U aprilu, kad se otope snjegovi i nad planinom zaleprša jato lastavica
Trgovci ribom dolaze u grad, drvenim lopaticama skidaju blato
Sa stolova pod kojima drijemaju psi, vrijeme je to kad svaki zvonak glas
Svijetli kao srebrna krljušt onih koje ubio je zrak i dolazi tren
Kada bez muke i straha svaka živa tvar odgađa svoj kraj
Neka je slava mrtvima našim, luda će zapjevati nad otvorenim sanducima
S ribom, neka je slava vječna vo vijeke vjekova
Pa složno zaigrajmo sad, prije no dođu stroge domaćice
I svaka svoju ribu u mračni torbak strpa, virit će riblji repovi iz tame
Proljetno sunce prosut će na njih sjaj volje živih za životom
Kao nekad dok nijema je kolona ošišanih glava usred aprila koračala u peć
Peći će se riba danas, radujmo se narodi kao što se raduje trava
Kao što se raduje zemlja pod travom, kao što se raduju kosti pod zemljom
Kao što se raduju duše koje danas osjetiti mogu da bole ih njihove kosti
Bez bolesti bole, od proljeća kad zaleprša nad planinom jato lastavica
I trgovci ribom dođu u grad, pred njihovim očima prazne se drveni sanduci
Nad kojima luda zadušnicu moli sa srebrnom krljušti na vrhu nosa
Spasi nas oče svih naših riječi, spasi nas snijega, spasi nas zime
I praznih drvenih sanduka u sumrak travanjski kad odlaze psi podvijena repa
Tad riblje se kosti u sanduke vrate i tiho se zapute u svoje južne riblje grobove 

KLINIKA ZA NEUROHIRURGIJU CENTRA ZA NEUROONKOLOGIJU, ODELJENJE RADIOHIRURGIJE, GAMA NOŽ, SNEŽNO JUTRO

Ne slažem se sa opisom, kaže vilenjakinja u belom, žurno skida ruku sa kompjuterskog miša i istrčava po kolegu. 

Kolega je sanjiv, jutarnja je smena. Stoje i zajedno gledaju u tajanstvene oblike koji se pomeraju pred njihovim očima na ekranu: pramaterija im progovara jezikom koji samo njih dvoje vilenjaka razumeju. Ona zato govori: vidiš ovde. I onda ovde. I ovde. On uključuje laserski vid i potvrđuje. 

Ne. Ne slažem se sa opisom – ponavlja vilenjakinja. 

Otac i ti stojite pored. Na prethodnom nivou igrice pred ekranom je sedeo simpatični gnom koji vas je odveo na stranputicu opisavši očev nalaz kao čist. Zalutali ste, oca je u sebe uvlačio beli tunel i vraćao ga nazad nekoliko puta, uzaman. 

Ocu su pustili mnogo krvi, njegovo je telo pretrpelo mnogo povreda. Igrica je od takve, krvave vrste. Gnom je očevu pramateriju pogrešno opisao i zbog toga ste izgubili vreme. 

Tako ste završili na ovom nivou na kom vilenjakinja govori da se ne slaže sa opisom. Seda da napiše novi. Vi shvatate da ona sad ispisuje novu igricu, da generiše nove, teže nivoe. 

Vas dvoje se pogledate. Vidiš da je otac izgubio mnoge živote i da se baterijica iznad njegovog avatara prazni. A ova igrica bez njega nema mnogo smisla. 

Uzimaš opis i krećete dalje. Napolju pada vlažni sneg, očev avatar uzima za ruku tvog avatara, to je sad ispravno uraditi, jer je svet na ovom nivou igrice klizav i razmekšan, ko zna na kom se mestu može otvoriti vlažna rupa i progutati vas oboje. 

Tvoj je avatar mala devojčica koja se pretvara da je hrabra i da može sama srediti vilenjake, gnome, snegove i pramaterije. 

Pretvarati se. To je sad ispravno uraditi, iako nećete prevariti algoritam, svakoj igrici dođe kraj, pitanje je samo na kom tačno nivou. 

(Najvažnije od svega je, ipak, ne biti NPC.

Samo ne biti NPC.

A ovu devojčicu je otac samo to i naučio.)

Obrazloženje žirija Nagrade Kočićevo pero, za jesen 2024., koji je radio u sastavu – predsjednik Nikola Vukolić, te članovi Miljenko Jergović i Mladen Vesković:

Knjiga Lidije Deduš, pod naslovom “Ja se zovem lidija deduš”, izraz je one pobune za koju smo vjerovali da je minula i da je postala nemoguća još u davna vremena nadrealista, anarhista i ostalih pobunjenika iz ranih doba dvadesetog stoljeća. Istovremeno nježna i gnjevna, puna očaja i miline, ona vrlo precizno ocrtava profil jedne individualne i intimne egzistencije, ali i profil mjesta i epohe koja nas je sviju zadesila. Jedinstvena i neusporediva u svom žanru, stilski izvanredno izvedena, ova knjiga nešto će promijeniti u svojim čitateljima. Knjiga nepodnošljive tuge i kristalne radosti života, na svaki je način dostojna imena Petra Kočića, i njegovoga vječnog pera. (mj)

Nagrada Kočićevo pero, za jesen 2024, za knjigu “Ja se zovem lidija deduš”, bit će dodijeljena Lidiji Deduš u prvoj polovini januara 2025.

Duša djetinja zadnja izumire od gladi
A i glad je gladna na hladnoj
Mjesečini:

Jer samost si množna, jer utjeha si
U strašnim poslovima
Stradanja –

Pogledni, veliki Bože stvaranja –
Uočljiv tek iz vječnosti:
Gladan jest svijet
I presit smrti 

Tobom ga Ti nahrani –
O, samohrani 

I zavijek to
Neka bude tvoja hrabra objava u Gazi

(2024)

postoje velika čuda, postoje mala. neka su vidjiva, neka nevidljiva i nije njihova veličina zalog vidljivosti – zaista. često plovimo strujom ogromne čudesnosti savršeno nesvjesni njenog magijskog upliva u mehanički zupčanik jedne obične brave kojom se otvaraju, ili zatvaraju: vrata! meni se često događaju čudesni momenti otkad imam ulični izlog, iza kojeg sjedim i bavim se svimeisvačime od čega su mi najneomiljeniji prepravci od kojih se pobjeć ne može. ali oni spadaju u grupu vidljivih čudesa, dok bi ovo jedno, koje mi se dogodilo maločas, pripalo u svijet nevidljivosti. što mu daje aureole prave misterije. gospođa se, s kolicima za plac, jedva probila kroz uski ulazni prostor zapriječen stolicom. nisam ju još bila iznijela ispred jer sam prala fasadu od pišaline susjednih kućnih ljubimaca, a klupica stoji baš na tom mjestu. ušla je prilično borbeno i odlučno, kao da je čvrsto riješila ostvariti neki svoj važan cilj. pitala me imam li crvenu vunu? polako, malo glasnije ponovila: baš pravu vunu! nakon nekoliko sekundi predaha je, za nijansu tiše, navela razlog: treba joj za masažu ruke. htjedoh reći kako ne prodajem vunu, ali me preduhitrila i konstatirala tu stratešku postavku, no vidjela je da imam crvene rukavice u izlogu, a njoj treba baš takva vuna! pokažem joj namotaj s vunom od koje su ispletene rukavice, sad pak nije zadovoljna s nijansom jer ima narančaste unutra. maše glavom. šutimo neko vrijeme, a gospođa se malo snuždila. moj studio, atelje, ili kako već, je prilično mali pa na vrhu polica držim prediva i drangulije koje mi ne trebaju baš često. sjetim se da bi možda gore negdje mogao biti spremljen poveći pompon koji sam, prije nekoliko godina, napravila od prave domaće, u crveno obojane vune pa se odvažim u vratolomiju skidanja kutija nadajući se da je i ostatak vune u njima. padaju poklopci, ljuljam se kao što se krajem osamdesetih jiri menzel ljuljao ležeći na jednom boku na, vjerovaliiline, samostojećoj pepeljari! takve su nekad stajale po predvorjima javnih prostora: okrugli podnožak iz kojeg je uvis izlazila tanka šipka na čijem vrhu je konkavni oval u kojem se gase čikovi. bilo je to gostovanje češke predstave “pansion” u teatru itd. menzel je komad režirao i glumio jednu od glavnih uloga. prošlo je, od te večeri, skoro četrdeset godina, no taj njegov skok na samostojeću pepeljaru od kovanog gvožđa, akrobacija u rangu vrhunskog cirkusa, visi u mom unutarnjem muzeju kao jedno od najdragocjenijih uprizorenja čudesnosti koje sam svojim očima vidjela! izveo ju je tako nonšalantno i češki trapavo, klaunovski komično kao da će svaki čas pasti u velikim amplitudama njihanja! publika je grcala u suzama od smijeha, a lice gospodina menzela nepomično i bezizražajno. na nosu okrugle naočale, malo nakrivljene. svi ganuti čudom od tjelesne egzibicije koja, samo za nas, baš u tom času, pobija ultimativni zakon života na zajedničkom nam planetu: zakon gravitacije! gospođa pak ganuta mojim rubnim održavanjem ravnoteže, dok stojim na nestabilnom tabureu s velikom kutijom u rukama, zahvaljuje i tvrdi kako je baš ugodno iznenađena i da me sigurno gnjavi, ali baš treba bit crvena, crvena vuna! u drugom pokušaju pronađem kutiju u kojoj se zametnuo ostatak crven kao što je gospođa zaželjela pa se razveselimo. namotamo malo klupko, a ona mi još dodatno pojasni i pokaže kako će njime masirati ruku, potiljak i vrat i kako ju je savjetovala prava iscjeliteljica koja to sve radi biološki. boje su jako važne. treba ih poštovati i pametno koristiti jer samo onda mogu pomoći. tako joj je rekla.

Božićna priča, objavljena u  24sata 24. decembra 2024.

Ti tuđi, pokraj nas. Ne znam kada se počelo događati, ali od nekog vremena su pomalo nestajali. I dalje su, istina, bili tu, i dalje jednako brojni – srećom, manje ih je nego nas! – i dalje su živjeli u svojim naseljima po rubovima gradova, i u onom jednom getu usred prijestolnice, ali nisu više bili onako prisutni. Put im se istanjila, blijedjela je kao da im se koža topi u vodi, sve dok jednom, ne znam kad je to bilo, nisam shvatio da gledam kroz njih. Tad sam to nekom i rekao, ocu možda, ili majci, ili će prije biti da sam nekom u školi rekao, zar bih se usudio njima dvoma reći, ali tko god to bio, samo je slegnuo ramenima i prazno me gledao, kao da o avetima pričam. Tako sam shvatio da je ovo nešto o čemu se ne govori. Nema se s kim. A možda je i opasno. Ustvari, sigurno je opasno. Nije nikad dobro govoriti o onome što za druge ne postoji, ili što drugi drukčije vide.

