Vreme, 05. februar 2025.

Ispratit ćemo jedan drugog pričom. 

Bila je u Sarajevu, iznad Kina Romanija, jedna odvajkada derutna i prašnjava kafana, po imenu Galerija. U ratu je kinu vraćeno staro ime, Imperijal. Pa je i kafana postala Imperijal. Ništa tu u jesen 1996, prvu poslijeratnu, nije bilo imperijalno. Bilo je hladno i zagušljivo. Zaudaralo je na zahod i na duhanski dim, nije bilo vode. Gosti su bili đakometijevski mršavi. Tu smo se, za stolićem uz prozor koji je gledao na ogaravljenu Titovu, na fasade izrešetane gelerima i na prozore s oknima od najlona, nas dvojica upoznali. Tu smo, za istim stolom, satima sjedili, pili prekobrojne kafe i razgovarali o onom o čemu ćemo razgovarati sljedećih kratkih skoro trideset godina.

Prethodno smo jedan o drugome znali već sve ono što se trebalo znati. Premda su granice između dviju zemalja u kojima smo živjeli bile hermetički zatvorene, on je već pročitao moje knjige i prilično je redovno pratio moje novinske tekstove. Vreme bi mi prvo znalo doći preko nekih zapadnih diplomata i njemačkih novinara koji su se kretali između Zagreba i Beograda, a onda je jedan vrlo mladi novinar tadašnjeg Radija 101, koji će desetljećima kasnije postati žurnalistički vojni ekspert, počeo iz Slovenije, iz Brežica, za svoje prenumerante krijumčariti po pedesetak brojeva Vremena, svakoga tjedna. Rekao sam mu, tada u Imperijalu, da sam dugo mislio da je Teofil Pančić pseudonim. Ovoga jutra, prvog kojemu zora sviće bez Teofila, čini mi se da bi zapravo bilo bolje da je moglo tako i da se može živjeti bez tijela, samo u knjigama i u pozorišnim predstavama, u filmovima i stripovima, s Oljom i među prijateljima, u novinskim tekstovima, jer su s tijelom nailazili samo neki sumorni i žalosni problemi. Tijelo je stradavalo od onog što se zbivalo oko njega.

Jednom sam, u nekom zagrebačkom antikvarijatu, naišao na knjigu koja mu je pripadala. Tu se našla jer su je preprodali oni koji su prevarom došli do stana u Aleji Viktora Bubnja, u kojem je stanovao sve do duboko u decembar 1991. Dobra je, moćna je i priča o tom stanu i o modelu Teofilova izgnanstva, ali on je, ipak, nije u cjelini napisao, onako kako se zaista dogodila. Tu se nas dvojica razlikujemo: dok za mene ne postoji ništa veće od priče, ništa zbog čega bilo koja priča ne bi bila ispričana, za Teofila postoji stil. Onaj stil koji čini njegovo ljudsko dostojanstvo. Kao prvo, govori sad on u zoru svog odsustva, nisam ja ni u kakvom izgnanstvu! A ono drugo neće ni reći, jer se podrazumijeva: Zagreb on previše voli i u nekom savršeno očuvanom dijelu sebe osjeća se Zagrepčaninom da bi ikad mogao ispričati priču kako je ostao bez svog grada. Ili kako je njegovo tijelo ostalo bez stana. I kako je, što je najstrašnije, ostao bez nekih knjiga. Strašno ga je potreslo to kad sam mu vratio tu njegovu knjigu.

Jednom sam ga, u posljednji čas, vozio na autobusni kolodvor. Išao je s punim kesama, cekerima i zembiljima knjiga, i bio je nervozan. Gospođa na šalteru nije bila najljubaznija. Možda zato što je na tom nemjestu prepoznala raskošnu Teofilovu ekavicu, koja kao da je izbijala iz svih vinaverovskih srpskih babilona? Nije to bio razlog. Gospođa je naprosto šalteruša, i u njezinoj je prirodi da bude neuslužna i neljubazna. Njega je to, međutim, tako naljutilo da je počeo vikati. I vikao je na nju, dok se nije u vlastitu suprotnost pretvorila, u milu damu suznih očiju, na nekom najuščuvanijem, savršeno besprijekornom zagrebačkom kajkavskom jeziku, u onom stanju u kojem je taj jezik bio krajem osamdesetih. Sve te riječi, naglasci i intonacija, mjesta na kojima govornik uzima dah, ili na kojima zakoluta očima, sve bilo je jednako savršeno, jezično raskošno, babilonski seobuhvatno i nedohvatljivo nama jadnicima koji iz Zagreba nismo, premda u Zagrebu jesmo. 

Jutros, kada pomalo biva jasno da se više nećemo rastajati, nego da će od danas posvuda Teofil ići sa mnom, jer na meni je da budem njegov dom i od toga nemam kamo bježati, a nemam ni namjeru, jutros, dakle, kada postavljam mapu naših putanja i susreta u tih prekratkih trideset godina, primjećujem na toj mapi nešto neobično. Posvuda smo se mi viđali, nalazili se između svojih čitanja i pisanja, ali nijednom izvan bivše Jugoslavije. Nakon što smo se prvi put u Sarajevu našli, nekim čudom skupa smo barem po jednom bili u svakom glavnom gradu bivših jugoslavenskih republika i pokrajina. Jedino se u Prištini nikad nismo našli. I to može značiti samo jedno: naši duhovi sljedećih će se noći tamo susretati. Vjerojatno negdje oko Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova, koju je za naše snove projektirao zagrebački arhitekt Andrija Mutnjaković. (I nema u svemu ovom neke isprazne, jugoslavenske ili jugonostalgičarske konotacije. Naprosto smo se susretali na prostorima na kojima smo se razumijevali i na kojima smo imali nešto svoje. Susretali smo se tamo gdje je Teofil popravljao nešto što su drugi pokvarili.)

I na kraju Novi Sad. Pogled s visina, na rijeku i most. Pogled s mjesta na kojem je tijelo u tuđini. Jer je tijelo u podstanarstvu. I teško je, teško bolesno. Ali je pogled veličanstven i neponovljiv. Tu se, s tog balkona, vidjela Teofilova imaginarna domovina. Nikad je više nećemo vidjeti.

Bosna je sva od smrti i ljepote satkana. A ni jedno svoga kraja nema.  

Majko, zašto sam ja rodila mrtvog oca? I evo sad ga nosim.
Vidi kako je sićušan i malen.
I miran je majko.
Čak i kad ga kupam, ne vrti se majko. 

Zašto je mene morao poroditi moj mrtvi otac?
A onda ja njega jednako mrtvog?  

Zašto se rađaju ljudi koje će neko da ubije, zakolje ko kokoš?
Zašto se to sjeme ne umrtvi još dok pliva tvojim kanalima majko? Kad već ne možemo da zatremo sjeme zla. 

Ono je neuništivo i njegova se djeca živa i zdrava rađaju. 

A dobro je znano da je i bog saglasan s tim. Bog nikad nije svoju svemoćnost iskušao na đavlu, nego je ubogom i slabom čovjeku dao da on to čini ako želi pomazanje i milost božiju i ulaznicu za neki neokrvavljeni sretni i mirni svijet.  

Zašto bar jednom sunce nije ostalo iza brda?  

Hoće li to ikad biti?  

Često kad ne mogu da spavam, a ne mogu nikad jer moram o ocu da brinem, zamišljam jedanaesti juli bez svitanja. I dalje tenkovi bruje i čuje se mrmor i podrigivanje čopora, ali nema danka i uranka da označi pokret, u zalet i krvožedni zalet na glave naših mrtvih. Umrli bi oni i tako, sami i bez bespotrebnog znojenja i savijanja cijevi, utroška toliko metaka i bombi. Samo da je sunce preskočilo taj jedan jedini dan. Već sutradan je moglo oprt slobodno da izviti i obasja bijele nišane. Za tih dvadeset i četiri sata tmine, sami bi sebi kabure iskopali, na tabute polijegali nakon što bi bijele nišane isklesali i postavili a svoje kabure zagrnuli. I trava bi bila ozelenjela do te sljedeće zore.  

Samo da tog jednog dana sunce nije moralo izaći.  

I onda ni ja ne bih morala da porađam bezgriješno začetog, tamjanom blagoslovljenog mrtvog oca.
I da ga sad cjelivam i dojim, ko svaka majka. I da mlijekom svojim pojim, da od mog kalcija jača i raste ova jedna njegova kost.
Ili ja to možda samo gojim još jednu sjajnu zvijezdu koju jednako čeka njena crna rupa.
I tako su kosti i zvijezde približno istog sastava. Pustinja Atakame i danas svjedoči tome.  

Izvini majko, moram sad da idem.
Vrijeme je da ga presvučem i nahranim.
Oca svog, čedo moje što je majka samo sebi rodila.  

Moj mali nekrolog Teofilu Pančiću. Iako sam napisao tekst o njegovoj divnoj knjizi prije više od dvadeset godina, u mjestu i vremenu gdje to i dalje nije preporučljivo, pisati se treba i mora. Ako smo nešto prihvatili od Teofila Pančića, prihvatimo to kao intelektualni zakon a ne bijedni provincijalni zavičajni ćošak. 

NUSPOJAVE POMETENOG VREMENA

Teofil Pančić: “Urbani Bušmani”, “Biblioteka XX vek”, Beograd, 2001, str. 394.

U proteklih desetak godina načitali smo se kolumni najrazličitijih spisatelja, onih što bezrezervno hvale aktuelnu vlast, onih što oprezno obigravaju oko suštine kao mačak oko vrele kaše, i onih, najrjeđih, koji su pokušavali da misle svojom glavom i da kritički ocjenjuju tragične slike svog vremena. Jer upravo se tih slika ne može da otme kritički um, one su podloga njegovih objekcija, a ne političke projekcije inženjera ljudskih duša. Polazeći od posljedica, oni stižu do uzroka. Neki s naglašenom crnohumornom, sarkastičnom notom, drugi govoreći direktno, rizikujući tako da povremeno budu preglasni i na udaru pravovjernih – svi skupa, uključujući tu i povremene hladne analitičare, sa željom da se ostavi trag i da se bar tim nejakim riječima pokuša prevladati jednoumlje koje nas ubija više od pedeset godina. Među njima, izuzetno zanimljiv je kolumnista “Vremena” i “Naše Borbe”, znalac pop kulture, književni kritičar i publicista Teofil Pančić. Ponudu Ivana Čolovića, urednika dragocijene “Biblioteke XX vek”, da skupi stotinjak svojih kolumni u jednu knjigu, Pančić je na najbolji način sproveo u djelo – knjigu “Urbani Bušmani – Život i smrt u srpskom postkomunizmu”. 

Pančić slijedi događaje kojima je obilovalo ovo krvavo balkansko desetljeće, ali bježeći od velikih riječi i velikih strategija, njega zanimaju svakodnevna zbivanja, uvid u kloaku u koju se bio pretvorio životni milje prosječnog građanina njegove zemlje. Nije to “svakodnevna jadikovka”, kako bi rekao pjesnik, nego svakodnevna šizofrenija u kojoj je često teško pronaći demarkacionu liniju između zdravog i bolesnog. On nikoga ne ostavlja po strani, kao pronicljivi posmatrač ima problem da obradi toliko izvrsnih tema koje ga proganjaju kao ona Pirandelova lica što traže svoga pisca. A pisci su bježali od tih tema, u lažne i izlizane mitove, u ropstvo totalitarnom mišljenju, zanemarujući istinsku tradiciju slobodarske Srbije, “njegove normalne ’kontrolne’ institucije: slobodna javnost, pluralizam mišljenja, vrednosti, interesa i stremljenja, suprotstavljanje zloupotrebama vlasti..”

Posmatrajući Beograd u teškim vremenima, a koja vremena za ovaj grad nisu bila teška, on uočava strašnu razliku između grada koji funkcioniše (u normalnim državama) i ovog koji je postao nesavladiva muka za svoje stanovnike. Električna struja, prevoz, grijanje, samo te tri elementarne činjenice bez kojih život postaje pakao, pretvaraju normalnog stanovnika grada u “urbanog Bušmana”, onog koji je prisiljen da se na najrazličitije načine dovija kako bi preživio. Pančić crnohumorno opisuje tog nesrećnika, stanovnika novobeogradskih spavaonica, koji “mnogo češće od afričkog Bušmanina ili domaćeg seljaka pogleda put neba, ne bi li pročitao svoju najbližu budućnost: hoće li go u varoš ili da se u kaputu šćućuri kod kuće; da li da kupi sveće ili da ’gituje’ prozor; da li da se odvaži da poseti rođaka čak na Kanarevom Brdu, ili da pogibeljan poduhvat odloži za sledeću godinu, možda će biti suvo.”

U ovih stotinu crtica iz života “urbanih Bušmana” Teofil Pančić izvršio je temeljnu inventuru nastranosti svog vremena, ne ostavljajući pošteđene ni domaće ni strane, ni velike ni male, ni svoje ni tuđe. Za njega naprosto nema svetih krava, nikoga ne može da amnestira minuli rat za ludosti, infatilizam ili naprosto autizam s kojim se pristupa tzv. javnim poslovima. Tako se, na primjer, provelo i autonomaštvo Dragana Veselinova, koje je ovog dojučerašnjeg liberala preko noći pretvorilo u tipičnog građanskog rasistu koji ističe “svoje” kao bolje i kulturnije od onoga što ima “drugi”, tj. Srbijanac s one strane Save i Dunava. Vrijedi citirati završetak ovog kratkog, gotovo udžbenički napisanog teksta: “Nema te ideje koja se ovde neće nakazno izobličiti, pa se to, izgleda, dešava i sa inače legitimnom idejom regionalizma i istorijske specifičnosti Vojvodine. Da li zaista u svakom Balkancu (ili Mitteleuropejcu…) čuči prljavi mali rasista i samo čeka trenutak da se iskaže? Izjava dr Veselinova (koja nije prva ove vrste, pa se ne može tretirati kao slučajno iskliznuće) predstavlja verbalni trijumf kolektivnog Narcisa, u ovom slučaju zavičajnog. Kao takva, ona se udaljava od sfere politike i ulazi u područje istraživanja ljudske psihe i sociopatologije balkanskog potkontinenta.” Nedavno je i urednik ove knjige, Ivan Čolović, za sebe rekao da je “patolog jednog vremena”. Raduje saznanje da u tom poslu nije usamljen. Osvježavajuća i otrežnjujuća knjiga, naročito za mlađe čitaoce koji su i bili naklonjeniji Pančićevim kolumnama!

zezao se vitez grigor sa djecom i za njih,
izmišljao i nudio što god stane u stih.
zezao se analogno, interneta nema,
ali ipak u srž uš’o medijskih problema.

na sjevernom polu smrzla se santa.
u jednoj kuhinji procurila kanta.
u argentini se zaobadalo devedeset krava.
u africi jedan slon očepio mrava.
jedan komarac odlutao nepoznato kuda,
a muha za njim plakala, plakala kao luda.
jedan miš se prehladio i kiše sve više,
gologlav je trčkarao za vrijeme kiše.

(ne znam zašto grigor nije stihovao prȁvo,
koji mu je, k’o pjesniku, tada bio đavo.
škripi pjesma aritmijom, slogova mu manjka,
može svaki teoretik da njega opanjka.

ali nismo ovdje zato da brojimo slova,
nego da se pritom kaže poruka nam ova…)
dal’ se nešto stvarno zbilo ili je sve lažno
u današnjim medijima više nije važno,

nit’ je važno koliko je neka novost važna
sve dok netko lovu zgrće zbog naslova snažna,
kad odlučiš da ćeš sjesti pred ekrane male,
odškrinuti televizor, otvorit’ portale.

državnici, biznismeni i fukara razna,
devedeset posto toga – bulažnjenja prazna.
da bi nešto negdje bilo jako klikabilno,
prepričaj to idiotski ili pak debilno.

osobica, selebriti ako hoćeš biti:
ništarija ili nitkov postani sad i ti.
pamet škodi (dokazano!), a moral još više,
prosperira samo onaj tko smisao briše.

šuplja kanta ili muha ili slon spram mrava,
il’ komarac lutajući, argentinska krava –
grigorovi svi likovi nebitnim se čine,
al’ pogledaj malo bolje što nas danas brine!

krmivo za konzumente nebitnost je stalno –
vitez mozgom dokučio, a ja digitalno.

Iz dnevnika 2023/2024.

Tko još uopće pamti užas prvoga i drugog rata u Čečeniji, užas grada Groznoga? Čečenija danas: postsovjetska šerijatska satrapija Putinu na usluzi sa šefom Kadirovim koji za ruske interese ratuje protiv Ukrajine. Svijet danas, dvadeset i tri godine kasnije: izraelska vlada i vojska, Hamasova vlada i vojska u istrebljivačkom ratu, o kojemu će se nešto pouzdanije znati za tko zna kada, ako ikada. A između Čečenije godine 2000. i današnjega svijeta: njujorški Blizanci, Irak, Libija, Afganistan, ISIL, Sirija, Sudan, Jemen, Mijanmar, Ujguri u Kini, Gorski Karabah… – što sve to govori o svijetu, o historiji skupa s njezinim stranama, onoj krivoj i onoj pravoj, o kojima isprazno blagoglagoljaju političari, novinari, intelektualci, pisci-penklubovci?

U dane Drugoga čečenskog rata bili smo naišli na obimnu poemu ruskoga pjesnika Mihaila Aleksandroviča Suhotina Stihovi o prvom čečenskom ratu, posvećenu pokolju što su ga ruske snage 7. i 8. travnja 1995. izvršile u čečenskom selu Samaški. Faktografski elementi u poemi temelje se na osobnim kontaktima, materijalima prikupljenim u udruženju Memorial, filmskim dokumentima o ratu 1994-95, te na iskazima svjedoka, prema materijalima fonda Glasnost: Stockholm-Moskva-Sjeverni Kavkaz 1995. Vera ju je u cijelosti prevela, ovdje evo tek nekoliko stihova s početka:

U Samaški su prvo specijalno vratili izbjeglice,
da bi imali koga štititi, onda su tri dana
išli niz tri ulice od kuće do kuće
i sve ubijali: u podrume, u kojima su se krili ljudi,
bacali su granate, po ulicama su pucali
u sve što se kretalo. A onoga koga bi
zatekli u kući – spaljivali su napalmom, punjenjima
za bacač plamena “bumbar”, tako da su kuće izvana čitave,
a iznutra su bijele: čađ gori na toj temperaturi,
tamo su nalazili komade stopljenog porculana,
znači, ne manje od tisuću dvjesta stupnjeva celzijevih.
A napalm su izmislili Nijemci još u Drugom svjetskom.
Nije loše, Armijo, pobjednice Hitlera! Ili, ako hoćete,
Armijo šegrta? Dobro ste obranili djecu i unuke
od nacizma! Je li vrijedilo braniti ih kako bi onda ti unuci,
ugledavši se u one protiv kojih je djed ratovao,
palili napalmom i djedove i bebe i majke – sve do jednoga?

U malome selu Samaški pobijeno je preko stotinu osoba, uglavnom civila. Bila je to tipična operacija čišćenja od kuće do kuće. Pucalo se, dakle, nasumce, granate su bacane u podrume u kojima su se skrivali stanovnici, uglavnom žene, starije osobe i djeca, kuće su paljene bacačima plamena. Članica ruske Dume, koju su čečenske žene prokrijumčarile u selo, napisala je: „Ono što se tamo dogodilo bila je velika kaznena operacija usmjerena na uništavanje stanovništva. Nije bilo organiziranog otpora u Samaškiju. Sve je planirano s idejom da se ubije što više njih kako bi se postigao prijeteći učinak.“ Član Ruske akademije znanosti usporedio je događaj s masakrom u Katinu i Lidicama. U uvodniku moskovskih novina na engleskom jeziku pisalo je: „Ono što su Rusi radili u Samaškiju, to su nam Nijemci činili tijekom rata, ali Rusi su to učinili vlastitom narodu. A to je neoprostivo. Ono što se tih dana dogodilo u Samaškiju ima samo jednu definiciju: genocid.“

Sve je to danas zaboravljeno.

