Sjećanje

Djetinjstvo kao kad bi bosom nogom nagazio
Onu najmanju lego kockicu i oštar bol bi potrajao
Trenutak dva i osjetio bi se njegov odjek sve do sutra
A onda bi zaboravljen bio navijek ili sve do ovoga dana

Djetinjstvo kao kad bi od tebe sakrivali loše vijesti
I zlodjela koja počiniše otac ujak stric jer sve dobro
Mora biti i svi dobri moraju biti u to vrijeme mlado
Samo u mraku i iza sna aveti stranci babe roge i hitleri

Oni će čim djetinjstvo mine jedino nam društvo biti
Napušteni i sami dok budemo od istine branili oca ujaka
Strica i sve čija nam zlodjela bjehu od djetinjstva skrivena

Djetinjstvo kao kad bi bosom nogom nagazio lego kockicu
Onu najmanju oštar i neispričan bol koji se nikome ne da reći
Nego ga samo zaboraviti može djetinjstvo zlodjela očeva i zaborav

Druga je godina otkad se Šćepan Dragišić iz Podgorice vratio na Cetinje, i isto toliko vremena je proteklo od početka velike svjetske ekonomske krize koja je u Crnu Goru došla sa zakašnjenjem: ovdje je sve važno iz bijeloga svijeta kasnilo – godinama, decenijama, pa i cijela stoljeća. On je stranice za ekonomiju u novinama i portalima samo ovlaš pregledao, jer je vjerovao da su usponi i padovi u ekonomiji nužni i ciklični, jednako zavisni od prirodnih katastrofa, velikih suša, poplava, zemljotresa, koliko i od čovjekovog urođenog nagona da osvoji više moći i bogatstva nego što ih je sposoban upotrijebiti u korisne svrhe. U ovu Šćepanovu teoriju uklapala se zloslutna prognoza slovenačkog eksperta Joža Mecingera, koji je juče, devetog jula dvijehiljadedesete godine na međunarodnom ekonomskom savjetu u Budvi, izjavio da će kriza biti stalno stanje budućih godina i decenija. No, njega je pesimizam profesora ekonomije manje brinuo od većine Crnogoraca, jer šezdesetu godinu života napunio je nekoliko mjeseci nakon što je nastao haos na svjetskim berzama i panika među trgovcima nekretninama, pa su mu ionako skromni životni prohtjevi postali još manji. Oblačio je jeftini džins koji se proizvodi u Novom Pazaru, pretplatio se na ručak u restoranu Cetinje, čiji dnevni meni, od supe do kolača, košta samo tri eura, dok je za doručak i večeru konzumirao voće i žitarice. I za knjige je trošio manje nego prije, jer su se njegova intelektualna interesovanja suzila na lektiru koja je u vezi s djelima Petra Lubarde i Dada Đurića, cetinjskih slikara s međunarodnom reputacijom.

Šćepan Dragišić se u neku ruku obradovao nastupajućoj krizi, jer se plašio da će ruski tajkuni, koji su poslije kupovine placeva na primorju bacili oko i na bezvrijedno krševito zemljište u kontinentalnom zaleđu, i tako postati većinski vlasnici male države. Dobili smo državu, ali ćemo ostati bez zemlje, jednom je u toku svakonoćnih šetnji po Grudi i Ćipuru rekao Krstu Mijanoviću, muzejskom savjetniku u Njegoševoj Biljardi. Još jedna stvar je uticala na njegovu ravnodušnost prema ekonomskim problemima: na banci je imao solidnu ušteđevinu, od prodaje podgoričkog stana u posljednjoj godini takozvanog investicijskog buma u Crnoj Gori, u kojoj je poslije sticanja nezavisnosti rast nekretnina skočio do neslućenih visina. Poslije renoviranja i adaptacije njegove trošne kuće u Skadarskoj ulici, ostalo mu je oko šezdeset hiljada eura, koje je oročio kod NLB banke.

Šćepan Dragišić se dugo pripremao za povratak na Cetinje, i samo je čekao povod koji će ga natjerati da se konačno odluči na mučni posao slaganja, pakovanja, nošenja stvari, potom voženja i raspakivanja, te ponovnog raspoređivanja namještaja i slaganja knjiga, fascikli, bilježnica. On se za skoro četrdeset godina života u Titogradu, koji su nove vlasti poslije pada komunizma preimenovale u Podgoricu, nikad nije oslobodio osjećaja privremenosti boravišta u ovom mjestu na pet rijeka, u kojemu još od rimskog vremena postoje različiti oblici urbanog življenja. Podgorica se od doba antičke i ranohrišćanske Duklje, neprestano podmlađivala, nagore i nabolje, voljom novih vladara koji su zatirali tragove pređašnjih epoha. Posljednji put je Podgorica razorena u Drugom svjetskom ratu, ne od njemačkih i talijanskih okupatora nego od savezničkih engleskih aviona. Novi Titograd, i postkomunistička Podgorica, stvorili su bulevare, trgove, postmodernistička zdanja od željeza i stakla, stambene četvrti koje liče na spavaonice, ali to se Šćepanu doimalo sterilno, neprivlačno, bez duše. Devedeset posto građana, i on je bio među njima, doselilo se iz raznih krajeva Crne Gore. Šćepan je mislio da se urbana kultura i mentalitet mogu stvoriti tek poslije najmanje tri generacije rođenih u istim nastambama. Iza naličja novih građevina osjećao je prazninu, za razliku od zapuštenih fasada cetinjskih kuća, koja su ličila na izborana lica staraca. Sve češće su mu se vraćale djetinje slike kasnojesenjeg cetinjskog pejzaža kada je pored Biljarde, Vladičine bašte i ljetnje pozornice hodao sȃm u dubokim gumenim čizmama, dok je južni vjetar pravio u zavjetrinama naslage opalog lišća nalik perjanim posteljama. Svaki grad ima svoje godišnje doba u kojem se najviše odslikava njegovo podneblje i mentalitet: za Cetinje to je jesen, jednolična siva paleta neba i podneblja.

Ambijent nostalgičnih i raspadljivih kamenih fasada, mansardi sa malim krovnim prozorima i lastrama koje landaraju na južnom vjetru, malih trgova i birtija u kojima se okupljaju boemi što raspredaju o velikim idejama u umjetnosti i politici, presudno je uticao na formiranje dvojice umjetnika. Jednog lokalnog, Lesa Ivanovića, s finom meditativnom lirikom o provincijskoj čamotinji, ljudima sjenkama, slomljenim oknima na prozorima sirotinjskih cetinjskih kuća i jutrima s južnim vjetrom koji raznosi opalo lišće, i Dada Đurića, svjetski priznatog slikara, čiji su kretenoidi, krastavi degenerici i nabubrela tijela beba nalik raspadnutom pejzažu Škrke, Vrtijeljke i Pišteta, krečnjačkih uzvisina koja okružuju Cetinje.

Dadova iskrivljena, podbula lica koja govore o tome da vrijeme ne sređuje ništa, nego naprotiv sve ždere i uništava: jednako podsjećaju na cetinjske boeme i ridikule, Pera Miša, Maru Kačku, profesora Konzervu, Sava Žutoga, Jokicu Pjanu, Petra Opjo, Gligora Bakoča, Milušu Gligorovu, inženjera Puljikovskog, koliko i na pariške klošare, s kojima je slikar ponekad spavao u metrou, i družio se prvih godina boravka u vječnom gradu, dok je još zarađivao hljeb kao moler i radnik u litografskoj radionici.

Šćepan Dragišić je u neku ruku bio zadovoljan što je Cetinje, i u doba međunarodnih sankcija koje su bile uvedene Srbiji I Crnoj Gori devedesetih godina prošlog stoljeća, bilo izvan glavnih puteva šverca. Jer, da je u vrijeme ratnog i poslijeratnog bezakonja u staroj prijestonici stvorena moćna tajkunska klasa sigurno bi u njenom istorijskom jezgru niknule isto onako ružne i pretenciozne zgrade kao u Podgorici i Budvi. Šćepan se posebno radovao novom radnom mjestu upravnika Ateljea Dado, koji je prvobitno bio zamišljen kao radni prostor slavnog slikara u ljetnje vrijeme. Ali, pošto je Dado posljednjih godina bio bolešljiv i sve rjeđe se vraćao u rodni grad kamena dvospratnica, koju su Cetinjani zvali Kuća Matanovića, pretvorena je u izložbeni prostor manjih likovnih formi.

Kuća Matanovića se nalazi na uglu Njegoševe ulice i Dvorskog trga, i kao većina starih gradskih zgrada, imala je neobičnu sudbinu. Prvobitno je bila u vlasništvu najbogatije crnogorske familije, kod koje je navodno i kralj Nikola zajmao pare, a u njoj je stanovao i ministar Petar Plamenac, zet Matanovića. Poslije Drugog svjetskog rata Kuća Matanovića je nacionalizovana, i u njoj su do velikog zemljotresa u aprilu 1979., živjeli stanari, uglavnom stariji samci i sirotinja, koji su plaćali minimalne socijalne kirije. Veliki zemljotres u aprilu 1979. godine, odredio je daljnju sudbinu ove nastambe, jer se neki vispreni lokalni političar sjetio da će slikara više vezati za rodni grad ukoliko mu se obezbijedi radni prostor, pa su ruševnu kuću temeljno renovirali i prilagodili za atelje. Skinuli su dva plafona, između prvog i drugog sprata i mansarde, što je ateljeu dalo neophodnu svjetlost i visinu. Šćepan je jednog vikenda dok se adaptirala Kuća Matanovića, bio došao na Cetinje, i na na šutu iznesenom ispred dvospratnice, čiju su rekonstrukciju vršili građevinari hercegnovskog Prvoborca, našao veliku gomilu knjiga iz oblasti književnosti i umjetnosti na maternjem, talijanskom, francuskom, engleskom i njemačkom jeziku. Među razbacanim naslovima bila je i ekonomska, medicinska, tehnička, pravna i filozofska literatura, jer Matanovići su prvi školovani apotekari, inženjeri, piloti u maloj kraljevini, dok je ministar Petar Plamenac, njihov zet, pravni fakultet studirao u Beču. Filozofske knjige je u vrijeme ljetnjih ferija na Cetinje donosio student Jovan iliti Džon Plamenac, kasniji profesor političke filozofije na Oksfordu.

Šćepan Dragišić je bio zahvalan M. Lomparu – svom nešto starijem kolegi kojega je zatekao na studijama u Beogradu – direktoru nacionalne galerije, što će svoju profesionalnu karijeru završiti kao upravnik Atelja Dado. Lompar – koji je poznatiji po svom pjesničkom djelu nego kao likovni kritičar – čim je čuo da on priprema prvu veliku slikarevu monografiju na crnogorskom jeziku, ponudio mu je posao na Cetinju, u ustanovi koja je, vrata u vrata, sa manjom spratnom kućom u kojoj je slikar rođen. Šćepan je volio Lomparovu melanholičnu poeziju inspirisanu mediteranskim motivima, nalik na Montaleovu i Sen Džon Persovu, i bio je uvjeren da je – kao što je slučaj sa Alenom Boskeom i Anri Mišooom – njegova privrženost Dadovom slikarstvu izvirala iz pjesničkog senzibiliteta. Pjesnici su, u Dadovom slučaju, dublje i lucidnije pronikli u čudesnu i neproračunljivu složenost njegova svijeta nego renomirani pariški kustosi i kunstistoričari.

Šćepan u Ateljeu nije imao kancelariju, pa je u svojoj radnoj sobi, na spratu kuće u Skadarskoj ulici, za velikim pisaćim stolom prelistavao poveliku balu tekstova, uglavnom francuskih pisaca i likovnih kritičara, koje je na crnogorski jezik prevela Snežana Nikčević, kad neko pokuca na spoljna vrata. Prošlo je nekoliko sekundi tišine i pomisli da mu se možda pričinilo, jer nije nikoga očekivao u vȃr od dnevi, i to u dosad najtoplijem danu ovoga ljeta. Opet se usredsredi na tekst Danijela Kordijea, Dadovog galeriste i mecene, kad se ponovi kucanje, ovoga puta jače i nervoznije. Polako je ustao i krenuo niz stepenice razmišljajući jesu li spoljna vrata bila zaključana, jer otkad se vratio u rodnu kuću – slično kao u djetinjstvu – često je zaboravljao za sobom zaključati spoljna vrata, iako Cetinje, od potonjega rata u okruženju, i pojave narkotika, koji su stizali iz Albanije, više nije bio tako siguran grad.

Čovjek na vratima bio je izrazito vitak, sa zelenim očima i velikim podočnjacima. Šćepan mu nije mogao odrediti godine, ali mu se učinilo da ga odnekud poznaje. Kad je nezvani gost rekao: Dobro veče, bio je siguran da se sjeća njegove boje glasa, gestikulacija, držanja tijela, iako se i dalje nije mogao alavertiti kad ga je i gdje srio.

– Ja sam Andrija Daković. Izvinite što Vam se nisam najavio. Dolazim iz Budve, i hteo bih da me saslušate. – Glas vitkog čovjeka bio je ravan, bez akcenta.

– Izvolite. Uđite. – Šćepan mu pokaza rukom prema velikoj sobi u prizemlju koju je koristio za dnevni boravak. Nije mu promakao izraz čuđenja i lakog prezira na neznančevom licu, što je namještaj u prostoriji tako oskudan, prije asketski nego sirotinjski, sa starinskom kredencom, i nelakiranim divanom. Sjeli su za oniskim okruglim stolom na tronožne stolice sa izrezbarenim, na krajevima zaobljenim naslonom.

– Oprostite još jednom što se nisam najavio. Nisam našao Vaš broj telefona kod mobilnih operatera.

– Ja se ne koristim mobilnim telefonom, a fiksni broj je još na ime moje pokojne majke. Nijesam poslovan čovjek, nemam rodbine izvan Cetinja, pa se rijetko koristim tom spravom. Zato se nemate razloga ženirati. No, odnekud ste mi poznati, ili sa vas s nekim zamijenio.

– Mi smo bili školska generacija, ali ja sam učio u osnovnoj školi Marko Mašanović, koja je bila u zgradi Gimnazije, a Vi ste pohađali u školu Njegoš. Jedna od mojih loših osobina je i to što imam pamćenje kao slon. – Stranac je razvukao svoje tanke usne u pokazao besprijekorno porcelansko zubalo.

– Ja slabo pamtim lica, dogodi se da se s istom osobom upoznajem nekoliko puta. U trenutku mi se učinilo da Vas se sjećam iz gimnazijskih dana.

– Posle osmoletke preselio sam se u Titograd, ali Cetinje je toliko mali grad da smo se morali sresti više puta. Jednom smo stajali jedan pored drugog na proslavi Prvog maja, na letnjoj pozornici, šezdeset prve godine. Na priredbi nastupao je KUD Njegoš, a Nazorove stihove recitovao je Vaso Perišić.

– Svakako imate neki posebni razlog što ste me posjetili. – Šćepan je postao znatiželjan.

– Vi ste upoznali mog oca, Borka Dakovića? – Gost je malo zastao posmatrajući Šćepanovu reakciju. – Pretpostavljam da ga se sećate.

– Okolnost u kojem smo se upoznali bila je takva da njega svakako nijesam mogao zaboraviti. Je li živ… gospodin Daković – Šćepan se premišljao hoće li kazati drug ili gospodin.

– Još je živ. Jesenas će napuniti devedeset pet godina. Ljudi u starosti se menjaju. Postao je nostalgičan, posle moždanog udara koji je imao 1999. godine, što je neobično onima koji su ga ranije poznavali. Pre deset dana stigao je u Budvu, verovatno poslednji put, i tražio je da Vas posetim i zamolim da se s njim sretnete. Ja bih Vas, ukoliko imate vremena, vozio do Budve i vratio natrag na Cetinje.

– S posebnim zadovoljstvom bih se vidio s Vašim ocem. Razgovor s njim mi je bio vrlo intrigantan. Kad smo se rastali u Risnu, bilo je to u oktobru osamdeset devete, u trenutku sam pomislio da to neće biti naš posljednji razgovor.

– Hvala Vam na ljubaznosti. Sad bih posetio tetku Bebu, koja sama živi na Cetinju. Posle penzionisanja vratila se iz Titograda, u njenu rodnu kuću. Još je vitalna, četrnaest godina je mlađa od tate. Dakovići su dugoveki. Sad je pet sati, možemo li krenuti za Budvu u sedam i po? – Pogledao je kao slučajno u svoj filip patek s kućištem i kazaljkama od bijelog zlata i kaišem od zmijske kože.

– U redu – Šćepan je klimnuo glavom, ispratio gosta do ulaznih vrata, i popeo se uz stepenice. Ušao je u biblioteku, ali nije se okrenuo put radnog stola nego prema lijevom uglu velike sobe u kojemu su, ispod staklene vitrine sa enciklopedijama i rječnicima, bila smještena dva velika kožna kufera crne boje. Nestrpljivom rukom prebirao je po jednom pa drugom kuferu, i napokon je izvukao kartonsku fasciklu na kojoj crvenim flomasterom piše KOCKAR.

