Tanja Pjankova, Doba crvenih mrava 2022.

Tanja Pjankova (1985.) se u romanu Doba crvenih mrava prihvatila vjerojatno najteže teme koju se može pronaći u ukrajinskoj povijesti, inače punoj i prepunoj „teških tema“. Riječ je o Holodomoru (ubijanje glađu) umjetno induciranoj akciji sovjetskih vlasti u, navodnoj, borbi protiv tzv. kulaka. Povijesna se dimenzija toga zločina postupno urezuje u svijest čovječanstva. O tome svjedoče i njegova priznanja kao genocida u brojnim europskim i vaneuropskim parlamentima, ali i studije, osobito Crvena glad. Staljinov rat protiv Ukrajine Anne Applebaum iz 2017., u kojima se minuciozno prikazuje plan „discipliniranja“ ukrajinske nacije i istrebljenja onoga njezina dijela koji se tom monstruoznom pothvatu opire – ponajprije pasivno, o aktivnom otporu jedva da je moglo biti i riječi. U tome se kontekstu Holodomor mora pratiti paralelno s istrebljenjem ukrajinske inteligencije koje mu je neposredno slijedilo. Ako se uopće nešto tako monstruozno može i sažeti, onda je to najbolje učiniti sa što manje riječi, sa što manje emocija kako bi se užas pokazao u svojoj suštini. Stoga brojčani podaci. Holodomor je trajao od 1932. do 1933. Početak mu se nalazi u neuspješnoj kolektivizaciji iz 1930. Sam partijski vrh zapovijeda beskompromisnu borbu s „kulacima“ koji se odupiru „socijalističkoj zemljoradnji“. Sprovodi se prinudno uvođenje kolhoza, zemlja kao i sva oruđa koja se koriste za njezino obrađivanje oduzimaju se seljacima koje se prisiljava na „dobrovoljno“ pristupanje kolhozima. Kontrolu izvršenja te naredbe, kao i zapljena svih zaliha hrane, preuzima NKVD kao i gremij KOMNESAM (Komitet siromašnih seljaka) čija je glavna dužnost bila pretresanje kulačkih kuća. Rezultat tih „mjera“ bilo je rapidno širenje gladi dodatno pojačano neprekinutim izvozom ukrajinskih žitarica na zapadno tržište. Nasilje, pljačka, prinudni rad bez kompenzacije, samovoljna rekvizicija i minimuma neophodnog za preživljavanje – to su samo neki od faktora koji su doveli do masovnog umiranja seoskog stanovništva, prije svega u Ukrajini i, u manjoj mjeri, u Kazahstanu. Gradovi nisu bili toliko pogođeni glađu što dodatno govori u prilog tezi da je ona diktirana s najvišeg mjesta u rukovodstvu KPSSSR. Rezultat je smrt, prema različitim procjenama, od 2,5 do 4,5 milijuna ljudi. Ako se uzmu u obzir demografski gubici, brojka je nedvojbeno veća. Stanje se smirilo u jesen 1933., vjerojatno zbog toga jer više nije bilo „kulaka“ koje je trebalo istrijebiti. Ili su umrli od gladi ili su bili protjerani u Sibir. Područja ispražnjena od ljudi napučena su ruskim stanovništvom doseljenim pretežno s juga. Cilj etničkoga čišćenja Ukrajine i njezina rusificiranja tako je, bar djelomice, ostvaren.  

Kako, dakle, postupa Tanja Pjankova kako bi se literarno približila Holodomoru? Sa stajališta tehnike pripovijedanja tekst je organiziran na sljedeći način. U njemu govore tri lika, tri pripovjedne instance, sve tri pripovijedaju u prvom licu. Svaka od njih se nalazi na različitoj tematskoj razini. Najpregnantniji je glas Dusje, „kulačke“ kćeri čiji je otac Timofej nestao, najvjerojatnije likvidiran, na samome početku kolektivizacije i s njom povezanih čistki. Drugi pripovjedni glas pripada Solji, supruzi lokalnog partijskog funkcionera koji je iz Poltave premješten u Mašuhi, selo u kojemu je otpor prinudi izrazito snažan. Treći je lik Svirid, seljak koji se postavio na „pravu stranu“ te služi kao protokolist nasilja. Svaki od tih likova oko sebe skuplja druge, s njim/njom povezane, ali istovremeno i pripovijeda svoju osobnu priču. Određeni signali daju naslutiti da će se njihove priče na nekoj, još neodređenoj, razini pripovjednoga teksta ispreplesti.

Dusjina priča zauzima najveći dio prostora. Ona je od svih najviše usmjerena na Holodomor jer je cijela obitelj izravno pogođena njim. Smrt je otjelotvoreno prisustvo. Ako je otac žrtva izravnog fizičkog, dakle primarnog, nasilja, baka već umire od gladi, koju se može shvatiti kao „sekundarno nasilje“. Majka Hana, brat Miros i sama Dusja pate od nje tokom cijeloga romana. Živeći neizolirano u selu prate kako drugi postaju njezinom žrtvom, bivaju svjedoci njihova umiranja i polaganoga gašenja čitave zajednice. Jedino mjesto koje nam Dusjina priča ne otkriva jest kolhoz. On ostaje negdje po strani, kao simbol čistoga zla, kao koncentracioni logor o kojemu se ne smije ništa reći jer je ono što se tamo zbiva neiskazivo. Jedino što se zna jest da Hana tamo radi i da povremeno krijumčari ostatke hrane od kojih djeca preživljavaju. 

Solja je obilježena obiteljskom tragedijom, gubitkom kćeri. Psihološko joj je stanje, blago rečeno, nestabilno, a život provodi u sanatoriju u kojem se, to je paradoksalna pripovjedna strategija Pjankove, liječi od adipozitasa. Dok seljani umiru od gladi, Solja neumjereno jede ili sanja o hrani koja joj se iz medicinskih razloga uskraćuje. Psihičko oboljenje spojeno s traumom vodi i do odbojnosti koju muž Oleksij/Aleksej (U romanu se sustavno inzistira na razlici ukrajinskog i ruskog. Partijski funkcioneri i oni koji im stoje blizu koriste se jezikom imperijalnog zavojevača što se u tekstu i markira; lokalno stanovništvo ostaje vjerno, čak i po cijenu znatnih gubitaka, materinjem jeziku.) osjeća prema njoj. Otuđenje rezultira u traženju seksualnoga zadovoljstva kod mladih mještanki čije se usluge plaćaju onim najdragocjenijim – hranom. No to nije jedino njegovo zlodjelo. On koordinira i sve akcije „dekulakizacije“ koje vode u glad i smrt. Trik koji Pjankova koristi iznimno je efikasan. Sulja vjeruje na riječ mužu da je njegov posao vezan uz borbu s unutarnjim neprijateljem koja se mora voditi bez milosti i bez kompromisa. Njezino je neznanje motivirano životom u izolaciji, a tek će joj bijeg iz sanatorija omogućiti da spozna situaciju u punoj jezivosti.