Ali krenimo s pričom otpočetka, tako da je mogu razumjeti svi kojima će biti ispričana. U početku, bilo je to vrlo davno, mi smo živjeli na svojoj zemlji i u svojim gradovima, usred srijede velikoga svijeta, tamo gdje je odvajkada svega bilo, hrane, vode i zemlje, nebodera koji su se izdizali nad oblake, automobila, vlakova i aviona, kojim smo nadlijetali drugi svijet. Živjeli smo na zemlji knjiga, gramofonskih ploča i gramofona, na zemlji koja je istovremeno bila načinjena od betona, kamena, stakla i drva, i od legende, pripovijesti i duha. Ako na svijetu postoji hiljadu bogova od hiljadu vjera i hiljadu čovjekovih očaja i deluzija, onda je svaki od hiljadu bogova lebdio nad našom zemljom i pojavljivao se na jednom od stotina, hiljada i tisuća hiljada svjetlećih reklama i billboarda na glavnoj ulici našega velikog grada, u kojoj su oni, ti tuđi pokraj nas, uglavnom radili kao sakupljači opušaka, i malenim su oštrim nožićima, jedva malo većim od nokta na palcu, s kamenih pločnika strugali žvakaće gume, i pogled bi im se rijetko dizao prema šarenim svjetlima i slikama koje su se izmjenjivale svakih sekundu-dvije, tako da ni jednom od tih hiljadu bogova od hiljade svjetskih vjera i čovjekovih očaja i deluzija, oni nisu bili u prilici povjeriti na čuvanje i brigu svoje duše. Nisam o njima u to vrijeme mislio, ali sad kad pomislim, učini mi se da je strašna bila njihova samoća, i u toj samoći da je strašna bila ta sloboda od svakoga boga.

Njih je tad bilo malo. Radili su i kao sluge po našim kućama. Živjeli su u potleušicama načinjenim od papira, zimi su umirali ili od hladnoće, ili od vatre kojom bi se u kućama od papira pokušavali zagrijati, ali bi ih do proljeća preteklo uvijek taman onoliko koliko i treba. Na njima bi se tad naši upravo stasali dječaci učili ljubavi, da im život ne poteče mrsko, u nesnalaženju. Tako je to, valjda, vjekovima bilo. Nismo imali razloga brojati godine ni bilježiti kad je što započelo a kad završilo, jer se na našoj zemlji tad živjelo po redu, u blagostanju i svakoj vrsti bogatstva.

Na kraj naše zemlje je more, a s one strane velikoga mora je pustinja. Do nje se može stići i tako da se krene na sjever, pa sa sjevera na istok, more se zaobiđe, pa se prođe kroz dvanaest istočnih zemalja, te se spusti na jug. U toj pustinji malo je ičega osim pijeska i kamena, i ruševina onih davnih civilizacija iz kojih je, kako se u školi uči, sve poteklo. Što se to dogodilo da su se mjesta s kojih smo potekli pretvorila u pustinju, da su se tako okamenila i smrvila, nikad se neće znati. O tome postoje različita mišljenja, ali sva odreda su posljedica duševnih bolesti. U našoj ludnici, sumornoj sivoj zgradi na periferiji grada, sedamsto je bolesnika, žena, muškaraca i djece, tek poniklih djevojaka i dječaka, starica i staraca koji bi odavno umrli da nisu poludjeli. Ovako, i smrt od njih zazire. Svaki od njih ima svoju bolesnu viziju o tome što se zbilo sa svijetom u pustinji, s civilizacijom iz koje smo potekli. Jedino djeca, ludnička, luda djeca, ne znaju o tome ništa. Ali kada poodrastu, i oni će o tome steći neko ludo mišljenje i vjeru, i to će se mišljenje razlikovati od onog što misli bilo tko drugi. Nema dva ljudska stvora, dva luđaka ili dvije luđakinje, koji bi mislili isto.

Pustinja, načinjena od kamena i pijeska, pustinja od prašine, jedino je ono o čemu svaki luđak ima svoje, od svih drugih različito mišljenje. A normalni se poznaju po tome što o pustinji ne misle ništa. I dobro paze da ne počnu nešto misliti, jer to će biti znak da silaze s  uma.

U pustinji živjeli su sunarodnici tih tuđih, pokraj nas. U šatorima i kamenim potleušicama, među ruševinama, profundama i urvinama davnih dvoraca i hramova, bez automobila, električnoga svjetla i telefona; ako bi im bilo hladno grijali bi se uz svoje pitome i tihe životinje, govoreći svojim prastarim, nama nerazumljivim jezikom, čiji je alfabet podsjeća na ptice, visoko na nebu. I ne samo da na ptice podsjeća, nego je prema njima i načinjen. Ti ljudi, sunarodnici naših slugu, svijet tumače tako što čitaju rečenice koje po bistrom nebu ispisuju ptice selice, dok dvaput godišnje prelijeću s jednog na drugi kraj svijeta. One, dvaput godišnje, prema njihovom vjerovanju, na čistom nebeskom svodu, kao na svježe prebrisanoj školskoj ploči, ispisuju Božju objavu. Premda nikada nisu skupljali opuške po našoj glavnoj ulici, s tisuće hiljada svjetlećih billboarda s kojih prolaznici biraju one koji su im po duši među hiljadu svjetskih bogova, od hiljade vjera i hiljade čovjekovih vjera i deluzija, oni dvaput godišnje čitaju Božju objavu, ispisanu tijelima ptica, po vedrom pustinjskom nebu. A nebo je uglavnom vedro, jer iznad pustinje rijetko kad pada kiša. Kad pada, dobro je to za život u pustinji, za izvore vode i za povrtnjake i voćnjake po oazama, a najbolje je za pustinjske maslinike, čija se stabla odvajkada otimaju žeđi, ali zna biti grdno zlo i nevolja za pustinjski narod, koji, ako se nebo naoblači za vrijeme seobe ptica, propusti riječi Božje objave, nakon čega ljudi u očaju i strahu masovno silaze s uma…( Ovo, kao i mnogo toga drugog iz života i vjerovanja pustinjskog naroda saznajemo iz spisa antropologa Milutina Ponedeljnika, koji je godinama živio s tim ljudima i proučavao njihove običaje.) Nije lako miriti koristi tijela koje su istodobno stradanja duše. U ona doba kada bi se nad pustinjom u nedoba naoblačilo, pa bi osjetljiviji ludjeli od samoće i pustoši bez Boga, premda bi vode bilo više nego ikad, probujali bi povrtnjaci, voćnjaci i maslinici, ti tuđi pustinjski ljudi krenuli bi u seobe. Bježali su gonjeni strahom, ili su išli u potragu za onim što im je nedostajalo.

One godine kada se tuđima, koji rade poslove za koje mi nismo i žive na periferiji, u kućama od papira koje lako planu i brzo izgore, počela prozirati put, zatrudnjela je, premda je bila virgo intacta, čuvena naša pjevačica. Lijepa i nujna, sva od nevinosti načinjena, u haljini od svijetloplave svile, pokrivene glave, kao u žena s Istoka, tužnih očiju, pogleda vječito zagledanog negdje visoko iznad publike, u reflektore sjajnije od sunca, pjevala je glasom livadske leptirice. Godinama je već živjela s jednim od najbogatijih ljudi u državi, vlasnikom industrije namještaja, postarijim čovjekom tužna lika, trostrukim udovcem, za kojeg se znalo da je u nju smrtno zaljubljen, toliko da ju se ne usuđuje obležati i spoznati, jer da će i ona umrijeti kao što su umrle prethodne tri. Zajedno su se pojavljivali u javnosti, viđalo ih se po kazališnim premijerama, na otvorenjima izložbi i na književnim večerima – oboje bili su ljubitelji književnosti, naročito romana u stihovima – redovit je bio u svečanoj loži na njezinim koncertima, govorkalo se i da su se u tajnosti vjenčali, ali naravno da se to nije moglo provjeriti. O svom životu on nikada nije u javnosti govorio. Nije davao novinske ni televizijske intervjue, osim što bi na kraju godine, u svojoj kancelariji, za uvijek istim prostranim pisaćim stolom, s bibliotekom za leđima, za emisiju o gospodarstvu kratko govorio o rezultatima industrije namještaja u proteklom razdoblju. Sakrivao se iza mnoštva stručnih izraza i stranih riječi, kao sramežljiva i ne baš lijepa nevjesta iza dvadeset i jednog vela od paučine. Ona je, međutim, govorila o koječemu, jer je to dio pjevačkog posla. A najviše govorila je o svojim osjećajima, onim koji se tiču djece, domovine i publike, ali i onim koji se tiču njega. Nikad ga, naravno, ne bi imenovala, ali publika je znala na koga ona misli. Ono što ne bi znali, ljudi su izmaštavali. I u tom izmaštavanju gradila se, nadopisivala i nadopjevavala velika priča, naš veliki roman u stihovima. Ljudi su živjeli s njima i s njihovom ljubavlju, živjeli su s njegovim strahom da će, bude li joj prišao, ubiti onu koju voli.

A onda se najednom dogodilo da ona zanese. Baš tako su govorile stare žene u našemu gradu: iz čista mira je zanijela! Ni iz čega, ostala je trudna! Vjerojatno je bilo i onih od zle mašte, koji su mislili i govorili nešto drugo. Ali njih nitko nije slušao, niti smo bili od volje da s takvima razgovaramo. Izbjegavali smo te kvaritelje priče, i zurili u njezin trbuščić. Premda je bila u istoj onoj svijetloplavoj svilenoj haljini, širokoj kakve već jesu haljine u žena s istoka, od rana se prozirao taj izdajnički znak da se dogodilo nešto. Možda je bila tek u trećem mjesecu, svakako još u vrijeme kada je mogla otići na abortus, na čišćenje, kako su to govorili naši ginekolozi, ne bi li tom riječju medicinski zahvat oslobodili svih moralnih i metafizičkih opterećenja, ali se nekako znalo da ona to ne može učiniti. Kako da pobaci nešto što nije ni začeto? Ili barem nije na način koji je svima nama poznat. Osim toga, od prvoga trenutka, od prve fotografije i prve televizijske snimke, na kojima se pojavljuje u toj svojoj vječnoj svijetloplavoj odori, pod kojom se nazirao plod, to nije bilo samo jedno dijete, to je bio cijeli svijet. I svatko od nas u tom svijetu. Netko se tad našalio, jer vazda je među nama bivalo ljudi koji nas šalom prenu iz sanjarija, da je to ona ustvari progutala globus. Onaj globus na kojem svi skupa živimo.

Naravno da je bilo sumnjivaca i onih koji ne samo da ne vjeruju pripovijestima, nego ih se i plaše. Prvi među njima, ministar zdravstva. Sumoran mlađi čovjek, onkolog. On je istoga tjedna nadigao javnost na uzbunu, dao je veliki televizijski intervju, u kojem je rekao da žena pod hitno mora na pretrage. Jer da to što svi mi vidimo baš i ne mora biti trudnički trbuh. Javnost se zgrozila pred takvom čovjekovom maštom. Ona je, međutim, odmah otišla na pregled. Bili smo ganuti prizorom: u njezinoj je pratnji bio čovjek njezina života, postariji čovjek tužna lika, vlasnik drvne industrije. Kamera ih je s leđa pratila sve do ulaza u ginekološku ordinaciju, sve do bijelih vrata na bijelome, do pola masnom bijelom bojom namaljanom zidu, a otpola onom bojom kojom se i inače zidovi kreče. Samo tanka zelena crta između njih nije bila bijela.