Šćepan se sadržaja dosijea o Borku Dakoviću zvanom Hladni, sjećao bolje nego ostalih, zbog njihovog upoznavanja na Tripkovoj sahrani, ali i mnoštva intrigantnih podataka o mutnom obavještajcu koji nije mogao odoljeti kockarnicama, društvu noćnih dama i skupljanju slika starih majstora. Sadržaj fascikle na kojoj piše KOCKAR bio je uzbudljiviji – čak i od dosijea BRIGADIR – od svih malih i velikih spisa u crnim kuferima. Pisac dosijea bez komentara opisuje Dakovićevu surovost u obračunu s balistima u Ulcinju i ostacima okupatorskih saradnika u poslijeratnom Beogradu – pominje i njegovo učešće u likvidaciji Draže Mihailovića na Adi Ciganliji: vrhovni četnički komandant strijeljan je u paru s Kostom Mušickim, komandantom Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Draža je pred strijeljanje dobio iznenadni napad dijareje, a potomak Lukijana Mušickog, poznatog pjesnika romantizma, prije nego što ga je pokosio plotun dva puta je uzviknuo: Živela Srbija. U posebnim poglavljima, jednako hladno i nepristrasno, analizira neobjašnjivu slabost Borka Dakovića prema studentu Vjenceslavu Čižeku, i njegovu romantičnu vezu s Olgom Čuvajs, kćerkom ruskog emigranta kojega su partizani likvidirali poslije oslobođenja Beograda.

Spis o Borku Dakoviću bio je hronološki strukturiran, od 1935. do 1980, u kojoj je umro Josip Broz Tito. Ali, više od tri četvrtine materijala ticalo se perioda do 1955., kada su Hladnog Dakovića prijevremeno penzionisali. 1948. godina – zajedno sa 1941. I 1947. – imala je najviše dokumenata i agentovih opservacija. U posebnom poglavlju, prije praznog papira na kojemu piše 1949., Šćepan je ponovo našao dio teksta u koji ga je iznenada, poslije dvadeset i jednu godinu, vratio sin Borka Dakovića.

Borko Daković je zastao na trotoaru ispred hotela “Balkan”. Stigao ga je umor od danonoćnog ispitivanja osumnjičenih infombirovaca u Udbinom sjedištu za Stari grad. Izvukao je paklo cigareta iz džepa, i onda se sjetio da je upaljač zaboravio u isljedničkoj sobi. Nervozno je pogledao oko sebe neće li sresti nekog pušača u blizini, ali hladnoća i poledica koja se pretvorila u mutno staklo čišćenog i izgaženog snijega satjerala je pristojne ljude u svoje nastambe. Nikoga nije mogao zazreti u vidokrugu: ni milicijsku patrolu da pripaliti cigaretu. Onda je pogledao prema tramvajskoj stanici, na kojoj je ispod trepetave ulične svjetiljke zapazio veoma vitku ženu umotanu u bundu od nerca. Kad joj se dovoljno približio pomislio je da je pred njim jedna od noćnih dama koje u kasnim satima preže pijane i usamljene razvratnike, jer njena skupocjena bunda bila je pohabana, i kožne polučizme samo što se nisu raspale.

Borko Daković je prišao ženi sa strane, držeći cigaretu u ustima: “Imaš li vatru?”, pitao je. Ona se uplašeno okrenula. Njeno lice bilo je veoma lijepo, i gotovo djetinje. „ Nemam, gospodine. Žao mi je“. Glas mlade žene bio je tih, ali njene oči su ga podsjetile na jednog ranjenog carića, najmanje ptice pjevačice, koju je dok se kao dječak sankao pronašao u snijegu pored Nove džade, u blizini Cetinjskog manastira. Pozvao ju je na piće u kavanu hotela “Moskva”, i tek onda se sjetio pogledati na sat. Bilo je petnaest minuta do fajronta u jedanaest sati. Borko Daković joj se predstavio pravim imenom, iako bi ženama na tramvajskim stanicama obično kazao da se zove Igor. Ona je rekla da se zove Olga, i poslušno je krenula za njim, kao da je jedva čekala da se skloni s hladnoće. Kasnije je saznao da je pobjegla iz svoje garsonjere u Francuskoj ulici, koja je bila u suterenu, ispod stana koji je nekad pripadao Olginom ocu, Genadiju Čubajsu, jer joj pijani i nasilni gardijski oficir, koji stanuje u njihovom nekadašnjem stanu iznad garsonjere uvijek dosađuje i seksualno je uznemirava kad njegova žena s djetetom ode kod rodbine u Pančevo.

Djevojka je, čim je popila čaj, počela priču kakvu stalno ponavljaju, a da toga nisu svjesne, osobe koje su izgubile položaj, bogatstvo ili domovinu. Ispovijest Olge Čubajs bila mu je toliko interesantna da je Borko Daković rekao glavnom konobaru, koji je sa strahopoštovanjem klimao glavom, da će njih dvoje ostati još neko vrijeme. Kad je mlada žena završila priču bilo je već tri sata poslije ponoći, i onda je Kockar noćnom čuvaru, koji je sjedio na drugom kraju kafane, naredio da mu s recepcije donese ključ jedne dvokrevetne hotelske sobe.

Čubajsovi su ruski emigranti. Olgin otac Genadij Čubajs bio je najveći dioničar jedne hipotekarne banke u Petrovgradu i finansijski savjetnik velikog kneza Vladimira Romanova, muža Jelene Karađorđević, kćerke srpskog kralja Petra Prvog Krađorđevića. Odnos između velikog kneza i bankara bio je poslovan, lišen prisnosti, zbog hladnog i opreznog karaktera Genadija Čubajsa, ali knjeginju Jelenu i Katarinu Čubajs, poznatu pijanisticu, vezivalo je dugo i nježno prijateljstvo. Bliskost knjeginje Jelene i Katarine Čubajs učvrstile su velike istorijske promjene i njihove lične tragedije. Veliki knez Vladimir poginuo je od boljševičkih revolucionara, i imovina Romanovih i bankara Čubajsa je nacionalizovana. Krajem hiljadu devesto osamnaeste godine Jelena Romanov će ponuditi familiji Čubajs da, zajedno s njom, emigriraju u Beograd, što je Katarina Čubajs sa strahom prihvatila, jer je bila u devetom mjesecu trudnoće.

Katarina Čubajs se porodila drugi dan poslije dolaska u Beograd, što je njen muž protumačio kao dobar znak novog početka, koji je bio sumoran za družbenicu bankarove žene. Jer, knjeginja Jelena nikad neće prežaliti svog kneza i glamur petrogradskog dvora, pa se nije libila da svom sujetnom bratu, kralju Aleksandru Karađorđeviću, prigovori na skorojevićkim i neukusnim ritualima dvora na Dedinju, koji se ugledao na protokole starog španjolskog plemstva, a ne na petrogradske etikecije. Bankareva žena bila je još krhkija od knjeginje: nikad se nije oporavila od postporođajne depresije, i straha od pripadnika Čeke, koji su njenog muža optužili za lihvarstvo i kontrarevolucionarnu djelatnost. Graciozna pijanistica na oči je kopnila, utapajući tugu u morfijum koji joj je krijući doturao apotekar A. Čilikov, emigrant iz Minska. Uzaludno je knjeginja Jelena molila svoju prijateljicu da joj u Narodnom pozorištu organizuje koncert, na kojemu će izvesti klavirske kompozicije svog profesora Sergeja Rahmanjinova. Nisu pomagala ni preklinjanja Genadija Čubajsa, koji je otvorio antikvarnicu u knez Mihajlovoj, da ga prati na prijeme i svečane balove. Spretni Rus židovskog porijekla, za razliku od Katarine, nije plakao nad svojom sudbinom. Štoviše, posao mu je krenuo iznenađujuće dobro: prodavao je stare ikone, slike Rjepina i Vereščagina, trofejno oružje, rijetko ordenje i skupocjeni nakit osiromašenog ruskog plemstva novopečenim bogatašima i političarima. Najbolja mušterija bio je rastrošni Rade Pašić, sin predsjednika Vlade, koji mu je poslije očeve smrti prodao i očevu bistu u bijelom mramoru, rad Ivana Meštrovića. Genadij Čubajs je mislio da bi Katarini prijala promjena sredine i bio je planirao, nakon prodaje dva platna, Rebranta i Visenta van Goga, ministru finansija Milanu Stojadinoviću, da se odsele na Azurnu obalu, jer njegova žena je obožavala francuski konjak, jezik, kulturu. No, gospođa Čubajs je bezvoljno slušala muževljeve velike planove o kupovini malog otmjenog hotela u Kap Antibu, i taman kad mu se učinilo da je konačno počela pokazivati interesovanje za seljenje u ovo mondensko mjesto, služavka Jelka, koja je iza podna budila gospođu Čuvajs, užasnuto je kriknula. Ubrzo je stigao doktor Novikov, njihov kućni prijatelj, i ustanovio da joj je srce stalo od prevelike doze morfijuma.

Genadij Čubajs je bio sretan što njegova kćer jedinica neobično liči na svoju majku, pa je nagovorio da i ona upiše tek formiranu muzičku akademiju. Još je obećao da će joj, ukoliko bude marljiva, omogućiti usavršavanje na bečkom konzervatoriju. No, rat je ponovo poremetio planove Genadija Čubajsa, ali on ovoga puta nije pokazivao nemoć kao u vrijeme Oktobarske revolucije. Iskoristio je svoje veze sa Zborom Dimitrija Ljotića, i pukovnik Kosta Mušicki, omogućio mu je da njemačkoj vojsci liferuje svinjsko meso i krompir koji je otkupljivao u Šumadiji. Drugi dan poslije oslobođenja Beograda, u jednoj raciji Ozne, uhapšen je i Genadij Mihailovič Čubajs. Protestvovao je, bijel u licu, što su mu ruke vezali na leđa, jer ima slabo srce i klaustrofobiju. Oficir Ozne mu je zaprijetio da će, ukoliko čuje još jednu riječ, u gepeku ga voziti do Glavnjače. Genadij Čubajs je ovoga puta govorio istinu: imao je slabo srce, i umro je prije nego su stigli do istražnog zatvora. Oficir Ozne vratio je mrtvog emigranta u njegov raskošni stan, samo petnaest minuta nakon što se bio oprostio s uplakanom kćerkom.

Nova vlast je konfiskovala nekretnine i umjetničke antikvitete njemačkog vojnog liferanta, čak i klavir Olge Čubajs. Mlada pijanistica je, ipak, sačuvala nakit koji je naslijedila od majke i zlatnike koje joj je otac poklanjao za svaki rođendan, ali zlatar Glasnović ih je otkupljivao po mizernoj cijeni, znajući da ih djevojka ne smije nekom drugom ponuditi.

Olga Čubajs se bez otpora, ali i strasti, prepustila Borku Dakoviću. Poslije je bila uvjerena da je s njim, u sobi 316 hotela “Moskva”, ostala trudna već nakon prvog snošaja. Olga nije pokazivala interesovanje za svog sina koji je rođen dvadeset trećeg septembra četrdeset devete, kao što je i njena majka prema njoj bila ravnodušna. Borko Daković je još prvih dana njihovog poznanstva primijetio nedostatak strasti i ambicije mlade Ruskinje, ali ga je privlačila Olgina prefinjenost, djetinja naivnost i nesposobnost da laže. Ozbiljno je posumnjao u njeno duševno zdravlje poslije poroda. Prema tek rođenom, lijepom i zdravom dječaku pokazivala je ravnodušnost, čak i gadljivost. Ali, Borko Daković nije poput Genadija Čubajsa odgajanje djeteta povjerio dadiljama, nego je u Beograd pozvao svoju sestru Radmilu, apotekaricu, koja u braku s pokojnim Petrom Lipovinom, laborantom u bolnici “Danilo Prvi”, nije imala poroda, i zamolio je da bebu odnese na Cetinje.

Olga Čubajs nije bila sklona suicidu kao njena majka: primarijus Striković koji ju je liječio gotovo trideset godina rekao je njenom nevjenčanom mužu da kod Olge, i u periodima najvećih kriza, kada se danima ne pomjera iz kreveta, nije zapazio samoubilačku namjeru. Borku Dakoviću je još rekao: “Olgina majka nije bila duševni bolesnik. Odluku o prekraćivanju sopstvenog života ne može donijeti pomračeni um.” Poslije ulaska u Guberevac Olga Čubajs je izgubila interesovanje za svijet s onu stranu ograde duševne bolnice. Borko Daković je, osim u ljetnjim mjesecima koje je provodio u Crnoj Gori, posjećivao svakog vikenda, iako ga je dočekivala ravnodušno, reklo bi se odsutno, kao i ljekare na jutarnjoj viziti. Kadgod je pitao: “Kako si?”, uvijek bi kazala :“Dobro“, a nijednom se nije sjetila da ga pita za zdravlje niti kako je je njihov sin. Olga Čubajs je začudo i dalje bila lijepa i izrazito vitka: i lice joj je ostalo mladoliko, samo bi joj se krupne crne zjenice još više zamutile i bijeli pramenovi prošarali crne vlasi.

Mali Andrija Daković izrastao je u zdravog i lijepog dječaka. Radmila, koju je brat zvao Beba, jer je bio u četvrtom razredu gimnazije kad se rodila, pisala mu je da je Andrija bistar i veseo dječak, uz to najbolji učenik u osnovnoj školi “Marko Mašanović”. Tetka Beba se još pohvalila Bebi Iličković, šefici cetinjske gradske apoteke, od koje nije tajila porodične probleme, da mali Andrija, srećom, nije naslijedio majkinu melanholiju i očevu arogantnost. No, Radmila umalo nije dobila slom živaca kad je na polamaturi među bratanićevim knjigama pronašla špil karata za igru. Bojala se da je dječak potpao pod uticaj uličnih fakina i besprizornika, Kinga, Derenca, Točka, Kuśkoga, Palca, Suroga, pa je bez razmišljanja prihvatila posao u Titogradu, u dežurnoj apoteci, iza hotela “Crna Gora”.

Radmila je bila ponosna što je tačno procjenila da će Andriji, koji je ulazio u pubertet, dobro doći promjena sredine. On je s lakoćom dobijao najbolje ocjene u gimnaziji “Slobodan Škerović”, i već poslije pola godine treninga postao je najperspektivniji kadet Košarkaškog kluba “Budućnost”. Trener kadeta i juniora Jakov Blažević, tvrdio je da je Andrija talenat kakav se rađa jednom u pedeset godina, ali mu fali takmičarskog motiva. Na studijama medicine u Beogradu bio je među boljim studentima, postao je apsolvent, i onda ga je u ljeto sedamdeset treće, Žorž Jablan, direktor kazina u “Metropolu”, odveo u Portorož na kurs za krupijee. Tetku Bebu zamalo nije udario šlog kad je čula da će Andrija krenuti očevim putem, i neopravdano je optuživala brata da je na njega negativno uticao u vrijeme studija, iako je Andrija je imao iznajmjen stančić na Dorćolu, i oca gledao jednom u dva-tri mjeseca. Brižna tetka nikad neće saznati da je njen bratanić još u Titogradu, poslije školskih časova ili u vrijeme košarkaškog treninga u Njegoševom parku, redovno igrao poker sa staropodgoričkim fakinima na skalinama na ušću Ribnice u Moraču.

Borko Daković, pak, nikad nije Andriji prigovorio što je umjesto ugledne profesije ljekara izabrao pustolovni život. Jedno vrijeme pravio se da ne zna za njegovu odluku, i nije zalazio u kazina u kojima ga je mogao sresti. Andrija je brzo napredovao u hijerarhiji, od pomoćnog krupijea do direktora kazina. Za njegov munjeviti uspon, bili su presudni osobeni šarm, galantnost i vještina u komuniciraju, ali i pedigree s očeve strane, jer mjesta u kojima se okreće veliki novac sumnjivog porijekla, pod paskom su tajnih policija, u svim zemljama, komunističkim i buržoaskim.

Šćepan je obukao novu plavu košulju, koju je nosio samo na otvaranju izložbi, i lanene pantalone iste boje. Njemu je Budva ljeti ličila na mravinjak, i tek bi se spustio do mora kad prođu školski odmori. Obožavao je Mogren, skrovitu pješčanu plažu u podnožju okomitih stijena, do koje se iz starog grada dolazi uskom kamenitom stazom. Poslije kupanja u plitkom moru, meditirao je u vrijeme zalaska sunca. Gledao je crvenu loptu kako lagano uranja u veliku vodu, i čudio se što idilični zalazak sunca posmatra tek nekoliko srednjovječnih parova ili neki osobenjak poput njega. U septembru bi nestala ona nervoza turista i posteljoizdavaca iz jula i avgusta, i više nijesu bili toliko očigledni kontrasti sjaja i bijede, između hotelskih gostiju i takozvanih paradajz turista. Poslije pada komunizma i plaže su se gvozdenim ogradama klasno odvojile: na djelovima koje koriste hoteli u besprijekornom redu su poređani ligeštuli i suncobrani, dok balkanska sirotinja, koja cijele godine odvaja od usta da bi za pet do deset eura našli noćenje u privatnom smještaju, leži na velikim ručnicima vrteći se ispod nemilosrdnih sunčevih zraka, kao da su na roštilju.