Najmabivalentniji lik u romanu je Svirid. Nepobitno je da stoji na strani zla. Ali. Motorna snaga koja ga pokreće je razočaranje zbog neuzvraćene ljubavi. U neispripovijedanoj prošlosti natjecao se za Haninu ruku s Timofejem, svojim najboljim prijateljem i kasnijim Haninim mužem. Doživio je poraz koji ga tokom cijeloga romana prati kao zla kob, koncentrirana, sublimirana u Haninom odbijanju da, čak i nakon Timofejeva nestanka, otpočne vezu s njim koja bi ju, skupa s djecom, spasila od gladi i smrti. Neuzvraćena ga ljubav čini nesretnim gubitnikom. Ali, s druge strane, u njoj se razotkriva i njegova negativna dimenzija. Makar i provodio život bez partnerke, on se, poput Oleksija/Alekseja ne libi da koristi svoju moć raspolaganja nad namirnicama da bi, u zamjenu za njih, koristio seksualne usluge, doduše samo jedne žene, Tamare Rude.

Smjenjujući se u kratkim poglavljima te se tri pripovjedne struje polako ali sigurno stapaju u jednu koja na različitim razinama prati i komentira sveprožimno nasilje koje uništava, iz korijena, jedno nekad harmonično društvo. Sljedeće je poetičko sredstvo kojim se Pjankova obilato koristi personifikacija. Glad i smrt u tekstu funkcioniraju kao personificirane figure, na njih se delegira uloga likova (koje pripovjedna lica uvijek slute u svojoj blizini). Osobito je to slučaj u Dusjinom dijelu teksta što je i razumljivo s obzirom na to da im je ona, za razliku od ostale dvije nosive figure, sukcesivno izložena. U određenim se momentima čini da se smrt priziva kao spas, makar Dusja nakraju ustukne pred takvim bogohulnim mislima. I doista, religioznost se u čitavome tekstu modelira kao tihi otpor komunističkom ateizmu. Čak i sami okorjeli komunisti u momentima povećane afektivne napetosti prizivaju onostranost i Boga kao vrhunsko biće. Ono što je stoljećima kulturalno određivalo neko društvo, što se urezalo u njegovo kulturalno pamćenje nije jednostavno u kratkome vremenu potpuno iskorijeniti. Obrana protiv izvana implementiranoga nasilja tako stječe raznolike, ponekad čak i nepredvidive oblike. 

Roman Tanje Pjankove posjeduje i druge kvalitete koje se mogu podvesti pod zajedničku kategoriju fizičke i psihološke uvjerljivosti. Glad inducira psihička stanja koja svjedoče o odmaku od racionalne svijesti. Njome prouzročene fantazmagorije i halucinacije dovode likove na sam rub duševnoga poremećaja. I gore se spomenuta procedura personifikacije može dovesti u vezu s promijenjenim stanjima svijesti. No ona ipak ne cilja u tolikoj mjeri na psihološki realizam, već se, prije, odnosi na retorička sredstva rabljena u procesu konstruiranja pripovjednog teksta. Istovremeno tekstom dominira i fizički realizam koji se približava naturalizmu. Precizni opisi tijela koja gladuju usmjereni su na proizvodnju snažne afektivnosti kojom se kod čitateljstva doslovce generira jeza. To su mjesta unutar pripovjednog teksta s kojima se najteže sroditi, koja pri konzumiranju izazivaju osjećaj mučnine. Njima se poziva ne toliko na empatiju koliko na presumpciju zaboravljanja, na afektivno aktiviranje sjećanja. 

No vrhunac je pripovjednog umijeća Tanje Panjkove sublimiran u metaforičkome izričaju koji se gotovo opsesivno koncentrira na jednu metaforu – u naslovu spomenute crvene mrave. Možda je isticanje u prvi plan crvene boje ponešto naivno. Možda se njime odveć neprikriveno ukazuje na komunizam. Možda. S druge strane: počinitelji su više nego jasno markirani kao takvi u izravnome govoru. Zašto, pitam se, onda ne bi bilo legitimno ukazati na njih i u posrednome? Seljak, kulak prisutni su u punoj mjeri realnoga okvira. Komuniste, boljševike, NKVD-ovce treba prikazati prelomljene kroz bezbroj prizama. Čak i po cijenu plakativnosti. Prikazi svakodnevnoga užasa s direktnim opisima nasilja smjenjuju se s metaforičkim opisima crvenih mrava koji izbijaju odasvuda, kreću se po prostorijama, izlaze iz zidova, gmižu po garderobi, nemoguće ih je zaustaviti, njihova je sposobnost preuzimanja vlasti neprikosnovena, njihova se suverenost ne može dovesti u pitanje. Ima li izlaza? Mali, minimalni happy end naslućuje se u isprva jedva primjetnim transformacijama Solje i Svirida no koje protokom romana stječu dinamiku koja svjedoči o ubrzanju, o promjeni svijesti, o spoznaji da u svijetu postoji dobro koje nije izjednačivo s komunističkom ideologijom. Neću vam otkriti o čemu je riječ. U nadi da će ovaj sjajni roman naći put do nekog hrvatskog izdavača, srdačno ga preporučujem, kako za prevođenje tako i za čitanje. 

Mariu Vranješu  

Kad mi se sloši
tražim kome i gdje pobjeći

Taksisti velim vozi u Izeta Sarajlića
To je u Slavinovićima?
Jok u ulicu, vozi u Izabrane pjesme! 

Čitam, pa gledam reprodukciju pjesnikovog portreta na četvrtoj stranici
Tad se malko pokoleba moj ateizam 

Na staračkom licu oči
koje bi suhe prošle revoluciju
ali ne i dan bez ljubavi  

Zar može biti da nakon smrti ništa nema?
Zar može biti da u ništa ode Izet Sarajlić? 

Može biti, ali nije
Kiko je živ u knjigama
Na nepreglednim poljima elegije… 

Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o onim mojim prijateljima, uglavnom ljudima u ozbiljnim godinama, koji su malo teški na nogama, koji su danas na beogradskim ulicama. Tamo su, jer tamo moraju biti i jer obavljaju jedan od onih malobrojnih poslova u kojima im ja, njihov prijatelj, ne mogu biti od pomoći. Jedan od onih malobrojnih poslova pri kojima su oni s jedne, a ja s druge strane granice. Brinem se za njih, jer mi trebamo jedni drugima, dok god smo živi.

Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o svim onim ljudima koje ne poznajem, a mogli bi mi biti prijatelji. O studentima mislim, o onima koje nikada neću sresti, a s kojima mi je posljednjih tjedana i mjeseci utješno dijeliti isti svijet, naseljavati istu Zemlju. Za mene to je svakako mnogo.

I šaljem im danas, u subotu 15. marta 2025, dok još ne znamo što će se dogoditi, najljepšu ljubavnu pjesmu koju je ikad ijedan hrvatski pjesnik napisao o Beogradu i o Srbiji:

SRBIJI, NA ISTOKU

Srbiji, na istoku.

Na drugoj strani Dunava.
S druge strane Mjeseca.

Zdna Dunava, iz mulja,
izlazi Mjesec.