Ona je ušla unutra, a njega je jedna ispružena muška podlaktica, s teškim kromiranim satom podno bijelog rukava, zadržala vani. Postoje mjesta na koja ni najbogatiji i najpovlašteniji nemaju pristupa! Okrenuo se prema kameri, lica mirnog i bezizražajnog, kao na slici. Samo mu šake nisu mirovale. Kršio je prste, lomio ih kao da zamrznuto granje krši, kao da mu se šake, jedna protiv druge, bore na život i smrt. Kamera ga je takvog snimala, njega i te njegove ruke, šake jednog od najbogatijih ljudi u našoj zemlji, šake nekadašnjeg stolara, teške, grube, pune ožiljaka, a onda je ona izašla, obasjana trakom sunčeve svjetlosti što se probijala kroz prozor čekaonice, koji je gledao na park. Noseća sam, rekla je, izgovorivši tu pomalo već staru riječ, u kojoj nema viškova sentimenta. Šake su mu se naglo opustile i pale, kao da niz njih vise mrtvi prsti. Nasmiješio se, i to je, vjerojatno, bio prvi njegov smiješak koji je zabilježilo oko kamere.

Narod je nakratko odahnuo, kao da su ovim otklonjene sve loše stvari koje su se još mogle dogoditi.

Bježeći pred oblačnim nebom, koje je te iste jeseni zaklonilo Božju objavu, ispisanu tijelima ptica, i pred sunarodnicima koji su gubili razum od straha koji je potom nastupao, u našu zemlju, preko mora ili kopnenim putem, preko pustinje i nekoliko opasnih državnih granica, stigla je živa jedna pustinjska obitelj: majka, otac i malena djevojčica. Negdje na četvrtini puta, kada su već prešli pustinju, a da nisu umrli od žeđi i gladi, mati je shvatila da je bremenita, pa se tome začudila. Muž je upita što se dogodilo. Dogodilo se to, rekla mu je, dogodilo se to, ponovila je, ali ne znam kako. On ju je zagrlio, rekao pa to je lijepo, pa to je jako lijepo, ali kako, upitala se ona, nije važno kako, odgovorio je, valjda onako kako to biva, ali što ćemo sad, nastavila je, bit ćemo sretni, rekao je, sretni i gladni, upitala je zabrinuto, sretni se hrane srećom, zagrlio ju je još čvršće. I tako su zagrljeni, njih dvoje, išli preko strane zemlje, i nitko tko bi ih vidio nije mogao znati da su pred ludošću pobjegli od svog svijeta iz pustinje, i da pripadaju najprezrenijem narodu svijeta, narodu izbjeglica. A djevojčica, ona im se udijevala u zagrljaj, koji je bio toliko čvrst da za nju u zagrljaju nije bilo mjesta, pa ih je onda jabukama svojih stisnutih šaka udarala po leđima, da je puste unutra. Na to su se njih dvoje razdvojili, pa su se smijali dugo i gromko, kao dvoje najslobodnijih ljudi na svijetu. Da ih je netko gledao, a možda i jest, da ih je, recimo, gledao policajac, graničar ili neki bijesan građanin, netko tko bi ih bacio u tamnicu ili ih podavio u rijeci i moru, da ih je, kažem, gledao, kao što vjerojatno jest, pomislio bi, kao što vjerojatno jest, da to ne mogu biti izbjeglice iz pustinje, ljudi iz prezrenog naroda, jer se tako gromko smiju samo oni koji su tako bogati i u svoj život sigurni da im se ne može dogoditi više nijedna nesreća na svijetu. Malo je u našoj zemlji, i u preostalih dvadeset i sedam sretnih zemalja svijeta, onih koji su baš toliko sretni i slobodni kao ta trudna mati i otac, i ta djevojčica koja se smije skupa s njima, nakon što je razbila njihov zagrljaj, koji se onda rasuo po kamenitim pločnicima njima tuđeg grada, baš poput čaše od kristala.

Obitelj koja je bježala iz pustinje da spašava razum, trudna majka, otac i malena djevojčica, bila je vođena radoznalošću. Riskirali su svoje živote – nisu imali previše šansi da prežive prelazak pustinje, a ako to i prežive, pogubit će ih razjareni graničari i narod iz tuđih zemalja, uvjeren da njih troje stižu samo da bi pojeli njihov kruh – i učinili su to, uglavnom, iz puke radoznalosti. U tome bila je njihova vjera i bio je njihov razum. U radoznalosti, naime, najveće je čovjekovo bogatstvo, njegova mašta, iz koje onda nastaje sve drugo. Iz čovjekove mašte nastaje Bog, i svih hiljadu bogova od hiljadu vjera i hiljadu čovjekovih očaja i deluzija. U mašti jednoga slabog i nemoćnog čovjeka, ili još bolje: u mašti djeteta, nastaje i sva silna Božja moć, veća od moći hiljadu atomskih centrala, hiljadu hidrogenskih bombi i one jedne crne rupe put koje će jednom sunuti naš svijet, iščezne li mašte. I ako bismo birali najveće čudo među čudima, onda bi najveće čudo moralo biti ono da moć Stvoritelja, najveća, umu našem neshvatljiva moć, djelo je mašte najranjivijega i najslabijeg među ljudima.

Obitelj je bila obična: mati iz silno bogate kuće, jedne od bogatijih u pustinji, od oca čudaka i brižne majke. Rodila im se nakon što su mislili da neće imati djece, skoro pa pod starost. Od oca naslijedila je čudaštvo, od matere brigu. Spoj je to koji čini ljudsku dobrotu, a privlači nevolje. Otac, pak, bio je od najveće pustinjske sirotinje, otac njegov bavio se proricanjem sudbine te je igrao ulogu lude, a majka je rađala. Imali su devet kćeri i nijednog sina. Kad im se deveta rodila, najstarijoj je bilo sedamnaest. Da ne pomru od gladi i zime – jer ledene su noći u pustinji – ili da tolike žene ne šenu pameću s jedinim muškom u kući, koji je proricatelj bez mašte i pustinjska luda, odlučila je da od sutrašnjeg dana ona postane muško. Ali, za razliku od oca, ono pravo muško, koje će se pobrinuti za svoje, spasiti ih od gladi, žeđi i svake nevolje od koje sinovi i očevi spašavaju svijet i Bogu čine da mu bude milije i lakše s ljudima.

Kako je odlučila, do tog časa gizdava i rodna djevojka, tako se najstarija kći u muškarca i preobrazila. U sina tog proricatelja bez mašte i pustinjske lude, blagog i mudrog, kakvi znaju biti samo oni rijetki ljudi koji su u sebe sigurni tako da se nikad ni pred kim nemaju potrebu dokazivati,  i u kojima je sve tako nedvosmisleno i istinito da ni pred sobom ni pred drugima nemaju što da sakriju. Premda se dobro sjećao onog što je bio prije, i ne bi se na njemu ikakva poznala nelagoda kada bi ga netko iz tog vremena spomenuo, nego bi i sam nastavio govoriti o zbivanjima iz svojih djevojačkih dana, i to vazda o nekoj sreći i veselju, nikada, ni u jednom trenutku nije osjetio čežnju za onom koja on više nije. Milo mu je bilo sjetiti se kad je sa svojim sestrama bio jedno, ili kad je bio jedna od njih. Ja vas znam, šalio bi se, a vi mene ne znate onako kako ja vas znam, pa bi im, tobož prijekorno, priprijetio prstom, na što bi se one kikotale dobroj šali, koju ne može razumjeti nitko osim njih, šali koja ostaje izvan jezika.

Otkako je on postao glava kuće, sve je najednom bilo sigurnije i bolje. A otac, nesretnik, što je bilo s njim, to nije lako reći. Kao da je iz krletke na kojoj su vratašca ostala slučajno otvorena u nebo odlepršala duša lude, sjedio je u kutu izbe, grijao se na ljetnim vrućinama uz mrtvu kućnu peć, i nije govorio.

U godinama kada je otac umirao, sestre su se, jedna za drugom, udavale. Smrt je u kuću ušla kada se najmlađa udala. Ubrzo, za ocem žaleći umrla je i majka, pa je najednom on ostao sam u kući. Grdna je čamotinja kada muško ostane samo u kući. Niti umije oko sebe, niti umije samo sa sobom. Samo krov i kućnu ogradu popravljati, to umije. Tako se on u samoći svojoj i zaljubio u djevojku koja se ranije već bila zaljubila u njega. Ali on to tada nije primjećivao. Njeni su bili protiv njihove ljubavi, manje zato što je on ostao sam u kući, a više zato što ni otac njezin ni mater nisu kćeri svojoj, jedinici, našli ženika, nego je, eto, ženika pronašla ona sama. Nikada im zet nije omilio, i zapravo nije bilo načina da im omili. Ljudima je uvijek milija njihova nesreća, od tuđe sreće. Makar im tuđi bili rođena djeca. Kći je roditelje žalila, žalio ih je i neželjeni zet, ali ni od žaljenja nikad neće biti neke sreće.

Bile su to još uvijek sretne i blagorodne, ali gladne i žedne godine suše, kada je nebo bivalo čisto i u vrijeme selidbe ptica, pa se živjelo od objave do objave, u razboru, vjeri i zadovoljstvu. On je u to vrijeme uveo telefon u staru roditeljsku izbu i kupio maleni japanski auto. Po svemu, bio joj je dobar muž, a ona je njemu bila dobra žena. Ako bismo ih sa strane gledali, a premda je pustinja prostrana, uvijek postoje oni koji gledaju preko ograde i sa strane, mogli smo pomisliti da će nešto kvariti njihovu sreću. To nešto je opet izvan jezika, neizgovorivo. Ili se može izreći samo jezikom koji ne priznaje maštu i ne vjeruje u Boga: pomišljali smo da njihovu sreću kvari to što postoje anatomske i hormonalne prepreke tome da se u njihovoj ljubavi začne plod, ili da meso uzgoji pa porodi drugo meso.

Tu smo griješili, kao što bi pogriješio svatko. Naime, ni njoj, ni njemu kao da nije na um padalo da ne mogu imati djece. Sigurno su to, racionalno govoreći, znali, ali nije sve u znanju, niti živimo i radujemo se samo od znanja. Ako je čovjek izmaštao Boga, ako je ono najmanje i najslabije dijete izmaštalo strašnu i neusporedivu Božju moć, zašto Bog ne bi izmaštao dijete? Na kraju tako i bi! Jedne od posljednjih sretnih i blagorodnih godina, kada su pustinjski ljudi već masovno umirali od žeđi i gladi, jer voda koja godinama nije stizala s neba nije više izvirala ni iz zemlje, sklupčanu ispod svoga malenog japanskog auta pronašli su djevojčicu. Mazda nam se porodila, šalila se mati, dok ju je onako promrzlu i pomodrjelu u kuću unosila. Otac ju je dugo grijao u svojim pazusima i njedrima, govorio joj: neće, neće, neće!, onako kako usred najvećih nevolja djetinjstva svi roditelji svijeta govore svojoj djeci, pa je djevojčica još prije sumraka postala njihova prvorođenka. Čija je prethodno bila, to za ovu priču nije važno, jer je između nje današnje i tog prethodnog života stajala opća pustinjska morija, izazvana glađu i žeđu jedne od posljednjih sretnih i blagorodnih godina, kad nebo još nije tajilo Božje objave.

