_________________Posvećeno drugaricama Ivki Grgić i Pavici Laštro.
________________________ ___I svim ostalim Slobodnim ženama.

*

– Ali kad Vam kažem, ta ulica nije tu, i niti Trg Republike ne postoji u ovom gradu. Doduše tek sam se doselila u ovaj grad.

– Ali drugarice, to ne može biti. Pogledajte na papiriću, izrezala sam ga iz novina.

– Pitajte ovoga gospodina preko puta sa fotoaparatom.

– Zdravo druže. Tražim ovu adresu. Molim te…

Pogledao sam popis ulica u svom vodiču. Nema te ulice. Niti Trga Republike.

– Žao mi je drugarice. Tih adresa nema u ovom gradu.

Već dvadeset godina nisam izgovorio ovu riječ. Drugarice. Ali žena mi se obratila tim nazivom. Pa je bilo pristojno da joj se i ja obratim. Drugarice. Mada nije isto, ovo je ipak španjolski, a ne hrvatski… compañera… I ne budi sentimentalnost koju bi pobudilo izgovaranje naglas riječi… Druže… Drugarice… Mada kada izgovaram i u sebi čudno se osjećam. Jer je riječ potpuno nestala. Ako je bila politički protjerana, zašto je potpuno nestala? Zašto se ne smije pojaviti tu i tamo. Ona nije zabranjena. Ona je izbrisana. Postala je uvreda. Kao i dječja ideja iz vremena moga djetinjstva, da su svi ljudi braća, da su drugovi. I drugarice.

– Drugarice, žao mi je. Možda je greška. I ja sam stranac u ovom gradu. Pitajte nekoga domaćeg.

– Oooo. Vi ste stranac… Drago mi je upoznati nekog iz Internacionalne brigade. Odakle si druže?

– Iz Hrvatske.

– Oprostite, ne znam gdje je to. Moram ići… Smrt fašizmu…

I ode ona…

Smrt fašizmu?

I koliko dugo to nisam čuo? I šta je toj ženi? Odakle joj to sve? I počinjem premotavati traku unazad. Njena frizura, njena odjeća, njene cipele… i kovčeg…. i kovčeg… i on… Sve je kao iz muzeja. Kao da su iz početka prošlog stoljeća…

Sranje…

Njen papirić s adresom ostao mi je u ruci. Potrčao sam za njom, ali je već nestala iza ugla. Kako će sad naći svoju adresu? Nadam se da ju već zna napamet od zapitkivanja. Adresa je istrgnuta iz novina. I ispod adrese piše sitno ime novina. Mujeres libres. Slobodne žene. I piše datum. 2 mayo 1936.

1936?

Volim čitati stare novine. Daju ti pravi odmak od stvarnosti. Pokažu ti koliko je ono što je bitno danas, nebitno sutra. Ono što je bilo bitno jučer, nebitno je danas. I tako dalje, i tako dalje. I onda počinješ čitati jučerašnje novine kao netko tko ih čita poslije sto godina. Počinješ biti arheolog. I tražiš u novinama detalje koji govore istinu. Razmičeš hrpe slova koji varaju i odvode te na krivi put. Izjave ljudi koje mašu zastavama sa grbovima i u isto vrijeme zastavama sa svojim imenima. Tražiš detalje koji ti otkrivaju istinu o trenutku u kojem živiš. I počinješ gledati svijet kao autist, gledaš skrivene znakove i putokaze koje većina ne vidi. I polako se pretvaraš u autista. I jedini ti je cilj da te većina ne primijeti. Počinješ biti kao putnik kroz vrijeme koji se vratio unazad kroz vrijeme i jedino što pokušava je biti ne primijećen.

I opet gledam njenu sliku na zaslonu fotoaparata. I proučavam njenu odjeću. I ova misao… o meni kao vremenskom putniku koji čita stare novine…

Nemoguće… da je ona… iz 1936? Kada je Barcelona bila pod vlašću komunista i anarhista. Kada je postojao u ovom gradu trg koji se zvao Trg Republike. Kada su se svi zvali compañero. Druže. I compañera. Drugarice. I kada je postojao anarhistički pokret Mujeres libres – Slobodne žene, koji se borio za slobodu žena. I koje su izdavale časopis koji se zvao… Mujeres libres.

Nemoguće…

Ponovo gledam na zaslonu fotoaparata njenu odjeću. Takvu haljinu sa sličnim uzorkom, imala je moja baka. I taj papirić na španjolskom u mojoj ruci… Iz iste godine je papirić koji mi je ta ista baka često pokazivala. Brat Jure joj javlja svoju novu adresu na koju mu može slati svoja pisma. Nova adresa u Španiji, u Barceloni. Došao se boriti. U Internacionalne brigade. Dosta mu je bilo rudnika Belgije. I piše joj u pismu o suncu Španije. Kao o prvom suncu od kojeg te bole oči kad izlaziš iz rudnika. I piše da se ne brine. I u tom pismu je prvi puta kroz šalu zove umjesto “Draga Pavice”, “Drugarice Pavice”. U svom zadnjem pismu.

I njene priče. Kako je pod prijetnjom smrću za vrijeme rata odbila isplesti rukavice njemačkom oficiru. I u isto vrijeme skrivala talijanskog dezertera u svojoj šupi. I kako me je učila pjevati ono što je nju taj dezerter naučio pjevati: “Avanti popolo, alla riscossa, bandiera rossa…”.

I sjetim se svoje druge bake. Njene haljine nisam nikada vidio. Jer je prije sedamdeset godina vojniku u krivoj uniformi rekla prkosno jednu riječ. Riječ koja je na ovom jeziku i prije sedamdeset godina bila uvreda. Smrtna uvreda. Rekla mu je:

“Druže…”

Legenda o Manuelu, Isidru i jednom pijetlu

Jedna od potresnijih legendi viškog arhipelaga jest ona o babi Jurki i teti Antoniji sa Štondrije, Svetog Andrije, pučinskog otoka dvadeset hiljada valova zapadno od Komiže, što ga službeni štokavski zemljopis zapisuje imenom Svetac, a Tin Ujević “posljednjim rubom Jadrana”.

Na danas pustom škoju jedini su tragovi čovjeka ilirska gradina Krajicini dvori, u kojoj je po legendi živjela kraljica Teuta, crkvica Svetog Andrije, te tri stare kamene kuće u uvali Slatina, jedinoj na otoku, u kojima je još do prije pola vijeka živjelo sedamdeset žitelja iz roda Zankijevih, i među njima teta Antonija i njena maćeha, baba Jurka.

Odlazili su Zankijevi sa svoga škoja jedan po jedan, tko na nebo, tko na more, a nitko se s neba i mora nije vratio: osamdesete godine prošlog vijeka Jurka i Antonija dočekale su kao posljednje stanovnice Štondrije. Cijele dugačke zime, koje bi olujnim burama i orkanskim južinama odsjekle škoj od planeta, provodile su same samcate, poput amazonki iz nekog feminističkog čitanja Robinsona i Petka. Bile su jedna drugoj jedino društvo, ali nikad se na njihovu otoku nije čula ljudska riječ: kao u kakvoj Pirandellovoj komediji, dvije žene, jedine na otoku Svecu, dakle jedine na svijetu – međusobno nisu razgovarale.