*

Govoreći o neprenosivosti odgovornosti s otaca na sinove, o svačijoj individualnoj odgovornosti za vlastite čine, starozavjetni prorok je prije dvije i po tisuće godina najavljivao dane u kojima se ne će više govoriti: „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.“ Tada će, kaže: „Svatko umrijeti zbog vlastite krivice.” (Jer 31,29-30) Takvi dani nisu nad ljudskim rodom svanuli nikada. Govoreći samo o našim prilikama do propasti Jugoslavije, bilo je tek kratkih razdoblja u kojima je moglo izgledati da je sa sinova brisana odgovornost otaca. U stvarnosti – nikada. Posljednje od države što je propalo, bio je sistem sumnje i nadzora. U nekim refleksima nije propao ni do danas.

*

Kao kruh potrebna je ozbiljna i bespoštedna, kritička historiografija, da uspostavi razumnu ravnotežu između neizbježne pristranosti, subjektivnosti i parcijalnosti tzv. obiteljske historije, i ideološki formatirane službene, režimske historije, kakvu smo imali u Jugoslaviji na jedan način, ali i danas, u nacionalnim državicama na drugi način, a zajednička im je crta da obje uzimaju u obzir sudbine pojedinaca i njihovih obitelji, konkretnih ljudi samo onako i onoliko koliko su u funkciji osnaživanja herojske i/ili martiromanske priče o Narodu, Naciji, Državi, „ostvarenju tisućljetnoga sna“ itd, itsl. Tako ideologija ždere ljudski sadržaj historije. Književnost ima sredstva, samo njoj svojstvena, da tematizirajući konkretne ljudske, obiteljske sudbine i o općoj historiji govori istinitije nego što to mogu historiografski tekstovi kada su u službi ideje, religije, politike, ideologije. Ono što je u historiografiji uski, varljivi prolaz između Scile ideološko-političkoga revizionizma i Haribde nužne kritičke revizije, u dobroj književnosti ne postavlja se tako. Napisavši svoj strašni esej Zračni rat i književnost, W. G. Sebald otvara najteže etičko pitanje poslijeratne njemačke književnosti – potpunu šutnju književnosti o užasima savezničkoga bombardiranja i spaljivanja njemačkih gradova. Nečuvena je sabranost i istinitost kojom Sebald uspijeva to pitanje rastvoriti u svim njegovim važnim aspektima, ostavivši potpuno van snage pitanje o revizionizmu. Sredstvima književnosti on, tako, obavlja posao pred kojim se i historiografija držala bespomoćno.

*

Kolektivizmi su ubilački. Individuum je mikrokozmos, svaki za se, jedincat i neponovljiv. Sa svime veličanstvenim i strahotnim u tome. To znamo i po najosobnijem iskustvu, a tomu nas uče i sve mudre knjige. Kolektivizmu je potrebno da to ubije i čovjeka modelira u biće pripadanja grupi, bez osobnosti, jednako među jednakima. Kojem kolektivizmu? Organiziranoj religiji, naciji, državi, političkoj ideologiji, partiji, vojsci, nacionalnoj kulturi i jeziku, ma, sve do sportskih navijačkih skupina. Kolektivizmi su i doslovno ubilački: onoga časa kada je čovjek dovoljno kolektiviziran i depersonaliziran, pa kada mu s razine kolektivnoga vrhovništva bude objašnjeno da mu je sveta domoljubna, zajedničarska, vjerska zadaća ubijati, on ubija potpuno oslobođen od svijesti i savjesti, dapače, ispunjen ponosom i svrhom. Logika grupe uvijek podrazumijeva opravdanje zla počinjenoga u njezinu interesu. Pojedinac s elementarnom savješću zna da je to opravdanje ništavno. Pripadati grupi, a ne iznevjeravati vlastitu pojedinačnost jest borba i mučenje. Ali jedino što takav može izabrati, jest otpadanje, izlazak na čistinu, u nepripadanje. Za pisca to je zapravo primaran i ultimativan uvjet. U književnosti moraš moći biti sam, ne smije te obavezivati nikakvo kolektivno pripadanje, jer je za književnost najvažnija sposobnost da se na svijet, na čovjeka, na narod i njegovu historiju hoće i umije gledati poliperspektivno, iz svih očiju i uglova, naročito onih „nepoželjnih“, pa i neprijateljskih. Biti uvijek na rubu. Rub kao dom.

*

Ratno iskustvo Grbavice i ratno iskustvo Sarajeva oba su strašna, puna stradanja i patnje, ali su po sadržaju sasvim različita. I po oblicima javnoga pamćenja. U tom pogledu za grbavičko iskustvo može se reći da nije sarajevski integrirano, i da to vjerojatno ne će biti nikada. Postoji, recimo, veličanstvena priča o akademiku Marku Ciglaru, rođenom Varaždincu, Sarajliji po izboru i karijeri, koji je Devedesetdruge ostao na Grbavici u svom stanu svjestan da okupatorima ne će ići u korist da njemu, medicinskom znanstveniku svjetskoga glasa, nanesu zlo. Razvio je cijelu mrežu pomoći svima kojima je bila potrebna i do kojih je mogao doći, a što je sve pri tomu radio i u što se sve upuštao, te s kakvim sve potresnim ljudskim sudbinama bio povezan – priča je dostojna najvećih književnih ili filmskih saga. Umro je poslije rata, devedesetosme, i do danas u sarajevskoj javnosti gotovo da nije ni spomenut. Gospođa Razija Duraković, i sama grbavička zarobljenica, znala je o tome puno, možda sve.

*

To što sam Hrvat, znači da ni jednom jedinom, ma ni najmanjom česticom svijesti i pameti ne smijem davati popusta ikakvu hrvatskome zlu. Kao i to, da mi ocean laži koji je izliven na Hrvate ne smije odvratiti oči od činjenica njihova zla. Nepravednost tih laži osjećam, zaboli kad god se sretnem s nekom od njezinih bezbrojnih pojava, nikad taj osjećaj ne otupi, i u svakom od tih trenutaka, uvijek iznova, valja smagati snagu i sabranost da ga stavim gdje mu je mjesto. Da me uvijek iznova vrati spasonosnoj svijesti: dobar si i okomit, bistar i svijetao samo onda kada se otmeš demonu pripadanja, hrvatskomu.

*

Anžuvinski heraldički ljiljani s Tvrtkova kraljevskog grba, krcati kršćanskom simbolikom: pet stotina godina bosanski su muslimani kraj njih prolazili kao vlah kraj turskoga groblja. Danas – politička su im svetinja.

*

Čitajući nevjerojatnu, ultimativnu knjigu Ozrena Žuneca Gutaljinščik. Pasternak, Macbeth i logika Staljinove apsolutne diktature. Staljinizam: svatko je kriv, treba to samo priznati. Koliko se to, pervertirano, naslanja na kršćanski nauk o grijehu istočnome? Doziva i „nauk“ Karađozov iz Proklete avlije: nema nevinih, kriv si bio već i u materi dok te je nosila.

Krivični zakonik Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike iz 1936, član 58, sankcionira kontrarevolucionarnu djelatnost uz propisane najteže kazne. Eno iste sankcije i u Krivičnom zakoniku SFRJ još 1989. godine, koji mjesec pred smrt države, Partije, sistema. Pobuna i štrajk albanskih rudara u Trepči 1981. bili su podvedeni pod kontrarevoluciju! Teže optužbe nije bilo.

*

Umro Vladimir (Velimira) Blagojević 27. srpnja 2024, čitam na stubu pokraj zgrade Svjetlosti na Markalama. Imao je odličnu metalsku radionicu, usred frekventne baščaršijske ulice sa ćevabdžinicama, pitarnicama i zlatarnicama, blizu Vijećnice. Bit će da je to stara obiteljska srpska kuća. Imao je ruku kovača i dušu umjetnika, s uzdržanim ponosom pokazivao mi fantastično izuvijane ograde što ih je po vlastitim nacrtima kovao za kuće sarajevskih tajkuna, naših glembaja. Pravio mi je skelet za radni stol od gvozdenih profila po mome planu. Svidjelo mu se kako sam to zamislio i nacrtao, on je dodao ojačanja. Stol je neuništiv. Volio je da porazgovaramo. Jedan od ljudi za koje osjetiš da ti baš nedostaju.

*

Prévert: „Les conquérants: ᾿Terre… Horizon… Terrorisons!’“ (Osvajači: Zemlja… Horizont… Terorizirajmo!)

Cijela pjesma od jednoga stiha, od ingeniozne igre riječi, koja je najmanje igra. Pamtim je iz džepnoga izdanja Prévertove poezije koje sam iz Francuskoga instituta u Zagrebu posudio neke od ranih šezdesetih, i nikada ga nisam vratio.

***

https://ivanlovrenovic.com/clanci/sarajevski-dnevnik/ivan-lovrenovic-pokolj-u-samaskiju

Probudio sam se i pogledao na sat: osam i deset. Ima još vremena do devet.

Zaspao sam i sanjao: gledamo čovjeka sa zulufima.

Kažem to su zulufi.

D. B. mi kaže: u starom Zagrebu to se zvalo tempo.

U stara vremena posvuda se u gradskim kućama to zvalo tempo, ja odgovaram.

Pa me obuze osjećaj blaženstva i svemirske tuge, jer sam se sjetio riječi koju sam bio zaboravio.

To me i probudi.

Sjedim na postelji zbunjen. Pokušavam sjetiti se kada su zulufi bili tempo. Riječ bez množine, bez sjećanja. 

Zaboravio sam jutros nešto, sada je veče, i ja već ne znam
ni šta to bješe, možda je i pjesma neka posrijedi, kako bih
i mogao znati ono što sam smetnuo s uma, ali jasno ćutim
da je naročit imalo značaj, pa i presudno da je za me bilo,
bez toga da ne bih ni živ mogao biti ovako sluđen kakav
sve više postajem, štaviše: ni rodio se ne bih da slučajem
nekim nikada ne bijaše toga što sam iz memorije temeljito
i sveobuhvatno izbrisao, a što, uprkos logičkom paradoksu,
mogu još snažnije i još prilježnije, bez prestanka takoreći,
potiskivati u cerebralnu tminu, mada se gorljivo trudim,
pokušavam, sve od sebe dajem, ništa drugo zapravo i ne
činim već nastojim da se toga nečega neznanog prisjetim,
i uopće pri tome ne gubim samopouzdanje niti vjeru da
uspjet ću, iako mislim sve nesigurnije i sve maglovitije
razumijevam jesam li se ikada nečega sjećao, bilo čega,
pa kako bih, onda, mogao i pomisliti da sam imao nešto
što je i zapamćenje zavrijedilo, jer ono što se nije kao
kristalno znanje u mojoj svijesti ugnijezdilo ni spoznati
mogao nisam, a ni zaborav mi, tada, ne bi mogao tegobu
ovakvu predstavljati i uzrokovati ovaj grdni očaj u koji
sam se strovalio kao u mračnu provaliju kojoj ni širinu
ni dubinu ne razaznajem, dok nezaustavljivo padam
i tonem propadajući munjevito, s osjećanjem da sve
o čemu zborim traje, u stvari, otkako postojim, premda
ne bih mogao ustvrditi da imam valjan pojam o vremenu
što je minulo niti o onom koje upravo promiče stremeći
gore, tako mi se čini, dok ja padam dolje, sve dublje,
ali ne bih se usudio ni u tome biti apodiktičan, kamoli
da bih smio prisegnuti, jer u šta bi se, napokon, i mogao
zakleti smetenjak što ne pamti ni najveću vlastitu svetinju
koja je, po svemu sudeći, bila on sâm u svojoj suštini,
pa sada može još jedino bilježiti ove nesuvisle riječi, taj
pregled raspadanja, ali smjesta, bez odlaganja i žurno,
dok nije i njih počeo zaboravljati i razum dok mu se nije
apsolutno razlomio, jer sluti kako će tada dospjeti u stanje
u kojem neće znati ni da ga je jedanput na svijetu ovome
bilo, mada i taj svijet provizorijem odavno doživljava,
a sebe u njemu kao avet koja je, eno, ovog časa proletjela
sijevnuv pod utvarnom krošnjom onoga tamo nekakvoga
stabla, ili kandelabra, ko bi sad već umio da kaže čega

(o događaju koji se desio u jednoj vjerskoj medijskoj kući u kojoj se ne čuje muzika, samo avetinjski ahati i patnja djeteta, ali generalno o svakom zlu prema djeci koje se čini pod božjom službom)

Kćeri moja, džanu moj
na stijeni pod borom odrasla
u sitne ruke dovu mrsila
u dovi glas molićav skrivala
toplinu i amber u kosi ninala
putem do mejtefa da se u prah raspe
meleci po putu prah skupljali
belenzuke ti na ruke kovali
od ljudskog okota da te drže podalje
jer meleci po svijetu djecu pod krilima čuvaju
osim kad bog drugačije odluči i propusti
na prste razvratne te ispusti
što se baš u njega kunu i zaklinju
za božje ime svako zlo pronose
strašnu kaznu na sebe navlače
sindžire i zekum da im oči raskape
ko pomamu na djetešce uskoti
pa se duša u zvijer pretvori
nedozrelu te u svoj brlog nagone
šamiju nemaš da je zagrizeš
glasa nemaš da me dozoveš
ni dovoljno ljeta u proljeća ne sabra
ni meleka gordog da te čuva
samo crni šejtan koji mrak navlači
a mrak ljudsku pohotu porađa
katil što na žute prste zikir čini i djecu dotiče
šake mu uzengije proklete
oči mrtvo more jordansko
kipti nabrekla bolest hajvanska
da uz duvar maksumče prisloni
al’ se ote rosa moja kroz te nokte dugačke
stara drtina u abdesthanu uteče
zatrovane žaoke abdestom zasipa
pa će na ders na koljena
pred svevidećega
ko ponizni kleknuti rob
pod tabut-čohu zelenu
sveti karići ne polegoše
dok im bašluci u praznim zjenicama ne začamiše
i zmije džehenemske koje otrov jekin kuhaju
na jeziku ucviljenu djecu uspavljuju
kćeri moja, džanu moj.

Iščekivanje snijega u Sarajevu, pred početak četrnaestih Zimskih olimpijskih igara

Snježna pahuljica je kristal leda. U najvećem broju pahuljice su nakupine monokristala, a iznimno, osamljeni monokristali. Pahuljice nastaju gore visoko, u oblacima, tako što se formiraju iz vodene pare. Sitni, vrlo sitni fragmenti pare, poput čovjekovog dana u ledeno jutro, poput pare koja se širi oko njuške razlajanog psa, poput pare što izlazi iz konjskih nosnica, ti sitni fragmenti pare kristaliziraju se oko još sitnijih zrnca prašine. Tako nastaju pahuljice. 

Ako nije ispunjen samo jedan od zadanih uvjeta, ako nije dovoljno hladno, na nebu nema oblaka i u oblacima prašine, neće biti snijega. Neće ga biti ni ako je neispunjena još neka od meteoroloških pretpostavki za snijeg, ali nama večeras najzanimljivija je prašina.

O podrijetlu zrna prašine u atmosferi govori se, uglavnom, općenito. Ako se ikad išta i napiše ili izgovori, uvijek je riječ o postotcima, o količini prašine koja je stigla iz svemira i posljedica je eksplozija na zvijezdama, sudara meteorita, nekih još uvijek nedovoljno istraženih zbivanja među planetima, ili o količini prašine koja se podigla sa Zemlje, kao posljedica čovjekovog djelovanja, ili djelovanja vjetrova i oluja. Ako se ikad išta napiše ili izgovori o prašini u atmosferi, obično je to u vezi s različitim oblicima ekološkog zagađenja. Govori se o zrnima mikroplastike, o smogu, o čađi i zrncima nesagorenih fosilnih goriva, ali opet u postotcima, tako da se ne zalazi u bit i u sadržaj. 

Svako zrnce prašine u atmosferi ima svoju povijest i priču. Svako je bilo jednom dio neke čvrste cjeline, mnogo veće i kompaktnije, od koje se u jednom trenutku odmetnulo. Ili se nije odmetnulo, nego je odbačeno, potjerano, otkinuto, da tako naokolo luta, nošeno bezbrojnim i beskonačnim gravitacijskim silama, u pustoj nadi da će opet jednom postati dio neke cjeline. Ili da će se jednom o njemu govoriti kao o jedinstvenom zrnu prašine, a ne kao o anonimnom dijelu nekog postotka.

Zahvaljujući upravo tom gravitacijskom kaosu koji vlada u atmosferi, i posve neznatnoj masi i težini svakoga zrnca, zbog kojih se međusobno srodna zrna beskrajno udaljavaju i susreću s nekim drugim prašinama, drukčijim po podrijetlu i sudbini, povijest je zapisana u svakome od njih, pojedinačno. Ne postoji, dakle, povijest prašine. Postoji povijest svakog pojedinačnog zrnca. Statistika o tome ništa ne može reći. Postotci su način da pobjegnemo od priče.

Osim toga, da je do postotaka, snijeg nikad ne bi pao. Jer svaka je pahuljica nakupina monokristala, od kojih je svaki nastao oko svog zrna prašine. Uvijek samo jednog zrna prašine. A postotci ne kristaliziraju, iz njih ne nastaju pahuljice, niti se igdje postotak vlage u zraku iz kojeg može nastati snijeg slaže s postotkom prašine. Mogu se složiti samo zrnce prašine sa kapljicom vlage.

U tom zrncu jedna je povijest. U njemu je sjećanje cjeline. To bi sjećanje najprije trebalo pažljivo istražiti. Istraživanje bi trajalo dugo, i obuhvaćalo bi dug vremenski period, koji je ponekad duži ne samo od čovjekova života, nego i od sjećanja zajednice, koja tisućama godina nastanjuje određeni prostor. Recimo, sjećanje upisano u zrno prašine koje je nastalo u nekoj od eksplozija na površini Sunca, da bi se, nošeno svemirskim olujama i gravitacijskim silama, stotinama tisuća godina kasnije našlo u blizini Zemljine površine, u nekom nimbostratusu iznad sarajevske kotline. Drukčija su, kraćih ili fragmentarnijih sjećanja, zrna prašine koja su se, nošena vjetrovima, uzdigla sa Zemlje. Među njima su tako i zrnca slabo sagorenog ugljena iz trajnožareće Kreka Weso peći, koja izlaze kroz dimnjak kuće na Sepetarevcu. Zrnca prašine što se uzdizala iz ćilima u sobi gdje je bila i peć, a koji sam jednom godišnje klofao u bašči Sepetarevca, od ljeta 1976. do ljeta 1983. Prašine bi se u tom ćilimu nakupilo mnogo, njezina struktura je vrlo raznovrsna. Otkud u ovom stanu toliko prašine?, jadala se Javorka. Otkud na svijetu toliko prašine?, bolje je pitanje. Ali mene u prašini tog ćilima, među svim tim sitnim fragmentima, u kojima je upisana memorija tvari od koje je načinjen svijet, najviše zanima prašina koja se osipa s epitela naše kože.

Ako još imate vremena, volio bih to objasniti: klofajuću taj ćilim, isprašujući ga na za to postavljenoj metalnoj konstrukciji, iz njega sam, među stotinama vrsta prašine, koju bi vrijedilo istražiti, klasificirati i opisati u knjizi leksikonskog tipa – bio bi to veliki zadatak u kojemu bi sudjelovala cijela znanstvena, književna i umjetnička zajednica – isprašio i djeliće ljudske kože, različite po strukturi, veličini i podrijetlu. Od krupnih ostataka prhuti, koji obično ostaju na površini ćilima, do sitnijih fragmenata, čestica katkad ne većih od jednog mikrometra, u koje se svakodnevno sasipaju naša živa tijela. Što su čestice sitnije, to se dublje zavuku u strukturu i tkanje ćilima. Većinu njih nisam isprašio u svih sedam ili osam ljetnih klofanja, i ostale su zauvijek u njemu.

