Mapu doma moga gavran kljunom crta.
Vrata i prozore boji u crveno.
Kandžama crnim na šiljak mi stao –
I već stoljećima vreba nerođeno.

Niko da me pita odakle ću ulaz
Jer ja lovac mrki na izlaske sunca
Volio bih kuću sa šenli sobama –
Da s prozora vidik, ko lovnica, puca.

Vidio sam ljude dvoglave u vrtu,
S po četiri ruke mladice mi sijeku.
Zalud vapim k nebu: mene nigdje nema –
U psu, u gavranu, niti u čovjeku.

Mapa doma moga pod kamenom spava.
Ja bez ruku stojim na slijepom nišanu.
Na sve strane bdijem i opet ne vidjeh
Onog što mi solju zapečati ranu.

Nama kasnonoćnim čitačima
Često gase struju, jer im naše svjetiljke

Razbuđuju ušuškanu djecu, s poljupcem
Na licu, kao štambiljom na punomoći

Gospodu da ih voda nebeskim diznilendima
Ugasili je večeras pred kraj rečenice o D. Ozmi

Uhićen je i 16. studenog deportiran u Jasenovac,
Gdje su ga sljedeće godine1

Fali jedna riječ, ostala na narednoj stranici
Struje nema, i neće je biti svunoć

Dok usnivam, pomišljam
Možda su ga ipak, malo pustili

Pa onda ubili

1 Rečenica se nalazi na 225. stranici knjige Sarajevo, plan grada i završava na 226.

Mjesec dana pošto je proslavio devedeset prvi rođendan umro je Michel Tournier. Posljednjih šezdeset godina proživio je u Choiselu, selu od jedva petstotinjak stanovnika, u starome župnom dvoru. Ali nije bio osamljenik. Suprotno od toga: živio je vrlo aktivno među ljudima, i takva je bila njegova književnost – prenaseljena likovima, ispunjena svakojakim šušurom, žamorom i događajima, mogućim i nemogućim, realnim i fantastičnim. Neće pogriješiti ni onaj koji bi rekao da je Tournier bio pisac bajki. Pisao ih je, uglavnom, za odrasle, neumorno stvarajući nove fantastične svjetove, cijelu jednu mitologiju, kao da mu nisu dovoljni oni već postojeći, u vječnosti ovjereni mitovi, koje je, također, vrlo rado i često koristio da bi ih u svojoj čarobnjačkoj radionici pretvorio u svoje velike romane i vrlo male, sitne i skoro nevidljive priče. Ni za jednog se europskog pisca našega doba ne može s takvim uvjerenjem i razlogom kazati da je bio čarobnjak priče, kao za Michela Tourniera.

Mi smo s njime imali tu golemu sreću da su pojedini zagrebački i beogradski romanisti bili zaljubljeni u njegova djela, pa su ga u posljednjih tridesetak godina vrlo marljivo prevodili, sve nalazeći izdavače koji će prevedeno i objaviti. “Kralj Vilovnjak”, u srpskome prijevodu Svetlane i Franje Termačića, izdanju Prosvete, bio je te 1988. golemi i prevratni događaj za ovog čitatelja, tada dvadesetdvogodišnjaka. U nekoliko sljedećih sezona pokušavao sam pisati prozu kao Tournier, po njegovoj mjeri i osjećaju svijeta, ali nije išlo. Sve te priče i jedan nedovršeni roman završili su među starim papirinama onoga, kasnije opisivanog sarajevskog stana, gdje možda i danas postoje, i čekaju da konačno završe u smeću. Bile su to korisne stilske vježbe, kako za pisca, tako i za čitatelja: da se i jedan i drugi nauče da se ne može pisati kao Tournier ako se nije Tournier.

Studirao je filozofiju, i to vrlo ozbiljno, bio je germanist, za ranih dana sreo je Gillesa Deleuzea, čija su ga tibingenska predavanja krajem četrdesetih oblikovala i preobratila. Zatim je godinama živio u Parizu, bez odabrane profesije, učeći se životu i umjetnosti. Po narudžbi koješta prevodi s njemačkog: tako i Remarquea. Potom je na radiju, ali i na televiziji, za ranih dana ovog medija. Piše prozu, priče i romane, ali sve to je loše, daleko ispod njegove ambicije, i nije za objavljivanje.