Nitko više nije pamtio kada su se i zašto Jurka i Antonija posvađale. Tek, godinama su u istoj kući živjele i spavale, istom se vatrom grijale, ali nikada više ni riječ nisu progovorile.

Valjda posljednje riječi izgovorene na nijemom otoku Štondriji zabilježio je tako legendarni komiški reporter Zoran Franičević, zapisujući događaj iz ratne zime 1991., kad je jugoslavenska mornarica blokirala Vis, a avijacija raketirala hvarski repetitor: “U minutama kad je i Višanima, prvi i jedini put, prijetila zračna opasnost, i kad se, svake sekunde, iz viškog Centra za obavješćivanje očekivao signal za paljenje svih otočnih sirena, a u komiškom Spomen domu pet stotina ljudi okupljenih na Zboru građana u grobnoj tišini čekalo što će biti, na otvorenu radio-vezu uletio je izbezumljeni ženski glas.”

– Nula-jedan, nula-jedan, ubit će mi pivca, ubit će mi pivca! – vikala je, bilježi Franičević, očajna žena. – Rec’te joj da mi ostavi pivca! Eno, eno je vanka, ćapala ga je, ćapala ga je!

– Nula-jedan ovdje, centar Vis, jeste to vi, teta Jurka?

– Je, je, Svetac ovod. Antonija mi oće ubit pivca!

– Jurka! – prekinuo ju je dežurni radist. – Avioni tuku Hvar, ne možete sad držat vezu radi jebenog pivca!

Pijetao je na koncu završio u loncu, babu Jurku su krajem te ratne zime smjestili u starački dom u Visu, a Antonija, “posljednja Teuta posljednjeg ruba Jadrana”, umrla je desetak godina kasnije. Tako je zauvijek zamrla ljudska riječ na pučini pred Komižom.

Na legendu o babi Jurki i teti Antoniji podsjetila me priča iz londonskog Guardiana, čija je meksička dopisnica Jo Tuckman ovih dana otišla u selo Ayapa, u saveznoj državi Tabasco, i pronašla Manuela Segoviju i Isidra Velazqueza, starce koji još pamte i govore Ayapaneco, odnosno – kako je upozorio profešur Ivo Žanić – ajapski jezik. Ajapski je jedan od sedamdesetak drevnih meksičkih jezika, gotovo iskorijenjenih svojedobnim izgonom iz svih škola i institucija, te zavođenjem španjolskog kao službenog i jedinog. Od svih sedamdeset, ajapski je najugroženiji: senor Manuel i senor Isidro njegova su posljednja dva živa govornika, posljednja usta Nuumte Oote, Istinitog Glasa, kako glasi izvorni naziv tog jezika.

Cijelo dugačko dvadeseto stoljeće, još od kraja garidizma, vladavine Tomása Garrida Canabala, zloglasnog guvernera Tabasca koji je zabranio narodnu tradiciju, pučke fešte, katoličku crkvu, alkohol i Ayapaneco jezik – junaka slavnog romana Grahama Greenea “Moć i slava” – i svih sedamdeset godina vječne Nacionalne revolucionarne partije, Manuel i Isidro proveli su u istoj maloj Ayapi, u kućama udaljenim svega par stotina metara, ali nikad se u selu nije čula riječ ajapskog: dva posljednja čovjeka na kugli zemaljskoj koja govore Nuumte Oote, dva starca sama u svom jeziku, dakle sama na svijetu – međusobno, naime, ne razgovaraju.

Nitko više ne pamti kada su se i zašto Manuel i Isidro posvađali, i jesu li se uopće posvađali, ili se samo iz nekog razloga ne podnose. Tek, u istom selu žive, u istom dućanu kupuju, u istoj gostionici piju, a gledaju se poput dva pijetla ispod Popocatepetla, i nikada ni riječ ne progovore.

Njihov će jezik, međutim, ipak ostati zabilježen: američki profesor Daniel Suslak, lingvistički antropolog sa sveučilišta Indiana, zajedno sa stručnjacima iz meksičkog Nacionalnog instituta za autohtone jezike, obilazi Manuela i Isidra, snima ih i uredno zapisuje riječ po riječ. Profesor Suslak radi na projektu izrade rječnika Ayapaneca, da ga sačuva za povijest u kojoj više neće biti nikoga niti da šuti Istinitim Glasom svojih predaka.

Priča o senor Manuelu i senor Isidru, kao i ona o babi Jurki i teti Antoniji, dvije priče o jezicima i riječima što izumiru prije ljudi, poučne su ljudske priče za one koji još čitaju priče s poukama. Ima jedna takva priča, o jezicima što pišu priče i ljudima što ne čitaju pouke, priča o Hrvatima i Srbima, neobičnim narodima s pučinskog poluškoja dvadeset planina istočno od zapada, “posljednjeg ruba Europe” što ga službeni zemljopis zapisuje imenom Balkan, a Emil Cioran “bordelom u plamenu”.

Dvadeset dugačkih godina Hrvati i Srbi žive kao prvi susjedi, državu do države, ali nikad se na poluotoku ne čuje ljudska riječ: kao u kakvoj Pirandellovoj komediji, Hrvati i Srbi, dva naroda sama u svom jeziku, dakle sama na svijetu – međusobno ne razgovaraju.

Domalo, malo tko će više i pamtiti kada su se i zašto Hrvati i Srbi posvađali, i jesu li se uopće posvađali, ili se samo iz nekog razloga ne podnose. Tek, na istoj zemlji žive i spavaju, istim se Cioranovim plamenom griju, ali nikada ni riječ ne progovore.

Jezik njihov umire tako tiho i sporo zarobljen u nijemim ustima, pričaju Hrvati i Srbi sami sa sobom na svojim neobičnim jezicima, prestravljeni od izvjesne mogućnosti da razumiju onog drugog ili, još gore, sami sebi kažu nešto na njegovom jeziku. Jer njihovi jezici nisu isti, oni tako samo izgledaju, zato što se na hrvatskom jednako šuti kao na srpskom, i jer u toj šutnji razumiju svaku neizgovorenu riječ. Pa se dovijaju Hrvati i Srbi, sami sa sobom pa među sobom, domisliti nekakve razlike, sve ne bi li se na gluhom Balkanu jedna šutnja razlikovala od druge.

Divna je podudarnost te priče s onom iz meksičkog sela Ayapa, gdje se profesor Daniel Suslak, radeći s Manuelom i Isidrom na rječniku njihova umirućeg jezika, susreo s novim, posve nevjerojatnim problemom: senor Manuel i senor Isidro međusobno, naime, ne razgovaraju na dvije različite verzije, ili, što bismo mi rekli – dva standarda ajapskog jezika!