Dijete bješe milo i požrtvovno. Jednako se uvrglo u mater i u oca, preozbiljno za svoju dob. Jedno od one malene čeljadi kojoj otpočetka sve biva jasno. Kada su polazili od kuće, bježeći u bolji i sigurniji svijet, nije žalila ni za čime što ostavlja. Gledaj dobro, otac joj je govorio, jer sve što budeš vidjela, stići će s tobom gdje god pošla. Djevojčica se nasmijala. Nisam ja glupa, odgovorila mu je. Nisi, rekla je mati. I tako su pošli na put, vedri. Na tom će se putu začeti njen mali brat. Kako, o tome će biti riječi.

Što se tih dana, nakon što je ministar zdravstva, sumoran mlađi čovjek, onkolog, objavio da u utrobi čuvene naše pjevačice ne raste inoperabilni čudovišni tumor, nego u njoj raste djetešce, mislio vlasnik drvne industrije, i kakve su se u njemu strasti borile, koje misli i osjećaji, to znaju samo njegove šake. Je li veća bila sreća njegova što mu žena nije smrtno bolesna, kao što je ministar prije pregleda pretpostavljao, ili osjećaj izdaje, koji nikada nikome neće priznati, što je mimo njega ostala trudna? U strahu da mu ne umre, kao što su umrle prethodne tri, nikad je nije obležao, objahao ni spoznao – kako već pišu i govore, u različitim registrima, stručnjaci za te stvari u našoj zemlji, nego ju je ljubio u njenoj nevinosti. A što se sad dogodilo? I zašto mu barem nije rekla da se nešto dogodilo? Ona ga je, u svojoj svjetlomodroj svilenoj haljini, danima već raskopčanoj, ispod koje je zablistala bijela svilena spavaćica, gledala onim svojim najtužnijim pogledom, gledala ga je, kao što gledaju gipsane figurice, pogledom vazda istim, u kojem kao da je više nije ni bilo. Pokušavala mu je reći nešto što nije postojalo u riječima, pa je samim time bilo neizrecivo. Nije se nikom prije nje dogodilo, pa je bilo neizrecivo. Ili je možda bilo izrecivo, ali ona nije znala kako da to kaže. Pokušavala mu je reći da je i dalje nevina, da je, ordinacijskim i svećeničkom jezikom rečeno, i dalje intaktna. Da je to rekla i na pregledu, nije im dopustila da ju razdjeviče – zar vam nisu dovoljne sve te vaše kompjutorske tomografije i magnetne rezonance, prijekorno ih je upitala, pa su se posramili, i sklonili su tubu s lubrikantom – i da su nakon toga i oni, vodeći ginekolozi, subspecijalisti humane reprodukcije i opstetricije, skupa s onkolozima i kardiolozima, koji su se našli u zajedničkom timu, zanijemjeli pred onim što ni njihov leksik i sintaksa ne dopuštaju da bude izrečeno. Između svjetova, naime, postoje prepreke, postoje zidovi koji mogu biti široki i masivni poput bedema tvrđave ili poput blindiranih okvira podzemnih skloništa koja mogu podnijeti nuklearnu eksploziju, a mogu biti tanki poput djevičanske opne, jedva nešto deblje od balončića napuhane žvakaće gume, ali i jedni, i drugi zidovi jednako su čvrsti i neprolazni, jer dijele svijet na ono što je s ove, i ono što je s one strane. Dijele ga, tako ćemo to reći, na fizičke i metafizičke činjenice. Ako zid nije srušen ili probijen, jedna strana ne može utjecati na ono što se zbiva s druge strane. Prema tome, nije moguće, barem s medicinskog stanovišta da se dogodi ono što se upravo dogodilo. Ili to samo nije izrecivo.

Dok se tako pred njim kipila i kamenila, u raskopčanoj modroj svilenoj haljini i u bijeloj spavaćici ispod haljine, nesposobna da mu išta kaže, ona mu je na čas omrznula. Nije joj to rekao i nikad joj neće reći, ali mu je kroz glavu prošlo da ju je, onako divljački, kao u pornografskim filmovima, kao ždrijebac plavušu u naročito odvratnim pornografskim filmovima, trebao zaskočiti i obilježiti, pa da nakon toga u blaženstvu svoga tugovanja još jednom postane udovac. Stresao se od te misli – zar to imaš groznicu, jesi li se prehladio?, upitala ga je zabrinuto – pa je odmah zatim odmahnuo rukom, i već je bio sretan što ništa nije rekao ni učinio. Te je večeri legao uz nju, pa je naslonio uho uz njezin trbuh, koji je na očigled rastao, poput filma u videokazeti na premotavanju. Bio je već toliko star da se sjećao i videokazeta i tog uzbuđenja pred negledanim filmom, koji se ubrzano namotava na jednom od dva unutarnja koluta. Ništa se iznutra nije čulo. Ustvari, čuo je, uha naslonjena uz njezin trbuh, samo šum svoga krvotoka, a možda i otkucaje vlastitog srca. Na trenutke mu se, naime, činilo da ih čuje. Potom je rubom uha i ušnom resicom osjetio toplinu njezina trbuha. Morao je to i ranije osjetiti, pomislio je. Pa zašto onda nije? I dok mu je do misli dolazila ta nenadano spoznana toplina, najednom mu je omililo to na što je naslonio svoje uho. Pomisao na djetešce potpuno ga je obuzela, ocrtala je granice njegova tijela i života, granice njegovih misli i osjećaja. Pokušao se vratiti na sve ono izgovorivo, pokušao ju je, provjeravajući svoje osjećaje, opet načas zamrziti tako što je zamišljao onog s kojim je legla i začela ovo dijete, ali najednom sve mu je to bilo smiješno. Zašto se smiješ?, upitala ga je. Tako, rekao joj je. I ona je u tom času prestala biti nijemi gipsani kip, i vratila se u istu onu ženu koja je bila ranije. Pjevala mu je, grlila ga, govorila mu je da je on najdraže njezino dijete, a uskoro će ih biti dvoje…

Da bi obitelj tih pustinjskih tuđih stigla do nas morala je nakon puta preko pustinje proći kroz sedam, ili kroz dvanaest zemalja, i preći, budu li imali sreće, sedam ili dvanaest državnih granica. Svaka granica istodobno je smrtonosna i preobražujuća. Nakon što su, po prelasku pustinje koja ih je čudom poštedjela smrti od žeđi i gladi, jedva preživjeli prelazak prve granice, koja se smatrala najlakšom, otac je donio neobičnu odluku – jedinu oko koje se nije usuglasio ni s majkom ni s kćeri – uz potok je zapalio vatricu, i u nju bacio sve njihove dokumente. Zašto si to učinio?, zaprepašteno ga je upitala žena, dok se djevojčica rasplakala. Najprije je slegnuo ramenima, kao da ne zna što bi rekao. A onda je objasnio da nema razlike između bezimenog djetića, za koje ne znamo je li žensko ili je muško, i hoće li uopće živo stići na ovaj strašni svijet, i njih troje koji bi se trebali pobrinuti da se djetić rodi i da bude prihvaćen u okrilje razuma. On je, kao i oni, neželjen čim je granica pređena. A s one strane granice, odakle su upravo pobjegli, on je, kao i oni, bio samo dio opće ludosti svijeta. Ako ne postoje nikakvi papiri, ako nema nikakvih potvrda o njihovim imenima i podrijetlu, možda svi zajedno mogu početi ispočetka. Ili barem da budemo jednaki s onim najslabijim od nas, rekao je otac, i tako utješio majku. On će nas, možda, spasiti, još je rekao. Djevojčica je, međutim, ostala neutješena. Žalila je sličicu sa svog pasoša. Bila je to jedina fotografija koju je imala.

Nakon što ga je obuzela ljubav prema tajanstvenom djetetu, na koju ga je podsjećalo uho koje se više nije hladilo i kad ga ne bi držao prislonjenog uz njezin vreli trbuh, vlasnik industrije namještaja, jedan od najbogatijih ljudi u našoj zemlji i veliki filantrop, krenuo je uređivati vilu i kupovati stvari za buduće djetešce. Naravno da u tome nije imao mjeru. Industrija igračaka i dječje obuće i odjeće, kao i industrija sreće, zajedno sa svim tim kockarnicama i kladionicama, zasniva se čovjekovoj sklonosti da izgubi mjeru u životu. Jedni će je izgubiti tako što će postati kockari i bolesni ovisnici o kocki, a drugi će izgubiti mjeru dok budu čekali da im se rodi dijete. Mjera im se neće vratiti ni nakon što dijete bude rođeno. Njihova bolesna ovisnička mašta žudjet će za stvarima, za predmetima, medikamentima, kašicama, sokićima i pilulicama kondenzirane sreće, kojima će stvarati iluziju vlastitog sudjelovanja u djetinjstvu svoga djeteta. Odakle čovjeku potreba da živi u tuđim djetinjstvima? Netko će reći da mu ne može tuđe biti ništa što je dio njegova djeteta, ali to naprosto nije istina. Vaše dijete onaj je čovjek koji je od svih ljudi na svijetu od vas najudaljeniji. Domovina vašeg djeteta, najudaljenija je i najbeznadnija vaša tuđina. I uzaludno je činiti ono što vlasnik industrije namještaja upravo radi: svijet koji pokušava osvojiti tim svojim kupovinama, ustvari ne postoji! I ništa on kupujući ne radi, osim što malo-pomalo gubi razum, i biva slijep za ono što bi prvo morao vidjeti. Dok čeka da mu se žena porodi, jednoga uha vrelog, a drugog ledenog, taj zreli muškarac više ne primjećuje što se oko njega zbiva. I prirodnim mu se čini da se providi koža njegovih sluškinja i sluga, i njegovih radnika u tvornici, redom iz plemena tih tuđih, onih koji su pokraj nas. Doći će on k sebi, nakon što se dijete rodi, govori se naokolo, ali zapravo malo tko vjeruje u ono što se na takav način kaže.

Kako je nestalo njegove sumnje i kako je započeo njegov ludi šoping pred dolazak djetešca, tako su njezina sumnja i zapitanost počele rasti. Dok god je on mučio svoju maštu mišlju da ju je drugi pastuh razdjevičio i do vrha napunio svojim sjemenom, ona ne samo da samoj sebi nije postavljala nikakva pitanja i ne samo da se osjećala kao žrtva velikoga i strašnog nesporazuma između muškoga i ženskog svijeta, nego joj se na neki način podrazumijevalo i normalnim, i običnim, premda i dalje neizgovorivim, ono što se dogodilo. Naime, koliko god da nije mogla reći kako je zatrudnjela, u toj okolnosti nije nalazila ništa što ne bi bilo u skladu s načinom na koji se Zemlja okreće oko Sunca, dok se Mjesec vrti oko Zemlje, a ljudska godina ima 365 dana, kojima svake četiri godine na dar biva pridodan i 366-ti. Ali čim je on povjerovao u taj sklad, ili čim je svojim mislima i osjećajima postao dio njegova ritma, ona je ostala zapitana nad istim onim nad čime je prethodno zapitan bio on: kako je moguće da je ostala trudna i nedirnuta? Iz kakvog će se to razgovora, iz kakve međuplanetarne konstelacije, iz kojega će se tog živog odnosa roditi dijete?

