski vjerovao, kako je govorio, u crnogorski kulturni i nacionalni preporod. S druge strane, hirurg-urolog je obožavao Jugoslaviju, jer da nije bilo te velike države, on, čiji je otac s četnicima odstupao do Celovca, Zagreb ne bi vidio ni u jednoj varijanti, pa sve da je i sâm Draža pobijedio. Ali, pošto je Jugoslavija već nestala, bilo mu je svejedno hoće li se Crnom Gorom vladati s Dedinja ili iz Cetinja. Jedina briga mu je bila da nekako zabašuri komunističku prošlost. Što je više psovao četnike i jugonostalgičare činila mu se sopstvena prošlost nestvarnija, kao da nestaje zajedno s bivšom državom. A onda se, kao zainat ispred lifta, kao demon odnekud pojavljivao susjed sa prvog kata, bivši načelnik šeste uprave republičke Udbe, Stipe Šimurina. Nije ga toliko mučilo što ga blijedi mršavi Dalmatinac gleda kao govno, samo što ne zatvori nozdrve s dva prsta, nego se bojao da bi bivši policajac – jednom policajac uvijek policajac – mogao nekoga podsjetiti o tome da je Rade Pešić godinama salijetao i vukao za rukav Mitra Šijana, Tuđmanova isljednika, koji je sadašnjeg predsjednika Hrvatske, u Upravi Udbe na Zrinjevcu, lenjirom tukao po prstima.

Hirurg-urolog bi zaista utripovao da su svi u vrijeme opšte pometnje i masovnog presvlačenja iz komunista u nacionaliste, zaboravili njegovu ulogu u Gradskom komitetu i prijateljstvo sa omraženim udbašem, da mu neki đavo nije odredio ovog sivog tipa – koji poslije prijevremenog penzionisanja satima svakodnevno šeta sâm, kao duh, oko Jarunskog jezera – za najbližeg susjeda od kojega se nije moguće skloniti. Nekako bi vremenom i smetnuo s uma bljedolikog udbaša da nije noću skakao iz sna obliven ledenom vodom. Srce mu je udaralo pod grlom, i čnilo mu se da su mu sljepoočnice stegnute mengelima. Trebalo je da prođe nekoliko minuta, dok mu se smiri puls, dok ne shvati da je u svom krevetu a ne u nekom smrdljivom podrumu, i da je susjed Šimurina penzioner, kojega nove Tuđmanove služba gledaju kao izdajnika, okorjelog titoistu koji bi novu Hrvatsku popio u čaši vode. Ipak, san je bio strašan, jer se doimao stvarnim, tačnije kao predskazanje stvarnosti. Šimurina ga je sadistički mučio: rekao mu da drži ispružene ruke na stolu, i kad god bi nešto zamucnuo ili rekao ne znam krvnički ga je udarao lenjirom po vrhovima prstiju. Isljednik je ispitivao prirodu bivših hirurgovih veza s Partijom i Udbom, a onda mu je saopštio da više neće biti šef hirurgije, i da će se u njegovu vikendicu u Jadranovu useliti jedna izbjeglička porodica iz Vukovara.

Rade Pešić je izgledao tvrđi nego što je ustvari bio. Znao je da su snovi gluposti, ali poslije svake noćne more njega je tri dana i tri noći boljela glava. Počeo je sumnjati da bi ga zaista mogli uhapsiti. Ako ni zbog čega drugo onda zbog njegovog četvorosobnog stana na Jarunu i vikendice u Jadranovu. Što ga je bilo više strah postajao je sve brbljiviji i navalentniji. Svakodnevno je zatrpavao redakcije pismima, I naveče je obilazio patriotske javne skupove, posebno tribine na kojima su besjedili desničari, nekadašnji emigranti i robijaši, Marko Veselica, Šime Đodan, Nikola Štedul, Dražen Budiša…

Vjerovao bih da su marifetluci i fantazije Rada Pešića i Pavla Savića tipična montenengrinska kombinacija pokvarenosti i ludila da nijesam kod Drageca i u kavani hotela Dubrovnik upoznao i druge emigrante: stare ustaše i haesesovce koji su se vratili u domovinu nakon prvih višestranačkih izbora. Među njima je bilo iskusnih, inteligentnih ljudi, prizemnih strasti i hladnog uma, ali ipak lakovjernih i naivnih kad je u pitanju domovinska politika. Bilo je očigledno da i lukavi i svim bojama premazani emigranti poslije određenog vremena polako gube kompas: sažima im se i izvitoperuje vidno polje dok pogleduju prema zemlji svog rođenja. Zavičaj postaje utopija, obećana zemlja, lišena realne distance: jednom se doima preblizu a drugi put predaleko.

U vremenima velikih pometnji, stradanja i nereda malo ko se sačuva napasti da ne utone u plitki sentimantalizam domoljublja. To jest, u solidarnost u banalnostima i zločinima radi viših ciljeva. Bojao sam se da bi i mene mogao zakačiti virus tobožnjih istjerivanja narodnih prava, i zato ni s kim na Cetinju nijesam imao redovne telefonske seanse, osim s majkom i Surim. Majka se na telefon javljala uvijek poslije prvog zvona, kao da ništa drugo nije radila nego je čekala kad ću se pozvati. Pričali smo kratko, i uvijek isto.

– Kako si?

– Dobro. Kako si ti.

– Dobro sam. Što ima novo?

– Ništa.

– Dobro. Javiću se opet. Idućeg mjeseca.

– Neka je Bog s tobom.

Onda sam zvao Surija. On je kao i uvijek bio željan priče. Sâm je pitao i odgovarao. U želji da što više kaže prije nego mi istekne uplaćeni kredit na govornici, brzao je, gutao riječi, pričao nepovezano. Skakao je s političke situacije, izbora, antiratnih mitinga, Arkanovog nalaganja badnjaka s Amfilohijem dok su njegovi ljudi s dugim naoružanjem virili iza prozora Cetinjskog manastira, Šešeljevih prijetnji da će doći sa svojom paravojskom i da neće na Cetinju ostaviti kamen na kamenu, do toga što ima novo u pjaci: o nastajućim gradskim mangupima koji ne znaju sastaviti prostoproširenu rečenicu, o novom duplo mlađem ljubavniku legendarne mame Huanite, žene komercijalnog direktora Oboda, o tome ko s kim više ne pije kafu zbog politike, i najviše o sve češćim oružanim obračunima u glavnoj ulici. Niko nikoga ne može očim viđet. Nastala je velika glad. Sto maraka su pravo bogatstvo. Prosječna plata je tri-četiri marke. Ovo je najveća inflacija u istoriji. Šverc je postao jedina privredna grana, i kontroliše ga policija. Vlast oće da potpuno sjebe Cetinje, zbog opozicione politike. Zbog zalaganja liberala za samostalnost. No, momci su se držali zajedno dok nije KOS preko Dilingera uvalio žuto. Sad je čisto malajsko ludilo u gradu. Svako malo neko potegne oružje. Ovdje se gine kao na frontu. Našmrkaju se, stave pištolj za pâs, i pucaju iz čista mira. Najviše ih je ginulo samo zbog pitanja: Što me gledaš.,, Bez veze. Čista katastrofa.

Prvo vrijeme poslije bjekstva iz Cetinja javljao sam se svakog prvog u mjesecu, ali od početka neobjavljenoga rata i masovne mobilizacije prorijedio sam telefonske pozive, na mjesec i po, ponekad je prošlo i dva mjeseca da nijesam okrenuo telefon s cetinjskim predbrojem. Čak i kad sam bio u Rimu ili nadomak Crne Gore, s albanske strane Skadarskog jezera. Svaki razgovor s majkom i Surijem je postao težak, kao olovo. Kad sam spuštao slušalicu osjećao sam neku guku u ožičici, kao da sam progutao sirovu krtolu. Ne znam je li me više mučila majkina nemuštost ili Surijeva glagoljivost. Suri je pretjerivao. On je istina kozer i pričalica, umije karikirati do besvijesti, zbog naivne potrebe da zabavi društvo. Ipak, nije lažov, mitoman. Bio sam uvjeren da je dosta toga tačno što je ispričao, ali sam htio sve to potisnuti u najdalju fioku, barem dok mi ne zastari zatvorska kazna. Jer, bez legalnih papira i povlačenja potjernice crnogorske policije, koja bez obzira što je zemlja izolovana i pod sankcijama međunarodne zajednice, vjerovatno održava neku komunikaciju s Interpolom, i zato moram stalno spavati s jednim otvorenim okom.

No, svaki put sam u mimogredu, u čekanicama, kafeima, restoranima, graničnim prijelazima, tobož nenamjerno naćulio uši na pomen Crna Gora, Montenegro, Maljitezi, iako je moje osjećanje zavičaja mnogo uže od inače uskih međa u kojima se prostire teritorija ove zemljice. Nerijetko sam se pitao gledajući ljude koji nijesu samo urlali u odbranu nacionalnih prava s ciljem da nekompaktnu zemlju emotivno povežu, nego su riskirali i sopstvene živote, nije li moja apolitičnost – ranodušnost na ideje jugoslovenstva, crnogorstva, srpstva, hrvatstva – uzrokovana dubljom psihosocijalnom patologijom. Iščitavajući Kanetijevu Masu i moć, shvatio sam da se u pretpolitičkim društvima, u kriznim vremenima, samo čudaci i ekstremisti ne identifikuju s opštim kolektivnim zabludama. Lenjinova pouzdanica Aleksandra Kolontaj nije se mogla načuditi zašto su njemački socijaldemokrati glasali za ratni budžet cara Vilhema, i bila je prosto zgranuta kada joj je jedan od njih prebacio: Što će Ruskinja u zgradi Rajhstaga.

Aktivno protivljenje ratu je politički stav, dok je ravnodušnost svojevrsno otpadništvo. Ipak, moj antiratni stav nije bio ideološki, ali ni malograđanski, lokalpatriotski, iako prostor s kojim sam se identifikovao nije sezao mnogo dalje od vidokruga s Jezerskog vrha u vedro majsko jutro. To je, prije svega, apolitični amalgam osobenjaštva i lokalnog plemenskog mentaliteta. Plemensko osjećanje svijeta se temelji na mentalitetu i geografiji. Geografija plemena je još kompaktnija od mentalitetske osobenosti. Više je intuitivna nego imaginarna. I zato sam više bio osobio krajolike koji su nalik katunskom kamenom moru, na primjer, Trebinje, Mostar, Ston, staru tvrđavu Rozafu, nego neke prostore u sjevernoj i južnoj Crnoj Gori.

Pozvonio mi je je telefon u hotelskoj sobi, u devet zora, iako su recepcioneri imali strogo naređenje da niko ne uznemirava krupijee iz kazina prije dva sata popodne. Zatvorenih očiju sam prstima opipavao mjesto gdje se nalazila telefonska slušalica, iako nijesam znao ni gdje se nalazim. Otvorio sam jedno oko plašeći se probadajućeg bola u korijenu nosne duplje. Crveni telefon je i dalje zvrčao, i pošto sam pored aparata na natkasni zazro bijeli listić na kojemu su bili brojevi hotelskih servisa namah sam se razbudio, i pomislio da je ovo neplanirano buđenje zbog toga što je u jutarnjoj smjeni neki pripravnik koji još ne zna užance krupijea. Ili još gore, recepcionere je isfolirala neka propalica, koja je sinoć tapirana u kazinu, da smo se tobož dogovorili za jutarnji sastanak, ne bi li mi ovako bunovnom na brzaka uzeo samo sto maraka za klopu i cugu, dok mu stigne lova.

Ovdje Strašo Simović, Pavle Savić Vam je poslao jedan koverat. Javio se glas koji je zvučao nekako svečano, slavodobitno, poput nekadašnjeg voditelja Televizije Beograd Miće Orlovića, u neobičnoj cetinjsko-purgerskoj varijanti. Nešto sam promumlao, s namjerom da mu kažem da nije u redu da me budi tako rano ako već niko nije mrtav. Ali, odustao sam, jer svejedno danas više neću ponovo zaspati ni s duplom dozom bensadina.

– Ostavite to na recepciji. Uzeću kasnije.

– Pavle mi je rekao da Vam ga lično predam.

– Dođite onda popodne.

– Doći ću u četiri i po. Poslije radnog vremena.

– Važi, Do viđenja. – Slušalica od telefona je skliznula pored kušina.

Kad sam se probudio nijesam znao koliko je sati. Nekako sam odbauljao do kupatila, i u ogledalu sam vidio lice dvadeset godina starije od moga godišta. U posljednje vrijeme, kako sam zamijenio noć za dan, često mi se prekidao film, i više nijesam bio siguran da li se nešto dogodilo danju ili noću. Posljednje čega sam se sjećao dok sam nanosio kremu na suvo izbrijano lice bio je sinoćni uobičajeni zapisnik o sravnjavanju žetona i keša prije zatvaranja kazina. Jutarnjeg razgovora sam se dozvao tek pošto sam ispio prvi gutljaj espresa u kavani s lijeve strane od recepcije. Ustvari, nijesam bio siguran, pa da me ubiješ, jesam li to sanjao ili me neko zaista jutros tražio telefonom.

Onda se nekako u isti čas, u pratnji mlade dugonoge recepcionerke pojavi omaleni crnomanjasti čovjek, i pruži mi kuverat sa logom Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Bio je užurban. I pretjerano ljubazan. Ovo ti je poslao Pavle. Više me nije persirao. Zagledao sam ga malo bolje: novi Pavlov poštar neobično liči na Nagiba Mahfuza, Egipćanina koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Bio sam zatečen, jer se s Pavlom nijesam čuo ni vidio još od decembra devedeset druge – skoro će cijela godina – kad sam nosio u Skadar njegovu pošiljku za Liberalni savez. Valjda ga je bilo sram da mi se javi, jer su liberali na izborima umjesto četrdeset posto, koliko je on predviđao, dobili dvanaest procenata od broja izašlih birača. Uzeo sam smeđi kuverat na kojemu je debelim flomasterom crvene boje pisalo moje ime a na poleđini velikim štampanim slovima: Pročitati obavezno!!!

Bio sam toliko nestrpljiv da nijesam kuverat odlijepio nego ga bučno otcijepio duž jednog ruba. U kuverti je bila fotokopija obimne reportaže novinara ljubljanske Mladine, Primoža Hudolnika, o Crnoj Gori. Ispod fotokopije je složen prijevod teksta na hrvatski jezik, otipkan komjuterskim slogom na papiru A 4. Ispod naslova, Mitski grad nije poklekao, u donjem redu je naveden izvor i datum objavljivanja, Mladine, 26 rujan 1993. Pomislio sam da će ovo opet biti novi Pavlov štos da me pripitomi i po drugi put uvuče u neku svoju nebulozu. On je prije svega bio cinik koji je razumio stvarnost, ali je priznavao samo onaj njen dio koji je odgovarao svijetu njegove mašte. No, čim sam uzeo tekst zaboravio sam na Pavlove motive. Novinar Hudolnik je preko Beograda – gdje je intervjuisao Crnogorce Radoja Kontića, predsjednika Savezne vlade, i penzionisanog generala, Jova Kapidžića, jedinog iz plejade beogradskih titoista koji je svoje nekadašnuje saborce iz proleterskih brigada nazvao Miloševićevim slugama I kolaborantima s kriptočetništvom – došao u Crnu Goru da upozna slovenačkog čitaoca sa prilikama u manjoj republici koja je postala satelit velikosrpske politike. Iz uvoda teksta bilo je očigledno da dobro poznaje, ne samo odnos političkih snaga, nego i društvo, kulturu, ekonomiju, i istorijske probleme između Crne Gore i Srbije, koji se ciklično ponavljaju. Reportaža je pisana pitko i na momente duhovito. Ali stilski neujednačeno. U prvom dijelu zapažanja su mu bila oštrovida i pomalo cinična. Hladno i nepristrasno je slikao balkanske atavizme – surovost, licemjerje i udvorištvo: sve do dijela teksta o Cetinju, koji bez postepenog prelaza, postaje euforičan – poput slovenofila izvanjaca koji su u podlovćenskom gradiću boravili u 19. i početkom 20. stoljeća – i dobija baršunasti visokoparni ton. Pasaže o Cetinju neko je, u hrvatskom prijevodu, podvukao crvenom hemijskom olovkom.