Tako valjda izgleda noćna mora lingvističkog antropologa: pronađe u nekom zabitom selu na rubu poznatog svijeta posljednja dva živa govornika nekog izumrlog jezika, pa otkrije da govore dva različita narječja! Ipak, Manuel i Isidro dobro razumiju i znaju što znače riječi koje profesoru Suslaku kazuje onaj drugi, samo dodaju s vremena na vrijeme i verziju na “svom” standardu. Završit će stoga dobro, ako za živ jezik uopće ima dobrog završetka: rječnik Ayapaneca, Nuumte Oote, koji bi trebao biti dovršen ove godine, sadržavat će obje verzije izumrlog, hm, manuelskog ili isidorskog jezika. Ili isidorsko-manuelskog, s koje strane sela se već gleda.

Dva su starca iz sela Ayapa posljednji živi ljudi koji govore taj jezik, ali ima ih još mnogo živih koji ga razumiju: valjda nitko na svijetu ne razumije stare, čangrizave Meksikance Isidra i Manuela kad jezikoslovcima objašnjavaju razlike između svoja dva umiruća jezika, kao što ih razumiju čangrizavi Hrvat i Srbin, Izidor i Manojlo što se gledaju kao dva pijetla i objašnjavaju zbunjenom nekom profesoru razliku između Popocatepetla ili Popocatepijetla.

Posljednje riječi izgovorene na nijemom poluotoku Balkanu zabilježit će tako lingvistički antropolog s nekog američkog sveučilišta, što će sa stručnjacima iz instituta za autohtone jezike bilježiti čudne, kvrgave riječi toga gotovo izumrlog jezika. Popisivat će profesor toga dana sve u selu, pa zapisivati neobične izraze i goleme razlike između hrvatskog i srpskog Ayapaneca, između “junca” i “juneta”, ili “janjeta” i “jagnjeta”. Lovit će po dvorištu domaće životinje da ih domoroci imenuju svojim standardom, pa radio-vezom provjeravati razlike između “kokoši” i “kokoške”, i “pilića” i “pileta”.

Tih dramatičnih dana, očekujući da svakog dana umru i posljednji govornici balkanskog Ayapaneca, taman kad profesor u kokošinjcu dođe do “pijetla”, a stručnjaci iz instituta u grobnoj tišini budu čekali što će reći oni drugi, na otvorenu radio-vezu uletjet će izbezumljeni muški glas.

– Nula-jedan, nula-jedan, ubit će me, ubit će me! – vikat će očajan muškarac. – Recite mu da me ne gađa! Eno, eno ga vanka, tuče mi repetitor, bombardira me iz aviona!

– Nula-jedan ovdje, jeste li to vi, gospodine Isidro?

– Je, je, Isidro ovod. Manuel me oće ubit iz aviona!

– Isidro! – prekinut će ga profesor. – Ćapali smo pivca, ne možete sad držat vezu radi jebenog aviona!

black carpet

i uopće
sav sam prerijedak ovo jutro
previše je vode u mom betonu
fali mi oplata
fali mi kalup
neka posuda
da mi posudi bilo koji oblik
dovoljno je i na kratko,
samo na trenutak
da se konačno

slegnem.

Tog dana moja je žena ušla u dnevnu sobu i rekla: “Naš stari susjed spava.”

“Pusti ga neka spava”, rekao sam.

Ali on nije spavao. Bio je mrtav.

Sjedio je u mojoj fotelji, a poluotvorene oči kao da su mu još gledale u jednom pravcu: ka maloj rupi na štofu fotelje, rupi koju je napravila nedogorjela cigareta ispavši mu iz ruke. Ni u tom starčevom pogledu, ni na njegovom licu, nije se vidio predsmrtni grč, kao ni užas od svijesti da je kucnuo posljednji trenutak. Naprotiv, imao sam dojam da su se na tom licu mogli pročitati samo spokojstvo, pomirenost, mada i stanovita iznenađenost, čiji je uzrok vjerojatno bila rupa na mojoj fotelji, ukoliko ju je opazio. Ali zacijelo je shvatio da je to posljednja neprilika koja mu se događa. Otuda izraz spokojstva – spokojstva zbog trenutne spoznaje da je stigao kraj sivog i tegobnog staračkog trajanja.

Sa svojom obitelji – kćerkom, zetom i njihovo dvoje djece – on se doselio u moje susjedstvo prije nekoliko mjeseci. Kad sam ih prvi put sreo na stubištu, lica su im, prigodom pozdravljanja i upoznavanja, blistala od radosti, svima osim starcu. On je izgledao kao da su mu sve lađe potonule. To je toliko upadalo u oči da sam upitao ženu: “Da li vam je otac možda bolestan?” I lecnuo sam se pomislivši da je to pitanje neumjesno, jer kako bi žena i njen muž mogli biti tako dobro raspoloženi ako im je stari bolestan? “Ne”, odgovorila je ona, “moj će otac svisnuti od tuge zbog stana koji smo napustili, a u kojemu je on proživio cio dosadašnji život. Ovdje mu ništa nije potaman, pogotovo novi namještaj, jer stari nismo htjeli da prenesemo već smo ga ostavili u starom stanu, njegovom novom vlasniku. Mom ocu je tako nešto neshvatljivo, pa neprestano gunđa. A mi smo radosni jer smo dugo čekali ovaj stan. Stari nam je postao pretijesan, pogotovo kad smo dobili drugo dijete.”

Sljedećih dana također smo sretali starca kad bi izlazio u šetnju, i uvijek nam je izgledao jednako žalostan. Sve do onog dana kad nam je pozvonio na vratima: “Možete li mi pozajmiti malo šećera za kafu”, upitao je, “ponestao nam je, a nedjelja je, prodavnice su zatvorene”. “Rado”, rekao sam, i uveo ga u dnevnu sobu. Čim je u nju ušao, lice mu se ozarilo kao od iznenadne radosti. Gledao je našu staru, dobro očuvanu fotelju, u kojoj sam volio da sjedim gledajući televiziju, a ponekad sam se u nju smještao i kad bih s nekim od svojih prijatelja igrao šah. “Veoma lijepa fotelja”, rekao je stari, “hoćete li mi dozvoliti da malo prisjednem u nju, osjećam slabost u nogama”. “Samo izvolite”, odgovorio sam.

Kad je sjeo, zagledao se u televizor koji je bio uključen. “Gle, serija koju volim, a tamo kod nas ne mogu je pogledati. Ono moje derište od unuka smjestilo se pred televizor da gleda crtaće.”

“Nema problema, pogledajte je kod nas”, rekao sam. A šta sam drugo mogao? Bilo je skoro očigledno da stari očekuje takvu ponudu.

Iz istog razloga – da vidi seriju – dolazio nam je i sljedećih dana. Kad je čuo da rado igram šah, ponudio se da mi bude partner, pa je dolazio i kad TV serija nije bila na programu. Bezbrojnim partijama popunjavao je skoro cijelo moje slobodno vrijeme, i pritom je uvijek sjedao u moju fotelju. Vidio sam da mu je do toga stalo i nisam pokušavao da ga premjestim. Čak mi se činilo da ponekad, prije nego što će sjesti, rukom blago miluje naslon sjedala koje je očigledno osjećao “svojim”. Malo-pomalo, on je u mom stanu postao stalan gost, maltene član domaćinstva.