Jako se dugo pripremao za književnost. Toliko dugo da do četrdesete ništa nije objavio. Onda je u četrdeset drugoj, godine 1967. objavio debitantsku knjigu, roman “Petko ili čistilišta Pacifika”. I odmah se pokajao: loše je i ovo, mislio je. Tako nisu mislili u Francuskoj akademiji, pa su nagradili roman, ali Tourniera to nije zaustavilo, pa je knjigu preradio. Mi je znamo pod naslovom “Petko ili divlji život”, u prijevodu Bosiljke Brlečić.

Tri godine kasnije izlazi mu “Kralj Vilovnjak” ili “Kralj Joha” u naknadnome hrvatskom prijevodu Bosiljke Brlečić iz 2008. Ova ga je knjiga proslavila, tako da je 1970. osvojio Goncourtovu nagradu. Jedini pobjednik u povijesti iza čije je slave stajala jednoglasna odluka žirija.

Dalje je sve išlo lakše. Počeo je mnogo objavljivati, žanrovski vrlo raznorodnih tekstova, i širiti svijet svoje književnosti do granica apsolutno fascinantnih, kakve drugim piscima nisu dane ni svojstvene. Kretao se između mikro-naracija i velikih, raskošnih priča i romana, a čitatelja je uvijek osvajao tom neobjašnjivom, magičnom sposobnošću da svojoj fantastici pridoda neke gotovo naturalističke, verističke karakteristike. Kao da se od sve samih čuda sastojala životna i književna svakodnevica Michela Tourniera. I ništa ga nije ograničavalo. Recimo, bio je uvjereni katolik. Ali nijednome piscu dvadesetog stoljeća katolištvo nije tako dobro činilo kao njemu.

Mnogi su ovo objavili, iako nije ni opće mjesto ni prosta kurtoazija: “Od sutra neću moći odgovoriti – Michel Tournier, na pitanje: koji je najveći francuski živi pisac.” Tako je na Twitteru napisao Bernard Pivot, veliki francuski novinar, književni kritičar i promoter, predsjednik Académie Goncourt. Iako je do neki dan bilo tako kako Pivot kaže, Tournier nikada nije dobio Nobelovu nagradu. Nepravda? Možda i nije. Jest da je ova nagrada manja za jednog Michela Tourniera, ali se njegovo ime svejedno uz nju spominje.

Kud se đede međ planete?

Diko naša!

Lunarnoga kola beže,

Zorni Zigi!

Moga li se oprostiti?

Proste rane!

Danas da te pominjemo,

Crn’ zvijezdo!

Ko ostade nakon tebe?

Nadvojvodo!

Da preumi tuđu muku,

Umjetniče!

Ostavi nas neutješne,

Ostavštino!

Kad javiše da si poš’o,

Pošten poš’o!

Obasjanog mjesečinom,

Lele gledam!

Uspeo se kuda dođe,

Vratio se!

Tvorcu svakog predskazanja,

O, pjesniče!

Vilosofe među đecom,

Rok-ikono!

Ljubljen bane od muzike,

Bastalo ti!

Prevari nas skorom pjesmom,

Puste nade!

Koliko te samo žalim,

Imam koga!

Sad si među drugovima,

Muze sine!

U te gore ledenice,

Aladine!

Pozdravi mi Lua Rida,

Mrtva usta!

Ljubiše te srcem čistim,

Kuku nama!

Kada stigneš u te dvore,

Tom majore!

Poljubi mi Jan Kurtisa,

Lelek vazda!

Pomiluj nam miljenicu,

Dženis mladu!

Što kosa joj naspram mača,

Zor-đevojku!

Pomeni se Džoni Keša,

Đe nestade?

Pitam bolan svako malo,

Đe pođoste?

Ostaviste samo sreću,

Plaču ne dam!

Dobri mužu i heroju,

Blažen spavaj!

Okreni se, nemoj žalit,

Žali Bože!

Pripogledaj što si bio,

Bitku krasni!

Sav te svijet zove sada,

K’o Hendriksa!

Vas dvojica međ prvima,

I Bob Dilan!

Što ostade oka mutnog,

Pjesničina!

Da promatra mjesečinu,

Vrh Ormena!

Strašnog doma sa svijećom,

Lučom jednom!

Što si htio poručiti?

Mudra glavo!

Ko će tebe nastaviti?

Ti mijeno!