Ovaj gradić od svega petnaest tisuća žitelja, stara je prijestonica i stoljetni simbol crnogorske nepokornosti. Više od sto pedeset godina, od progona islamiziranih Crnogoraca početkom 18, stoljeća, koji je opjevao Njegoš u svom Gorskom vijencu, do konačnog ukidanja hatišerifa u Srbiji 1863. godine, Cetinje je bilo jedino slobodno mjesto sa kršćanskim stanovništvom na Balkanu i na cijelom jugoistoku Evrope, koje nije polagalo račune Osmanskoj imperiji, Veneciji ili Austriji. U doba socijalizma Cetinje je izgubilo svoje stoljetno historijsko i političko značenje. Republička birokracija se 1954. preselila u Titograd, novi glavni grad koji je poslije rata dobio ime po maršalu Josipu Brozu Titu, a stara prijestonica je postala poznata po elektroindustriji Obod, koja je uz Gorenje bila najveći prozvođač frižidera u Jugoslaviji. Cetinje je do prije desetak godina uvozilo radnu snagu sa sjevera Crne Gore, i imalo najviše radnika u odnosu na broj stanovnika u cijeloj jugoslovenskoj federaciji. Danas su rat i sankcije opustošile privredu, i od predratnih deset tisuća uposlenika na socijalnoj skrbi nisu samo oni u općinskim službama i nacionalnim kulturnim ustanovama.

Ipak, siromaštvo i manipulacije specijalista za psihološki rat nije slomilo borbeni gorštački duh i ponos o kojemu su pjevali Puškin, Tenison i Malarme. Na početku pohoda na Konavle sa Cetinja je bilo više dobrovoljaca nego iz ostalih crnogorskih gradova. Ali, kad su cetinjski dragovoljci vidjeli da ustaše nisu napali Debeli brijeg, i da ih je umjesto crne legije, Kurda i zengi na Dubrovačkom primorju, osim šačice lokalnih redarstvenika, dočekala samo nejač, starci, žene i djeca, koje su rezervisti JNA planski prognali, kuće im popalili i vinske podrume opljačkali, većina je posramljeno napustila bojišnicu. Poslije samo dva mjeseca neslavnog bojovništva na cetinjskom Dvorskom trgu stvoren je najmasovniji antiratni pokret u bivšoj Titovini, koji se pročuo pokajničkom pjesmom: Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče.

U tom opštem moralnom beznađu pljački, progona i zločina protiv civila, Cetinjani su još jednom, s najvišom ocjenom, položili ispit ratne etike. Obični ljudi, radnici, slovoslagači u tiskari i muzejski kustosi pobunili su se protiv ratne pljačke, i odbili prisvojiti privredna i umjetnička dobra koja je vojska zaplijenila u Konavlima. Radnici tiskare Obod, najstarije u Južnih Slavena, koja još datira s kraja 15. stoljeća, nisu htjeli uzeti, ni pod prijetnjom vojnim sudom, nove strojeve za četverobojnu štampu. Cetinjski su muzeji pohranili opljačkane umjetnine, među kojima su i slike Vlaha Bukovca, nekadašnjeg dvorskog slikara crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša, ali ih nisu uvrstili u stalnu muzejsku postavku. Saznajemo da su samoinicijativno preko jednog crnogorskog kipara koji živi u Ljubljani, posredno stupili u vezu s ravnateljom muzeja u Cavtatu, kako bi se umjetnine vratile starim vlasnicima.

U rujnu su na Cetinju dani topli a noći iznenađujuće hladne: ljetnje bašte su u prijepodnevnim satima još prepune mladih dokonih ljudi, kao i u drugim srpskim i crnogorskim gradovima. Ali, po svemu ostalom netko tko još nije ovladao kompliciranim balkanskim zemljopisom ni po čemu ne bi mogao zaključiti da se nalazi u gradu koji je sastavni dio federacije kojom željeznom rukom vlada Slobodan Milošević. Cetinje je glavno uporište Liberalnog saveza, stranke koja zastupa ideju crnogorske nezavisnosti. U Njegoševoj ulici su izvješene crvene zastave sa starim grbom srednjevjekovne dinastije Crnojević, kao i stara ratna zastava sa malteškim križem u sredini. Nema nijedne trobojke koja je zvanična zastava Republike Crne Gore i Savezne Republike Jugoslavije. Ipak, najdojmljiviji je odabir muzike koja se iz moćnih zvučnika prenosi cijelim gradskim središtem. Iz dva lokala, Londona i Gaete, koji su samo desetak koraka udaljeni jedan od drugog, miješaju se glasovi Marka Perkovića Tompsona i Dina Merlina. Čavoglave i himnični stihovi posvećeni braniteljima Sarajeva su pjesme prkosa. Tompsonova pjesma koja poručuje “bando četnici stići će vas naša ruka i u Srbiji”,u cetinjskom kontekstu je najviše osveta velikosrpskoj politici zbog ponižavanja Crne Gore.

U Gaeti, kafeu koji nosi ime talijanskog gradića, u kojemu je poslije Prvog svjetskog rata bila stacionirana preostala vojska koja je ostala lojalna protjeranom kralju Nikoli, dominiraju fotografije crnogorske kraljevske porodice, i generala Krsta Popovića, komandanta ustanka protiv srpske okupacije 1918, Vlasnik lokala Bobo Bogdanović, markantni krupni trideset petogodišnjak, jedan od vođa indipendističke omladine, bivši rukometaš Lovćena, koji je jedno vrijeme igrao i u Italiji, posebno je postao srdačan kad smo rekli da smo novinari iz Slovenije. Morali smo probati crnogorsku lozu, a onda su nas konobari poslužili njeguškim pršutom i sirom, koji su sličnog okusa kao drniški pršut i lički sir: “Probajte, Ne valja piti na gladan stomak. Ovu lozu držim za specijalne goste”, srdačno me lupio po ramenu domaćin, i pohvalio mi se da je prijatelj s Istokom Pucom.“Ja volim Slovence. Vi ste se izborili za slobodu. Ali, molim te napiši ovo: Cetinje nije palo. I neće nikad pasti u ruke četnika. Vidjećete, neće dugo proći i opet će se ovdje razviti barjak crnogorske slobode.

Straša Simovića više očima nijesam vidio. Ni Pavle Savić mi se nije nijednom glasnuo. Možda je tekst iz Mladine bio samo mamac da vidi hoću li ga potražiti u kavani Gavele ili mu ostaviti poruku na telefonskoj sekretarici. Nijesam bio više ljut na njega, ali jednostavno smo nas dvojica ispričali sve priče. Njemu je razgovor inače služio kao alat da stigne do nekog cilja, a meni je brbljanje bilo krajnje neispirativno, jer sam unaprijed, sa velikom vjerovatnoćom, mogao pogoditi njegove teme, čak i redosljed rečenica našeg mogućeg razgovora. Uostalom, on je preko Straša samo pustio buvu , i pošto nije bilo odgovora vjerovatno je već digao ruke od mene, jer je konačno shvatio da sam na svoju ruku, pomalo opičen. Pavle drži da su ljudi poput mene, smušeni i često nepredvidljivi, i da je na njih glupo trošiti vrijeme. Ukoliko ih ne može upotrijebiti jednokratno. Kao potrošnu robu.

Gotovo sam bio zaboravio Pavla Savića, i tekst o Cetinju novinara Hudolnika. I onda slučajno – ako slučajnosti postoje – dok sam u posebni kufer pakovao knjige i bilješke, iz velikog rokovnika tamnih korica ispala je fotokopija teksta iz Mladine s zamućenom fotografijom iz Gaete, na kojoj su u prvom planu autor teksta i vlasnik kafane. Novinsku kopiju sam vratio u rokovnik, i složio ga s još tridesetak knjiga, koje sam svud vukao sa sobom, ako neki talisman, koji će me čuvati od urokljivih očiju, ali i od sumnjičavih graničnih policajaca, koji osobe s knjigama smatraju zanesenim i bezopasnim.

Vratio sam se prvog maja 1999, na isti datum kad me prije deset godina, preko Crne grede, ispred nosa narodne milicije, u gepeku starog volva, zajedno s bidonima za rakiju, prokrijumčario Surijev ujak Savo Jablan, koji je svaki dan poslije radnog vremena išao u svoj vinograd u Dobrskom selu. Dugo je kod mene sjećanje na Surijevog ujaka ostavljalo neki nejasni osjećaj istovremene zahvalnosti i bijesa. Bez ijedne riječi pristao je da me prokrijumčari iz Cetinja do željezničke stanice u Virpazaru, ali me nije htio izvaditi iz gepeka koji je užasno smrdio na rakiju i stajsko gnojivo, cijelu uru i po, sve do nadomak Vira, pošto sam počeo lupati nogama u debeli švedski lim. Povrh svega, na raskrsnici s glavnog puta prema Riječkoj nahiji i Crmnici drski seljak je zaustavio auto ispred milicijske patrole, izašao iz kola ponudio im da zapale cigar duvana, i s njima ćakulao, učinilo mi se cijeli kvarat od sata, o vremenskoj prognozi, Dejanu Savićeviću, kosovskoj iredenti. U jednom času sam pomislio kako se Surijev ujak kvarno smijulji i milicioneru pokazuje prstom na gepek u kojemu sam ležao ošamućen od straha i opojnog mirisa loze i kravlje balege. Ipak, vremenom je, kako je miris stočnog izmeta čilio iz nozdrva, moj bijes tinjao. To je bio tipični cetinjski crni humor koji je ponekad duhovit, svima osim onome ko je žrtva zajebancije. Ipak ću strika Sava , čim se vratim na Cetinje, stimati s jednom štekom marlbora. Jer se on jedini našao pri ruci, dok su se svi mangupi iz Ivanbegove izgubili u vidu magle plašeći se da bi ih neko mogao povezati sa mnom, pošto je bio pukao glas da je Gula umro u bolnici od izliva krvi u mozak.

U aprilu 1999. granica na Debelom brijegu je bila otvorena samo za humanitarnu pomoć, novinare i crnogorske zvaničnike koji su odlazili u svijet preko dubrovačkog aerodroma. Ulazak u Crnu Goru na granici je kontrolisala policija, a iza nje Miloševićeva vojska koja je svakog izvanjca gledala kao mogućeg agenta NATO pakta. Vojska i policija su se na momente gledale preko nišana, jer su prvi ratovali protiv Zapadne alijanse a drugi su proglasili neutralnost u ratu. Suri mi je javio da je između policije i vojske najviše zategnuto na granici s Hrvatskom zbog mnoštva kamiona humanitarne pomoći i obezbjeđivanja koridora za česte odlaske Mila Đukanovića u inostranstvo. Opet sam iz Hrvatske za Crnu Goru morao preko Dubrovnika, Barija i Skadra.

Ovaj put je more bilo mirno. Taksista koji me vozio od dračke luke do Rozafinog grada bio je ćutljiv. Ličio je ne neku veliku ribu koja se neprestalno znoji. Na ulazu u Skadar sam mu rekao da vozi u Rozafu. Ali, hotel je bio zatvoren zbog renoviranja. i na ulazu u tvrđavu sam izdaleka zazro velike skele. Zaustavili smo se u glavnoj ulici ispod plavog panoa ukrašenog žutim zvjezdicama na kojemu piše EUROPA. Restoran nije bio ćumez poput ostalih balkanskih lokala sa zvučnim imenima. Naprotiv, vas je šljaštio od mermera. Statusnog simbola skorojevića. Nigdje se tako upečatljivo ne vide simboli moći kao u vremenima kad jedno društvo ili njegova dominantna klasa ubrzano propada. I u Skadru su, između preskromnih zapuštenih socijalističkih zgrada niknula velika zdanja ovdašnjih švercera nafte, s čudesnim kulama i lavirintima, kao iz Hiljadu i jedne noći.

I u Montenegru se sigurno sve promijenilo, pomislio sam. I Surijev glas na telefonu postao je drugačiji. Kao da je odebljao od hladne vode ili iznenadne važnosti. Kaže da je postao rezervni milicioner. Mislio sam u prvi mah da nijesam dobro čuo i molio ga da mi ponovi: da stvari nijesu toliko ozbiljne, da ne padaju bombe iz aviona, i da toliko uniformisanih ljudi ne reže jedni na druge, upišao bih se u gaće od smijeha. Jer niko nije pravio toliku sprdnju na račun milicije kao Suri. Ipak, bio sam nervozan kao pas. Ne toliko od straha, jer kao što sam devedeset prve imao špuriju da će biti velika kasapnica tako mi je sad nešto govorilo da će sve završiti dobro. Predosjećanje je varljivo, ali u unutrašnjem ratu je pouzdanije od logičkih pretpostavki i brojnih vojnih i političkih analiza. Svaki unutrašnji rat izmiče logici i iskustvenoj analizi. Jer su osnovni pokazatelji na kojima se gradi svaka racionalna misao protivrječni i nestalni. Na primjer, Milošević je lud, ali ne toliko da će dok ratuje s Albancima i NATO avijacijom otvoriti još jedan front u Crnoj Gori. No, ukoliko neki pijani vojnik ili policajac okrene automat prema drugoj strani više niko neće moći vratiti vraga u bocu. Kad jednom padne krv među Crnogorce i pokrene se kolo osvete onda će se sigurno sljedećih pedeset godina prežati i preganjati da vrate jedan drugome milo za drago.

Više me od ratnog stanja onespokojavao susret s majkom. Zamišljao sam da je ista onakva kakvu sam je ostavio. Moja majka nije starila kao druge, ali čini mi se da nikad nije bila mlada, iako je pamtim u vrijeme kad nije imala više od dvadeset pet godina. Uvijek je nosila crnu krpu na glavi vezanu iza vrata što je još više isticalo njene velike zelene oči. Ona je uvijek bila na nogama i u nekom poslu, osim dok spava ili kad sjedi u doba ručka, a jela je brzo, kao da će joj neko oteti zalogaj. Majka je koščata, visoka preko metar osamdeset, s isturenim jagodicama i snažnim ručnim zglobovima. Na njenim kostima nema ni toliko mesa da bi se i gavran mogao ugostiti. Nije se umarala od fizičkih napora, i hodala je nečujno, kao po vodi. Ona je stalno bdjela nadamnom, ali među nama kao da je bio neki zid, istina providni, da gledamo jedno drugo. Ne pamtim da me majka svih ovih mojih svjesnih godina pomilovala, osim pogledom. Možda se bojala da ću se razvuć, postati mlitav, ženskast. Ona je najviše od svega mrzjela ženskost, ženski rod u cjelini. Kad se nekome rodila kćer rekla bi: Dobio je pišulju. Majka je zazirala od muškog svijeta, crvenila je u licu u razgovoru s nepoznatim muškarcem, ali se divila muškom rodu. Žensko dijete je prokleto. Ono je tuđa večera. Vas vijek nekome služi, čuo sam jednom kako se povjerava tetki u kužini. Ipak, uželio sam se majke: znam da me neće zagrliti, iako bi to htjela više od svega na svijetu.

Konačno se pojavio Surijev čovjek.

– Oprostite što kasnim. Put je grozan. – Zanosio je na malisorski. Bio je Malisor.

– Ja sam Ljuca Đokaj. – Predao mi je pasoš sa plavim koricama na kojemu piše SR Jugoslavija.

Prvi put sam vidio pasoš nove dvočlane federacije s neobičnim grbom na koricama. Bijeli orao Nemanjića na čijem trbuhu su u četiri kvadratića, s lijeva udesno dijagonalno utisnuti četiri polumjeseca ili ognjila, koje neki čitaju i kao četiri s, i s desna ulijevo venecijanski lav sa starog grba Crnojevića. Kakva država onakav grb. pomislih. U pasošu su upisane sve moje generalije s godinom i mjestom rođenja, jedinstvenim matičnim brojem. Jedino je ostalo da se na posljednjoj stranici svojeručno potpišem. Suri je dobro avanzovao u posljednje dvije godine, otkad se vladajuća stranka odvojila od politike Slobodana Miloševića. Karte su se još jednom izmiješale, jer je lider konvertovane vlasti Milo Đukanović pružio ruku indipendistima, dojučerašnjim političkim protivnicima, koji su se takođe međusobno raskolili. Jedni su Đukanovićevu ruku prihvatili kao dar s neba, dok su drugi, po cijenu da ostanu vječita manjina, smatrali da samo lider liberala Slavko Perović treba da predvodi borbu za nezavisnost. Suri nije bio baš stručnjak za visoku politiku, ali nije mu niko mogao prodavati muda za bubrege. Bilo mu je dosadilo vječito arlaukati po trgovima dok se drugi pune u dilovovima s vlašću. Jebe se Slavku za sve nas, pa i za Crnu Goru, ukoliko ne shvata njegovu genijalnost. To je tipična šizofrenija montenegrina, Posredno mi se pravdao, u posljednjem telefonskom razgovoru, zašto je se udružio s onima koji su ga do juče progonili. Jedino Milo ima šansu da napravi državu. Mi smo sami, iz opozicije, mogli ovako blejati sto godina. To je bila čista utopija.