To njegovo ponašanje objasnila mi je njegova kći kad ga je prvi put, ušavši kod nas, vidjela ustoličenog na njegovom prisvojenom prijestolju. I ona je bila iznenađena kad je ugledala fotelju.

“Gle!” rekla je. “Sasvim je ista kao i ona koju smo imali u starom stanu i koju je moj otac volio; nikoga drugog nije puštao da u njoj sjedi. Isti oblik, ista cvjetna šara. Toliko je vremena provodio u njoj da nam se činilo da će s njom srasti.”

Na mom se licu zacijelo pojavio izraz nedoumice, jer je brzo dodala:

“Ne brinite, reći ćemo mu da vam ne smeta. Nije u redu da provodi toliko vremena kod vas.”

“Ne, ne, sve je u redu”, uzvratio sam, zbunjen. “Neka on dolazi, nema problema, bit će nam drago ako mu to čini toliko zadovoljstvo. A i dobar je partner u šahu.”

Susjeda je ipak pokušavala nagovoriti oca da odustane od svojih tako čestih i dugotrajnih posjeta, ali joj to nije uspijevalo. Privlačna moć voljenog sjedala bila je jača. Pomišljao sam i da fotelju premjestim u njihov stan, da im je ponudim kao poklon, ali shvativši da bi to izgledalo kao očit pokušaj da se oslobodim starčeve svakodnevne nazočnosti, odustao sam.

I primao sam njegove posjete sve do tog posljednjeg dana kad sam ga gledao kako naizgled spava, poluzatvorenog pogleda usmjerenog ka rupi na štofu moje fotelje. Ta rupa, koju je cigaretom neoprezno napravio, vjerojatno mu je donijela i ono konačno uzbuđenje koje je prekinulo njegovu tanku životnu nit.

A meni je sad teško da u moju staru fotelju ponovno sjednem. Jer tada se osjećam kao da sam nekome čiji duh još uvijek tu negdje lebdi oduzeo nešto što mu pripada.

(riječ oproštaja od Matjaža Kocbeka)

*

Dragi Matjaž,

berem Ti to pismo, drugačno, bolj zapeto in togo in bolj plosko od toka občutij in misli, ki Ti jih neubesedene pošiljam Te dni, kar si se poslovil.

Težko govorim o čem drugem kot o spominih; saj sva se po naravi teka let ob srečanjih zadnje čase vselej spominjala; nekoliko samotna pač skupnih delovnih načrtov kot pred desetletji nisva imela in tudi na kakšno popotovanje se nisva odpravljala, čeprav bi nemara znala lepo potegniti kakšen južni popoldan v mlado noč.

Prej kot sem te imel srečo spoznati, sem slišal zate: da obvladuješ sosesko in junaško ustrahuješ menda celo bližnje sedeže političnih teles. Čez čas pa sem, v nekakšni polformalni iniciaciji v svet pesništva, srečal neučakanega, strastnega mladeniča, prav nič nevarnega, malone dobrodušnega, ki so ga pri govorjenju misli in zamisli prehitevale in ne on ne drugi nismo vedeli, če mu sploh sledimo. Predvsem pa me je osupil Tvoj sijajni, ostri humor: reagiral si v trenutku, domislica je lovila domislico, in če je bila puščica, ni bila strupena; humor je bil zate atletika, kdo dlje, kdo više, ne rokoborba, kdo bo koga. Prišli so časi skupnega nastopanja, skupnih branj; čas ko smo, kot se spodobi samo mladosti, z vso bitjo in slehernim stihom kričali: »Tu smo«, časi, ko smo, če se je le dalo, provocirali in splošni okus in oblast in avtoritete in tradicijo, ali pa si to vsaj utvarjali. Živeli smo polno in divje in svobodno, nemara včasih nekoliko objestno, in vendar znotraj najgloblje zapovedi izročil naše omike, da namreč nikomur ne prizadenimo hudega. Prišel je čas uporniških študentovskih let in čas mlade odraslosti in zrelote in tudi čas, ko se sence podaljšajo in je takoj večer.

Nič ni pogasilo nemira v Tebi. Prebijal je iz Tvojih pesmi; tudi iz lepih podob, kakršne si znal vešče uslikati, »oblo leglo glagola«, je zahrskalo nekaj ostrega. Ni bilo gladke lepote sveta, pa ne kot obolos modernemu v pesništvu, marveč kot najgloblja, nezmagljiva resnica Tvoje navzočnosti v življenju, Tvoja usoda. Tvoja malček anarhična natura se je izrekla tudi v tvojem gledališkem edincu, in če smem, še manj poklican kot za del pesmi, mislim, da se ta ostrorobost izkazuje nemara še bolj v slikarstvu, h kateremu si se vrnil v zadnjih letih, in ki Te je, če ni pomote, vendarle srečno in polno zaposlovalo.

Matjažu, beseda v slovo

Bil si samosvoj mož, ki je o svojem prav malo govoril, a ga je živel in izpolnjeval. Sam sem bil ob vsaj dveh mučnih preizkušnjah deležen Tvoje prijateljske opore; Ti sam pa, ki Ti je bilo gotovo tudi kdaj neznosno, nisi poklical, da Ti bi stal ob strani. Zmogel si z čvrstim, pogumnim molkom.

Vedeli smo tvojo pripadnost staršem, pa o tem nisi govoril, vedeli in videli tvoje prijazno tovarištvo do sestre in prizadetost ob njenem tako zgodnjem odhodu, videli Tvojo prebodenost ob slovesu od očeta in potem mame; te spremljali pobitega, ko je odšel, tako prezgodaj, tudi brat; tvoja bolečina se je videla, četudi o tem nisi maral govoriti, tako kot se je vedel ponos – pa tudi skrb – tvojega trojnega očetovstva, ali kakor smo bolj slutili kot vedeli poti Tvojega srca. Bil si mož, ki ni ničesar skrival, vendar tudi ničesar razglašal in ničesar razkazoval.

In ko sva se zadnja leta srečevala iz svojih zapečkov in se s pokroviteljsko prizanesljivostjo spominjala onih nekdanjih mladeničev, onih veseljačenj in potovanj iz časov gledaliških poskusov, onega snemanja, one poti na rokovski koncert, onih morskih plovb s Tvojim prvim plovilcem, one kvarnerske nevihte …, si vselej premogel vedrino in blagodejno dobro voljo.

Da bi modroval ali naglas mislil, se ne spominjam; če si se o čem izrekel, je bilo nič rado, obotavljivo, skopo, bolj kot mimogrede, a vendar natančno zadeto, ker si očitno pri sebi marsikaj pretuhtal. O ljudeh si rekel kaj kratkega, če si imel povedati dobro, če ne, pa si povedal z zadržanim molkom.

Saj se Te te dni prijatelji spominjamo vsak drugače; v vsakem si se uzrcalil malo drugače, pa ne zato, ker bi imel toliko obrazov, marveč ker smo pač različna motna stekla. A v enem smo si edini: ni bilo mogoče, da te ne bi imeli radi, in ta dan ni mogoče, da ne bi bili žalostni, in prihodnje čase, da Te ne bi pogrešali.