Šćepan je bio uzbuđen jer prvi put posjećuje elitni budvanski hotel, u koji su do pada komunizma ljetovali funkcioneri savezne Udbe. Hotel koji je bio u vlasništvu sindikata federalne policije nosio je simboličino ime 13. maj, po datumu kada je 1944. godine formirana Ozna, sve do referenduma o nezavisnosti Crne Gore, i onda je u znaku novih istorijskih stremljenja dobio još znakovitiji naziv, Queen of Montenedro. Crnogorsku kraljicu je krstio lokalni biznismen koji je s poznatom austrijskom agencijom postao suvlasnik hotela.

Šćepan je strpljivo čekao da Andrija Daković, koji je jednom rukom šofirao svojim skupocjenim crnim mercedesovim džipom, končano prekine telefonske razgovore. Smatrao je uvredljivim da se cijelih deset kilometara, do uzvisine Obzovica na kojoj je Nane Zec, ljekar zatvora u Spužu, uoči posljednjeg rata napravio vikendicu, nijednom ne okrene prema tek upoznatom saputniku. Andrija je nastavio gledati u cestu, i nakon što se nakanio pojasniti razlog zbog kojega je Šćepana iznenada posjetio.

– Tata je, uprkos tome što je imao netipičan odnos prema Službi, i što nije voleo svoje kolege niti oni njega, ustvari bio politička životinja. Moja apolitičnost je verovatno više generacijska stvar. Uprkos tome što smo imali iste poroke, kocku i lepe žene, do danas ga nisam dovoljno upoznao: dugo sam mislio, do tatinog moždanog udara, da on i nema istinski interesovanje za mene. Tek posle kad mu je omekšao onaj naizgled neprobojni oklop cinizma i bezobzirnosti, shvatio sam da je pratio svaki moj korak. Nakon što se oporavio od tog strašnog udara, koji mu je bio oduzeo desnu stranu tela, počeo je pričati stvari što liče na fantastiku.

– Jung kaže da čovjek ima mnogo povezanih i odvojenih duša. – Prekide ga Šćepan.

– Pre njegove bolesti upoznao sam i druge udbaše, koji su bili podvojene ličnosti: ideološki naivni poput skojevaca i brižni porodični ljudi, i s druge strane, pronicljivi, pritvorni i brutalni.

– Ja sam o Tripku nešto saznao tek na dan njegove sahrane, upravo od Vašeg oca. Zato sam Vam zahvalan što ću se ponovo sresti s gospodinom Dakovićem. On me je u povratku iz Grebaca uveo u neke porodične misterije vezane za Drugi svjetski rat, pa sam listajući kasnije Tripkove spise ušao nešto dublje u njihov zavjerenički svijet.

– Mog i Vašeg oca, čini mi se, povezivalo je još nešto mimo zajedničkih profesionalnih tajni.

– U pravu ste. Uprkos tome što su, narodski kazano, bili dva svijeta.

Andrija je promijenio temu, i počeo razglabati o tome kako je svijet kocke najbolji barometar stanja u ekonomiji i politici. Rekao je još da se vratio u Crnu Goru, iako je ranije zazirao od zavičaja, jer ovdje je sve malo, ljudi su previše familijarni, upućeni jedni na druge, tako da je nemoguće – za razliku od Beograda – izbjegnuti neprijatne osobe i lokalne teme vezane za istorijske i savremene podjele među Crnogorcima, u odnosu na stepen bliskosti sa Srbijancima i Srbijom. No, Crna Gora je danas, za kockarski biznis, nastavio je monolog, mnogo privlačnija od Beograda. Poslije osamostaljenja stigle su strane investicije i s njima ljudi željni provoda i avantura. Među njima najviše je Rusa. I gazda kazina u Queenu je Rus. Njemu je kockarnica kao igračka: on ju je otvorio iz zabave, a ne zbog namjere da nešto i zaradi. Ali, uprkos tome kazino posluje s dobitkom, jer Albanci iz Tirane su luđi kockari od Rusa. I diskretniji, kad dobijaju i gube. Za Moskove je Crna Gora, poput Ukrajine, Bjelorusije ili Kazahstana, blisko inostranstvo, u kojoj se osjećaju moćnijim nego na samom Arbatu, u centru Moskve, u društvu oligarha koji večeraju s Vladimirom Putinom, novim ruskim carem.

Andrija je taman načeo temu kako novi crnogorski tajkuni u kazinu nalikuju Rusima: bahato se odnose prema osoblju, naročito su prema krupijejkama vulgarni, kad je džip s Jadranske magistrale skrenuo lijevo prema hotelu Queen of Montenegro. Andrija je parkirao ispred samog glavnog ulaza, i ključeve vozila predao spoljnom momku, da ga odveze u hotelsku garažu. Prošli su pored recepcije i popeli se stepenicama na prvi sprat, na kojemu je prilikom rekonstrukcije hotela jedna velika restoranska sala pretvorena u kockarnicu. Hol ispred kazina u kojemu se nalazi šank i niske velike fotelje sa okruglim niskim stolovima u sredini bio je prazan. Tek je prošlo osam sati, a prave igre u kazinu nema prije ponoći.

U dnu hola, povijenih leđa na ivici velike fotelje, Šćepan je primijetio jednu prikazu. Što se približivao lik mu je sve više ličio na skelet presvučen mrkom kožom sa crnim pjegama iz neke Dadove slike. Šćepan je malo usporio, toliko da bi išao korak za Andrijom. Starac u fotelji nije se pomjerio, i Šćepana su se prvo dojmile njegove ruke, tanke kao štapovi za bilijar, koje su virile ispod kratkih rukava havajske košulje. Jarke boje košulje davale su spodobi još groteskniji izgled.

– Tata, ovo je Šćepan Dragišić. – rekao je Andrija malo jačim glasom, na način kako se to govori nagluvim ili senilnim osobama.

– Već smo se upoznali – reče starac ne ustajući, i pruži ruku čije su kosti šake bile nesrazmjerno krupne u odnosu na ručni zglob. Stisak mu je bio slab, i naborana koža je visila oko podlaktica i na vratu.

– Kako ste? – Šćepana je toliko zbunio starčev izgled da se nije sjetio ništa suvislije kazati.

– Pitali su jednog poznatog Čevljanina mojih godina isto što i ti mene, a on je odgovorio da ni pogan ne bi željela da napuni sto godina kad bi znao kakva je starost. – Starac se pokuša našaliti na svoj račun, kao što je nekad druge podbadao, što Šćepana još više se zbuni. – Molim te sjedi ovdje.

Starac mu pokaza rukom na fotelju s druge strane okruglog stola.

– Rekao mi je Andrija da ste svako ljeto u Budvi. Kad ste stigli? – Šćepanu se povrati samopouzdanje.

– Prije deset dana. Ovdje malo oživim, jer ostalih deset mjeseci čamim u svom stanu. Svi ljudi koje sam poznavao u Beogradu, osim Jova Kape, davno su mrtvi. U Crnoj Gori me se poneko sjeti, iz priča svojih roditelja. S jeseni se opet vratim u beogradski stan i tako tavorim do narednog ljeta prisjećajući se vremena dok sam bio živ. – Glas mu je postao blago šaljiv. – Tamo sam sebe osudio na izolaciju još devedesetih godina, dok je još bilo mojih živih znanaca iz službi bezbjednosti, vojske. Jer, to nijesu bili isti ljudi koje sam nekad poznavao, niti sam prepoznavao grad u kojem sam proveo više od četrdeset godina. I ovdje se promijenila ideologija i država, ali na drugačiji način, jer Crnogorci su i danas plemenski svijet, i njima su lideri važniji od ideologija. Miloševićev kult, kao i Titov, bio je veći u Crnoj Gori nego u Srbiji. Jedni su u njemu vidjeli Tita, drugi kralja Nikolu, treći Karađorđa, četvrti cara Dušana.

– Stereotipi o nacionalnim karakterima često završe u rasizam ili služe za smišljenje loših viceva. Treba biti oprezan u takvoj vrsti uopštavanja.

– Kako drugačije objasniti masovnu pojavu da su istovremeno bili miloševićevci i titoisti, crnogorske patriote i velikosrpski nacionalisti. To je svijet krajnosti: Grehard Gezeman kaže da čojstvo starih Crnogoraca ne govori o tome kakvi su oni bili nego što su htjeli biti.

– Opšte mjesto je svih epskih kultura patetična predstava o sebi i o svojim mitskim precima. Ja sam ovaj fenomen izučio dok sam se bavio slikarstvom Petra Lubarde.

– Za razliku od knjiga u stvarnosti je to krajnje ogoljeno. Saradnika Udbe u Beogradu bilo je iz svih krajeva Jugoslavije, i oni su rutinski obavljali postavljene zadatke, kao svaki drugi posao, dok su doušnici iz Crne Gore, kad nije bilo stvarnih protivnika režima, cinkarili svoje drugove, vazda se pozivajući na patriotizam. – Borko Daković je malo zastao, ovlažio usta jezikom i pogledao Šćepana podozrivo, na isti način kao prije dvadeset jednu godinu, kad mu je prišao ispred crkve Svetoga Jovana u Grebcima.

– Iz Tripkovih spisa može se zaključiti da ste i Vi čovjek krajnosti, nestalan, surov, ali i neočekivano human, sa zaštitničkim instiktom, što bi se reklo tipičan Crnogorac.

– Tvoj otac je to dobro zapazio, jer je imao distancu prema našem mentalitetu. U dubini duše ga je prezirao, naročito nije trpio patetične gestove i pretjeranu intimizaciju. Ni ja nijesam podnosio tu patrijahalnu zaostalost koja se taložila stoljećima, imao sam averziju prema seljačkim momcima koji su bili u vojsci i miliciji, iako je i moj otac bio seljak, rođen na Grahovu. Ja sam odmalena s Dimom Gerasimovičem i drugim fakinima na Cetinju, zadijevao seljačku djecu, presrijetali ih u portunima, i bez razloga ih mlatio. Prepoznavali smo ih po hodu i odjeći, i kidisali na njih, iz čiste obijesti.

– Otkud tolika averzija prema seljacima kada u Crnoj Gori gradskog stanovništva faktički nema prije početka dvadesetog vijeka?

– Upravo možda zbog toga što su sinovi oficira, trgovaca i činovnika, izuzev ludog Rusa, imali komplekse gradskih skorojevića, i što su nas momci iz nahija koji su učili gimnaziju, učiteljsku školu i bogosloviju, smatrali slabićima i beskrvnim smušenjacima. I doista bili su bolji đaci od nas, ambiciozniji i istrajniji: ubrzo su nas navukli na komunističku ideologiju, i ubijedili da se okrenemo protiv klase kojoj su pripadali naši očevi.

– Jeste li vjerovali u komuničku doktrinu o bratstvu jednakih i slobodnih ljudi?

– Danas je teško i zamisliti s kolikim su zanosom propovijedali stvaranje novog svijeta. Istina, ja nijesam mnogo mario za gladne i potlačene. Bio sam dendi koji se lijepo oblačio i posjećivao dobre restorane: komunistima sam prišao iz avanturizma, jer su mi konspirativni rad, jednako kao i kockanje, podsticali adrenalin.

– Je li među komunistima bilo više idealista ili avanturista poput Vas?

– Komunistička partija Jugoslavije četrdeset prve godine imala je samo dvanaest hiljada članova, od toga je u ratu poginulo devet hiljada, i samo fanatizam ih je održao u neravnopravnoj borbi s okupatorima i kvinslinzima. Posljednjih godina često mi na san dolazi mladi Gojko Kruška. Tren prije nego mu je dželat, jedan njemački narednik, folksdojčer, gurnuo klupu ispod nogu pogledao je u mene, bez straha, osude ili žaljenja. Ne mogu ni zamisliti što bi bilo s njim da je dočekao današnje vrijeme, a mogao je, jer šest godina je bio mlađi od mene. Sve u što su moji drugovi vjerovali propalo je. Ostvarili su se čak i oni politički projekti koje je i prije sedamdeset godina vrijeme bilo pregazilo, kao što je ideja samostalne Crne Gore, za koju se onda zalagala grupa senilnih staraca. Zato su srećni oni koji nijesu dočekali slom svoje ideologije. Tvoj otac je umro u posljednjem času, na početku Antibirokratske revolucije. On takođe ne bi ništa razumio u novom vremenu. Istorija se kao u nekom vremeplovu vratila sto godina unatrag, u doba pred Prvi svjetski rat.

– I ja sam bio Jugosloven, ali poslije svega možemo reći da je ta država nestala na sličan način kao što je stvorena. Nasiljem, i uz blagoslov velikih sila. S tim sam definitivno raskrstio, ali me silno zanimaju oni koji su do kraja služili Jugoslaviji i komunizmu. Meni su interesantniji vjernici nego konvertiti, možda zbog toga što sȃm nijesam stvorio čvrsto ideološko ili nacionalno uporište. Dok sam čitao Tripkove spise nijesam mogao do kraja dokučiti, je li on bio nastrani birokrata koji služi sistem po osjećanju dužnosti, ili idealista-paranoik, što u svima vidi zavjeru?

– Tripko je bio jedini od nas kojega konspirativni rad, špijunaska podmetanja i sumnjičenja, karijerizam i pohlepa nove klase nijesu dotaknuli, jer je bio lišen sujete i lične ambicije. To je među šefovima Udbe, agentima i saradnicima bilo nepojmljivo, pa su ga sumnjičili da je dvostruki agent, talijanski ili britanski. Jer, niko normalan ne bi se odrekao napredovanja u Službi, priviliegija, odlikovanja. Na koncu su povjerovali da je zaista otkačen, i ostavili su ga na miru.

– Ipak, rođaci njegovog oca Dunjaša u Grebcima nijesu ga smatrali tako bezazlenim, sudeći po bojkotu Tripkove sahrane.

– To je plemensko shvatanje stvari. On je za Grebčane bio polustranac, koji je iznenada banuo na Cetinje, uoči samog rata, malo prije nego što je Dunjaš, brigadirov kum, misteriozno poginuo u Argentini, noć uoči povratka u domovinu. Seljaci su s jeseni i zimi besposleni, i u dugim noćnim satima više pričaju o politici i istoriji nego o usjevima i vremenskim prilikama. Tripko je bio bogomdan lik za razrastanje legende o zavjereničkoj pozadini Zrnovićeve likvidacije. Jer, na mjesto brigadirovog sekretara i prevodioca na Cetinju, krajem četrdeset prve godine, došao je po instrukcijama Partije, i postepeno zadobio povjerenje Roksande, Krstove kćerke, za koju je separatistički komandant bio najviše vezan. Onaj dan na povratku s Tripkove sahrane mnoge detalje koji su uticali na sudbinu tvog oca nijesam uspio objasniti, jer njegova priča toliko je zamršena da je i meni, koji sam s njim sarađivao, trebalo dosta vremena da pohvatam konce.

– Nije teško razumjeti da se Tripku, osobenjaku, s mutnom prošlošću i nejasnog statusa u komunističkoj vlasti pripisuje misteriozna uloga u Zrnovićevoj likvidaciji, ali u vrijeme njegove smrti, kad smo se nas dvojica upoznali, o drugim važnijim akterima ove akcije, generalu Kapi, pukovniku Milatoviću, Mirašu Bigoviću, koji je poslije oženio Roksandu, i onom bliskom rođaku koji je krio Miraševu i Roksandinu vezu, do pada komunizma nije se govorilo i pisalo kao kad su bile u pitanju likvidacije drugih poznatih odmetnika, na primjer, Boža Bjelice i Vlada Šipčića.

– Zrnović je bio ratni heroj iz Prvog svjetskog rata, i uz to prikrivala su se iživljavanja vojnika Knoja, koji su njegovo mrtvo tijelo izrešetali stotinama metaka, a onda su ga kamenovali sve dok su mu kosti zdrobili. Tek sedmi dan smo dozvolili Đuru Drekovu, njegovom bratu od strica, da ga pokopa, izvan groblja, bez krstače ili drugog obilježja. Vlast je svoj prezir i mržnju prema Zrnoviću pokazala i na sahrani Raka Mugoše. Rakova majka Mara je poput antičkih heroina naričući sina slavila vrline njegovog ubice: Zar ne znade sine Rako/ nije Krsto što mu zbore/ no je vitez Crne Gore/ lakše će te žalit majka/ jer pogibe od junaka, i Blažo Jovanović je s pratnjim demonstrativno napustio sahranu.