I obasjava tvoje dječačko
lice.

*

Srbiji, za djevojke
i jabuke.

Osula te jabukama
i djevojkama.

Obasjala freskama.

Za lipu što je prva listala i cvjetala
na Terazijama.
Pod kojom si me čekala.

*

Srbiji, na istoku.

Za Borinu Uvelu ružu
i suv bosiljak.

Za mjesečinu u Vranju.

Za Mominu Sestri u pokoju
i Gospi.

Za Lament nad Beogradom.
Za Rastkovo Otkrovenje
i Matićevo More.

*

Za bunare i Morave,
što ti uzeše lik.

I odnesoše u crno more.
U vječnost. U ništa.

Za pregršti pšenice i milosti
što prosu u tvoju divlju kosu.

Za ilinjske gromove
i đurđevdanske kiše.

Što ti prosvijetliše pamet,
izbistriše oči.

*
Za stol u Narodnoj biblioteci
i šumsku klupu na Tari.

Za cijelo zvjezdano nebo
očiju što više ne svijetle.

Koje su zašle.

*

Srbiji, na istoku.

U čije si ćupove i bardake
istákao svoje ikavske pjesme.
I suze.

Za sve, za sve, za sve.
S ljubavlju.

___________Petar Gudelj

*

Pjesma, ili tako nešto


Onoga dana,
Prije sedamdeset i dvije godine,
Kada je,
Čuvši za Staljinovu smrt,
Stogodišnji Avdo
Iz pjesme Sinana Gudževića –
Gorštačka pošta,
U jednom selu pod Golijom,
Držeći se za stožer,
Uzviknuo:
“Jebo Staljin kobilu”,
A sve muške glave
Okupljene na seoskom gumnu
Dočekale: Jeboooo…
Odlomio se onaj truhli dio
Jugoslovenske istorije
I zauvijek, zajedno sa tijelom
Josifa Visarionoviča Staljina,
U crnu potonuo zemlju.

Zlatko Gall: Kušaj i slušaj Dalmaciju, prvi i drugi dio, Profil, Zagreb 2005. i 2006.

Početak tisućljeća bio je, to ćemo kasnije shvatiti, neko dobro vrijeme u hrvatskoj kulturi. Novine su još uvijek izgledale dobro i bogato. Postojali su tjedni prilozi za kulturu, kazališni, likovni i književni kritičari pisali su punom parom, uz novine su objavljivane raskošne i bogate edicije vrlo jeftinih kiosk-knjiga. U početku, bila je to neka španjolska licenca, da bi onda Nino Pavić, gazda u EPH, stvorio nekoliko originalnih edicija i u dva-tri navrata od pisaca naručio nove rukopise. Barem u jednoj od tih prilika piscima je isplatio najveće honorare u suvremenoj hrvatskoj izdavačkoj povijesti. U toj je ediciji, recimo, objavljen moj roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”. Na sceni, uglavnom kod zavidljivih i neuključenih, kao i među dokonim sveučilišnim uhljebima i ljenjivcima, kiosk edicije izazivale su neviđen bijes.

Bijes i poruge je, s nekih drugih strana, izazivao i svojevrsni preporod pučkog i novinskog uvida u hranu i gastronomiju, za koji su zaslužni bili Davor Butković i Rene Bakalović. Na tom valu počinju se izdavati originalne kuharice, koje često pišu i sastavljaju ljudi koji su postali široko poznati u drugim poslovima i zanimanjima: glumci, pisci, politički novinari, estradne zvijezde… Premda će većinu tih knjiga zasluženo progutati zaborav – a zar drukčije biva s licencnim i prevedenim kuharicama, koje potpisuju slavni? – neke od njih ostat će na sceni i u našim kuhinjama, kuhinjskim policama i ladicama, među najkorisnijim priručnicima za kuhanje i knjigama recepata u povijesti.

Među njima su, možda, najzanimljivije ove dvije knjige rock kritičara, po školi povjesničara umjetnosti, nekad i političkog novinara i kolumnista Zlatka Galla. Profil, koji je u to vrijeme bio među najvećim i najmoćnijim hrvatskim izdavačima, od Galla naručio je komercijalno izdanje, koje će kućnu i intimnu gastronomiju spojiti s dalmatinskom glazbom. Uz obje knjige kupac je dobivao i CD, koji će s godinama, ne samo usljed napretka nauke i tehnike, izgubiti smisao za razliku od knjiga i onog što u njima piše.

Gall je jedan od onih neobično darovitih, istrajnih i marljivih kućnih kuhara. Krivo bi bilo reći kuhara amatere, ili kuharskih hobista, jer u njegovom nastupu i radu, a pogotovu u načinu na koji koncipira svoje recepte, nema ničega amaterskog. Možda je stvar u tome što se Gallovo kuhinjsko umijeće i umjetnost od umijeća profesionalnih kuhara razlikuje po tome što on taj posao radi za sebe i svoje bližnje, dok profesionalci kuhaju za ljude koje ne poznaju i koji su pritom mnogobrojni. Pritom, Gall je genij minimalizma i jednostavnosti, majstor varijacija unutar onog temeljnog, uglavnom siromaškog dijela dalmatinsko-mediteranske kuhinje. On kuha tako da u kuhanje ne ulaže sve svoje slobodno vrijeme, njegovi recepti – ili kuharski scenariji – kratki su, ali krajnje koncentrirani. Unutar njih lako će se snaći i najgori diletant, i najveći antitalent za kuhanje. Gall uglavnom kuha jeftino, unutar onog što zadaju prilike na našim ribljim i zelenim tržnicama, u samoposlugama i kvartovskim dućanima. Njegova kuharska mašta krajnje je konzervativna, on se ne bavi ekshibicijama, nego kuha efikasno, precizno i dobro, i genijalno, možda bolje nego itko u nas, koncipira svoje recepte.

Gall je važan, jer ono što on radi ulazi u tradiciju klasičnih kuharica, koje bi, valjda, trebale biti na policama u svakom domaćinstvu. (Takvi klasici za ovog su pisca i poguziju radovi Dike Marjanović Radice i Alije Lakišića…) Njegov doprinos je, međutim, neprocjenjivo važan zato što aktualizira stvari. Kuhanje je, kao i književnost, jednim svojim dijelom bezvremensko, ali je drugim, jednako važnim dijelom, ukotvljeno upravo u ovom trenutku. Recimo, veliki i važni dio Gallova rada posvećen je srdelama, toj najjeftinijoj i restoranski najprezrenijoj jadranskoj ribi, koja je cijenom dostupna i najgoroj našoj sirotinji. Otkako turizam u Hrvatskoj nije više namijenjen domaćem svijetu, pa već tridesetak godina na kontinentu i u gradovima rastu djeca koja nikad nisu bila na moru, ili nisu ljetovala na moru, srdela je u metafizičkom i u fizičkom smislu jedino njima dostupno more. Toj ribici Zlatko Gall ne samo da je sačuvao dostojanstvo, nego ju je uzdigao do malih kulinarskih remek-djela, dostupnih doista svima. Ne zaboravimo to da dobro kuhanje pored svega drugog čuva ljudsko samopoštovanje. Gall je jedan od najvažnijih čuvara hrvatskog dostojanstva.