Matjaž, če si zamišljamo smrt zgolj kot portal, prehod iz vrta v vrt, bomo tudi mi, ki vas, prijatelji, ki Te, prijatelj, kot danes pospremljamo, z lažjo mislijo odšli za vami. Saj nas vsakega tam že čaka velik kos srca.

(objavljeno pod naslovom ‘Život i smrt Srđana Aleksića’, Vreme broj 1156, Beograd 28. veljače 2012.)

*

U Beogradu smo ovaj put na kratko, samo zbog filma. Melina i Srđan, scenaristi Krugova, čuvaju nam karte, ali gužva je oko premijere, ne možemo se u miru naći, nego u podne odlazimo u Dom sindikata, dvorana 2, na konferenciju za štampu. Tamo će biti njih dvoje, uzet ćemo karte, i bježimo van, na lahku beogradsku košavu, prilagođenu turistima i njihovim turističkim potrebama. Tako je to bilo zamišljeno, ali na kraju, riječ po riječ, korak po korak niz stepenice amfiteatra, i već nas eto u prvom redu, sjedimo i čekamo početak konferencije za štampu. Nisam to htio, o filmu neću pisati, nisam zato došao u Beograd, htio bih da sve ostane vrlo privatno, jer će se o Krugovima ionako pisati na sve strane, pa i u Hrvatskoj, gdje će se film mjeriti po nekim lokalnim aršinima, onako kako se redovito i mjere filmovi iz Regije, kako se danas pristojno i aseptično naziva Jugoslavija. Ne bih da budem, pa ni fusnota, u tom jalovom i upornom nastojanju da se uvjeri sebe i svoju lokalnu publiku kako svi ti srpski i bosanski filmovi nisu baš nešto, nego ih Europljani vole zbog njihove balkanske egzotike. Ne bih to, s obzirom na pretpostavljenu temu Krugova.

I da stvar bude neugodnija, tog jedinog dana našeg boravka u Beogradu, moramo prvo odslušati konferenciju za štampu ekipe filma Ljudožder vegetarijanac. Redatelj Branko Schmidt kaže: “Ja sam danas sigurno najžešći kritičar hrvatskoga društva.” Traje to duže od pola sata, a onda dolazi red na ekipu Krugova. Mnogo ih je, dugo će to potrajati. Hvata me strah da ću čuti nešto što ne bi bilo dobro da čujem. Naime, svi prisutni gledali su film na novinarskoj projekciji, pa u skladu s tim i postavljaju pitanja. Nadam se da nitko neće ispričati kraj. Iako vjerujem da, na žalost, dobro znamo kako je sve završilo u životu Srđana Aleksića.

U jednom trenutku govori Nikola Rakočević, glumac koji je naglo uzletio i obilježio nekoliko posljednjih godina srpske kinematografije, dječjeg lica, minimalističke, a moćne ekspresije. Priča o tome da je imao osam godina kada je počeo rat, i da je pisao pisma ocu na ratište. Tako je u svemu sudjelovao, a da ga nitko ništa nije pitao. Mimo svoje volje postao je dio jedne strašne priče, i taj svoj osjećaj pokušao je razriješiti i radom na Krugovima. Govori jednostavno i vrlo pametno, savršeno nepatetično. To je karakteristično za ljude koji su se naši na pozornici u dvorani 2, na ovoj konferenciji za štampu. Od redatelja Srdana Golubovića i scenarista, do svakog od glumaca, ljudi govore kao da će im svaka riječ zauvijek biti upamćena i upisana u karton u nekoj emocionalnoj i duhovnoj kartoteci. I kao da nitko nijednom ne uđe u prvo lice množine, u neki društveni, socijalni ili politički kolektivitet, nitko da Srđana Aleksića pretvori u neku kolektivističku metaforu ili samo da spomene srpsko društvo, koje je, eto, sazrelo za ovakav film… Naravno, sve bi to bila laž, uključujući i ono najgore, da je neko društvo za nešto sazrelo. Jedino što laž ne može nikako biti jest govor iz jednine i iz vlastitog iskustva. Možda su sazreli samo ljudi sa svojim imenima i prezimenima. Tako i osmogodišnji Nikola koji je pisao ocu na ratište…

Prema Sava centru zaputili smo se rano, taksijem s Topličinog venca, već oko šest. Film počinje u sedam, ali valja uvijek biti oprezan s prelaskom preko beogradskih mostova. To je grad podijeljen kao Bejrut, kao Jeruzalem, kao Mostar, ali samo iznenadnom saobraćajnom gužvom. Ali možda je i ta gužva metafora nečega dubljeg, što Beograd dijeli na dva međusobno tuđa dijela, jedan od kojeg bi pobjegao i na kraj svijeta, i drugi koji ti ne da Beograd da napustiš, ni nakon što si u stvarnosti, ili u vlastitoj glavi, pobjegao na kraj svijeta. Znam pametnih i dobrih ljudi, od postolara do pisaca i slikara, koji govore da nakon rata u Beograd više nisu išli, niti kane ići, a pritom zvuče kao netko tko govori o izgubljenom oku. U Beogradu je sve i počelo, preko ovih su mostova 1991. krenuli tenkovi – dobro, ne baš preko Brankovog mosta – i to se ponavlja, dugo i potmulo, kao da se i dvadeset i dvije godine kasnije čuje njihov tutanj. Nešto bi se moralo dogoditi, sam protok vremena nije dovoljan, pa da ljudi koji su ovdje nekada dolazili kao u svoj glavni grad čuju nešto drugo. Tek tada bi, a ne izgradnjom obilaznice, Beograd prestao da bude podijeljeni grad. Razmišljam što bi se to trebalo dogoditi, i zaista mi ništa ne pada na pamet, jer sve je samo filmska, literarna ili privatna maštarija. Zlo je nepopravljivo, jer dobro zbog kojeg netko izgubi glavu drugim ljudima ne znači ništa… Smisao žrtve u antičkoj tragediji i u Svetom pismu, a valjda i u svim svetim početnicama čovječanstva, sadržan je u iskupljenju onih kojima je darovan život. Isus je, kažu, umro i uskrsnuo za sve nas, jednako… Ali da bi bilo tako, moralo bi se vjerovati u to da je zajednici njegova žrtva nešto i značila.

U Sava centru je sve kao na Festu 1986, na kojem sam bio po povratku iz vojske. Velika, prostrana, ambiciozna arhitektura za jednu nestalu državu. Jedna od najmudrijih stvari koju je Ataturk učinio kada je Osmanlije svodio na Turke, bilo je da Ankaru proglasi za glavni grad. Beograd, kao i Beč, ima taj problem što je i danas, svojom arhitekturom i rasporedom prostora, unutarnjom simbolikom i sjećanjem, glavni grad jedne druge države. I zauvijek će ostati tako. Barem dok je Sava centra ili zgrade Saveznog izvršnog vijeća, dok je tih bulevara odveć prostranih za mjerila koja su se u međuvremenu skupila, a svejedno preuskih za sav taj promet. No, koja bi to bila srpska Ankara?

