Džeku Hodžiću, slikaru
Kad niz ruke krenu slapovi rijeka
Koje samo on vidi,
Iz kojih iskaču svjetlucave ribice
I po obrazinama uzvode slovo U.
Kad huka slapova
Zagluši sve okolo sebe
I stvari se razmaknu u ateljeu
da prođe kičica
Čiji vrh ubada središte sunca.
A onda liježe da spava
grme nebesa obojena
Jedan pas na ulici nalajava
Zateturanog pijanca
Ko da sat odbrojava
Vrijeme koje odlazi.
Ili vrijeme kada će
Stasati jabuke
Oko čijih stabala
Sipamo pepeo.
A onda se jutrom
Iz njega izliježu figure
što hode u pohode.
Vulkan se ne smiruje.
Vulkan gori.
Vulkan sabira kišu
I protura je
kroz svoje ždrijelo.
Vulkan zaglušuje
Kuknjavu i vrisku
Ozlojeđenih, za puta nespremne
U čije putne rančeve
Garež se gnoji,
ljut i otrovan.
Vulkanu ne pada noć
već mu se iz noći
lzliježu laste
Koje, pošto uzlete u nebo,
Pjevaju
I Opet njihova krila
Kupe striješ sa oblaka sivih.
Vulkan!
Baba Štefanija
Ulomak iz knjige “Otac”
IV
Otac je rođen 1928. u Sarajevu.
Njegova majka, Štefanija Jergović, imala je pet sestara i brata, dvije godine mlađeg od moga oca. Njihov otac Marko Jergović, po zanimanju poštar, u Sarajevo se doselio iz Ličkoga Lešća. Bio je strastven kockar. Cijelu bi plaću utukao na barbutu, kartama i lutriji, pa se često do sljedeće plaće gladovalo. Bili su puka sirotinja, u gradu u kojem nisu imali rođaka koji bi ih barem nahranili.
A onda se dogodi čudo da Marko Jergović dobije na lutriji.
Bio je to najveći lutrijski dobitak u povijesti Sarajeva, najveći u dotadašnjoj, istina kratkoj, povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. O tome su pisale sve novine, pradjed Marko davao je izjave, njegova slava širila se do Zagreba i Beograda. Godinama nakon rata, čak i tokom sedamdesetih, u vrijeme moga djetinjstva, živo je bilo gradsko sjećanje na poštara Marka koji je stekao bogatstvo na lutriji.
Za dio tih novaca kupio je dvije kuće. Znam da je jedna bila pod Bistrikom.
Nekoliko narednih mjeseci, možda i čitavu godinu, dobro se i bogato živjelo u kući Jergovića.
Moja baba Štefanija, mala djevojčica, poželjela je klavir. Otac je kupio klavir, premda djevojčica nije bila muzikalna.
Marko Jergović ubrzo je prokockao sav preostali novac, pa jednu za drugom i obje kuće.
Ponovo su bili sirotinja, ali sada ona još gora, ojađena gubitkom, ali i živim saznanjem kako je to imati, kako je biti bogat, cijenjen i ugledan.
Možda umišljam, ali mi se čini da je moju babu Štefaniju upravo to saznanje doživotno prozlilo, te da je kockarska sklonost pradjeda Marka, skupa s tim nesretnim dobitkom na lutriji, bila važna u životnome formiranju moga oca, te da je odredila njegovu, a dijelom i moju sudbinu.
Nekoliko godina pred rat jedna je sestra pobjegla od kuće, da se uda za visokoga poštanskog činovnika, solunskoga borca i nositelja Karađorđeve zvezde drugoga reda Budimira Dimitrijevića. Zvala se Melanija, a ja sam ju kao dječak zvao teta Mila. Od cijele očeve porodice, najbliži sam bio s tetom Milom i čika Budom.
Ostatak obitelji bio je užasnut Melanijim bijegom, ali još više time što se udala za Srbina. Dugo vremena, uključujući i Drugi svjetski rat, nisu htjeli znati za nju i njezinog muža.