Početkom veljače 1984, kada se odvija ovo završno poglavlje romanesknih manevara, koje je ujedno i završno poglavlje naših prijeratnih života – tim prvim licem množine obuhvaćam družinu  opisanu u knjizi “Rod”, ili njezin značajan dio – znanost još uvijek, možda, nije u stanju da na osnovu zrnca, nastalog od odumrlih slojeva čovjekove kože, i pronađenog negdje u atmosferi, biokemijskom analizom rekonstruira sjećanje prašine. Ali četrdesetak godina kasnije to će već biti moguće. I lasno je zamišljati kako se oko toga angažiraju najprominentniji svjetski znanstvenici, kako na brzinu izniču čitavi instituti, jer spas Zemlje i cjelokupne ljudske civilizacije najednom ovisi o sjećanju prašine. 

U tih sedam ili osam ljetnih klofanja iz crvenog industrijskog ćilima, s jednostavnim crno-bijelim ornamentima, kakvi su tih godina bili moderni, isprašivao sam fragmente Javorkine, Nonine i moje kože. Četrdesetak godina kasnije moguće je mikroskopskom i biokemijskom analizom ustanoviti kome pripada pojedina čestica. Hoće li biti moguće da se iz zrnca prašine odredi DNK? Vjerojatno hoće. U toj sitnoj, najsitnijoj čestici na koju se svelo čovjekovo postojanje, cjelina je naših tijela i cjelokupnih naših fizičkih i duhovnih života. U toj su čestici sve preboljene bolesti, sva naša neraspoloženja, strepnje i strahovi. U njoj su, u čestici prašine, sva sjećanja.

Ćilim je tvornički i nije dubok i mekan kao neki skupi, ručno tkani ćilim iz Perzije ili Afganistana. Ali među njegovim tkanjem svega će se naći. Pa tako početkom veljače 1984. u njemu su, u to nema nikakve sumnje, sačuvani i fragmenti Nonetove kože, premda je on u ovoj sobi umro još početkom listopada 1972. Ali ćilim je bio tu, i Nono se po njemu osipao. Tko zna koliko sam Nonetovih čestica digao u Nebo dok sam ga klofao! U njemu su, u manjoj mjeri, fragmenti rodbine i prijatelja, onih koji su, možda, jednom samo ušli i izašli iz sobe na Sepetarevcu. Njih bi, također ne znajući, isprašivao u vjetar i u nebo.

Oko tih se zrnaca formiraju monokristali snijega. Katkad, to su sitne osamljene pahuljice. Ali češće se ti monokristali grupiraju u veće nakupine. U pahuljice koje bivaju veće. Na zemlju se spuštaju sporo, svakako sporije od kapi kiše, ali ipak brže nego što bi se na zemlju spustila jednom uzvitlana čestica prašine. U svakom monokristalu udruženom u pahuljicu po jedno je zrnce. U svakoj pahuljici nekoliko je monokristala, sa zrncima koja su, vjerojatno, različitog podrijetla. Njihova iskustva su različita, često veoma udaljena u vremenu i prostoru. Razlikuju se u svojim sjećanjima. Razlikuju se u vremenskim obuhvatima svojih iskustava. U jednoj je čestici stotinu tisuća godina proteklih od eksplozije zvijezde iz koje je nastala, u drugoj je čestici tisućiti dio listića prhuti, palog iz Nonetove kose, dok su mu posljednji put, posljednje noći u životu, izdizali jastuk pod glavom. Ono što je ljudskom umu neshvatljivo i pred čim će zašutjeti i ova rečenica jest da razlike između ta dva vremena nema: između sto tisuća godina eksplozije zvijezde, i sedamdeset i šest godina čovjekova života.

Čestice prašine ostaju nevidljive, ili se spuštaju na aute ispuhanih guma, koje je netko jednom davno zaboravio na parkiralištu, i probijaju se kroz zatvorene prozore i zidove kuća, pa sipe po našem pokućstvu; čestice prašine anonimno iritiraju kada se tako zateknu u skupinama, i nema ih, ako su uredno prebrisane, sve dok jednom ne počne padati snijeg.

Hoće li i ove godine snijeg, nikad ga ovako nismo željeli?

Wilson Alwyn Bentley, farmer iz Jericha u saveznoj državi Vermont, bio je u kraju poznat kao Snowflake Bentley. Nastanjen blizu granice s Kanadom, na krajnjem sjeveru istočnoga dijela Sjedinjenih Američkih Država, tamo gdje za većeg dijela godine propadiva snijeg, i gdje je veći dio čovjekovih težnji i aktivnosti usmjeren protiv zime. On se, međutim, protivno svojima, radovao hladnoći. Bolje rečeno, radovao se vlažnim ciklonama koje bi mogle naići s Atlantika i donijeti snijeg. Premda je često padao – svi drugi bi rekli: uvijek je padao! – on mu se radovao kao čudu. Za Snježnu Pahuljicu Bentleyja snijeg je bio čudo. Čudo se obično povezuje s nečim što se rijetko zbiva, i malobrojni su oni koji čudo prepoznaju u nečemu svakodnevnom. Kroz povijest oni ili su sveci, ili su pjesnici.

Wilson Alwyn Bentley rodio se u doba nakon svetaca, 9. veljače 1865. Živjet će do 23. prosinca 1931, kada umire od upale pluća. Kažu da je umro od upale pluća, koju je pokupio jer je išao naokolo po farmi dok je padao snijeg. Može biti da je to dio komemorativne legende, koja se spontano javlja po svakoj smrti, i u koju su, kao na ikonografskim prikazima svetaca, upisani ključni elementi životopisa. Životi svetaca i pjesnika svedeni su na ono bitno. Tako je Bentleyjev život sveden na obožavanje snježnih pahuljica. Iako je još uvijek bilo rano doba fotografske tehnike, uspio je nabaviti kameru, a uz kameru i mikroskop. I onda je dugo nastojao spojiti te dvije sprave, da bi nekako fotografirao snježnu pahuljicu. Posao za koji bi sto i šezdeset godina kasnije bio dovoljan bolji i-Phone u njegovo je vrijeme bio djelo mašte. Ona je prednjačila ispred fotografske kamere i mikroskopa, tako da je dugo morao smišljati i eksperimentirati kako da fotografira snježnu pahuljicu. Jednoga dana, u toj dalekoj budućnosti u kojoj će nas zadesiti da živimo, mašta će ostajati daleko iza sprava koje će čovjeku biti na raspolaganju, tako da nikome više neće na um padati da fotografira snježnu pahuljicu. Vladat će uvjerenje da su sve priče već ispričane i da je svako čudo već viđeno.

Bentleyju je dvadeset, kada mu 15. siječnja 1885. uspijeva da fotografira prvu svoju pahuljicu. Nakon toga je, do kraja života, snimio oko 5000 uspjelih mikrografija. Nazivao ih je: “tiny miracles of beauty”. Ali mu nije bilo dovoljno da svaku od njih samo vidi pod mikroskopom, i da je pokuša zadržati u svom sjećanju. Ono što je htio bilo je protivno logici snijega. Pokušavao je iznevjeriti sudbinu snježne pahuljice, i to mu je uspjelo 5000 puta. Malo prije iznenadne smrti Snowflake Bentleyja njujorški izdavač McGraw Hill objavljuje njegovu fotomonografiju “Snow crystals”, čije bi originalno izdanje svakako vrijedilo nabaviti, jer nije ni skupo. U njoj je reproduciran dio Bentleyjevih mikrografija. Slike pahuljica kojih odavno nema.

Zamišljam kako je, u kakvim uvjetima i na kakvoj temperaturi fotografirao. Temperatura njegove kože ubijala je pahuljice. Bentleyjev život bio je njihova smrt. Doista, morao se pretvoriti u Snowflake Bentleyja da bi ih slikao.

On nije znao da je u središtu svakog monokristala zrno prašine. Nije znao da je svaka snježna pahuljica barem po jedna memorijska kartica. Ali ono što je Wilson Alwyn Bentley, farmer, meteorolog i umjetnik iz Vermonta, prvi zapazio jest da je svaka pahuljica različita. Moguće ih je sve razvrstati i klasificirati po oblicima i strukturi kristala, ali ne postoje dvije iste snježne pahuljice. Je li to zbilja moguće? Ako je tako, onda su pahuljice bliske ljudima koji ih gledaju. Ne postoje dva ista čovjeka, ne postoji dvoje istih ljudi. Razlika je u tome što su pahuljice nežive, a ljudi su živi. Ali ako je svaka pahuljica doista različita, kako možemo biti tako sigurni da je neživa? Općenito, na čemu se zasniva to naše tako čvrsto uvjerenje o onom što je živo, nasuprot svega drugog što je neživo? Sve živo pokazuje nekakvu samovoljnu aktivnost, koja se često protivi gravitaciji. Živo se nadmudruje s drugim živim. Ali zar se pahuljice međusobno ne nadmudruju svojim raznolikim oblicima? Oblici kristala uvjetovani su prilikama u kojima su nastali, kao što su naša svijest i osjećaji uvjetovani prilikama u kojima smo živjeli i odrastali. Fizičar po obliku kristala unutar snježne pahuljice umije pogoditi iz kakvog je oblaka pala. Po jeziku našem i kulturi moguće je strancu reći iz koje zemlje dolazimo…

Godinu dana po smrti Snowflake Bentleyja, na otoku Hokaidu svoja istraživanja započeo je  Ukićiro Nakaja. Obrazovanjem fizičar, glaciolog – stručnjak za led i ledenjake – rođen kao i Bentley u vrlo hladnom kraju. Otac je htio da mu sin postane keramičar, pa ga je još kao osnovca poslao da živi s keramičarem i tako uči zanat. Sin mu se odužio tako što je 1924. svoj nastupni znanstveni rad na Tokijskom sveučilištu posvetio tradicijskom japanskom Kutani porculanu. Diplomirao je teorijsku fiziku, i odmah se počeo baviti ledom. 

Kao i Bentley mnogo je fotografirao, ali ga se nije toliko ticala ljepota snježnih kristala. Slikao je sve pojave i manifestacije leda, i uporno, marom rođenog znanstvenika, stvarao klasifikacije. Tako je stigao i do pokušaja, posve predvidivog i očekivanog, stvaranja snijega u laboratorijskim uvjetima. Udesio je sve potrebne preduvjete, savršene vlažnost, tlak i temperaturu, ali umjesto da nastane snježna pahuljica, ledeni kristali nanizali su se u formu nalik gusjenici, oko niti unutar dvoslojne staklene cijevi u kojoj je pokušavao provesti svoj eksperiment. U svemu zbunjujuće je bilo to što se činilo da je snijeg znanstveno nemoguć. Dogodi se tako u znanosti i u ljudskom životu, u povijesti civilizacije, u jeziku koji govorimo i u književnosti da postoji ono što je nemoguće. To je trenutak u kojem će se dogma sukobiti s umjetnošću. U umjetnosti, naime, postoji i ono što je nemoguće. U umjetnosti pada snijeg. Pada i u životu, ali zasad se to drukčije ne može objasniti, nego umjetnošću. Ili dogmom: voljom Božjom.

Nakaja nije vidio izlaz iz ove situacije, ali nije pristajao na dogmu, sve dok se jednoga dana u laboratoriju niotkuda nije stvorila snježna pahuljica navrh dlačice od zečja krzna, na jednom kaputu. Premda u tome postoji nedvosmislena fizikalna logika – kasnije će je moći objasniti svaki ponešto darovitiji srednjoškolac – u tome da je za snježnu pahuljicu nužno barem jedno zrnce prašine, jednostavna čestica jučerašnjega svijeta, bit je, zrnce je umjetnosti.

Premda nije tragao za ljepotom snježnih kristala, Ukićiro Nakaja bio je umjetnik. Od nekog se vremena bavio sumi-e slikarstvom. To je tradicionalno japansko slikarstvo, pomoću crne tinte. Sumi znači: crna tinta. E znači: umjetnost. Sumi-e ima svoje čvrste konvencije: nema prethodnih priprema, slika se crnom tintom u svim njezinim u vodi razrijeđenim nijansama, spontano, bez ikakvih sporednih detalja, tako da slika bude živa. Nema dodataka i uljepšavanja, radi se kistom, na listu bijelog papira. Sumi-e slikanje u Japan su donijeli zen redovnici, i ova je slika poput zen koana. Bavi se samom suštinom, na način na koji je čovjeku dato da do suštine dolazi.

Snijeg koji iznenada počinje padati po nejednakim pravokutnim plohama asfalta na strmini Sepetarevca jedna je sumi-e slika. Ako je asfalt suh, ako mu nije prethodila kiša, kao što to već zna biti, jer snijeg u ovim krajevima često započinje kišom, koja prelazi u susnježicu pa u snijeg. Taj prizor usporavanja vremena, jer kišne kapi su teške, privlači ih gravitacija, susnježica je lakša, a pahuljice, bogate i paperjaste, načinjene od desetina kristala, lakše su i od pepela, pa se učini da vrijeme najednom stoji. Ali to nije snježni sumi-e. Jer on se zbiva rijetko, gledao sam ga možda samo nekoliko puta u životu, obično kasno noću ili pred jutro, kada je niotkuda najednom, s visina zaklonjenih mrakom, pod svjetlima bijele ulične svjetiljke na raskrižju s Abdićevom ulicom, po suhom asfaltu zapadao snijeg.

Hoće li i ove godine? Ili će se dogoditi nešto čega nikad ranije nije bilo? Jer ako 9. februara 1984. ne bude snijega i ako bez snijega otpočnu dani Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, bit će nešto čega nije bilo. I samim tim što toga nije bilo, nije zamislivo ni šta bi, umjesto toga, onda moglo biti.

Gore u zraku, iznad kotline u kojoj živimo, u gradu nastalom po brežuljcima iznad planinske rječice, u koju se nekad davno ulijevalo na desetine potoka, skupljaju se oblaci u kojima voda koegzistira u dva, katkad i tri agregatna oblika. Vodena para, kapi i led. Onih mjeseci kada je temperatura ispod nule, kapi bi se trebale skrutnuti u led, pa da bivaju samo vodena para i led. Ali na nebu to se događa rijetko. Puno češće kapi vode u oblacima nastavljaju postojati i nakon što se temperatura spusti ispod nule, samo pothlađene. Ako gore nema kemijskih ni mehaničkih nečistoća, voda može ostati u tekućem stanju i u obliku kapljica do -41. Međutim, kako nema čiste atmosfere, voda se mrzne i na nižim temperaturama. Nečistoća gore je poput čestica prašine oko kojih se kristaliziraju snježne pahuljice. Prljavština je sjećanje vode. Tko će to sjećanje opisati? Bog ako postoji, a mogao bi postojati ako su već postojali Snowflake Bentley i Ukićiro Nakaja, Bog ispisuje duge izvještaje o vodi koja se zaledila, izvještaje o snijegu. Izvještaje o čestici prašine oko koje se uobličio kristal pahuljice koja na asfalt Sepetarevca pada 17. prosinca 1973, i sljedećeg se trenutka na toplini jučerašnjeg svijeta rastopi u vodenu kap. Tog dana, prije deset godina, padao je prvi snijeg otkako smo se iz Drvenika trajno vratili u Sarajevo. Viđao sam ja i ranije snjegove, ali ovaj je bio prvi moj. Na njega se trebalo naviknuti, prihvatiti ga i upamtiti. Dok sam gledao pahuljice koje se naročito lagano spuštaju prema zemlji, kao na usporenom filmu, kao perca iz jastuka, kao da nemaju težine, ili je najednom sve na svijetu izgubilo težinu, vjerovao sam da ću sve to upamtiti. Da ću upamtiti svaku tu pahuljicu i da ne postoji više način da se išta zaboravi. To, međutim, nije moguće. Snijeg je veći od nas i naše memorije. Ali u svakoj je pahuljici cjelokupno sjećanje jednog svijeta. I onda se, lagano se njišući kroz zrak, ili nošena povjetarcem koji se spušta odozgo od Bjelava, pahuljica spusti na asfalt, i u nekoliko kratkih trenutaka, svakako kraćih od sekunde na satu, otopi se u kap vode. S njome će, s tom pahuljicom, nestati sjećanje jednog svijeta. I to je ono što budi strah u čovjeku, koji obično biva protumačen kao strah od smrti. Premda možda nije o smrti riječ, jer kada bi se umiralo tako da sjećanja negdje ostaju pohranjena, u memoriji Boga, stabla, kornjače ili eksternog kompjutorskog diska, umiralo bi se lako, i s nekim olakšanjem. Tada bi sa smrću bio okončan samo taj košmarni koloplet događaja od kojih je načinjen život, a koji je ispunjen strahom, strepnjom i bolima, grižnjom savjesti i nelagodama raznih vrsta, pa bi čovjek ostao sam u miru svojih sjećanja. Ta sjećanja bila bi jednako sveobuhvatna: bivši logoraš sjećao bi se Auschwitza, zaklani nad hercegovačkom jamom sjećao bi se klanja, ubojica bi se sjećao kako je kao dječak trčao niz polje maslačaka i raznosio im glave u svom trku, mušica bi se sjećala svog leta u plamen svijeće, kamen bi se sjećao mahovine, a mahovina kamena, i u tom sjećanju postojala bi, u tisućama pojedinačnih evanđelja, koja nikada neće saznati jedna za druga, i godina 1983, koju, bespomoćni pred tih nekoliko trenutaka u kojima se pahuljica otopi, pokušavamo sačuvati u ovim romanesknim manevrima. Postojalo bi sve to, kažem, kada bi sjećanja mogla biti negdje sačuvana, i kada bi mrtvi tako nastavili živjeti u vlastitim sjećanjima. Samo što bi tada bili oslobođeni svake neizvjesnosti, i odživljeni bi im se život pretvorio u raj. U tom raju sjećanja, i Auschwitz logoraša, i klanje zaklanog, i trk ubojice niz polje maslačaka, bili bi dio istog raja. Koji je moguće doživjeti samo u trenucima kad u gradu usred noći zapada prvi snijeg. U svakom je monokristalu zrno prašine. U svakoj je zrnu prašine cjelokupna memorija jednoga svijeta. Malobrojne pahuljice su monokristali. U malobrojnima samo jedno je sjećanje. Većinu pahuljica čini više monokristala, u svakom po jedno je zrno prašine i po jedan svijet. Prašina je temeljito izmiješana, tako da je u jednoj većoj pahuljici sabrana čovjekova civilizacija i s njom fragmenti Mliječnog puta, vasione, Boga i beskraja…

Ono što je smisao pripovijedanja, pričanja priča, a onda i njihovog bilježenja, zapravo je poput gledanja snijega koji počinje padati, i koji je za mene počeo padati 17. prosinca 1973, kada sam bio neka vrsta sedmogodišnjeg migranta u Sarajevu. Tamo odakle sam otišao ništa više nije bilo moje. A ja sam tog dana opčinjeno gledao svoj prvi snijeg, divio se svakoj pahuljici pojedinačno, premda nisam znao da je svaka različita. Nisam znao da ne postoje dvije jednake pahuljice, ni dva ista monokristala snijega. Različite su kao otisak prsta ili kao šarenica oka. Ne postoje dvije iste pahuljice, kao što među milijardama ljudskih očiju ne postoje dvije iste šarenice. Smisao pripovijedanja je u opisu te razlike. Smisao pripovijedanja je u bilježenju sjećanja, da sjećanje ne bi propalo. Sjećanje je dragocjenost. Svakog čovjeka i svakoga živog stvorenja. Dragocjenost je sjećanje svakog zrna prašine oko kojeg se formirao kristal snježne pahuljice. Sve bi ih trebalo zabilježiti, ispričati i zapisati. Svaku pahuljicu pojedinačno, i svaki pojedini kristal s njegovim zrnom prašine, u svakoj pahuljici. Svakako bi to trebalo učiniti prije nego što se pahuljica, isto kao onog 17. prosinca 1973, ne spusti na topli sarajevski asfalt i ne pretvori u vodenu kap.