U kino dvoranu se raspoređuje i smiješta skoro četiri tisuće ljudi. Toliko li ih ono može stati? Golema većina, kao ni ja, ne zna što da očekuje. Možda misle da su došli na neku vrstu filmske komemoracije jednome ratnom junaku, kakve su postojale, i još uvijek postoje, u našim kulturnim tradicijama? Možda oni misle da se dolaze pokloniti Srđanu Aleksiću, i da će to biti to? Dio njih sigurno tako misli i osjeća, što je dobro i plemenito. Znam da nisu u pravu, spokojan sam oko toga, zbog Meline Pota Koljević i Srđana Koljevića, oni takvu priču ne bi ispričali u svom scenariju, a Srdan Golubović je, znam, ne bi snimio. Da je riječ o komemoraciji, ne bi ni Nikola Rakočević razmišljao o pismima ocu na ratište.

Mnoge od ovih ljudi oko sebe prepoznajem. Neke znam s televizije i iz novina, druge poznajem osobno, iz Beograda, ali neka lica sad vidim časak pred konačni zaborav. Izranjaju tu iz neke već vrlo daleke, predratne sarajevske i beogradske prošlosti, pa mi se čini da ih više ne bih ni prepoznao da sam ih vidio za nekoliko dana ili mjeseci. Ali tisuće savršeno nepoznatih, pa i nevidljivih posjetitelja premijere, kojima i ne vidim lica, nego samo kapute, ruke koje izviruju iz rukava, noge, večernje toalete, izgledaju onako kako mi je, valjda, izgledala festovska publika prije dvadeset sedam godina. Tada, međutim, nisam dumao o tome tko su ti ljudi, pojedinačno. Sada me zanimaju njihove privatne biografije, to tko je što mislio, gdje je bio i što je radio, u vrijeme kada je Srđan Aleksić, na trebinjskoj pijaci, valjda i najljepšoj pijaci koju sam ikada vidio, mijenjao vlastitu sudbinu za sudbinu Alena Glavovića. Njemu je bilo upisano da umre pred Srđanovim očima – i da mu padne na dušu – a Srđanu je bilo upisano da živi. Koliko bi ljudi iz ove publike tada, u to vrijeme, bilo na Srđanovom mjestu, koliko bi ih bilo na Alenovom mjestu, a koliko bi ih se našlo na mjestu ubojica? Bilo bi jako loše ako nema ovih trećih među četiri tisuće ljudi u dvorani, iako je jasno da bi velika većina prisutnih samo stajala sa strane i ne bi učinila ništa. Tako je to u Sava centru i u Beogradu, ali i u svakom drugom gradu na svijetu, u Stockholmu, Rimu ili u Najrobiju. Samo što to ne znači ništa, jer Stockholm, Rim i Najrobi nemaju problem koji imamo mi, dok čekamo nekoga tko će iskupiti sve naše grijehe, umiriti savjest i učiniti da vrijeme ponovo poteče, nakon što je zaustavljeno 1991.

Krugovi su film koji se, u ime sjećanja na Srđana Aleksića, bavi vraćanjem dugova, te pitanjima krivnje i osvete. Mladić kojem je 1993. spašen život, onako kako je spašen stvarnome Alenu Glavoviću, reskira sve, pa i svoju obitelj, ženu i dvije kćeri, za drugu ženu i njezino dijete. On ima svoj razlog – velik i neobuhvatljiv – da svoju sudbinu i sudbinu svojih bližnjih zamijeni za sudbine te žene i djeteta. To za njega postaje uvjet ljudskog postojanja. Nije to hrabrost, nije to ni čestitost, jednostavno se drukčije ne može.

Ubojičin sin dolazi ocu ubijenoga, koji svome sinu gradi zavjetnu crkvicu. Dolazi kao najamni radnik, i ne znajući kome ide. Ostaje, nakon što ga čovjek prezrivo odbije, jer smatra da to nije pravedno. Ali onda se događa nešto što je temelj i okosnica ovoga filma, što priču o iskupljenju, ali i priču o očevima i sinovima, uzdigne do samoga smisla antičke tragedije i katarze. Nije dobro spominjati antičku tragediju, ofucana je od stalnoga trošenja i pogrešne upotrebe, ali boljega termina nema. I sve je, najednom, tako lokalno i tako direktno, do kraja ispričano, a svejedno sa svih strana zaštićeno od svake političke ili kolektivističke konotacije. Srdan je, pričajući Melininu i Srđanovu priču, uspio – na nevjerojatan i nedohvatljiv način – pred sebe izvesti svakoga prisutnog kao čovjeka sa svojom sudbinom, a ne svejedno koju grupu i publiku.

U beogradskoj bolnici, prijatelj ubijenoga, slavni kirurg, ima pred sobom jednog od ubojica. Jedini ga on može operirati, jedini mu on može darovati ili oduzeti život. Ono što od pacijenta traži samo je kajanje, grižnja savjesti, neka emocija. Pacijent mu odgovara cinizmom kolektiva, cinizmom naših naroda i narodnosti i njihovih nacionalnih politika, odgovara mu srpskim cinizmom, tako što mu kaže da je sve to bila jedna velika slučajnost, u koju se ubijeni umiješao kao neka budala.

I onda, je li i Srđan Aleksić bio samo budala? Otac u filmu pita se kakvoga smisla ima u žrtvi njegova sina, ako to krajnje ljudsko dobro drugima, zapravo, ne znači ništa. Ne, ne misli on na mladića kojega je njegov sin štitio, on je dobar i ispravan čovjek, nego misli na ljude među kojima živi, možda na Srbe, a možda i na sve druge koji su sa Srbima kao braća dijelili sve svoje ratove. Kakvoga smisla ima žrtva Isusa Krista za sve ljude, ako se tih ljudi njegova žrtva naprosto ne tiče? Ili ako je nisu u stanju metaforizirati i prepoznati u malim i velikim žrtvama drugih ljudi.

Primjer Srđana Aleksića je velik i svijetao. Ali on, to je sasvim sigurno, nije jedini, niti je jedinstven u ratovima devedesetih. Bilo je takvih, koji su se žrtvovali za drugoga, i kod Srba, i kod Hrvata, i kod Bošnjaka. Kod Srba, vjerojatno, i najviše, jer su oni u tom ratu bili najbrojniji, ali dugo i najagresivniji. Ne mislim samo na one koji su, kao Srđan, dali život za drugoga, nego i na sve koji su dali manje od života, ili koji su, barem, bili spremni živjeti pod prezirom većine u vlastitome narodu. Ali o takvima se ne govori, takvi su zatajeni i ne postoje, zato što nitko ne zna što bi s njima i s onim što su učinili. Njihova žrtva većincima nije potrebna, ne muči ih savjest, nemaju potrebe za iskupljenjem, misle o njima kao o budalama koje su remetile logiku jugoslavenskoga rata kao jednoga velikog nesretnog slučaja, jedne kolektivne prometne nesreće, u kojoj je u hipu izginulo preko sto tisuća ljudi. Srđan Aleksić nije zatajen i skrajnut samo iz jednoga razloga: njegov otac Rade Aleksić, kojemu će, prisutnom, četiri tisuće ljudi u Sava centru, pljeskati dugo, zidao je, sam za sebe, iz tuge i iz potrebe da se u sinovljevoj moralnoj odluci pronađe razlog za dalji život, tu uspomenu na Srđana, koja će zatim prerasti u nešto drugo. Ali ne u srpski mit, u orden koji će ocu uručiti predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Ali ni u građanski i pacifistički mit, u ulice koje su u više gradova prozvane imenom Srđana Aleksića. Zahvaljujući uspomeni Radeta Aleksića, zidanoj poput spomen crkvice na vrhu brda, nastao je ovaj film o katarzi i o iskupljenju.

