U osmansku Bosnu trapistički redovnik Franz Pfaner stigao je s nekoliko redovničke subraće 21. lipnja 1869. i taj se dan smatra utemeljenjem samostana Marija Zvijezda u Delibašinu Selu kod Banje Luke, koje će kasnije u narodu biti jednostavno preimenovano u – Trapiste. Banjalučki trapisti imaju neprocjenjive zasluge za razvoj toga kraja i za poboljšanje životnih uvjeta stanovništva. U krugu njihovoga samostana izgrađen je pravi poljoprivredno-industrijski kombinat: ciglana, kovačnica s radionicom za plugove, žitnica-silos, kamenolom, mlin, sirara, pilana, sušionica šljiva, pivara, tvornica cigle i crijepa, klaonica, mlin za mljevenje kostiju i tvornica tutkala, voćni i šumski rasadnik, tvornica sukna sa predionicom i tkaonicom, štamparija sa kartonažom i knjigovežnicom, bačvarska, stolarska i kolarska radionica. Izgradili su bolnicu, dječje sirotište, obiteljske kuće za svoje radnike, radnički azil, primali na školovanje i izučavanje zanata siromašnu djecu.

Franz Pfanner otputovao je 1883. u Transvaal (Južna Afrika), gdje je osnovao samostan Marianhill po istom modelu kao banjalučki. Tamo je umro i pokopan 1909. u 84. godini života.

U pismu bratu Ivanu u matični samostan Mariawald u Njemačkoj, Pfaner piše o svojim mukama da krajiške katolike oduči od rakije.

Dragi brate u Kristu Ivane,

____________________________Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD

Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan. Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od narečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.

Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića.
(Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda „Ora et labora!“ („Moli i radi“), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na „derviše“, a to su pripadnici muhamedanskih sekti, koji uživaju velik ugled. Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti.

Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti.

Turci držahu kako smo pobožni „derviši“ koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše „dok kiša ne padne“. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila.

I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali „Mašallah!“ A to je znak udivljenja i na turskome znači: „Kad Bog hoće (to i bude)!“ Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.

A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.

Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).

Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.

Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.

Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kozu, tjeraju i nekoliko ovčica, svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti!

Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: „Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas posvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plosku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!“ Stisnuo sam zube brate Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti!

Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!

Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti!

Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).

Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.
Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu!

Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju…

Tvoj brat u Kristu Franjo

*

ivanlovrenovic.com

Gdje god se krećem, prati me moje malo more.

Moj kutak koji sam jednom davno prisvojio, pa se pred zakonima – božjim i ljudskim – pravim lud: ono je moje, nikome ga ne dam.

Kad sam umoran, ili tužan, ono je tu, pored mojih nogu, mogu da ga pomilujem, a ono mi maše talasićima i crta mi vesele šare svoje pjene.

Kad sam daleko, toliko daleko da počinjem zaboravljati samog sebe, ono mi se odnekud javi tihim hukom: ne boj se, tu sam.

Znam da ću ga uvijek imati pored sebe, tijekom poslova kojima se moram baviti, na ulicama kojima ne znam zašto lutam, u brdima, u poljima, u šumama gdje se ono krije igrajući sa mnom skrivalice, u sobi gdje spavam – a i kad zaspim, ne odvajam se od njega: u svakom svome snu čujem njegov šum.

Sada, dok se s tijekom vremena smanjuje moj svijet, ono raste, sve veće je, preplavljuje me. I odnosi me u ocean u čijem će jednom kutku zauvijek čuvati za mene jedan oblutak, jednog pužića, jedan stručak alge i jedan krik galeba.

Emotivni kvadrat moga čitanja oformio se prije nekog vremena između četiri čvrste točke i zatvorio u sebe sve razloge zbog kojih treba pisati. Te su četiri čvrste točke Autobiografski spisi Thomasa Bernharda, Moj život Marcela Reicha Ranickog, Priča o ljubavi i tmini Amosa Oza i Jučerašnji svet Stefana Zweiga. Linije što ih spajaju ne povlače se rukom koja je u svoj potez sigurna zato što su analogne njihove kvalitete i kvantitete, njihove jezgre i njihove periferije, nego zato što je u njima tako jasno savladana ona književna obmana da autobiografije ne treba čitati jer “maskiraju velelepne polulaži u prnje istine”, kako se u predgovoru Nerudine autobiografske proze jednom izlanuo Oskar Davičo, s čijim se književnim rezonom inače podudaram cijeli. Ove autobiografije treba čitati baš zato što izvan njihove laži nikakve druge istine ne može biti, jer je središte univerzuma, kako Amos Oz sumira svoj razlog, uvijek tamo gdje je ruka koja piše. Valjalo bi zato ovu kvadraturu iz četiri različita osjećaja nekako navesti na jedan razlog, za što će, nadam se, biti dovoljan već i kontrapunkt između autobiografske proze Amosa Oza i Stefana Zweiga, jer one tako jedna prema drugoj teže da u savršen balans dovode inače različito opterećenje koje ih uvjetuje.

Stefan Zweig svoje memoare (neku razliku između memoara i autobiografije treba imati na umu, samo što je meni ona ovdje posve nevažna) piše odrezan od svega što je imao, osim od čvrste vjere u načelo prema kojem je rad sjećanja već predodređen onim što je u njemu sjećanja uopće dostojno. Dvaput izgoren, dvaput istjeran, on sjedi u hotelskoj sobi bez ijedne svoje bilješke, bez svoje knjižnice, i piše sav konzumiran sinkopama i visokim, odnjegovanim stilom, pazeći na zareze a godina je 1941. Ubit će ga sljedeće nacisti. Amos Oz, s druge strane, piše zaštićen u punoj svojoj veličini i važnosti, u svome domu u Aradu, uživajući cjelokupni komfor hebrejske pismenosti i tišinu judejske pustinje. On romansira svaki detalj svog života, malo kao plameni devetogodišnji desničar, malo kao gordi šutljivi kibucnik, i od svega pravi priču, raslojava empiriju na nježnije, intimnije predjele, piše koji je susjed mirisao na usoljenu ribu, koji na naftu i ljepilo, piše kako je u kibucu drkao na haljinu odgajateljice Orne, čekajući da se ona pojavi i da mu na sram rutinirano sjedne svojim tijesnim mjestom. Zweig u svojim memoarima nikome iz prvog kruga svoje intime ne daje ime, čak ni svojim roditeljima, a kad piše o seksualnosti bečkih junoša s početka prošloga stoljeća, on purpurni raster bordela i gvozdene kure za redovne fetišiste ne opisuje tako precizno zato da otkrije od koga je prvi put dobio sifilis, ili tko se od uglednih Bečlija vikendom trošio odjeven u opaticu, nego da jednim potentnim uvidom teoretičara kulture raskrinka nazubljenu čestitost bečke moralne supstance: “I to je bio isti grad, isto društvo, isti moral koji se zgražavao ako bi koja mlada devojka poterala bicikl, i koji je, kada je Frojd na svoj mirni, jasni i prodorni način ustanovio istine koje on nije hteo da prizna, izjavljivao da se skrnavi ugled nauke.” Najintimnije čega će se njegova dobrostojeća apolonijska rečenica dotaknuti u opisivanju zakopčanog seksualnog odgoja toga vremena, koji je djevojke za život pripremao uskraćivanjem svega što život jeste, kraća je epizoda s nekom njegovom tetkom bez imena: ona je iz prvobračne postelje roditeljskoj kući dojurila sva luda i pobrkana jer joj je muž pokušao skinuti haljinu. Ovdje treba reći i to da je barem polovica Zweigove čudesne jezičnosti posredovana mjerom koju je u srpskom jeziku za nju pronašao Aleksandar Tišma, kao i odlukom Branka Kukića, urednika u Službenom glasniku, da se u proteklih šezdeset godina adekvatnija mjera nije mogla ponoviti. Isto će za šezdeset godina vjerojatno važiti u slučaju Andree Weiss Sadeh, koja je za zaprešićku Frakturu prevela Ozovu Priču o ljubavi i tmini. Bilo bi pogrešno i neispravno tvrditi da je dokumentarnost Zweigove autobiografske proze u nakani drugačija od Ozove, oni nemilice obogaćujući tekst dnevno-političkim referencama zapravo žele istu stvar – preko vlastitog života inkapsulirati duh vremena, samo što to rade na drugačiji način. Zweig esejizira na pristojnoj, akademskoj distanci od svoje intime, on dopušta privatne trenutke samo kad su povijesno opravdani, kao kada svoju prvu novelu na feljtonizaciju u “Neue Frei Preese” odnosi Theodoru Herzlu, i neprestano prelazi u historiografski diskurs, nukajući nas da na Burkeovo pitanje što je kulturalna povijest, iz istoimene knjige, jednosložno odgovorimo: to je Stefan Zweig! Tome nasuprot, Oz duh vremena zahvaća tek u posljedici, gradeći o svom životu i životu svoje porodice priču kao što se gradi bilo koja druga fikcija. Sa stajališta Zweigovog prononsiranog sjećanja jednog Europejca, dječačko bi smrskavanje noge željeznom kuglom možda bila čista insuficijencija, za Oza je taj jedinstveni događaj iz djetinjstva bio literarna prilika da frontu arapsko-židovskog razdvajanja rastumači s onu stranu dobra i zla, usijanih mitinga i stihovanog parolaškog optimizma.