Lignje

U jednoj od ove dvije knjige recept je kojim smo se u proteklih dvadesetak godina najčešće služili. Kod Galla mu je drukčiji naziv, ali mi smo ga, za svoje potrebe, preimenovali u gulaš od lignji. Prethodno je to bio gulaš od hobotnice. Ali smo se, iz različitih razloga, u posljednje vrijeme koncentrirali na lignje. Ljuto – ili kako bi se to papirnato reklo: pikantno – jelo, može s palentom, a može i samo s kruhom, jedna je od upečatljivijih naših uspomena na proteklo vrijeme i na zajednički život. Kada bih pisao ljubavni roman, ili ljubavni autofikcionalni/autobiografski roman, gulaš od lignji po Zlatku Gallu bio bi jedno od njegovih poglavlja.

Muzika

Gall je posljednji aktivni – da ne kažem živi! – rock kritičar iz naraštaja klasika. Osim što mi je kao čovjek blizak i drag, postoji kod njega nešto što ga u generaciji izdvaja. Hedonist, sklon različitim varijetetima gospodstvenog života, za neprijatelje hohštapler, Gall je bivao jedan od onih malobrojnih ljudi na hrvatskoj javnoj i kulturnoj sceni koji su uporno, često i nesvjesni da to rade, stvarnost činili boljom. Hrvati su, kao i sve siromaške, u kulturnom smislu nedovršene i nesupstancijalne zajednice, katastrofičan svijet, sklon uživanju u lošim vijestima, te u vlastitoj propasti i nevolji. Splićani, recimo, jednog su prostaka izabrali za svog gradonačelnika, nakon što je ovaj nalijepio fetu pršuta na svoje oznojeno čelo. Rijetko odvratan prizor! Očito su si ga željeli zadržati pred očima. Gall je djelovao suprotno. Prosvjećivao je, obrazovao, uljepšavao. To je razlog što ga je, nakon što je pošao u mirovinu, Slobodna Dalmacija otjerala što dalje od sebe.

KNJIGE KOJE BUDE USPOMENE

Završavajući mini seriju tekstova o starim knjigama iz svoje kućne biblioteke (a završavam je ne zato što nemam više zanimljivih knjiga, nego da ne bih dosadio čitaocu), izabrao sam nekoliko knjiga za koje sam na ovaj ili onaj način emotivno vezan, pa ću o njima samo po koju rečenicu.

Roman Anatola Fransa Pobuna anđela („s dopuštenjem pisca i izdavača preveo s francuskoga Radivoje Karadžić“) najviše mi je zanimljiv po tome što je vršnjak moga oca Mirka. U izdanju Izdavačke knjižarnice Napredak u Beogradu objavljen je 1922. godine, iste one u kojoj je rođen moj otac. Ovo je sedma knjiga poznatog francuskog pisca koju je preveo Karadžić. Prilično sitnim  ali vrlo čitljivim pismom roman je objavljen u tvrdom povezu na 277 stranica.

Preskačemo dvije i po decenije i evo na u 1947. godini. U ediciji „Mala biblioteka“ Državnog izdavačkog preduzeća Bosne i Hercvegovine „Svjetlost“ u Sarajevu, kao dvanaesta po redu objavljena je knjižica s pripovijetkom Đure Jakšića Sirota Banaćanka. Kao urednik potpisan je Dušan Đurović koji je vjerovatno i autor bilješke o autoru, objavljene kao predgovor, u čijem završetku stoji: „Sirota Banaćanka – koju donosimo ovdje – nije dovršena, ali je po tematici vrlo karakteristična Jakšićeva pripovijetka. U njoj se miješaju elementi romantizma i realizma i bolećivost prelazi u kritiku društvenog poretka i aktivan, borben stav piščev. Đura Jakšić ima dobar i zbudljiv stil, pun boja i ličnh akcenata, nježan, mek, emocijalan, svečan i retorski snažan. Takav je i u stihu i u prozi.“

Naravno, imalo bi se šta reći o ovakvim ocjenama, naročito o kritici društvenog poretka koji je prethodio socijalističkom uređenju (što je često isticano u predgovorima ili pogovorima ranije pisanih knjiga objavljenih poslije Drugog svjetskog rata), ali mene nešto drugo interesuje. U tim prvim poratnim godinama mnogi izdavači u tadašnjoj Jugoslaviji objavljivali su male knjige, često sa samo jednom pripovijetkom. Bile su jeftine (konkretno, ova Jakšićeva 6 dinara) i ja sam ih kasnije rado kupovao. Više se ne sjećam u čijem izdanju, ali sam dobro zapamtio knjižicu s novelom „Odijelo ne čini čovjeka“ švajcarskog pisca Gotfrida Kelera. Tada sam kao klinac počeo iz knjiga izdvajati i u posebnu svesku zapisivati za mene zanimljive misli. Prva je bila baš iz te Kelerove novele, a glasila je: „Laž nije grijeh kada se mora lagati“. Za „malog maturanta“, koji nije baš volio da prenosi roditeljima šta mu se sve događa u školi, to je bila vrlo mudra misao.

Evo i knjige koja je objavljena dvije godine kasnije, 1949., u okviru sabranih djela Maksima Gorkog, „Delo Artamonovih“. Spominjem je zato što je to bila dvadeseta knjiga u nizu djela Maksima Gorkog, štampana ćirilicom i latinicom u čak 10.000 primjeraka. Ko danas čita djela ovog nekada vrlo tiražnog pisca?! Izdavač je „Kultura“, sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu. Zanimljivo je da prevod potpisuje Milovan Đilas, visoki političar toga vremena a potonji disident. Prema tadašnjoj praksi, urednik nije potpisan, ali jest odgovorni korektor Milka Zakuta.

Zbirku pripovijedaka Gladne žene mađarskog pisca Andreja Deaka (1889 – 1980, vojni ljekar i jugoslovenski general, porijeklom mađarski Jevrejin, revolucionar) objavio je „I B I“, poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, Zagreb, 1956). Pažnju mi je posebno privukla po tome što je to bilo peto izdanje. Knjiga tog tada savremenog pisca bila je vrlo čitana. Bio je to svojevrsni beletristički „priručnik“ o muško-ženskim odnosima o čemu sam autor u svom predgovoru zaključuje: „Iz svega tog proizilazi i moja namjera objavljujući ovu knjigu: Mi muškarci ne smijemo besmisleno rasipati svoje snage, ako hoćemo da naše žene postaju za nas zaista izvor sreće i da one ne pate toliko zbog naših grijeha. Žene pak moraju otvoreno priznati svoje patnje, jer dok ih prikrivaju, dok se lažno stide ne će imati etične snage, da umanje ženinu veliku seksualnu bijedu.“ Vrlo zanimljivo mišljenje, možda i nespretno sročeno, naročito za današnja shvatanja.