Da se Suri dobro uklopio u nove tokove najbolje sam vidio po tome što mi je uspio srediti regularne papire, iako imam kriminalni dosije. Našao je kod Femije jednu staru fotografiju za ličnu kartu, a na kartonu s mojim ličnim podacima u MUP-u stavio je svoj otisak prsta. U najpropalijoj državi za takvu uslugu treba velika veza, do samog vrha policije. Suri je uvijek volio da posreduje, da napravi uslugu ako ga ne košta i crnom ciganiniu, ali se teško odvajao od svoje love. Ipak, uspio je nekako obrlatiti i albanskog graničnog policajca, koji je na prvoj praznoj stranici mog pasoša utisnuo ulazni pečat Hani Hotit.

Malisor je jak i mlad čovjek, s dominantnim malo povijenim nosem. Tipičan primjerak planinske race. Nije mi dozvolio da sâm ubacim velike crne kufere u gepek starog mercedesa. Kufer s knjigama mladić je dohvatio s lakoćom. Radi seljačke poslove.

– Kako ste putovali? Jeste li umorni?

Gorštaci po tradiciji, za razliku od ljudi iz polja, možda zato što se rjeđe susrijeću sa strancima, imaju jednu dozu gospodske uviđavnosti. To prija čovjeku, čak i kad u njoj prepozna pritvornost. Onda je zaćutao, kao da je tobož potpuno usredsređen na velike rupe na asfaltu. Bio sam uzbuđen, I nijesam znao kako da prekratim vrijeme do granice.

– Odakle si.

– Iz Sukuruća. Tu blizu granice.

– Kakva je situacija.

– Dobra.

– Pravi li vojska problem.

– Ne pravi problem… Mi smo miran narod. Ne bavimo se politikom

– Ima li puno izbjeglica s Kosova?

– Ima tako mi Boga.

Odgovarao je usiljeno. Kao da ga isljeđujem. Oko granice se uvijek muvaju provokatori koji bi nešto da saznaju od Albanaca, i nije čudno što se ukočio kao da mu je kolac u hrbatu. Nije im bilo lako otkad su ih opasali s granicom, iza koje su ostali s većinom drugog jezika. Bili su sumnjivi samim tim što ih nijesu razumjeli. S druge strane, Južni Sloveni se, s vremena na vrijeme, međusobom pokolju, i poslije se pomire, sbratime, žene i udaju međusobno, sa izvjesnom grižom savjesti, do sljedećega klanja. Ovi nacionalizmi osciliraju, od ljubavi do mržnja, ali prema Albancima je stalno nepovjerenje koje nekad prerasta u rasizam. Zato jedni drugima nadijevaju pogrdna imena. Slovenskim rasistima Albanci su Šiptari, dok albanski šoveni Slovene zovu Skja. Jedina slovenska skupina koja je izražavala određene simpatije prema mentalitetu, običajima, plemenskim ritualima sjevernih Albanaca bili su Crnogorci, ali se oni u posljednjih sto godina često nijesu pitali ni za svoju sudbinu.

Nijesam htio više mučiti mladog Malisora, i okrenuo sam glavu prema cesti. Iz suprotne strane su nailazili auti i kombiji kosovskih registracija prenatrpani ljudima, kuferima, plastičnim kesama, zavežljajima. Svaki je vozač svirnuo u prolazu, valjda zbog sreće što je izmakao srpskocrnogorskoj vojsci. Sinoć je na Teleđornale prvog programa RAI Uno, javljeno da je Crna Gora primila sto hiljada izbjeglica. Makedonija dva puta toliko, dok za Albaniju nijesu imali procjene. Evropa je slala humanitarnu pomoć i avione s bombama, ali nije htjela izbjeglice na svojoj teritoriji. Očajnike s Kosova primile su susjedne zemlje koje su – i prije ratne krize i rijeka poskitanih očajnika na svom pragu – jedva sastavljale kraj s krajem.

Čovjek koji se jednom otrgnuo od nemaštine teško se ponovo privikava na slike užasne bijede. Sve teže smo se približivali granici, svaki čas je auto zastajao, što zbog rupa što zbog autobusa i kamiona s kojima smo se jedva mimoilazili na uskoj cesti. Dječja lica na karoseriji jednog žutog kamiona bila su znatiželjna, kao da idu na običnu ekskurziju. Pred njima je cijeli jedan ljudski vijek, možda drugačiji nego njihovih predaka koje je na početku vijeka gazila turska ili srpska čizma, o čemu je potresna svjedočanstva ostavio mladi srpski socijalista Dimitrije Tucović. No, dok su kamioni zamicali za dvospratnice od crvene opeke u Kopliku, gradiću koji je samo nekoliko kilometara udaljen od granice, pomislih da bi sjutra ovi dječaci mogli nastaviti krvavo kolo balkanskih zločina i osveta. Nigdje kao ovdje nije toliko tanka nit između žrtve i dželata. Nigdje tako brzo, kad dobije mač u ruke, bivši nevoljnici ne zaboravljaju sopstvene zavjete u pravdu i pravednost prema slabijima i nemoćnijima.

Udario sam glavom u krov mercedesa kad je desni točak auta uletio u jednu rupu na cesti veliku koliko dječji grob, i opsovao Envera Hodžu koji je gradio bunkere umjesto auto puteva. Mislio sam da će mi glava prsnuti od bola. Udarac je iritirao moju staru podmuklu migrenu, koja se javi jednom u pet godina. Pokušao sam da se kocentrišem na nešto drugo, kako bih neutralizovao bol, i onda mi je sinulo poređenje kraja i početka 20. stoljeća kroz sudbinu Albanaca kao lajt motiv, vezivno tkivo mozaičke proze s kojom se mučim još od jeseni devedeset prve. Toj narasloj gomili autobiografskih zapisa, istorijskih anegdota, lokalnih marginalija i fikcije, složenih u kratke odjeljke kojima još nijesam odredio žanr niti znao svršetak trebala je jedna globalna metafora koja će tekstu dati glavu i rep. Tekst je prava kupusara, jer sam primorao sebe da svaki dan, bez obzira jesam li ustao u devet izjutra ili u tri popodne, kao neku vrstu molitve, uz kafu, na običnom blok računu ili u jednoj od teka koje sve vrijeme vučem za sobom, zapišem makar jednu rečenicu.

Primicali smo se granici, i u trenutku mi se učinilo da opis žutih dječjih glavica na karoseriji žutog kamiona koji se jedva vuče prema Skadru može biti zanimljiv početak, s kojim se mogu povezati svi rukavci tog razuđenog, i na momente haotičnog teksta. Uzalud sam kopao po crnoj ručnoj torbi da nađem hemijsku olovku i zapišem prizor o djeci i starom kamionu, i tek pred sâm Hani Hotit sam odustao. Malisor je zabrinuto pogledivao kako nervozno izvukujem papire iz torbe, okrećem je naopako da neće što ispasti, i ponovo stvari vraćam natrag. Bio sam ljut kao pas, jer opsesivno skupljam olovke, kao što brodolomnik poslije spasavanja krijući skuplja hljeb, za neku nedajbože novu nesreću. Kupovao sam jeftine olovke, i u jednom času sam ih u torbi i unutrašnjim džepovima sakoa imao pet-šest komada, a sljedećeg dana nijednu. Kao da ih je vrag nosio. Pošto sam novine, teke i papire vratio u torbu, ponovo sam izvukao jednu presavijenu novinu, ne bih li s nečim zabavio oči i ruke, i tako zabašurio nervozu. Novine sam uzeo na aerodromskom kiosku u Zagrebu. Na prvoj strani Vijenca, revije za književnost i kulturu, pročitao sam naslov uvodnog teksta Borisa Maruna, Nemamo čak ni Pinocheta. Marunini uvodnici su uvijek britki i duhoviti, ali, kao što to činim uvijek, novinu sam prelistavao otpozadi. Preko cijele pretposljednje strane prostirao se tekst s pretencioznim naslovom, Dugo dvadeseto stoljeće. Od samog naslova više me zanimao autor teksta. Naime, otkud u glasilu Matice hrvatske ime pjesnika Mija Popovića, jednog iz grupe – iz vremena sumraka komunizma – mladih cetinjskih nacionalista. Bio sam ga izgubio iz vida, i zato sam se napregnuo da pročitam makar jedan pasus eseja koji ima najmanje šest novinarskih kartica, i da se uvjerim je li zaista riječ o tipičnom provincijskom piscu koji nedostatak dara i obrazovanja nadoknađuje drskošću.

Ušli smo u posljednju godinu dugog dvadesetog stoljeća, u kojemu je ljudska izopačenost dosegnula neslućenu inventivnost u kreiranju ideologija zla. Mračni geniji Hitlera i Staljina više su obilježili 20. vijek nego djela Ajnšajna i Pikasa. Zlo se iz svoje animalne prirodne faze izdiglo u sferu kolektivnog egzorcizma, u kojemu su fizički zločini postali samo pomoćni alat za stvaranje novog čovjeka. Tlapnju da će na razvalinama slabog degenerisanog kapitalizma izrasti nova superiorna i borbena civilizacija koja je svoju inspiraciju nalazila u takozvanoj višoj rasi ili u utopiji o čovječanstvu koje će se odreći privatne svojine i niskih osjećanja samoživosti i samodopadanja nijesu promovisali samo frustrirani marginalci, mašinbravari, nesvršeni popovi, drugorazredni novinari i soboslikari. Jer, velike ludosti nijesu moguće bez pomračenja velikih duhova: magova koji oneobičavaju, estetizuju banalnost, dajući joj oreol prevratničkog genija koji mijenja i uništava cijeli pravac razvoja čovječanstva od klasične antike do moderne. Ludosti nacizma i komunizma bile bi kratkog zamaha bez Hajdegera, Paunda, Bena, Hamsuna, Gorkog, Majakovskog, Lukača, Brehta, Nerude. Markesa. Cilj crne i crvene despotije nije bio da drži čovjeka u trajnom ropstvu nego da kolektivnom amnezijom, kroz novu dogmu lijepog i istinitog, preoblikuje ideal ljudskog življenja i postojanja. Zato su od masovnih ubica na stratištima i logorima bili zloćudniji pisci borbenih manifesta, angažovanih pjesama i socijalne proze, koji su stvarali iluziju da se strašni zločine čine u ime novog pravednijeg čovječanstva.

Suri nas je čekao na crnogorskoj granici. Da sam ga srio negdje drugo ne bih ga prepoznao. Nekim ljudima uniforma daje ozbiljnost, kao što drugi u njoj postaju karikaturalni. On, onako vitak, visok, kratko potšišan, s orlovskim nosem, ustvari liči na manekene koji poziraju na spotovima za upis na vojne akademije. Stajao je pored graničnog policajca, nešto mu šapnuo kad je vidio žuti mercedes, prešao graničnu crtu dobrih pedeset metara i izvukao me iz auta.

– Ti si u međuvremenu postao važan faktor – obradovah mu se kao malo dijete.

– Uvijek sam to bio, samo ti sporo kapiraš. – Nasmijao se važno, i upro prstom u Malisora. –Pređi na zadnji sic.

Vratio sam se na prednje sjedište, i Suri je sio za volanom mercedesa. Mahnuo je rukom graničnom policajcu koji je stajao iza rampe.

– Oni su sa mnom. – Opet se pravio važan.

Vozio je uskom krivudavom cestom, malo širom nego što je ona na albanskoj strani, samo po njoj nije bilo rupa koji liče na dječje grobove.

Suri je bio napet. Vozili smo se deset minuta, dok se pored ceste nije pojavio vojni punkt ograđen vrećama za pijesak. Na vrhu improvizovanog bunkera bio je postavljen puškomitraljez. Suri je malu automatsku pušku izraelske prozvodnje, koja je nalik na pištolj, skinuo s ramena, otkočio za automatsku paljbu i postavio na koljena. Namignuo mi je, da me ohrabri. Kad smo se primaknuli punktu toliko da smo razanavali lica vojnika Suriju se vratila boja u lice, i malu pušku je gurnuo sa strane, između dva sjedišta.

– Zdravo momci – mahnuo im je rukom.

– Zdravo Suri – iskoračio je na cestu omaleni i sitni poručnik neobično sličan Peru Šipku.

– Kako ide?

– Nema ništa brate. Čista dosada.

– Imam nešto za tebe. – Suri iz svoje velike kožne komesarske torbe izvuče šteku tvrdog pakovanja marlbora.

– Nisi trebao… Ti si naš brat. – Poručnik je otezao po bosanski.

Suri mu je još jednom mahnuo rukom i svirnuo. Zvuk sirene na starom mercedeseu 123 ličio je mukanjaju krave. Vratilo mu se raspoloženje.

– Dobro je što je Bosanac bio na punktu. Kad sam dolazio na granicu u smjeni je bio jedan gadan tip, odavde, Srbin iz Zete. Taj više mrzi Crnogorce nego Albance. Za njega su Albanci, šiptari, šegači, niža rasa, a mi smo izdajnici srstva. Izdali smo Kosovo, Obilića Njegoša, novi Brankovići.

– To su budalaštine.

– Jesu, ali ih ti ubijedi u to.

U Tuzima, gradiću nastanjenom Albancima, koji je samo petnaest kilometara od Podgorice, oprostili smo se od mladog Malisora, i prešli u Surijev terenski auto s policijskim tablicama. Čim sam sio u mali džip s tvrdim amortizerima koji mi je ličio na male talijanske tenkove iz Drugog svjetskog rata, uzeo sam Pobjedu sa zadnjeg sjedišta. Začudio sam se prostom i neukusnom dizajnu naslovne strane, kao da prvi put u životu držim u ruci ovaj dnevni list: učinilo mi se da je neki zaostali broj iz komunističkog vremena. Logo Pobjede s četvrtastim ćiriličnim slovima, kao i organizacija naslova, tekstova i fotografija, jednobojna štampa, podsjećali su na provincijske novine istočno od Drine, diazjnirane još u vrijeme Agitpropa.

Ispod zaglavlja je pisalo preko cijele prve strane velikim masnim slovima: ČETVORO MRTVIH I OSAM RANJENIH. Pročitao sam nadnaslov: NATO avijacija juče poslije podne bombardovala crnogorsku varošicu Murino.

– Juče je bio najgori dan od početka rata. Ovo su prve žrtve kod nas nakon prvog dana bombradovanja. Katastrofa. Zamisli poginulo je dvoje djece, izbjeglice iz Prištine. Ne mogu da skontam zbog čega su gađali taj mostić u centru jedne potpuno nebitne varoši, koja ima manje od hiljadu stanovnika. Osim ako nije zbog toga što je blizu granice s Kosovom.

– Ovo će povećati tenzije između vojske i policije?

– Oficiri su sve nervozniji. Provociraju gdje stignu. Na Cetinje stižu regruti iz Srbije. Artiljerija sa brda je okrenula topovske cijevi prema gradu.

– Tako je bilo u Sarajevu, u martu devedeset druge.

– Gadno je. Nijesi baš potrefio pravo vrijeme za dolazak. – Pogledao je prijekorno, a onda me mangupski lupio po ramenu. – Tako je to. Đe gođ si ti tu su pizdarije.

Majka me čekala stojeći iza otvorenih kućnih vrata. Zagrlio sam je desnom rukom preko mršavih ramena. Nije se bunila, ali su joj ruke bile spuštene niz tijelo. Osjetio sam lagani drhtaj njenih ramena. Bojala se.