Nijesmo te poslušali,

Dejvid Džonse!

Ljubav sama da zavlada,

Ljubavniče!

Zato spavaj sred nebesa,

Bez pauka!

Nek ti đeca ne zamjere,

Dobri oče!

Što odeždu skinu zadnju,

U prah ode!

Prah je prahu vazda htio,

Sjećaš li se?

Samo jednu imam želju,

Rebel, Rebel!

Nek berlinski oni dani,

Zlatna ljeta!

Povrate se ovog časa,

Mili brate!

Otvori nam srca jopet,

Veličino!

Ti vidio jesi život,

Okom drugim!

Što je bojom prometnulo,

Sjajno oko!

Upravilo ponad ljudi,

Zanavijek!

Mišlju hitam svome popu,

Igi Popu!

Sa njim ću te oplakati,

Pasendžeru!

Svijet lijep ostavi nam,

O, Starmene!

Plamti šara više zjene,

Zemnim šarom!

Nikom neće pristajati,

kano tebi!

Preuzeto s portala Byka

JEDNOPJEGANA STRANA KOCKE

Dlake uz smrt.

Kada je Radi S. počela opadati kosa od treće kemoterapije, probudio se ujutro na jastuku punom svoje kose. Jebeš kosu, stari moj, rekao sam i otišao se ošišati na nulu, vratio se, da mu pokažem. Poslije sam pustio bradu, nisam je dirao do nakon četrdesetdnevnoga mu pomena. Pun jastuk brade.

Dlake niz smrt.

Nabrala je punu šoljicu jagoda. Šoljicu na crne pjege. Djevojčica Anka, sa sindromom Dawn. Ispala joj je i jagode su se rasule. Počela je plakati da jagode boli, to rasipanje. Dok sam ih podizao, crne pjege na šoljici sve su radile da joj se učine isto kao ubrane, pa rasute.

Jambova igra.

*

PRELASCI

Znam riječi koje hodaju u noćnim haljinama. Nikad nisu vidjele zarez, ali znaju da mina u višnjiku čeka svoj red, i elegije u Devinu da čekaju. Tko me sada sanja, praporci mu isušuju oči. Oko koljena zažedni most obalu. Prepoznaj svoju pukotinu, smjesti svoje dozivanje. Mlazovi svjetla s lica infantkinja odlaze. Eno ih na blogovim fotkama, selfie sa zaklanom životinjom.

Bogolomnik nema ni dasku na vodi. Smole u smrekama otpuste kaiševe, odlaze u kolonicama niz koru. Ime, raspeto tolikim pominjanjem, napušta svoje dozivanje. Hamvaš piše o zarobljenim majmunima po kavezima, koji se nakon dugog klauniranja naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe. I to tako da svi oko kaveza brzo odu. Potkliniš svoja vrata na nebu, svedeš im škripanje na cijeli kavez.

Zarozanih nogavica u vodi, postavlja poteznu minu na mjestu gdje bi se mogao nalaziti gaz preko vode. Nasmijan, takvog ga pamtim. Naginje se i iz džepa košulje ispadaju dvije cigarete i voda ih grabi i odnosi. Par godina iza rata, vlak ga je smrvio u autu – njega i ženu i dvoje djece. Ugasio mu se golf na prelazu. Preko pruge. Preko vode. Ofinger s epoletiranom košuljom, to je ostalo, pomislio sam.

Bila su tri ptića u gnijezdu. Majka im doleti, s hranom u kljunu, s velikim još izvijajućim crvom, doleti na rub gnijezda. Isprva se ne događa ništa, a potom, sasvim iznenada, dvojica se okreću protiv jednog, najmanjeg. Kljucaju ga bijesno u glavu i guraju na rub gnijezda. Napokon, najmanji ptić ispada u vodu, jer se grana s gnijezdom pružala nad vodom. Mater hrani crvom preostalu dvojicu. Raskomadaju crva na dvoje, na troje. Onaj koji je pao, zarozanih nogavica, u vodi, nasmiješen, osluškuje tutnjajući vlak.

U jednom broju beogradskog nedjeljnika Vreme, Ivan Ivanji opisuje doček Nove 1945. godine u konclogoru Buchenwald. “Nekih sat ili dva pred izdisanje, samrtnika napuštaju vaši, bježe, odlaze u bijelim mrljicama.” Vaške znaju kad je dosta. I riječi to nauče, čekaju samo svoje dozivanje.