Kratak roman Jevgenija Ivanovna Leonida Leonova, objavljen 1964. godine u „Maloj biblioteci“ (kao 247. svezak) zagrebačke „Zore“ uredio je Augustin Stipčević, a s ruskog preveo dobro nam poznati Zlatko Crnkovć, koji je napisao i biljšku o piscu. Ova knjiga formatomm, povezom i opremom naprosto mami čitaoca da je uzme u ruke i bez razmišljanja počne čitati. Meni je posebno draga što su mi je poklonili moji prijatelji od djetinjstva, pjesnici Stevka i Ranko Preradović, s posvetom napisanom 1. 6. 1966. godine.

Šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je dosta malih izdavača u Bosni i Hercegovini koji su objavljivale plakete stihova mladih pjesnika. Jedan od najpoznatijih bile su dobojske „Paralele“, ali nisu mnogo za njima zaostajali ni „Mostovi“ iz Lukavca. Bila su to, zapravo, izdanja istoimenog kluba mladih pisaca koji je djelovao pod okriljem Radničkog univerziteta u tom gradu. Sačuvao sam dosta tih knjižica, pa među njima i zbirku Sasvim malo o njima, objavljenu 1965. godine, treću po redu pjesničku zbirku Avde Mujkića. Pisao je vrlo moderno za to vrijeme, o čemu svjedoči i kratka pjesma bez naslova: „Potopilo se oko/ u vodu/ i bol davni/ Odjezdili koraci/ kaldrmom/ do stare čaršije/ u susret došla noć/ i stala pred doksatm// Crna ptica/ donijela priču/ da preseli/ u oči.“

Zbirku kratkih priča Volfganga Borherta Maslačak (Izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd, 1967, tiraž 6.000 primjeraka) mnogo puta sam čitao, naročito putujući vozom ili autobusom. Neposredno pripovijedanje plijeni pažnju, čitalac se osjeća kao koautor poriča. Privlače i slike Franciska Goje na početku knjige koju je preveo Ivan Ivanji, a urednici su bili Jara Ribnikar i Ivan V. Lalić.

Kad god u ruke uzmem ovu knjigu, uzalud po policama tražim jednu drugu, koja nekako uz nju ide – zbirku kratkih proza Prečesto odlaziš u Hajdelberg Hajnriha Bela. Uzalud, jer sam je izgleda nekome pozajmio, a on mi je nije vratio.

Dok ispisujem ove redove, još jednom osjećam kako su knjige dragocjeni sagovornici, naročito one koje bude uspomene.

Not any, not the President, is to have one jot more than you or me,
Not any habitan of America is to have one jot less than you or me.

Walt Whitman, Poem Of Remembrance For A Girl Or A Boy

All we have to do is flood the zone. Every day we hit them with three different things, they’ll bite on one thing and we’ll get all of our stuff done, bang, bang, bang.

Steve Bannon

Velika zemlja televizije i struje izabrala je opet predsjednika s lažnom kosom zbog čega se cijeli svijet njiše. U tome pomaže mu puščani predsjednik jedne još veće zemlje, jedne zemljetine tako prostranih a prokislih duša, koji metkom nas isprobava, uništava Ukrajinu i hoće natrag svoje carstvo. Istovremeno, ono malo svijeta što se tiska između ove dvojice zabrinuto klima glavicom i pokušava da na jezik savjesti prevede ovo što se događa jednom jedinom replikom: shame. To se, svijete, kaže devetogodišnjaku koji krade žvake na kiosku a ne ljudima s nuklearnim koferima.

Događaji se munjevito proturječni redaju, stari savezi raspadaju ili ne raspadaju. Hoću-neću, to je za sada strategija predsjednika s lažnom kosom a prema arteškom savjetu čovjeka iz drugog citata na početku ovog teksta, koji nosi košulju preko košulje. Pukla cijev na mišljenju i poplavila nas izbezumom pa ne znaju politički srednjaci gdje udaraju. To još nismo imali, kažu, jer su zaboravili da na svijetu ničeg novog nema osim zaborava. Naša se budućnost već sto puta dogodila.

Izmišljotine:

1. Amerika do sada nije nikada podržavala nedemokratske ljude i režime!
A Pinochet, a Mobutu Sese Seko, a Noriega, a Mister Bone Saw? Nisam ja pio čaj s Eleanor Roosevelt nego onaj avijatičar Benito Mussolini.

2. Srušit će se postojeći svjetski poredak!
I? Sadašnji je svjetski poredak tako dobar da bolji ne može biti, da nije to?

3. Opasan je presedan vjerovati Rusiji!
Prestanite taoce brkati s otmičarima. Čitajte Nadeždu Mandeljštam. Čitajte Walta Whitmana. Sve čitajte, idioti.

Ja ne mogu više, ne mogu rečenicu do točke dovesti, duša mi je pocrnila. Čovjeka s lažnom kosom posve dobro razumijem i ne razumijem. Tko u njemu vidi samo privremen propust nadoknadiv na sljedećim izborima, taj ništa ne razumije. Tertium datur.


P.S. Lutao sam prije mnogo, mnogo godina Kijevom. Jedne sam večeri odlučio jesti u restoranu, skoro praznom. Svirala je narodna muzika što mi uopće nije smetalo. Neke su dvije starije dame veselo vitlale čašicama i neprestano nečemu nazdravljale. Bilo je tu i namigivanja. Čim sam se osoblju na engleskom jeziku obratio oni su, da mi iz volje ne izađu, istoga trena promijenili muzički program i pustili Roda Stewarta! Meni je i sada toplo oko srca kad se ovoga sjetim a Roda Stewarta, treba li reći, ne volim. Stajao sam i na mitskoj obali Dnjepra, u Kremenčuku, i u Poltavi sam bio koju su Tatari u 13. stoljeću razvalili, gdje je ruski car Petar I. Aleksejevič Romanov 1709. godine porazio švedskoga kralja Karla XII, gdje je Wehrmacht živu djecu palio, gdje se tlo toliko krvi napilo. Možda je došlo vrijeme da mi napustimo ovaj svijet. Nadživi li nas samo jedan puž, doći će i Leibniz konačno na svoje.

SECURIS, SJEKIRA, SEKIRANJE, SIGURNOST; ESSENTIA TECHNICAE

dvije su male,
a jedna je velika –
moje sjekire.

dvije su bolje,
a jedna je lošija –
moje sjekire.

jedna je draža,
a dvije manje drage –
moje sjekire.

jedna securis,
druge proste sjekire –
moj je doživljaj.

jedna me služi,
a drugima ja služim –
njihov doživljaj.

u dijalogu
sa trima sjekirama
ne sekiram se.

u razgovoru
sa mojim sjekirama
ćutim sigurnost.

* * *

bit je sjekire:
željezo bez drveta
besmisleno je.

bit je sjekire:
sjekira bez drveta
besmislena je.

bit je drveta:
drvo i bez sjekire
puno je smisla.

bit je tehnike:
tehnika osmišljava
ono smisleno.

bit je tehnike:
tehnika osmišljava
skoro uzalud.