– Ako sam dobro shvatio Grebčani su vjerovali u Tripkovu misterioznu moć, dok su ga lokalni činovnici Udbe, nakon što su se uvjerili da nije bio saradnik Ovre i MI6, smatrali čudakom, nastranim tipom.

– Tajne službe imaju svoj svijet, i u svakoj bizarnosti traže dublju pozadinu, prije nego što nekog proglase bezbjedonosno neinteresantnim. On je znao da loklani udbaši misle da je prolupao, i pravio se da ga ništa drugo ne interesuje osim katalozi i bibliografije u nacionalnoj biblioteci. Položaj zamjenika direktora biblioteke omogućavao mu je uvid u kompletnu produkciju knjiga, periodike i dnevne štampe u republici i federaciji, kao i komunikaciju s nepoznatim korisnicima knjižnih fondova koji bi u drugoj sredini skrenuli pažnju na sebe.

– Dakle, Tripko je ipak bio saradnik neke strane službe?

– Samo se pravio blentav. Odgovarala mu je anonimnost, i blagi prezir bibliotekara, konobara i gostiju u cetinjskim prčvarnicama, koje je redovno obilazio, ispijajući u svakoj kafani najviše dvije rakije za šankom. Za pijance, kafanske špijune, partijske aktiviste u biblioteci, bio je bezvezna nevidljiva spodoba, čovjek bez lica, koji ne smrdi ni miriše.

– Za koga je onda radio? Kome su služili dosijei koje je godinama stvarao? – Šćepan je postao nestrpljiv.

– Što te duže posmatram sve više mi ličiš na oca. Sȃm si ga s komunalnim radnicima u mrtvačkim kolima dovezao u Grebca. Isto bi i on uradio na tvom mjestu. Ja sam drugačiji. Bio sam pomalo egzibicionista, s vremena na vrijeme sam namjerno podsticao priče o svojoj surovosti prema balistima i škriparima, volio sam i nešto naslutiti o opasnim tajnama Službe da bih fascinirao druge. Vjerovatno bih se i prije nešto izblejao da se nijesam bojao za … Andriju. – Kad je pomenuo sinovo ime glas Borka Dakovića postao je još hrapaviji.

– Jedva čekam da konačno čujem veliku tajnu. – Šćepan malo podviknu, kao da nije bio siguran čuje li ga nagluvi starac, ali ustvari bio je iznerviran, jer je primijetio da mu je pogled odlutao prema vratima kazina. I on se mahinalno okrenuo i viđe Andriju, u besprijekornom crnom odijelu s leptir mašnom, u društvu prelijepe brinete, upola mlađe od njega, koja neobično liči na Nikol Kidman.

– Siguran sam da vam nije dosadno. Ali, morali smo se javiti, jer Stela obožava slikarstvo i ne bi mi oprostila da se mimoiđemo s gospodinom Dragišićem. – Direktor kazina se velikodušno i vragolasto osmjehnuo Šćepanu, koji se umalo spotakao dok je ustajao sa baštenske stolice. Pružio je djevojci znojavu šaku koju je ona prihvatila vrhovima prstiju.

– Ja uvek napravim pometnju. Nisam mogla odoleti da Vas ne upoznam. Često požalim što se umesto modnog dizajna nisam opredelila za slikarstvo. Imam pristojnu kolekciju slika. Posebno obožavam Stanića i Berbera. – Stelin grleni glas nije pristajao njenim profinjenim linijama lica i vrata.

Šćepan joj je htio uzvratiti komplimentom, i gotovo je bio zaustio da bi i u slikarstvu bila uspješna kao u dizajnu, a onda se sjeti da o njenim kreacijama ne zna ništa.

– Sad ćemo vas ostaviti, Stela i ja ćemo skoknuti do staroga grada. Čeka nas počasni konzul Arzebejdžana. Ali, obećavam doći ćemo na Cetinje, i zamolićemo gospodina Dragišića da odvoji par sati i provede nas kroz galerije. Posle obilaska negde bi ručali tako da biste možda Steli savetovati nešto korisno u vezi njene kolekcije slika. – Andrija diskretno namignu, dajući mu do znanja da ga spašava daljnjeg snebivanja.

– Biće mi zadovoljstvo – nekako izusti Šćepan, i sjede prije nego što krupije i njegova pratilja okrenuše leđa.

– On je na pragu starosti, a još se ponaša kao neki infantilni žigolo. – Reče Borko Daković gledajući sina i njegovu rasnu pratilju kako su lagano spuštaju niz stepenište. – Gdje smo ono stali?

– Pitao sam Vas za koju je stranu službu Tripko radio, ili možda bi tačnije pitanje bilo: Što je to vas dvojicu toliko godina povezivalo?

– U Grebcima sam shvatio da si pametan momak. Ipak, pronicljiviji si nego što sam pretpostavljao. Tvoj otac i ja pripadali smo Grupi Stefan.

– Nikad nijesam čuo za Grupu Stefan.

Starac je ćutao, i Šćepanu se učinilo da ga udbaški metuzalem, ko zna zbog čega, uvlači u neku perverznu igru. Želi biti misteriozan, pomisli Šćepan, skanjivajući se da mu kaže kako je već umoran i da bi razgovor mogli nastaviti drugom prilikom, kad obojica budu raspoloženiji. Borko Daković se pravio da ne primjećuje Šćepanovu napetost, položi dlanove na ivicu stola fiksirajući ga uporno i netremice: Grupa Stefan djelovala izvan bezbjedonosnog sistema, i bila je isključivo podređena Titu, reče nešto tišim glasom. Opet je napravio dramsku pauzu, i nastavio istim tonom: većina članova Grupe Stefan međusobno se nije poznavala, i u svakoj trojki bio je po jedan obavještajac-analitičar, tehničar za radio stanicu i prislušne uređaje, i egzekutor, specijalista za eksplozive i vatreno oružje. Vođe trojki su se, s vremena na vrijeme, najmanje jednom godišnje, sastajale sa Stefanom, koji se za obavještajni rad i diverzantske akcije edukovao na akademiji NKVD-a. Niko nije znao što je sve povezivalo Stefana i Tita, osim Direktor, njegov nadređeni u NKVD-u i kasnije KGB-u. Misteriju njihovog odnosa podgrijavali su Titovi demantiji da nije bio u španskom građanskom ratu i Stefanovo negiranje da je generalnog sekretara KPJ srio prije 1942., iako je Andrejev, komandant bataljona Šezdeset druge brigade republikanske vojske, tvrdio da se kod Toleda u jesen 1936. godine srio s Valterom, koji je bio instruktor Kominterne za kontrašpijunažu i Stefanom, specijalistom za diverzantski rad i likvidaciju kadrova koji su odstupili od Kominterninog kursa. Prije nego što ga je Šćepan pitao zašto Tito nije priznao da je bio u Španiji, i zbog čega je Stefan negirao da ga je poznavao prije rata, bivši major Udbe je objasnio kako su revolucionari koji su u Moskvi, podučavani za obavještajne i kontraobavještajne poslove, kasnije to sakrivali ili šturo pominjali u svojim službenim biografijama, jer je krajem tridesetih godina u Kominterni vladala paranoja, opšta frakcijaska borba, gdje su svi zazirali jedni od drugih, i najčešće se međusobno denuncirali. U toj zvjerskoj borbi koju je podsticao Staljin, bila je logika ako nećeš ti njega on će tebe. Malo je ko to mogao preživjeti i ostati čist da nekoga ne optuži za špijunažu, trockizam, frakcijaštvo. Zbog toga je kasnije nastalo veliko pranje biografija: o poslijeratnom periodu bivši konspirativci, naročito oni koji su postali visoki politički funkcioneri, o vremenu moskovskih čistki govorili su oskudno i nevoljno.

Šćepana je zanimalo na koji način je Stefan stvorio takav uticaj na Tita. Starca je oraspoložilo pitanje, još se više primaknuo Šćepanu, i jedva čujno mu rekao da je Maršal vjerovao samo dvojici ljudi, Stefanu i Slovencu Vokšinu. Jer, Vokšin ga je štitio u Moskvi, od suparnika u Kominterni, a Stefan u borbi za prevlast među jugoslovenskim obavještajcima uoči i u toku rata. Samo njih dvojica mogli su bez najave zakucati na vrata Titovog kabineta. Ali, Vokšin, pomorski podoficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije, za razliku od Stefana, zazirao je od javnosti. Više je volio djelovati iz drugog plana. Poslije rata odbio je admiralski čin i mjesto komandanta ratne mornarice, i postao direktor brodogradilišta. Stefan je, nastavio je pripovijedati stari agent, uprkos svemu, bio među vodećim rukovodiocima u socijalističkoj Hrvatskoj, iako se bolje snalazio u podzemnom obavještajnom radu nego u javnim političkim borbama. Arogancija i konfliktnost limitirala je Stefanovu političku karijeru, tako je njegova moć i dalje izvirala iz neformalnih i tajnih centara o kojima političari i na višim funkcijama od njegove nijesu imali blage veze. Mnoge mračne priče o Stefanu možda su istinite, jer u životu avanturista tog kalibra linija između mita i stvarnosti često je neuhvatljiva. Navodno je Stefan stekao potpuno Brozovo povjerenje kad mu je, poslije povratka iz Španije, priznao da je dobio zadatak od NKVD da ga likvidira, i zamolio ga je da se skloni neko vrijeme dok on Direktora, svog nalogodavca, ubijedi da je Josip Broz lažno optužen. Stefan je četrdeset prve postao liferant svinjskog mesa za njemačku vojsku u Srijemu, i onda se prebacio u Beograd, gdje je ubio Mustafu Golubića, generala NKVD, bivšeg pripadnika Mlade Bosne, koji je Moskvi slao kompromitujuće izvještaje o djelovanju Josipa Broza Tita. U krugovima bliskih srpskoj Udbi, Stefana je pratila još jedna mračna priča, koju je Ljubodrag Đurić, prvi poslijeratni šef Titovog kabineta, povjerio nekoliko dana prije nego što će sebi pucati u glavu. Navodno je Stefan prvog maja 1946., ubio Titovu nevjenčanu ženu Davorjanku Paunović, kad je teško oboljela Požarevljanka uperila pištolj u svog ljubavnika. Prema toj verziji ona se od tuberkuloze liječila u sanatorijumu Golnik, i izmolila je šefa bolnice da je pusti na par dana da posjeti svog čovjeka. Nenajavljeno je banula u salon njihovog doma na Dedinju, u Užičkoj 15, i u Titovom naručju zatekla mladu crnokosu ženu. Plahovita Davorjanka je iz ženske torbe potegla mali kockarski pištolj s dva metka i uperila u Maršala, ali upravo u istom trenutku pojavio se Stefan, koji je u Beogradu odsijedao u Starom dvoru, rezidenciji Petra Prvog Karađorđevića, i preduhitrio uzbuđenu i onemoćalu Titovu ljubavnicu. Tito i mlada crnka bili su unezvjereni, stravljeni od užasne kompromitacije, i onda se Stefan sjetio da Davorjanku sahrane u bašti Belog dvora, kako bi se iz ceremonijala pogreba isključila njena familija, i spriječile moguće sumnje o načinu na koji je umrla.

Šćepan je primijetio da je glas Borka Dakovića postao razgovjetniji, i za nijansu jači. Starac se više nije osvrtao na dva susjedna stola, za kojim su sjedjela dva srednjovječna para. Starac je zaboravio da su mu u početku bile sumnjive dame koje su neobično ličile jedna drugoj, a nijesu sjedjele za istim stolom: jedna s partnerom govorila njemački, dok su za drugim stolom pričali ruski jezik.

– Ko je bila crnokosa žena? – Šćepan je bio sve nestrpljiviji.

– Jovanka Budisavljević, buduća Titova supruga.

– U kakvim su odnosima bili Jovanka i Stefan?

– Stefan je Jovanku, zgodnu partizanku iz Like, poslao u obavještajnu akademiju u SSSR, i poslije devetomjesečnog školovanja preporučio Titu za glavnu domaćicu. Stefan je poznavao Titov ukus, i tačno je procijenio da će se vremešni bonvivan zaljubiti u putenu, tridesetak godina mlađu Ličanku. On je na taj način imao potpunu kontrolu Titovog kretanja i privatnog života. S druge strane i Jovanka je Stefanu do kraja bila lojalna, jer su je s njim povezivale tri stvari: briga za Titov život, ljubav prema Sovjetskom Savezu i strah od Aleksandra Rankovića. Ona je prvo Stefanu povjerila sumnju da je rezidencija u Užičkoj ozvučena.

– Je li afera Titovog prisluškivanja dokazana ili se temelji samo na pretpostavkama i nepouzdanim svjedočenjima, kao i priča koju ste mi maločas ispričali o smrti Davorjanke Paunović.

– I ja sam priču Ljuba Đurića o Davorjankinoj smrti uzimao s rezervom. Jer, general Đurić je zadnjih godina života patio od teške depresije, i na koncu je izvršio suicid, ali, isto tako nikad nijesam razumio Titovu odluku da svoju nevjenčanu ženu sahrani u parku Belog dvora. Kad je u pitanju afera prisluškivanja stvari su ipak drugačije, jer Ranković i njegovi saradnici bili su suviše moćni da bi ih se se moglo optužiti bez opipljivih dokaza. Prije operativaca KOS-a, Titove radne prostorije i spavaću sobu pregledali su tehničari iz Grupe Stefan. Jedan od njih je bio Goce, koji je bio na vezi sa mnom i Tripkom. On je, svojim rukama razmontirao prislušne uređaje u Titovoj spavaćoj sobi.

– Kako je to Jovanka provalila?

– Ona je bila obavještajno edukovana, i instalirala je svoje doušnike među poslugom, sekretarima, vozačima, radnicima na održavanju, tjelohraniteljima. Po prirodi je bila nepovjerljiva, i imala je paranoju da Srbi, koji su ubili većinu svojih vladara, spremaju zavjeru protiv Tita. Stefan je imao druge razloge da se otarasi Rankovića, predvodnika moćne centralističke struje u Partiji, koga su osim Srba podržavali i većina Crnogoraca, Makedonaca, Muslimana. U tim krugovima, pogotovo među vojskom i pripadnicima bezbjedonosnosnih službi, većina su ga vidjeli kao Titovog nasljednika.

– Ranković je bio Stefanov konkurent?

– Nije u ličnom pogledu. Jer, Stefanova politička karijera, zbog repova iz prošlosti i nezgodnog karaktera bila je limitirana do položaja predsjednika Sabora Socijalističke republike Hrvatske. Njegova netrpeljivost prema Rankoviću je političke prirode. Cijelo vrijeme Titove vladavine, manje ili više skriveno, vodila se žestoka borba između centralista i onih koji su tražili veću samostalnost republika. Konfederalni koncept države zagovarali su uglavnom političari iz Hrvatske i Slovenije, čija je težnja za decentralizacijom zemlje izvirala iz austrougarskog iskustva i straha od srpskog hegemonizma. Stefan je važio kao prikriveni pokrovitelj hrvatskih nacionalista, naročito onih koji su bili u vojnim i bezbjedonosnim strukturama. Svojim autoritetom i vezama spasio je od težih kaznenih progona neke maspokovce, među kojima su bili general Franjo Tuđman i pukovnik Udbe Josip Manolić.

– Jesu li zadaci Grupe Stefan bili isključivo vezani za Titovu sigurnost?

– Grupa je formirana s tom namjerom. Jer, Tito nije imao potpuno povjerenje u Udbu i KOS, zato je stalno podgrijavao netrpeljivost među ovim službama i njihovim rukovodiocima. Stefan je od Tita dobio tri zadatka: da provjerava tehničku bezbjednost i podobnost osoblja u njegovim rezidencijama u Beogradu, Brionima, Karađorđevu, Kranju i Igalu, da se bavi prikupljanjem kontraobavještajnih podataka vezanih za maršalovu bezbjednost, kao i da analizira podršku vojske, policije i kulturno-prosvjetnih institucija ustavnim i ekonomskim reformama, te radničkom samoupravljanju. Maršal je upoređivao izvještaje Udbe, KOS-a i SID-a, kontraobavještajne službe ministarstva inostranih poslova, sa materijalima koje mu je dostavljao Stefan.

– Ko su bili analitičari Grupe Stefan, i ko je selektovao njihove tekstove?