Fatalizmom mogao bi se nazvati onaj mir s kojim su organizatori Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu dočekivali taj 8. februar bez ijedne pahuljice snijega. Nije važno što još nijednom ove zime nije pao na grad, ali buduće olimpijske planine, Trebević, Jahorina, Igman, Bjelašnica, bile su bez snijega. Bilo ga je samo u pojedinim zavjetrinama i osojima Bjelašnice, gdje je natopljen ležao godinama, možda i desecima godina, kao carstvo nekih specijalnih crva koji u njemu žive mimo drugog životinjskog svijeta i mimo civilizacije snijega. Ali od takvog snijega organizatori igara nisu mogli imati koristi.

Oni se, međutim, nisu uzrujavali. Radili su svoj posao. Bivali su, svaki od njih, pri vrhuncima svojih životnih i društvenih kapaciteta. Nikada više neće biti ovako veliki i važni. Nikada ovako živi i prisutni, niti ovoliko udaljeni od pomisli na smrt. Možda ih je upravo to, taj osjećaj izdvojenosti, skoro i besmrtnosti, činio tako spokojnim i neosjetljivim prema tom prijetećem odsustvu snijega. Sarajevo se pred njima rastvaralo kao jedno posve drukčije mjesto od onoga u kojem su donedavno živjeli. Još do prije neku godinu. Ili još do lani. Do ljetos, kada se na grad bila spustila ona teška olovna jara, načinjena od ljetne vrućine, od sintetičkih materijala muških bijelih košulja, od straha čija se prethodna zimska hladnoća pretvorila u vrućicu, do ljetos, do augusta, kada su u pustom gradu objavljivane presude skupini muslimanskih intelektualaca, koju je predvodio anonimni pravnik Alija Izetbegović, i kada je svaki od njih, od tih koji se sada u bezsnježnom Sarajevu, u kojem već tjednima vlada zimska suhomrazica, pripremaju početak Zimskih olimpijskih igara, morao pomisliti kako su se stvari mogle drukčije namjestiti i samo ga je sretna slučajnost spasila da se i sam ne zatekne na klupi s Izetbegovićem. Kako je u tom trenutku, još ovoga augusta, izgledao svijet, i kakvo je bilo Sarajevo, a kakvo je Sarajevo sad?

Ta nagla transformacija, koja kao da je bila posljedica čuda kakva se događaju samo u svetim knjigama, kada je nužno dokazivati Božje postojanje, izazvat će neku vrstu kolektivne hipnoze. Ili je naprosto riječ o tome da se čovjek na svako dobro lako privikne. A pretvaranje grada iz sumorne, tisućama kilometara udaljene orijentalne čaršije, u kojoj se donosi presuda u slučaju neke mutne i nejasne krivnje, koja bi vrlo lako mogla biti i kolektivnom krivnjom cijeloga jednog naroda, u jednu od svjetskih prijestolnica, u balkanski i bliskoistočni Davos, u mjesto blagostanja, bezbrižnosti i zajamčenog bogatstva za sve, čudo je koje bismo barem iz neke naknadne perspektive, kakva nastupa četrdesetak godina kasnije, kada je Sarajevo mnogo sličnije Karsu, iz Pamukovog romana “Snijeg“, svakako morali zabilježiti i prokomentirati u svim njegovim posljedicama. Tim čudom, naime, kraju, čini se, dolazi 1983. godina.

A dio čuda je i to što se doista nitko ne pita: a što ćemo ako u posljednjem trenutku ne padne snijeg? Na Jahorini, možda, ima dovoljno umjetnog snijega za tehničke discipline u alpskom skijanju. Možda je moguće održati i natjecanje u skijaškim skokovima. Od spusta na Bjelašnici, međutim, neće biti ništa. Kao ni od natjecanja u bobu, na Trebeviću. O bijatlonu i skijaškom trčanju na Igmanu da i ne govorimo. Postoji li  rezervno rješenje? Ima li dovoljno snijega u Kranjskoj Gori ili drugdje u Sloveniji, pa da se dio natjecanja premjesti tamo? 

U kasnu jesen 1992, u jednom od onih najsumornijih ratnih predvečerja, kad magla pritisne grad, a tek povremeno je cijepaju nasumično ispaljene minobacačke mine od 82 milimetra, posjetit ću u njegovoj kući Branka Mikulića, predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine i glavnog čovjeka organizacije Zimskih olimpijskih igara. Sjedit ćemo u njegovom salonu, ogrnuti zimskim kaputima, i sa seljačkim vunenim priglavcima na nogama, koje je drugarica Rajka imala i za domaće u kući, ali i za goste, pod svjetlom jedne podebele ukrasne svijeće, i dvaju priručnih sarajevskih ratnih svjetiljki, načinjenih od običnih čaša za vodu, vode, biljnog ulja i fitilja, koja ćemo nazivati kandilima. Tad ću ga, sjećam se, upitati kakav je bio rezervni plan ukoliko ne padne snijeg. Ne znam, odgovorio mi je pomalo zbunjeno. Nije ga bilo, dodao je. Zabrinuto, kao da se radi o propustu od kojeg još uvijek može biti štete.

Pitat ću ga za rezervni plan, vjerojatno i zato što ne sudjelujem u toj općoj obuzetosti čudom koje se oko nas zbiva. Izuzet sam iz kolektivne hipnoze. Na neki način i ne doživljavam početak Zimskih olimpijskih igara, te najveće priredbe u mirnodopskoj povijesti Sarajeva, ali i u ukupnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Nije vjerojatno da će se ikad u budućnosti u nekoj od zemalja nastalih na prostorima te nestale zemlje zbiti priredba barem približne veličine Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu. Ali od kolektivne hipnoze sam izuzet zato što je moj ustreptali i sveprožimajući strah od odlaska u vojsku veći i od Olimpijade. A možda je nešto i u čovjekovoj naravi: doživio sam i oko sebe vidio tolika čuda, ali za svako od njih karakteristično je da su od drugih nezamijećena. Ono, pak, što je za njih čudo, za mene je, možda, samo vrelo nove strepnje. Kako se ne uplašiti pred svakim kolektivnim ushitom, grohotom u kojem sudjeluju svi, grcajem žalosti u kojoj također sudjeluju svi… Zimske olimpijske igre najveći su grohot ovog svijeta. 

Skoro svaka sarajevska obitelj, svaki dom i svaka kuća pripremaju se za Olimpijadu. Oni malobrojni, uglavnom povlašteni političkim položajima ili ponekim specijalističkim znanjem, već dugo sudjeluju u organizaciji. Dobro ih je poznavati, njih ili nekoga tko ih zna, jer se preko njih može doći do sitnih, a dobro plaćenih poslova na Olimpijadi. Svaki od tih poslova podrazumijeva određeni dress code, službenu odoru, sastavljenu od službenih hlača, džempera i jakne, i još od kape, rukavica i zimskih cipela. Najmanje važni poslovi, ili oni koji se samo rubno tiču Olimpijade, donose barem jaknu i akreditaciju. Taj plastificirani, lijepo dizajnirani komadić kartona, kojim dominira u gradu već odavno sveprisutni simbol sarajevske pahuljice, nad kojom su se nadvili olimpijski krugovi, svojevrsna je statusna legitimacija. Vrijeme je blažene naivnosti, pa svi već tjednima naokolo tumaraju s akreditacijama. One se, međutim, razlikuju po boji tiska ili po dizajnu i obliku. Neke od akreditacija omogućuju pristup internim dućanima u još neotvorenom olimpijskom selu, u kojima, priča se, ima svega čega nema, uključujući i ono što ne znamo da postoji, i ono što ne možemo ni zamisliti da bi moglo postojati. Između ostalog, u tim dućanima može se kupiti i pepsi-cola u limenkama. Druge, pak, akreditacije omogućit će službeni ulazak na sva sportska natjecanja, a treće samo na neka od natjecanja. Četvrte akreditacije uvode svoje posjednike isključivo na zatvorene zabave. S petima se može proći samo do određenog radnog mjesta. Šeste akreditacije vode do parkirališta i čekaonica. A najbrojnije su, vjerojatno, sedme akreditacije, na kojima su također ime i fotografija, i pahuljica s olimpijskim znakom iznad, koje ne vode nikamo i ne služe ničemu, osim da budu na ponos svome posjedniku.

Mnogo Sarajlija ima vikendice po olimpijskim planinama, na Trebeviću, pod Bjelašnicom, na Igmanu i na Palama. I naravno, na Jahorini, koja je srce socijalističkog džet seta. Godine 1983. mjerom životne i građanske ostvarenosti smatraju se ljetna kuća u Dubrovniku ili okolici, u Slanom, Zatonu, Cavtatu, i zimska kuća na Jahorini. Sarajevo je upravo pri svojim povijesnim vrhuncima – nikad više neće biti tako bogato, veliko i šareno – a viša srednja klasa prilično je bogata i solidno obrazovana i kultivirana, tako da znaju na što i kako trošiti novac. Većina ga je zaradila po Libiji, Alžiru, Siriji, Iraku, ili negdje duboko u crnoj Africi, radeći u nekom od bosanskohercegovačkih i sarajevskih privrednih giganata. Nisu to samo arhitekti i građevinski inženjeri. Mnogo je liječnika i farmaceuta, visokoobrazovanog svijeta iz gotovo svih oblasti, koji su se u prethodnim godinama dobro potkožili radeći po inozemstvu, u kojekakvim Energoinvestovim, Arhitektovim, Unisovim građevinskim ili proizvodnim kolonijama. Sagradili su kuće na moru i u planini, kupili novog golfa, položili devize na Ljubljansku banku, i živjeli uglavnom tako kao da drugog svijeta nema, mimo njihovog, ili kao da sigurnijeg i boljeg mjesta za život od Sarajeva i Jugoslavije nikako i ne može biti. Kao ni organizatori Zimskih olimpijskih igara, kao ni Branko Mikulić, u svojim životima oni nisu imali rezervni plan. A svoje zimske kuće na Jahorini i oko ostalih olimpijskih borilišta iznajmili su, ili, kako se to u Sarajevu govori, izdali su za potrebe Zimskih olimpijskih igara. Nisu bili u materijalnoj potrebi da to učine – premda se na iznajmljivanju, tako kažu, može uzeti fina para! – ali je takvo raspoloženje, kao da svi sudjeluju u organizaciji Olimpijade, pa postoji neki naročit užitak, neko zaumno samoostvarenje, u tome da i tvoja vikendica postane dijelom Olimpijade.

Još u rano proljeće 1983. objavljen je javni poziv vlasnicima stanova, kuća i vikendica u gradu i oko grada da za potrebe Zimskih olimpijskih igara ponude “viškove stambenog i životnog prostora” na iznajmljivanje. U propozicijama objavljenim na stranicama dnevnih novina, koje su bile sastavljene suhim i sumornim administrativnim jezikom, što je podsjećao na jezik onih uokvirenih tipskih odredbi s kućnim redom, izvješenih u prizemljima svih stambenih zgrada, pisalo je da se primaju ponude na sve, i da će nadležni pregledati svaki prostor, od “sobe u stambenom objektu” do “objekata s više stambenih jedinica”. Tada je moja majka odlučila ponuditi na iznajmljivanje jednu našu sobu na Sepetarevcu, onu ljepšu, kroz čiji se prozor vidi Sarajevo u kotlini. Mi ćemo se stisnuti u drugoj sobi i u dnevnom boravku, dok nepoznat netko za Olimpijade bude boravio u toj sobi, a možemo i kod rođaka na Ilidžu. Tako je Javorka rekla, ne sumnjajući ni najmanje u ono što radi. Namještaj u sobi – koja se te 1983. smatra mojom sobom – kupila je na kredit, od svoje plaće, godine 1969; dva kauča na rasklapanje, stočić s dvije fotelje, vitrina i garderobni ormar, na koji se nadovezuje dio s ladicama, bifeom, poličicama za knjige; sve to je tipska soba socijalističkog građanina, samo za broj-dva veća od prostora u koji je zgurana. U uglu sobe je trajnožareća peć Kreka-Weso. Na podu je ćilim, koji sam već mnogo puta opisivao, onaj koji svakoga ljeta klofam u bašči.

Tko bi došao na Zimske olimpijske igra i pritom unajmio ovakvu sobu?

Sedamnaest mi je godina, stalno to ponavljam, sedamnaest mi je godina, i ja prvi put vidim  Sepetarevac i naš stan onim očima kojim bi ga gledao netko drugi. I prvi put u životu, u rano proljeće 1983, shvaćam da smo mi zapravo sirotinja. Ne ona sirotinja iz knjiga i školskih udžbenika, sa zemljanim podom u kući i krovom koji prokišnjava, ili u podrumskom stanu po čijim se zidovima ocrtavaju kontinenti vlage, nego neka malo drukčija, još uvijek neopisana i neopričana sirotinja, sa za broj većim namještajem, kupljenim na kredit, s trajnožarećom peći Kreka Weso, koja za dana juga ispuhuje po sobi svoj smrdljivi dim, i s iluzijom, tako čudnom i tužnjikavom, koja će i četrdesetak godina kasnije u meni buditi neku malu žalost, da bi u vrijeme Zimskih olimpijskih igara, tog našeg totalnog samoostvarenja, te naše Olimpijade, netko mogao zavoljeti tu našu sobu, pa iz bijeloga svijeta doći da u njoj boravi. A mi ćemo se stisnuti u ostatku stana, pazit ćemo da ne idemo u zahod i kupaonicu kad je njegovo vrijeme, bit ćemo tiši nego inače – osim Javorke koja će biti glasnija – bit ćemo pristojniji i diskretniji – osim nje, koja je po prirodi indiskretna – i uživjet ćemo se u ideju da smo dio jednoga velikog zajedničkog doživljaja, da smo dio velikoga zajedničkog spasenja, koje nam stiže u obećanju života vječnog, koje nam stiže kao komunizam. Došao je tad netko, u to rano proljeće 1983, da gleda našu sobu, došla je komisija od dvoje ljudi, jedan mlađi muškarac i jedna od njega malo starija žena. Kao da mu je mati. I ta je žena pod desnom rukom, kao da joj je u njedrima dijete, držala ploču, ili ćemo reći – paletu, na kojoj je pričvršćen bio niz jedinstvenih obrazaca, za svaki objekt po jedan. Ušli su u naš stan, prošli hodnikom, sve do sobe, Javorka ih je uvela unutra. Žena je postavljala pitanja, mi smo odgovarali, mladić je šutio. I dok je ona unosila podatke u formular, moja soba se smanjivala i poružnjivala. Taj namještaj iz šezdesetih, taj crveni ćilim sarajevskog socijalizma, taj ružni jeftini luster, i zavjese, bijele sintetičke, i vaze izložene po ormaru, i moj gramofon s pločama, i moja majka koja bez ikakve šale izgovara rečenicu: Evo, ako gostu bude do muzike… 

Žena i mladić obavili su svoj posao, ona je u njedrima odnijela paletu s ispunjenim obrascem, pod koji se moja majka potpisala. Žena je rekla: Javit će vam se… Ali nama se, evo do dana današnjeg, i do dana u toj dalekoj budućnosti do koje je u međuvremenu stiglo vrijeme, nije javio nitko. I govorila je poslije Javorka, ravnodušno: Ne javi se nama nitko… A Nona i ja smo šutjeli, kao da nam je svejedno. Noni vjerojatno i jest bilo svejedno. Tri su joj godine pred smrt, i nije ovo više njezin svijet. Ali meni nije svejedno. 

Ovo je jedini događaj vezan za Olimpijadu koji se probio kroz moj užas pred odlaskom u vojsku, jedini koji sam stvarno doživio. 

Na kraju, nas troje jedini smo u tom gradu ostali izvan Zimskih olimpijskih igara. Nikome naša soba nije trebala. Nismo imali vikendicu na okolnim planinama. I nismo zavrijedili nikakvu akreditaciju. Ali to, naravno, ne znači da smo izuzeti od kolektivne emocije. Barem Javorka nije. U njoj, kao i u svima drugima, ili kao i većini njih, živa je vjera u spasenje i u komunizam koji nailazi s Olimpijadom. Ona je u dugom redu onih koji se u posljednjoj sceni “Čuda u Milanu” u dugoj koloni uspinju u nebo. Mene, rekao sam, tu nema. Duša me vuče k zemlji, otežala od olova. 

U te bezsnježne i euforične predolimpijske dane početkom veljače dolaze nam u posjet doktor W. i njegova žena Zdenka. Ona je Zagrepčanka, u Sarajevo je došla za ljubavlju – upoznali su se za njegove specijalizacije u Zagrebu – radila je kao inženjer elektrotehnike u Energoinvestu, pa je prije godinu dana dala otkaz i otvorila privatnu firmu. Bavila bi se kompjutorskom tehnikom. Mlada, lijepa i pametna, jedno od one silno ambiciozne i vedre čeljadi, koja neustrašivo nadire prema budućnosti, veli nam da je u kompjutorima budućnost. Znate li kako će to za pet ili deset godina izgledati!, govori Zdenka. Za mene, nikako!, uzvraća Nona. Još uvijek firma stvara više troškova, nego što donosi prihoda, pa se moraju stisnuti i živjeti od njegove plaće. Podstanari su, pa im je i to trošak. Ali kada si mlad, živiš od snova!, govori Zdenka, govoreći o sebi i o svome mužu. Nešto je neugodno, skoro bi se reklo i perverzno kada netko izgovara za samoga sebe takve rečenice. Govori se o mladosti drugih, a ne o svojoj mladosti. Šutim i gledam je, od mene je starija možda sedam-osam godina, ali je mladolika pa bi se mogla prodati za gimnazijalku. On je, bit će, koju godinu stariji, iz dobre je kuće, djed mu je jedan od prvih sarajevskih ginekologa, još je živ, preko devedeset mu je, a još uvijek se svake subote penje na Trebević. Taj njegov djed.

I premda Zdenka i njezina firma žive od snova, firma po zakonu mora imati računovođu, koji će izraditi završni račun. To će joj Javorka rado napraviti, naravno besplatno. I ja sam mlada!, govori moja majka, i smije se na onaj svoj način, koji su meni stvara nelagodu. Smije se preglasno, kao da viče i jauče. Smije se tako da je svakome jasno da iza tog smijeha ne stoji veselje. Ispod ona pogledam doktora W., njemu je sve to normalno i obično. Kada nekoga ne poznaješ, uvijek ti je sve normalno i obično.