I što bi više o svemu tome mislila, sve je manje znala i bivala je sve uplašenija. Noću, međutim, u snove bi joj dolazio glas koji joj se obraćao na nekom njoj nerazumljivom jeziku i koji je pripadao nekom biću koje nije ni ljudsko, ni životinjsko, a nije ni stablo i trava. Istovremeno, kao da je sve to skupa, i trava koja joj se obraća, i stablo koje joj govori, i zvijer, i ptica, i čovjek kao da je, rođeni i nerođeni, svaki, sve do posljednjega koji je ikad živio, i onda sve to, i još mnogo toga drugog nespomenutog, govori joj nešto na jeziku koji ne razumije, a onda po nečemu u svom snu zna koliko je važno ono što joj govori. I onda samo ponavlja: Ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem! Sve glasnije i glasnije, dok u jednom trenutku ne vrisne u svom snu i vriskom ne probudi i sebe, i muža. Isto se ponavlja iz noći u noć, iz sna u san, tako da joj više nije milo zaspati.

Preko dana, kao da živi u raju, od kojeg je samo djevičanska opna dijeli. Njen muž, otac djeteta koje tek treba da se rodi, čini sve da joj raj učini rajskijim, pa u tome katkad pretjeruje, i najednom raj biva nalik paklu. Istovremeno, njezina budna zapitanost, koja ne samo da nema odgovora, nego ne dopušta drugih misli, pakao je naspram istovremene majčinske sreće, koja ju rajstvom svojim obuzima. I onda plače, a liječnici je blagim smiješkom tješe: to su hormoni!

Potom pada večer, i stiže vrijeme spavanja. On je nagovara da pije tableta za dubok san, neki dobri, premda mračni ljudi nude joj i kapljice morfija, ali ona to neće, ni tablete, ni rajske kapi. Htjela bi konačno razumjeti riječi kojim joj se obraća taj glas sve-glas, taj glas svega živog i mrtvog. Ali dok on, Sveglas, govori, nastojeći da svaki glas u onom što kaže bude prepoznatljiv, jasan i razumljiv, ona ne razumije ništa od onog u što se ti glasovi slažu, ni jedne jedine riječi. Pa u svom snu svake noći ponavlja: ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem. Sve glasnije, dok opet ne vrisne. A onda se, usred njezina vriska, on budi, i sve je zabrinutiji i očajniji, jer mu se čini da ljubav njegova života, ona za koju je žrtvovao svoju mušku strast, pomalo silazi s uma.

Na kraju je odvodi psihijatru, neobičnom čovjeku od kojeg zdravi zaziru a bolesni kod njega traže spas, starcu sa čeličnom čeljusti, jer mu je njegova čeljust zbog raka morala biti izrezana, koji je podrijetlom od tih tuđih, koji su pokraj nas. Dok se s njim rukovalo, vlasniku industrije namještaja učinilo se da umjesto muške šake grabi zrak. Čak se i kroz čelik njegove čeljusti providjelo, kao da je od stakla. Samo su mu oči, tom neobičnom starcu, ostale neprozirne. Dvije teške bijele kugle, šarenica crnih kao noć, u kojima zjenice jedva da su se i razaznavale. Gledao ga je, taj starac, i taj pogled je na njega djelovao umirujuće. Smirivao ga je, i istovremeno činio smrtno umornim. Bit će dobro, govorio mu je psihijatar, razgovarat ću s gospođom, rekao je, teški su snovi, samo su djetinjstva teža od snova, uzdahnuo je, a on je već bio tako umoran da ga se nije ticalo što ne razumije te njegove riječi.

Psihijatar je sjeo u fotelju uz otvoren prozor, i zapalio cigaru. Neće vam smetati?, upitao je. Neće, rekla je i legla na otoman, iz kojeg kao da je puhnuo i uvis uzletio oblačak prašine. Slobodno, hrabrio ju je. Najprije je neko vrijeme gledala u strop, pa je gledala prema njemu. Sjedio je u nekom čudnom protusvjetlu, kao sjena koja, kako bi povukao dim iz cigare, pa bi jače zasjao pakao žara, svud naokolo baca druge sjene. Postavljao joj je neobična pitanja, za koja ne bi ni pomislila da na njih postoje odgovori. Ali ne samo da su postojali, nego je ona znala svaki. Pokazalo se da je on već od ranije bilo prisutan u njezinim snovima. Kao promatrač, ili, bolje rečeno, kao prolaznik, ili kao putnik namjernik. Išao je kroz pustinju, i taj put je nekim slučajem vodio kroz njen san, tako da bi je sreo upravo u trenutku dok ona Sveglasu ponavlja: ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem! Vi ne razumijete ono što vam on govori, kao da se iznenadio. Naravno da ne razumijem, rekla je. Koji je to jezik? To je aramejski, govorio se nekad u pustinji. Vi ga razumijete? Ako ga razumijete, onda biste mi trebali reći što mi on to govori? Ne bih smio, opet će pomalo zbunjeno stari psihijatar. To ne bi bilo u skladu s mojom profesionalnom etikom. Ono što je meni dopušteno jest da vas navedem da sami otkrijete što vam on kaže. Osim toga, problem je i u tome što ja zapravo ne vjerujem u ono što vi sanjate. Na te riječi, ona je gorko zaplakala. Tako je plakala da su suze potekle i niz lice njezina muža, koji je sjedio na stolici u čekaonici. Doktorovi pacijenti začuđeno su ga gledali. On nije znao što mu se to događa, a njima se učinilo da je lud. Jer tako čudno plače.

Nakon što je otac spalio sve dokumente, pa tako ni on, ni majka, ni djevojčica nisu imali svojih imena, kao što ni djetić koji se tek trebao roditi imena nije imao, mogli su nastaviti svoj put. Pred njima je još šest granica, s tim da će svaka biti opasnija i smrtonosnija od prethodne. Sa svakom pređenom granicom cilj će biti bliži, a poniženje će biti veće. Put na koji su krenuli, i koji ih je vodio u bogati slobodni svijet, u zemlju razuma, u njezinu prijestolnicu u kojoj je ulica s tisuću hiljada svjetlećih billboarda s kojih prolaznici biraju one koji su im po duši među hiljadu svjetskih bogova, od hiljade vjera i hiljade čovjekovih vjera i deluzija, istovremeno je vodio k sreći i k poniženju. Ali nitko od njih troje nije muku mučio s tim. Biti ponižen znači isto što i biti sretan. To znači biti posve slobodan od ljudske zavisti.

U prvoj stranoj zemlji kroz koju su prolazili nije više bilo pustinje. Zemlja je bila ravna i uglavnom neplodna. Duž beskrajnih stepa kretala su se po njoj krda krupnih goveda, među kojima nijedno nije bilo manje od kamiona. Telad njihova, tek oteljena, bila su veća od njihova malenog japanskog auta, što su ga ostavili ispred mile izbe u pustinji. Zagledani u tu telad, dok sišu svoje goleme teleće matere, poput autića njihovog na benzinskoj crpki, sve troje su prvi put u isto vrijeme osjetili čežnju za napuštenim domom. Prva je tu čežnju osjetila djevojčica, samo u dječjoj mašti tele koje siše majku kravu može sličiti na auto s benzinske crpke, da bi je onda, jedno za drugim, osjetili majka i otac. Kako bogat svijet, začudio se otac. Ili je samo htio promijeniti temu. U daljini nazirali su se televizijski i telekomunikacijski relejni uređaji. Nebo su parali mlažnjaci, iza kojih su se nakon malo vremena rastvarali bijeli nebeski rajsferšlusi, kroz koje će uskoro provirivati neki tuđi i nerazumljivi bogovi. Kako hladan svijet, još jednom se začudio otac. Premda je bilo barem plus četrdeset, i nikako nije moglo biti hladno.

Ljude su, prolazeći kroz tu prvu stranu zemlju, uglavnom uspješno izbjegavali. Iz daljine su ih gledali kako stoje ispred periferijskih dućana mješovitom robom, koje su u pustinji nazivali bakalnicama, a ovdje ih, vjerojatno, nekako drukčije nazivaju, puše i u desnici drže smeđe pivske boce, u kojima će ubrzo prokuhati presporo ispijeno pivo, i ponekad se dovikuju od jedne prema drugoj bakalnici, izgovaraju riječi koje na njihovom stranom jeziku zvuče kao psovke, a djevojčica, nakon što ih čuje, razmišlja o tome kako neki jezik prestaje biti strani. Otac joj je, naime, objašnjavao da će, nakon što stignu u zemlju razuma, u prijestolnicu u kojoj je ulica s tisuću hiljada svjetlećih billboarda, najprije naučiti strani jezik. Upitala se kako se uči strani jezik. Tako što se najprije postane netko drugi, pa se onda jezik sam po sebi promijeni? Kad postane drugi, čovjeka više ne bole noge, nije mu vruće i nema nikakvih briga, mislila je…

Druga strana zemlja bila je mnogo zelenija i neravnija od prve, s više potoka i rijeka. Gradovi su bili uredniji, nije bilo bakalnica, ni ljudi koji stoje besposleni i piju pivo. Nisu se dovikivali, pa njihove riječi nisu zvučale kao psovke. Ti ljudi, iz daljine gledani, usred tog zelenila, žubora potoka i šuma rijeka, u stotinama odraza sa staklenih fasada nebodera, djelovali su nesretno i zabrinuto. Pognuti u hodu, zagledani pred vrhove svojih cipela, napeti za upravljačima automobila i autobusa – automobili izgledaju bolje nego u prošloj zemlji, ti ljudi ne čine se sretnijima ni slobodnijima nego oni koje su vidjeli u prošloj zemlji. Čini se da to što svega imaju više čini većom i njihovu brigu i strah da ne ostanu bez toga. Otac je, dok su prolazili kroz tu zemlju, stalno zagledao prema nebu. Nebo je od horizonta do horizonta bilo oblačno. Nigdje, ni na jednu stranu svijeta, tih dana dok su oni prolazili, nije se vidjela ni krpica modrine. I nikako da se kroz oblake probije zraka sunca. Otac je zabrinuto odmahivao glavom. Mati ga je tiho tješila i povremeno ga hvatala za nadlakticu i stezala ga prijateljski, onako kako muškarci to ponekad čine jedni drugima. On bi se nasmijao. Zašto se smiješ? Zato što me škakljiš. Lažeš, zašto se smiješ? Ako mi ne vjeruješ, neću ti reći. A ako ti vjerujem, hoćeš li mi onda reći? Ako mi vjeruješ, onda ti nemam što reći. Ako mi vjeruješ, onda se smijem zato što me škakljiš. Ne kaže se škakljiš nego se kaže škakljaš. Kaže se golicaš. Golicaju se djeca i stranci. I gice se golicaju, dodala je djevojčica. I tako su njih troje razgovarali, krećući se uz pomoć kompasa po drugoj stranoj zemlji, na svom neumitnom putu prema gradu u kojem će se roditi djetić što raste u njezinu trbuhu.