– Većinu nijesam lično poznavao, ali jednom mi je Stefan rekao, da se pohvali – i najprefidniji umovi katkad su djetinjsto hvalisavi – da je među njima bilo aktivnih i penzionisanih djelatnika tajnih službi, bivših predratnih i ratnih ilegalaca, partijskih činovnika, poznatih književnika i filozofa, nekadašnjih obavještajaca Pavelićeve UNS-e, vrbovanih u ratu, kao i saradnika Stojadinovićevog i Nedićevog ministra, Milana Aćimovića, koji su u jednom krilu zatvora u Sremskoj Mitrovici prenosili svoja stručna iskustva oficirima Ozne i Udbe. Bivši ustaški i nedićevski obavještajci poslije rata dobili su lažne identitete, obično u velikim gradovima ili bosanskim, srbijanskim ili makedonskim kasabama, i proveli ostatak života anonimno, u strahu da će ih likvidirati njihovi nalogodavci. Sve članove Grupe lično je birao Stefan, neke je i sȃm obučavao obavještajnom i diverzantskom zanatu. Većina članova Grupe je imala paranoju da se Stefan može svakog riješiti, bez ikakve procedure i da zato neće polagati račun bilo kome.

– Stefan je imao upliv i u intelektualnom miljeu?

– Ljudi iz obavještajnog kruga na neki način su fascinirani intelektualcima koliko i učeni ljudi agentima i avanturistima. Špijuni kao i umjetnici žive u svom svijetu, koji ponekad nema mnogo veze sa stvarnošću. U toku jednog dana, kao u špijunskim filmovima, Stefan bi obavljao državničke poslove u Saboru, sastajao se s konspirativcima, igrao karte s Krležom i vajarom Augustinčićem, i na kraju dana opijao se u nekoj kleti sa svojim pajtašima iz lova.

– Kako je komunicirao sa pripadnicima Grupe?

– Uvijek preko kurira slao je poruke, i jednom godišnje zvao je vođe trojki, jednoga ili najviše dvojicu istovremeno, u lovište Punta Križa na otoku Cresu. Lovište je na istočnom dijelu ostrva, prema Lošinju, nadomak starog, gotovo napuštenog biskupskog grada Osora, u kojemu živi sedamdesetak, uglavnom starih osoba. Zato je bilo bogomdano za konspirativna druženja. Uveče su nam u Noninoj kuhinji, kako se zove gostinica u Osoru, pripremali carsku gozbu. Poslije sušene hobotnice s paškim sirom, glavno jelo je zvacet od janjca i skrob. To je kuvana jagnjetina sa suvim ovčjim mesom i slanim sirom, koje se jede uz palentu. Poslije toga nude razne brudete, i sve to se zaliva vinima, istarskim teranom i vrbničkom zlahtinom. Drugu noć, uoči odlaska, obavezno smo probali meso od mladog i starog jelena, koje je ustrijelio Stefan. Mlado meso se peče ispod sača, dok se od starijeg jelena sprema gulaš s njokima i pekmezom od brusnice. – Starčeve suve usne i oči kao da ovlažiše se dok je spominjao delikatese gostionice u Osoru.

– Kad si se prvi put sreo sa Stefanom? Ko Vas je povezao?

– Poslije odsluženja vojnog roka u Kumboru, početkom trideset šeste godine, poslali su me u jedno selo iznad Herceg Novog, u kojemu je Stefan organizovao obavještajni kurs.

– Kakav je utisak ostavio na tebe?

– Svaki put kad sam ga sreo činilo mi se da pred sobom imam drugu osobu. Jednom je bio arogantan, drugi put brižan, susretljiv, znao je biti prijek i isto tako pokazati popustljivost. O drugim ljudima je govorio posprdno, ali i nježno. Znao je da ga se boje, i uživao je u osjećanju nadmoćnosti. Volio se napijati sa svojim saradnicima i suparnicima, jer je bolje od njih podnosio alkohol. U piću bi se raspojasala njegova zatomljena animalnost, postajao je prost i uvredljiv, ali je sve to radio proračunato. Jer, sjutradan se pravio Englez, ne dajući do znanja da je u nečemu pretjerao.

– Kako je završio Stefan?

– Poslije Titove smrti Stefan je pasivizirao Grupu, tačnije likvidirao je, iako to nikome nije saopštio, direktno ili posredno.

– On je svoju aktivnost vezao isključivo za Tita?

– Stefanov odnos prema Titu bio na neki način iracionalan. On je o Titu brinuo na sličan način kao što roditelj pazi svoje dijete, iako je bio mlađi od Maršala. Recimo, lički krompir koji bi slao u Beli dvor, pekao je u svom kaminu i prvi probao istarsku bisku koju bi maršal pio našte srca. Zbog toga mu je Tito dozvoljavao svakakve gafove, čak i da bude uvredljiv prema državnicima poput Hruščova ili Janoša Kadara. Stefan je prema drugima bio prijek i nemilosrdan ukoliko bi mu stali na put: jedino je ostao lojalan Direktoru, i veze sa KGB-om prekinuo je tek poslije smrti misterioznog Rusa. Ipak, pošto su Sovjeti saznali da je Stefan neizlječivo bolestan i da neće živjeti još dugo, u maju osamdeset šeste, u njegovu vilu na Tuškancu, došla su dva pukovnika KGB-a, i pokupila dio arhive i radio stanicu. Ruski pukovnici su se s špijunskim materijalom uspjeli domoći sovjetskog konzulata u Bosanskoj ulici, prije nego što su agenti Udbe bili obaviješteni o njihovoj posjeti vili u Nazorovoj ulici.

– Stefan je bio agent NKVD-a i KGB-a?

– Bio je saradnik sovjetskih službi od trideset šeste godine. On je kasnije to negirao, i u svojoj službenoj biografiji napisao je da nije posjetio Moskvu te godine već da je iz Praga otišao u španski građanski rat. Oko Stefanove vezanosti za Ruse ima mnogo spekulacija, pogotovo među laicima koji ne znaju da obavještajci Stefanova kalibra nijesu klasični agenti: njihov odnos sa službama je partnerski a ne doušnički, bez obzira da li sarađuju iz materijalnih interesa, ili privrženosti nekoj zemlji i ideologiji. Stefan je, kao i većina komunista koji su bili vezani za Kominternu volio Sovjetski Savez, rusku kulturu i istoriju, ali njegova saradnja s Rusima bila u funkciji Titove politike, i sve važne stvari radio je s Maršalovim znanjem.

– Rekli ste da je Stefan bio iracionalno vezan za Tita?

Tačnije je kazati da je u pitanju bio spoj interesa i lične privlačnosti. Jer, obojica su učili mašinbravarski zanat, i uz to voljeli su žene, lijepa odijela i skupa pića. Postoje razne intrige o Stefanovoj ekstravaganciji, pa i to da su u njegov bazen na Tuškancu dopremali slanu morsku vodu i da mu je svaki mjesec na kućnu adresu stizala pošiljka dom perinjona. Štogod da je od toga tačno, Stefana je svakako impresionirala Titova životnost, kao i intuicija i smisao za kombinatoriku, da u naizgled bezizlaznim situacijama pronađe neočekivana rješenja. Jednom se, dok je u Punta Križi, više u aluzijama govorio o podzemnoj borbi između službi kojima je Tito vladao, Stefanu otelo: Stari je genijalan psiholog.

– Sudeći po tome što si kazao o selektiranju članova Grupe znači li to da je Stefan lično upoznao Tripka?

– Tripkov očuh, Zvane Borjan, Istranin, bio je stari komunista, emigrant, i on je svog pastoraka upoznao s Brkom – to je bilo kodno ime Rada Končara – i Stefanom. Tripko je, poslije Stefanova povratka iz Španije, prošao kratki obavještajni kurs. Nakon hapšenja njegovog očuha, Stefan šalje Tripka iz Zagreba u Crnu Goru, zbog straha da Istranin neće izdržati policijsku torturu, i da će provaliti ilegalnu organizaciju. Tripko je na obavještajnom kursu ostavio dobar utisak na Stefana, i on mi je poslije rata naredio da ga uključim u Grupu.

– Jesu li se njih dvojica kasnije srijetali?

– Nijesu. Ja sam Tripku prenosio Stefanova naređenja. Ipak, Stefan je sve znao o njemu, kao i o svakom drugom članu Grupe. On je imao neobične zahtjeve da njegovi agenti vode neku vrstu dnevnika, i da opisuju svoju porodicu, bliske prijatelje, radnu organizaciju u kojoj su zaposleni. Rekao mi je da posebno čita Tripkove tekstove, zbog netipičnog stila i lucidnih zapažanja. Neke Tripkove izvještaje, zajedno sa ostalim, prosljeđivao je Maršalu, koji mu je rekao da su posebno zanimljive analize koje su potpisane šifrom GRAMŠI.

– Tripko je znao da njegove izvještaje prosljeđuješ Stefanu?

– Nikad se nije interesovao kakva je sudbina njegovih analiza, čita li ih još neko, gdje su pohranjena. Poslije Titove smrti kazao sam mu da će Grupa do daljnjeg zamrznuti rad, odnosno da više nema svrhe obnavljati dosijea i pisati izvještaje koje nema ko čitati, Ipak, on je i dalje analizirao štampu, pratio lokalne pojave, pravio zabilješke o razgovorima, koncipirao nova dosijea.

– Je li bio svjesan da je to besmislen posao?

– Jest i nije. On je i bolje od mene shvatio promjene poslije Titove smrti. Kad se pojavio Milošević rekao mi je: Ovaj će sve uništiti ako ga ne zaustave. Onda se ispravio: Dok ga ne zaustave. Ja sam u to vrijeme mislio drugačije, da zemlji poslije mediokriteta koji su još vladali poslije Tita, treba mlađi energičan lider. Važno je napomenuti da je Tripko tačno zapazio opasnost od urušavanja Sistema, iako je poslije teškog moždanog udara bio teški invalid. Nakon infarkta bio je zaboravio naš jezik, i komunicirao je samo na svom maternjem, talijanskom. Poslije nekoliko mjeseci vratilo mu se jezičko pamćenje, ali sa mnom je do kraja razgovarao na talijanskom jeziku. Miloševića je upoređivao s Musolinijem, ali je bio uvjeren, da će u zadnjem trenutku, intervenisati vojska i sačuvati titoistički poredak.

– Je li Tripko bio Jugosloven?

– Teško je to reći. On je bio pola Talijan, internacionalista, komunista. Prije rata bio je blizak sa haesesovcima, neko vrijeme je živio i među Albancima na Kosovu, i jednom mi je obrazlagao da se Jugoslavija kao demokratska republika ne može održati, jer bi se sve nacije udružile protiv Srba, koje smatraju hegemonistima. Rekao je još da višenacionalne države koje su stvorene od naroda sa različitim istorijskim razvojem mogu zajedno opstati samo u diktaturi, ili, pak, monarhiji, u kojima se suveren postavi kao nadnacionalna institucija, ali da je i takva država krhka i nestabilna, što najbolje pokazuju sudbine Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije.

– Da je Tripko poživio još deset godina bi li se zalagao za nezavisnu Crnu Goru?

– I u tome je bio protivrječan. On nije volio Beograd, ali je mislio da su Crnogorci poslije nestanka dinastije Petrović Njegoš, čije je vladare smatrao genijalcima, nesposobni za samostalan život, i da samo uokviru šestočlane komunističke federacije mogu sačuvati svoju posebnost. Njegov animozitet prema glavnom gradu Jugoslavije potiče još iz tridesetih godina kad je preko Beograda putovao za Kosovsku Mitrovicu. Sjećao se kako je beogradska željeznička stanica bila prljava, prenapućena seljacima koji su nosili svoje proizvode na prodaju, uličnim kurvama, prosjacima, lihvarima, secikesama, nadmenim žandarima i financama. Uzalud sam ga uvjeravao da je Beograd poslije rata postao prava evropska metropola, koju obožavaju strani diplomati. Tripko je prezirao nacionaliste, ali je, čini se nesvjesno, zastupao neke haesesovske i zelenaške predrasude o Srbima, bolje reći o Srbijancima, kao pritvornim vizantinskim ratarima i trgovcima svinjama. Teško mi je i zamisliti Tripka na referendumu za nezavisnost, jer je bio ogorčen na hegemonističko prisvajanje crnogorske istorije od strane velikosrba, a s druge strane mi je jednom rekao da narodi sa još živom plemenskom tradicijom mogu egzistirati samo u monarhiji, s krunisanom glavom kao pater familiasom. – Starac je zastao, i onda kad se činilo da se umorio, razvukao je tanke usne kao da se osmjehuje. – Ajmo nešto pojesti u restoranu. Pažljivo si slušao i pametno pitao. Zaslužio si da te častim večeru.

Borko Daković se s mukom podigao iz niske fotelje. Šćepan bi ga primio za ruku da ga starac nije osorno pogledao. Ustajao je polako, ali su mu leđa ostala pogrbljena. Šćepan je zapazio da se u potonjih dvadeset godina smanjio barem dvadeset santimetara. Kad se s njim pozdravio pred crkvom u Grebcima čovjek farbane kose i brkova bio je njegovog rasta, a sad mu je jedva dosezao do ramena. Ipak, kosa mu se nije prorijedila i ostala je zift crna. Starac se držao za gelender dok su se spuštali prema restoranu u prizemlju. Sjeli su na terasi, konobar je donio jelovnike, i pitao što će za aperitiv. Šćepan je naručio limunadu.

– Ja ću votku. Ranije bih najviše jednom godišnje omirisao alkohol, ali u potonje vrijeme, poslije moždanog udara, pred spavanje, umjesto tablete, popijem čašicu votke.

– Jeste li odsijedali u ovom hotelu dok je bio vlasništvo Udbe?

– Imao sam stan u Budvi, i ovo mjesto sam izbjegavao dok hotel nijesu kupili Austrijanci. Policajci i kockari imaju svoje opsesivne priče, i meni su ljeti bila privlačnija mjesta gdje dolazi svijet neopterećen prošlošću. Lakše mi se sȃm izboriti s likovima koji se, u snu i na javi, vraćaju poslije više decenija.

Šćepan je je pokušao prokljuviti, je li ovo neka starčeva igra, ili mu se, na momente, smežurani mozak pretvara u pihtijastu masu. Usko lice prošarano velikim crnim pjegama pretvorilo se u grimasu, i s glasom koji više nije odavao podozrenje razvezao je priču kako ga je prije deset godina, u kazinu hotela Maestral, potražio gospodin Simović, otpravnik poslova SR Jugoslavije u Argentini i Čileu. Diplomata je bio porijeklom s Cetinja, i kazao mu je da je u Santiagu, na prijemu povodom Dana državnosti Italije, upoznao jednu staricu koja je imala preko devedeset godina. Otmjena gospođa, za koju mu je ambasador Italije u Čileu rekao da je u mladosti bila čuvena sportistkinja, trostruka prvakinja Evrope u sprintu, skoku uvis i bacanju diska, poslije rata je emigrirala u Čile, gdje je postala poslanica u parlamentu, i popularna alcadesa, gradonačelnica Puerto Cincesa u Patagoniji. Neobična starica je bila Euđenija Biroli, kćer Pircija Birolija, vojnog guvernera Crne Gore. Italijanski ambasador je našem diplomati još rekao da je Euđenija Biroli, i u Santiagu, glavnom gradu Čilea, postala vrlo poznata, ali ne kao političarka nego astrologinja, nakon što je Augustu Pinočeu, koji joj je naručio proročanstvo, predvidjela pad vojne hunte na narodnom plebiscitu i njegovu konfinaciju u stranoj zemlji. Kad je talijanski ambasador, dottore Montale, gospođi Euđeniji predstavio nerezidentnog diplomatu skraćene Jugoslavije, u kojoj su ostali Srbija i Crna Gora, alcadesa Biroli je rekla da ima lijepe uspomene iz Crne Gore. Nakon što joj je otpravnik poslova kazao da je porijeklom s Cetinja, ona mu je ostavila podsjetnicu i zamolila ga da se raspita za sudbinu Borka Dakovića, s kojim je igrala tenis u Dvorskom parku.

Bivši policijski pisar u okupiranom Cetinju, koji je istovremeno bio i partizanski obavještajac već sjutradan je guvernerovoj kćerki poslao pismo, u kojemu je patetično poput nekog prispjenka, napisao kako ju je sanjao noć uoči susreta s gospodinom Simovićem. Još je spomenuo da je poslije rata bio zadužio jugoslovenskog atašea za kulturu pri ambasadi u Rimu, koji je takođe Cetinjanin, da sazna štogod o kćeri umirovljenog generala Birolija. Dalje je nakitio da se sjeća svakog detalja šetnji po Lovćenju i vožnje ribarskim čunom od Rijeke Crnojevića do Dodoša. Na kraju je napomenuo da bi je rado ugostio, u Beogradu, ili još bolje na Crnogorskom primorju, jer bi mogli obići Cetinje, Lovćen i Skadarsko jezero. Poslije pola godine odgovorila je opširnim pismom sastavljenim na kompjuterskom slogu, da su joj dragocjena sjećanja iz Crne Gore i da ih je opisala u posebnom poglavlju svojih memoara, koje je obećala predati izdavaču do kraja kalendarske godine. Pritom ga je ukorila da džentlmeni idu dami u susret, pogotovo ukoliko su od nje mlađi osam godina. Borko Daković se tek bio oporavljao od moždanog udara, pa je zaboravio da Euđenija u tom času ima devedeset tri godine. Dopisivali su se još tri godine, do njene smrti 2003. godine. Jednom joj je htio tražiti i broj telefona, kojega nije bilo na podsjetnici, ali se sjetio da ona ima fobiju od telefonskih razgovora. Pircio Biroli je, u vrijeme njenog boravka na Cetinju, nije mogao nagovoriti da se telefonskom vezom javi majci u Rimu, koja se bila naprasno razboljela. U posljednjem pismu koje je poslala tridesetog januara 2003., žalila se kako je njen izdavač bankrotirao, i da je odlučila memoare publikovati u samizdatu. Još je kazala da će mu knjigu s posvetom poslati na njegovu beogradsku adresu, čim dobije prve primjerke iz štamparije, i zamolila ga da nađe prevodioca sa španskog jezika koji će prevesti poglavlje o njenoj crnogorskoj avanturi.