Ustvari, da je ovaj kvadrat logički, kao što nije i kao što nikad ne bi mogao biti, odnos između Zweiga i Oza bio bi možda prispodobiv odnosu podsuprotnosti između dva partikularna suda, od kojih oba ne mogu biti neistinita, a sve ostalo je moguće. Prevedeni na jezik logike višeg reda, i kvantificirani emotivnim kvantifikatorom, oni bi se pisali <3.

August Strindberg

Iz malog katihizisa za niži stalež

*

Prvi članak: religija

Šta je religija?

Potreba nastala na nižim stupnjevima razvoja koju viši stalež koristi da drži pod sobom niži stalež.

Viši se stalež tajno smije religiji, ali drži da “narod mora imati religiju”. Jedan iskreni ateist nedavno je objasnio da je grijeh učiniti niži stalež nesretnim lišavajući ga njegove religije.
Duboko značenje religije može se vidjeti i u tome što je i ateist nastupio u odbranu zajedničkog praznovjerja. Praznovjerje je korisno za viši stalež.

Koja sredstva koristi religija za ovo?

Zastrašivanje i utjehu.

Frederik II, zvani Veliki, dao je sljedeće priznanje:
“Svi zakonodavci izmišljali su bogove i razgovore s bogovima kako bi držali narod na okupu. Vjerujte mi, onda kad smo uplašeni, izmišljamo vragove i pakao. Strah je stvorio bogove. Snaga je stvorila kraljeve.”

Čime plaši religija?

Nesmirom ili vječnom kaznom za one koji ne poštuju viši stalež.

Zato se Michelangelov Poslednji sud smatra najvećim od svih umjetničkih djela.
Jer plaši najviše!

Čime tješi religija?

Nadom u spasenje u narednom životu za one koji u ovom rade i služe višem staležu.

Šta znamo o Bogu?

Ništa!

Postoji li budući život?

Ne zna se i ne tiče nas se. Mi moramo živjeti za ovaj!

Viši stalež uzima sve za sebe u ovom životu, a nebeski nudi nižem staležu.

Ko je Krist?

Jedan neobičan čovjek, koji želi obrazovati i spasiti niži stalež, na svoj način.

Za nesreću i on je vjerovao u nebo, i umjesto da pokaže onim koji tegle i trpe kako da sebi na zemlji olakšaju, pokazivao je u nepoznato.
Stoga je Krist zastareo i tek je dovoljan da ga viši stalež koristi kao utjehu za niži stalež, kad je previše ugnjeten.

Kako možemo znati da on nije Bog?

Tako što je on bio čovjek.

Trebamo li gubiti vrijeme da bismo apsurd dokazivali apsurdnim.

Ničim drugim?

Da, time da on nije ostavio neki dokaz svoje božanstvenosti, što je bilo i lako i mudro.

Na Place de la Concorde stoji jedan obelisk, koji je 1400 godina stariji od Krisa i koji u zapisu u kamenu daje dokaz o postojanju Ramsesa II.
Zašto nema nešto tako o Kristovom životu, ni jedan zapis iz toga vremena.

Šta je unutarnje religiozno osjećanje?

Navika iz djetinjstva da se prepusti takvom osjećanju.

Muhamedovo religijsko osjećanje omogućavalo mu je da ima mnogo žena.
Korzikanac živi s osjećanjem krivnje sve dok ne ispuni svoj religijski zavjet i ubije svog neprijatelja.

Šta je savjest?

Osjećanje da nismo ispunili neki propis.

Sudeći prema njegovom djelovanju, višem staležu takođe nedostaje savjest. Sasvim prirodno, pošto je narečeni propis predviđen jedino za niži stalež. Za samog sebe on ima samo jedan zakon: šta god da činim, ispravno je!

Ko donosi propise?

Viši stalež!

Viši stalež reguliše, dakle, našu savjest pomoću svojih propisa.
Kvekeri, koji odbijaju ići u rat, slušali su svoj razbor, i imali lošu savjest zato što su prekršili propise višeg staleža.
Međutim, pod djelovanjem navike, propisi višeg staleža postali su tako ukorijenjeni da često pokazuju kao savjest. I stoga kad se viši stalež obraća našoj savjesti, on priziva tek sjećanje na one propise.

Može li čovjek živjeti bez religije?

Da, za viši stalež, koji ima egzistencijalna sredstva, to je lako, ali za niži stalež, koji živi u stalnom strahu za svoju egzistenciju, to je mnogo teže.

Kada Numi Pompliusu nisu naložnice ostavljali na miru, učinio ih je svetima i nazivao ih Vestalkama.
Kad Voltaire nije mogao na miru odlagati svoje papire na određenom mjestu, on ih je odložio u knjizi psalama.
To je bio razlog da se nižem staležu ateizam da kao religija, budući da je i to nešto.

Zar nije bolje da stvoriti nižem staležu egzistencijalna sredstva umjesto religije?

Da, bilo bi mnogo bolje.

Siti viši stalež zamjera izgladnjelom nižem staležu da jedino misli na to kako bi se najela.
I niži stalež prihvata tu zamjerku.

Filosofija

Šta je filosofija?

Traženje istine.

Kako onda filosofija može biti prijatelj višeg staleža?

Viši stalež plaća filosofe da otkrivaju jedino ugodne istine.

Ali ako se otkriju i neugodne?

Onda se one nazovu lažima i filosof ne bude plaćen.

Historija

Šta je historija?

Priča o prošlome, sačinjena tako da prikazuje viši stalež u povoljnom svjetlu.

A ako je svjetlo nepovoljno?

Onda se to naziva skandal.

Šta je skandal?

Sve što oponira višem staležu.

Šta je patriotizam?

Jedna razvijena forma samopoštovanja. To je moja zemlja i zato je najbolja. Tako kaže svaki nacion ne videći da govori tek subjektivnu glupost, jer samo jedna zemlja može biti najbolja. Što ne sprečava da sve mogu biti jednako dobre.

Šta smo dužni domovini?

Ništa!

Odgoj su platili roditelji, krov nad glavom i hranu takođe, i ako se dobije posao, onda se plaća svojim radom. Zaštita se plaća porezom.
To uviđa takođe domovina koja neprestano kupi nove rodoljube bilo koje nacije, samo ako su boravili tri godine u zemlji i jamstvo položili.

Estetika

Šta je estetika?

Doktrina hvaljena ili omalovažavanja umjetničkog djela.

Koja se umjetnička djela hvale?

Ona koja slavi viši stalež.

Stoga su Rafael i Michelangelo najviše poznati, jer slave religiozne laži višeg staleža.
Shakespare je slavio kraljeve i Goethe je slavio samog sebe kao pisca višeg staleža.

Druga onda umjetnička djela?

“Ne smiju postojati neka druga.”

Zola je opisivao patnju nižeg staleža i zločine višeg staleža, zato se naziva prljavim piscem. Prljavština je ime koje viši stalež daje svemu što je u vezi sa nižim staležom.

Prirodne nauke

Zašto su prirodne nauke neomiljene kod višeg staleža?

Stoga što one pokazuju da je društvo protiv zdrave prirode.

Postoji li nezdrava priroda takođe?

Da!

Reci jedan primjer!

Sadašnje društveno stanje.