Bili su ogorčeni katolici.
Nešto od te njihove jergovićevske ogorčenosti sam, čini mi se, naslijedio, pa je često uzalud pokušavam gušiti.
To je ona ljudska sklonost, ispunjena olovnim samosažaljenjem, da se svaka stvar, svaki vedar i svijetao životni trenutak, zagorča uvjerenjem kako ti netko čini nepravdu, kako nisi nagrađen po svojim zaslugama i kako, sve u svemu, jadnijega i nesretnijeg od sebe okolo i ne vidiš. Tako se kvari vlastiti život, zamara se i ojađuje bližnje; tako se ostaje sam, jer je s ogorčenima teško živjeti. To ja o sebi znam, i to je također moj identitet.
Pritom, moja ogorčenost nema ideološkog koda, ili mi se samo čini da ga nema, dok je njihova bila kršćanska i katolička, te se nužno ticala nebeske, a ne samo zemne nepravde, i lako je utjehu i ostvarenje nalazila u šovinizmu. Napokon, bile su to dvadesete i tridesete godine, u orijentalnom Sarajevu, na samome rubu rimskoga kršćanstva, mjestu vrlo živih i krvavih antagonizama, ali i žive pučke i crkvene dogme o tome kako su Židovi razapeli Isukrsta, dok su pravoslavci općenito raskolnici, šizmatici i neznabošci.
Moj siroti pradjed, tvrdi Ličanin, koji je na kocki izgubio sreću svoje obitelji, nije mogao zbog toga biti ogorčen na sebe, nego je bio ogorčen na Židove i pravoslavce. Prvi su udarili na Sina Božjega, a drugi su mu oteli kćer, pa zar tu stvar nije savršeno jasna?
V
Baba Štefanija voljela je sarajevskog prosvjetitelja, suvlasnika privatne škole u kojoj se, među ostalim, podučavalo i o budizmu, uvjerenog da će masovno opismenjavanje usrećiti svijet. Zvao se Gjorgjo Vidović, a zajedno s bratom Miljenkom, bio je jedna od međuratnih sarajevskih legendi, dobra prilika za curu iz sirotinjske kuće.
Ali Gjorgjo očito nije volio Štefaniju. Kao u kakvom socijalnom igrokazu za neuku publiku, na brzinu ju je iskoristio, napravio joj dijete i pobjegao iz njezina života.
Sarajevo je malen i uzak grad, stiješnjen između brda, pa se oduvijek čini da svatko svakoga zna i da se ljudi svakodnevno sreću. Ali do kraja života, a umro je u vrlo dubokoj starosti, sredinom šezdesetih, djedu Gjorgju uspijevalo je da više ne sretne ni Štefaniju, ni njezinoga sina, moga oca Dobroslava.
Kad mislim o tome, biva mi ga žao.
Ali ne moga oca, koji je odrastao bez oca, nego djeda koji je morao paziti kojim se ulicama i u koja doba kreće. Osjećam njegovu živu muku što je Sarajevo tako uzak grad.
VI
Ojađena i prevarena, baba Štefanija je s početkom rata dočekala bolja i pravednija vremena.
Velika vjernica i župna aktivistica, pritom žarka Hrvatica, koja je većinu svojih životnih poniženja uspijevala udjenuti u priču o kraljevini vlaških kravara i svinjara Karađorđevića, te se tako tješiti, morala je biti oduševljena kada se u posljednja dva tjedna aprila 1941., na katolički Uskrs vaspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, proširila na Sarajevo i dalje, na istočnu Bosnu.
Bio je to, pretpostavljam, vrhunac njezina života, onaj trenutak koji se većini ljudi i ne dogodi, kada se čovjek, istina nakratko, nađe usred Pepeljugine čarolije, u kojoj bundeve postaju kočije, a miševi konji bjelci.