Pričana na hladan i bezdušan način, onako kako se u nas uglavnom i priča o Drugome, priča o Almiru Smajiću bila bi ispričana ovako. Rođen i odrastao u Bijeljini, malo prije rata završava vojnu akademiju, inženjerijski smjer, i u ranu jesen 1991. kao potporučnik JNA biva poslan na Vukovar. Gine u studenom, od snajperskog metka, dok zapovijeda postavljanjem minskog polja negdje na prilazima gradu. Desetoga travnja 1992. bijeljinske vlasti Ulicu braće Jakšića preimenuju u Ulicu potporučnika Smajića. Deset dana ranije srpske paravojne jedinice, predvođene Željkom Ražnjatovićem Arkanom, izvršile su u gradu pokolj nad muslimanima. Poimenični spisak broji 48 žrtava. Iz Bijeljine i iz Semberije protjerana je, u travnju i svibnju, većina ljudi s muslimanskim imenima, i započelo je rušenje džamija. Iz Bijeljine je protjerana i obitelj Almira Smajića. Ostala je samo ulica.

U tako ispričanoj priči, sve odgovara činjenicama, ništa nije izmišljeno i krivo interpretirano, a opet ništa tu nije istina. U tako ispričanoj priči svi zaključci i sve presude već su doneseni: i o Almiru Smajiću, i o njegovoj obitelji. Oni koje priča u istome pravcu dalje ponese, već donose zaključke i o bijeljinskim muslimanima iz studenog 1991, i o istim tim ljudima iz travnja 1992. I to onda postaje nacionalizam i šovinizam. Odsustvo empatije i razumijevanja za one koji nisu mi. Ali kad, zapravo, priča ispričana na hladan i bezdušan način postaje šovinistička? Kada biva riječ o svim bijeljinskim muslimanima, ili je ona šovinistička još ranije, dok se tiče samo te jedne obitelji čiji je sin poginuo kao neprijatelj na Vukovaru? I da, nismo to još rekli: Almira je na ateističkoj sahrani, uz počasne plotune i sve vojne počasti, ispratio cijeli grad, Muslimani skupa sa Srbima.

Adisa Bašić (1979.) sarajevska je pjesnikinja, docentica na Komparativnoj književnosti tamošnjega Filozofskog fakulteta, među je cjenjenijim piscima svoje generacije, regionalno prisutna i poštovana. Njezin muž, po zanimanju liječnik, koji je za ratnog izbjeglištva od medicine odustao, vlasnik je prodavaonice visokokvalitetnih čajeva i čajdžinice Franz&Sophie i certificirani sommelier za čaj. Veoma predan i pažljiv u svom poslu, stvorio je jedno od onih mjesta za kojima putujete po svijetu. I tako onda u New Yorku, na Manhattanu, u Warren Street 10, za mene postoji Fountain Pen Hospital, a u Sarajevu, u Petrakijinoj, na broju 6, prodavaonica je visokokvalitetnih čajeva Franz&Sophie. Dok sam tamo dolazio, i dok sam u tom savršenom i neopterećujućem miru njušio i pio te čajeve, nisam znao, niti sam trebao znati, ono što danas znam. Vlasnik tog mjesta, sommelier za čaj, rođeni je brat Almira Smajića.

Kada se u neku kuću udaješ ili ženiš, uz nešto što je po srodnosti izabirano pripadne ti i mnogo toga na što nemaš utjecaja. Pa se onda snalaziš među zatečenim sudbinama i pričama, koje do određene mjere prihvaćaš jer ti se čini da naprosto idu uz onoga ili onu koju si sam birao. Ali postoji i ono što neće tako lako ići, i s čime ćeš se nositi u skladu s vlastitim karakterom, onako kako se nosiš i s onim što ti je, mimo tvoje volje, određeno rođenjem. To je, otprilike, ona pozicija u kojoj se Adisa Bašić našla stekavši prirođenjem i tu priču o bratu koji je 1991. poginuo na Vukovaru.

Važno je i to spominjati. Važno je reći sve ono što je prethodilo prvom napisanom slovu u ovoj knjizi, jer su ovakve knjige iz mnoštva razloga u pravilu nemoguće i nenapisive. Najprije, bližnji onih koji su u ratovima stradali na način Almira Smajića, kao neprijateljski vojnici, ne samo iz perspektive zajednice, nego i iz aktualne perspektive tih bližnjih, u pravilu šute kao zaliveni. Pogotovo ako ih muči savjest jer nisu nešto učinili da zaustave kotač sudbine. Drugo, svakom izgovorenom riječju oni se izlažu nerazumijevanju okoline i novom povređivanju. Na kraju, kada i ne bi bilo te muke sa samim sobom i sa svijetom koji ništa ne razumije, ostaje to da ljudi ne vole da njihova nevolja bude opričana, pogotovu kad im je jasno da u takvoj priči neće biti utjehe, niti će oni biti nagrađeni ulogom žrtava i pravednika.

Međutim, mati Almira Smajića i njegov brat, autoričin muž, dopustili su joj da ispriča priču. To je, u ljudskom smislu, stvar toliko velika koliko je i na svaki način riskantna. Zašto su to učinili? Čitatelju nijedno drugo objašnjenje ne pada na pamet osim da su oboje to učinili iz ljubavi i iz nekog plemenitog nonkonformizma.

Svake godine o godišnjici mati Almirova odlazi sinu na grob. Od toga započinje priča, koja će, većim svojim dijelom, proteći kao duga reportaža o jednom putovanju u Bijeljinu. “Svake godine Majka nekoliko dana ranije obavi telefonske pozive, podsjeti prijatelje u svom nekadašnjem gradu da dolazi i utanači s njima sat kad ćemo se svi sresti na groblju. Majka jedina odlazi svake godine. Mi, ostali, kako kad. Nekad nam je auto na popravku, nekad smo bolesni, zatrpani poslom ili nam je hladno. Sad sam u porodici već toliko dugo da osjetim kad se godišnjica približava, iako nikad nisam zapamtila tačan datum. Znam da to bude u vrijeme kad školska godina odmakne, šume se prošaraju, a ujutro i navečer se počne pojavljivati prvi mraz. Na radiju ili na televiziji obično uhvatim pokoji prizor iz Vukovara, neko uvijek organizuje prigodan program i odslušam barem nekoliko potresnih priloga o tome. Mi priloge gledamo na HRT-u i o njegovoj smrti tamo nikad nema ni pomena. One koje bi pomenuli njegovu smrt, mi na televiziji ne pratimo.”

U posljednje dvije rečenice izrečen je sav paradoks jedne doživotne žalosti. Onaj koga se žali pao je za nešto što je njegovim bližnjima tuđe i neprijateljsko. I što je tuđe i neprijateljsko cjelokupnom njihovom svijetu. Tu žalost u racionalnim je okvirima nemoguće artikulirati. O njoj se može samo šutjeti, a ništa čovjekovo toliko ne traži da nekako bude ispričano kao ono o čemu se sa samo može šutjeti. “Knjiga o Almiru” roman je o životu i smrti vojnika koji je poginuo u zločinačkoj vojsci, onoj koja je osvajala i rušila tuđi grad i ubijala tuđe sinove. To što ta vojska nije bila zločinačka kada je on postao njezin vojnik i oficir, i to što u to vrijeme grad i ljudi u njemu nisu za nju bili tuđi, ne znači ništa. Postala je zločinačka, a grad je postao tuđi, kada je po njemu zapucala. Nijedna vojska nije nastala kao zločinačka i neprijateljska. Svaka je to morala postati u ratu. U toj vojsci on nije bio ni kuhar, ni muzičar, ni oficir iz ureda. Postavljao je protupješadijske mine i projektirao polje u kojem će u ratu i miru ljudi umirati.