______________Petru Gudelju, dok čitah Zmiju mladoženju… u Mostaru, a prije
______________________________________ ________polaska za Herceg Novi…

*

Danas je sveta nedjelja
U Mostaru cvjetaju bademi

Sa osunčane terase
Kuće mojih prijatelja
Posmatram rijeku
Naro
Silovitu u svom toku
Kako hita
Moru
Našoj velikoj majci

Svaki put
Drugačiji doživljaj
U meni
Probudi ova rijeka

Na njenim obalama nekad
Naši preci Iliri
Izgovarahu molitve
Vodi i suncu
Koje se i danas smiješi
Iza oblaka
Kao što se onda osmjehivaše
Njima

U njene talase si
Bacio iznošene cipele

Od tada bosonog
Hodiš nebom
Ostavajajući ognjeni trag
Zvijezde
Pretvaraš u riječi

Bože
Dokle su stigle
Cipele
I priča
Ispisana
Na dva lista hartije
Pocijepana u bezbroj
Komadića

Bačena
U modru rijeku

U nedstatku hartije
Uklesuješ riječi
U kamenje
U mitove pretvaraš
Ovozemaljska zbivanja

Zrno koje je orač
Davno bacio
U zemlju
Dozivaš
Rascvjetaš ga
Ubereš njegov plod

U Naroni te čeka
Ciceronov sluga
Koji je pokrao njegovu
Biblioteku i sklonio se u
Daleki rimski municpijum

Možda neka Naronka
S ilirskom ljepotom
I ilirskom krvi
S irisom u ruci
Hoće da te daruje
Ljubavlju

Riječ od prije
Tri hiljade godina
Traži da je izgovoriš

Oponašaš frulu
Dalekog pastira
Koji pjeva na zaboravljenom
Jeziku
U divljim brdima

Glasovi mnogi hoće
Da ih u pjesmu prevedeš

Jedna zvijezda
Pala davno
Traži da je ponovo
Uzdigneš na nebo
Da joj
Svjetlost podariš

Pepeo bivših vatri
Raspiruješ
Umukle pjesme pjevaš
Učestvuješ u minulim
Svetkovinama

Igraš u zaboravljenom
Kolu
Zaboravljenu igru

Bogovi
Mole da ih oživiš

Kipovi
Popadali da ih
Uspraviš

Drevni idolu vape
Život da im
Udahneš

Toliko mrtvih čeka
Da ožive
U pjesmi

Tvojoj
Petre

Mostar, 10. mart 2013. godina

Sarajevo 1904.  – Beograd 1993.

U vrijeme srpske opsade Sarajeva, prije dvadeset godina, u jesen 1993, umrla je u Beogradu Bahrija Nuri Hadžić (rođena 1904). Njezin otac Osman Nuri Hadžić, profesor šerijatskog i doktor svjetovnoga prava, sa bečkim i zagrebačkim studijem, bio je član Državnoga savjeta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rodom Mostarac, Hercegovac, prosvjetitelj i prozni pisac, pisao je pripovijetke, četveroručno s Ivanom Miličevićem, pod pseudonimom Aziz Osman.

Bahrija je jedna od četiri Osmanove kćeri. U rodnome Sarajevu otac ju je, uz mekteb, dao i na djevojačku školu kod časnih sestara te na učenje klavira i violine. Poslije Prvoga svjetskog rata sele se u Beograd – grad u kojem je, kako je govorila, majka zauvijek skinula zar i feredžu, i koji će Bahriju trajno i formativno odrediti. U Beogradu je počela učiti pjevanje, ubrzo je primijećen njezin iznimni talent, pa je 1923. poslana u Beč, gdje je primljena na studij pjevanja na Muzičkoj akademiju. Pet godina kasnije je, po završetku studija, primljena u stalni angažman u bernskoj operi. U Bernu je ostala tri godine, pjevala je dvadeset tri premijere, između ostaloga glavnu ulogu Salome, u istoimenoj operi Richarda Straussa, koja će ju proslaviti. Čuvši je, Lovro Matačić rekao je da se njezino pjevanje “ne sluša uhom nego kičmenom moždinom”.

Godine 1931. vraća se na velika vrata u Beograd, gdje ponovo pjeva Salome, i – kako piše u tadašnjoj Politici – izaziva moralnu sablazan, naročito u crkvenim krugovima. Među publikom, pa i kod onih koji nisu odlazili u kazalište, bila je slavljena kao velika zvijezda. Ticalo se to Bahrijinog pjevanja, ali i njezine iznimne fizičke ljepote, skladne, izdužene figure i neke rijetke prirođene elegancije. Po fotografijama se to može vidjeti: izgledala je onako kako danas izgledaju velike operne sopranistice, koje povremeno minu i zagrebačkim pozornicama. U stranome tisku, koji ni onda nije vladao znanjima o lokalnim prilikama, naravima i običajima, najavljivana je “lijepa kao slika Turkinja”. Ona je to znala opovrgnuti čak i preko diplomatskih poslanstava, insistirajući da “ona jest muslimanka ali da nije Turkinja”.

Dvije godine nakon tragične smrti velikana ekspresionističkoga glazbenog teatra Albana Berga (umro je od trovanja krvi, nakon uboda komarca), drugoga travnja 1937. u Zürichu održana je premijera njegove nedovršene opere “Lulu”, po libretu Franka Wedekinda. Glavnu ulogu pjevala je Bahrija Nuri Hadžić, a u publici su sjedili Thomas Mann, Darius Milhaud, Conrad Beck, Pietro Mascagni… Tako je u jednome od rodnih mjesta europske avangarde, u Zürichu, na događaju koji će biti upisan u povijest suvremene glazbe i teatra, kao jedan od njezinih vrhunaca, oduševljeni publikum klicao jednoj beogradskoj muslimanki, rođenoj u Sarajevu, od hercegovačke loze… U toj i takvoj identitetskoj mješavini rađala se, istovremeno, europska avangarda, ali i tisuću i jedna čudesna i nevjerojatna bosanska biografija. U brojnim budućim premijernim afišama, knjižicama i najavama Bergove “Lulu”, širom Europe, sve do današnjih dana, spominjat će se ta prva, Bahrijina izvedba.

Dvije godine kasnije, opet u Zürichu, pjevala je Salome u povodu sedamdeset petoga rođendana Richarda Straussa. Svečanom izvedbom dirigirao je sam kompozitor, koji je poslije izjavio da je ovo “Salome koju je čekao trideset pet godina”.

Ubrzo je došao rat, a Bahrija Nuri Hadžić je prestala pjevati. Nije bila navršila ni četrdeset, omela su je povijesne okolnosti, ali mnogo više od toga, nešto što se ticalo njezine naravi. Udala se za poznatoga beogradskog kirurga, koji nije bio voljan da mu se žena bavi pjevanjem. Kažu da je desetak godina gajila piliće i igrala karte. Poslije je nakratko nastavila karijeru u beogradskome Narodnom pozorištu, ali nisu to bile uloge po mjeri i potrebi njezina glasa. Govorila je da nikada nije otpjevala nijednu sevdalinku. Nije to bio njezin svijet. O Bahriji Nuri Hadžić nedavno je pisala Tanja Miletić Oručević, mostarska kazališna redateljica i izvanredna prevoditeljica Gombrowiczeve knjige priča “Bakakaj”, koju je prije nekoliko godina objavila zaprešićka Fraktura.

Previše bi jednostavno bilo optužiti jednoga anonimnog kirurga za prekid velike umjetničke karijere. Mogla je Bahrija sve, i otići u Ameriku sa svojim partnerom i učiteljem Walterom Herbertom, koji je kao Židov bježao pred holokaustom, ali rođena u maloj, provincijalnoj kulturi, bila je samoj sebi jedini motiv i pokretač. U Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu, svejedno, bila bi sama. Trebala je otići sasvim, odreći se, ciljano, jezika, kulture i podrijetla, zaboraviti sve to, i biti samo Bergova Lulu i Straussova Salome. Njoj se, međutim, nije dalo. Nije to bio moralni, ni kulturni izbor, nego samo život, u kojem umjetnost ne vrijedi uvijek onoliko koliko se nama čini.