O tim travanjskim tjednima 1941. često razmišljam, još od ranih srednjoškolskih godina, kada sam čitao sve što se u knjižarama moglo naći o Anti Paveliću i njegovoj državi. Kako se tih dana osjećala baba Štefanija, što je radila, s kime je razgovarala, gdje se kretala? Što je govorila dok je, još prije ulaska njemačke vojske i dolaska ustaša u grad, gradska halaša, uglavnom – strašne li ironije – Cigančad s Gorice, provaljivala i pljačkala jevrejski templ? Je li stajala tu i gledala ih? Gdje je bila dok su po čaršiji razbijani izlozi srpskih dućana? Je li bacila kamen?
Odgovornost za holokaust dio je društvene, dakle kolektivne odgovornosti.
Odgovornost za genocid počinjen u NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima, također je dio društvene, kolektivne odgovornosti. Odgovorni su oni koji su tog časa bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima.
Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.
Ali osim kolektivne odgovornosti postoji i ono drugo, ono što je dio naših obiteljskih povijesti i sentimenata, kućnih priča i legendi, postoji ono od čega je, dijelom, načinjena ruka koja ovo piše i glava koja ovo misli. Pa iako se zlo, ili sklonost zlu, ne prenosi genima – premda ja, recimo, jesam naslijedio neprestanu ogorčenost svoje babe Štefanije – postoji veza, živa i krvava, između nas dvoje.
Kao što sam naslijedio progeniju donje čeljusti, koju su zatim godinama popravljali sarajevski ortodonti, tako sam naslijedio i nešto što je, barem posredno, u dalekoj intenciji, fiziološkome poremećaju ili mentalnoj zadatosti, djelovalo na moju babu Štefaniju da se raduje rušenju jevrejskoga hrama.
U tom je smislu moja odgovornost drukčija. Ona je intimnija.
Štefanija Jergović aktivno se uključila u ustaški pokret, kroz ženska i omladinska društva. Bila je sasvim u skladu s modom svoga vremena, ideološkom i svakom drugom, pa kada se, recimo, među bolje stojećim sarajevskim gospođama iz Zagreba proširio običaj, koji je, opet, ranije bio uvezen iz Njemačke, od nacističke partijske elite, da se usvajaju djeca koja su u četničkim klanjima, partizanskim odmazdama ili savezničkim bombardiranjima ostala bez roditelja, Štefanija je, bez obzira na to što je i dalje bila prilično siromašna, usvojila jednu djevojčicu.
Nije to učinila zato što je bila dobra srca, nego zato što se očajnički trudila postati dio društvenoga sloja i klase kojoj je nakratko pripadala kada joj je otac dobio na lutriji, a možda i kada je obljubila bonvivana Gjorgja.
Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi.
Ona je, u negativnom smislu, utjecala na oblik i vrstu moje društvene i klasne svijesti, na nelagodu koju uvijek osjećam kada se nalazim u boljem društvu, recimo na otvaranjima izložbi i premijerama, ili kada mi se osobno iskazuje neko ceremonijalno poštovanje, te s druge strane, na vedrinu i unutarnji mir koji me obuzmu s jednostavnim, socijalno deklasiranim ljudima.
No, istovremeno, misleći svih ovih godina o njoj, toliko sam se uživljavao u njezinu ulogu, pokušavao osjećati njezinim srcem i misliti njezinom glavom, da se danas, pred neispisanom bjelinom kompjuterskoga ekrana, mogu unijeti u uloge ustaše, zlosretnoga hrvatskog malograđanina koji će već u sljedećoj epizodi pristati da se u njegovo ime ubija, pa i samog pokrovitelja svih zločina Maksa Luburića, i u tim ulogama kroz tekst i priču dugo živjeti, nalazeći im dramaturška opravdanja, psihološka i emocionalna objašnjenja, a da mi ta ista stvar, formiranje književnoga lika i život u njemu, idu puno teže, nesigurnije i neizvjesnije, kada pokušavam misliti i osjećati kroz perspektivu ustaške žrtve, ili naprosto nekoga običnog i očajnog sarajevskog antifašista iz 1941.