Jesu li njih dvoje, idući kroz drugu zemlju, već počeli razmišljati o tome kako je to dijete začeto? Tu priča opet dolazi do onog što je neizgovorivo. Razgovarali su, ali ne bi se moglo reći i da su razmišljali. Razmišlja li se o kiši koja iz oblaka padne? Razmišlja li se o pticama koje kreću s najdaljeg sjevera svijeta, ili se na sjever vraćaju s najdaljeg juga, prije nego što će se po savršeno bistrom nebu nad našom pustinjom rasporediti u riječi Božje objave, razmišlja li se o drskom deranu i bezbožniku iz zemlje na sjeveru, koji je kamenom iz praćke usmrtio čak dvije ptice i tako promijenio tekst objave, razmišlja li se o urođeniku inovjercu, s nekog otočja u južnim morima, koji je lukom i strijelom ulovio tri ptice, da njima nahrani svoju obitelj, i kakva je uloga tih ljudi u zemljama s oblačnim nebom u tekstu i sadržaju Božje objave? Neizgovorivo, neizgovorivo, neizgovorivo! Bog je vjerojatno začuđen tom neobičnom potrebom pojedinih među ljudima da sve pretvore u priču. No, nije li Bog rođen upravo iz njihove mašte, i nije li ga ta mašta učinila svemoćnim? Bog je mašta, reče otac. I Bog je maštar, reče zatim. Kako može biti i jedno, i drugo, upita majka.

Može biti da su me, one noći kada smo u pustinji bili najumorniji, silovala sedmorica kiridžija, iz krijumčarskog karavana, i da je djetić mogao imati sedam očeva da mu ti nisi otac. Može biti, složi se otac. A može biti i da je ovo mašta Božja! I to može biti, nasmija se on. Sve može biti, reče, ali je samo jedno mimo nas. Što?, zabrinuto će djevojčica. To je li djetić tvoj brat, ili je tvoja sestra. Zato ga i zovemo djetić, jer ne znamo tko je.

Ipak ću vam reći, reče stari psihijatar, ženi na otomanu, jer je ionako sve ovo samo jedna pripovijest. Vi ćete u nju, možda, i povjerovati, jer je ona vaša. Ja u nju ne mogu vjerovati, jer je moja pripovijest druga. Ali taj Sveglas koji vam se iz noći u noć obraća na aramejskom, on vam pokušava reći da je njime začeto dijete koje ćete donijeti na svijet. Pokušava vam pomoći, a vi ga, eto, ne razumijete. Događa se to. Najteže je razumjeti one koji nam žele pomoći, a da za to nemaju jasnog razloga. Kao ljudi, skloni smo u njima vidjeti Boga. U vama, gospođo moja, prema vašoj vjeri raste sin Božji. Prema mojoj vjeri, to je samo još jedan nesretni buntovnik na ovome svijetu, još jedan revolucionar, koji će sagorjeti poput blagdanske prskalice. Umjesto da podlo šuti i čita knjige, umjesto da se školuje za psihijatra, pa da o ljudskim dušama vodi računa na ovaj moj način, on će postati čestit rabin, borac protiv korupcije u ovoj našoj naizgled sretnoj zemlji, i stradat će na najstrašniji mogući način! To vam, gospođo, moram reći. Ako je po vašoj vjeri, stradat će vam sin, i nakon što strada, vi ćete s užasom shvatiti da ste rodili sina Božjeg, da su vam ga nakon najstrašnijih muka ubili, a da vi niste učinili ništa da ga spasiti. A što biste mogli učiniti? Ništa, osim da promijenite vjeru i da povjerujete u nešto drugo, što će vam spasiti sina. Bolje mu je da umre od heroina, da postane razbojnik, ubojica i vucibatina, nego da strada. Strašno je stradanje onog koga ne razumiju dok je živ, a slave ga mrtvog.

On je lud, rekla je mužu, dok su oboje po kiši trčali kući. Trčali su, i smijali se. On se, valjda, prvi put u životu smijao. Nije više bio zabrinuti postariji vlasnik industrije namještaja, jedan od najbogatijih ljudi u našoj zemlji. Osjećao se kao mladi stolar, pred kojim je život, i jedina briga mu je njegov budući prvorođenac. Samo da sve na porodu dobro prođe. A ona, najednom se osjećala tako slobodnom i lakom. Kao da se sve već odavno dogodilo. Ili kao da je negdje već zapisano ono što će se tek događati, i u tom što je zapisano važan je samo kraj. Nesumnjivo, sretan kraj. Dok su tako trčali kući i smijali se, dok je ona ponavljala on je lud, on je lud, na ulice su iz dućana razbijenih izloga izgonili providne pustinjske ljude, kroz koje se vidjela druga strana, kao da su i sami krupne kišne kapi, kao da je svaki čovjek samo jedna krupna i krvava kišna kap, i onda su ih ti s puškama tjerali da kleče na mokrim kamenim pločnicima i da pločnike peru svojim četkicama za zube. Zašto to naši vojnici rade, što su im najednom skrivili ti tuđi, koji već dugo žive pokraj nas, nemoguće je znati. Možda i ne bi bilo nemoguće da nije ove iznenadne šašavosti, ovog olakšavajućeg trka po kiši, i da nije čuvene naše pjevačice, koja kisne u bijeloj svilenoj spavaćici, i u modroj raskopčanoj haljini, ispod kojih se, kao pred eksploziju, sve veći i veći nadima trudnički trbuh. Trčimo, viče joj on, da stignemo kući prije mraka.

Bit će vrlo umorna, pa će brzo zaspati. I opet će sanjati isti san. U tom snu neće više biti starog psihijatra čelične čeljusti, jer će on upravo pakovati kufere i kretati na drugu stranu, daleko od njezina sna, ali će joj Sveglas ovaj put razumljivim jezikom reći sve ono što joj je psihijatar već rekao. I ona više neće biti zabrinuta.

Treća zemlja je za pustinjsku obitelj bila još ljepša od druge, kao što je četvrta bila ljepša od treće. Njihovo poniženje je raslo, a s poniženjem snažniji je bivao ushit pred čudima svijeta koji im je prethodno bio zatajen, jer ga nije bilo pred njihovim očima, nego je postojao samo u njihovoj mašti. Mašta je Bog, reče otac, i nema drugog Boga do Boga jedinoga. Tih hiljadu bogova u toj ulici do koje ćemo sigurno stići, živi ili mrtvi, jedan su isti Bog, koji je Mašta. Govoriš tako da mi se zavrti u glavi. Govoriš tako da mi se zavrti, pa bih da povratim, kao u autobusu, smijala se.

Preći će oni četvrtu, petu i šestu granicu. Pređu li sedmu, a i to će se možda dogoditi, za njima će se nadati velika potjera. Jer tko je dopustio pustinjskoj obitelji da dolazi u našu zemlju, na koju već devedeset dana pada kiša. Rastopili su se na toj kiši preostali domovi od papira, a veći dio tih tuđih, koji su oduvijek živjeli pokraj nas, utopili su se toj velikoj vodi. Velike krvave kišne kapi od kojih su bila načinjena njihova za nas već nevidljiva tijela nestala su, kao što će jednom nestati i sve drugo. Pređe li pustinjska obitelj i sedmu granicu, dvjema će ženama prema opstetricijskim kalendarima u istom tjednu, danu i satu nastupiti vrijeme od poroda. Jedna će rađati u najmodernijoj bolnici modernoga svijeta, druga će rađati u štali indijskog govečeta zvanog gnu, usred najvećega zoološkog vrta modernoga svijeta. Jednu će inkognito obilaziti tri kralja, do druge će se potajice provući tri paparazza. Jedna će roditi kćer, druga će roditi sina. Ne znamo koja će roditi kćer, a koja sina.

Jednoj će majci pasti kamen sa srca, jer će vjerovati da se nije ispunilo proroštvo ludoga doktora. Druga će biti sretna, jer o tom proroštvu neće znati ništa.

Priča o svjetlu se ponavlja svake godine.

Plamičak savjesti krene na put oko svijeta.

Iza sebe ostavi betlehemski mrak.
U kojem se dozivaju djeca Aušvica i djeca Gaze.

Najveći pripovjedač je ono svjetlo koje se ugasi
da bi se na nekom drugom mjestu upalilo.

A ima mjesta. I svjetla.

Za djecu i ljude.

Samo nema čovjeka.

Da ga vrati kući.

Nebo iznad Bosne, jutro 2. aprila 1945. 

Prije nego što smo ispustili drugu bombu, tačno u sedam sati i trideset osam minuta, iz baze je stiglo naređenje da se operacija prekida. 

Šteta, rekao je Alban, koja jebena Šteta. 

Vidio sam ljude kako trče niz čaršiju, pokraj bezistana i Slatkog ćošeta, pa niz Sarače. Učinilo mi se da nisu u uniformama. Valjda su kasnili u sklonište. Zatim sam aparat vinuo prema nebu, znao sam da dolje ispod ostaju Dariva i Bentbaša, put prema Palama i Romanija, nad kojom pravimo krug i vraćamo se prema jugu. 

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta. 

Nisam siguran je li to već rekao, ili mi se samo čini. Žao mu je što nećemo nastaviti. Zapisuje koordinate na kojima trebamo ispustiti preostale bombe. Uz nenaseljene planinske kose, nad Neretvom i nad morem. 

Nad livadama istočno od Glavatičeva ispustili smo prve dvije. Tu u blizini dundo Franjo je prije rata držao svoje košnice, sve dok 1934. nije zavladala pčelinja kuga i pomorila rojeve. Bio je kraj augusta kada nas je vodio da sahranjujemo pčele. Dragan je imao osam godina, Mladen trinaest, a ja sam bio najstariji, bilo mi je sedamnaest. I jedini se nisam plašio pčela. Njih dvojica, iako su mu sinovi, premirali su u strahu od uboda. Uzalud bi dundo Franjo uzimao pčelu u ruku, pokazivao da pčela ne bode iz čista mira. Mene je na Glavatičevo vodio da uza se ima nekog svoga dok ih bude sahranjivao. 

Do Konjica smo išli vlakom, a dalje nas je na kamionu vozio dundov prijatelj. Zvao se Franz Sternberger i radio je kao inžinjer u Šipadu. Bio je rodom iz Frankfurta, ali je život proveo u Konjicu i Jablanici. Imao je ženu Anđu, koju je doveo iz Kreševa. Ona bi uvijek ispekla krompirušu za puta. Jednom sam je, kao mali dječak, valjda nisam navršio ni pet godina, gledao kako razvlači jufke, šakama gnječi tijesto, pa ga rasteče preko stola. Na rukama je imala tetovirane križeve, modre kao tinta. Poslije smo sjedili na ledini, Franz, dundo i ja, i nisam htio ni okusiti krompirušu. 

Zašto, bolan, nećeš, da nisi bolestan?, pitao je Franz. 

Dundo mi je prislonio ruku na čelo, da vidi imam li temperaturu. Bio se zabrinuo. 

Hajde uzmi, meni za ljubav, samo komadićak, navaljivao je Franz. 

Neću i neću i neću, rasplakao sam se, jer sam bio gladan, a pita je mirisala. 

Pa zašto nećeš?

Zato što je prljava!

Šta je prljavo?, iznenadio se dundo. 

Pita je prljava od tinte, odgovorio sam. 