Krugovi neće ujediniti Beograd, niti će Srbiju učiniti boljom zemljom. Bolji neće postati ni ljudi koji su, okamenjeni i potreseni, izlazili s premijere. Neće se ništa promijeniti ni nakon skorašnje trebinjske premijere, ni nakon što film na ljeto i s jeseni prođe Sarajevom, Pulom i Zagrebom. Ne bi se promijenilo ni kada bi, nekim čudom, svih dvadeset i četiri milijuna ljudi (ima li nas već toliko?), bivših Jugoslavena, danas Regionalaca, vidjelo Krugove. Znamo kakvi su u svakome čovjeku obrambeni mehanizmi pred Zlom, kako se prežive i ratovi, i ratne strahote, i koncentracijski logori, svi ti naši jasenovci, jadovna i dretelji, sve te naše manjače, omarske i trnopolja, ali su uvijek veći i snažniji obrambeni mehanizmi pred Dobrom, pred onim Dobrom koje bi nas moglo uputiti na to da budemo skrušeni i odgovorni, ili, kao što je u svojoj proročanskoj pjesmi napisao Milan Milišić: “Da ne budemo više jedni, nego drugi. Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.” I tako, braneći se od toga da ne budemo jedni, nego da budemo drugi, dobriji i odgovorniji prema svojim osobnim ljudskim sudbinama, lako ćemo odbiti da shvatimo ono što se događa u jednome filmu.

Međutim, Krugovi su važni zbog nečega drugog: osim što su svojim autorima i protagonistima poslužili kao neka nevjerojatna autoterapija – to je ono o čemu tako tačno i dobro govori Nikola Rakočević – osim što su oni, stvorivši odličan film i uozbiljivši priču do sudbine i tragedije, učinili nešto važno za Srđana Aleksića, ali i za sva naša društva i naše kulture, čovjeku su pružili jedno maleno i čvrsto uporište u ovome balkanskom i jugoslavenskom svemiru, nešto na što će se osloniti kada mu se učini da je nigdje čim je tu gdje jest, i da se ovdje nikome ništa ne da ni objasniti, ni ispričati. Takva nas uporišta smještaju unutar neke kulture i njezinog jezika, i čine ona naša bolja i plemenitija pripadanja i pripadnosti. Napokon, osim Alena Glavovića i njegova života, na ovome svijetu postoji barem još jedan siguran razlog i potvrda da je žrtva Srđana Aleksića imala smisla. A s njom i žrtve svih zaboravljenih, neznanih junaka, čija je moralna odluka promašila i ovaj rat, i njihove sunarodnike, ali je pogodila smisao ljudske civilizacije, smisao Boga, prisutnoga ili neprisutnog.

Prošli smo, na izlazu iz Sava centra, nekoliko koraka od Radeta Aleksića. Nisam mu prišao, zašto da nepoznat i nepozvan uznemiravam čovjeka, kada, zapravo, i ne znam što bih mu rekao. Taksi je brzo stigao, taksist je bio tih, nije progovarao, nego nas je puštao da govorimo o filmu. A mi smo pričali samo o glumcima, o nevjerojatnom Aleksandru Berčeku – Bože, što li je njemu bilo u glavi dok je snimao film i slušao priču o Srđanu Aleksiću?, pričali smo o Nikoli Rakočeviću, koji je na svojim leđima i na svom licu iznio najteži teret priče, o Leonu Lučevu i Hristini Popović, i Vuku Kostiću, u malenoj i rizičnoj ulozi junaka, o Nebojši Glogovcu i o čudovišnom Borisu Isakoviću, o sjajnom danskom Sandžakliji Dejanu Čukiću, o svemu smo mi pričali, samo da pred taksistom ne pričamo o temi Krugova.

Sutra je nedjelja, i vraćamo se u Zagreb, Autoputem bratstva i jedinstva. U Beogradu je toplo i sparno, i tako će biti sve do Jasenovca. Baš od tog mjesta, kao da smo u nekoj filmskoj scenografiji, sve su livade zasnježene, magla je i hladnoća. Ni u tome nema simbolike, samo meteorologija, geografija, povijest. Rasuti život, koji se ponekad tako moćno sabere u film.

Ustajala je prije ostalih ukućana svakim danom,
a nedjeljom, naročito, mnogo ranije,

baš kakve on voli spravljala je štrudle od
jabukovog džema.

Uživala je roncati tokom nedjeljnog jutra o tome
kada će doći njena nedjelja,

u kojoj će se izležavati i Boga se stiditi
za suludo potrošen dan.

Godinama iz ostave vadi i pere prašnjave tegle,
briše i ponovo ih vraća na njihovo mjesto

razgovarajući se s jabukom ispod prozora:
iduće godine – ova me koljena bole,

vratiće se i on sve je manje masovnih,
a njega nisu našli.

Nudili su mi i penziju, ali gdje ću na pravdi
Boga na nemrtvo dijete novce uzimati.

Iduće, on će te obrati,

a ja ću kupiti onu skupu kremu za koljena,
nagodinu ćemo ponovo džem od jabuka raditi.

Izpostavljena misel: Kakšna monstruozna kriza bi morala Kitajce nekoč treščiti po finančno napihnjeni glavi, da bi prišli na revolucionarno idejo, da jim je bilo v prejšnjem sistemu dobro.

Prejšnje poletje je malo manjkalo pa bi se pustil prepričati, da so kapitalizmu res šteti dnevi. Poslušal sem Slavoja Žižka, kako mu je filozofiral v slovo in gledal vedno večje množice, ki so svetu razkrivale kruto resnico o enemu odstotku kapitalistov in 99 odstotkih izkoriščanih in ki so nas, odvisno od dnevne forme, razvrščale zdaj na eno zdaj na drugo stran. Predvsem pa sem začel opažati, da je okoli mene iz dneva v dan več razsvetljencev, ki so nekega dne nič hudega sluteč ugotovili, da jim je bilo v plebiscitarno zavrženem in še nedavno tega skoraj osovraženem sistemu neznansko všeč, ker so v njem namesto privatizacije družbenega premoženja poznali odmore za malico in službe za nedoločen čas.