To, kao i moj rani interes za iščitavanje svega što ima veze s NDH, zasluga su babe Štefanije.
VII
Moga oca, sedamnaestogodišnjega gimnazijalca, početkom aprila 1945. pokupila je na ulici, dok se vraćao iz škole, neka partizanska jedinica. Mobilizirali su ga, strpali u stočni vagon, pa u kamion, i poslali na Karlovac, gdje se u jednoj krvavoj i bezglavoj bici, sličnoj poznatijoj koja se ranijih mjeseci vodila na Sremskome frontu, probijala posljednja linija obrane NDH, znamenita u ustaškoj propagandi kao Zvonimirova crta.
Otac mi nikada nije o tome pričao.
Zapravo, s ocem nikada nisam razgovarao o njegovome životu.
Sve što znam, ispričali su mi drugi. On se na svako pitanje smješkao, grlio me dok mi ne popucaju rebra, šakom mi stiskao nadlakticu, tako da sam danima imao modrice, pa bi majka i nona mislile da sam se tukao u školi. Do kraja života bio je fizički puno jači od mene. Jednom je u luna parku, da se napravi važan pred majkom, udario čekićem po onoj spravi za mjerenje snage, zvonilo je zvono, svijetlila je šarena reklama, trube su svirale tuš, u ruke mi je sunula kiša mentol bombona, kao nagrada najjačem čovjeku na svijetu, bilo ih je četiri-pet kila, nisam ih htio ni sa kim dijeliti, bili su to bomboni moga oca, trajali su dugo, dok se nakon godinu dvije nisu ulijepili, pa su na moj užas i plač morali biti bačeni u smeće. Jedan je, ipak, ostao zalijepljen za dno ladice. Njega sam čuvao sve do rata, a poslije više ne znam što se dogodilo s njim.
Tu je svoju srdačnu snagu otac koristio protiv svih mojih pitanja koja bi se ticala njegovog života.
Rado je, međutim, odgovarao na sva druga pitanja: kako se prave djeca, kako se dobiva rak, šta je to abortus, šta su to pederi – muškarci koji umjesto žena vole druge muškarce, odgovorio je, a mogu li ja biti peder, pitao sam dalje.
U vrijeme kada sam postavljao takva pitanja mogao sam imati pet ili šest godina. Bio je sretan što ga ne pitam ono drugo, pa je s viškom entuzijazma, zanemarujući moj uzrast, govorio o onome o čemu u našoj civilizaciji roditelji ne razgovaraju s predškolskom djecom.
Ne znam što se s njime događalo nakon što je probijena Zvonimirova crta, je li bio u jednoj od onih jedinica koje su bandu tjerale preko Slovenije, sve do Austrije? Moguće je da jest, koliko god da sam, naslijepo, po bibliotekama i spomenicama partizanskih jedinica, pretraživao očev ratni put, nadajući se da ću jednom negdje pronaći njegovo ime ili fotografiju, sve je vodilo prema Sloveniji i Austriji, tamo gdje se zarobljavalo, a zatim zarobljenike strijeljalo po nekim šumama i jarugama, tokom katinskoga zločina naših partizana, koji će u novoj hrvatskoj historiografiji narasti do mitskih razmjera – partizani su tada pobili i poklali cijeli jedan hrvatski narod koji, čini se, nije ništa manji od hrvatskoga naroda koji je ostao živ.
Prvi put sam na priču o Bleiburgu i Križnome putu, i poslijeratnim masovnim partizanskim likvidacijama narodnih neprijatelja, ustaša, domobrana, belogardejaca, četnika…, slučajno nabasao u sarajevskoj Vijećnici, narodnoj i univerzitetskoj biblioteci, gdje sam po internome knjiškom i časopisnom fondu proučavao lik i djelo Ante Pavelića. Bilo je ljeto 1983, imao sam sedamnaest godina, moji su općenito bili zadovoljni ranim znanstvenim i knjiškim interesima svoga đaka, preko veze su mi sredili da mogu njuškati po biblioteci, dramatično pogrešno uvjereni kako od toga ne može biti nikakvog zla, jer je bolje da čitam, nego da pijem ili se, nedajbože, drogiram.