Da je vremena, strpljenja i novca, vrijedilo bi pisati knjigu, snimiti film i postaviti kazališnu predstavu o Bahriji Nuri Hadžić. Prepuštam to onome tko bude imao vremena, strpljenja i novca, i tko razumije o čemu Bahrijin život govori. Nigdje na svijetu ne postoji tonski zapis njezina glasa. Nije snimljen.

ova se bajka kazuje postdiplomcima na predmetu ‘Elitna i masovna kultura’…

*

Zatekao je učitelja ispred staklenog zvona kako vidljivo zainteresovan posmatra homunkulusa: – Dođi, priđi bliže – pozva ga, ne okrećući pogled: – Zar ti ne izgleda porastao od sinoć?

Prema uočljivim podočnjacima, očigledno je imao neprospavanu noć, ali su mu oči još iskrile kao nekom živnutom ostarelom ljubavniku: – Vidiš, počeo je da se koprca.

Utisak je bio da pod staklenim zvonom mali čovek, ili to što je trebalo da liči na čoveka, još leži nepokretno. Već su se nazirale usne, dlanovi, polni organ i stopala, nesrazmerno veliki u odnosu na ostalu, takoreći amorfnu masu. – Napreduje, vrlo brzo. Šta misliš, da li nas vidi? – šaptao je Alkibijades, uzbuđen kao dete, ne sačekavši Bonifacija da mu odgovori, a i šta bilo da bi ovaj rekao, odobravajući ili ne, učitelj ga na bi doslušao. Otkako je u petak rano izjutra, pred zoru, ispod vešala, iskopao krupnu mandragoru i zaklonio je ispod zvona, učinio je sve što je potrebno da organizam homunkulusa proradi. Proces, od samog početka, nije jednostavan: potrebno je veoma pažljivo da se koren mandragore odvoji od tla; za tu namenu se koriste jako debele, dvoslojne rukavice od svinjske kože, jer u momentu iskopavanja, mandragora može da reaguje vrlo opasno, ispuštajući otrovne masne kapi. Neki za ovo koriste pse koji zubima izvlače koren iz tla, pa se dešava da kuče crkne u užasnim mukama. Učitelj, iako je još ranije savladao i isprobao veštinu vađenja i prvobitnog negovanja mandragore, bio je, kao i uvek, jako obazriv i precizan. Hranio je i pojio plod medom, mlekom i krvlju mladog, tek zaklanog petla. Od grudvica tla ispod obešenog, u kojoj su još uvek upijene preostale kapi sperme, napravio mu je hranljiv ležaj i obogatio ga četrdesetodnevnom konjskom balegom. To je bio ustaljen postupak kojim je prethodno Alkibijades oživeo nekoliko nemih homunkulusa koje je koristio kao minijaturne sluge ili akrobate za zabavu. Njihova kratkovečnost – trajali su najviše četiri meseca – ipak im nije oduzimala ništa od upečatljivosti u koju su ubeđena samo nekolicina učiteljevih prijatelja kojima je bilo dozvoljeno da prisustvuju prezentaciji čovečuljaka. Za razliku od mehaničkih figura u formi rajskih ptica, pčela ili svirača na lauti, koji bi ponešto procvrčali, probrujali ili bi pokušali da posviraju na dve žice (ali daleko od veštine jednog Frančeska da Milana) da bi, posle tih aktivnih trenutaka, popadali kao odbačene marionete, homunkulusi, iako nezgrapnih i nagrđenih tela i sa nedooformljenim ekstremitetima, jer bi im najčešće jedna ruka ili noga bile kraće od druge, “živeli” su od početka do kraja svog postojanja. Ne može se reći da su njihovo rađanje i njihova smrt ličili na ljudsko ili na bilo koje drugo biće iz živog sveta. Postali od mandragore, iznikli iz sperme nasilno umirućeg – tu je tanatos sasvim preuzeo ulogu erosa – oni su bili prava čeda smrti.

Njihovo napuštanje ovog sveta bilo je takođe nečovečno. Kada bi osetili da im se približava sudnji čas, ova bića, inače izrazito poslušna, postajala bi uznemirena i nervozna, mesto ih nije držalo, već su imali potrebu neprestano da se kreću po celoj kući sa vidljivim nezadovoljstvom na neoformljenim licima. Pošto nisu mogli da govore, ispuštali su neki žaloban, istovremeno besan zvuk, nešto između cviljenja i režanja. A kada bi pao prvi mrak, oni bi počeli, kao mačka ili kuče kad treba da izađu na nuždu, da grebu i udaraju po prozorima. Ono što je Bonifaciju izgledalo najtajanstvenije i najužasnije je što su čovečuljci izlazili i iščezavali iz kuće isključivo noću. Preko dana, i kada je bilo vidljivo da su na izmaku snage, ostajali su unutra. Zavukli bi se u neki tamni kutak i odatle, tiho cvileći, čekali bi da padne noć. Alkibijades je već znao da čekaju sunčev zalaz, kada, teturajući se i šepajući, ne osvrćući se, odlaze zauvek u noć.

– Gde to iščezavaju? U šta? Ima tu nečeg nedorečenog, sa one strane života, i mislim, dobri moj Bonifacijo, da se kod njih zagonetka vremena mora biti rešava drugačije nego kod nas, ljudi. Mada, i to biće se ne bi rodilo bez ljudskog semena, pa makar ono bilo izbačeno u agoniji. Seme umirućeg koje je oplođeno u utrobi zemlje. Što znači, da još pri činu rađanja ovaj omino razbija iluziju o životu kao odsečke koja od početka neumoljivo ide ka svome kraju. Obratno, rađajući se bukvalno od kraja, homunculus se podsmeva surovoj šali nama nametnutoj – da verujemo kako vreme neprestano ide u jednom pravcu. Da je starenje nepovratno. Ovaj omino će pokazati suprotno!

Bonifacijo je bio najneposredniji i zadivljeni svedok ovakve opsednutosti. Učitelj se prosto naprosto nije odvajao od ploda pod zvonom, dohranjivao ga je aronijom, ikrom od soma i kantarionovim uljem.

Bonifaciju je ovo bila sedma godina otkako ga je Alkibijades prihvatio za učenika. Još se sećao prijema – nije bio nimalo jednostavan, iako mu se ujak, jedan od najbogatijih plemića u gradu, lično založio za njega. Učitelj ga je pozvao da dođe kući, gde mu je istovremeno bila i laboratorija. Bonifacijo je već bio napunio osamnajest i tek što je pročitao “De hominis dignitate”, ali mu to nimalo nije pomoglo da se oseća dostojanstveno i samouvereno.

Ispit je trajao tri dana. Na pitanja koja mu je na početku postavljao, naprimer o hronomatiji, o osnovama u rukovanju magičnim kvadratom, o bojenju angramentuma u crveno i kako se zatim rastvara u vodi, o dualističkoj prirodi nišadora, o tumačenju kalendara prema danima, dekadama i Mesečevom kruženju – odgovarao je odmah i jasno, bez zastoja. Kada je učitelj tražio da astromatematiku primeni na konkretnim zdravstvenim problemima, naprimer na funkciji timusa i srca u zavisnosti od sunčevog uticaja, pluća od Merkurovog, oči i žuč od Marsovog, Bonifacijo bi se zamislio, a zatim se trudio da da što koncizniji odgovor, pažljivo slušajući Alkibijadesova objašnjenja.

Ali poslednjeg dana ispita, kada su pitanja prešla u tajne, skrivene sfere, kao naprimer o astralnim duhovima koji naseljavaju nebeska tela i vladaju nama, a preko njih i o ljudskim dušama, o duhovima-graditeljima, onim koji stvaraju energetske lance, i o duhovima-graditeljima, onim koji ostavljaju svedočanstva kako te energije da se koriste za savete, proročanstva i lečenje, Bonifacijo je, dok su mu obrazi goreli kao da uči osnovnu azbuku, uzbuđen i preplašen ćutao, iščekujući što će mu reći učitelj. A ovaj je očigledno bio zadovoljan njegovim ponašanjem.

Na kraju ispita mu je rekao: – Znanje je dvosmisleno. Nekad, siguran da znaš, zasićuješ ga prekomernim rečima. Nekad, uplašen da ne znaš, postaješ škrt na rečima ili prećutkuješ. Ali, slično kao u muzici, u prvom slučaju, melodija se prenatrpava, u drugom, nekoliko tonova, upravo zbog pauza, dobijaju na dubini. Od sutra su ti vrata mog doma otvorena. Radićemo zajedno. U početku, rad će ti biti težak, zadovoljstvo možda malo, ali vremenom, kada budeš izgradio temelje svog zamka u oblacima, više nećeš moći da živiš izvan njega.