Ne znam je li je to bio strah od rata, ali je vazda nešto priječilo – to je jače od nje – da se nasmije, zaigra, pokaže ljubav. Jer, i kad me presvlačila na koljenima – dok sam još bio makanja – nije me nijednom privukla k sebi. Jedino me je, kad je mislila da spavam, rukom milovala po kosi.

Ušao sam u moju malu sobu, koju su zvali đevojačka – prvi vlasnik kuće staropodgorički kujundžija Omer Strinić bio je namijenio kćerki Zirki – s krevetom radnim stolom i policama prenatrpanih knjigama. Zakleo bih se da za ovih deset godina nije pomjerila nijednu knjigu. Iako je voljela da ih zagleda – izbliza i da se odmakne – kao što seljak stimaje ovcu ili kravu koju želi kupiti. Sricala je naslove knjiga. Ali bolje ih je pamtila po debljini knjižnog bloka, šarama na koricama, mekom i tvrdom povezu. Jer, iako je sricala naslove često nije znala njihovo značenje.

Sio sam na krevet, skinuo cipele, i opružio se po ležaju. Kao nekad. Ovih deset kvadrata su bili jedini prostor na planeti koji sam osjećao samo mojim.

– Samo malo da protegnem leđa – rekao sam.

Majka se vratila u primaću sobu, i pošto sam čuo da joj se koraci udaljuju ustao sam i dohvatio, iza fascikli sa starim bilješkama, papirni zamotuljak u plastičnoj kesi. Odmotao sam zgužvani bijeli papir od mašine za pisanje, i iz njega izvadio kolt kratke cijevi, kalibra 38. Revolver se nalazio u maloj futroli s malom lastikom na čijim krajevima su dva dugmeta za kopčanje. Futrola je rađena namjenski, za spoljni dio članka od noge. Mali revolver na nozi su obično nosili tajni agenti i profesionalni kockari. Meni ga je poklonio Boro Bulat, koji ga je dobio na dar od Vučića Vučinića, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova, koji je, zajedno sa svojom crvenokosom ženom koja liči na Katrin Denev, cijelo ljeto visio u kazinu Maestrala i diskretno se grebao – stavljajući bez nećakanja u džep pantalona crveno-crne žetone na kojima je utisnuto 100$ – od Bulata i naših bogatih gasterbajtera, zubara i građevinskih preduzetnika sa stranim pasošima.

Revolveri s kratkom cijevi su efikasni samo za samoodbranu, na kratkom ostojanju, ukoliko napadač vjeruje da nijeste naoružani. Čak i da posumnja da nosite neko oružje neće se sjetiti da biste ga mogli izvući ispod nogavice. Pomalo gadljivo sam uhvatio revolver za cijev i provjerio je li bubanj napunjen kratkim debelim mecima.

Crnogorci su zaljubljeni u oružje. Nigdje toliko stihova nije posvećeno svijetlom oružju koliko u našim epskim pjesmama. Pjesnik je stilskim figarama pokazivao kako ratnik razgovara s puškom, kako je njeguje, tepa joj, udvara joj se, moli je da ga ne izda u sudnjem času. Majka je, kao Bibliju – u crnogorskim kućama, osim kod pojedinih popova, nije bilo svetih knjiga – čuvala đedov nagant koji je, za dobro držanje na Mojkovcu, dobio od komandanta izviđačkog odreda Krsta Zrnova. I otac je, iako nije bio ratnik, iza sebe ostavio malu beretu, elegantni pištolj talijanskih oficira. Ja sam i po tom pitanju izrod, i majci nijesam pokazao kolt, iako bi mu se oveselila. Ona se jednom umalo nije onesvijestila: tri dana ništa nije obidovala, ni vodu ni hranu, kad sam joj rekao da me je psihijatar Đikanović oslobodio od služenja vojnog roka. Ljepše bi me gledala da sam joj rekao da su mi ljekari utvrdili najtežu bolest. Jer ko nije za vojsku taj nije za život, kaže jedna narodna mudrost. Kiptio sam od bijesa. Tada sam prvi put u živoru viknuo na majku: Što me tako gledaš? Kao tele u šarena vrata. Vojska je stvorena za debile, da ih nauči da spreme krevet, očiste čizme, kažu razumeš, i ostale gluposti. Inače, oružje nose samo kukavice. Oni koji se boje svoga lada.

Sljedećih dana su avioni Zapadne alijanse prelijetali Crnu Goru na velikim visinama, izvan dometa artijlerije Vojske Jugoslavije, i izručivali svoje bombe na ciljeve u Srbiji. Ipak, artiljerija je, s vremena na vrijeme, opalila neku granatu zbog morala vojske da ne zaborave da su u ratu. Akcija NATO pakta je bila osvetnička i pedagoška. Za Zapadne sile to je bio virtuelni rat. Prvi u istoriji, koji je trajao dva i po mjeseca, a da se u njemu nijesu sučelila dva neprijateljska vojnika na zemlji s puškom u ruci. Avioni navođeni iz satelita mogli su pogoditi što su htjeli. I kad su htjeli. Pristalice prosrpskih stranaka, na podgoričkom Trgu Republike, nemoćno su urlali: Pogodite i nas. Nijesmo gubavi. Demonstranti su bili posramljeni što im se nije pružila prilika da se žrtvuju za braću Srbe. U novoj Mojkovačkoj bici. Veličina novog žrtvovanja mogla je biti još veća nego u vrijeme Prvog svjetskog rata kad su jedinice serdara Janka Vukotića štitile odstupnicu srpskoj vojsci koja je povlačila prema Albaniji. (Suri je drugačije mislio: To su foliranti. Da hoće da se žrtvuju za Kosovo, otišli bi u Peć ili Prištinu da se bore tamo đe NATO pakt stvarno bombarduje, a ne bi ih zazivali po podgoričkim trgovima).

Mit o herojstvu i izdajstvu je u osnovi epskog mišljenja, jer veličina moralnog i junačkog podviga nije saglediva bez nevjerstva i izdajstva. Što bi bio mit o Milošu Obliću bez izdaje Vuka Brankovića? Ali, narodnom geniju je trebalo nekoliko vjekova da izmisli Obilića, i da umjesto pravog izdajnika Gospodara Zete Đurađa Drugog Stracimirovića Balšića, koji nije pomogao svom tastu knezu Lazaru Hrebeljanoviću u Boju na Kosovu, okrivi drugoga kneževa zeta Vuka Brankovića, koji se junački tukao s Turcima. Epskom pjesniku se početkom 19. vijeka, u doba stvaranja Kosovskog ciklusa, nije dopalo da su Crnogorci, koji su se vjekovima tukli s Turcima u svojim gudurama, iznevjerili hrišćansku koaliciju na Kosovu polju, u kojoj su još bila bosanska i albanska vojska, pa je umjesto Balšića vječitom prokletstvu predao Brankovića. U novom Kosovskom boju s kraja 20. vijeka obnovljena je tlapnja o ponovnom stvaranju šestovjekovnog mita, ali bez negdašnjeg zamaha i invencije, bez blagorodne žrtve. Slobodan Milošević je umro u zatvoru u Hagu a ne na Kosovu polju, a general Nebojša Pavković nije stao nogom pod grlo Bilu Klintonu. Bez heroja nema ni izdajnika, ali u staroj Kosovskoj bici nije bilo Sienena i golemih arhiva u pisanoj i digitalnoj formi, tako da će novi epski pjesnici imati nemoguću misiju da izmisle nove Obiliće i da za novog Brankovića umjesto Mila Đukanovića proglase Miloševićeve doglavnike, Milana Milutinovića ili Nikolu Šainovića.

U Cetinju je mirisalo na rat. Gradsko središte, dugačko tek nekoliko stotina metara, preplavile su uniforme: sive policijske, nalik na NATO-ve, i vojne zelenkaste. Prvi su bili smješteni u zapuštenom, do Antibirokratske revolucije – kad su turiste zamijenili mitingaši – luksuznom hotelu Grand, koji ima zatvoreni bazen, kuglanu, bilijar salu, noćni klub, kongresnu dvoranu, nacionalne restorane, a drugi u kasarni na Obilića poljani. Suri mi je javio da je dobio raspored na Ivanova korita, u jedinici koja će čuvati televizijski relej na Lovćenu. Već je izgubio živce. Jebao je sve po spisku ministru policije, podministru, načelnicima, komandantima. Sve moron do morona. Njegov vod, momci s asfalta, poslati su da se pentraju uz Lovćen, a u hotelu se izležavaju stojseri kojima je vuk domaća životinja. Znaš, seljaci su preuzeli komandu. Bivši vojnici. Suri je mrzio seljake, iako je njegov otac rođen u Mrtvo Duboko. (Suri je zajebavao i rođenoga oca na račun porijekla: Tvoje mjesto rođenja je čisti pleonazam, jer ako je mrtvo mora biti duboko, ne može biti plitko). Dva dana se nije javio, i treći dan, oko podne, taman sam bio odlučio kupiti novine i popiti kafu u Gradskoj kafani, kad Suri, pod punom ratnom opremom, s kalašnjikovom u ruci, iskoči predamnom, unezvjeren, s dušom u nosu.

– Nemoj da izlaziš. Svaki čas može zapucati.

– Što je bilo?

– Izdani smo. Policija je propustila bataljon vojske koji je iz Nikšića došao preko Čeva. Nijesu nas obavijestili o vojnoj koloni, iako su se s njima mimoišli na Presjeci… Nema druge, napravili su dil da nas ponize ili likvidiraju. Oni su mentalno zajedno, kao praseća muda. Do prije dvije godine imali su istog gazdu. Policija je izbušena kosovcima kao rešeto. Mi smo liberali, kako se to učeno kaže, kolateralna šteta.

– Polako. Što je bilo?

– Nijesmo ih očekivali gore, jer je bio dogovor da nam se javi svaki pokret od Cetinja. Dok smo mi lješkarili, kartali, igrali mali fudbal, oni su postavili položaje na ulazu u Korita i zapucali iz svih oružja. Naš komandir je bivši oficir. Tražio je pregovore, i odveo je sa sobom Boba Jankova. Vojni oficiri su, kao po pripremljenom scenariju, pustili našeg poručnika, a Boba, koji im je odavno trn u oku, zarobili su i pretukli na mrtvo ime.

– Gdje je Bobo?

– Neđe ga vode. Vjerovatno u Kolašin. U vojni zatvor. Mi smo stigli u Cetinje prečicom, prije vojske. Alarmirali smo sve živo i mrtvo. Na vrhu Lovćenske ulice su napravljene barikade. Ljudi su popižđeli. Krenulo je staro i mlado, s puškama i toljagama, da se obračuna s vojskom. Neviđena je frka.

– Je li vojska stigla do barikada?

– Vjerovatno jest. Ukoliko ne oslobode Boba biće veliki pičvajz. Nećemo ga dati – Suri se u normalnijim okolnostima trudio da stvori dobar utisak i da govori književnim jezikom, bez lokalnog akcenta, ali kad bi gubio živce gutao je samoglasnike i ubacivao lokalni žargon i šatrovačke riječi.

– Što radiš ti onda ovdje?

– Došao sam za šaru i nešto love koju sam uštekao. Nikad se ne zna. Možda ćemo i mi imati neku svoju Gaetu. I rekoh, da svratim nausput, da ti dam ovaj uzi.

– Što će mi?

– Procurilo je da se vojska pokreće prema Cetinju. Ovo je na Koritima možda samo uvertira u okupaciju Cetinja. Padnemo li mi pasti će i Vlada u Podgorici. To je strateški udar, moguće je samo u ovim brdima pružati otpor, jer Cetinje je jedino mjesto sa pravoslavnom većinom koje je listom protiv vojske. – U Suriju se probudio vojni strateg.

– Nema od toga ništa. Ne počinju ratovi tek tako. Nije to tuča u balkanskoj krčmi. Da je Milošević mislio napraviti vojni puč u Crnoj Gori to bi napravio na početku rata, prvi dan, kad su strah i pometnja najveći. Sad je već druga situacija, Ljudi su vidjeli da vojska nije bauk. U Podgorici je ravnoteža straha: policija zazire od vojske, a oficiri se plaše od NATO avijacije. – Pokušao sam da budem ubjedljiv, da ubijedim i sebe i Surija.

– To što pričaš je gatanje u fadžolu, nego uzmi ovaj automat. Zgodan je za nošenje, može stati ispod trenerke.

– Što će mi? Ko će mene napasti? Nijesam na spisku dobrovaljaca MUP-a, i neprijatelja SR Jugoslavije. – Ironisao sam.

– Nemoj mi reći. Vojska misli da si hrvatski špijun, ovo je sto posto, iz vrha Udbe je izvor. KOS te povezuje s onim novinarem iz Dubrovnika koga je vojska uhapsila na granici s Albanijom, a onda ga policija pustila da pobjegne iz bolnice, pošto je odglumio napad slijepog crijeva.

– To je stvarno neviđena glupost. Da ne misle da radim i za Albance.? Da sam agent ŠIK-a? – Sad sam pokušao biti duhovit, iako mi je glas promukao.

– Ne daj bože da se moraš uvjeriti pričam li ti bajke. Prvo bi te kosovci pitati zašto si poslije deset godina došao baš u jeku rata, i to sjutradan poslije masakra u Murinu. Dok ti dokažeš da si prav odraše ti čapru za doboš.

– Ja sam slobodan čovjek. Granice su otvorene.

– Ja ti samo kažem. Opšta je paranoja. Rat je, čovječe… Kosovci su stara boljševička matrica koja funkcioniše na teoriji zavjere.

– I ti si utripovao svašta. Mislim da trebaš pod hitno da skineš tu uniformu čim se ovo završi.

– Jebi se. Hoćeš li uzeti ovo? – Pokazao je prstom na mali automat.

– Ne hvala. Snaći ću se i bez toga. Znaš ti mene. – Pomirljivo sam ga tapnuo šakom po ramenu.

Suri je uzeo oružje s kuhinjskog stola, metnuo ga za sivi platneni opasač, i bez riječi izašao preko vrata.

Ima slabe živce za rat, pomislio sam. Ipak sam ispod gomile fascikla izvukao malu futrolu s revolverom i pričvrstio je za članak lijeve noge. Sio sam za sto, ubacio prazni papir u pisaću mašinu, i dva sata buljio u praznu pravougaonu bjelinu. Nijesam znao odakle da počnem.

sa keramičke šalice povodom kvir festivala
koči nam se džudi garland prigodno
s porukom
ne budite tuđe kopije
nego original sebe samog
shvaćena doslovno
ona napada slabije mozgove
te je neko pjesnikinja jer na vinjaku je
i ksanaksima recitirala
te je neko avangarda sigurno jer futa i vodu
ne pušta kad se posere
te je neko na muzički festival otišao važno
u majici na kojoj auschwitz piše šljokicama
te je neko oriđinal jer taj organ ima da se nećka
hoće’l burek s mesom hoće’l štapni mikser
isto stati unutra
(pička se zove)

ako to su oriđinali sebe samih
meni samo da je znanost stavljanja zareza
s miljenka jergovića pejstati
kakva li bih sretna i na svome mjestu
kopijica bio

FAŠISTIČKA FILMSKA DIVA ALIDA VALLI

Početkom 1939. Corriere Istriano započinje s redovitim praćenjem nevjerojatna i munjevita uspjeha bijelotelefonske mlade filmske glumice, rodom Puljanke, osamnaestogodišnje Alide Valli, rođene kao Alida Maria Laura Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga, 31. svibnja 1921. U Puli je Alida proboravila samo rano djetinjstvo, do nepune devete godine.