Nije lako opisati kako se u tim prvim posttitovskim i prilično liberalnim, ali ipak socijalističkim godinama, osjećao jedan ideološki nevin i čist omladinac, kada je naišao na priču o tome da su partizani ubijali razoružane ljude.
Laže neprijatelj, to je jasno, ali ta njegova laž pada na želudac kao da si stećak progutao, ne možeš ga danima i mjesecima probaviti, a ne smiješ ni sa kim o tome razgovarati, jer si uvjeren, možda i sasvim ispravno, da bi završio u zatvoru čim bi netko saznao da si, pa makar i u biblioteci, čitao neprijateljske laži.
Je li otac bio tamo, u Sloveniji i Austriji 1945?
Odmah mi je i to na um palo. Karlovac je blizu. Oslobađajući zemlju, glavnina jedinica kretala se upravo tim pravcima. Općenito, je li moj otac nekoga ubio? Vjerojatno jest, ratovalo se.
Imao je sedamnaest godina, i sve petice u školi, onoj istoj Prvoj gimnaziji, koju sam i sam pohađao, istina s puno manje uspjeha. Vjerojatno su ga negdje sklonili nakon Karlovca, njega i njegove vršnjake, u neku napuštenu kasarnu, ili tko zna gdje.
Znam samo da je demobiliziran krajem ljeta.
Do Sarajeva je stigao poluživ, bolestan od pjegavog tifusa.
Baba Štefanija jedva ga je pustila u kuću, jer je otišao s partizanima da ubija Hrvate. Ležao je u postelji i buncao, a ona mu je govorila neka crkne. Kao u narodnoj epici – detalj posve neupotrebljiv u literaturi i nevjerojatan u životu – nije mu htjela pružiti čašu vode, a on je bio neprestano žedan.
U tom času dvije su Štefanijine sestre već bile u izbjegličkome logoru u Italiji, odakle će, naravno uz pomoć nekog svećenika, emigrirati u Argentinu. Treća je sestra, Paulina Slavka, bila u samostanu u Sarajevu, kao časna sestra. Četvrta je bila domaćica, a petoj, teti Mili, došla je sloboda, jer se više nije morala plašiti kad će doći ustaše i odvesti čika Budu u neki od svojih jasenovaca.
Štefanija i tri njezine sestre nikada neće prežaliti NDH. Četvrta, Paulina Slavka, vjerovala je u Boga i pokušavala ih štititi od njihovih karaktera, a peta, Mila, NDH će pamtiti kao spoj društvenoga i intimnoga zla.
Kao i mnogim drugima u njihovoj generaciji, NDH bila je porodična činjenica, a ne samo država. Način na koji su s Pavelićem i njegovim djelom te žene bile intimizirane, razlikovao se od onoga što je postojalo kao društveni i obiteljsko-društveni model u nacističkoj Njemačkoj. Ima u tome i ponešto od naših južnjačkih, balkanskih mentaliteta: dok su Nijemci emocionalno distanciran svijet, mi smo u svojim identifikacijama i bliskostima vreli i agresivni. Za razliku od Njemačke, u kojoj je zločin bio organiziran na savršeno kontroliranom i birokratiziranom industrijskom principu, u NDH zločin je bio manufakturnog karaktera. To je razlog što žrtava nije bilo više, ili čak što ih je po maksimalistički postavljenim kriterijima poslijeratne jugoslavenske propagande bilo nedovoljno, pa u Jasenovcu nije pobijeno sedamsto tisuća ljudi, kako smo sedamdesetih u Sarajevu učili iz udžbenika povijesti za osmi razred, nego oko stotinu tisuća ljudi, dakle, demonskom matematikom izrečeno, čak sedam puta manje.