Starac je opet utanjio, i liznuo još kap votke. Od Euđenije više nije imao bilo glasa, i poslije pola godine zamolio je gospodina Simovića, koji je u međuvremenu postao ambasador u Madridu, da preko ambasade iu Buenos Airesu, provjeri je li guvernerova kćer još u životu. Nedugo zatim ambasador Simović je u kurtoaznom pismu odgovorio da su se slutnje gospodina Dakovića obistinile, i da je alcadesa uz državne počasti, sahranjena na mjesnom groblju u Puerto Cinsesu.

– Velika je šteta ukoliko nije uspjela objaviti svoje memoare. Njen život liči na Markesove romane.

– Euđenija mi je predlagala, kad se u decembru četrdeset druge godine vraćala iz Cetinja u Rim, da odem s njom u, kako je rekla, najuzbudljiviji grad na svijetu, Buenos Aires, i izvučemo se iz ratnog ludila.

– Jeste li se razmišljali da odete s njom?

– Ipak, nijesam bio toliko lakomislen. Euđeniji su imponovali jaki muškarci, a s druge strane htjela je da ih podredi sebi. Osjećao sam da bi među nama puklo i prije nego što bismo stigli u Južnu Ameriku.

– Svaki špijunski roman ima neki ljubavni zaplet, i kad bi neko pisao pripovijest o Vašem životu, romansa sa putolovnom kćerkom Pircija Birolija, koja je završila kao proročica Augusta Pinoče, zaista bi bila prava poslastica.

– Život obavještajaca se mistifikuje, jer je zakrabuljen, nedovoljno osvijetljen, ali je u suštini prazan, i bijedan. Jer pripada kasti koje se svi odriču pošto joj istekne vrijeme trajanja. Prema šefovima i agentima tajnih službi, skriveno ili otvoreno prezrenje pokazuju čak i njihov politički šefovi, čiju su guzicu čuvali. Špijuni su vučji svijet koji se međusobno satire i zna da da ne zavise toliko od svojih sposobnosti koliko od političkih interesa i odnosa snaga. Zato karijere obavještajaca često bizarno okončavaju. Ja sam izgubio povjerenje svojih šefova, ne zato što sam uhapsio desetine nevinih ljudi, već zbog pokušaja da spasim jednog mladića, koji je bio uhapšen zbog neke satirične pjesmice s aluzijom na Tita.

– Što Vas je to podstaklo da rizikujete karijeru?

– Ruku na srce, moja karijera je ovako ili onako bila pri kraju. Imao sam mnogo neprijatelja, zbog nemara prema pravilima Službe i kockarskih poroka, ali i zavisti kolega zbog mojeg učešća u spektakularnim akcijama hvatanja i likvidacije kvisinških vođa, kao i otkrivanja stranih agenata koji su im švrljali ispred nosa. Ipak, imao sam pokrovitelje moćnije od njih, koji su znali da su moji obavještajni izvori upravo bili u krugu političkog i kriminalnog podzemlja. Zato sam mogao još dugo ostati u Službi, ali meni je Služba već bila dokurčila, pa smo i ja i moji pretpostavljeni čekali povod zbog kojega ćemo se razići, i onda se pojavio taj neobični Vjenceslav Čižek, iz Đenovića, kod Herceg Novog, koji je studirao svjetsku književnost.

– Što Vas je toliko dojmilo kod tog mladog Bokelja?

– Razlikovao se od ostalih koje smo privodili i hapsili zbog političkih razloga. Nije pokazivao strah od zatvora, čak ni od prijetnji fizičkog mučenja. Bio je beskrajno ohol, i nakon što je vidio da ga pokušavam spasiti nastavio me izazivati. Na isti način Gojko Kruška je gledao Ćića Tatara, koji mu je užarenim bajonetom spržio zube, i onog folksdojčera kad mu je namicao omču na Balšića pazaru. Čižek je u svemu bio neobičan. Njegovo držanje glave bilo je napoleonovsko, kako bi izgledao viši. Sagovorniku je okretao poluprofil, da se ne bi vidjelo njegovo drugo manje, mutno, uvenulo oko. Bilo mu je stalo da ostavi utisak, pa je i govorio tišim ravnim glasom, kao propovjednik. Ja sam probao na njemu sve isljedničke štosove, čas meko čas brutalno, ne bih li ga izbacio iz ravnoteže, učinio nesigurnim, ali on me je gledao s visine, i još je popovao da su u diktaturi i tamničari i uznici jednako neslobodni. Sugerisao sam zatvorskom psihijatru da ga proglasi neuračunljivim, ali taj ljekar me je denuncirao ministru Peneziću.

– Što je bilo s Čižekom?

– Odrobijao je dvije godine u Sremskoj Mitrovici, i poslije je otišao u Sarajevo gdje je završio fakultet. Emigrirao je u Njemačku 1972., i povezao se s hrvatskim nacionalistima. Pisao je u emigrantskim publikacijama žestoke tekstove o Titovoj ličnoj diktaturi, i Udba ga je 1977. preko jedne njegove prijateljice, profesorke filozofije iz Sarajeva, namamila da se prijavi za neki simpozijum u Italiju. Na putu prema gradiću Komo, sačekali su ga operativci Udbe, kidnapovali i prebacili u Jugoslaviju. Osuđen je dvanaset godina robije, Amnesti internešenel ga je proglasio zatvorenikom savjesti, i poslije mnogih apela Svjetskog PEN centra i Vlade Savezne Republike Njemačke, amnestiran je 1988. i protjeran iz Jugoslavije.

– Je li se nastavio baviti politikom?

– Nije. U drugom služenju zatvorske kazne potpuno je oslijepio, i poslije izlaska s druge robije Jugoslavija se ubrzo raspala. Do tog vremena pratio sam što se dešava s njim, a onda ga izgubio iz vida. Nakon okončanja rata u Hrvatskoj potražio me je Drago Tović, poznati zagrebački novinar crnogorskih korijena, po Čižekovoj preporuci, u vezi njegovog prvog hapšenja. Tović je pripremao knjigu o stradanju Vjenceslava Čižeka. Nijesam mu odmah izašao u susret, prebacivao sam priču na druge teme, interesovalo me je što se u međuvremenu događalo s Čižekom. Je li postao nacionalistička ikona nove Hrvatske? Jer, slijepi robijaš, pjesnik, bio je bogomdan za nacionalnog mučenika. Novinar mi je rekao da Čižek godinama živi u Njemačkoj od socijalne pomoći, i da se kratko zadržao u Hrvatskoj, jer se na njega niko nije osvrtao, osim nekolicine Bokelja koji žive u Zagrebu. Novinar je obećao da će još jednom doći da se sretne sa mnom prije nego što dovrši rukopis. Više se nijesmo vidjeli, jer je Čižek ubrzo umro. Njegova žena, Zora Trek, dopremila je Čižekov lijes iz Dortmunda u Senj, i sahranila ga u njenom rodnom gradu.

– Još je Napoleon zapazio da jedni pokreću revolucije, a da drugi od nje imaju koristi i privilegije.

– Svaki idealizam je u suštini djetinjast. Čižek, po Tovićevom mišljenju, nije očekivao privilegije u Hrvatskoj nego ostvarenje svojih antikomunističkih ideala. Uostalom bio je bolestan i iscrpljen, pri kraju snaga. Ali užasnulo ga je što je bivši Udbin operativac, koji je organizovao njegovo kidnapovanje u Italiji postao jedan od važnih ljudi u Tuđmanovom bezbjedonosnom sistemu, i kad je još čuo da je onaj bestidni agent-provokator iz beogradskih kafana i studentskih domova, zbog kojega je robijao u Sremskoj Mitrovici, dobio u novoj Hrvatskoj status Salmana Ruždija, službena kola i dvojicu tjelohranitelja, zamolio je ženu da se odmah vrate u Njemačku.

– Čižekova reakcija je razumljiva. Disidenti su smatrali da komunističku ideologiju treba satrijeti u korijenu, jer je unizila velike ideale slobode, bratstva i jednakosti.

– To su tlapnje naivnih ljudi, koji su osuđeni na političku marginalizaciju. Ideologije su promjenljive, ali ljudi poput Čižeka uvijek su gubitnici, čak i kad se ostvare njihovi politički snovi.

– Ne bi se očekivala takva filozofska opaska od čovjeka poput Vas.

– S pravom si ironičan. Ipak, ja ovo nijesam isisao iz lektire. Slučajno sam bio svjedok kada su se rušila dva svijeta, buržoaski i komunistički. Revolucionari su propovijedali da stvaraju novi svijet, a onda su njihovi epigoni shvatili da je komunizam utopija i socijalnu demagogiju zamijenili nacionalističkom. Tako su konvertiti, beskrupulozni partijski kadrovi, uime demokratije postali surovi spram nekadašnjih drugova, pogotovo bivših pokrovitelja. Među novim demokratskim liderima i njihovim doglavnicima dosta je bivših agenata Udbe i Kosa, koji su najprije sklonili svoje dosijee iz policijskih arhiva, a onda brutalno krenuli napadati zloupotrebe tajnih službi preko kojih su stvarali karijeru u komunizmu. Konvertiti su ostrašćeniji od bivših disidenata u kritici komunizma, o tome postoji mnogo primjera.

– I iz Čižekove sudbine vidi se da su novi vladari zadržali operativce i činovnike bivše komunističke tajne službe. Jesu li bili ucijenjeni?

Borko Daković je prezrivo odmahnuo rukom, kao da želi reći da nije očekivao tako nesuvislo pitanje. Jer, objasnio je da se u svakom prevratu najprije vrše razračunavanja u političkoj policiji: bivši udbaši i kosovci, koji su odbačeni zbog titoizma ili zato što se nijesu dopadali novim šefovima, bili su poslije Miloševićeva prevrata u mišjim rupama, u strahu od medijske satanizacije i sudskih procesa. S druge strane, špijunski zanat ne može se naučiti preko noći: ideologije se mijenjaju ali policijski metodi ostaju isti. Lenjinovu Čeku su formirali djelatnici Ohrane, carske ruske tajne policije, kao što su i okosnicu njemačkog BND u početku činili bivši oficiri Gestapoa. Ranije je rečeno da su Aćimovićevi stručnjaci za borbu protiv komunista poslije rata edukovali oficire Ozne. U jednopartizmu tajne službe su bile puka transmisija Partije, dok u takozvanim novim demokratijama, u kojima se politika najčešće svodi na međustranačku trgovinu, obavještajna zajednica ima značajniji uticaj na politička vođstva. To je naizgled paradoksalno, ali što je država slabija uticaj tajnih službi je značajniji.

Šćepana je još zanimalo zašto se bivši major Udbe nije pridružio Miloševićevom pokretu, jer je imao priliku da se osveti kolegama koji su ga najurili iz Službe. Borko Daković je prignuo čašu votke, i kad je vidio da je iskapljena, obliznuo je suve usne i rekao da je Antibirokratska revolucija ličila na pučko pozorište. U početku ga je, prije nego što je režim devetog marta devedeset prve izveo tenkove na ulice Beograda, pomalo zabavljalo posmatrati bivše Titove generale kako se šlihtaju novim ministrima, koje su Slobo i Mira – kako su bračnom paru Milošević-Marković tepali Srbi i Crnogorci – pokupili s konca i konopca. Bivši agent Udbe je skupivši nozdrve, kao da mu nešto smrdi, primijetio da su početkom raspada Jugoslavije narodni heroji i nosioci Partizanskih spomenica bili odviše zabrinuti za svoje sinekure, stanove na Dedinju, karijere potomaka, i ćutke su podnosili uvrede novokomponovanih četničkih vojvoda, kako bi sačuvali privilegije u Savjetu federacije, besplatne avionske karte, apartmane u Igalu i Meljinama, pozive na svečane akademije. Onda je malo zastao i nakašljao se: Postoji jedna crnogorska izreka da u starom prknu strah se koti, rekao je. Prisjetio se još kako je Jovo Kapa – kazao je ludi Jovo Kapa – jedan od nekolicine nepokolebljivih Titovih sljedbenika, na velikom skupu crnogorskih ratnih veterana u Sava centru, koji su organizovale propagandne službe Slobodana Miloševića, optužio saborce da su izdali svog vrhovnog komandanta, pale ratne drugove i bratstvo-jedinstvo. Poslije Jovovog govora bio je opšti muk u velikoj dvorani.

– Jeste li razgovarali s nekim od Titovih generala-konvertita, poslije pada komunizma?

– U početku Antibirokratske revolucije nekoliko puta sam sjedio s Pekom Dapčevićem u Mažestiku. Komandanta oslobodioca Beograda Milošević je kupio tako što je obećao da će mu poslije smrti dati njegovo ime jednoj ulici u centru glavnog grada … Oprosti moraću otići do jednog mjesta.

Šćepanu se učini da je u trenutku starac zaslabio. Ustao još teže nego kad su krenuli iz predvorja kazina prema restoranu. Šćepan se, ipak, nije usudio da ga dohvati ispod ruke. Pogledao je na sat. Bilo je prošlo tri poslije ponoći. Čekao je dobrih petnaest minuta prije nego je Borko Daković opet izmilio na terasu hotela. Ali, sad mu je korak postao nešto sigurniji, i dok je prilazio stolu mahnuo je konobaru.

– Kratki espreso – naručio je starac ne pogledujući konobara.

– Ja ću koka kolu – Šćepanu su bila suva usta.

– Ja i ti smo promijenili isljedničke uloge. Prvi put me neko ovako dugo i detaljno ispitivao. Moj otac Andrija, koji se volio poštapati narodnim izrekama, rekao bi za tebe: Kuđ će kruška no pod krušku.

– Shvatio sam Vašu ironiju. Ipak, ostali ste mi dužni objasniti Vaš i Tripkov odnos. Uprkos svim karakternim i biografskim razlikama čini mi se da je među vama je postojala trajna fascinacija.

– Tripko je vazda bio sȃm a oko mene se uvijek motalo puno svijeta. Ipak, obojica smo bili samotnjaci. Samo što je on u nekom smislu bio fanatik. Tvrdio je da je komunizam mlada ideja, koja je u istorijskom smislu tek na početku, i da su u prvoj fazi revolucije opravdane surove mjere prevaspitivanja i kontrole. U prilog tome naveo je kako su ranim hrišćanima trebali vjekovi da nametnu svoje vjerovanje, koje se izvitoperilo kad je postalo državna religija, i da se komunisti moraju učiti na njihovim greškama, tako što će sistematski iskorijeniti pohlepu i vlastoljublje. Tvrdio je još da su ljudi u prvobitnoj zajednici društveno bili odgovorniji nego civilizovani čovjek koji je ovladao znanjima i vještinama. Naveo je i primjer postcrnojevićke Crne Gore, koja se iz klasičnog feudalizma pretvorila u jednu vrstu ratnog komunizma, socijalne jednakosti i solidarnosti, što je ovu malu i osiromašenu ljudsku skupinu, bez gradova, represivne vlasti, administracije, razvijene poljoprivrede i zanatstva, učinilo tako vitalnom i nepobjedivom u stalnim ratovima. Dok sam bio bibliotekar na komandnom brodu u Kumboru čitao sam knjigu o manihejcima, koji su propovijedali vječitu borbu apsolutnog dobra i apsolutnog zla. On je bio uvjeren da zastupa apsolutno dobro, a ja sam bio slabih uvjerenja: slušajući njegovu tiradu o nužnosti revolucionarnih metoda razmišljao sam o Vjenceslavu Čižeku, Gojku Kruški, brigadiru Zrnoviću, koji su, jednako kao i on, vjerovali u smisao žrtve za pravedniji i časniji svijet. – Borko Daković je opet zastao, i onda pozvao konobara da donese komad papira i olovku. Prije nego što je mladić u bijeloj košulji s leptir mašnom prišao njihovom stolu starac je rekao Šćepanu. – Ovo što ću reći izgledaće ti čudno: moj i Tripkov odnos nije bio onakav kakav je mogao nekome izgledati, na osnovu naših karijera, načina života, materijalnog bogastva. Ja sam mu se ustvari divio a on me sažalijevao.