On radi na Jagomiru, na psihijatrijskoj klinici. Oni su ga stipendirali na specijalizaciji. Mislio je da nakon nekoliko mjeseci podigne kredit i vrati im novac, pa da se negdje drugdje zaposli. To je normalna stvar, svi to rade. Ali onda je ostao. Stavili su ga na zatvoreno odjeljenje, računajući upravo na to da će ubrzo otići. Nitko ne želi raditi na zatvorenom odjeljenju. Stresno je i sumorno. Upravo tako kaže doktor W.: stresno je i sumorno! Ustvari, najgore je što prođu dani i tjedni, a da ni sa kime od pacijenata ne uspostaviš kontakt. Svakog od njih dobro poznaješ, barem onoliko koliko se mogu upoznati takvi bolesnici. Ne, ne govorim o dijagnozama, kaže doktor W., pacijent nije dijagnoza, pacijent je čovjek. I kakva god da je njegova klinička slika, koliko god bio daleko od onoga što mi smatramo zbiljom, koliko god bio perceptivno, mentalno, emocionalno oštećen, on je i dalje čovjek. Posao s dijagnozama bio bi kao posao s kartonskim kutijama u vlažnom skladištu, govori doktor W. Samo premještaš kutije s jednog na drugi kraj skladišta, i one suhe stavljaš na dno, a one vlažne slažeš po njima, ne bi li se osušile. Eto, takav je posao s dijagnozama, govori doktor W. Ali ovo su ljudi, i posao s ljudima je nešto drugo. A moji ljudi su, valjda, najzagonetniji od svih ljudi. Gledaš lika u stuporu. Ljulja se po cijeli dan slijeva nadesno, kao klatno na zidnom satu, i tiho, tiho tuli, što bi rekla moja baba Roza. Ne, nije ona moja baba, kaže doktor W., ona je naša čistačica. A ja ju zovem moja baba Roza. E, taj lik u stuporu ni riječi ne progovara, ne pokazuje ništa od sebe, rekao bi da je on nitko, da je biljka zarobljena u ljudskome tijelu, stablo hrasta u pretilom muškom tijelu, rekao bi da njega izvan njegove dijagnoze i nema, jer sve što vidiš dok ga tako svakoga dana promatraš, je ta kretnja negdje kukova, slijeva nadesno, slijeva nadesno, slijeva nadesno… I nikad se ništa ne mijenja, tako da te mimo svega što si u životu naučio o ljudima, mimo svega što su ti neki pametni ljudi govorili za vrijeme studija, mimo svega što si ikad pročitao i u jednoj knjizi, hvata neki težak i opasan osjećaj beznađa i bezizlaza. Drobi te i iznutra uništava ta njegova vječna kretnja i to njegovo danonoćno tiho zavijanje. Čini ti se da ćeš se pretvoriti u njega, i da ćeš krenuti tako isto, slijeva nadesno, slijeva nadesno, slijeva nadesno… I bogme bi me uništilo, govori doktor W., da si svaki put u pamet ne prizovem da je i to čovjek kojeg bih trebao upoznati.

Pa jesi li ga upoznao, pita Javorka. Doktor W. sliježe ramenima, najprije ne kaže ništa, zatim izgovori nekoliko nerazumljivih riječi, to su dijagnoze, pomoću kojih podiže zid između sebe i nas, tako to rade doktori za prehlade pa onda i on. Strašan je to umor, govori doktor W., koji psihijatar osjeti pored pacijenta kojem se ne može približiti. Proučavao sam njegov dosje, kaže, njegovu anamnezu, sve ono što su zapisivali liječnici koji su tu bili prije mene, a otkad je on kod nas izmijenilo ih se jedanaest. Dođu pa odu. I što sam više čitao, to sam manje razumio.

Ratno dijete, započinje doktor W. priču o pacijentu u stuporu. Rodio se 1942. Otac komunistički ilegalac, jedan od važnih ljudi u pokretu. Razotkriven i uhapšen 1943, ustaše ga strijeljaju na Vracama. Majka domaćica, sestra ili bliska rodica katedralnog župnika, ali to joj samo otežava stvar. Skriva se po Sarajevu s djetetom u njedrima. Neki od glavnih ustaša navrzao se da pronađe i zakolje sina, jer on će, ako poodraste, klati one koji su mu ubili oca. Više je puta, navodno, pokušavala prebjeći na slobodni teritorij, ali grad kao da je bio za nju zaključan. Tako je stiglo i oslobođenje, a dječak, tri su mu godine, ni riječ još nije progovorio. Niti je progovorio, niti zaplakao. Tako mi je barem, govori doktor W., kazala njegova mati, kad sam je o njemu pitao. Ni riječi, kaže, nije izustio prije oslobođenja i tog 6. aprila 1945. Poslije, kao i druga djeca, govori, govori, govori. Dobar i pametan mi bio, kaže doktor W. da mu je rekla mati.

U školi, kaže, bio dobar. Poslije upisao i s odličnim završio Prvu gimnaziju. Sve petice, ali mu je matematika najbolje išla. Upisao fiziku, bio treća godina kad je dobio stipendiju na Oxfordu, ehej, bio je prvi Sarajlija na Oxfordu, priča doktor W. i kao da to ehej iz njega izgovara pacijentova mati. Htjeli ga zadržati na fakultetu, zvali ga u Zagreb i Beograd, on se dvoumio, troumio… Onda ga pozvalo kod Službe na razgovor. Ustvari, ne znam ja je li to bila Služba, govorila je doktoru W. mati, ili je bio netko drugi. Odveli su ga na kafu u Hotel Central. Ne zna se što su mu govorili ni kako su mu govorili to što su govorili, tek od te kafe nije se više nasmijao i u mjesec je dana posijedio. Zaposlilo ga je u namjenskoj industriji – ova fraza 1983. je samorazumljiva, dok je četrdesetak godina neće razumjeti nitko: riječ je o kriptičnom nazivu za industriju oružja i municije u SFRJ – odlazio je svakog jutra na posao, u odijelu i s kravatom, popodne se vraćao, kao što se svaki činovnik vraća iz kancelarije, ali on nije bio činovnik, govorila je njegova mati doktoru W., pa je on isto tako govorio nama. Nije bio činovnik, rekla mu je, pa je tako i on rekao, nego je radio nešto. Ali ne zna se šta je bilo to nešto, jer on nije smio govoriti.

Tako se, u odijelu i s kravatom, i oženio. Rodile mu se, jedna za drugom, dvije curice. Njih je volio, ali sa svojom ženom nije imao ništa. Sjedili bi jedno naspram drugom, govorila je mati, pa je i doktor rekao da je ona tako rekla, kao dvoje stranaca koji se prvi put sreću. Kada bi ga ona, da pred drugima nešto pokaže, ili još bolje rečeno – da pred drugima nešto sakrije, uhvatila za ruku, bilo bi kao da kontrolor u tramvaju za ruku hvata studenticu bez vozne karte. Ona bi bila kontrolor, on studentica. Ljudi bi sklanjali poglede. Majci je tu, dok bi pričala, zadrhtao glas. Doktor W. je strigao obrvama, na čas uvjeren da je makar malo upoznao pacijenta. Rekla je, tim drhtavim glasom, da ona zna da njezin sin nije volio svoju ženu. Ali da joj se čini da isto tako on ne bi volio ni bilo koju drugu ženu. Ali je volio te dvije djevojčice. I još je u razgovoru s doktorom W., koji je trajao dugo, cijeli jedan subotnji dan, rekla da joj se čini da su oni što su ga zvali na kafu u Hotel Central znali da nije volio žene. I da je on od tog njihovog znanja pobijelio i prestao se smijati.

Nitko ne može znati što je tu bilo i kako je bilo, govori doktor W., sve su to samo posredni načini za upoznavanje pacijenta kojeg svakodnevno promatram, koji se u svom stuporu pomiče kao klatno zidnoga sata, i ni do čega mimo tog pomicanja ja ne mogu doći, a kolege mi se zlobno smijulje, naročito oni koji su radili na odjeljenju pa s njega pobjegli, jer ja, eto, ne mogu prihvatiti da pacijent nije i ne može biti gola psihijatrijska dijagnoza, nego je pacijent čovjek. I onda tako razgovaram s njegovom majkom, susrećem one koji su s njime nekad davno prijateljevali, one s kojima je išao u školu, a možda i one pokraj kojih se posljednji put smijao. Sve su to, kažem, pokušaji da se upozna čovjek, koji je, ja to duboko vjerujem, poput svakog od nas, ali od kojeg nas dijeli zid psihijatrijske dijagnoze i onog što iza dijagnoze stoji. Svaka je neuroza, ili skoro svaka, govori doktor W., svaki je mentalni poremećaj, kako su to nazivali neki naši prethodnici, svako je ludilo, kako to još uvijek imenuje naš obični svijet, zid između čovjeka i ljudi. A taj zid, kaže nam doktor W., ne treba rušiti, nego u njemu valja naći i rastvoriti kapije. Svaki čovjek, govori doktor W., podigao je zid prema ljudima. Ali ima zidova i zidova, kaže, pa su jedni društveno prihvatljivi, jedni su adekvatni i za čovjeka i za ljude oko njega, a drugi nisu. Drugi su psihijatrijske dijagnoze. Lijepo ste to rekli, upada Javorka, baš lijepo ste to rekli ponavlja glasnije, vidno ganuta. I to ganuće također je psihijatrijska dijagnoza, pomislit ću, možda, četrdesetak godina kasnije.

Živio je tako sa ženom koju nije mogao voljeti, radio je posao u namjenskoj industriji, o kojem ne znamo ništa a kojim je očito bio ucijenjen, i volio je čistom očinskom ljubavlju svoje dvije djevojčice. Za sarajevske prilike, govori doktor W., bila je to, gledano izvana, jedna izrazito sretna porodica. U novosagrađenom naselju, na mjestu starih ciglana na Koševu, dobio je četverosobni stan. Vrijeme je u kojem se značaj čovjekov unutar socijalističke zajednice često mjeri prostranošću dodijeljenog mu društvenog stana. Premda nije bio član Saveza komunista – suviše obuzet svojom naukom da bi bio u Partiji; osim toga, već je bio na Oxfordu, kad su ih na fakultetu učlanjivali – dodijeljen mu je stan koji je višestruko nadmašivao ono što mu je pripadalo prema proklamiranoj maksimi: od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama. Također, malo je vjerojatno, kaže doktor W., govoreći na Sepetarevcu o tom svom pacijentu, da je on uopće imao pojma koliki će mu stan dati. Prije će biti da je i toliki stan bio dio ucjene, koja mu je život usmjerila za one fatalne kafe u Hotelu Central. (U dalekoj ću se budućnosti, četrdesetak godina kasnije, pitati zašto na ovom mjestu ne kažem “kave”, ali ću, srećom, shvatiti da to doista u tom trenutku nikako nije mogla biti “kava”, nego je morala biti “kafa”, te da bez ovakvih naoko sitnih detalja ne bi u ovim romanesknim manevrima ni bio moguć povratak u 1983. i njen kratki produžetak u sljedećoj kalendarskoj godini.)

Taj stan je, govori doktor W., za tog posjeta Sepetarevcu, malo prije početka Olimpijskih igara, kada je sa Zdenkom došao u posjet, jer će joj moja mati Javorka izraditi završni račun za njezinu kompjutorsku tvrtku, taj stan je, govori on u priči koja pomalo djeluje kao nagrada i nadoknada za autorsko djelo, taj stan je, kaže on, jedna od posljednjih tačaka njegove građanske egzistencije. Potom se događa nešto, mi ne možemo biti sigurni što je to, što će gotovo neprelaznim učiniti zid između njega i nas, i što će označiti kraj njegove društvenosti.

U sedam dana, kao ono kad je Bog stvarao svijet, ukrašava svoju priču doktor W., on je prešao put od posljednjega radnog dana na poslu, koji se, tvrde svjedoci, nije ni po čemu razlikovao od njegovih prethodnih dana, do pada u krajnju motoričku zakočenost, do prekida svakog dodira s okolinom i do stanja u kojemu ga svakoga dana prisilno napojimo i nahranimo, na načine koje vam, naglašava doktor W., ne bih podrobnije opisivao. Prelazak s jedne na drugu stranu, također vam ne bih opisivao. Mučan je, ali, rekao bih uobičajen, standardan za određene oblike poremećaja. Jedino što je kod svih tih poremećaja postojala prethodna povijest bolesti, zabilježena ili nezabilježena. Postojalo je nešto, postojao je put kojim bi čovjek išao, i koji se razlikovao od putova drugih ljudi, nakon kojeg bi uslijedilo naglo pogoršanje stanja i stupor. Teško je zamisliti da je netko još u petak radio kao važan i odgovoran čovjek u namjenskoj industriji, a da je sljedećeg petka završio u trajnom stuporu. To naprosto ne ide tako, rekao je doktor W.

Nas sad zanima što se dogodilo u četvrtak. I što se događalo nekih prethodnih dana, prije tog posljednjeg dana na poslu, nakon kojeg već za vikend započinje slom. Kada bih to mogao znati, i dalje je malo vjerojatno da bih mogao pomoći tom čovjeku. Jer katatonija, katalepsija, stupor u pravilu nisu reverzibilna, nisu obrativa stanja, budući da iza njih stoji nešto što je veće od planine, nešto što je već nadraslo samog čovjeka. Dozivati čovjeka iz stupora otprilike je kao stajati navrh Treskavice i dozivati onog što je navrh Bjelašnice, govori doktor W. Ako bih saznao što mu se događalo prethodnih dana, ne bih, kažem, mogao pomoći njemu. Ali pomogao bih sebi, jer bih tad u njemu jasno vidio čovjeka, a ne dijagnozu. Mnogo toga se u psihijatriji radi da bi navodno zdravi pri dodiru s navodno bolesnima pomogli samima sebi. Mnogo toga se radi, kaže doktor W., da bi zdravi mogli biti bolji prema bolesnima.

Razgovarao sam s njegovom majkom, ispitivao je o tim danima. Htio sam razgovarati i s bivšom ženom, ali ona je to odbila. Prvi put, drugi put, a treći put više nisam insistirao. S nekim drugim ljudima pokušao sam razgovarati o onom što mu se tih dana događalo na poslu, ali ta je stvar završila tako da sam, kao sumnjivac, završio na usporednim ispitivanjima u vojnoj i civilnoj obavještajnoj službi. Ali ipak sam od jednoga njegovog dobrog poznanika, možda i prijatelja, skoro slučajno nešto saznao.

U četvrtak bio je roditeljski sastanak, i on je, kao i svakog drugog četvrtka, išao na taj sastanak. Njegove djevojčice, učiteljica mu je rekla, na vrlo ružan su način skupa zlostavljale jednog slabijeg dječaka. To ga je preko svake mjere uzrujalo. Rasplakao se na roditeljskom sastanku. Dogodi se, to kazivao je svjedok doktoru W. da su govorili ljudi, pa je on to onda prenosio nama, podražavajući njihove glasove kao da ih je svojim ušima čuo, dogodi se da roditelju nastupi takav dan, pa se onda iz čista mira rasplače na roditeljskom sastanku. Rasplače se tog dana, a suze ne bi pustio u svih preostalih petnaest tisuća dana svoga života. Dogodi se to, eto, svakome, pričali su ljudi, ali nisu baš tako mislili. Ili tek kasnije nisu više mislili. Jer su, kada je otac dviju djevojčica u sedam dana pao u stupor, govorili da se tad, u tom trenutku, dogodilo sve. Čovjek je prsnuo kao što ponekad prsne staklo, samo od sebe, nakon što ga kucneš noktom ili nečim još mekšim i slabijim. Percem, možda. Percem, reče doktor W. A meni na um pade: snježnom pahuljicom, onom sačinjenom od jednoga jedinog kristala. Pala je po staklu, sa zrnom prašine u sebi, i razbila ga. Eto, tako je čovjek prsnuo.

Jest, bilo je tako, ali opet samo u verziji iz mitomanske sarajevske svakodnevice. Druga, pak, verzija kaže da je čovjek prsnuo istoga dana kada je iračka vojska, prije nego što će preći rijeku Šat El Arab, zasula iranske položaje minama iz minobacača koji su bili djelo jugoslavenske namjenske industrije, s najsavršenijim optičkim nišanskim spravama dotad načinjenim. On je, govori doktor W. da su govorili oni koji su se pravili da nešto znaju, on je radio na usavršavanju tih nišanskih sprava. Ti nišani su, šapću ljudi, njegovo djelo. Ti nišani, nišani, nišani, širi se Sarajevom glas, širi se tamni šapat, i u tom šapatu čuju se šum i strah. I čuju se oba značenja riječi nišan. Nišan kao ciljnik na oružju, preko kojeg će precizan krvnik pronaći svoju žrtvu. I nišan kao grobna oznaka muslimana, načinjena od drveta ili od onoga mehkog kamena, koji se reže lako kao travnički sir. Oba su značenja smrću označena, a šum i zvuk koji ih naokolo raznosi nošen je strahom živih.

Tako jednog popodneva, u te dane prije početka Olimpijade, govori doktor W., čijoj će ženi moja majka izraditi završni račun – nema toga puno, firma je mala, promet nikakav – i svoju priču prekida ukrasima i dodacima, da mu duže potraje i da odloži kraj. A vani neka je suhomrazica, temperatura ispod nule, po asfaltu zabijeli se inje. I čovjek da mu je gledati čistim okom, da mu je zaboraviti da za koji dan trebaju početi četrnaeste po redu Zimske olimpijske igre, da mu je biti sasvim ispražnjen od svih iskustava, osim onih elementarnih, vezanih uz prirodu i kalendare, pomislio bi da upravo dolazi proljeće. Onako kako je u Sarajevu često dolazilo otkako smo se trajno doselili iz Drvenika: zaredaju hladni dani, oni kada se temperatura spušta do minus petnaest, kada magle nema a zrak je čist, nebo je oko podne augustovski plavo, ali već oko tri sunce se spusti negdje iza planina, i dugo traje gašenje dnevnog svjetla, sve dok se oko četiri, pola pet, kad biva najhladnije doba u danu, obzor zarumeni i planu negdje visoko iznad naših glava vrhovi četinara. Ako u tim trenucima sveopćeg požara, u kojem se u čovjeku sastaju dvije zbunjujuće i suprotstavljene senzacije, jer pred očima svijet gori u hajdegerovskim požarima usred čije vreline ljudski životi ne znače ništa, a tijela se istovremeno mrznu na najoštrijoj bosanskoj zimi. Tad ne znaš kome bi vjerovao: čulima ili osjećajima? Jer najednom to više nije isto. I onda u trenutku, koji ovaj put stiže dok ispraćam goste, Zdenku i doktora W., taman kad izlazimo pred kapiju Sepetarevca, odozgor s Bjelava pirne vjetar. I dvostruka senzacija biva još izraženija: tijela se stresaju kao sibirskim robijašima, pa učas sve troje grčevito udišemo, i u nosu tad osjetimo miris proljeća!

Koji bi ovo datum mogao biti: treći ili četvrti februar? Ili čak peti, šesti, posljednjeg vikenda pred Olimpijadu, kada je prvi put ove zime zamirisalo proljeće, a snijeg nikako da padne?

Ali ne, priču još nismo završili. Najmanje dva su, dakle, raširena mišljenja o tome što se dogodilo tom doktoru fizike, istovremeno profesoru i inženjeru, zaposlenom u namjenskoj industriji. Prema jednoj verziji, koja će se prenositi unutar obitelji i obiteljskih prijatelja, duša mu je prsnula na tom roditeljskom sastanku. Baš tako rekla je doktoru W. njegova mati, pa on te riječi sad ponavlja, jer mu zvuče bolje od svih dijagnoza: duša mu prsnula. Prema drugoj verziji, čovjek se raspao kada je iračka artiljerija zasula iranske položaje iz minobacača jugoslavenske proizvodnje, na kojima je bila najsuvremenija optika na kojoj su radili on i njegov tim. 

Obje verzije će me, kada o njima budem razmišljao četrdeset godina kasnije, podsjećati na teoriju kristala unutar snježne pahuljice. Svaki se kristal formira oko jednog zrnca prašine. Rjeđe jedan kristal, ponekad dva, još češće nekoliko kristala čine jednu snježnu pahuljicu. Kristala je onoliko koliko je oko njih zrnca prašine. Tako pada snijeg, kao divna nebeska prašina.