“Koliko je u Puli krasno shvatila je tek kasnije, kada se početkom 1930. obitelj preselila u mirni, hladni Como, gdje joj je otac dobio novo zaposlenje. Alidi je bilo tek devet godina, ali je djetinjstvo u Puli zapamtila kao jedno od najsretnijih razdoblja u životu. Iz Coma je redovito odlazila u obližnji Lugano, kako bi gledala najnovije filmove, a strast joj je bila i jazz glazba. Izrasla je u svojeglavu klinku, koja je nakon dvije loše ocjene prodala nakit što ga je dobila za pričest i kupila kartu za Milano, gdje se pokušala upisati u glumačku školu Cinegrafica. Nije uspjela, kod kuće uopće nisu ni primijetili njezin izostanak, no sljedeća pustolovina imala je mnogo bolji ishod. Uz majčinu potporu otišla je u Rim, na studij glume u tek otvoreni Centro sperimentale di cinematografia, a unatoč tome što se otac protivio njezinoj želji da postane glumica, privremeno ju je udomio kod svog rođaka, rimskog senatora Ettorea Tolomeia, čija je supruga zdušno podržavala djevojčine planove.”¹

“Premijera filma ‘Tisuću lira mjesečno’ u Rimu postigla je neviđeni uspjeh, a mladu glumicu Alidu Valli kritika oduševljeno hvali za iznimnu ulogu. Ova naša mlada i darovita sugrađanka smatra se otkrićem talijanske filmske industrije u 1939. godini s filmom ‘Tisuću lira mjesečno’, najboljim filmom sezone…”². U Sali Umberto puljska je premijera Alidine uspješnice: “Neviđen uspjeh pokazalo je jučerašnje talijansko super remek-djelo: ‘Tisuću lira mjesečno’. Originalan, suvremen i briljantan film s našom malom, ali velikom umjetnicom Alidom Valli (Atenburger), našom sugrađankom…”³, koja je k tomu i široko predstavljena u redovitoj rubrici premijernih filmova, a Valli je postala u filmskom i revijalnom tisku “rimska filmska zvijezda”. “Protagonistica je – kako smo već napomenuli – zvijezda koju rimski filmski tisak vrlo dirljivo predstavlja. Nećemo niti mi zaostajati: pridružimo se na naš način predstavljanja Alide Valli, naše sugrađanke, čija je graciozna i izražajna pojava glavna odlika ‘Tisuću lira mjesečno’, filma koji se više nego uspješno prikazuje u Sali Umberto”⁴.

“Nakon niza sporednih uloga, potkraj 1938. snimila je prvi hit, komediju ‘Tisuću lira mjesečno’, a magazin Cento stelle opisao je kao ‘svježe i ljupko lice s prirodnim kretnjama i tečnim recitacijama’. Krajem 1939. magazin Cinema proveo je anketu o najomiljenijim glumicama, a Alida se našla na drugome mjestu, odmah iza neusporedivo renomiranije Assie Noris. I nju je deklasirala 1941., kada je postala definitivna zvijezda razdoblja ‘bijelih telefona’ (tako su zvali eskapističke komedije i melodrame koje su se odigravale u otmjenim građanskim sredinama i nisu imale previše veze sa stvarnošću) i u jednoj sezoni snimila čak četiri filma. Za njom su ludovali i u Puli i u Zagrebu, a frizura a la Valli (kosa koja samo s jedne strane pada preko čela) preplavila je europske ulice pod kontrolom sila osovine. Tko je živio u tom vremenu zasigurno pamti filmove ‘Svjetlo u tami’, ‘U devet sati kemija’ i ‘Dvije sirote’, međutim, glumičin vrhunac zasigurno je bila kostimirana melodrama ‘Mali starinski svijet’ Maria Soldatija iz 1941., za koji je dobila nagradu u Veneciji, a u kojem je igrala mladu ženu šokiranu gubitkom djeteta.”⁵

Već proslavljena glumica u ožujku 1941. (nakon snimljene skorašnje nove uspješnice Piccolo mondo antico, “Mali starinski svijet”) stiže u rodni grad, ratom još nezahvaćenu ali izgladnjelu Pulu. “Alida Valli, vrlo mlada i već poznata umjetnica talijanske kinematografije, stigla je sinoć u Pulu. Posjetit će rodbinu, gdje je dragi gost, te ostati nekoliko dana u rodnom gradu kako bi se nakratko odmorila. Poželimo našoj dragoj sugrađanki, koja je svojom umjetnošću počastila Pulu, srdačnu i ljubaznu dobrodošlicu.”⁶ “Alida Valli sa svježinom u osmjehu oduševljeno priča na odličnom puljskom dijalektu otkada je stigla u Pulu. Njezine oči izgledaju ozarene, svijetle kao užarene niti, pokazuju neizmjernu radost što je u rodnome gradu, kojemu nedostaje već više od dvanaest godina, gdje je još kao djevojčica osjetila prvo veselje uspjeha na pozornici Circolo Savoia… Možda bi trebalo ponešto priupitati i nas novinare koji smo vidjeli razdraganu djevojčicu kako poskakuje po našim uredima kada je dolazila u posjet ocu, barunu profesoru Alterburgu, tada likovnom i umjetničkom kritičaru u našim novina…”⁷ “Usprkos zvučnoj tituli baruna, otac Gino Altenburger bio je zapravo skroman učitelj u pulskoj gimnaziji Giosue Carducci, koji je unatoč tome što je predavao talijanski govorio s jakim njemačkim akcentom (bio je iz Trenta, ali je studirao filozofiju u Beču). Đacima je bio smiješan, jer je u školu dolazio bunovan, očito neposredno nakon burnih noćnih terevenki, a dodatni djelić sna uspio je izboriti kada bi nekom od učenika naredio da dugo čita ‘Božanstvenu komediju’. Pritužbe gimnazijalaca nisu imale rezultata, vjerojatno stoga što je Altenburger bio prijatelj s utjecajnim pulskim Talijanima.”⁸

“Jučer ujutro gradonačelnik gospodin Draghicchio primio je u gradskoj vijećnici umjetnicu Alidu Valli, našu sugrađanku koja je bila u pratnji strica gospodina Sivilottija, zamjenika direktora štedionice. Alidi Valli zahvalila je gradonačelniku i svim građanima Pule na toplom prijemu i svim ugodnostima koje je zatekla u rodnome gradu… Gradonačelnik je uzvratio biranim riječima i darovao Alidi Valli gravirani medaljon s prikazom grada Pule u znak sjećanja na nezaboravan posjet…”⁹

Iz rodne Pule Alida Valli odlazi na promocijsku turneju premijernih predstavljanja melodrame “Mali starinski svijet”, najprije u Rim pa u Vicenzu, gdje je dijelom i snimana, ponovno žanje uspjehe, hvalospjeve i posvemašnju popularnost. “Na premijeri filma ‘Mali starinski svijet’ u travnju 1941., u Vicenzi, izvještava Film¹⁰, masa studenata nasilno je nahrupila u hotel hoteći vidjeti Alidu Vali, iako glumice tada nije bilo u hotelu.”¹¹ No, kao u melodrami, na vrhuncu filmske slave, tih dana Alidi stiže tragična vijest: zrakoplov talijanskoga ratnog zrakoplovstva kojim je pilotirao poručnik Carlo Cugnasca srušen je 14. travnja iznad Tobruka u Libiji. Osam godina stariji Carlo, sin bogatog tekstilnog industrijalca iz Coma, zaručio je Alidu Valli potkraj prošle 1940. godine. “Glumica je bila neutješna, neko vrijeme se povukla iz javnosti, provodila tjedne kod pokojnikove majke u Madonni di Campiglio (taj je motiv kasnije iskoristio Valerio Zurlini za svoj poznati film ‘Nasilno ljeto’), ali nije prekidala karijeru.”¹² Mlada i neutješna glumica izvrsno je glumila u svim situacijama, kako na filmu tako i u životu.

U opširnom članku Corriere Istriano “Na IX. Međunarodnom filmskom festivalu: susret s Alidom Valli, kandidatkinjom nagrade za najbolje glumačko ostvarenje u Veneciji”, novinar Pascucci naširoko opisuje Mostru na kojoj će “Pula imati veliku radost vidjeti trijumf svoje kćeri, Alide Valli. Ovaj predosjećaj radosti i predviđanje uspjeha koji imamo ovdje želimo podijeliti s našim sugrađanima…”¹³

Popularna dvadesetogodišnja Alida Valli, “mlada i darovita”, krupnim je koracima i duboko zakoračila u filmski svijet talijanske kinematografske industrije (bijelih telefona), najjačeg oružja fašističke promidžbe (kao u svim totalitarnim režimima) i postala talijanskom, bolje rečeno fašističkom miljenicom (i endehaovskom: “Mlade žene i djevojke nekako su izgledale sve slično, ravna duga do ramena kosa, tzv. frizura a la Alida Valli.”¹⁴), glumačkom zvijezdom i bez imalo sumnje, u vrijeme fašističkih kriterija filmskih vrijednosti, zaslužnom dobitnicom prestižne venecijanske nagrade Coppa Volpi za najbolju domaću, talijansku glumicu (Premio per la migliore attrice italiana dell’anno) 1941. godine (nagradu joj je osobno uručio ministar narodne kulture, tiska i propagande, fanatični fašist Alessandro Pavolini) nazvane prema utemeljitelju Mostre grofu Giuseppeu Volpi, dok je ona glavna nagrada za najbolji film i režiju (za stranu i talijansku kinematografiju), dakako nosila ponosito prezime fašističkog vođe, Coppa Mussolini. U totalitarnom fašističkom ustroju ništa nije prepušteno slučaju, sve je kontrolirano, unaprijed predviđeno i dogovoreno, pa tako i ova venecijanska nagrada dvadesetogodišnjoj, prelijepoj i darovitoj, djevojci iz provincije (Pula i Como), “najljepšoj ženi na svijetu poslije Grete Garbo” kako joj je laskao, i u svakom je pogledu obožavao, fašistički poglavnik. Neutješna bivša zaručnica poginuloga ratnog pilota Carla Cugnasca, svakom Talijanu na srcu, proglašena je poželjnom fidanzatom d’Italia (doslovce: zaručnicom Italije), omiljenom djevojkom (miljenicom) Italije.

“Pitanje povezanosti glumačkih zvijezda s režimom, napose s osobama iz samoga vrha fašističkih vlasti, konvencionalno se smatra ‘skandaloznim’. Göbbelsova afera s češkom glumicom Lidijom Baarovom, kao i ona istovremeno paralelna, Alessandra Pavolinija s Doris Duranti, završila je različito, Göbbels je poslušao šefovu naredbu, prekinuo ljubovanje i vratio se obitelji, dok je Pavolini odbio to učiniti. Glasine o ljubavnim vezama Vivi Gioi s Cianom i Valli s Brunom Mussolinijem i/ili Duceom, glumice su uvijek opovrgavale. Ni jedan od tih slučajeva, stvarne ili navodne afere, nije izravno vidljivo utjecao na glumičinu karijeru. Jedini primjer izravna utjecaja fašističke elite na karijeru glumice slučaj je Miriam di San Servolo, sestre Mussolinijeve ljubavnice Clarette Pettaci.”¹⁵

“Poput nekih prijašnjih Mussolinijevih ljubavnica i Claretta je čeznula imati dijete s Duceom. Zanijela je 1940. izvanmaterničnom trudnoćom, dijagnoziran je peritonitis i liječnici su izvršili pobačaj. Claretta se oporavljala četiri mjeseca, Mussolini ju je za to vrijeme telefonski nazivao više puta dnevno i posjećivao svaku večer kad je bio u mogućnosti. Jednom, zimi 1941., telefonirala mu je, misli da je ponovno zanijela. Razgovor je zabilježila talijanska tajna služba: ‘Važno je da nisi nezadovoljan’, upitno reče, ‘Zašto bih bio nezadovoljan’, odgovori, ali u razgovoru Mussolini nije spomenuo niti da je zadovoljan. Claretta se prevarila, nije začela, a i liječnici su joj jasno obznanili kako poslije pobačaja više ne može imati djece.¹⁶ Razvod u Italiji bio je nezakonit pa je Claretta otputovala u Budimpeštu, 29. prosinca 1941., kako bi sredila razvod od Federicia. Galeazzo Ciano, u svome dnevniku, bilježi njenu izjavu s nekoga druženja, kad je upitana za put, odgovorila je: ‘Nije bilo ni domjenaka ni zabava. Otišla sam u strogoj tajnosti.’ Ubrzo nakon toga Mussolini je postavio Gina Sotisa, odvjetnika koji je sredio razvod, za nacionalnoga vijećnika.¹⁷ Bio je to jedan od primjera koji je pokazivao da Claretta ne želi biti samo Duceova javna ljubavnica, već žena koja želi imati utjecaja u politici, posebice u politička imenovanja. Počelo se govorkati o ‘maloj madam Pompadur’, a o njenom bratu Marcellu kao ‘Lorenzinu dei Medici’ koji je ‘načinio više štete Duceu od petnaest izgubljenih bitaka’. U svome dnevniku pak, ministar obrazovanja Giuseppe Bottai zapisao je u studenome 1942. godine: ‘Režim je pompaduriziran s jadnim pompadurskim vrstama.’¹⁸ Neki Mussolinijevi suradnici koji nisu odobravali takav Clarettin utjecaj pokušavali su ga jače zainteresirati za mladu filmsku zvijezdu Alidu Valli. Neko su vrijeme uspijevali, ali kako je novinar iz Rima zapisao: ‘Nažalost, ne zadugo, Mussolini se poslije kratkog vremena vratio Claretti, nije mogao živjeti bez nje.’¹⁹“²⁰

“Dobronamjeran promatrač mora primiti s izvjesnom rezervom navode o Alidinim vezama s Mussolinijem. Poznato je vrlo dobro, da do takvih verzija lako dolazi i da one često pogađaju i nevine ljude. Međutim, činjenica je da joj je nenadana glumačka slava bila udarila u glavu. Iz skromne obitelji provincijskog srednješkolskog profesora, ona je naglo izbila na površinu gornjih slojeva talijanskog fašističkog društva. Šef te fašističke bande, Mussolini, rado je u svom kabinetu primao mlade i lijepe glumice i s njima stvarao prijateljstva. Znalo se kakvim je ‘prijateljstvima’ sklon Mussolini. U očima naivnih talijanskih glumica onoga vremena, koje su sve svoje znanje o svijetu sabrale u fašističkim školama, Mussolini je bio nedostiživo božanstvo, pa kad su se našle u njegovu kabinetu, zablistale su od sreće vidjevši kako im to ‘božanstvo’ ukazuje pažnju. U takvim je okolnostima i Alida dolazila u Mussolinijev kabinet. Poznato je, da je zloglasni fašistički kolovođa gajio naročite simpatije za tu glumicu. Zalaganjem Mussolinija ona je postala u neku ruku simbol fašističkih uspjeha na području filma, pravi ‘nacionalni junak’ kao Marconi u elektrotehnici i Balbo u avijatičarskim podvizima. Alida Valli postala je prva glumica fašističke Italije. Tu i tamo viđali su je s Mussolinijem. Bilo je opće poznato da je Duce amoralan i razvratan. Odmah se proširio glas, da je Alida Valli jedna od njegovih ljubavnica. Poslije rata u talijanskoj štampi otvoreno se o tome pisalo. Bit će, da je i to jedan od razloga, zbog kojih je Alida napustila Italiju i otišla u Hollywood. Sad se Alida javno brani.²¹ Ne brani se od uske kolaboracije s fašističkim režimom, jer ona to ne smatra nečasnim, nego od tvrdnji da je imala veza s Mussolinijem.”²²

“Talijanske su žene, vidjevši u Duceu ‘vrhovni falus’, doslovce čekale u redu da s njim vode ljubav. Jedna osnovnoškolska učiteljica u Piemontu čak je zapisala zamolbu da izvede srednjovjekovni droit de seigneur na njezinu prvu bračnu noć. On je odbio, i umjesto toga joj je poslao policiju. Prema Quintu Navarri, Mussolinijevu vrataru u Palazzo Venezia, vodio je ljubav s različitim ženama gotovo svaki dan od rujna 1929. godine, kad je tamo preselio svoj ured, do urušenja režima 25. srpnja 1943. Nema sumnje da je Navarra pretjerao. No isti ured – segretaria personale – koji je čitao sva pisma Mussoliniju i odgovarao na njih, bavio se stalno pritječućim ljubavnim pismima. Ta bi se pisma isprva spremala pod rubrikama ‘poznata’ ili ‘nova’. Policija je provodila istrage o obećavajućim ‘novim’ ženama i ako su se smatrale prikladnima, Mussoliniju bi se pokazala njihova pisma da odluči želi li ili ne susresti se s njima. Susreti su se zbivali u Palazzo Venezia kasno poslijepodne. (…) Upravo je u velikoj tišini tog golemog ureda Mussolini primao žene. Vođenje ljubavi zbivalo se na kamenom prozorskom sjedalu, nasuprot zidu, ili na tepihu, i odvijalo se brzo. Kad bi završio, Mussolini bi odmah otpustio žene ni ne ponudivši im kavu, liker…”²³