Alkibijades je zapravo govorio o sopstvenoj životnoj kompoziciji (da napravimo komparaciju sa muzikom, koju je i on sam često koristio), ali je uglavnom bio u pravu: i pored razlike u karakterima, Bonifacijo je u toku ovih sedam godina “ispunio svoj hram skulpturama i harmonijom…”, kao što bi rekao učitelj, “… da bi odsada mogao sam da se preda misterijama Mudrosti”.

I pored zavidno stečenog znanja tokom njihovog zajednički provedenog vremena, on, približavajući se učitelju, nije izgubio ni delić svoje dečije radoznalosti. Neposrednost kojom ga je učitelj uvlačio u svoje eksperimente, znala je da ga preplavi trncima ili nekontrolisanim smehom, u zavisnosti od toga da li su se njegove pretpostavke dvoumile ili potvrđivale.

– Šta misliš, kako on nas vidi? Kakvu li sliku o nama on formira u svojim očima? Da li se pita: Je su li oni pravi? Postoje li? A ja, postojim li ja?

Stojeći sav ukočen uz učitelja pogurenog nad staklenim zvonom, Bonifacijo nije mogao da potisne osećaj da ovoga puta idu u suprotnom smeru i da im se približava opasnost da se sudare sa nečim zastrašujućim i tamnim. Setio se šta mu je rekao učitelj jedne kasne večeri, otkako je pod njegovim nadzorom pripremio nekoliko flašica melema od anisa, crnog luka, maslinovog ulja i bosiljka protiv upale i bola u ušima.

– Eto, sada si naučio da spravljaš i ovaj lek. Kao učenik koji plovi po moru znanja, nadam se da ćeš moći, i uz moju malu pomoć, da stigneš na suprotnu obalu. Ali niko drugi, osim tebe samog, dragi moj Bonifacijo, zahvaljujući svom sopstvenom trudu, predanosti i hrabrosti, neće moći da stigne do suprotne obale koja se zove vreme.

Sada, dok je gledao i slušao Alkibijadesa kako takoreći u ekstazi sledi razvoj homunkulusa, Bonifacijo pomisli da nikad, za razliku od učitelja, neće moći da dostigne obalu nazvanu vreme.

– Za mene, dobri moj Bonifacijo, postoji jedan jedini izazov zbog čega mi je tako važno da ovog čovečuljka napravim da bude mnogo savršeniji od prethodnih. Zbog istine. Da stvorim telo, rukavicu, ali i um, ruku, koja će u celini da odgovara toj rukavici. Već ti je poznato, da kada gubimo telo, ako smo dovoljno napredovali na svom zemaljskom putu, mogli bismo da vidimo astralne delove svih pojava, mogli bismo preko sna, na primer, čak i da delujemo na nečije misli, ali teško bismo mogli da komuniciramo na fizičkom planu, kao telo sa telom. Ali ovako, preko homunkulusa…

– Mislite, preko njegovog drugog “ja”?

– Baš to. Jer će taj, nevino obešeni, ponovo biti svestan vibracija i uticaja na materiju.

– Ali, zar to neće biti obratan proces? Homunkulus, tojest obešeni, da vibrira, da utiče na ovaj svet i na nas?

– To je ono što tražim! – izviknu Alkibijades, uspravivši se, dok su mu oči plamsale nekom podzemnom dubinom: – Tada će istina izaći na videlo!

– Zbog toga znači ulažete toliki napor da čovečuljac progovori…

– I progovoriće. Njegovim glasom. Glasom grofa Mauricija Benedetija. Da bi se doznalo šta se uistinu dogodilo.

– Ali, poznato je, obešen je zbog ubistva – neubedljivo promrmlja Bonifacijo.

– A, po čijoj naredbi je obešen, pitam te? Ko je taj koji je pogubio grofa Benedetija? Ja sam naučnik, dobri moj Bonifacijo, nisam političar. Mene interesuje vlast nad hemijskim procesima, a ne vlast nad ljudima. Ali, i da sam bio političar, ne bih vladao tako nemilosrdno i surovo prema svojim protivnicima kao ljudi sa dvora.

– Naši gospodari? – izlete Bonifaciju, koji odmah shvati koliko je njegova poniznost licemerna.

– Baš ti, naši gospodari. Teško onome ko se usudi da kaže nešto protiv njih. Gospodski će ga nagraditi. Progutaće ga tama, bez traga i glasa. Bezbolno – Alkibijades nije krio podsmeh: – A narodu toliko i treba. Em uplašen do srži, em lakoveran i prost…

– Ali, oni su izgradili… izgrađen je Univerzitet. I u palati su gostovali učeni… iz Firence… Policijano, Fičino, Mirandola…

– Znam, bio sam prisutan i slušao ga ushićeno. Ali i dovoljno kritički. Dobri moj Bonifacijo, taj osećaj za predavanja, svečanosti i gozbe, koji takozvani naši gospodari neosporno poseduju, nema veze sa sirotom servilnošću građana ovog grada, a o njihovoj prostoti da i ne govorim. A grof Benedeti je bio među retkima koji se usudio da glasno prigovori vlasti o njenom paradiranju i realnoj nebrizi o običnim smrtnicima. Složićeš se da ceremonije ne mogu da nadopune život. Iako mogu da se iskoriste za njegovo efikasno zavaravanje. Suđenje grofu zbog ubistva brata i Aleksandre di Prane bilo je baš takvo, namešteno. I niko ne može da me razuveri da se tako vlast na najlukaviji način oslobodila svog protivnika.

Po čovečuljkovom telu je belim percem zapisivao neka slova, tamno-crvena, kako krv, među kojima je Bonifacijo prepoznao latinična, hebrejska i grčka, ali su mu druga bila nepoznata.

Pre nego što će čuti pitanje, učitelj mu odgovori: – Jest, kako, ljudi. To su slova uglaste glagoljice, mlađe od svoje oble sestre, koju je vekovima unazad, zajedno sa moštima svetog Klimenta Rimskog, doneo u Rim Konstantin Filozof, a prvi su počeli da je šire Anastasije Bibliotekar i Gauderik od Veletra. Slova još uvek žive na ostrvu Velja na Jadranu, onom koje Sloveni nazivaju, a i u gradu Zara, pa severno, jadranskim bregom…

Bonifacijo je klimao glavom, iako mu nije bio do kraja jasan ovaj na brzinu izrečen splet podataka. Već je bio naučio da sasluša učitelja i da zapamti ono što mu govori, a zatim da si to objasni pomoću glosarijuma iz biblioteke.

– Glagoljicu označavam pored latinice, grčkog alfabeta i hebrejskih slova da mu usadim logos koji spaja čiste ideje sa stvarnošću. Crtam mu stablo reči. Hranim ga slovima. Grane se izdužuju i prepliću sa drugim rečima – granama zahvaljujući slovima, dopunjavaju se međusobno… zato ih pišem različitim pismima… da ih nauči i da utvrdi oblik, red i upotrebu slova… da može da progovori… zato je i perce kojim crtam slova od labuđeg krila. Labud… postoje magije koje mogu da ga pretvore u čoveka, i obratno… a i Zevs upravo u labuđem liku zavodi Ledu… Crvena boja je sok od cvekla. Gust je, provrijen u devet voda, da može da deluje, dugotrajno i sigurno…

Nanesena vrlo nežno, crvena slova su se sporo upijala u kožu homunkulusa. I posle desetak dana još su bile vidljive linije i obrisi slova. A čovečuljak nije davao ni glas od sebe.

– Učitelju, on još nije progovorio.

– Budi strpljiv, Bonifacijo. Kada Mesečev rog u ogledalu bude okrenut isto kao što je sada, kad mu zapisujem slova, onda će doći vreme kada ćeš mu čuti glas.

– Molim vas da shvatite moju zbunjenost. Ovaj… posao… ipak mi dođe nekako iznenada.

– Tiho! – prekinu ga Alkibijades – Da ga vidiš kako diše!