Manufakturni karakter ustaških radionica smrti s jedne ih strane čini manje monstruoznima od nacističkih, jer je, naprosto, likvidirano razmjerno manje ljudi, ali s druge strane, svaka je manufaktura osobnija i intimnija od industrije, svaka je manufaktura ručni rad, u koji su unesene emocije pojedinca, njegova znanja i stremljenja, te njegova inicijativnost, koja vazda nadilazi ono što sustav proizvodnje od njega traži i očekuje.
Samim tim, ustaški je zločin počinitelju bliži i u počinjenju osobniji od nacističkoga.
Kao što su i oni koji su zločin samo promatrali, ili su bili dobri i pošteni, obični građani, u NDH bili prisutniji nego u nacističkoj Njemačkoj. Auschwitz je bio tajno mjesto, za koje ljudi u Berlinu ili Münchenu doista nisu znali, dok je Jasenovac bio javan, za njega su znali svi. (Nijemci su samo znali da im susjedi netragom nestaju, morali su znati i da nestanak može značiti samo smrt, ali za razliku od Hrvata, oni o mjestima na kojima su umirali njihovi susjedi uglavnom nisu znali ništa.)
Možda je i u toj manufakturnoj, intimizirajućoj prirodi ustaškoga zločina razlog zbog kojega, šezdeset pet godina kasnije, Hrvati tako teško i mrzovoljno, uz silne primjedbe i protuoptužbe, prihvaćaju razgovor o svome ličnom, originalnom i lokalnom holokaustu i genocidu.
Uvijek im je u toj stvari drugi kriv: jesu li to Nijemci, koji su, po njihovome, donijeli nacizam u Hrvatsku, kao Amerikanci coca colu, a Hrvati, zlosretnici, nisu imali nikakva izbora, nego da coca colu piju i nacizam primjenjuju; ili su krivi, možda, Englezi, koji su 1945, negdje u Austriji, na Blajburškome polju, Hrvate izdali i prevarili, te ih zatim nabijedili za nacizam, i onda preko svojih obavještajnih službi desetljećima, sve do današnjega dana, širili laž o zločinima ustaške države i lokalnoga hrvatskog nacizma, kojeg, kao ni takve, zločinačke države, znamo to mi, nije ni bilo, nego su se Hrvati tokom cijeloga Drugog svjetskog rata samo molili Bogu i, na čelu s blaženim Alojzijem Stepincem, spašavali Židove, premda se, zapravo, ne zna od čega su ih, od koje to nepoznate pogibelji, morali spašavati; ili su krivi komunisti, Srbi, Jugoslaveni i razne Posrbice, koji stvari naprosto preuveličavaju ili promatraju izvan vremena i povijesnog konteksta, pa tako ono što se dogodilo prije skoro sedamdeset godina prikazuju i pokazuju kao da se dogodilo jučer, i kao da ova generacija Hrvata može biti odgovorna za nešto što su činile – a možda i nisu činile – prethodne, djedovske i pradjedovske generacije.
U svakom slučaju, teško je naći odrasloga, emocionalno normalno razvijenog i mentalno pribranog Hrvata, koji bi ovoga trenutka, u zimu 2010, u danima kada mi je umirao otac, i malo nakon što je njegov grob prvi put prekrio snijeg, vjerojatno posljednji prije dolaska proljeća, bio spreman do kraja, i do posljednjih konsekvenci, razgovarati o specifičnome, manufakturnom hrvatskom nacifašizmu, a da nijednom ne sjecne priču s nekim ali, koji će je, zatim, preusmjeriti prema drugim malim narodima i njihovim fašizmima, prema našim susjedima, a pogotovo prema Srbima, koji su, kao i mi, jadni, nesretni i primitivni, pa su zato tako lako i prihvatili modu iz Njemačke.