Sve to o Almiru u knjizi biva izrečeno i napisano. Autorica ništa ne prešuti i ne ublaži. Od toga ionako ne može biti nikakve koristi. Istovremeno, Almir je bio divan dječak i mladić. Znatiželjan i pedantan. Gutao je knjige, sve koje bi mu došle pod ruku, čitao je i u rokovnik bilježio naslove koje je pročitao. Izračunavao je koliko je knjiga pročitao, planirao koliko će ih pročitati do 1999. Bio je druželjubiv, imao je dobre prijatelje, kojima je ostavio mnoštvo lijepih uspomena. Htio je poput starijeg brata studirati medicinu, ali ga nisu primili, pa se preko knjiga zapalio za vojsku. Tamo su ga primili. Osim što je bio dobar sin i brat, u onome što se o njemu zna ne postoji ništa što bi ga činilo istim i jednakim sa zločinačkom i neprijateljskom vojskom. Ništa osim uniforme koju je imao na sebi i minskog polja koje je postavljao kad ga je u vrat pogodio metak ispaljen sa silosa. 

Mnogi su roditelji, braća i rođaci 1991. glavinjali naokolo po raspadajućoj zemlji i iz kasarni izvlačili i spašavali svoje bližnje. Almirovi to nisu učinili. I to je ono što će im zauvijek biti na savjesti, što će ih mučiti u svakom svjesnom trenutku života, čim na Almira pomisle ili čim ga netko spomene. Tu krivnju, jer nisu učinili ništa, nitko ne može razumjeti. Nitko ih od nje ne može osloboditi. O njoj se ni sa kim ne može razgovarati, jer se tiče nečega po čemu su oni različiti od svijeta među kojim žive, te od svih društvenih običaja u vremenu u kojem žive. Identitet obitelji neprijateljskog vojnika drugi je identitet.

“‘Nismo mi mislili da je to pravi rat, da se to gine’, rekla je Majka u jednom od prvih razgovora koje smo vodile o tome zašto nije išla po njega.” Ovo je jedna od ključnih rečenica. Poznata nam je, kao da smo je već više puta čuli od majki neprijateljskih vojnika u prethodnim našim ratovima. Nikad je ne izgovaraju majke vojnika koji su pali na našoj strani, tojest na onoj strani na čijoj je borbi zajednica zasnovala sljedeću državu. 

Ceremonijalni odlasci u Bijeljinu, na Almirov grob, pripadaju jednom majčinskom i obiteljskom žanru, koji nam je blizak. Moja Nona godinama je poslije rata išla u Donje Andrijevce, na Mladenov grob. Zatim je nešto u njoj prepuklo, pa više nije išla. Poslije je dugo išla moja majka, Mladenova sestra Javorka. Bilo je to za socijalizma, išle su na grob iz zasjede ustrijeljenom njemačkom vojniku. Međutim, ovo je još malo drukčiji slučaj. Odlazeći u Bijeljinu, na groblje, Almirova mati se istovremeno vraća kući, u svoj prethodni život i svijet.

Tako je onda i “Knjiga o Almiru” još i roman o progonstvu, o onome što je ostalo na mjestu odakle smo protjerati, i o onima koji su živi svjedoci našeg bivanja tu. Ujedno, oni su i živi Almirovi drugovi. Sve to vezano je u čvor koji je nemoguće razvezati i koji čini jedan nemoguć život. Adisa Bašić u tom se životu, ili u svojoj priči, snalazi na jedini mogući način. Tako što nikome i ničemu ne sudi, nikoga ne opravdava, ništa ne zastupa. Ona u čudu promatra svijet koji nigdje, ni na kakav način nije opserviran, niti je uopće rečeno da je takav svijet moguć.

Na put je, u Bijeljinu, pošla sa svojim i Adinim malim dječačićem, Rejhanom. Oboje su roditelji u godinama, ona je – tako barem čitatelj sudi – pomalo šeprtljava mati. I dok se svud naokolo odvija jedna strašna, ali jedva čujna, svakogodišnja drama, ona se istovremeno bavi Rejhanom i igra ulogu promatrača. Užasavajuće tačno opisuje atmosferu jednoga etnički čistog bosanskog grada, sa spomenikom Draži Mihailoviću, opisuje, ne bez humora, i taj spomenik, donosi atmosferu groblja, ugostiteljskih objekata u koje sjedaju ili u kojima se nalaze s ljudima. Čuje se s mužem na telefon, on će tek doći u Bijeljinu, i s njim se dogovara gdje će prespavati. On se opire tome da se u njegovome rodnom gradu ide u hotel, a ona nekako ne bi spavala po kućama…

Sve što se tu zbiva, cijeli taj tamni i u se zatvoreni bijeljinski kosmos, upliće dalje dvije priče: onu o Almiru i onu o progonstvu. Samo je taj mali Rejhan izvan svega. Njega treba nahraniti. On je nemiran. “Žalujemo za civilima, a vojnicima je smrt u opisu posla. Neki spomenici su za naše momke, neki za njihove. Vjerujemo da su jedni ispravniji od drugih i da je borba naših momaka bila časnija. Od nekih spomenika nas hvata jeza. A svi mrtvi momci za sobom su ostavili propusnice za disko Noć i dan, telefonske kartice i vozačke dozvole koje su vrijedile još godinama nakon njihove smrti. Svakoga od njih majke su odbijale od prsa, presvlačile, njegovale, hranile, ljutile se na njih. Svakome od njih majka u posljednjem razgovoru nije stigla reći da ga voli. Neko joj je uzeo slušalicu prije toga ili telefona nigdje u blizini nije ni bilo.

Ljubim Rejhanove male šake, pa ruke. Ljubim njegova stopala. To ga škaklja, sviđa mu se, napušta nakratko igru da bi se mazio sa mnom. Uzimam ga u naručje i vrtim se ukrug s njim dok nam se oboma ne zamanta. On se glasno smije i udara ručicama po mom ramenu. Onda me u oduševljenju hvata za nadlakticu i u nju zariva svoja četiri oštra mala zuba. Ujed me boli i raduje. – Ni na paintball, čuješ li – vičem mu – majku ti tvoju, ni na paintball ti meni nećeš…“

Ali negdje u Bijeljini, rekli smo, treba prespavati. Ado telefonski rješava stvar, pa po ženu i sina dolazi frizerka Milica, vodi ih k sebi u stan. Adisu to čini zlovoljnom, moglo bi se reći i bijesnom. Ništa tu ne valja, ništa nije po njenom, a čitatelj će savršeno dobro razumjeti njezinu ljutnju. Međutim, tu počinje možda i ključna, velika živa priča “Knjige o Almiru”. Milica je, naime, Meliha. Kada su bijeljinski muslimani protjerivani, ona je ostala, udala se za Srbina i postala Milica.  