Svečnjak koji je osvetljavao zvono, postavljen na samoj ivici stola (tako što je Bonifacijo bio jednostavno primoran da ga malo pomeri ka sredini) koncentrirao je scenu sa homunkulusom, koji kao da je bio postavljen na nekom ogromnom, tamnom pravougaoniku, mnogo većem od stola. Ružna, izopačena beba brzo je rasla. Svetlost sveća nanosila je dodatno bledo žutilo na čovečuljčevo lice, ne samo zbog voštane boje, nego pre svega, zbog nepravilnosti crta – jedno, levo oko bilo mu je postavljeno više od drugog, naježeni crveni čuperci kose kao da su bili netom posađeni, prevelike, premeke usne, sve je to davalo licu omina jednu neprirodnu podbulost – izgledao je kao da nije sa ovog sveta. Dok je gledao to lice, i vazduh oko Bonifacija postade nekako gušći, zagušljiv, kao da prostorija nije bila dugo provetravana.

Spustio je pogled na goli grudni koš bez dlaka, koji se širio i opuštao u ubrzanom ritmu kao pri trčanju ili dizanju teškog tereta – brzi i sitni udisaji, koji su se, jureći se, nizali jedan za drugim.

– Da izvadimo poklopac sa zvona… treba mu više prostora da diše… – sugerirao je učitelj, iako je na zvonu bilo dovoljno otvora koji su omogućavali protok vazduha. Ali Alkibijades je bio toliko nestrpljiv da, podižući ga, zamalo da ispusti stakleni poklopac. Odavno, pomisli Bonifacijo, nije video učitelja tako uzbuđenog: – … da… evo ga… ovde je…

Čovečuljevo disanje postade nekako glasnije, sada kao da se mogao čuti i nekakav poluzvuk… agrr…agrr…akr… čak su se mogle raspoznati mutljikave klice oduženih samoglasnika aoo…. koji su se provlačili između roptaja.

– Prepoznajem ga, Bonifacijo. Znam da mu se u glavi već javljaju parčići misli koje su pripadali grofu Mauriciju, prepoznajem njegov nemir… Ne ustručavaj se, pitaj me o onom što te muči: da li će on zaista da progovori? E, pa poštovani Bonifacijo (da li je bilo podsmeha u ovom obraćanju?), razum nam potiče od Boga i zato treba da mu verujemo. Sve što na ovom svetu postoji, zna se zašto postoji. Kompas, da znamo gde smo i kuda da krenemo. Barut, da znamo kako da ubijamo na daljinu. Psoglavi ljudi i amazonke, ne da znamo ko su oni, nego ko smo mi.

Bonifacijo, ispunjen nekom treperavom zbunjenošću, slušao je učiteljevu zanesenu tiradu: – Zato i On od noćas dobija svoje ime. Mauricio (Bonifacijo ga izgovori s njim, u glas). Obraćaćemo mu se kao da je ponovo rođen. Vraćam mu život, Bonifacijo, oživljavam grofa Mauricija.

Prethodne čovečuljke učitelj je imenovao brojevima (što je, prema Bonifaciju, zvučalo previše veselo u odnosu na njihove tužne sudbine): Primo, Sekondo, Terco… Ovaj je homunculus bio deveti po redu, te je trebalo po redosledu da dobije ime Nono, što je bilo sasvim suprotno nameri i značenju koje je učitelj očekivao od njegovog postojanja.

Slučaj sa grofom Mauricijem Benedetijem među većinom stanovnika Republike bio je ocenjen kao smišljeno političko ubistvo, ali je bila velika hrabrost da se to izjavi, pa čak i šapatom, jer su doušnici vrebali iz svakog ugla, a kazne su sledile brzo i nečujno. Porodica Benedeti je bila od onih kojima su decenijama retki bili ravni po ugledu i bogatstvu. Bernardo, otac Mauricija i mlađeg sina Đakopa, dugo godina, do svoje smrti, uspešno je služio gradu kao član Šestorice. Bilo je sasvim očekivano da ga nasledi sin, Mauricijo. Ali se nije tako desilo. Barem ne odmah. Zvaničnici su poslali među narod jedno od onih licemernih saopštenja, u kome su lukavo, neko bi rekli čak podlo, izvestili da je potrebno izvesno vreme da se preispita javno ponašanje grofa Mauricija, koji je u nizu incidenata pokazao svoju nasilnu prirodu, odnosno nepripremljenost za tako visoku i odgovornu dužnost. Mauricijo doista nije imao urođenu plemenitost svog oca, bio je sklon izazivanju svađa i tuča, ali zar nije to odlika ne malog broja mladih, neobuzdanih ljudi koji žive u ovom gradu? Njima je vladao vatreni element, kolera, topla i suva, kao plod nestrpljive mladosti. Ali to što je kod Mauricija kolerični element bio prenaglašen, iskoristili su, prema učitelju njegovi moćni protivnici da ga unište.

Naime, grof Mauricijo Benedeti bio je već treću godinu u braku sa najlepšom ženom u gradu. Bonifacijo je imao retku mogućnost da doživi kako Aleksandra di Prana, kasnije grofica Benedeti, prolazi kraj njega na ulici i tada, kao uostalom i svako koji je to doživeo, bio jednostavno zatečen njenom neobičnom privlačnošću. Ona je bila pet-šest godina starija, što se nasuprot momačkog doba Bonifacija, smatralo kao izrazita razlika u godinama, ali se njena lepota održavala netaknuta vremenom, kao ona Jelene Trojanske ili one Simonete Vespuči. Potpuno je zaslužavala nadimak po kome je bila poznata u gradu. La Bella. Lepotica. Naglašeno bele puti, što je još više dolazilo do izražaja zbog bujne crvene kose, ukrašene bisernom dijademom. Devojke i žene u gradu nisu žalile para da bi postigle barem približno takvo bledilo kože (za Bonifacija nije bila tajna da zavidan deo učiteljevih prihoda dolazi od narudžbi dama za belila). Kod Aleksandre di Prana to delikatno bledilo lica, kao i tamnoplamene lokne njene kose, sve je to bio dar od prirode ili od Boga. Ono što se pred ushićenim posmatračem (posramljenim otvorenošću svog ushićenja) razotkrivalo kao treće čudo lepote, bile su izdužene, bademaste svetlo-kafene oči, koje su se mogle oceniti čak i kao melanholične, ako iz njih nije izranjao smeo, otvoren, čak pronicljiv pogled što je još više zapanjivao.

Još kao dete, Bonifacijo je slušao priče o La Belli, koje su kružile gradom – prvenstveno o njenoj lepoti, al i o njenom prekrasnom pevanju i muziciranju na gambi i flauti. Pričalo se i da piše stihove o ljubavi sa nežnom, ornamentnom elegancijom, koje zadržava za sebe i svoje najbliže. Otuda, objava o njenoj udaji za grofa Mauricija Benedetija, namćora i robusnika bez stila, izazva opštu začuđenost. Možda je bila prinuđena da se uda zbog grofovog bogatstva, načula su se zlobna ogovaranja među sredovečnim damama. Alesandra di Prana je pripadala jednoj od najstarijih, ali izrazito osiromašenih porodica i ovo je bila poslednja prilika da se ona udomi u bogatoj kući. Ali zašto joj onda njen otac, produžavala su ogovaranja, nije odabrao mlađeg grofa Benedetija, Đakopa, koji je za razliku od njegovog starijeg brata, bio po duhu živahan, ljubitelj umetnosti i u svakom slučaju je mnogo više odgovarao da postane muž lepoj Alesandri. Jer, to je bio odgovor, grof Mauricio je onaj koji kao prvorođen nasleđuje bogatstvo Benedetijevih, i jer je već duže vreme on sam planirao baš nju, prelepu plemkinju, za majku svoje dece.

U ovom gradu koji se dičio svojom slobodoljubivošću i šaljivim, vrcavim canzonettima i frottolima, ženama posle šest godina bračnog života bilo je naređeno da prestanu da nose šarene tunike i da se oblače u crno. Bilo im je dozvoljeno i dalje da nose visoke, nabrane kragne i široke rukave, ali posle dvanaest godina i ovi su morali da iščeznu.

– Ne pravimo svetogrđe, ako te to plaši, Bonifacijo. Mi, ne samo što oživljavamo čoveka, nego to činimo da bi ispravili veliku nepravdu koja mu je bila naneta. Bog više ceni onog koji se trudi, koji nastoji da ispuni neku svoju misiju, ili ako želiš nazovi je dužnost, u životu, nego onog koji nepokretan i pasivan, misli da je redovno odlaženje u crkvu njegov jedini zadatak. Kao što je napisao izvanredni Piko: – Bog je čoveku dao izbor sam da odluči u kom obliku će postojati na Zemlji. Ako izabere život kao biljka, biće biljka, ako izabere da živi kao pas, biće pas. Ali ako izabere da bude čovek, onda odabere i način na koji će postojati. Kao i čovekovo telo, i ovo homunkulusovo je smrtno i konačno, i to mnogo kratkovečno, ali će nam omogućiti da vratimo dušu grofa Mauricija, da bi saopštio ono u šta sam čvrsto ubeđen – da je nevin!