U duši tog čovjeka, onako kako su je u svojim pripovijestima interpretirali oni koji su ga poznavali, a te pripovijesti jedini su način preko kojeg doktor W. pokušava uspostaviti kontakt s njime, oko dva su se događaja, kao oko dva zrnca prašine, formirali kristali njegova pada. Da mi je vratiti se četrdeset godina unatrag, kao što ne bez mjere očaja u tome pokušavam otpočetka ovih tumaranja po 1983., da mi se vratiti u to popodne s početka veljače 1984, kada su Zdenka i doktor W. sjedili kod nas, a mati moja Javorka uz njegovu priču sve palila cigaretu za cigaretom i nervirala me time, da mi se vratiti možda upravo u onaj trenutak kada Nona otvara prozor da se dnevni boravak prozrači, u trenutak kada nas zapljusne val ledenoga planinskog zraka, da mi se, kažem, vratiti, rekao bih doktoru W. da možda i nema smisla njegova frustracija stanjem ovog pacijenta, i da u njegovom katatoničnom kretanju živa i obezljuđenog klatna od kostiju i mesa nema ničega tako strašnog i tragičnog, i da je besmislen, možda, taj njegov pokušaj da upozna čovjeka, e da bi nadišao njegovu dijagnozu. On je, naime, taj njegov bolesnik, samo snježna pahuljica, monokristal okupljen oko tog zrnca prašine, tog događaja koji ga je izmijenio i otputio na njegov pad, on je pahuljica koja pada prema zemlji, i tko zna koliko će još dugo potrajati taj pad. To bih mu rekao da se mogu vratiti četrdesetak godina unatrag, u godinu 1983. i sljedeću, i to bih učinio prije nego što doktor W. nastavi dalje…

Jer je nastavak koji je uslijedio zapravo bio opovrgavanje obiju verzija, one gdje slom nastupa za roditeljskog sastanka i one, još nevjerojatnije, koja je iskoristila kalendarsku koincidenciju povijesti jedne duše s poviješću svijeta. Naime, istina je da je prvi dan vidljivog sloma tog njegovog neimenovanog pacijenta nastupio u subotu 22. rujna 1980, kada otpočinje irački napad na Iran. To su, međutim, samo dvije priče. A ljudska psiha je, govori doktor W., nešto drugo. Osim toga, ovo su tuđe priče. Tipične mahalske priče, ljuti se doktor W., mitovi i legende, koje naokolo prenose oni koji bi da postanu veći u očima drugih. A prenose se iz još jednog razloga: da razgone strah iz ljudi. Duševna bolest, naročito ako je ovakva, izazove strah. Ljudi to neće reći, ali osjećaju da se to može dogoditi svakom. Da preko vikenda siđu s pameti. Zauvijek, naglašava doktor W.

Obilazio sam, kaže on, ljude, razgovarao s njima, dugo, dugo priča s pacijentovom majkom, tužnom, ali mirnom i uravnoteženom ženom. Tražio je od nje da mu govori kakav je bio kao dijete, s kime se družio, kakvi su mu bili prijatelji, kako mu se zvala učiteljica. Ona mu je govorila, on je zapisivao u bilježnicu, u matematičku, na kockice, takve više voli, jer mu u matematičkim bilježnicama slova nekako ljepše ispadaju. Imam jako loš rukopis, rekao nam je doktor W., kao što je rekao i majci tog bolesnika. A njegov je rukopis baš lijep!, ozarila se ona, pa skočila da potraži negdje papire s njegovim rukopisom. To je izgovorila u prezentu, premda on već odavno nije pisao, nego se samo ljuljao kao kožnato klatno. Kako bi majka živog sina preselila u perfekt? Tu je rečenicu izgovorila moja mati, jer joj je dobro zvučala. Oduvijek joj upravo takve rečenice dobro zvuče.

Kada bi ispunio jednu bilježnicu sa zapisima o pacijentu, doktor W. bi, u onoj maloj Nolitovoj knjižarici u Jugoslavenske narodne armije ulici, kupovao novu. Jednom su u toj knjižarici prestali prodavati bilježnice, pa se uznemirio. Kao da bilježnicu nije mogao kupiti bilo gdje drugdje. E, vidite, to je to, rekao je doktor W., trebao bi mi psihoterapeut da nakon dugih mjeseci ustanovimo zašto upravo na tom mjestu moram kupovati bilježnice, i da se tako oslobodim te svoje opsesije. Sve ovo zahtijeva težak rad. No, srećom, rekao je, s opsesivnim kupovanjem bilježnica baš na tom jednom određenom mjestu čovjek može živjeti među ljudima, kao što i ljudi mogu živjeti s njim. A to bi, u ovoj našoj uskoj kotlini, u ovoj našoj čaršijici, mogla biti najkraća i najjasnija definicija psihičkog zdravlja.

Broj bilježnica se povećavao, već ih je bilo dvanaest. Kada bih htio napisati roman o tom čovjeku, ili kada bih to mogao i znao, ustvari kada bih imao tog dara za pisanje romana, ovo bi vjerojatno bilo dovoljno za roman o jednome potpunom i vrlo temeljitom psihičkom slomu – kao da je kristalna vaza bačena s vrha nebodera na pusto parkiralište – ali i o svemu onom, i o svima onima koji predstavljaju kontekst za taj slom, za roman koji bi bio i roman o Jagomiru, o toj našoj neobičnoj bolnici, o ludnici, kakvom je u Sarajevu zamišljaju, te na kraju i za roman o Sarajevu, koje se u koncentričnim krugovima širi oko mog bolesnika. S time da ni oni koji su od njega najdalji, i koje nikada nije sreo, one gradske ulice u koje nijednom nije zakoračio, i haustori u koje nije zašao, čine kontekst njegova psihičkog sloma. Vrijeme, također. Ono meteorološko i ono društveno-političko. Kultura i običaji, sve to bi moglo biti dio tog romana od dvanaest mojih bilježnica sa zapisima i napomenama o njemu. Ali u onom glavnom, u tom pokušaju upoznavanja njegove osobe i dosezanja okolnosti koje su doprinijele njegovom slomu, nisam se pomakao dalje od početka. O tom čovjeku ja, dakle, ne znam ništa!, gotovo je pobjedonosno uzviknuo doktor W.

Kada je Ukićiro Nakaja, japanski fizičar i glaciolog, nakon vermontskog farmera Snowflake Bentleyja drugi po kronološkom redoslijedu najvažniji čovjek u povijesti snježne pahuljice, pokušao stvoriti umjetnu pahuljicu i kada je pokušao izazvati snijeg u svom dobro osmišljenom laboratoriju, susreo se s neobičnom nezgodom. Nakon što je uspio stvoriti idealne uvjete za snijeg, ponovivši sve ono što je već postojalo u prirodi i što je kao procedura snježnih padalina bilo precizno zadato i zabilježeno u njegovim bilježnicama, pred Nakajom se umjesto snijega prikazala duga i izuvijana gusjenica, načinjena od ledenih kristala. Njezina forma bila je interesantna, u svojoj savršenoj artificijelnosti bila je ustvari impresivnija od svake snježne pahuljice, ali umjesto da joj se divi, Ukićiro Nakaja u sebi je osjetio neku dotad nepoznatu emociju, sačinjenu od gnjeva i gađenja. Gnjevan je, možda, bio jer mu je uporno propadao eksperiment, ali odakle je potjecalo njegovo gađenje? Otud, vjerojatno, što ta ledena gusjenica nije ostajala u okvirima njemu prethodno poznatih estetskih predodžbi. Bila je prelijepa, na način onih razglednica s motivima zalaska sunca, koje su katkad stizale iz Europe. Kako bi tko od njegovih znanaca posjećivao Europu, taj daleki i egzotični svijet, tako je umjesto fotografija gradova i predjela koje bi posjećivao, slao te zalaske sunca. U prvo vrijeme Nakaja je bio zadivljen. Pa zar i kod nas, u Japanu, ne zalazi sunce? Pa kako to da ovakvo što nikad nismo vidjeli? Poslije je osjetio mučninu od tog očiglednog viška u prizoru. I na kraju više nije mogao gledati u te razglednice, nego bi samo pročitao poruku s poleđine, dobro pazeći da je ne okrene na drugu stranu. To od čega se razbolijevao pogled Ukićira Nakaje, na Zapadu se opisuje i otpisuje kao kič. Kako je njegov otac želio da mu sin postane grnčar i keramičar, Ukićiro je prošao i te škole. Prije nego što će završiti fiziku i postati glaciolog, on je već bio umjetnik. Da usreći oca, postao je malo drukčiji fizičar nego što je možda planirao. Mnogo kasnije, nakon što je postao čuven među stručnjacima za fiziku snijega i leda, počeo se baviti sumi-e slikanjem. Ti spontani prizori slikani crnom tintom po specijalnom papiru za ovu vrstu umjetnosti, predstavljali su pokušaj da se jezik snijega prevede na jezik umjetnosti, ili da se jezik pahuljice prevede na jezik čovjekove intuicije. Ono od čega je bježao Ukićiro Nakaja, a što ću saznavati četrdesetak godina nakon događaja opisanim u ovim romanesknim manevrima, bio je taj prenaglašeni i neugodno predivni zalazak sunca s europskih razglednica, koji je svoj neočekivani izraz našao u ledenoj gusjenici, rođenoj iz idealnih lagoratorijskih uvjeta za padanje snijega. Dakle, u toj nepodnošljivo prelijepoj zamjeni za jednu običnu snježnu pahuljicu, koju on, eto, nije u stanju stvoriti. Kako objasniti to da je čovjek u stanju stvoriti gusjenicu ledenih kristala, koja je za glaciologa ilustracija njegova neuspjeha, a za svakog drugog promatrača živa predivnoća, a nije u stanju stvoriti snijeg? Mučilo je to Ukićira Nakaju, a do odgovora će doći još jednom sretnom igrom slučaja.

Navrh dlačice zečjeg krzna na kaputu obješenom pokraj vrata, tamo gdje prestaje laboratorij i otpočinje svijet, oko zrnca prašine tko zna kako pokupljenog, stvorila se pahuljica. Nije mu trebalo dugo da shvati što se dogodilo. Tako nastaje teorija o formiranju snježne pahuljice, koja, možda, predstavlja vrhunac Ukićirovog znanstvenog djela. Ali u tom trenutku nešto drugo mu je bilo važnije: sa slučajnim nastankom te prve pahuljice u njegovom laboratoriju iščezavaju sve one zavjereničke, praznovjericama ispunjene i uznemirujuće primisli o nastanku snijega. Biva jasno da iza pahuljice ne stoji Bog i volja Božja, nego jedno jedino zrnce prašine, koje može stati na vrh jedne jedine dlačice na ovratniku od zečjeg krzna. Ukićiro Nakaja tad možda pomišlja da je Bog zrnce prašine…

Ono što doktora W. muči predstavlja korak dalje od teorije snježne pahuljice. On, naime, nastoji shvatiti što je to njegova pacijenta, čije nam ime ne smije reći da ne prekrši pravila, dovelo do sloma. Postojale su predispozicije, govori nam, čovjek je i prethodno morao biti bolestan, kaže, koliko god ta bolest njegovim bližnjim, a možda i liječnicima, bila zatajena, skrivena, neprimjetna. Normalno je živio i radio, brinuo se za obitelj, za ženu koju nije mogao voljeti i za dvije djevojčice, koje je volio čistom očinskom ljubavlju, uspješno je obavljao sve radne zadatke na poslu o kojem ništa ne znamo, osim da je taj posao bio vrlo odgovoran, toliko odgovoran da mi o njemu ništa ne smijemo znati, a onda se zbilo nešto što dovodi do sloma. Za njega, možda je to bilo nešto vrlo krupno. Ali možda i nije, govori doktor W. Za nas, pak, njegove liječnike i bližnje, bilo je to nešto do čega na ovom stupnju emocionalnog, mentalnog, znanstvenog i tehnološkog razvoja nikako ne možemo doći. I to nas muči! Nama naše ograničene pameti ne dopuštaju da prihvatimo kako je neka takva sitnica mogla slomiti čovjeka.

Četrdesetak godina kasnije, to je ona čestica prašine oko koje se formira pahuljica. Da bismo znali što se to zbiva s pacijentom u ireverzibilnom stanju stupora, nekad dobrim ocem i samoupravljačem, stručnjakom u namjenskoj industriji, morali bismo biti u stanju istražiti povijest onog jednog zrna prašine, s vrha zečje dlake, u laboratoriju Ukićira Nakaje, oko kojeg se prije stotinjak godina stvorila prva laboratorijska pahuljica.

Doktora W. nikada više neću vidjeti. On i Zdenkica posjetili su Sepetarevac prvih dana veljače, svakako prije početka Zimskih olimpijskih igara, i nisu, koliko ja znam, više dolazili. Njega se, ako me sjećanja ne varaju, neće spominjati, niti će se njegova duga priča na Sepetarevcu komentirati. Javorka će još jednom ili dvaput izraditi završni račun za njezinu malu privatnu tvrtku, nakon čega će ti ljudi iščeznuti iz naše povijesti. Pokušavat ću, četrdesetak godina kasnije, preko Googla doznati gdje je završio doktor W. Njegovo ime i prezime su, naime, toliko specifični da bi se moglo reći da su skoro neponovljivi. Teško da na svijetu postoji još jedan čovjek koji se tako zove. Ali kad god njegovo ime budem upisivao u pretraživač, pojavit će se ista dva podatka, oba iz nekih prijeratnih administrativnih spisa, tako da nije jasno ni kako su se uopće i mogli naći na internetu. Preko doktorovog ću prezimena tragati i za Zdenkom, jer njezino prezime ne pamtim, ali i to će biti uzalud. Oboje će, kao i toliko toga drugog iz godine 1983., biti prepušteno ograničenim moćima čovjekovim da na osnovu prethodnih životnih znanja i iskustava donosi pretpostavke o onom što se dogodilo. To je onaj trenutak u kojem se od užasa praznine, od smrti i od ništavila pred kojim stojimo, nastojimo zaštititi blagodatima mašte. U mašti prebiva Bog, mašta je most koji nas vodi do druge obale. Jednom, kada budem zamišljao što se dogodilo s Zdenkicom i doktorom W., uspavljivat ću se pričama o njihovu životu, koje će se praktično iz ničega, ili iz te jedne njegove pripovijesti o katatoničnom pacijentu, raspetljavati u mojoj glavi. Dok budem čekao u redovima pred šalterima za izdavanje domovnice, putovnice, osobne iskaznice, s brojem u ruci dok budem čekao pred šalterom u banci, i općenito, dok budem čekao tamo gdje će se morati čekati, svaki put ću ispočetka razvijati njihove živote od tih prvih februarskih dana pred Olimpijadu, preko trenutka u kojemu će osam godina kasnije u Sarajevu započinjati rat, do vremena novih života, kada ćemo svi imati svoje kompjutore i odlazit ćemo u čipoteke kao u apoteke, a Zdenkin mali privatni biznis, na koji se ranih osamdesetih odvažila jer joj je muž imao stalni posao, postat će, u planetarnom smislu, jedan od najvećih i najisplativijih poslova današnjice. Uplićući elemente velike povijesti u njihove male živote, one i onakve kakvim sam ih ja zamišljao na osnovu onih nekoliko nesigurnih podataka što sam ih imao o njihovim životima, najintenzivnije sam se bavio, čekajući po čekaonicama, poslom romanopisca. Bez nalivpera u ruci, bez bilježnice i bez bilježaka, bez kompjutora i njegove tipkovnice, i na kraju bez ikakvih sporednih ambicija najdalje sam upravo tada u tom poslu odlazio. Kako bih u glavi stvarao roman o Zdenkici i doktoru W., tako je, s drugog njegova kraja, taj roman i nestajao. A onda bih u sljedećoj prilici, ili za istoga tog čekanja u čekaonici, započinjao sljedeću priču i novi roman o onima koji su nakon što ih je jednom bilo nestajali iz naših života. Takvih će biti mnogo više nego onih koji su nam ostajali, ili koje smo usput upoznavali, pa bi zauzimali mjesta nestalih. Razlog tome će biti rat. Pored u ratu izginulih, svisnulih, izludjelih ili nakon rata pomahnitalih, pored onih za koje znamo da su izbjegli iz rata i iz naših života, pa se nikada nisu vratili, među našim ratnim gubicima najveći broj otpada na one koji su iščezli, tako da o njima nikad više ništa nismo čuli. Padnu mi na um, i tako njihove živote pred san i po čekaonicama razvijam u romane. Nijedan ne biva dovršen. Prije kraja se istopi, razvodni i pretvori u nizove drugih pripovijesti. U tom poslu romanopisca teku u budućnosti dani. Poput one snježne pahuljice od 17. prosinca 1973. svaka od tih zamišljenih pripovijesti otopi se kad kristal njezina leda dodirne topli asfalt. Asfalt je topao od sunca i ljeta, a topao je i od toplih govana kanalizacije koja pod njim teče. Čestica prašine oko koje je kristal snijega bio okupljen utapa se u okolnom blatu, među mokrom prašinom koja je također nekad bila snijeg, i čeka proljeće, ljeto i vjetar, koji će je opet podići u zrak i koji će je raznositi naokolo, sve dok se nekim sretnim čudom jedne zime, možda sljedećega siječnja, a možda i za deset tisuća godina, neki kristal opet oko nje ne okupi. I sve se onda ponavlja, ali drukčije.

Ali cijelu ovu epizodu, ovaj dugi ekskurs doktora W. u našim pripovjednim manevrima, ispripovijedali smo da bismo mogli reći ono što je doktor W. kaže nekoliko dana pred početak četrnaestih Zimskih olimpijskih igara usred suhozimice u besnježnom Sarajevu, na Sepetarevcu. Na mom zatvorenom odjeljenju, u tom od sveg vanjskog svijeta i od onog do čega dopiru čula takozvanih normalnih ljudi dvaput zaključanom svijetu, među bolesnicima koji nisu u stanju sklopiti ni jednu prostoproširenu rečenicu, među muškarcima i ženama s teškim i uglavnom nepopravljivim mentalnim oštećenjima, čak i među njima osjeća se duh Olimpijade. Osjeća se da nam se upravo zbiva nešto čega nikada prethodno nije bilo i da svojim tabanima ni potplatima svojih cipela, tenisica i kundura ne dodirujemo više površinu zemlje, da ne dodirujemo asfalt, beton, ni zamrznuto blato naših sivih i usnulih bašči, nego lebdimo pola centimetra iznad svega, i u tom lebdenju skoro da smo spoznali besmrtnost. Jedino mi je žao, govori doktor W., što njima, tim mojim pacijentima, mojim ljudima s kojima provodim najviše vremena, nisu dodijeljeni neki specijalni zadaci, što im nisu podijeljene plastificirane olimpijske akreditacije s njihovim imenima i fotografijama, nego su jedini oni u cijeloj priči zaboravljeni. Malo mi se stuži kad na to pomislim, kaže doktor W., a meni tad na um pada da sam i ja poput tih bolesnika, sa zatvorenog odjeljenja psihijatrijske bolnice na Jagomiru. Ili sam još gori: osim što nemam akreditaciju, ja ni ne lebdim pola centimetra iznad svega. I čini mi se da jedini osjećam dubinu ponora pred kojim smo se zatekli, jer nije pao snijeg.