Od njega joj je na kraju ostao sin, i ništa se, kako to majstorski opisuje Adisa Bašić, u njoj i s njezinim identitetima nije promijenilo. Premda je postala Milica, ona pred sobom i pred onima koji je oduvijek poznaju očito nema nikakav problem što je Meliha. Ako je ime išta više od znaka, ona je onda Meliha koja je Milica i Milica koja je Meliha. U Adisi to u prvi mah stvara odbojnost. Kao što i u čitatelju to stvara odbojnost. Prevjeravanje, mijenjanje imena i identiteta u našem je bosanskom, ali i ne samo bosanskom svijetu obično povezano s nečim prljavim. Povezano je s nekim vrlo posebnim oportunizmom na kakav su spremni ljudi koji lako pregaze i sebe, i sva svoja imena. Ali naravno da je, na kraju svih krajeva, možda i to samo još jedna ružna predrasuda…

Pripovijest o Milici i njezinom prevelikom pustom stanu, o tom čudnom namještaju, o njezinom sinu, o frizerskom salonu, o Miličinom držanju, o darovanoj bočici preparata za kosu, na neki vrlo neobičan način biva središnja, možda i najvažnija u romanu. S Melihom, nakon što je postala Milica, njezini prijeratni drugovi i drugarice ne žale imati ništa. O njoj govore s potpunim prezirom. “U ratu je ime značilo razliku između života i smrti. Bošnjaci su protjerivani zbog imena. Melihu koja je promijenila svoje ime da bi ostala u rodnom gradu, oni su protjerali iz svojih života i iz svoga pamćenja.” I tako su, nastavlja čitatelj, ljudi namirivali dug. U tome ne samo da ih se može razumjeti, nego je u sebi lako pronaći tačku identifikacije s bilo kim od onih koji su mislili i postupali tako. Čitatelj bi čak mogao reći da je u tridesetak godina, koliko je proteklo od rata, više puta tako namirivao dugove vlastitih stradavanja. A da se s nekim poput Milice za svo to vrijeme nije mogao poistovjetiti. Zašto? I zašto bi to uopće bilo važno? Zašto, na kraju svih krajeva, Almirov brat i Adisin muž Ado nije lijepo ženu i sina spremio u hotel, nego ih je poslao Milici? “Biti hotelski gost u gradu iz kojeg si protjeran je otužno. Praktično, ali otužno. Time priznaješ da si definitivno poražen i da tu više ne poznaješ nikoga ko bi ti se mogao obradovati. Ako nemaš kod koga prenoćiti, onda taj grad definitivno više nije tvoj.” Tako autorica tumači muževljevo opiranje. Čitatelj, pak, koji je, dok je još išao u Sarajevo, stekao prilično bogato iskustvo noćivanja po hotelima, mogao bi do određene mjere potvrditi njezine riječi. Ali mora tu postojati još nešto. I doista postoji.

Jedini od svih njezinih prijeratnih drugova, poznanika, prijatelja, komšija muslimanskih imena i prezimena, koji je zadržao neokrnjen odnos s njom, takav da joj na kraju u goste šalje ženu i sina, je Ado. Osim što je on, možda, trpeljiviji od ostalih, njegove rane drukčije su raspoređene. Njegova patnja od drugih je, možda strašnijih, rana sastavljena. I što je neprocjenjivo važno: on svoju patnju savršeno dobro poznaje! I onda kao brat potporučnika JNA, koji je poginuo u neprijateljskoj uniformi na Vukovaru, postavljajući minsko polje, drukčije gleda na Melihu koja je postala Milica. On vrlo precizno zna toliko toga što će drugima, srećom po njih, zauvijek ostati zatajeno, ili barem suštinski nevažno u životu. Zna to da je taj neprijateljski vojnik koji je postavljao minsko polje bio divan, dobar i ispravan mladić. I da je on, njegov brat, po vlastitom doživljaju, mnogo gori, snalažljiviji i lukaviji od njega, odgovoran i kriv za Almirovo stradanje. Tako, naime, funkcionira ljudska savjest, i tako izgleda neprebolna žalost za nespašenom braćom i sinovima.

Naravno da takav preživjeli brat prema Milici nikako ne može imati odnos kakav imaju svi drugi. Ne neki neobičan način Milica je, i Meliha, netko na čijoj strani on mora ostati da bi bio na strani mrtvoga brata. Ona je u najdubljem smislu njegova, jer su njezini sudbina i stradanje na takav način jedinstveni, a istovremeno i odbojni, kakvi su i Almirovi sudbina i stradanje. Samo što je ona živa, a on je mrtav.

Almir Smajić je kao srednjoškolac postao član Saveza komunista Jugoslavije. Njegova jedina životna ljubav bila je kći pravoslavnog popa. I ta će se žena pojaviti u knjizi. Pa prijatelji s kojima je kampirao, sudjelovao u dječačkim avanturama, s kojima je živio u doba kada baš ništa – barem iz njihove perspektive – nije najavljivalo rat. Jedan od njih izgovara ovakve rečenice: “Ja se samo pitam, zna li taj snajperista koga je gađao. Zna li kako je to biće bilo.” Autorica besprijekorno pažljivo bilježi ove riječi. I nadograđuje taj nerazrješivi paradoks od koje je načinjena bol majke, brata. Prijatelji, drugovi, susjedi lako će živjeti sa svojim paradoksom i sa svojom tugom, načinjenom od ovakvih pitanja, na koja bi im, s druge strane nevidljive fronte, prijatelji, drugovi i susjedi snajperista mogli odgovoriti da snajperist nije pucao ni u kakvo biće, nego u neprijateljskog vojnika koji postavlja minsko polje. I mogli bi im uzvraćati s tom besmislenom, vječnom floskulom o pravoj, dobroj, ispravnoj strani povijesti s koje je vatreno djelovao snajperist sa silosa i o pogrešnoj, zločinačkoj i krivoj strani povijesti na kojoj se zatekao Almir Smajić. Na taj način u miru se nastavljaju ratovi, i to traje dok god ima onih koji se tih ratova sjećaju, ili još duže, dok god ima onih koji žive u mitovima i legendama o tim ratovima. S poviješću to nema veze.

“Knjiga o Almiru” Adise Bašić je među nekoliko najvažnijih knjiga o ratovima devedesetih, napisanih i objavljenih na jezicima onih koji su u tim ratovima sudjelovali. Uza sve drugo, ako bi je dobro i precizno pročitali, mogla bi to biti i knjiga o pomirenju, ili barem o razumijevanju onih koje je najteže razumjeti i za koje nam se katkad učini da nisu naši, ili da se mi baš nikako i nikada ne bismo mogli zateći na njihovom mjestu. 

koje su bile
i koje se nisu dogodile
upamćene i zaboravljene
sve u meni
u jednu pretvorene