Kada se dogodilo ubistvo, to je u Republici, iako već oguglaloj na mračna dešavanja, bilo primljeno sa užasom. Najlepša, najdraža Alesandra di Prana i otmeni grof Đakopo, bili su surovo zaklani!

Odmah su na mesto zločina pozvali Alkibijadesa koji je bio visoko cenjeni kao poznavalac medicine, sa znanjem Hipokrata, Galena, Aristotela i učitelja salerno-monpelijanske škole, koje je efikasno primenjivao lečeći bolesne: – Žena je već bila mrtva, a grof Đakopo, sa veoma oslabljenom životnom energijom i gotovo nečujnim srčanim ritmom, a pulsom kao mišjim repom… (tu se Bonifacijo brzo preispitao u sebi o “mišjem repu”: “kada postaviš tri prsta na žilu, pod prvim prstom jedva ćeš osetiti pulsiranje, pod srednjim on je jasniji, pod trećim još jasniji. Ovakav puls ukazuje na fatalan ishod.”)… strašan prizor, duboki rez u gornjem delu vrata, odmah ispod brade, presekao je žile i tetive kao da je bio zadat preciznošću profesionalca. Iz rane je još uvek liptala krv. Čovek je bio širom otvorenih očiju i pokušavao nešto da kaže, nešto nerazumljivo kao da su mu natrupali krpu u usta. Nadneo sam se nad njim i nekako uspeo da razumem: “C’e una speranza di salvezza”. Ima nade za spas. Da, dobri moj Bonifacijo, rekao je baš to: “Ima nade za spas”. I to su mu bile poslednje reči, zatim jedino ropac dok se najzad nije predao smrti.

Grof Mauricijo je bio odmah uhapšen, pod optužbom za dvostruko ubistvo zbog ljubomore. Sledilo je brzo suđenje i presuda – smrtna kazna vešenjem. Nisu pomogla zalaganja njegovih da se da vreme sudskom postupku da bi se sakupili eventualni protivdokazi.

– Mada je bilo mesta sumnji, dobri moj Bonifacijo. Zašto bi grof Đakopo bio likvidiran na takav način, a ne u dvoboju, što bi se očekivalo od temperamenta koji je njegov brat imao. I zašto je Alesandra di Prana takođe ubijena? Mauricijo Benedeti bi se razvikao, možda bi i vređao, ali nikad hladnokrvno ne bi zaklao ženu.

Samo nekoliko dana posle ubistva Alesandre i Đakopa, grof Mauricijo Benedeti je koračao ka vešalima sa gnevom u očima i psovkama na usnama: – Vratiću se, ništavila jedna, kunem se, osvetiću vam se! – vikao je pre nego što su ga obesili.

I ode besan, uz krik i oganj.

Čovečuljku više nije bila potrebna zaštita zvona. Ubrzo je počeo da se kreće, teturajući se slično prethodnim homunkulusima, samo, pošto je bio veći, stupanje mu je bilo teško, a korak usporen. Tako trapavo, pod Alkibijadesovim pokroviteljskim okom, klatio se po kući jednom dužom, a drugom kraćom nogom, mrmljajući i zadržavajući se sa zanimanjem ispred gvozdenog kreveta, biblioteke sa starim rukopisima, policama sa staklenim epruvetama. Pokušao je čak da uzme jednu od epruveta (srećom praznu, pomisli Bonifacijo), koja mu skliznu niz prste i lomeći se tresnu na pod. Učitelj odmah dotrča da pokupi srču: – Jesi li dobro Mauricijo? Da se nisi povredio? – zabrinuto ga je pitao. – Aka. – Molim? – Akua. – Acljua! – uzviknu učitelj : – Bonifacijo, rekao je acljua. Hoće da pije vodu. Sve mu je jasno! – i poče da skače kao dete.

– Odsada, pa nadalje, Bonifacijo, on će sedeti sa nama za trpezom – izjavi svečano, otkako se primiri – i ješćemo zajedno. Ovo za trpezom Bonifaciju je bilo malo smešno, jer je Učitelj, često zanesen radom, preskakao obroke, a i kada bi jeo, to je obično bila kriška hleba sa glavicom luka i čašom lakog vina. Ali ovoga puta, sav gord, on postavi trpezarijski sto sa izvezenim čaršavom iz Flandrije i iznese svečan srebrni pribor za jelo. Obrok je počeo kašom od suvog povrća koju je čovečuljak posrkao u slast. – Još – promrmlja dok je žvakao poslednji zalogaj. Učitelj je izgledao presrećan: svaka nova nazalna polureč koju bi čovečuljak procedio dok je gutao zečije u garumu, sosu od fermentirane ribe i kupusa začinjenog lukom, on bi prosledio burnim oduševljenjem. I pored još uvek nejasnog izgovora, Bonifacijo je bio zapanjen tačnošću kojom je čovečuljak pogađao reči, kao da ih je već odranije znao.

Na kraju obroka, Alkibijades je nalio medovinu, piće sa nežnim dejstvom, puneći do vrha srebrne pehare sebi i Bonifaciju, a čovečuljku Mauriciju, kome se obraćao imenom i sa “grofe” napuni pehar do pola. Ali ovaj, otkako ispi medeno piće u jednom gutljaju, odmah zatraži, začuđujuće dobro izgovarajući, “crno burgundsko”. Večera je ispunjena čovečuljkovim ogromnim apetitom i mrmljanjem koje iznova izazivahu učiteljevo glasno ushićenje, trajala je do kasno u noć, iako je za Bonifacija sve to bilo nekako nestvarno nabijeno. Obojica, učitelj Alkibijades i čovečuljak Mauricijo, ispratili su Bonifacija do kućnog praga i zajedno mu poželeli “buona note”.

Koračajući tesnim gradskim ulicama ka roditeljskom domu, Bonifacijo ne mogaše da se oslobodi obespokojavajuće pomisli da za razliku od prošlih noći kada je posle dugih časova rada, odlazio kući umoran, ali spokojan, noćas nije smeo da ostavi učitelja samog. Samog, sa jednim opasnim, neumerenim bićem, koje mu je, iz časa u čas, sve više ličilo na onog pravog grofa Mauricija Benedetija, životinjski grubog u svojim napadima nekontroliranog besa. Ceo ritual sa homunkulusom i postmortem misterijom nadvijao se, u uznemirenim Bonifacijevim mislima, kao tamni preteći oblak iznad usamljenog učitelja. – Šta sad čekaš? Vraćaj se, odmah! – zapoveda sebi. I trčeći, zadihan i preplašen, ubrzo se nađe pred učiteljevom kućom.

Ulazna vrata su zjapila poluotvorena, a iz trpezarije se čulo stenjkanje. Među razbacanim sudovima, peharima i ostacima hrane, učitelj Alkibijades je ležao zgrčen na podu, sa bodežom, jednim od onih sa kojima su sekli pečenog zeca, zarivenim u grudi.

– On… Mauricijo… greška… nije bio prirodan… operacija… loša zamisao…

Bonifacijo zamisli grofa Đ. kako odlazi u noć, podcupkujući na jednoj nozi, tamnim uličicama sve do gradskih dveri, a zatim napolje, ko zna gde, ta zlobna kreatura, sposobna za svakakvo zlo.

– Ono ogromno… za čime sam čeznuo… da ga vratim… da preletim vreme… pustio sam da ode od mene… u noć…

– Sve će biti dobro, učitelju. Samo polako. Ne naprežite se, molim vas. Sve će se srediti.