Konobar je na sto stavio papir istrgnut iz bloka u kojemu upisuje narudžbine gostiju, i taman se okrenuo da usluži nove goste, koji je govorio talijanski jezik s albanskim naglaskom, Borko Daković je krenuo rukom prema zadnjem desnom džepu, malko se pridignuo, i viknuo: Da platim. Izvukao je veliki kožni novčanik, sa pregradama, sličan onima što su ih nekad nosili trgovci, i neočekivano spretnim i brzim pokretom za staračku ruku, izvukao novčanicu od sto eura. Pogledao je fiskalni račun i rekao konobaru za zadrži kusur. Mladić se zbunjeno naklonio gostu: pomislio je da niko neće povjerovati da mu je otac Andrije Dakovića, direktora kazina, koji nikome dosad nije platio kafu, dao ovoliku napojnicu.

– Sigurno sam te umorio teškim pričama, ali morao sam nekome ispričao dio onoga što me godinama opsijedalo. Jer, ljudi poput mene uništavaju sve čega god se dotaknu, pa i familiju i prijateljstva, i poslije izvjesnog vremena više ih se niko ne sjeća. Tripku i meni su rođena djeca bili stranci. Andrija ima troje djece sa tri žene, a ja nijedno unuče nijesam upoznao. Kad sam bio u punoj snazi nijesam imao vremena za njega, a kasnije je on mene ignorisao. Nije me htio do kraja saslušati ni u vezi testemanta, iako sam mu ostavio par umjetnina koja imaju milionsku vrijednost.

– Možda Vam zamjera odnos prema njegovoj majci?

– Andrija prema prema Olgi nije imao nikakva osjećanja, iako joj neobično fizički liči. Njemu je Beba, moja sestra, bila zamijenila majku. Jednom sam ga odveo u Guberevac, i majka i sin nijesu imali što pitati jedno drugog. Ponavljam, on je samoživ kao i ja, ali je manje pronicljiv.

– Ne vidim da mu ovdje nešto fali.

– U svijetu kocke i kriminala sve je varljivo, ali sȃm je birao svoju sudbinu, iako moja sestra misli da bi on danas bio profesor univerziteta da sam ja imao drugačiji život i da sam mu posvetio malo pažnje.

– Kad se vraćate u Beograd?

– Prvog septembra. Andrija je obećao da će me pratiti, jer više nijesam sposoban nositi se s prtljagom. Njemu ću iz mog stana predati bilješke koje sam počeo pisati nakon što je Euđenija Biroli završila svoje memoare. Pravio sam cijelu jednu godinu skice za knjigu o tajnoj policiji, agentima, skrivenom životu političara. Namjera mi je bila da knjigu komponujem iz više poglavlja: o Grupi Stefan, njenom djelovanju unutar obavještajne zajednice, odnosu Stefana i Tita, Rankovićevoj smjeni i hrvatskom Maspoku, podzemnoj borbi za Titovog nasljednika, ruskim i engleskim agentima u komunističkom vođstvu, ali sam odustao od pisanja već nakon nekoliko uvodnih rečenica. Shvatio sam da nemam dovoljno vještine i snage da sastavim nešto čitljivo i cjelovito. Do večeras sam se kanio spaliti svesku, ali sad sam odlučio da je tebi predam, pa radi s njom što hoćeš. – Starac je Šćepana gledao ispitivački, i pošto je on ćutao rekao mu je tonom šefa ulcinjske Ozne, kojim je i samog sebe iznenadio. – Reći ću Andriji da ti donese svesku, čim se iz Beograda vrati u Crnu Goru. Ali, ukoliko se on ne javi pozovi ti njega, jer kockari su nemarni. Broj Andrijinog mobilnog telefona je 069 509 890.

– Hoću, naravno. Nas dvojica ćemo nastaviti razgovor pošto pročitam bilješke. Idućeg ljeta.

– Nadajmo se. Budućnost je pred nama. Naročito predamnom. – Iskezi se Borko Daković.

Preveo Marko Vešović 

DIVLJI ZAPAD

Tamo daleko
to je sve tamo evropa
gdje srbi pjevaju tamo daleko
gdje englezi cijele engleske plove u ameriku
gdje francuzi svi kao jedan svakodnevno uzimaju bastilju
gdje španci plešu i svete se za otmicu evrope*
gdje nijemci pregledaju papire i trče na zdravicu
gdje svaki švajcarac ima svoju rupu u siru
gdje holanđani s nadom čekaju najezdu donkihota
gdje šveđani idu u goste dancima
gdje talijani skaču na jednoj nozi
gdje poljaci još nisu nestali
gdje turci tiho obnavljaju svoju vizantiju
gdje rusi nikako da odluče
gdje su oni
gdje je istok gdje je zapad
a ipak žele biti ta evropa.

GROBLJE DOROTEENHOF.BERLIN.

Postavivši dijalektiku na glavu, Hegel
počiva, kako dolikuje:
pod odgovarajućom nadgrobnicom i pokraj
meta-Fihtea; gotovo nikakve
nade u uskrsenje
dobro smještenih idealista.

Nad Brehtovim grobom je,
procijepivši kamen, znak
da je boravište pod njim
nepouzdano i privremeno:
domaćin je davno otišao
da lista s nama naše teške knjige,
podvlači u njima potrebna mjesta,
i, uprkos zavještanju, i vječito
govori s ljudima o drveću
i o ljudima.

CIVILIZACIJE

Civilizacije umiru
i ostavljaju iza sebe
otesano kamenje

Umiru kulture
i ostavljaju iza sebe
neotesane glave

koje ne mogu da shvate
ko je i zašto
otesao to kamenje

DJECA – 2007

Djeca su se počela rađati
S puškama umjesto ruku
Dječja kolica podsjećaju na tačanke*
Roditelji izguravaju djecu na svjež vazduh
I čeda neprestano pucaju
U slučajne prolaznike

Sredstva masovne informacije
Vode beskonačni tolk-šou na temu
Šta će nestati prije
Metaka u djece
Ili slučajniih polaznika

A djeca rastu
I slučajnosti je sve manje.

* Da sam još profesor, studentima bih rekao: ovo mu je krasno. Španci u arenama uvijek iznova ubijaju onog bika u kojeg se pretvorio Zev kad je oteo Evropu.

**Ko je čitao Babelja, zna šta su tačanke. Ko ga nije čitao – nek ga je sram i stid. (Prim. prev.).

Gotovo je sa svijetom!
Države se ograđuju
bodljikavom žicom.
Sela se opasuju
bodljikavom žicom.
Nedovršeni čovjek,
kao u čahuri svilena
buba, omotava se
bodljikavom žicom.

Meša Selimović, jedan intervju

Prvi su mjeseci 1967. Objava da je Meša Selimović dobio Ninovu nagradu za roman “Derviš i smrt” izazvala je golem interes. Godinu ranije nagrađen je Marinkovićev “Kiklop”, tri godine prije Krležine “Zastave”, Selimović je deseti dobitnik u trinaestogodišnjoj tradiciji nagrade. Oskar Davičo već je triput nagrađen – što se do danas nije dogodilo nijednome drugom piscu – a 1959. nagrada nije dodijeljena. Radovan Popović dolazi u Sarajevo da sa Selimovićem načini intervju za Politiku. Nalaze se u uredu Izdavačkog preduzeća Svjetlost, gdje pisac obavlja dužnost glavnog urednika. U uvodu razgovora, koji je kasnije objavljen u knjizi “Književni razgovori: govore pisci Bosne i Hercegovine”, novinar ceremonijalno konstatira kako je “pisac… prijatan sagovornik”, i opisuje atmosferu: “Pregledao je tek prispelu poštu i jednog trenutka se nasmejao… Čitateljka iz Maribora mu je poslala jedno dugačko pismo, a na početku veli: ‘Imam osećaj da ste u Dervišu i smrti kazali sve – šta ćete sada pisati?’ A u drugom pismu: novčanica od pet hiljada starih dinara… Šalje je učitelj iz jednog zabačenog bosanskog mesta – da mu Meša Selimović pošalje svog Derviša…”

Intervju je neočekivano sadržajan i introspektivan. Mnogočega je tu od onog što će kasnijih godina i desetljeća već postati opće mjesto u razgovorima o piscu. Selimović gotovo eksplicitno govori o svome dugom sazrijevanju i o promjeni koja je nastupila s Dervišom. Svoje pisanje promatra i tumači kao dugotrajan psihološki proces, kao neku vrstu auto-psihoanalize: “… pisanje (je) u stvari otvaranje zapretanih izvora, skidanje naslaga, otkrivanje skrivalica, identifikovanje sebe potisnutog, izvlačenje na svjetlo svijesti trauma, oštećenja, stida, straha, ožiljaka, svega onoga što se automatizmom skrivanja od sebe i od drugih pretvorilo u mračnu špilju u koju nije lako zaviriti. (…) Sve dok se nisam usudio da zavirim u svoju unutrašnju tajnu, sa sedam pečata zapečaćenu, a za to je neophodna velika hrabrost, ja nisam znao ko sam, i nisam pisao istinito.” On ne izriče tvrdnju da “istinitost” započinje s Dervišem, niti kaže da je s tim romanom započelo “otvaranje zapretanih izvora”, ali to se podrazumijeva. Sve što je ranije bilo uzaludni je pokušaj tješenja pomoću laži, a sad, u trenucima dok govori za Politiku, unisono slavljen, sa svih strana prihvaćen, uzveličan i anesteziran velikim uspjehom, Meša Selimović misli da je sve gotovo, da su sve traume posuvraćene kao izvrnuta rukavica, da se liječe na suncu kao otvorena rana, i da na samoga sebe, svoju savjest i sudbinu može gledati s nekih neočekivanih, ranije nedosegnutih visina. To će ga uvjerenje prevariti i ponijeti u nove nevolje, traume i razočaranja. Ali do toga ima još nekoliko godina, dovoljno vrijeme da tragom Derviša napiše i “Tvrđavu”, svoj drugi veliki roman.

Na izravno pitanje o inspiraciji za roman “Derviš i smrt” ne spominje brata, nigdje transponiranja jedne poslijeratne priče u daleku bosansku prošlost, ni pretvaranja komunističke ortodoksije u islamsku – nije na piscu da o svemu tome govori, a ni vremena nisu takva da bi se govorilo. Da se moglo govoriti, zar bi tako dugo čekao sa svojom traumom i zar bi je izlagao kroz alegoriju, kroz bajku o dervišu? Umjesto toga on govori o starim bosanskim tekstovima u kojim ga je “impresionirala nepojmljiva sličnost ponašanja ljudi iz dalekih vremena – sa onim što susrećemo i u naše vrijeme.” Ali je oprezan, više kao pisac nego kao građanin, pa štiti svoje djelo od posljedica banalne aktualizacije: “To, međutim, nikako ne znači da sam govorio o našem vremenu sakrivajući se u istoriju, nego mi se nametnula, da tako kažem, i filozofska misao: koliko je uporna i tvrdoglava ljudska priroda, koliko se sporo i malo ona mijenja iako se mijenjaju okviri i društveni uslovi.” Otklanja alegoriju o bratu prije nego što ju je te 1967. itko i spomenuo, prije nego što o njoj progovori sarajevska čaršija, e da bi mu naškodila i da bi ga ojadila, i mnogo prije nego što će alegorija nastala iz trača poraditi njemu i njegovome romanu u korist: “…gotovo cio materijal za roman je pronađen u istoriji, mada je imaginacijom sve to transponovano, izmijenjeno, i ukoliko čitaoci nalaze sliku savremenog svijeta – to mi je veoma drago, jer roman govori o idejama koje bi trebalo da budu karakteristika vremena u širem rasponu…”

Danas je nemoguće i naslutiti što su to prvi čitatelji romana “Derviš i smrt”, objavljenog u sarajevskoj Svjetlosti, u vrlo lijepom izdanju, s omotnicom koju je ilustrirao slikar i grafičar Željko Marjanović, koji će obilježiti knjiški i časopisni dizajn Sarajeva u šezdesetim godinama, mislili i osjećali. Roman je bio zavodljiv: ritmiziranih, gotovo pjesničkih rečenica, jasne i uzbudljive fabule, s dramskom napetošću koja kao da je preuzeta iz filma, i kakve prethodno nije bivalo u jugoslavenskim književnostima… U vrijeme kada je dobio Ninovu nagradu Derviš već postaje općenarodni bestseler, jedna od onih iznimno rijetkih knjiga koja se čitala po nalogu društvenog i kulturnog trenutka, bez obzira na obrazovanje i status potencijalnih čitatelja. Čitali su je svi, i nije neobično da se u Popovićevom uvodu u intervju Selimoviću pismom javlja njegova mariborska čitateljica. Derviš je bio od onih knjiga, kakvih, opet, nije bilo mnogo, koje su se u Sloveniji i Makedoniji čitale na izvorniku, ne čekajući na prijevode.

Munjevito je reagirala gradska uprava, dodijelivši piscu Šestoaprilsku nagradu. Zanimljivo je s polustoljetnim odmakom čitati cjelokupnu listu dobitnika, nanizanih po abecednom redu, uz prigodna obrazloženja: “Bertan Rajmond, VKV radnik Fabrike duhana Sarajevo, za postignute rezultate na tehničkim unapređenjima i racionalizacijama na mašinama duvanske industrije; Brkić dr Ibro, šef Katedre za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu, za stručni naučni i organizacijskih rad na polju medicinske nauke i zdravstva; Ćimić dr Esad, sociolog, za značajnu sociološku studiju “Socijalističko društvo i religija”; Dedijer dr Vladimir, profesor univerziteta, za značajno historijsko djelo “O mladobosancima i Sarajevskom atentatu 1914; Grebo Ahmed, profesor i direktor Muzeja grada Sarajeva, za dugogodišnji predani rad na razvoju i unapređenju ovog muzeja; Grgić Zdenko, vajar, za impresivne reljefe u bakru “Igra I” i “Igra II”; Marek Juraj, profesor, za značajan doprinos metodici nastave maternjeg jezika i književnosti; Mulabegović Adi, karikaturist, za zapažene društveno-politički angažovane karikature objavljene tokom protekle godine u listu “Oslobođenje”; Mutapčić Mithad, režiser i scenarist za režiju filma “Čančari”; Savin Makso, solista sarajevske opere, za kreaciju uloge Zaharija u Verdijevoj operi “Nabuko”; Selimović Meša, književnik, za roman “Derviš i smrt”; Spahović Vahudin, VKV radnik i Trgovčević inž. Mijo, mašinski inženjer u preduzeću “Vaso Miskin Crni”, za postignute rezultate u konstruisanju i racionalizatorskim rješenjima u proizvodnji novih tipove teretnih vagona; Spasić Radivoje, dirigent orkestra Radio televizije Sarajevo, za dva izvanredno donesena koncerta u sezoni 1966/67; Šukalić Asim, direktor Željezničkog građevinskog preduzeća u Sarajevu, za dugogodišnje uspješno rukovođenje preduzećem i postignute rezultate na izgradnji pruge Sarajevo – Ploče; Trifunović Duško, književnik, za knjigu “Tumač tiranije”; Volić Rasim, direktor preduzeća “Centrotrans”, za zasluge postignute u uspješno provedenoj integraciji i stvaranju savremenog preduzeća drumskog saobraćaja; Vuletić Anđelko, književnik, za roman “Deveto čudo na istoku”.

Među sedamnaest dobitnika trojica su pisaca, igrom slučaja ili primjenom nacionalnog ključa od sva tri konstitutivna naroda: Meša Selimović, Duško Trifunović i Anđelko Vuletić. Sva trojica će tokom osamdesetih figurirati kao klasici bosanskohercegovačke književnosti (ili književnosti u Bosni i Hercegovini), sve tri knjige su i nakon pola stoljeća dijelom imaginarnoga književnog kanona ovih jezika.

Vuletiću i Trifunoviću su trideset i tri. Selimović dvadeset dana kasnije, 26. travnja 1967, puni pedeset i sedmu. Pred sobom ima još petnaest godina života. U tom će se vremenu seliti iz Sarajeva – ili će ga lavež potjerati – živjeti u jednoj ružnoj beogradskoj zgradi, tankih i poroznih zidova, optirati za srpsku naciju i književnosti, neuspješno pisati roman sa suvremenom tematikom, umrijeti za vrijeme finalne utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva u Španjolskoj. Iako je napisao dva istinska remek-djela ovoga i ovih jezika, kroz koja je pregarao svoju traumu i nevolju, društveni život bio mu je gorak. Kako prije Derviša, tako i poslije njega. Povijest njegove gorčine velika je i neispisana tema.