Alida je vrlo brzo obuzdala tugu za zaručnikom u naručju ljubavnika, skupila snagu i nastavila plodonosnu karijeru, snima i do četiri filma godišnje. “Još je impresivnija bila trosatna politizirana melodrama ‘Mi živi’ Goffreda Alessandrinija, ekranizacija antikomunističkog romana poznate spisateljice Ayn Rand, Ruskinje koja je emigrirala u Ameriku: Alida je u njoj igrala srčanu Kiru, koja koketira sa sovjetskim komesarom kako bi spasila svoga dragana. Usporedbe s besmrtnom Gretom Garbo, koja se tih godina definitivno povukla s filma, same su se nametale. Film baš nije bio po volji režima (Fosco Giachetti bio je suviše dojmljiv u ulozi komesara, a ponekom se i učinilo da sovjetski totalitarizam ima izvjesnih dodirnih točaka s fašizmom), međutim, Alidi Valli to nije naškodilo… pojačala je radni ritam, pa je postala i pjevačica. Njezina pjesma Ma l’amore no iz filma ‘Večeras ništa novoga’ postala je veliki hit i Talijanima koji su odlazili u rat značila je isto što i Nijemcima Lili Marleen.”²⁴

Krajem te iste 1942. godine (kada pjesmom raznježuje talijanske ratne obveznike) snima u talijansko-njemačkoj koprodukciji Giuseppe Fatigatijevu filmsku verziju Leoncavallove opere “I Pagliacci”. “Iz Berlina, gdje je otputovala na snimanje filma ‘I Pagliacci’, vratila se u Domovinu Alida Valli. Zajedno s glavnim glumcima Carlom Romanom, Paulom Hörbigerom i Beniaminom Gigliom Alida ima značajnu ulogu u ovome jedinstvenom filmu izravno inspiriranom, k tomu i povodom pedesete obljetnice praizvedbe, Leoncavallovom operom. Naša sugrađanka dobro je poznata u Njemačkoj gdje je s oduševljenjem dočekana i bila bi sretna da se mogla duže zadržati u Berlinu, ali obećala je njemačkoj publici da se uskoro vraća…”²⁵

“Alidu Valli je uzdigao fašizam. U prvim godinama rata ona je sudjelovala u koprodukciji fašističkih filmova s nacistima. Upoznala se s vodećim nacističkim ličnostima III. Reicha, pa su je čak optuživali i za veze s Göbbelsom. Prije nego što su Sjedinjene Države ušle u rat, američka filmska kompanija 20th Centiry Fox ponudila joj je ugovor i angažman, ali ona je to odbila i radije otputovala u Berlin da tamo snima neki film. Četiri godine poslije toga otputovala je u Ameriku s čvrstom odlukom, da se više nikada ne vrati u svoju nezahvalnu domovinu. (…) ‘Suprotno svom karakteru – piše Alida Valli – predala sam se takozvanom briljantnom životu. Počeli su me često viđati u društvu. Postala sam ista kao i svi drugi, koji su se kretali po salonima, igrala sam bridge, naučila govoriti uprazno…’ I tako je Alida živjela do dana, kad je doznala, da je Mussolini pao i kad je nakadašnja sklonost tog ratnog zločinca prema njoj postala za nju opasnost. Poslije toga Alida je stalno živjela u Rimu. Shvatila je, da fašizam propada, pa je bila nestrpljiva za svoju budućnost. Negdje 1944., prije nego što je Rim oslobođen, upoznala se i sprijateljila s Pierom Piccionijem (sinom donedavnog ministra vanjskih poslova Italije), koji je prije kratkog vremena pušten iz istražnog zatvora, jer je bio optužen kao sukrivac u čuvenoj aferi Montesi.²⁶ Osim Piera Piccionija, upoznala je tada i Oscara de Mejo iz Trsta, koji je ubrzo poslije toga postao Alidin muž. Bilo je to čudno društvo. Dok su saveznički avioni bombardirali Italiju, oni su u Rimu živjeli kojekako, ali nikada loše.”²⁷

“U grozničavoj potrazi za novom Gretom Garbo, hollywoodski su producenti odlučili okušati sreću s Alidom Valli, koju su ionako nazivali talijanskom Garbo. David O. Selznick uživao je tada besprijekoran glas, i to ne samo zbog filma ‘Zameo ih vjetar’, a 1947. je s Alfredom Hitchcockom pripremao sudski triler ‘Slučaj Paradine’. Alida je trebala igrati otmjenu damu, optuženu za ubojstvo supruga, koja potajno žudi za svojim slugom. Odvjetnik zadužen za njezinu obranu pokušava krivnju svaliti na slugu, što, dakako, razbjesni njegovu klijenticu. Glumačka je postava bila blistava – Gregory Peck, Charles Laughton, Ann Todd i Louis Jourdan – a redatelj prvorazredan, no Valli – kako je O’Selznick odlučio prozvati svoju štićenicu, ne želeći da nikome promakne usporedba s Garbo – nikako da dobije američku vizu.”²⁸

“Američki advokat umiješao se u stvar, pošto je Alida Valli bila sklopila ugovor s jednom hollywoodskom kompanijom. Na osnovu tog ugovora Alida se sprema da odputuje u Ameriku, kadli su američkom konzulatu u Rimu stala stizati mnogobrojna pisma, kojima su razni ljudi optuživali Alidu Valli za veze s Mussolinijem i iznosili kako nije lijepo, da je Amerikanci, koji su se također borili protiv fašizma, angažiraju. Ta su pisma (bilo je i pisama koji je trete i za bliskost s Josephom Göbbelsom²⁹, op. a.) unijela izvjesnu zabunu među hollywoodske kompanije, koje su se otimale za Alidu, a i američko ministarstvo vanjskih poslova stalo je na stanovište, da toj glumici uskrati odobrenje za imigraciju. Tada je hollywoodska kompanija, koja je s Alidom već potpisala ugovor, angažirala svog advokata Mereditha Langstaffa i poslala ga u Italiju da tamo provede istragu. Ne znamo kakvog je karaktera bila ta istraga, ali Alida Valli navodi, da je američki advokat ‘otkrio svu istinu o njenoj prošlosti’. Na osnovu toga Alida je dobila američku ulaznu vizu i pasoš.”³⁰

“Priča potječe iz 1946., ali tek sada ponovno izlazi na vidjelo iz tajnih dokumenata koje je pronašao istraživač Mario J. Careghino u Državnom arhivu SAD-a College Park Maryland³¹, i pripovijeda o tome kako su glumicu rođenu u Puli prikazale američke obavještajne službe na temelju informacija dobivenih izravno od karabinjera i rimske policije (Questura di Roma). Predstavljena je kao fašistička špijunka, nacistička plaćenica i suradnica sumnjivih likova poput Giuseppea Bernasconija, Antonija Agostinija, mučitelja Pietra Kocha. Ali to nije sve. Bila je ljubavnica Bruna Mussolinija. Nakon pogibije Duceova sina, u zrakoplovnoj nesreći 1941. u blizini Pise, mučile su je samoubilačke nakane pa se odaje alkoholu i šmrcanju kokaina. Dakle, ‘zaručnica Italije’, diva filmova Ma l’amor mio non muore…, Mille lire al mese, Ore 9 lezione di chimica, nova Greta Garbo, pribavljala je svakovrsne informacije, u tolikoj mjeri da su američki obavještajni agenti 19. veljače 1946. uvjerljivo preporučili da se talijanskoj glumici ‘odbije ulazna viza u SAD’. Preporuci su, kako bi bili još uvjerljiviji, pridodali i dodatne informacije prikupljene iz Questure di Roma i PS povjerenika za okrug Flaminio. Ti izvori (‘mnogobrojni i pouzdani, koji očito nisu motivirani predrasudama ni ogorčenjem’) kazuju kako je Alida Maria Laura Altenburger von Markenstein Feuenberg, njeno pravo ime, kao Soggetto, bila uistinu nacističko fašističkog uvjerenja, koja nije djelovala samo za novac već prije svega na promicanju svoje filmske karijere. Tu je, zatim, poglavlje o znancima Alide Valli iz nacifašističkih skupina (squadri) i specijalnih timova policije koji od jeseni 1943. do travnja 1945., pod zapovjedništvom njemačke tajne službe i jednako takve Talijanske Socijalne Republike, djeluju kontraobavještajnim zadacima protiv pokreta otpora. Dokumenti američke obavještajne službe bilježe: ‘Prema ustroju specijalnih timova policije Ministarstva unutarnjih poslova Repubblice sociale italiana, koji je nadležan za ovaj ured, Alida Vali je povjerljiva osoba (konfident) Giusseppea Bernasconija, vođe tima. Ova skupina bavi se špijunažom i kontrašpijunažom protiv antifašista i komunista i djeluje protiv Židova.’ Prema informacijama koje stižu u Ameriku, Bernasconi Alidi Vali ‘plaća mjesečnu naknadu od 15.000 lira za pružene usluge (saslušanje Bisogna Ernesta koje je provela Combined Service Detailed Interrogation Centre, ukazuje da je Soggetto u kontaktu s Bernasconijem). Na taj je način Soggetto, kako kaže, prikupio velike svote novca od Nijemaca.’ Soggetto je, naravno, Alida Valli.”³²

“Najvjerojatnije su američki kinematografski magnati izvršili pritisak i mobilizirali washingtonsko diplomatsko predstavništvo u Rimu, napose predstavnika J. F. Huddlestona koji pak nalaže satniku Philipu J. Corsou pokretanje protuistrage pouzdanosti izjava sadržanih u dokumentima koji joj uskraćuju američku vizu. Nakon te istrage uključuje se specijalni agent George Zappala uz veliku pomoć i ‘ustrajne napore Soggettova odvjetnika, gospodina B. Mereditha Langstaffa, službenog predstavnika interesa producenta Selznicka’. Zappala brzo ‘uviđa da su svi prethodno korišteni izvori informacija ponovno potvrđeni i točni’, ali uzimajući u obzir opterećenje osobe pod stalnim nadzorom uspijeva razdrmati utvrdu optužbe tvrdnjom da glumica nije nikada bila registrirana članica Fašističke stranke, a ‘jedina članska iskaznica koju Valli posjeduje je ona Federazione dello Spettacolo’. Jednako je tako prošla pretpostavka o njenim slobodnim novčanim naknadama od Bernasconijeva tima, kao i ljubavna veza s Brunom Mussolinijem, ‘samo jednoj od mnogih glasina koje kolaju o Soggettu’. Zahvaljujući hoolywoodskom pritsku utvrđeno je ‘nakon pažljivog razmatranja iznesenih činjenica da se Soggetto ne smatra prijetnjom sigurnosti’. Dakle, nema više prepreka izdavanju ulazne vize za SAD, do konca 1946., kako bi se ostvario ‘častan ugovor s filmskim producentom Daviom O. Selznickom’ i nastavak karijere koja će ju na koncu vratiti u Italiju na krilima Sjedinjenih Američkih Država.”³³

Nema tako složenog, nerješiva predmeta koji dobar (američki) odvjetnik, s dobrim i uspješnim (korumpiranim) vezama, nije u stanju pozitivno razriješiti za svoju dobro platežnu stranku bez obzira na realno stanje stvari, na nedostojnu pravdu i istinu. Dokazi nisu bitni, nisu dostojni glumičina ugleda, Alidine veličine, sve su to samo zlobne glasine i tračevi. Osobna povijest i identitet Alide Valli više ne postoji (usprkos brojnim knjigama, biografijama i monografijama³⁴), počevši od izmišljena prezimena do posljednje uloge, ona svugdje i svagda glumi, na filmskom platnu, na kazališnim daskama, u reklamama, u životu, glumi vlastito zamišljeni, izmišljeni život koji nije ništa drugo doli povijest tih istih glasina i tračeva.

“Problem nije bila samo njezina prošlost u fašističkoj Italiji, nego i ona njezinog supruga: Oscar de Mejo navodno se nije bavio samo jazzom u Rimu zasutom bombama te imao poprilično dobre veze u fašističkim vrhovima. Naposljetku je i taj problem riješen, film je snimljen, a Hitchcock je bio impresioniran glumicom koja je ne samo fascinantno izgledala, nego je i odlično naučila engleski.”³⁵ Ponovni trijumf, “ponovo je lansirana nestvarna ljepota (‘Case Paradine’, 1948.), a toj ljepoti dašak misterioznosti dodaje Carol Reed (‘The Third Man’, 1949.). Nakon svjetskog uspjeha filma, u kojem se Alida Valli natječe u popularnosti s Orsonom Wellesom, omogućen joj je povratak u filmsku Italiju i ona je priliku iskoristila veličanstveno, kao contessa (napokon i na ekranu!) Serpieri u filmu Luchina Viscontija ‘Senso’ (1954.). Ostalo je povijest filma u kojoj su Alidinom ljepotom ravnali najslavniji režiseri: uz Hitchcocka i Reeda, Antonioni, Chabrol, Pasolini, Chéreau, Bertolucci, von Trotha…”³⁶

Ukratko i sažeto Alida je Valli “predosjećala ‘Mali starinski svijet’? Pazila je na tragove. U ‘Tisuću lira mjesečno’ 1938. glumi za 5.000 lira. Udaje se 19. ožujka 1944. za jazz pijanista Oscara de Meja iz Trsta, a stanuju u Via Serpieri, contesse iz ‘Sensa’. Ustvari život joj je roman. Kći nestala carstva, ima najmanje tri neovisna života. Dotakla je i Hollywood, poželjna je u majstora. Na početku, u filmu ‘Okrutan Saladino’ lijepa je robinja spuštene kose u tek pokrenutom Mussolinijevom Centru Sperimentale i Cinecitta. Suvremenija je od Denis, s kojom triumfira u ‘Dvije sirote’, i od Silve, mračnija od Magnani, Calamai i Duranti. Lijepa i ohola Alida Valli iz učionice ostvaruje velike ljubavi po ložnicama s bijelim telefonima, u sterilnim i od svake stvarnosti otuđenim filmovima. Ona to čini bez ulagivanja, bez lažnih manira, čini to naivno i lukavo kad se nasloni na klupu ‘U devet sati kemija” ili kad se nasmiješi bolesnicima u Luceovom žurnalu. Urođen dar očaravanja i tajanstvenosti: njene oči tražile su gledatelje… Mladi kritičari Antonioni i Pietrangeli prvi su to zamijetili. Alessandrini joj donosi miraz, njoj i Brazziju, u antiboljšvičkom diptihu ‘Mi živi’ i ‘Zbogom Kira’. Jedan od njezinih Pigmaliona, Mario Mattoli izjavljuje: ‘Niti da hoće, Alida se ne može loše fotografirati’, a ona će: ‘Sve mi se dogodilo tako brzo, stvarnost me preletjela, bila sam još djevojčica…’ Mario Soldati, proslavio ju je u ‘Malom starinskom svijetu’, zakleo joj se na vječnu ljubav i još joj uvijek telefonira. Ni Dino Risi, njegov pomoćnik, nije bolje prošao: ‘Jednog dana rekla mi je, vidimo se sutra, prošlo je trideset godina’. Tih trideset godina započinju s Glenn Millerom i boogi woogijem, zatim s herr Goebbelsom, ‘odvratnim patuljkom’, na večerama Beniamina Giglija na setovima ‘Pagliaccija’ u berlinskim studijima Babelsberg. Vali proživljava drugi i treći život. Trebalo je i 23. prosinca 1946. otputovati za Ameriku, Hollywood… No, unatoč pohvala u New York Timesu, unatoč električnim aparatima u kući na Sunset Boulevardu, natoč Hitchcocka i ‘Slučaja Paradine’, nije izdržala zlatnu zamku Hollywooda, pokupila je djecu, isplatila ugovorne penale od 150 tisuća dolara, oko milijun i osamsto tisuća danas, i pobjegla u Rim. Spasio ju je, i moralno i materijalno, ‘Treći čovjek’ i ljubljeni, ne metaforički, Carol Reed. Glumi u ‘Sensu’, za kojega sam Visconti, ‘čovjek koji nije umio voljeti’, tvrdi da nije revolucionaran ali je savršena melodrama. Odlazi na ušće rijeke Pad (Po), u ‘Krik’, prelazi na Antonionija s kojim realizira ‘samo polovicu osjećaja’: previše šutnje. Alida se ponovno zaljubi u jazz pijanistu, ovoga puta u Peira Piccionija, sina demokršćanskog ministra, postaje ključnom svjedokinjom afere Montesi… Valli je uništena, ali, kao uvijek, uzdignute glave promatra u beskraj. Šuti, ne radi, ima problema s vidom… Druži se s prijateljima, dugo vremena s Giancarlom Zagnijem, redateljem i menandžerom kina, i Valentinom Cortese Baserhart s kojom dijeli zajedničkog ljubavnika: von Karajana. (…) Film za filmom, nakupilo ih se preko stotinu uključujući francusko i meksičko razdoblje… Danas je Alida Vali sretna baka nekoliko unučadi, ne želi čuti za muškarce, prihvaća poneke filmske uloge, kazališne odbija…”³⁷