– … da se vrati nazad Bogu… i svojoj staroj meri… čoveku nedostižno…vreme…

Postavljajući pažljivo svileno jastuče ranjenom učitelju pod glavu, Bonifacijo nije znao, a nije mogao ni da pretpostavi da će vekovima kasnije, jedan alhemičar u stihu, pod androgenim imenom Rajner Marija u nevidljivim, za neuko oko, lancima sinhronizacije, opevati, skoro istim rečima, učiteljevu poruku koja se njemu činila kao buncanje ranjenog:

Ono ogromno za čim je čeznuo
pustio je od sebe ove noći. I to se vrati
nazad, Bogu i svojoj staroj meri;
a on, buncajući kao pijan,
ležaše…

_______________________(Onima, koji su umjesto protiv crvenih mundira,
___________________________ratovali protiv pravih – pravcatih vojnika)

Izgubio sam se sa hiljadama drugih
između onog (što je prošlo)
i ovog (što neprestano prolazi)
vremena.
Izgubio sam se a da ni prstom nisam mako,
niti sam mislio da bih možda mogao maknuti
a kamoli da će neko u moje vlastito ime:
paliti, rušiti, ubijati, progoniti…

Ustvari se nisam izgubio, kao ni hiljade drugih
već su nas izgubili oni koji vjeruju da je nebitno
baca li se otpadak u korpu ili pored.
Izgubili su nas najviše što se može izgubiti-
kao igla u plastu sijena postali smo sinonim za nemoguće.

Ono što je prošlo jedva da pamtim
jer vremenu u čovjeku ne preostaje ništa
nego da kao mrlja blijedi.
Pa tako imam nekoliko za restauraciju sazrelih fotografija
na kojima se iza blijedo-bijelih mrlji krije lice naivnog djeteta.
U njegovoj okolini, u kadru tih fotografija
dominira masivni namještaj, u čijem se spokojstvu očituje njegova jedina funkcija:
čekanje.

Čekanje poput utvare
zalijeće se u avionu mlažnjaku;
kao da će sletiti na pistu fotografije.
Taman kada je hoće dotaknuti ponovo uzleti
i nestane ostavljajući iza sebe smijeh cinika.
Kao da se neko igra s nama.

Zatim se sjećam onih mladih
majčinih i očevih lica
kako nespretno pokušavaju uživati u blagostanju prosječne večere.
Na trenutke ta lica preplavljuje depresija
koju u jutru umivaju ispoštivanjem građanskih dužnosti.

Zatim je neko došao da sve to promjeni.
Upalio je fitilj i čekao sa strane
da param-parčad raskravljene bombe
usmjeri u pravcu na čijem je kraju mogućnost stradanja manja.
A mi smo u tamno-vlažnim podrumima
trčali maratone u dubine mraka.
Poput shizofrenicara
od straha nas je spopadao visokofrekventni plač
u čijem tonu je stanovala još jedino krepala vrana.
Zaborav nas je tjerao u snove,
gdje smo naivno ubijali četnike i ustaše,
vjerujući kako sa sjevera dolazi vojska u bijelim uniformama.
Naši zločini su trebali biti nagrađeni,
a samo smo se budili u jutru punom vlage,
najčešće u vlastitoj mokraći.

U našim svjetovima,
Nikola Tesla je bio nikada rođeno dijete,
kao i mnogi drugi čije su biografije popunjavale svjetske enciklopedije.
Gaus je bio glup, Niče nebitan, Kami stranac,
Mi smo mogli i bez Fleminga.

Uz knjigu “Božanska dječica”

Roman “Božanska dječica” Tatjane Gromače nudi najmanje tri dojmljive odrednice koje čine razliku: jezik, autorsku perspektivu i zabilježen život.

Jezik je glavni junak ovog djela. Riječ junak ovdje ima doslovno značenje: onaj koji se odlikuje hrabrošću i smjelošću. Jezik je u ovoj knjizi iznio težinu priče na svojim plećima. Zbog njega teret svih bolesti koje su tema romana postaje izdrživ i snošljiv. Jezik je ovdje element – materija oblikovana perspektivom iz koje Tatjana Gromača ispisuje priču o bolesnoj majci, bolesnom društvu, bolesnom vremenu i okolnostima koje su na majčinu bolest dodatno utjecale. Rečenice od kojih je sazdan taj element izbrušene su po jedinstvenom uzorku čija je simetrija do te mjere dosljedna da uspostavlja ritam koji podsjeća na glazbu. Ritam melodije postignut je surečenicama koje su umetnute u rečenice ne bi li pojasnile neshvatljivo. One su poput odmorišta usred misli kod kojih treba emocionalno predahnuti kako bi se između dva zareza smisao dodatno razjasnio, usvojio i prihvatio bez dramatiziranja. Sintaksa u ovom romanu preuzima ulogu tumača koji je “angažiran” da emocionalnu težinu “izvornika” prevede u izgovorljivo i shvatljivo.

Ovakav jezik omogućen je perspektivom iz koje je priča ispričana. Naizgled djetinja – a zapravo više “posuđena” od velike djece (božanske dječice) koju povremeno zatvaraju u bolnicu ne bi li se prilagodila onome što se smatra normalnim – ta perspektiva autorici dopušta da se “čudi”, da iz pozicije nedužnosti pokuša objasniti što se to događa u svijetu u kojem majka nije kao druge majke, u kojem ljudi umiru samo zato što se zovu ovako ili onako, u kojem iza zidova umobolnice neke ljude, zato što su drukčiji, kljukaju tabletama da bi farmaceutska industrija mogla cvjetati. Nastojeći razjasniti taj i takav svijet, Tatjana Gromača izabrala je perspektivu tobožnje naivnosti iz koje priču o majci može ispričati bez “odrasle” gorčine, ili gorčine “normalnih” – koja bi je dijelom obvezala na osudu i zamjeranje i koja bi neizbježno morala nositi određenu dozu nepoželjne patetike.

Zato je ovo roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi. Ostanu li “mladi”, kobajagi naivni, nezahvaćeni gorčinom zbog doživljaja nepravde, sačuvat će pravo na perspektivu iz koje se nikome ništa izravno ne zamjera nego se samo izvornom iskrenošću promatra svijet, bez uljepšavanja i iskrivljavanja stvarnosti. Iz te perspektive stvari se bez posljedica smiju nazvati pravim imenom. No izgovorena iz te nedužnosti, “lekcija” ima daleko veću težinu od one koja bi bila izgovorena iz pozicije izravnog zamjeranja i prozivanja. To je lekcija koja izaziva nelagodu zbog toga što na nepravde svijeta uglavnom neupitno pristajemo, ne pokušavajući ih ni shvatiti ni imenovati ni zabilježiti.

Kad se život zabilježi, on dobiva svoje mjesto u povijesti. Postaje spašen. Način na koji je Tatjana Gromača spasila majčin život navodi na utopijsku pomisao kako bi uz takve zapisničare, sudske tumače i pisare “Enciklopedija mrtvih” Danila Kiša dobila priliku zaživjeti u stvarnosti. U toj biblioteci ljudskih sudbina – naizgled beznačajnih sudbina koje nisu promijenile svijet – ovaj bi svezak bio ogledni primjer kako se bilježi život i kako se – još važnije – arhivira trauma koja je obilježila i taj život i život bližnjih. Jer ako priča ispričana u ovom romanu nije fikcija, onda se njezino ispisivanje može smatrati i autoričinom osobnom terapijom, koja joj je morala pomoći u tumačenju i prihvaćanju majčine bolesti.

Tatjana Gromača ovom nam je knjigom servirala jezičnu i literarnu poslasticu, ali na određen način i “jezikovu juhu” suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni.

U prvom redu dala je poučak o tome kako se nepretencioznim jezikom mogu ispisati važne knjige i kako je, bez obzira na sve dosad napisano, uvijek moguće osmisliti neku izvornu sintaksu, osobnu gramatiku koja o poznatim temama govori na dotad nepoznat način.

Drugo, ukazala je na moć autorske perspektive u izbjegavanju patetike i tona gubitništva kod tema za koje se čini da ih je nemoguće ispisati bez viška emocionalnosti.

Treće, podsjetila je na bitnost bilježenja života, na smislenost pretakanja osobnog iskustva u literaturu. Na svoj jedinstven, pomalo autsajderski način koji isključuje sva opća mjesta književnosti i ignorira žanrove, Tatjana Gromača uvjerljivo sugerira da je proživljeno uvijek najuvjerljivije i najdojmljivije.

A sve to učinila je s margine društvenih zbivanja, daleko od naslovnica i gostovanja u udarnim televizijskim terminima, onako kako dobri pisci i običavaju. Oni pišu po neodgodivom unutrašnjem nagovoru, samo onda kad doista imaju što reći i kad su sigurni da znaju kako.