Wilson Alwyn Bentley, farmer iz Jericha u saveznoj državi Vermont, prvi čovjek koji je fotografirao snijeg, pahuljicama se uglavnom samo divio. Japanac Ukićiro Nakaja pokušavao ih je klasificirati. Ali mnogo prije njega, Johannes Kepler piše svoju čuvenu raspravu o snježnoj pahuljici i njezinom pravilnom heksagonalnom obliku. Kepler je, kao i Rene Descartes nakon njega, imao problem s proučavanjem snijega, koji se sastojao u tome što nije postojao način da se pahuljica sačuva i prouči. Uvjeti za njezino postojanje, kao i vrijeme njezina postojanja, kao da su bili oprečni životu i vremenu čovjekovom. Na temperaturi na kojoj žive ljudi ne može biti snijega. Neobično je da to nitko ne primjećuje i da snježna pahuljica ne biva simbol smrti. Ili su i Kepler i Descartes, kao i njihov kasni sljedbenik Snowflake Bentley, na taj način opčinjeni njezinom ljepotom da im izmiču njezina značenja, a onda i ono što je upisano u sudbinu pahuljice. Također, i Kepler i Descartes fascinirani su onim što biva čudom sve do današnjih dana, tom savršenom pravilnošću njezinih oblika. Pahuljica je, za razliku od čovjeka, savršeno simetrična, matematski, geometrijski i dizajnerski savršena struktura. Dok desna polovica čovjekova lica nije istovjetna lijevoj polovici – jer kad bi bila, ljudska lica bila bi bezizražajna poput lica robota – pahuljica ima savršeno pravilno tijelo. Jedina njezina nepravilnost ono je što više i ne pripada njezinoj prirodi: pri grupiraju većeg broja monokristala u oblikovanju krupnih pahuljica snijega, stvaraju se nepravilni oblici. Ali to, striktno govoreći, i nije jedna pahuljica, nego je to više njih, različitih po obliku i veličini, koje su, nošene vjetrom, stvorile neku mega-pahuljicu. Ali nju, tako nepravilnu, tvore pravilne strukture. Dok smo ih udivljeno gledali, u ta prošla vremena kada bi padao snijeg, jer snijeg kad god pada, on pada u prošlosti, mi smo prema njima upravljali dva svoja nejednaka oka, nasađena na dvije nejednake polovine lica, i smiješili smo se nejednakim krajevima usana, i dozivali smo ukućane, ukoliko ih je još bilo među živima, govoreći im: Gle, pada snijeg! I to obično kratkotrajno unutarnje obasjanje snijegom, puno neke djetinje blagosti, također je posljedica neke asimetrije u nama, nečega što je u paru, a što nije samo sa sobom jednako. Život je, suprotno svim religijskim predstavama, i suprotno snijegu, proizašao iz nesavršenosti i nepravilnosti. Život je greška u savršenoj simetriji smrti.

Ali kako se onda moglo dogoditi da pred početak Zimskih olimpijskih igara cijeli jedan grad bude tako očaran predstojećom priredbom, da svi u gradu, osim mene koji se plašim odlaska u JNA, počnu lebdjeti pola centimetra iznad tla? Nevjerojatno je, osim u budističkim učenjima, da jedan čovjek u sebi dosegne savršenu simetriju snježne pahuljice, savršenu simetriju smrti, pa onda kako je moguće da to u isto vrijeme ostvari četiristotinjak tisuća ljudi? U jednom starom Politikinom zabavniku, broj iz sredine šezdesetih, koji sam jedne godine čitao kod rođaka u Kaknju – oni su u utrobi kauča u dnevnom boravku, tamo gdje se obično drži posteljina, imali cijelu biblioteku prastarih Politikinih zabavnika – pisalo je da bi se putanja Zemlje mogla minimalno izmijeniti kada bi svi ljudi Zemljani u istome trenutku lagano poskočili. Ono što me trajno fasciniralo, tako da i sad o tome mislim, i mislit ću o tome i četrdesetak godina kasnije, bilo je pitanje mogu li baš svi ljudi u istom trenutku lagano poskočiti? I kako bi to bilo kada bi sudbina čovječanstva ovisila o tome? Recimo, da se Zemlji približava smrtonosni meteor, koji će razoriti i uništiti svaki život, bi li se moglo udesiti da svi ljudi u isto vrijeme poskoče i da na taj način Zemlja izbjegne sudar s meteorom? Misao je to obična dječja, jedna od opsesivnih misli koje se pojavljuju pri uzrastu u kojem se stvaraju proporcije pred našim očima i iza njih, i koje zatim predstavljaju pogled na svijet. Iz takve dječje misli rađa se atmosfera grada pred početak četrnaestih Zimskih olimpijskih igara. Unutarnja mentalna i emocionalna senzacija je toliko snažna da neprimijećenim ostaje da nije pao snijeg, da će uskoro biti svečano otvorenje i da će zatim otpočeti natjecanja na planinama oko grada, koje su, međutim, redom zelene, sive, žute smećkaste i crne od odavno protekle jeseni, ali nisu bijele.

U srijedu, 1. februara 1984., još tjedan je nade u snijeg. U novinama, na stranicama suhe i sive svakodnevice, naslov “Provokacija na sahrani”. Dopisnik iz Prištine javlja: “Unatoč činjenici da su u borbi protiv klasnog neprijatelja na Kosovu, konkretno protiv albanskog nacionalizma i iredentizma, postignuti značajni rezultati, još uvijek ima njegovog organiziranog neprijateljskog djelovanja. Pisanje parola s neprijateljskim sadržajem i raspačavanje raznih pamfleta neprijateljskog propagandnog materijala štampanog pretežno u inozemstvu – samo su neki oblici aktualne taktike djelovanja albanskog nacionalizma i iredentizma – kaže se na početku komentara RTV Priština.

Ovih dana je naša javnost informirana o dva ozbiljna ekscesa iza kojih stoji zakleti neprijatelj naše zemlje. Prvi slučaj dogodio se u Podujevu u povodu ispraćaja posmrtnih ostataka jednog pripadnika srpske nacionalnosti, kad su neki učenici osnovne škole umjesto posljednje počasti, kao što nalažu običaji i elementarno ljudsko dostojanstvo, ispratili povorku bestidno i uz punu neprijateljsku brutalnost riječima: ‘Danas jedan, sutra dva.’ 

Na taj način arsenalu pritisaka protiv Srba i Crnogoraca pridodali su još jednu iredentističku parolu.

Drugi slučaj dogodio se ovih dana u Uroševcu, a govori jasno o pokušaju iredente, zapravo njenih poslodavaca i slugu, da preko neprijateljskih elemenata huškaju na nove neprijateljske akcije. Rasturanje fotografija neprijateljskih elemenata braće Gervala, Kadri Zeke i Adema Demaquija, iredentista i zakletih izdajnika – predstavlja samo jedan od bezglavih akata albanskih nacionalista i iredentista u zemlji, usko povezanih s velikoalbanskom reakcionarnom emigracijom, koja djeluje u nekim zemljama Zapadne Europe i koja – financirana od reakcionarnih krugova ovih zemalja i poticana i orijentirana od službene Tirane – ne štedi sredstva i ne bira metode za ostvarivanje svojih antinacionalnih i antikomunističkih ciljeva, koji u biti teže destabilizaciji i raspadu SFRJ.”

U potpisu ovoga sumornog članka, koji u minimalnim stilskim i jezičnim varijacijama istog dana izlazi u svim jugoslavenskim dnevnim novinama, uglavnom na stranici s dnevnim novostima iz zemlje, inicijal je imena i prezime dopisnika s Kosova. U većini slučajeva, naročito u hrvatskim dnevnim novinama, dopisnik je Albanac. Besadržajno i prijeteće variranje fraza, kao u crkvenoj litaniji, kao u molitvenom zovu protiv kuge čija epidemija upravo traje, treba da primiri i zastraši, treba da utjera narod u suru i u ideološku disciplinu. “Borba protiv klasnog neprijatelja” na samom kraju 1983., ili početkom kalendarske 1984., zvuči dekadentno i arhaično, odavno više nitko ne vjeruje u klasnu borbu, a većina mlađeg svijeta ne razumije ni što ta fraza znači, ali ja ne znam, u svom strahu pred odlaskom u vojsku, što će se u sljedećem trenutku dogoditi i što će nastati iz prijetnje borbom protiv klasnog neprijatelja. Ali ono što odnekud i sa svojim sedamnaest godina znam, jest da sam ja taj klasni neprijatelj. Premda nisam albanski iredentist, premda sam zastrašen, nepoduzetan i u svakom pogledu pasivan, u borbi protiv klasnog neprijatelja u ulozi sam lovine, a ne lovca. Objašnjenje zašto je tako i nikako drukčije, četrdesetak godina kasnije bit će bjelodano: lovinom me u borbi protiv klasnog neprijatelja čini odnos prema strukturi i sadržaju jednog novinskog teksta, čitanog u srijedu 1. februara 1984., u kojem mimo uznemirujućih i olovnih ideoloških fraza i zastrašivanja već natrulim jezikom mrtvog komunističkog pravovjerja, postoji samo ovo: neka su se djeca na sprovodu u Podujevu, osmoškolci, vjerojatno pri vrhuncima svojih puberteta, rugali sprovodu, dok su u isto vrijeme u Uroševcu ili u Ferizaju, kako to mjesto nazivaju Albanci, neki ljudi, vjerojatno opet iz redova mladeži, razmjenjivali fotografije prokazanih narodnih neprijatelja i političkih zatvorenika. Oba događaja zapravo pripadaju estetici i ceremonijalima epohe: u doba opće mladosti i obijesti, kada je već svaka vjera načeta sumnjom, rugali smo se potajice i potiho sprovodima Edvarda Kardelja i maršala Tita, pa se tako neka djeca što stižu za nama rugaju sprovodu svojega komšije Srbina. Ili se, možda, i nisu rugali, nego im je ruganje podvalio pretjerano revni mjesni čuvar javnog reda i mira, milicioner u uniformi s bijelim uprtačima, koji iz iskustva zna čemu bi se djeca mogla rugati? Osim toga, u to doba opće mladosti i obijesti, dirljivo pomno mi sakupljamo samoljepljive sličice nogometaša, pa ih lijepimo po albumima. Ali zar nije uzbudljivije sakupljati slike narodnih neprijatelja, slike ljudi čija lica nitko nikad nije vidio, jer kada jednom u njih pogledaš, i sam bivaš prokazan kao neprijatelj?

No, važnije bi ovih dana moglo biti nešto drugo: možda ta olovna težina tog beznadnog novinskog članka, koji poput kakve socijalističke fuge u različitim varijacijama nalazi još uvijek svoje mjesto u svim jugoslavenskim dnevnim novinama, čini da snijeg više ne može pasti. Ono što u današnjim novinama piše, već sutra je prašina prošlog vremena. Oko njezinih zrnaca formiraju se snježne pahuljice. Ali ta zrnca ne smiju biti preteška. Ona ne smiju biti od olova, jer ako su od olova, ona se ne mogu uzdići iznad površine zemlje, ni nošena vjetrom poletjeti dovoljno visoko da se pretvore u snijeg. Snijeg možda ne pada zato što je Jugoslavija zasuta olovnom prašinom. I nešto se opasno izvrnulo i izokrenulo, jer ljudi pred Olimpijadu hodaju pola centimetra iznad zemlje. Lebde kao prašina od koje će nastati snijeg. Dok je sama prašina polegla po zemlji, i čini se da je više ništa ne može podići u zrak. Da bi se o tome moglo misliti trebalo bi imati perspektivu budućnosti. Ali postoji li, gledano iz 1. februara 1984., budućnost za nas? I postojimo li mi koji upravo sad, nujni nad vlastitom mladošću, gledamo na sebe i sve svoje iz te budućnosti?

Četiri dana kasnije, u vikend dvobroju Večernjega lista, dugogodišnja dopisnica iz Sarajeva Azra Zalihić objavljuje reportažu, naslova “Vrhunac bijelog usijanja”, punu lokalpatriotske zanesenosti: “Odbrojavanje je odavno počelo, sad se već broje sati. Bijelo usijanje posljednjih dana dostiglo je vrhunac. Sarajevo je kao na filmu. Ni sami stanovnici kao da još ne vjeruju da se sve to događa u njihovu gradu. Škljocaju foto-aparati, zuje kamere, a osmijesi i vedra lica Sarajlija samo bljeskaju. Kako reče prije nekoliko dana jedan američki novinar, sve mu se čini da cijeli grad igra glavnu ulogu u velikom filmu. Nestrpljenje očigledno već popušta. Svi su u groznici, htjeli bi ugraditi dio sebe u ove igre. Ali kako? Svatko posebno daje svoj doprinos boljoj organizaciji. Ipak, mladi su najnestrpljiviji. Na malom trgu na Baščaršiji već desetak noći okupljaju se mladi Sarajlije da pred uličnim satom dočekuju ponoć i pozdrave dolazak novog dana, dana bližeg Olimpijadi.”

Figure ljudi u Večernjakovoj reportaži pomiču se kao u primitivnoj kompjutorskoj igri, koja će s vremenom biti usavršena. Trebale bi proći godine, pa da čovječuljci s foto-aparatima postanu ljudi s prepoznatljivim crtama lica, u pancirnim prslucima na kojima piše PRESS, koji fotografiraju Sarajlije u trku. Trebale bi proći godine, pa igrač u ovoj igri počne razaznavati da to što bljeska nisu osmijesi i vedra lica Sarajlija, nego da to bljeskaju meci, koji pred objektivima foto-aparata i pod zujom televizijskih kamera, raznose njihove savršeno vjerno prikazane glave. Proći će godine prije nego što igrač osjeti prve naznake grižnje svoje digitalizirane savjesti, jer da je reagirao dovoljno brzo, spasio bi te ljude, i umjesto njihovih raznesenih glava doista bi mu se na ekranu prikazali bljeskovi njihovih osmijeha i zahvalnih vedrih lica.

Sljedeći odlomak “Vrhunca bijelog usijanja”, iz vikend izdanja Večernjeg lista za 4. veljače 1984., glasi ovako: “Ne treba biti iznenađen kada u malim dućanima gost bude ponuđen mekom šljivovicom, pogačom ili slatkim od ruže. Novinare dočekuje recepcioner s domaćom rakijom lozom i smokvama kao znakom dobrodošlice. U ponoć naručite saonice da vas prevezu od lokala do lokala, tek da provjerite gdje je zabavnije i koja je kuhinja najbolja. Stižu saonice. Poželite li da kočijama na mjesečini odete do Vrela Bosne, i to ćete dobiti. Nemate 200 dinara za kočije nego 150 dinara? Može i za 150. Sauna u ponoć, bazeni su otvoreni preko cijele noći, na Jahorini se pripremaju da organiziraju skijanje pod reflektorima u ponoć. Na kolicima mladići i djevojke u staroj bosanskoj nošnji prodaju cvijeće do sitnih sati. Gotovo da čovjek ne povjeruje: gdje god se okrenemo neki novi detalj. Za starije Sarajlije i njihove goste postalo je sasvim normalno da svaku večer odlaze u ponoćne šetnje gradskim ulicama. Uvjerljivo je najprivlačniji novi korzo od hotela ‘Holiday Inn’ do Baščaršije. Ta gungula postala je nešto kao zaštitni znak ponoćnog Sarajeva.”

Ništa u sedamnaestogodišnjaka sa Sepetarevca ne izazove takvu nelagodu kao ti vječni prikazi sarajevske i bosanske gostoljubivosti. Naravno da su lažni, kao što je laž u svakom prikazu kolektivnih raspoloženja, u svakoj pripovijesti o mentalitetu i o temperamentu ljudi u određenom kraju svijeta. Ono što sedamnaestogodišnjaka uznemirava, i što će u njemu i četrdeset godina kasnije buditi istu staru nelagodu, jest to što ljudi iz ovih krajeva imaju tu potrebu da laž o vlastitoj gostoljubivosti i otvorenosti prema drugima i drukčijima svaki put iznova ponavljaju. Ako ih slučajno upozorite da su to već  jednom rekli – ljutito će sedamnaestogodišnjak – uopće im ne govoreći da je to što govore laž, oni će se naći uvrijeđeni. U najblažem će vas slučaju optužiti da ste se pokondirili, ali će odmah pomisliti, pa će vam iza leđa potiho govoriti, da vi, uostalom, i niste pravi Sarajlija, pravi Bosanac, te da samim tim i ne možete znati što je i dokle seže bosanska gostoljubivost, o kojoj novinarka Azra Zalihić tako lijepo piše. A seže dotle da u malim dućanima – vjerojatno se misli na dućane na Baščaršiji – trgovci i majstori-zanatlije one koji im uđu da, recimo, kupe razglednicu ili novi remen za sat, nutkaju mekom šljivovicom, pogačom ili slatkim od ruže. Sedamnaestogodišnjak nije to, naravno, doživio, niti će se četrdesetak godina ičeg od svega toga sjećati, osim upravo ovog članka dopisnice Večernjeg lista iz Sarajeva, ove zaumne reportaže iz posljednjeg vikenda pred početak Zimskih olimpijskih igara, i u njemu meke šljivovice, pogače i slatka od ruže. Čudesno je, te na neki način i nevjerojatno, da u čovjekovu sjećanju tako bivaju sačuvani fragmenti novinskih tekstova, i da se onda ti arheološki nalazi jedne krhke i osjetljive memorije, u međuvremenu pustošene množinom novih događaja, te dugim nizom doživljenih trauma i emocionalnih potresa, kojima treba pridodati i nezdravu ishranu, punu sastojaka što doprinose zaboravljanu, pretvaraju iz trivijalnih žurnalističkih fraza u materijal za veliku književnost. Meka šljivovica, pogača i slatko od ruže. Sve troje je mitsko ili mitotvorno. Za razliku od srbijanske, užičke ili valjevske prepečenice, koja je jaka ko zemlja i, kako bi se to 1983. u Sarajevu reklo, izbija osigurače, bosanska je šljivovica meka, ili mehka. Pije se polagano, od duga vremena, uz meze, i u društvu. U tako opisan ceremonijal njezina ispijanja, koji je lažan, kao što je i sve drugo laž, upisan je, također, element samodopadljivosti. U već sljedećoj rečenici, naime, koju novinarka ne mora upisivati u svoju reportažu, jer se ona u ovom slučaju podrazumijeva, u pravilu biva izgovoreno kako u ceremonijalu ispijanja meke šljivovice sudjeluju jedan musliman, jedan katolik, jedan pravoslavac i još jedan Židov. Kao u prijeratnim vicevima o Sulji i Muji: našli se Amerikanac, Rus, Japanac i Mujo. Samo što je u ovom slučaju svaki od prisutnih Mujo, ali u četiri različita varijeteta, koji 1983. omogućavaju savršeno širenje bratstva i jedinstva, dok će četrdesetak godina kasnije, kada u Sarajevu ostane samo jedan Mujo, vic o bratstvu i jedinstvu biti prerađen u isti takav vic o bošnjačkom merhametluku. A meka šljivovica bit će potvrdom bošnjačkog sekularizma i inkluzivnosti.

Pogača, pak, malo drukčija je laž od meke šljivovice. Ona je, naime, 1983. općejugoslavenska. Premda je, u biti, srpska. Naravno da pogaču pripremaju i svi drugi, i da se pogača pogačom zove u svim našim međusobno razumljivim jezicima. Okrugli pšenični kruh, obično od beskvasnog tijesta, u koje se u novija doba dodavalo malo sode bikarbone, a koji se nekad pekao u pepelu ili ispod sača, pripada vremenu pred seobu naših naroda i narodnosti u gradove, kada je kruh katkad bio i statusni simbol, pa se pogača koristila u različitim svjetovnim i vjerskim ceremonijalima. Zanimljivo je da novinarka Azra Zalihić ne spominje somun – što bi za Sarajevo svakako bilo primjerenije, a u zagrebačkim bi novinama pridonijelo egzotici reportaže. Ali somun bi, tako se to čini 1983, i još malo nakon nje, bio nekako muslimanski, te u ovom kontekstu gotovo ideološki sumnjiv. Pogača objedinjuje i povezuje, jer je sveprisutna i zajednička, a i taj srpski element u njoj, koji je najizrazitiji, jer je mitologija pogače u najizrazitijem smislu srpska, nimalo ne škodi, naročito u Sarajevu 1983., gdje je srpstvo još uvijek siguran jamac jugoslavenstva.

Ali kako zamisliti baščaršijske zlatare i kujundžije, sahadžije i sarače, koji u svojim radnjicama lome goleme beskvasne pogače, da bi njima nutkali turiste? Nemoguće, jer se takvo što nije nikad dogodilo. Ali posljednja su doba socijalizma, doba ispunjenog riječima, rečenicama i cijelim pripovijestima o onom što se u zbilji nikad nije dogodilo. Te pogače po čaršijskim radnjicama samo su druga strana laži iz vijesti od prije nekoliko dana, o borbi protiv klasnog neprijatelja, oličenog u albanskim deranima koji se negdje na Kosovu rugaju sprovodu nekog Srbina, a poslije razmjenjuju samoljepljive sličice narodnih neprijatelja. Budućnost će, međutim, biti takva – znamo to mi koji smo je već doživjeli – da će pripovijesti o nedogođenom, iz vremena socijalizma, kao i pojedini pojmovi u tim pripovijestima, postati epitafi za naše prethodne živote. Vrlo cinični epitafi.