Radovan Popović ga pita koliko je dugo pisao roman: “Tri godine sam efektivno radio. Neke odlomke sam i ranije napisao…” Je li to istina, ili je Selimović pridodao vremena, e ne bi li sačuvao ozbiljnost u kulturi koja je oduvijek bila sklona vrijednost djela mjeriti vremenom koje je u njega uloženo. “Derviš i smrt” nije roman koji bi se dugo pisao. Čitatelju ne izgleda tako. Osim što je nastao iz jednog komada i osjećaja, iz jedne čiste i jasne ideje, to je roman jednoga daha. Dugog tristotinjak stranica, ali samo jednog. Sve je u njem tako čudesno čvrsto. Suprotno genijalnim Andrićevim romanima koji su, s izuzetkom “Gospođice”, od više međusobno sklopljenih komada, raznoliki u ritmu protjecanja vremena, u atmosferi, u svemu, “Derviš i smrt” knjiga je jednog daha. Po sebi to ne bi bila vrijednost da nije tako savršeno izvedeno.

Najveća pohvala na račun ove knjige je, ujedno, i najbizarnija: napisao ju je netko drugi. To ćemo iz Sarajeva čuti pred zimu 2015, izgovoreno u jednome od autentičnih hramova bošnjačko-muslimanske kulture, u lice njezinoj živoj eliti. Nije takvo što mogao napisati nedaroviti Mehmed, prigodno prozvan Mehmedalijom, Meša Selimović, nego je to učinio Ivo Andrić, osobno, a po narudžbi Dobrice Ćosića, sve da bi napakostio bosanskim muslimanima. U čemu se sastoji pakost jednoga genijalnog romana? I što bi bio smisao odricanja od njega? Na prvo pitanje odgovora nema, niti ga može biti, jer bi za takvo što trebao tumač višestruko superioran piscu Derviša, koji bi na ruševinama Selimovićeva djela bio kadar sagraditi novu fikciju, veliku laž koja će odzvanjati kao istina, istinu koja će biti zavodljiva kao najveća laž. Na drugo je pitanje odgovor jasan i jednostavan. Odricanje je put prema pročišćenju, prema onom konačnom siromaštvu jasnoće, kakvo vlada u svijetu kojemu je potrebna samo jedna knjiga, dok su sve druge višak. Teško je i teretno u svojoj kulturi i u svom borbenom rancu nositi roman “Derviš i smrt”.

Meša Selimović nije imao ni tu sreću da Derviša napiše netko drugi.

Već ga u razgovoru s Popovićem pomalo brine to što knjigu nisu razumjeli ni oni koji su je javno hvaliti. Hoće li je bolje razumjeti oni koji je budu kudili? “Do danas”, govori Selimović, “i pored ogromnog broja prikaza, još ne postoji sigurniji, određeniji pristup romanu. Ponekad me to uznemiri, jer posumnjam da je roman nedovoljno određen; ponekad se tome radujem, jer se, znači, teško može svrstati u neka poznata određenja. Nisam, razumije se, namjerno bježao od modela; to je spontan rezultat, kojem ne pridajem suviše značaja. Jer, bio bih srećan da sam napisao prihvatljiv roman, ma u kojoj to formi bilo.”

“Derviš i smrt” obično se tumači kao roman o totalitarizmu, o revolucionarnoj ortodoksiji, o pobuni revolucionara… Ali obična publika, ona iz 1966. i 1967, kao i ona kasnija, koja nije usmjerena kritičarskim i književno-historijskim napucima, ali ni čaršijskim tračevima, preko ovog se romana upoznavala s islamom. Za bosanske muslimane ova je knjiga, više nego ijedna druga u cjelokupnoj njima dostupnoj književnoj povijesti, svjedočila putem fikcije o njihovom identitetu. Za bosanske pravoslavce i katolike Derviš je bio roman iz komšijskog dvorišta, ali takav da su se oni u njemu prepoznavali, ili su se prepoznavali u svojoj želji da budu dio te derviške avlije. Za razliku od Ive Andrića, koji je na vrlo raskošan način i temeljito fikcionalizirao bosansko-muslimanski i turski svijet, ali je to činio jezikom i stilom nekoga drugog, pomalo izmaknutog i zajedničkog svijeta, Meša Selimović pisao je iz njegove zamišljene biti, jezikom nekoga tko je s vjerom čitao Kuran, ili jezikom koji imitira jezik nekoga tko je s vjerom čitao Kuran – a to je za književnost jedno te isto, pod uvjetom da je uvjerljivo – čime se bosanskomuslimanskom svijetu primakao na dah, bivajući njegov književni glas i glasnik. Prije njega u Bosni ne samo da nije postojao takav pisac, nego nije bilo ni nagovještaja o tome da je nešto takvo i moguće.

“Derviš i smrt” još je mnogo izazovnije djelovao na imaginaciju čitatelja iz drugih jugoslavenskih republika. Na one ljude, žene i muškarce, koji bi u pravilu džamiju vidjeli samo ako bi ih škola ili radna organizacija povele na ekskurziju u Banju Luku, Sarajevo, Mostar. Polovicom šezdesetih, prije objave ovoga romana, u imaginariju prosječnog građanina iz vanjskih jugoslavenskih republika muslimani i islam primarno su vezani za arapski svijet, naftu, pustinju i oaze u pustinji, ili za kontinuirani pedagoško-povijesni ep o Turcima zulumćarima i njihovoj petostoljetnoj okupaciji naših zemalja (za koju ćemo, čim se saberemo, primijetiti da nije trajala pet stoljeća). Tek su na trećem mjestu, u tercijarnim značenjima pojma, pojavljivali neki naši muslimani, Bosanci, Albanci, možda i Makedonci, koji su nekim neobjašnjivim čudom, ili na način o kojemu se nije ni razmišljalo, pripadali istom tom islamu.

Jugoslavenska socijalistička pedagogija baš se i nije pretjerano trudila objasniti narodu što je taj islam i tko su, zapravo, ti muslimani. Zašto bi to činila ako nam nije objasnila što je kršćanstvo i kakvih sve kršćana oko nas ima? Ali dok su se u toj stvari odgovori nekako i podrazumijevali, i nekako se samo po sebi saznavalo za katolike, pravoslavne i protestante – jer se moralo saznati ako se znalo za Dantea, Dostojevskog i Hegela – muslimani su bili osuđeni da ostanu vječna tajna. A tajne su, znamo to, rodno mjesto većine predrasuda.

U socijalizmu svi smo bili braća. I u tom se bratstvu muslimani nisu imali razloga osjećati uskraćenim u odnosu na katolike i pravoslavce. Tim prije što se njima nije nametala odgovornost za smrtni grijeh prema bratstvu i jedinstvu. Katolici su bili krivi za ustaški zločin, pravoslavni su na duši nosili četnički zločin, a s muslimana je skinuta odgovornost za sva zla jugoslavenskog iskona. S jedne strane, njima je bilo lakše prihvatiti Jugoslaviju, jer im ona nije sjedala na dušu i savjest, a s druge im je strane bilo neusporedivo teže jer su, za razliku od kršćana, bili anonimizirana, drugima, ali i sebi nepoznata, neobjašnjiva zajednica. Ostalima je bilo dato da znaju sve o sebi. I da ne znaju ništa o njima.

U takva je doba ljudima na stol stigao roman “Derviš i smrt”. Danas to zvuči kao pretjerivanje ili kao retorička ekshibicija, ali istina je, preko te se knjige obična jugoslavenska publika upoznavala s islamom i muslimanima, s jednim velikim, brojnim i raširenim jugoslavenskim identitetom. Po tome je “Derviš i smrt” neusporediva knjiga. Nijedan drugi roman, nijedno književno djelo, u povijesti socijalističke Jugoslavije nije odigralo ni približno sličnu društvenu, pa i povijesnu ulogu.

Neobično je da se o tome nije pisalo ni govorilo. Svijet Selimovićeva romana prodro je u stvarnost na način koji za žive ljude iz njegova svijeta nikako nije mogao biti loš. Ako se preko Derviša o njima nešto krivo i saznalo, od toga nije moglo biti nikakva zla ni štete. A ono što je Derviš u kolektivnim predrasudama, mitovima i legendama prekrio bilo je, uglavnom, od zle volje, omraze i podcjenjivanja.

Posljednje pitanje u intervjuu Radovana Popovića ticalo se, naravno, Bosne:

“Bosna je velika književna inspiracija – kako to tumačite?”

Odgovor vrijedi u cjelini citirati:

“Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su samo Bosanci, čudan soj ljudi koji se nije miješao s okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice je stvoren kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna sfera, s neobično jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske), stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto Vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao ni naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih inspiracija?”

Očito da je Selimović pisao svoj odgovor, i da ga je pisao dugo i pažljivo, nadopisivao pa brisao, sve u pokušaju da se natkrili nad Bosnom, da je obuhvati cijelu i vječnu, onako kako to Šolohov čini s Rusijom ili kako će to u nekoj zlosretnoj budućnosti Dobrica Ćosić sa Srbijom. Za podlogu ima svoj roman, koji je tako moćno odjeknuo Jugoslavijom, i sve one glasove poštovanja, divljenja i ljubavi koji mu sa svih straha stižu, navode ga da i sam povjeruje u svoju veličinu i u to da mu se ostvarilo nešto od onog što se običnom čovjeku, kakav je do jučer bio, nikad ne ostvari: da izgovara sve same suštine.

U onom što je rekao je i romantičnog pogleda na “daleke bogumile”, koji je šezdesetih bio u modi i među zagrebačkim povjesničarima, pa ga je bez imalo zazora prihvatio i sam Krleža, nalazeći u znanstvenoj legendi o bogumilima ostvarenje vlastitih sentimentalnih težnji za duhovnom izdvojenošću i posebnošću; u tome je i nepotkrepljivog mita, koji će četrdesetak godina kasnije ući u temelje bošnjačkoga nacionalizma, o “pravom, neortodoksnom licu Bosne”, koje su palili, proklinjali i protjerivali “pape, carevi i kraljevi” kršćanskoga svijeta, da bi konačnu utjehu i mir pronašlo u islamu; u tome što Selimović govori je i one vrste uposebljenja, izdvajanja, isticanja, izdizanja u jedinstven slučaj i u odabranost, vlastite zajednice, kakva je karakteristična za sve balkanske nacionaliste, a rado su se njome kao strategijom koristili i komunisti (tvrdnja ili pretpostavka da “nijedna grupa u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani”).

U Selimovićevom iskazu postoji i onaj višak sentimenta za stoljeća turske uprave u Bosni: legendi o vjerskoj toleranciji, urbanom razvoju, pa i mnoštvu škola i apsolutnoj pismenosti koja je postojala sve do osamnaestog stoljeća i opadanja osmanske imperijalne moći, kakav danas kao vlastitu nacionalističku mantru prihvaćaju upravo oni koji piscu odriču autorstvo Derviša.

Općenito, skoro cijeli je odgovor na crti današnjega bošnjačkog nacionalizma. Braneći svoj roman, postavljajući za njega društveno-povijesnu platformu, Selimović je pogodovao svojim dalekim budućim neprijateljima. Svaki nacionalni, domovinski, zavičajni romantizam za svoje krajnje ishodište ima banalni nacionalizam. Poigravši se tezom o bosanskim Muslimanima kao najusamljenijom “grupom u istoriji” Meša Selimović je barem zeru pomogao istraživačima koji će razotkriti Ivu Andrića kao pisca njegovih romana, posjednika njegove duše i sudbine.

Ali i u takvom društveno-političkom iskazu, koji je morao djelovati neobično i pomalo ekscentrično 1970, u vremenu u kojem se pojavila Popovićeva knjiga, postoji ono što je dublje i suštastvenije, iz čega progovara Selimovićeva intima. Naime, možda bosanski Muslimani (ili bosanski muslimani, kako bismo danas napisali) i nisu najusamljenija grupa u istoriji, pokraj Baska, Korzikanaca, Kašuba takvi i ne mogu biti, čak i u slučaju da prihvatimo da su Talijani, Nijemci ili Francuzi sasvim neusamljeni, ali je Meša Selimović bez ikakve sumnje najusamljeniji čovjek na svijetu, u Bosni i među bosanskim muslimanima i među komunistima. Takvim ga čini njegov subjektivni osjećaj, onaj osjećaj iz kojeg će napisati romane “Derviš i smrt” i “Tvrđavu”. Jednoga dana taj će njegov osjećaj biti toliko i tako odiozan njegovim sunarodnicima i zemljacima da će ga isključiti iz svoje kulturne zajednice. Možda upravo zato što oni u jesen 2015. više neće biti sami, pa će im njegova samoća biti uvredljiva?

U njegovom iskazu postoji i jedan fragment, jedna jedva umetnuta rečenica, koja Meši Selimoviću iz 1967. brani da se ostvari, makar i metaforično, figurativno, virtualno, kao muslimanski (bošnjački) nacionalist: “ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto Vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi”. Izlazak iz čahure usamljenika i predestinirane, vječne žrtve, okružene sve samim zlotvorima i neprijateljima, sadržan u tvrdnji da su Muslimani zbog vlastite dezorijentiranosti činili ispade prema drugima, koji su, pak, iz mržnje prema Turcima činili ispade prema Muslimanima, govori u korist Muslimana. Da ih je vidio drukčijim, ili da je drukčijim vidio sebe, Selimović bi napisao drukčiji roman. I taj bi roman bio tako loš da ga danas ne bismo pamtili. I naravno da ga nitko ne bi pripisivao Ivi Andriću.

Godinama po izlasku romana “Derviš i smrt”, a već u vrijeme objave Popovićevih “Književnih razgovora”, pisac će nailaziti na podvale, nevolje i omraze u Sarajevu, dok će ga Beograd privlačiti sve samim častima i pohvalama, koje nipošto nisu bile lišene iskrenosti, pa nije čudo što je na kraju povjerovao da je Beograd njegov jedini dom, a srpska književnost jedino utočište njegovih romana. Iz Sarajeva je prognan, u Sarajevu je na kraju ismijan onom rečenicom iz tjednika Svijet, koju se ne može dovoljno puta citirati: “Ako možemo bez Repčića i Savića, moći ćemo i bez Meše Selimovića.”

Sjedio sam prije nekoliko ljeta u bašti restorana pokraj beogradske Bajrakli džamije, kada mi je prijetelj, ne dižući se od stola, prstom pokazao ružnu, glomaznu i sivu socijalističku zgradu: “Tamo je stanovao Meša Selimović!” Vrijedilo je to vidjeti, pa imaginirati sudbinu tog čovjeka. Tanki zidovi, kroz koje se svaki šušanj čuje, tisuće komšija koji vrve sa svih strana, iz svih budžaka, kao kućni miševi, i nigdje mira ni samoće. Je li se pokajao što je otišao? Nije, jer nije imao izbora. Mnogo je lakše trpjeti teror u tuđini nego kod kuće. Tuđinski teror čovjeka ne ponižava. Zato je Meši Selimoviću bilo dobro i lijepo u Beogradu, mnogo ljepše nego što bi mu, živom ili mrtvom, u Sarajevu moglo biti.

ŽICA ŠPINANA

Žica špinana je muoja staza poboga
Vot čto maja daroga, o Joža, O Sever, o Kručonih.
Peštan fakir zbodeni po žici i uona me liči,
ma ne, ne, me ne buodu trni,
ma ne, ma ne, ne, me ne boli ni lik.
Ma me strah hoditi po žici,
a puti se stišću u nju tanku:
zato san samo škuri škik – temni krik!

*

HIŽA NA KUNFINU

Na kunfinu hiža, palacin,
na mirinu kanuna talijanskega, slovienskega, hrvackega.
Je zadiješ z fjonde Davidove;
blizu su naši kunfini,
mali su naši djardini,
jaki su naši kanuni.
Hiža u đardinu, nešpola i brajda, čipreši:
Ter lipo na kunfinu na tiru kanuna
merikanskega, austrijskega, tudeškega,
saracienskega, turskega, đenovieškega, benečanskega.
Ter valja niete da i sutra tući kanuni po njuoj po kunfini?
Pameti hiža na kunfinu kunfine
i bandire i mondure svih koluori.
Pameti hiža meštre naše ča su je stinon zidali.
Pameti hiža kavadure i škrpeline i zidare,
marangune i kovače i piture,
i grzune meštarske ča za dva šuolda
na hrbtu, na ruk, na tralj kamik bili istrijanski za nju zidati
nose, klešu, zidaju u puoti je umivaju:
Kolotura se ziba kako i kolombura,
E issa gori, mola doli,
potiegni, o mali, doniesi, ukleši, zamišaj,
potiži, potiži, potiži mali,
issa gori meštar čekati ne more!
To pak pameti, hiža na kunfinu,
na mirinu kanuna,
ča je z jienin tiron moreš doli vrći;
mladetinu delavsku težačku slavinsku i furlansku i ladinsku
ča je svaku grotu kroz krv prsti pribraćala i ubraćala
i svako zrno sabluna i svaku kaplju vode z duše suoje mučne
na živo japno kapala, na japno živo ča zgori čovika kako i črva.
To pameti hiža na kunfinu, kanunu na tiru, na mirinu.

*

Iz zbirke pjesama BESIDA PRILETUĆA, 2009.