Tik pred smrt, 22. travnja 2006., bellissima je otvorila svoju nemoralnu dušu i podastrijela zlu narav u razgovoru s kazališnim kritičarom Enricom Groppalijem. “Smatrate li se privilegiranom ili ne, kao divom bijelih telefona? – Ja povlaštena? Kako me slabo poznajete. U Californiji osjećala sam se gore od izbjeglice ili političke prognanice. Takve povrede djeluju na svakoga, mene su duboko dotakle, gotovo se osjećam odgovornom. Zašto radim ovaj prljav posao na filmu?, pitah se. Zašto nisam ostala u mojoj zemlji i prkosila događajima, odgovarala na nepravdu?, ukorila sam se. Da sam bila učiteljica, od djetinjstva bih mojoj i drugoj djeci iz Pule ulijevala ponositost i dostojanstvo Talijana, umjesto da se gubim u filmićima koji su mi donijeli jeftin novac, uspjeh i popularnost, ponavljala sam. – Ovo, nažalost, nitko nije saznao…? – Nitko ne zna zato što nisam nikad kazala. Malo će njih, sada kada sam stara, povjerovati. Morala je kazati onda, mislit će preživjeli, jer njih su neke rane dotakle a druge nisu, također i prognanike koje su proglasili bolesnicima i osobama koje stalno putuju bez nade u mir. – Čak i ako živite u Acapulcu, Beverly Hillsu, povremeno u Parizu, pa se u velikom stilu vratite u Rim? – Vi ste, poput mnogih iz vašega, možda čak nemilosrdnog, naraštaja, u pravu. Koliko sam se puta, u stvari, htjela vratiti u Istru, vidjeti kuću svoga djetinjstva, urediti si prošlost koja me iznutra opterećuje, poput stijene… – Niste više otišli? – Samo godinu dana po izbijanju rata odlučila sam otputovati u Pulu. Carlo Cugnasca, čovjek koga sam voljela, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći dok sam, u režiji Marija Soldata, glumila u jednom od najbolnijih i najljepših filmova moje karijere, ‘Mali starinski svijet’, u kojemu junakinja Luisa izgubi kćer jedinicu, gubi razum i biva prognana iz svijeta. Plakala sam poput kiše tijekom snimanja, preuzela sam na se krivicu, bila sam izmučena. Više ne znaš što je fikcija, a što stvarnost, rekla sam sebi samoj. Jesi li sigurna plačeš li ispred kamera za pogibijom Carla ili si očajna zbog gubitka Ombrette?, pitala sam se. Bila sam raspolućena, podijeljena, činilo mi se da sam poput surovo rastrgnutih, raspolovljenih škara. Zbog toga sam se, čim sam završila film, vratila u Pulu, tamo gdje je sve započeto.”³⁸

Same patetične laži ostarjele glumice. Psihoanalitičari mogli bi iz ove samilosne, suosjećajne izjave svašta zaključiti, i ne bi pogriješili. Alida je radosna i vesela posjetila rodni grad, kako smo prije doslovno prenijeli, potkraj ožujka 1941., nakon što je snimila Soldatijev film, a iz Pule putuje za Rim na premijeru, sredinom travnja 1941., ‘Maloga starinskog svijeta’ (prve kritike filma objavljene su 13. travnja³⁹) i potom, po istom poslu, u Vicencu. Svoga je neprežaljenog zaručnika Carla Cugnasta Alida Valli pokopala za života, jer Carlo je poginuo baš u vrijeme premijera njena novosnimljena filma, 14. travnja, dakle film je snimljen, montiran i premijerno prikazan prije njegove smrti, pa svako žalovanje i neutješno plakanje za voljenim u vrijeme snimanja ‘Maloga starinskog svijeta’ notorna je neistina, najobičnija laž, besramna obmana. Životne tragedije, naročito i iznad svega ljubavne, urezuju se pamćenje i vremenski i prostorno u svakoj pojedinosti (starost nije izlika, dapače upravo se tada ne zaboravljaju ključni životni trenuci). No, to nije sve, još se jedna (bitna) omaška potkrala velikoj glumici. Zamijenila je sadržaje postelja, ljubavnika i zaručnika, može i obrnuto, Bruna i Carla, obojica piloti slavnog talijanskoga ratnog zrakoplovstava. Naime, Carla su u zračnom sukobu iznad libijskog Tobruka oborili, prema izvještaju: “srušili u plamenu”, britanski zrakoplovi, a Duceov sin, Bruno Mussolini, četiri mjeseca kasnije, 7. kolovoza 1941., “poginuo je u dobi od dvadeset i tri godine kad se novi bombarder koji je testirao kraj Pise srušio nakon što se njegov stajni trap nije uspio spustiti pri slijetanju. To je bilo tipično za talijansko djelovanje u ratu jer Bruno, baš kao i Balbo, nije poginuo u borbi nego u nesreći.”⁴⁰ U svakom slučaju, ostati u četiri mjeseca bez zaručnika i ljubavnika, golema je i nezaboravna tragedija, no sudeći prema Alidinom sjećanju (svjesnom, podsvjesnom, nesvjesnom, svejedno) zrakoplovna je nesreća, tugovanje za Brunom, ipak nadvladala britansko obaranje zaručnika i ostavila dublji trag (i povod za terapiju alkoholom i kokainom).

Nastavimo s razgovorom. “Što ste našli? – Jedan neprijateljski, strani i daleki grad, sa Slavenima koji zamjeraju Talijanima ako ne govore srpsko-hrvatski, razjedinjenu i očajnu zajednicu koja navješćuje buduće događaje: tjeskobu goru od smrti i protjerivanje kao doživotnu kaznu. – Kad ste je ponovno posjetili? – Za vrijeme snimanja filma ‘Velika plava cesta’ (La grande strada azzurra), s Yves Montandom, 1957. – Što se promijenilo u međuvremenu? – Sve i ništa. Kao žaloban život, premješten negdje drugdje, pokazuje znakove smrti. Plovila sam morem u Pontecorvojoj režiji priče o Squarciju, siromašnom ribaru koji je grozno skončao, vidjela sam taj životni odraz u luci svakoga dana, osjećaj poraza i odustajanje od svake nade. – Bio je to vaš posljednji posjet? – Vratila sam se prije nekoliko godina, snimala sam s Rafom Valloneom, bio je to moj oproštaj s filmom. – Sve se iznova promijenilo, zar ne? – Da, Pula je već bila u Hrvatskoj. Dobila sam tada nevjerojatnu ponudu. – O čemu je riječ? – Novi gospodari moje zemlje nisu više imali koga istaknuti kao nacionalnog heroja, pa im se učinilo prikladnim ponuditi Alidi Altenburger počasno državljanstvo ‘hrvatske umjetnice’. – I što je Valli odgovorila? – Mnogo sam puta, kao i moj grad, mijenjala kožu, ali rođena sam i umrijet ću kao Talijanka. To napišite na mojem grobu.”⁴¹

Nema potrebe komentirati ove ordinarne besmislice bellissime, bivše nacifašističke špijunke Alide Valli alias Soggetto, talijanske Mate Hari (kako je talijanski žuti tisak voli etiketirati), gluposti o podvojenosti Pule usred fašizma 1941. kada se nije smjelo zucnut hrvatski, čakavski (bez ricinusova ulja), mržnji spram svih maledetih slavi (mada je Soggetto po materi, Silviji Oberkar, i slovenskoga podrijetla), zatim te beskrajno dirljive skrbi za talijanske optante i na koncu te neuvjerljive, prijetvorne i morbidne ljubavi spram Pule (koju sarkastično i cinično svojata⁴², kao i Istru), gradu kojega je napustila u djetinjstvu (1930.), s devet godina, i u njega kasnije svratila sasvim kratko, slučajno usput, poslom, samo tri puta (1941., 1957. i 2000.). Stara, prkosna, bahata, arogantna, nerazumna glumica i u osamdeset i petoj godini, mimo svake životne mudrosti za tu poodmaklu dob, dva tjedna prije smrtne ure, otvoreno i javno blati grad u kojem je rođena jer nije talijanski (jadnica ne zna da je Pula u sklopu Italije bila samo 25 godina, pod Austrijom 105, a Jugoslavijom 44 godine), dijeli iredentističke lekcije i promiče postfašističku ideologiju.

“Podrugljivost kojom je reagirala na ponudu hrvatskih vlasti da postane počasna hrvatska umjetnica donekle je razumljiva. Ta je žena bila obasuta stotinama priznanja za svoj rad na filmu i televiziji te u kazalištu, primali su je i odlikovali mnogi europski premijeri i ministri, pa joj je naša stidljiva inicijativa morala djelovati komično.”⁴³ “Glede njezina odnosa prema Hrvatskoj i rodnom gradu Puli, poznato je kako je podrugljivo i s ironijom reagirala na uistinu neobičnu i nespretnu ponudu hrvatskih vlasti… Zanimljivo je da nitko od velikog broja istarskih antifašista nije, na temelju poznatih činjenica, digao svoj glas protiv…”⁴⁴

Svjesna svoje anđeoske (hladne i distancirane) ljepote i božjega glumačkog dara (samo briljantne uloge u “Sensu” i “Trećem čovjeku” dostojne su ugledne karijere, bez spomena ostalih) Alida je Valli vješto i znalački kapitalizirala svoje urođene (prirodne) prednosti, kako na filmu tako i u privatnom, posebice intimnom životu, često u paketu, pragmatički povezano, vallijevski instrumentalizirano, stoga odvajanje glumičina izvrsna autorskog (uvjetno i umjetničkog, kao uostalom u većine reproduktivaca, pogotovo glumaca čija je kreacija često zasluga nekog drugog, na filmu: scenariste i redatelja) djela od privatna i javna života nema nikakvih osnova ni uporišta; neosporno: zadužila je povijest europske i svjetske kinematografije što joj je ova uzvratila brojnim nagradama, priznanjima, ustupcima i lagodnim životom, ali još su više neosporniji njezini politički, društveni, moralni, ksenofobični, općenito uzevši gotovo svi izvanglumački svjetonazori, poglavito kategorički profašistički i iredentistički stavovi i uvjerenja koja su, u svakom makar malo demokratskom društvu, za svaku osudu, štoviše za ama baš svaku indolenciju, posvemašnje ignoriranje, upravo ovdje gdje je rođena, u Puli, donedavno antifašističkoj Puli.

Međutim, obratno, mrtva Alida Valli (umjesto da počiva u miru, vječnome spokoju) ponovno stiže u Pulu (zato je toj ni po čemu za grad zaslužnoj, samo rođenjem Puležanki i odvojeno ovdje toliko prostora), njoj, u odurnu hrvatsku Pulu (jer nije Pola), u znak ne zna se kakvog priznanja i poštovanja dobiva kino, jedino preostalo gradsko kino, bivše kino Zagreb, preuređeno je u negradsko kino (najobičnija multipleksna dvoranica s 209 mjesta) i svečano otvoreno, uoči 55. Puljskoga filmskog festivala, 18. srpnja 2008. pod fašističkim nazivom kino Valli (a Pula nije vraćena Italiji, u Italiji nema kina prozvanog po talijanskoj filmskoj divi…). Uzalud upozorenja, polemike, negodovanja po lokalnim medijima⁴⁵ o kakvoj je fašizoidnoj (prijetvornoj ili, kako bi Puležani rekli, šegavoj furbačoni) ženi riječ i, prije svega osnovno, zašto uopće mijenjati više od pola stoljeća ustaljen i svima poznat naziv kina Zagreb (gradski toponim), ništa nije pokolebalo nerazborite gradske vlasti, priprostog gradonačelnika i podnositelja prijedloga Javnu ustanovu Pula Film Festivala (na osnovu tobožnjega javnog prijedloga građana Pule) u nepromišljenoj nakani preimenovanja kina Zagreb u Valli (prvi prijedlog genijalna naziva budućega obnovljenog kina stigao je od pulskoga zubara Bojana Vojnovića, bliskog Pula Film Festivalu, 15. studenog 2007.⁴⁶). Naposljetku, Pula – Pola (kako se službeno bilježi) umalo je sva talijanizirana (zamislimo da je za vrijeme Kraljevine Italije kroatizirana, da su kojim slučajem, poput ovdašnjih Talijana, Hrvati bili autohtona manjina), pa zašto ne bi i jedino gradsko kino bilo talijansko, ne samo talijansko već i fašističko-iredentističko. Možda u skoroj budućnosti osvane kao: Cinema Soggetto.

***

1 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

2 “Trionfale succeso di Alida Valli: la giovane stella cinematografica polese”, Corriere Istriano, 2. veljače 1939.

3 “Sala Umberto: Mille lire al mese”, Corriere Istriano, 9. travnja 1939.

4 “Le prime cinematografiche: Mille lire al mese”, Corriere Istriano, 9. travnja 1939.

5 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

6 “Alida Valli a Pola”, Corriere Istriano, 23. ožujka 1941.

7 “Alida Valli a Pola nell’intimità della famiglia”, Corriere Istriano, 25. ožujka 1941.

8 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

9 “Alida Valli ricevuta dal Podestà”, Corriere Istriano, 26. ožujka 1941.

10 Bort: “Alida Valli trova un personaggio”, Film, 19. travnja 1941.

11 Stephen Gundle: “Film Stars and Society in Fascist Italy”, u: Jacqueline Reich, Piero Garofalo (ur.): “Re-viewing Fascism: Italian Cinema, 1922-1943”, Indiana University Press, Bloomington, Indianapolis 2002., str. 331.

12 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

13 P. Pascucci: “La IX Mostra internazionale cinematografica: incontro a Venezia con Alida Valli, candidata al premio per la migliore interpretazione”, Corriere Istriano, 14. rujna 1941.

14 Nela Eržišnik: “Moja tri života: uspomene”, Naklada Pavičić, Zagreb 2003., str. 155.

15 Stephen Gundle: “Film Stars and Society in Fascist Italy”, n. dj., str. 332.

16 Myriam Petacci: “Chi ama è perduto”, Luigi Reverdito, Gardolo di Trento 1988., str. 152 i 180.

17 Galeazzo Ciano: “Diario”, Cappelli, Bologna 1948., sv. 2, str. 188. “Krivicu pripisuje mnogobrojnim ženama iz porodice Mussolini, koje zabadaju svoj nos u tamošnja pitanja. Njima se pridružila Petacci, koja se nalazi u Riminiju na kupanju i odatle sudi, naređuje i spletkari. Njen factorum je neki Spisani, učitelj plesa u trećerazrednim lokalima. Pričaju se smiješne dogodovštine. Izgleda, da je Petacci nedavno putovala u Budimpeštu. Vjerojatno, jer želi da se razvede od prvoga muža. Netko je ispitivao o njenom putovanju i ona je odgovorila: ‘Nisam bila pozivana ni na kakav prijem niti su mi priređivali svečanosti, jer sam putovala u najstrožem inkognitu’.” Galeazzo Ciano: “Dnevnik grofa Ciana”, Vladimir Majer i Andrija Lušičić, Zagreb 1948., str. 346.