To ih je tako zainteresiralo da su zaboravili i zašto smo došli, batalili su i košnice i vrcanje meda, nego su me satima gnjavili i mamili da kažem kako je to pita prljava od tinte. Prvo se nisam dao, jer sam znao da na dobro ne može izaći, a onda je Franz izvadio dva dinara iz džepa, stavio ih pred mene i rekao: 

Tvoji su, ako kažeš! 

Počeo sam zaobilazno, kako me je dundo Vilko vodio sa sobom na posao, u direkciju željeznica, pa mi je dao list papira, jastučić i pečat, i rekao: Ajde, dedera sad ti muhurlejiši, da vidimo jesi li za činovnika prvoga ili drugog činovničkog reda! I kad sam vidio da moj pečat ostavlja ista krila na papiru, ista slova iako ne znam čitati, i isto je okrugao kao njegov, oduševio sam se pa sam tako muhurlejisao sve dok dundo Vilko nije posvršavao sve poslove u kancelariji. I naravno, prsti su mi ostali zamrljani tintom. 

Ne prinosi ruke licu, ako Boga znaš, zavapio je tad dundo Vilko! Ko lizne tintu, taj se namah razboli od kuge. 

Eto, rekao sam, dundu Franji i Franzu, pita je prljava od tinte, a vas dvojica ćete dobiti kugu jer vam dundo Vilko nije rekao da se od tinte dobiva kuga. 

Njih dvojica su se najprije zgledali, dundu ama baš ništa nije bilo jasno, ali Franzu je na koncu sinulo pa se počeo smijati, Glavatičevo je odjekivalo i grmilo od njegovog smijeha. A kad se konano smirio, dundu je nešto rekao na njemačkom. Spomenuo je Anđu i pružio svoje dlanove prema nebu. Dundo Franjo me je ljutito pogledao, pa se zacrvenio i uhvatio za glavu, a Franz ga je grlio i govorio: 

Ima mali pravo, moja je Anđa dušu dala za kancelarije. 

Sutradan, dok smo se vlakom vraćali u Sarajevo, dundo Franjo mi je objašnjavao šta su tetovaže. Rekao je da se tetoviraju mornari, da ih, ako se utope u oluji, familija mrtve može prepoznati. Neki drugi se tetoviraju iz obijesti, a žene u Kaknju i Kreševu tetoviraju se da nešto ne zaborave. Ne zna se šta ne smiju zaboraviti, jer je to nešto davno zaboravljeno, pa se danas tetoviraju samo zato što znaju da su njihove matere i babe bile tetovirane. One isto ne pamte o čemu se tu zapravo radi, o kakvoj tajni, ali su tetovane vidjele u svojih baba i matera. I tako, ono što se ne smije ni za živu glavu zaboraviti, zaboravljeno je tko zna kad. Ništa mi nije bilo jasno, osim što sam naučio da se od tetovaža ne dobiva kuga. 

I opet je mirisala Anđina krompiruša, dok nas je Franz, krajem augusta 1934. vozio da sahranjujemo pčele. Dundo Franjo je šutio i gledao niz prašnjav put, Mladen i Dragan su se svađali tko je kakanjac, a tko usranac, jer je jedan rođen u Kaknju, a drugi u Usori, dok je Franz iz kabine na sav glas pjevao neku njemačku pjesmu. Čini mi se istu onu koju su, nekoliko godina kasnije u filmskim žurnalima, pjevali Hitlerovi vojnici. 

Bio sam još dječak, taman onoga uzrasta kada si, po prvi i posljednji put, u stanju jednako razumjeti dječji i odrasli svijet. Znao sam zašto se njih dvojica svađaju, i rado bih se uključio u njihovu svađu, a znao sam i zašto je dundo tako tužan. Njemu su pčele bile malo manje od rodbine i prijatelja, a malo više od ostalih ljudi na svijetu. I sad ih ide sahranjivati. Nisam razumio samo Franza, ali ni od samoga sebe, nesretnik, nikada neće razumjeti. 

Dundo je otvorio košnicu. Stajao je malo zagledan u mrtvi pčelinji svijet, pa bi je zatvorio i nastavio do druge. 

Nakon što je obišao posljednju, samo je digao ruku, a mi smo, bez riječi i pitanja, krenuli prenositi košnice na sredinu livade. Mali Dragan je s dundom sakupljao suho granje, bilo je vedro, zrak je bio kao kristal u prstenu, nisu se čule ptice. Zapravo, ništa se nije čulo. Svečaniji trenutak nisam doživio. 

Kada je planula lomača, i proširio se miris meda i voska, pomislio sam zašto tako ne može mirisati u crkvi. Tamjan nije Kristu drag. Tako su mi krenule suze. Dundo je plakao, plakao je Franz, i Mladen. Dragan je stajao nekoliko metara od nas i gledao u vrhove cipela, kao da je loptom razbio susjedov prozor i sad čeka da se otac vrati s posla. 

Eto, tako je to bilo krajem augusta 1934, bistrog i čistog dana kada smo sahranjivali dundove pčele. Košnice više nije postavljao kod Glavatičeva, nego se prebacio na Romaniju, jer je bliže Sarajevu. Franz je uskoro otišao u penziju, a nije od toga prošlo ni pola godine, kad li se Anđa, prava zdrava, srušila mrtva dok je u vrtu brala salatu. Srce, rekli su. Njemu je nakon toga prahnulo da bi se vratio u Frankfurt. Na dopisnicama koje je svakoga mjeseca slao dundu je u prvo vrijeme pisalo: “Dragi moji, ja sam vam dobro! Kada ćete mi u vizitacije, uz Majnu, na pivo i kobasice?” Poslije je pisalo samo: “Dragi moji, ja sam vam dobro!”, da bi na zadnjoj dopisnici koja je stigla stajalo: “Dragi moji, najdraži Franjo, treba li ti šofer za Glavatičevo? Ako treba, misli na mene, ja bih došao.”

Bilo je to pred Božić 1940. Dundo Franjo je čitao Politiku, vijesti iz svijeta, slušao je Radio London, a mene bi, kad sam dolazio iz Beograda na dopust, pitao je li istina. Valjda jest ako tako piše, odgovarao sam. Pa šta će biti s Franzom? Ništa, rekoh, isto što i s drugim Nijemcima. E, jadan Željko, pa nije ti on pravi Nijemac. 

Sredinom aprila 1941. dundo Franjo je s prozora svoga stana gledao kako ustaše razbijaju židovski templ. Pričao mi je o tome kada sam prvi puta došao iz baze u Rajlovcu. Tetka Olga je iznijela govedsku juhu, zveckao je srebrni escajg po porculanu, a on nije prestajao. 

Dundo, a zašto ti to meni govoriš? 

Ustao je od stola, odmakao zavjesu s prozora i mirno, sasvim mirno i tiho, rekao je: 

Dođi, pa vidi šta je ostalo!

Dundo, ja sam samo domobranski pilot.

Nakon ručka je otišao na posao, bio je dežurni u direkciji željeznice, a meni je ostalo još dva sata do povratka u vojarnu u Rajlovac. Ležao sam na otomanu, tetka Olga je heklala u fotelji, Mladen i Dragan su bili negdje vani. Šutjeli smo baš onako prisno, kao što šutiš s ocem ili majkom. I onda je u neka doba, ne dižući glavu od igle i konca, onako u miru, da ne znaš brine li se, ili se gorko šali, progovorila: 

Vani rat, a on ti povazdan samo kune pčelinju kugu, onu iz 1934. Veli, da nije bilo toga, nikad ne bi rasturao košnice na Glavatičevu. A Franz bi ostao u Konjicu, jer bi imao društvo i jer bi mu bilo nezgodno ostaviti ga bez prijevoza. Ne bi se vraćao u Njemačku. Eto, to ti moj Franjo vergla bez prestanka. E pa, majka mu stara, gdje je to pčelinja kuga ubila čovjeka! 

Ispustismo tako dvije bombe kod Glavatičeva, jednu ćemo u Neretvu, a ostale ćemo nad morem. Sve bi bilo lako i sve bi prošlo za ne upamtit, da nije one koju smo bacili na bivšu Zemljoradničku štedionicu, ispred koje je bio sat, pred kojim bi mi, dječaku, dundo Franjo uvijek govorio: 

Puno je sati, ubit će nas tetka ako zakasnimo na ručak! Muči me ta bomba, na koga je pala i gdje je eksplodirala, kao {to dunda muči pčelinja kuga. Ne možeš si pomoći, čim počneš tako misliti. A nisi balvan, niti si Alban, pa da ne misliš. 

Šteta, rekao je, koja jebena, jebena, jebena šteta! 

Pod nama se zelenila Neretva, po boji joj se vidi da je gotov rat. Jutros baš nitko po nama nije pucao. 

(Iz romana “Gloria in excelsis”)

Arhitekt Dragan Bijedić jedan je od onih koji u javnom prostoru ostavljaju znakove u pravom smislu riječi. Dakle, sve ono suprotno današnjoj praksi generičkih kutija sa vratima i prozorima u različitim bojama ili još gore, terora kupe kanalice poratnog, novokomponiranog Mediterana na hrvatskoj obali. Ako je to definicija arhitekture, u ovom slučaju podcrtana je sa mnogo strasti, jer je njena estetika takva da zahtijeva zauzimanje stava, nema mjesta ravnodušnosti. Njegovo ime izravno je vezano za dvije zgrade koje su u međuvremenu postale dio urbane mitologije, kolokvijalizma, urbanizma i reperi koji uvjetuju svoju okolinu. To arhitekta pretvara u redatelja svakodnevice i bezbrojnih scenarija improvizacije ljudskih života. Prva od tih zgrada je ona koja mi je najbliskija: dovršen neposredno pred izbijanje rata devedesetih godina, neboder Privredne Banke danas poznat pod nazivom Staklena banka. Iako je, kad se sve zbroji, provela više vremena bez svoje staklene ovojnice nego sa njom, u trenutku kada je dovršena bila je to prva curtain wall visokogradnja u Hercegovini. Budući da je Mostar, historijski gledano, grad horizontalnog urbanizma, bila je ekscesna gotovo koliko i pariški Tour Montparnasse, nakon kojeg je sva pariška visokogradnja protjerana u četvrt La Defense van Hausmannova historicističkog „prstena“ kako ne bi ometala svjetski poznatu panoramu nad kojom stoluju zvonici Notre Dame. To je lekcija i za ovaj grad ispod čijeg najljepšeg i najpoznatijeg mosta stoje skalamerije skakaonica i zip line za turiste. 