Primjerice, te će se pogače iz reportaže dopisnice Večernjeg lista iz Sarajeva Azre Zalihić, samo nekoliko godina kasnije zateći u šakama srpskih nacionalista, koji će, potpomognuti, a možda i organizirani od mračnih vojnih i civilnih obavještajnih službi, krenuti na Ljubljanu, da tamo održe miting istine o zbivanjima na Kosovu i o albanskom teroru nad Srbima. Uz pogače u njihovim će rukama biti i soljenke, da kruhom i solju potvrde svoje prijateljstvo sa Slovencima i s građanima Ljubljane. U toj će zamisli postojati jedna nelogičnost: naime, običaj je, kao što smo vidjeli i iz ove predolimpijske reportaže, da domaćin gosta dočekuje pogačom. (I solju, naravno. Osim, valjda, u slučaju da pri sebi ima slatko od ruža.) Tu nelogičnost mase zaluđene ratobornom propagandom, u kojoj će se trajno zamutiti granice srpstva i jugoslavenstva, možda neće primjećivati, pa će se dodatno gnjeviti na to što će Ljubljančani hladno prezreti ponude putujući pogača, i zabraniti miting istine, a možda će i razumjeti samu suštinu poruke. Naime, ta srpska kolona – koja će, uzgred rečeno, imati punu podršku sarajevskih medija, naročito Oslobođenja i Televizije Sarajevo – krećući na Ljubljanu s pogačama i solju, kao simbolima tradicionalne narodne dobrodošlice, poručivali su Slovencima da oni, tu gdje jesu, zapravo i nisu domaćini, nego da žive u zemlji u kojoj su domaćini oni koji im s tim pogačama dolaze. Premda će u tim trenucima do rata ostati još skoro dvije godine – miting istine bit će zabranjen u prosincu 1989. – te pogače će, skupa s tom gorkom solju, označiti simboličku objavu rata. Sedamnaestogodišnjak ima dara za čitanje znakova i simbola. Ne samo da ima dara, nego do onog što razumije kroz znakove, simbole i tekst drži više nego do onog što mu se u stvarnosti događa. I on će, sasvim sigurno, tada već kao dvadesetdvogodišnjak, ispravno razumjeti metaforu pogače i soli primijenjenu u svrhu objave rata, ali ni tada neće imati snage, volje ni pameti, neće imati hrabrosti da zauvijek ode sa Sepetarevca i da na taj način izbjegne budući rat. Uostalom, njemu su već u toj predolimpijskoj reportaži s mekom šljivovicom, pogačom i slatkim od ruža, savršeno jasna bila prijeteća značenja – pogače. I slutio je da mit o gostoprimstvu svoje stvarnosno finale može naći samo u protjerivanju onih koje se prethodno smatralo gostima.

Treće što dopisnica Večernjeg lista iz Sarajeva Azra Zalihić, uz meku šljivovicu i pogaču, spomene kao izraz gostoprimstva u malim dućanima slatko je od ruža. U Sarajevu 1983. s proljeća još uvijek zamirišu ruže kao u kakvoj zagrebačkoj ili pariškoj parfumeriji, a bašče se rastvore pred svim čovjekovim čulima. To jedan svijet zamiriše svojim predsmrtnim mirisom, snažno upečatljivim i pamtljivim, koji će u dušama ljudi pronaći svoje estetske, moralne i emocionalne korelative. Jedni će se po tom mirisu sjećati sretnih mladosti i djetinjstava, drugi će u njima prepoznavati prve slutnje bliske propasti, Sudnjega dana i skorog razdomovljenja, a bit će i takvih koji će u mirisu sarajevskih proljetnih i ljetnih ruža čuti zatvorska batinanja i isljeđivanja u sarajevskoj Službi državne bezbjednosti. U stvarnosti, pak, sve te ruže, ili barem većina njih, što rastu i trnjem se gorde po sarajevskim baščama, od specijalne su vrste, koja osim što je vrlo mirisna, bogata je i okusima. Te 1983., u proljeće i u ljeto, sve do rane jeseni, ustvari dok god ima sunca, prozori i balkonski erkeri austrougarskih palača u centru grada, kao i pendžeri, ostakljene verande i prozori u drugim dijelovima grada, bivaju puni velikih staklenih tegli, s poklopcima od celofana, u kojima na zašećerenoj vodi leže slojevi mrtvih ružinih latica, i griju se na prozorskom suncu. Tako nastaje sirup za sok od ruža, koji sedamnaestogodišnjak još uvijek ne voli, ali će mu četrdesetak godina kasnije biti jedan od onih okusa koji vraćaju izgubljeno vrijeme. Bude li izumljen vremeplov, on neće biti načinjen kao mašina, koju pogone struja, vjetar ili atomska energija. Vremeplov će biti stvoren od cjeline okusa i mirisa jednoga prošlog vremena, prošle godine, dana, sata… 

A za to vrijeme, dok sunce u sarajevskim prozorima proizvodi sok od ruža, unutra, po tim kućama i stanovima, žene kuhaju slatko od ruža. Možda ga ne kuhaju samo žene, negdje to čine i muževi. Kuhanje zimnice nije 1983. spolno ili rodno određen posao. Kuhanje zimnice evokacijski je čin, kao pisanje porodičnog romana, i njime se obično bave oni među ukućanima koji imaju najsnažniju imaginaciju i najdublja sjećanja. Na Sepetarevcu slatko od ruža, posljednji put 1983, kuha Nona. Jedna je od rijetkih vrlo bosanskih kulturno-identitetskih radnji iz oblasti svakodnevnog života i gastronomije, koju je u cjelini i bez pogovora prihvatila. Oduvijek ona kuha slatko od ruža i u prozorima izlaže staklenke s mrtvim laticama, što plove po zašećerenoj vodi. U bašči na Sepetarevcu, koju je davno prije sadio i uređivao Obrad Trklja, rastu četiri ružina grma, sva četiri od vrste koja je dobra za slatko i sok. Kad zatvorim oči, mogu vidjeti moju Nonu, kako se malo pognutih leđa nadvija nad ruže, pa im kida latice i pažljivo ih slaže u papirnati škartoc, koji naši rođaci s Ilidže nazivaju škarnicl, a većina naših komšija kaže fišek. U tom postupku pustošenja ružinog cvijeta, sve do pustog tučka, do gole glave besmisla, ima nečega vrlo intenzivnog. Te latice poslije plove po prezaslađenoj vodi, kao tijela zaklanih, bačena u gorsko jezero. Kao svi mrtvi u budućim masovnim grobnicama. Njihove slatke duše u razrijeđenom su sirupu od ruža, što ću ga jednom zavoljeti. Što li, Bože, novinarka Večernjaka misli kada u reportažu o predolimpijskim sarajevskim danima upisuje upravo slatko od ruža?

I što joj ovo znači: “U ponoć naručite saonice da vas prevezu od lokala do lokala, tek da provjerite gdje je zabavnije i koja je kuhinja najbolja. Stižu saonice.”? Kakve to saonice stižu ako u gradu nema ni zrna snijega? Saonice s kotačićima?

Dan je otvorenja četrnaestih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Srijeda je, 8. veljače 1984. Dan kada će, prema kompliciranim izračunima, do kojih ćemo u ovim romanesknim manevrima doći četrdesetak godina kasnije, svom kraju doći duga 1983. godina. U historiografskoj fikciji 1983. duga je godina na način na koji je po Ericu Hobsbawmu kratko dvadeseto stoljeće. To stoljeće trajalo je od Principova pucnja u Sarajevu, ili od austrijske objave rata Kraljevini Srbiji, do pada komunizma, zaključenog raspadom Sovjetskog Saveza. Da je sedamnaestogodišnjak postupao u skladu s razumom, i da je na prve nedvosmislene znakove propasti, koja će uskoro uslijediti, a koje je prepoznavao u novinskim člancima iz 1983, emigrirao iz Jugoslavije, recimo u Njemačku, da je dovoljno dobro naučio jezik i da je zatim odustao od svih književnih ambicija, budući da su one redom bile vezane za prošli život i prošli jezik, vjerojatno bi studirao povijest. Novi jezik ne može se usvojiti tako dobro da bi se u njemu bilo pjesnikom vlastitog djetinjstva, niti se novi život može naknadno odživjeti da bi to bio samosvojan romaneskni materijal, zato bi mu u novom jeziku – prihvatimo da je to upravo njemački jezik – najbolje bilo da studira povijest, i da postane povjesničar dvadesetog stoljeća. To zanimanje čini mu se najbližim poslovima pjesnika i romanopisca. 

Po završetku studija i po doktoratu, koji bi zacijelo bio vezan za Balkan, napisao bi esej, knjižicu od šezdesetak stranica, stilski virtuoznu, u kojoj bi blagonaklono polemizirao s Hobsbawmom, ustvrdivši da je 1983., a ne 1991. posljednja godina dvadesetog stoljeća. Ona je, 1983. godina, naime, posljednje vrijeme u kojemu jedna vjera i iluzija ozbiljno je shvaćala samu sebe. Ono što će se nastaviti, a čime je Hobsbawm toliko impresioniran, samo je tehnička izvedba nečega što se prethodno već odvilo. Porazom komunističkih uvjerenja došao je kraj komunizma, a ne porazom država, tajnih policija i vojski. Pa komunizam je ionako pao bez ispaljenog metka – osim nekolicine metaka koje su očajnici, idealisti i ljudi oskudne mašte uputili u vlastite sljepoočnice – i zašto bi onda kraj jedne epohe bio označen tihom kapitulacijom prethodno već obesnaženih država? Dvadeseto stoljeće, otpisao bih Hobsbawmu 1994., po izlasku njegova kapitalnog nekrologa našem vijeku, koje je naslovio “The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914–1991”, nije završilo 1991., nego 1983. I to dan po otvorenju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, kada je, ipak, počeo padati veliki snijeg. Vi ste nas, profesore, obratio bih mu se na posljednjim stranicama eseja, vi ste nas profesore učili značaju kulturnih kodova, proizašlih jednako iz svakodnevice i iz djela visoke kulture, u izmjenama historijskih epoha, a taj snijeg, naizgled nevažan i prolazan kao i svaki prethodni mirnodopski snijeg, snažno je utjecao na svakodnevicu onoga grada u kojem je Gavrilo Princip pucao u habsburškoga nadvojvodu. Četrnaeste olimpijske igre, otvorene dan ranije, u gradu u kojem praktično i nije bilo snijega, i na okolnim planinama na kojima nije bilo snijega, mogle su da počnu. Tako smo ušli u 1984. Preciznije, tako je središnja federalna jedinica najliberalnije europske socijalističke zemlje ušla u 1984, u godinu koja će na Zapadu, ali i na europskom Istoku, prolaziti u usporedbama zbilje i Orwellovog romana. Doista nije kao u knjizi, govorit će se i pisati, ali u tom načinu govorenja i uspoređivanja bit će nečega od doživljaja nevježe kojoj su dali da puši prvi džoint u životu, i onda sad govori: nije mi ništa, nije mi ništa! Jesmo li doista sigurni, dragi profesore, napisao bih, da je 1984. bila takva, i da se s 1983. nije završilo jedno doba?

Ali nisam tad emigrirao, nego sam sve više bivao ovisnik o ovom životu i ovim zemljicama, koji će na mene djelovati kao heroin na narkomana. A 8. veljače 1984., u srijedu, na besnježni dan otvorenja, naslovna stranica Večernjeg lista ovako izgleda: u središtu naslovnice fotografija je s generalne probe otvorenja, održane dan ranije: bijelom je plohom prekriveno igralište olimpijskog stadiona na Koševu, a na toj bijeloj plohi sudionice i sudionici sleta, uglavnom su to moje školske drugarice iz Prve gimnazije, svojim tijelima iscrtavaju olimpijske krugove; iza se vide prazne tribine, jer publike na probi ni ne treba biti, vide se neboderu u Ulici Hasana Brkića – u jednom od njih živi moj otac – vide se gradski krovovi i bregovi, bez snijega; iznad crno-bijele fotografije crvenom tipografskom bojom, slovima koja su crno uokvirena, piše: “Olimpijada!”, a iznad, tankim i diskretnim fontom: “Danas u 14.30 sati svečano otvorenje 14. olimpijskih igara”. Drevan je, dakle, taj običaj naših novina i novinskih urednika, da izbjegnu poneki važan detalj, ukoliko će na taj način dodatno uzveličati stvar: Zimskih, gospodo, zaboravili ste napomenuti Zimskih olimpijskih igara! 

Iznad te središnje vijesti, kojoj se zagrebačke perspektive daje mnogo veći značaj nego što bi ga se dalo četrdesetak godina kasnije, e kada bi bilo kakva olimpijada u ovim krajevima još bila moguća, nekoliko je karakterističnih apela. Masivnim i teškim crnim slovima, iznad uzglavlja lista, piše: “Šest milijardi dolara!”. Objašnjenje je, u duhu onodobnog novinskog prijeloma, opet gore: “Španjolci procjenjuju vrijednost Mimarine zbirke”. U donjem desnom kutu okvira sličica je kineskog čajnika iz sedamnaestog stoljeća. Ova vijest čini neku vrstu protuteže onome što je tog dana glavno, ali što, ipak, nije zagrebačko, niti ima bliže veze sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom, čijim se građanima i njihovim sentimentima Večernjak primarno obraća. (Ili čak nije riječ ni o tome: informacija o vrijednosti Mimarine zbirke emocionalni je obračun urednika sa samim sobom i s vlastitim unutarnjim fantomima. Kao da se obraćaju svojim bosanskim kolegama, poručujući im: vi, eto, imate Olimpijadu, ali mi smo Hrvati, mi imamo umjetnost i kulturu, imamo slike i čajnike koji svi zajedno vrijede mnogo više od vaše Olimpijade. Istina, šest milijardi dolara tragikomično je pretjerivanje, ali tko bi se u kratkom nastavku 1983. to usudio reći?)

Do te vijesti mnogo je manja, grafički izdužena informacija s fotografijom da je, prema odluci Predsjedništva Republičke konferencije Saveza socijalističkoga radnog naroda Hrvatske,  Josip Vrhovec kandidat za člana Predsjedništva SFRJ. A na sredini gornje trećine stranice, odmah uz zaglavlje stoji vijest koja djeluje gotovo bezvremeno. Nadnaslov: “Muslimanski borci zauzeli zapadni dio Bejruta. Naslov: “Izrael spašava Gemayela”. A ispod objašnjenje: “Amerikanci traže od Tel Aviva intervenciju u korist libanonskog predsjednika. 

S lijeve strane središnje vijesti dana ima mjesta za tri mala apela. Od vrha naniže: vijest o posjetu talijanskog ministra vanjskih poslova Jugoslaviji; vremenska prognoza: “Hladnije sa oborinama”; a ispod: “Nastavlja se gradnja auto-ceste od Okučana prema Beogradu: Nova dionica 1984.”

Na samom dnu naslovnice Večernjaka podjednak prostor zauzima reklama za Hotel Esplanade i jedna vijest iz crne kronike. Obje stvari zanimljive su. Esplanade reklamira se s dva događaja, koji će se u veljači i ožujku odviti u hotelu. Prvo je koncert mladog i perspektivnog hrvatskog pijanista Harryja Guseka, koji će izvoditi djela Liszta, Skrjabina i Chopina. A drugo je najava talijanskoga kulinarskog tjedna, koji će biti održan uz gostovanje restorana Al Gambero iz Soave. Broj telefona na koji su moguće rezervacije je 512-222.

S desne, pak, strane naslovnice: “Nakon što je položio kauciju i izašao iz zatvora u Ženevi: Dr Medenica u Americi”. Beogradski liječnik, koji je izdavao lažne računa za liječenje u Švicarskoj, prethodno i ekspert Svjetske zdravstvene organizacije. U domovini bio je osuđen na dvadeset godina zatvora, ali Švicarci ga nisu izručili. U Americi će živjeti sve to smrti, a umire 1997., imat će privatnu kliniku, ali uglavnom će biti smatran šarlatanom. U zla će doba svu svoju imaginaciju angažirati tako što će bolesnima obećavati čudesna izlječenja. Ali to će biti već vrijeme ratova u Jugoslaviji i posvemašnjeg zaborava svega što je tim ratovima prethodilo, pa i imena Rajka Medenice, koje je nekad bilo tako poznato. Ali na dan otvorenja Zimskih olimpijskih igara nikoga nije briga što se Švicarska narugala jugoslavenskom pravosuđu pa pustila Medenicu na slobodu. Pobjegavši u Ameriku, on je išetao iz naših života; izašao je iz jedne povijesti i prešao u drugu, u kojoj će biti samo jedan od milijuna. Hoće li ga to usrećiti, nikad ne saznajemo. Vrijeme teče, za svakoga drukčije, i nitko ne zna kad će njegovo vrijeme isteći, kao što nitko ne zna kad će se njegovo vrijeme razdvojiti od vremena njegovih suvremenima i poteći drugim tokom. Vrijeme Rajka Medenice negdje se razdvojilo. Posljednji put bili smo skupa, u istome vremenu, na dan otvorenja četrnaestih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, ove srijede, na naslovnoj stranici zagrebačkog Večernjeg lista. Dok listam novine, olovo njegova imena ostaje mi na jagodicama prstiju.

U noći nakon otvorenja, i sutradan oko podne, počinje padati snijeg. Lepršav i lagan, koji se poput paučine, poput gaze na vjetru, spuštao prema zemlji. Prve pahuljice brzo su se topile na još uvijek toplom asfaltu. S njima je nestajalo sjećanja. Sljedeće su ostajale, taman toliko dugo da se na njih spuste i prežive one sljedeće. A onda je, nakon nekog vremena, snijeg postajao težak, pretvarao se u debeli bijeli jorgan, u poplun kako će se to jednom u Zagrebu govoriti, u teški prizemljeni oblak, u iCloud prepun svih naših sjećanja, i svih sjećanja planeta koje nas okružuju, sjećanja odavno ugaslih zvijezda, sjećanja vasione, pa su izašli ljudi iz kuća, puni nekog unutarnjeg svetačkog obasjanja, i krenuli da čiste snijeg s ulica. On, međutim, nije prestajao padati. Padao je već jako dugo, danima, mjesecima i godinama padao je taj snijeg koji prije toga nikako nije htio pasti, padao je stoljećima, a ljudi su ga jednako marljivo čistili, vjerujući da čine nešto važno, da sudjeluju u misiji koja ih u svakom pogledu nadrasta, i njih, i cjelokupnu njihovu ljudsku vrstu, i da su Bogu i komunizmu bliži sa svakom izlopatanom lopatom teškoga, teškog snijega.

I to je bio kraj.

djed je
kalemio voćke
sušio ljekovite biljke
volio češnjak
malim nožem bi ga gulio
utrljavao u desni
jeo
njegov život
pod zadnje je bio zbroj
preciznih rituala
nije govorio riječima
nije se žalio
oči su mu bile svijetlo
plave
nosio je šešir
bio zgodan
vješt s rukama
kad je bio mlad
volio je popiti
stvorit dramu
jednog dana je pomislio: dosta!
nije više nikad, ni kapi
grlio me svaki put kad sam
dolazila
odlazila
suznih očiju
sjedili smo u tišini
nije dobro čuo
koju bih povikala
on bi kimnuo glavom
duhovito i kratko nešto
zaključio
pa zašutio
plovio je u sebi
mirno i strpljivo
jako smo se voljeli

rijetko kad jedem češnjak
težak mi je u nosu
odbojan
čisteći ga danas
ljubav sam udahnula
ganuo me miris
koji ne volim
i postao lijep