18 Giuseppe Bottai: “Diario 1935-1944”, Rizolli, Milano 1988., sv. 2, str. 337.

19 M. de Wyss: “Rome Under the Terror”, Robert Hale, London 1945., str. 14.

20 Ray Moseley: “Mussolini: The Last 600 Days of il Duce”, Taylor Trade Publishing, London 2004., str. 56.

21 Riječ je o seriji memoarskih napisa Alide Valli u milanskom tjedniku Tempo. Alida Valli: “Racconto la mia vita 1”, Tempo, Milano, 11. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 2: L’ultima volta che vidi Carli vivo”, Tempo, Milano, 18. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 3: Conobbi nello stesso momento mio marito e Piero Piccioni”, Tempo, Milano, 25. studenog 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 4: Dovetti nascondere che aspettavo un bambo”, Tempo, Milano, 2. prosinca 1954.; Alida Valli: “Racconto la mia vita 5: Nella tempesta con Piero Piccioni, Alida Valli racconta l’episodio più appassionante della sua vita, La liberazione di Piero mi ha ridato la pace”, Tempo, Milano, 9. prosinca 1954.

22 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954. Mada članak nije potpisan, zasigurno ga je napisao jedan od utemeljitelja VUS-a 1952., vrsan poznavatelj prilika u Italiji i Istri, Ive Mihovilović.

23 Nicholas Farrell: “Mussolini: novi život”, Naklada Ljevak, Zagreb 2008., str. 255-256.

24 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

25 “Alida Valli è ritornata in Italia”, Corriere Istriano, 24. listopada 1942.

26 Piccioni je tada optužen za sudjelovanje u razuzdanim seksulanim orgijima u blizini Rima (vila na negdanjem kraljevskom lovačkom posjedu Capocotta), 9. travnja 1953., na kojima se nemilice konzumirala droga i gdje je preminula malada manekenka Wilma Montesi (leš je otkriven dva dana kasnije na plaži). Alida Valli, tada svježe razvedena i tek pristigla iz Amerike, izjavila je da su ona i Piccioni u doba smrti dvadeset i jednogodišnje Wilme Montesi bili u vili na Capriju, a ta njena izjava bila je presudna za njegovu oslobađajuću presudu. Afera Montesi bila je glavna inspiracija Federicu Felliniju za njegov proslavljeni “Slatki život” (1960).

27 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954.

28 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

29 John Francis Lane: “Alida Valli: Italian Film Star Idolised by Mussolini and Betrayed by Harry Lime”, The Guardian, 24. travnja 2006.

30 “Obrana Alide Valli: hoće li se poznata filmska glumica, koju je uzdigao fašizam, rehabilitirati u Evropi svojom knjigom memoara?”, Vjesnik u srijedu, 8. prosinca 1954.

31 Riječ je o četiri tajna dokumenta: “Allegato N. 1: De Mejo Alida, alias Valli Alida, Richiesta di visto”, Counter Intelligence Corps (Cic), Roma, 19 Febbraio 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; “Allegato N. 2: De Mejo Alida, alias Valli Alida, Rapporto definitivo”, Counter Intelligence Corps (Cic), Roma, 26 Marzo 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; Dallo Strategic Services Unit (Ssu, Italia) all’ssu di Washington, “Alida Valli”, 1 Agosto 1946, Segreto, Nara (College Park, Maryland), Rg 226, Entry 108a, Box 233, Folder Jrx-4040; “De Mejo Alida, alias Valli Alida, Altenburger Alida, Via Bruxelles 53, Interno 7, Roma. Rapporto conclusivo”, Counter Intelligence Corps (Roma), 11 Dicembre 1946, Confidenziale, Nara, Rg 226, Entry 174, Box 243, Folder 148.

32 Alessandro Mezzena Lona: ” Alida Valli spia del regime? La smentita dagli usa”, Il Piccolo, 5. siječnja 2012.

33 Simone Paliaga: “Quel sospetto sulla Valli: È una spia fascista”, Libero, 6. siječnja 2012.

34 Pietro Osso: “Alida Valli, la reginetta dello schermo”, Casa editrice Albore, Milano 1940.; Lorenzo Pellizzari, Claudio M. Valentinetti: “Il romanzo di Alida Valli: storie, film e altre apparizioni della signora del cinema italiano”, Garzanti, Milano 1995.; Mauro Manciotti (ur.): “Alida o cara…: omaggio a Alida Valli”, Costa & Nolan, Genova 1995.; Ernesto G. Laura, Maurizio Porro,: “Alida Valli”, Gremese editore, Roma 1996.; Giorgio Cavalleri: ” Alida Valli: una ragazza di Como”, Nuoveparole, Como 1996.; Mario Innocenti: “Le signore del Fascismo: donne in un mondo di uomini”, Ugo Mursia editore, Milano 2001.; Marta Boneschi: “Di testa loro: dieci italiane che hanno fatto il novecento”, Mondadori, Milano 2002.; Massimo Scaglione: “Le dive del ventennio: ingenue, maliziose, fatali o popolane ma soprattutto italiane”, Edizioni Lindau, Torino 2003.; Salvatore Gelsi: ” A tavola con Hitchcock: film e ricette di un grande gourmet con un saggio di Claude Beylie e un ricordo di Alida Valli”, Tre lune edizioni, Mantova 2004.; itd.

35 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

36 Radovan Stipetić: “Priča o pet žena”, Novinar, br. 10/11, Hrvatsko novinarsko društvo, Sindikat novinara Hrvatske, Zagreb 2007., str. 13.

37 Porro Maurizio: “Goebbels, un nano ripugnante : L’attrice incontro’ il gerarca nazista a Berlino, a una cena in onore di Beniamino Gigli; Confessa invece un grande rimpianto: Luchino l’ uomo che non ho potuto amare”, Corriere della Sera, 25. ožujka 1995.

38 Enrico Groppali: “Alida Valli: ‘Lasciai la mia Istria: da più di 70 anni mi sento senza patria'”, Il Giornale, 10. travnja 2006.

39 Filippo Sacchi, Corriere della Sera, 13. travnja 1941.; Mario Gromo, La Stampa, 13. travnja 1941.

40 Nicholas Farrell: “Mussolini: novi život”, n. dj., str. 255-256.

41 Enrico Groppali: “Alida Valli: ‘Lasciai la mia Istria: da più di 70 anni mi sento senza patria'”, Il Giornale, 10. travnja 2006.

42 Postoji navedena knjiga koja upućuje na sasvim drugi grad: Giorgio Cavalleri: ” Alida Valli: una ragazza di Como”, Nuoveparole, Como 1996.

43 Nenad Polimac: “Alida Valli – povratak u Pulu”, Jutarnji list, podlistak Magazin, 20. srpnja 2008.

44 Zlatko Šporer: “Kome smeta ime Zagreb”, Vjesnik, 17. prosinca 2008.

45 Predaleko bi odlutali navodeći samo reportaže, komentare, izjave, polemike i reagiranja u Glasu Istre (svibanj-kolovoz 2008.) ili pak, napose, svih onih besmislica talijanskih novinara, kulturnjaka, intelektualaca, naših sugrađana (koji sve talijansko bilo koje provenijencije brane svim obrambenim sredstvima) u La voce del popolo, a kamoli one u drugim tiskovinama, medijima, portalima, internetskim stranicama, forumima…

46 Da.B./REX: “Spisak svih prijedloga za ime pulskog kina: Giardini, Arena, Herkul, Pandora, Korzo, Kažun, Šparuga…”, 10. lipnja 2008. 22:23 , http://regionalexpress.hr/site/more/prijedlozi-za-kino/. Premda je Bojan Vojnović prvi predložio ime: kino Valli, nije dobitnik nagrade za imenovanje kina, nego Branimir Brečević koji je predložio isto ime, četiri mjeseca kasnije, 5. ožujka 2008. Nepotizam i prijevara. “Gradska pročelnica za kulturu Klara Udovičić i producentica festivala Tanja Miličić istaknule su da su proteklih mjeseci stigli brojni prijedlozi za novo ime kina, koje će biti svečano otvoreno 18. srpnja, ali da je prijedlog Branimira Brečevića bio najbolji, tako da će na pročelju obnovljenoga kina pisati ime diljem svijeta poznate Puljanke. Brečević će dobiti besplatnu ulaznicu za kinoprojekcije za dvije osobe u trajanju od godinu dana.” Vanesa Begić: “Kino Valli – u spomen na filmsku divu”, Glas Istre, 6. lipnja 2008.

Knjigu pjesama Gorana Babića “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” objavilo je “Izdavačko preduzeće Veselin Masleša”, u svojoj dugovjekoj ediciji “Mala biblioteka poezije”, gdje su, uglavnom, objavljivani novi naslovi bosanskohercegovačkih te pokojega jugoslavenskog pjesnika. Iako je kao godina izdanja navedena 1991, Babićeva zbirka tiskana je u siječnju ili veljači 1992. Može se pretpostaviti što je bio razlog antidatiranju. “Štampano uz finansijsku pomoć Republičkoga javnog fonda za kulturu, Sarajevo”, piše na pretposljednjoj, osamdesettrećoj stranici knjižnoga bloka. Babićev je rukopis, dakle, bio prihvaćen na godišnjem natječaju, pa je morao, po pravilima koja nisu bila neporeciva, ali se bez prijeke potrebe nisu kršila, biti objavljen tokom tekuće godine. Kako ćemo vidjeti pročitamo li “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” tiskana knjiga razlikuje se, fatalno, od rukopisa koji je poslan na natječaj republičkoga fonda za kulturu. Barem jedna pjesma u knjizi, ona s naslovom “Na svetog Iliju” nije mogla nastati u vrijeme kada je Babićev rukopis prihvaćen za tisak i sufinanciranje.

Pjesmu “Na svetog Iliju” Goran Babić napisao je nakon 5. listopada 1991.

Evo je, cijele:

Srđ miriše, Milanova dušo
Srđ miriše, kovilje se zlati

Stijene zriju ter sve u dalj plove
Mlađan junak i zmija se love

Nije kiša što je ozgor lila
Već je bijela doletjela vila

Jugo dira nesretnu Jelenu
Jugo mavi a njoj krila rastu

Kanda znade što se ima zbiti
Vila sluti kad će poginuti

Ili ona ili njezin mili
Kad se stušti nad gradom nevrijeme

Kad se stušti što je blizu sili
Nakot mraka, tmina, tma i tmuša

A nad tvrđom najzadnja oluja
Nebu ide Milanova duša

Pjesmu je Goran Babić pisao u Beogradu, u svome izbjeglištvu ili prognaništvu (jedno je, ili je drugo, to, valjda, ni sam nije siguran). Svjesno je odabrao stranu u ratu, te se, za razliku od drugih, u izboru između domovine i ideala, opredijelio za ideale. Njih se, tih Babićevih ideala, odabrana strana nije držala, niti ih je s pjesnikom dijelila, ali to nije moglo utjecati na njegovo opredjeljenje. Pišući “Na svetog Iliju”, pisao je o žrtvi koja je pala pod granatom ispaljenom s broda Jugoslavenske narodne armije. Milana su, vulgarno govoreći, ubili njegovi, Goranovi.

Ali samo mu je on, Goran, mogao napisati takvu pjesmu. Drugima je nedostajalo talenta i ideala. Drugi su pjesnici imali samo domovinu.

Knjiga “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom” živjela je kratko. Do beogradskih i zagrebačkih knjižara nikada nije stigla, a u sarajevskim je boravila ni dva puna mjeseca, kad se u travnju zaratilo. Sarajevo su opsadili Karadžićevi bojovnici. Njima je JNA prethodno izgradila utvrde, ostavila tešku artiljeriju i oficirski kadar. Tako je nasilnome kraju stigla i posljednja bosanskohercegovačka pjesnička sezona. Uza sve drugo što je bilo prekinuto i dokončano, uza našu prekinutu povijest i prepolovljene živote, došao je i poeziji kraj.

Bit će nje još, u ratu i poslije rata, ali to će biti neka nova, druga poezija, koja se ničim, osim riječima iz istih rječnika, neće nastaviti na “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”.

Hrbat te knjižice jedva da je širok pet milimetara. Mekih kartonskih korica, lijepljenoga i neprošivenog uveza, trošna i nesolidna u svojoj predmetnosti, nestat će lakše i čišće nego tolike druge knjige. Tamni, masivni tomovi ruskih klasika, Marx i Engels u kožnom uvezu, debeli višetomni romani srpskih i hrvatskih pisaca, prepuna skladišta što nevino vonjaju na friški tisak, na boju i na olovo, gorjet će u sljedeće tri i pol godine skupa s ljudima i njihovim sjećanjima, pa tko bi onda primijetio iščeznuće jedne tako neznatne knjižice.

Nestala je temeljito. Nje zapravo nije ni bilo.

U tih mjesec ili dva, možda je svih stotinu ljubitelja pjesništva, onih najotpornijih, koji su umjeli da lebde iznad pakla što im se rastvarao pod nogama, kupilo knjigu u sarajevskim knjižarama. Ili ih je manje bilo.

Oni su, uz profesionalne čitatelje, kojima je urednik izdanja Marko Vešović poslao “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”, i jedini koji su ikada u svojim rukama držali tu knjigu. Do biblioteka nikada nije stigla. Neprodani dio tiraža (na predzadnjoj stranici piše da je tiskana u 1000 primjeraka) uništen je, nestao, neznano kako. Štamparija je bila u Rogatici, i zvala se “SiGraf”. Rogatica će, nekoliko mjeseci kasnije, biti etnički očišćena, a svi džamijski minareti povaljeni u travu.

I tko bi se onda i sjećao pjesama hrvatskoga pjesnika Gorana Babića?

Knjige, kao i njihovi pisci i čitetelji, imaju svoju sudbinu. Katkad se sudbina knjige sravni sa sudbinama ljudi. Ali ne mora biti tako. I rijetko tako bude. Samo što se o sudbinama knjiga ne priča, nego samo, možda, o njihovom sadržaju.

Goran Babić imao je nekoliko opsesivnih pjesničkih tema.

Jedna od takvih vezana je za deltu Neretve, za one bočate i močvarne vode, niz koje su u svoja morska razbojništva išli neretvanski gusari, a uz riječnu su maticu stizali Mlečani, da na prijevaru otimaju jake muške, i da ih iz odmazde odvode na svoje galije, da smrt dočekaju veslajući.

Takva jedna pjesma, među najljepšima Babićevim, zatekla se u toj kratkovjekoj knjizi, naslova: “Brašno i voda”.

Evo i nje:

svakog dana oko sedam ujutro
kad šišmiš kroz ševar prolijeće
u Neretvu, s mora, s juga
stoljećima stižu Mlečići

vedro je, kiša pada po tanjurima
jež navlači sitne rukavice
a bosiljak miriše, miriše i u bašti se
pomalja gušterica, gnjezde gusjenice
zrije ladolež

odvedu iz Komina Živogošta, s Kule Norinske Radočaja
povedu iz Krvavca Ljutovida, s Jerkovca Časomila
i malog Pavu Višekrunu
što čuje škripu vodeničnu

sve vode na brod, niz polje
niz vjetar da tjeraju galije
dok ih se tužna sjeća mati
dok im se kosti ne rasture

zlati se heljda i proso
cvile kola s curama iz Drijeve
a pokojna nona Lucija
neprekidno mijesi, mijesi
uzdišući nad tijestom

teško se miješa raž s kišnicom
a nešto mora ustaviti
najzadnje dolje na ušću
lađu sa zlatnim lavom na zastavi
prije nego otplovi

……………………………………………

to je najljepše doba dana
tad obično spavam
u devet kad se probudim
netko moj uvijek nedostaje

Za pjesnikom Goranom Babićem njegovo, hrvatsko, živo pjesničko bratstvo nimalo ne žali. Galiot je, pa neka vesla. Srpskome bratstvu on, takav, nikada nije ni trebao. Gubitka ne osjećaju ni jedni ni drugi.

Možda samo čitatelji koji su, zato što se u jednu sudbinu stočila sudbina pjesnika i sudbina jedne njegove knjige, nekamo otišli ne pročitavši jednu ovakvu pjesmu.

A pjesnici slabi, njegovi, hrvatski, svaki dan po jedanput da umru, i hiljadu godina tako da umiru i svoju smrt trkom sustižu, neće dočekati dan da im netko napiše pjesmu kakvu je Goran pisao Milanu.

To je prokletstvo nedarovitih.

Dok su izdajnici domovine i galioti – najdarovitiji pjesnici među nama – prokleti životom.