Ti ljudje so z vedno večjo naklonjenostjo izgovarjali celo besede kot so »es-de-ka« in »samoupravljanje« in zdelo se je, da so se tako zelo naveličali izbirati med sto šestintridesetimi vrstami jogurtov, kakor so se nekoč naveličali voziti se v Trst po kavbojke ter da so iz neposredne bližine spoznali številne pomanjkljivost sistema, o katerem so nekoč sanjali, kakor danes sanjajo o pravni državi in pravični družbi. Nenadoma se jim namreč kapitalizem sploh ni zdel več najmanj slab od vseh obstoječih družbenih sistemov in nenadoma so hiteli svetu dopovedovati, da Marx in Engels še nista primerna za kurjavo in da bi bilo potrebno na novo ovrednotiti delo Edvarda Kardelja. Priznam, skoraj sem jim nasedel in se po tihem začel pripravljati na novo revolucijo upajoč, da bo šlo tokrat brez državljanskih vojn, izbrisov in dvajsetletne tranzicije.

Nato pa sem odpotoval na Kitajsko in presenečen odkril, da v času, ko pri nas kapitalizmu prižigamo svečke, na drugem koncu sveta mrgoli ljudi, ki prav ta trenutek prvič v življenju vstopajo v McDonalds in ki s povsem enakim navdušenjem naročajo svoje prve popkorn hamburgerje kot smo jih nekoč naročali mi, pred davnimi dvaindvajsetimi leti, ko smo še verjeli, da se recept za srečo skriva na dnu milkšejka. Opazoval sem, kako ti ljudje z enakim zanosom gradijo tisoče kilometrov novih avtocest in železnic, kako enako zaslepljeni iščejo smisel življenja v šoping centrih in se na enak način kot nekoč mi veselijo demokracije, čeprav še ne vedo, kaj demokracija je in je ne bodo imeli še vsaj nadaljnjih dvajset let. Videl sem ljudi, ki enako kot mi nekoč verjamejo v to, da so volitve vsemogočne in da lahko politike čez noč spremenijo v predstavnike ljudstva, ki bodo delovali v njegovem interesu.

Iz dneva v dan me je bilo tako bolj strah pomisliti na to, koliko bodo ti sveži zaljubljenci v tržno gospodarstvo potrebovali, da se preobjejo kapitalističnih dobrot in tako kot mi ugotovijo, da to, da lahko človek izbira le med chopsuijem in pekinško raco, ni najhujše, kar se lahko človeku zgodi. In spraševal sem se, kakšna monstruozna gospodarska kriza bi jih morala nekoč treščiti po finančno napihnjeni glavi, da bi prišli na revolucionarno idejo, da jim je bilo nekoč, v prejšnjem sistemu dobro. Lahko ste namreč prepričani, da bodo spomini na kulturno revolucijo in pogubne reforme Mao Cetunga, ki so v smrt pognale na desetine milijonov ljudi, še dolgo časa trdno zasidrani v zavesti Kitajcev, ki zato vidijo odrešitev tudi v tako krutem in nečloveškem sistemu kot je to sedanji kitajski enopartijski kapitalizem, ki bolj kot katerikoli sistem ustreza zgodbi o enemu in devetindevetdesetih odstotkih.

Za stotine milijonov novopečenih pripadnikov kitajskega srednjega sloja, ki s hitrimi vlaki drvi z enega na drug konec svoje domovine in pri tem s prstki veselo boža svoje tablične računalnike in pametne telefone, je namreč diktatura kapitala v obstoječem sistemu eden manjših družbenih problemov. Pred njimi so namreč še leta, ali morda celo desetletja boja za svobodo govora in demokracijo; še leta, ali morda desetletja boja za socialne in delavske pravice najrevnejših slojev prebivalstva v notranjosti te velikanske dežele; še leta, ali morda desetletja boja za vsesplošno enakopravnost.

Potujoč po Kitajski sem sam pri sebi ugotavljal, da veliko lažje kot Slavoju Žižku, ki govori o bližajočem se koncu kapitalizma, verjamem strahovom Slavoja Žižka, ki opozarjajo na nevarnost, da se bližamo zgolj koncu zahodne oblike kapitalizma, ki kljub vsej svoji izmaličenosti še vedno deluje znotraj nezanemarljivo svobodnih in demokratičnih družb. Strahovi Slavoja Žižka govorijo o tem, da nam preti kapitalizem po kitajsko, v katerem država posvoji korporativno logiko delovanja in podredi kapitalu vse ozire posameznikovega življenja.

Zato bi namesto mokrih sanj o povratku v socializem ali otročjega polaganja upov v Obamo in Hollanda, boj za svoj boljši jutri morali usmeriti na daljni vzhod in pomagati Kitajcem, da se izborijo za pravičnejšo in bolj človeško družbo. V takšnem globalnem svetu, kakršen se trenutno izrisuje, je pač zelo verjetno, da bo družbeni sistem, ki se bo v prihodnjih letih izoblikoval na Kitajskem, postal sistem, ki ga bo preostanek sveta prisiljen posnemati. Ali povedano drugače, kolikor socialne države si bodo v prihodnjih letih izborili Kitajci, toliko socialne države bomo imeli tudi mi.

Skrajni čas je torej, da obrnemo svoje evrocentrične glave in pogledamo malo tudi na tisti konec sveta, kjer se v času, ko se mi ukvarjamo z lastno preteklostjo, piše naša prihodnost. Lepo je namreč sanjati nek lepši in pravičnejši svet, a je vendarle potrebno tudi jasno razločevati med sanjami in kruto realnostjo.

Snijeg je padao i padao. Čudno mi je bilo
jedino to da pod prozorima, da pred vratima,
da za sve vrijeme
nitko nije ostavio nikakvih tragova. Nikakvih.
Zatim se otapao i otopio. Sasvim.
Silvestru se više nisam nadao. Nikako.
Podigao sam pogled. Nešto više nego inače.
Nebo me bilo sasvim zaokupilo.
Vjerojatno zato nisam ni primijetio da je došao.
Primijetio sam jedino da je na onom njegovom širokom ogrtaču
otkinut lijevi, dakako široki, rukav. Izrezan do iznad lakta.
Primijetio mi je pogled.
“Zaspao si mi na ruci. Na tom rukavu. Spavao si dugo. Duboko i mirno.
Nisam te htio buditi.
Rukav sam izrezao i ostavio sam ti ga pod glavom.
Sada sam došao po njega”. Rekao je.
Rukav sam mu odmah vratio. Dao mu ga onako kao ruku. Kao ispriku ili
kao priliku.
Bio sam sasvim u neprilici. Izrezani rukav. Jastuk. Znak.
“Nitko nikada”… kazao sam i zastao sam.
“Nitko nikada”, kazao je zatim i Slivestar. Ali kazao je to kao sasvim dovršenu misao.
“Nitko nikada je trajni Cilj”, dodao je odlučno.
Sjetio sam se nečeg iz srednjoškolske logike i rekao mu
da ukoliko je nitko nikada
neki trajni cilj, onda je to zato jer ga nitko nikada nije niti ispunio.
Izvršio. Ili slično.
“Pa da. Upravo je takav. Vidiš: U tome nitko Nikada neki nalaze utjehu. Neki nadu….”
______________________________________________________Zatim je otišao.
Izderani mekani rukav njegovog ogrtača ostao je na mome stolu.
Učinilo mi se, ali to odjednom, da mi je zapravo želio reći… Ali tko ga zna. Nitko nikada.

na Božić 2012.