Kao da se grad događa oko Mosta umjesto, kao što bi bio red, na njemu. No to je tema za neke druge, kompliciranije i duže diskusije. Ova zgrada bila je simbol svojevrsnog obećanja budućnosti koja nikad nije došla. Simbol onoga što nas je barem simbolično, činilo vratima Europe ka Sovjetskom savezu, umjesto stražnjeg izlaza u koji smo se u međuvremenu pretvorili. Drugim riječima, jednom antemurales, uvijek antemurales, čega ili koga god. No to je, kulturološki gledano,  jedina kontinuirana uloga ovih prostora. Staklena banka, izgrađena pored bivše robne kuće HIT, nagovještaj budućnosti zemlje o čijim vitrinama ruska nobelovka Svetlana Aleksejevič sanja u romanu Second Hand Time. Nagovještaj koji se urušio eksplozijom cisterna blizu kasarne Sjeverni Logor 3. travnja 1992. godine, zloguko zvono koje je označilo početak sukoba u Mostaru. Osim brojnih ljudskih žrtava, najpoznatija ratna žrtva ovog grada svakako je Stari most, koji je srušen 9.11.1993. godine. Ironično, osam godina kasnije, na obrnuti datum, 11.9.  srušen je njujorški World Trade Centar. To je označilo kraj jedne epohe ne samo u Americi, nego i u svijetu zbog globalnog kulturno-političkog domino efekta koji je uslijedio. Bijedićeva Banka u Mostaru odraz je iste estetike koju je imao srušeni kompleks u New Yorku. Internacionalni stil čiji su glavni protagonisti bili Mies van der Rohe i Philip Johnson, čiji je Seagram Building arhetipski primjer nebodera kakvi su u međuvremenu osvojili cijeli svijet, od Mostara do Manile.

No ono što modernu arhitekturu Mostara čini jedinstvenom jeste sklonost autentičnom lokalnom narativu i osobnim pričama. Ugljenov hotel Ruža bio je prepun metafora Mediterana i Hercegovine. Na njegovom mjestu sada stoji glomazni hotel Mariott koji je čista suprotnost od prozračne i organske poetike prethodnika. S druge strane, Staklena banka po nekim izvorima ima mnogo osobniju, drukčiju priču. Naime, otac njenog arhitekta bio je Džemal Bijedić, jugoslavenski političar koji je svojom strategijom razvoja Hercegovinu urbanizirao više nego svi prije, a bome i nakon njega. Premijersku funkciju preuzeo je 1971., ali je tragično stradao u avionskoj nesreći 1977., čime su vjerojatno neke buduće dobre ideje propustile realizaciju. Nažalost teško je reći kako bi utjecao na ratove devedesetih godina da je imao priliku. Banka u centru Mostara, kraj buduće nove zgrade HNK, stoji kao jedan veliki nadgrobni spomenik jer iz određenog kuta gledanja, podsjeća na avion koji uzlijeće u visine, memento gubitka ne samo jedne političke figure nego i vlastitog oca. Njen graditelj nije dočekao obnovu, umro je u listopadu 2024.g., a betonski kadaver na Španjolskom trgu je ostao kao golema osmrtnica, oproštajno pismo koje nikad nije ispisano do kraja. Odgovornost za obnovu preuzela su federalna ministarstva koja će ovdje useliti kada joj se vrati stari sjaj. Dok se to ne dogodi, i dalje će koristiti kao veliki atelje muralistima koji iz cijelog svijeta dolaze kao gosti Street Art Festivala, a preostale ožiljke prošlosti korak po korak krpaju bojama i figurama. Obnovljena naselja pretvorena su veliki muzej murala na otvorenom, a na fasadi Bijedićeve zgrade sada su ikonički slogani „zavadi pa vladaj“ i vrati mi moje krpice. Nije isključeno da su krpice sinonimi za njene brojne prozore, stakleni plašt koji se na starim kolor fotografijama ljeska na mostarskom suncu. 

Kao što pripitomljavamo pse i mačke, jednako tako pripitomljavamo grad, prisvajajući ga kroz ključ jezika u kojem se formalnosti izvrću u nešto pitkije i opipljivije: kvart sa suptilno zaobljenim balkonima su nazvali Sisarama. Banka dobila je svoj drugi nadimak dobila zbog  izduljene, oštre siluete po čokoladi Toblerone, iako taj toponim čujem mnogo rjeđe. Svoju sudbinu i identitet dijeli sa ovim gradom, obilježena terminologijom destrukcije: na aplikaciji Google Maps nazvana je Sniper Tower, što je prikladnije za scenu iz nekog američkog akcijskog filma iz osamdesetih. Njeni zidovi svjedok su ljubavi i smrti istovremeno: mjesto za tajna noćna ljubakanja tinejdžera, skrovište beskućnika i posljednja stanica samoubojica. Fotografija Ljubomira Bogdanovića, najpoznatijeg od tih gradskih nesretnika, sa golubom u ruci, navodno još visi u obližnjem lokalu. Sada kada apokaliptični pejzaž centra grada poprima znakove nekog novog, drukčijeg vremena, ona i dalje stoji kao sablast sa koje su cigani ustrajno skidali repromaterijal za preprodaju. Ostala je kao Silversteinovo Dobro drvo, koje nema više šta da nam da jer joj je naša glad za profitom i osvetom uzela posljednji komad dostojanstva. Ili barem dok se nisu pojavili umjetnici koji su joj udahnuli novi duh. Na mjestu nesreće u New Yorku sada stoji Ground Zero, memorijalni prostor okružen arhitektonskim gigantima američkog kapitalizma čiji inat para nebo nad Manhattanom. Ova zgrada je poput Titanika, plovila vrlo kratko prije nego što je udarila u smrtonosnu santu leda.

Pitanje je što nosi budućnost: mnogi Mostarci od početka gradnje se odupiru i samoj koncepciji ovog projekta: previše strši iznad gradskog parka iz kojeg je u međuvremenu otišao Fijolićev famozni Bruce Lee. Nevoljeno ružno pače nadvisuje panoramu pseudomaurske zgrade Gimnazije Alekse Šantića, koji je oživio u obliku murala na trgu, na fasadi jedne gelerima izraubane fasade gdje su, u ingenioznoj ideji, gelerski krateri oslikani kao zvijezde među kojima lebdi astronaut sa licem Alekse Šantića ispod kojeg u potpisu stoji svemir je električni krastavac. Točka na i ovog bizarnog mizanscena je plato na kojem je, u maniru kazališne scenografije,  jedan španjolski vojni arhitekt isprojektirao nešto što se može opisati jedino kao prostorna sabotaža, iscjepkana stubovima, klupama, fontanom, zelenilom i otužno napuštenom šahovskom pločom. No jednako kao i voda, i takva arhitektura prije ili kasnije pronađe put do ljudi koji je ne zaobilaze. Skejteri među zidićima treniraju letenje na dasci, penzioneri listaju novine na klupama.  Duboko u grmlju jedan beskućnik krije kofer nepoznata sadržaja koji uvijek nosi sa sobom, kao da je cijeli grad jedan ogromni aerodromski terminal. Na jednom od ulaza Bijedićeve zgrade napisano je svi mi živimo pod istim nebom, svijetloplavom bojom. Malo gdje je to toliko očigledno, a tako skriveno.

Drugi projekt koji se vezuje za Dragana Bijedića je sarajevska zgrada Papagajka, koja za razliku od primjera iz Mostara živi punim plućima na obali Miljacke. Jednako kao i njena ovdašnja sestra, i ona je pravi landmark, ikonička arhitektonska gesta koja se ističe koloritom, morfologijom i gabaritima. Njen idejni tvorac je Mladen Gvozden, a gorenavedeni je sudjelovao u projektiranju. Ljetos sam proveo ugodan vikend u Sarajevu, u stanu u blizini Papagajke, čiju je postmodernu estetiku bilo lako prepoznati, odakle i dolazi njen nadimak. Njen šareni plašt tek je djelimično staklen, a u kutovima se kriju zavojita vanjska stubišta, lođe, asimetrični prozori, karikaturalne žute vertikale koje kao da su smiju u oči zvonicima i minaretima. Te vertikale modernizma nisu mogle znati da će duhovi prošlosti ponovo zavladati panoramom koja je nakratko pripadala njima. Poratni kič neoosmanskih džamija čiji je duh dalje od duše bosanskog islama nego zemlja od mjeseca, kao što je i vrijeme iz mašte arhitekata kao što je Dragan Bijedić prekriveno prašinom neznanja. Paradoks tim veći što su njihova ostvarenja i dalje jednako impozantna, čak i među znantno većim vertikalama izgrađenih u zadnjih dvadesetak godina. Od sarajevskih blizanaca Mome i Uzeira i Magaševa elegantnog Historijskog muzeja pa sve do Kadićeva mnogo starijeg nebodera na Ferhadiji. Kadić je, jednako kao i arhitekt Staklene banke, svojim djelom povezan sa gradom na Neretvi, gdje je projektirao nekadašnji Dom mladih, u kojem sam položio pionirsku zakletvu. To je još jedan od, nažalost skrivenih, mostova između srca Bosne i srca Hercegovine. 

Činjenica je da, štogod mislili o ovim zgradama i njihovim autorima, dugujemo revalorizaciju i smislenu obnovu, inače ćemo upasti u rupu predmodernog okajavanja vlastite prošlosti kao što se desilo u Berlinu kada je rušenje bivše Palače republike DDR izazvalo veliku javnu raspravu podijeljenu na dva tabora. Jedni su priželjkivali restauraciju carske palače Stadtschloss na čijem je izvornom mjestu gorespomenuta izgrađena. Simbol komunističke moći čija je estetika među berlinskim hipsterima danas ponovno cool. Unatoč tome, danas tamo ponovno stoji grandiozna restaurirana rezidencija u koju su pobacani kulturni sadržaji jer je, valjda, trebalo nečim opravdati toliki novac uložen u preporod onoga što je vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u tom gradu izbrisalo s lica zemlje. U vjekovječnoj težnji za pomirenjem različitosti, Stadtschloss je dobio jednu novu fasadu koja suptilno aludira na neki ledeni sibirski kazamat. No odgovor na pitanje mostarske ostavštine Dragana Bijedića ne bi smio biti tako rezolutno raskidanje sa originalnim identitetom prostora, nego obnova jer se bojim onoga što bi je u novom vremenu moglo zamijeniti. Sjetimo se što smo bili kako, radićevski rečeno, ne bismo opet srljali kao guske u maglu kiča. Inače će trud ljudi koji su modernizirali siluete gradova kao što su Mostar i Sarajevo biti reducirane na nostalgične foto albume po društvenim mrežama. Poput stolačkog arhitekta Emira Buzaljka od čijeg je rada ostalo malo, iako se edipovski trudio oteti identitet svoga grada iz kandži devastacije. Sve dok se mostarski spomenik tragediji jednog društva i jedne obitelji ne makne s mrtve točke, srce grada ostati će u limbu između zareza i točke. Dvoboj između čovjeka i njegove prirode.  

13.12.2024.

D. Karakašu i B. Ankoviću

Na obali rijeke Tenne
U logoru Fermo
Italija
Hrvati kuju planove povratka
Šapću u šiframa
(Kad kažu Amerika misle na Hrvatsku)
Napajaju se glasinama
Što teku odasvud
I donose nadu u izbavljenje od poraza
U sudačkoj nadoknadi

Na obali rijeke Tenne
Srebrni odbljesci mjesečine o vodu
Načas se zalede na licima
Crnih
Sivih
Bijelih
Kako su ih razvrstali britanski stražari
Koljači psihopati fanatici
Borci službenici intelektualci
Žene djeca starci
Čekaju pravi čas
Hrabre jedni druge
Kao i uvijek
Zauvijek
Vjeruju varalicama

S one strane mora
Šume su pune naših
Ko šipak zrna
Krv iz njih samo što ne prsne
Po visoravnima u cvatu