Noć se se spuštala na selo kada dva premorena čovjeka, vodeći dva konja i dvije ovce uđoše u Malu Jablanicu. Jedan nekadar dječak svom snagom vučaše magare koje odbijaše da ide; jedna strana tovara bješe se pospustila, i ono stoji kao ukopano, dok dijete zateže povodac kao praćku. Hasan priđe i jednom rukom pridiže tovar, a drugom zateže konopac. Dječak je grdio magare i, očito, zahvaljivao se, jer Hasan od svega razumede samo “faljiminderit”.

– Škeljzen Elezaj? – Hasan se okrenu dječaku.

Ispružena dječakova ruka ciljala je plavu kapiju. Nešto je i objašnjavao, ali ga Hasan nije razumio.

Velika metalna halka na kapiji služila je da se domaćin dozove. Hasan udari jednom, drugi put, pa treći… Lupanjem je želio da pokaže koliko se raduje susretu. Ubrzo, s druge strane kapije, začu se klepet, očito, nekom prevelikih opanaka. Kapija se ne otvori već nerazumljiv dječiji glas dade Hasanu do znanja da se halka može ostaviti da visi i da tako spokojno obješena čeka neke nove musafire.

– Škeljzen Elezaj!- nekako strogo i strano izgovori Hasan.

Opanci zakleptaše od kapije. Hasan osta da se čudi, ne opancima što se udaljavaju – znao je da idu da dovedu Škeljzena, nego sebi. Kao da one dvije riječi ne izusti on nego neko od austrijskih stražara koji su se vazda mučili da izgovore kako treba te dvije njemu jednostavne riječi.
Velika kapijska vrata polako su otkrivala stasitog Albanca. Bijelo arnautsko ruho bijaše prenijelo boju na brkove i kosu.

– Hasane, more jesi li to ti? Ma jesi, moj dobri Hasan.

Hasan nije uspio ni da potvrdi da je to on, a nađe se u zagrljaju od sebe znatno većeg Škeljzena.

Dječak u velikim opancima prihvati uzde konja, odvede ga u stranu, pa se vrati po drugog.

U kući je vrelo kao u košnici. Otac Škeljzenov zaglavljen jastucima samo je pokretom glave pokazao da bi želio ustati. Davno promrzle noge i starost, godinama drže ovog starca prikovanog za postelju. Škeljzenova žena Bukurija predvodila je kolonu ukućana što je prilazila da pozdravi goste.

– A e mir ?- izgovarali su oni koji ne znavahu bošnjački.

– Jeste li dobro?- upitaše dva najstarija, već oženjena, Škeljzenova sina.

Razlog dolaska, više nego umor, nijesu dali Hasanu da pokaže koliko se raduje susretu sa starim prijateljem.

– Nešto si tužan, nijesi takav bio ni u tamnici, brate moj – primijeti Škeljzen.

– Glad prijatelju, glad zavladala Bihorom – snuždeno odgovori Hasan. – Strašna vremena, kakva niko ne pamti, došla, brate moj. Godina nerodna, a vojska sve više traži.

– Aman, aman! Ovaj jadnik trinaestoro djece, a ni šaku brašna – očima je Hasan pokazivao na Halita kojeg san bijaše već savladao.

– Aman, aman, šta Švabe učineše, za turskog se bar nije gladovalo – veli Škeljzen.

– One ovce smo dognali da bi zamijenimo za brašno, pa velim – ti ćeš nam tu najbolje pomoći.

– Ne brini prijatelju. Najveći mlin u Peći držim ja sa sinovima. Dok je mene tvoja familija neće gladovati – Bogom ti se kunem.

Dugo su sjedeli i razgovarali; mučnina razgovora o gladi i nemaštini činila je svaku drugu temu nevažnom.

Sjutradan su razgledali Škeljzenovo imanje. Pet hektara oranica, tri hektara livada, isto toliko šume, preko sto ovaca, deset krava, volovi, konj, nekoliko teladi i veliki broj živine činili su Škeljzenv imetak. Mlin i pekaru u Peći nije želio pokazivati ljudima kojima se glad bješe uvukla u svaki dio kuće.

Pred polazak, u sami cik zore, Škeljzenovi sinovi vješto natovariše konje.

– Mnogo je ovo brašna za dvije ovce.

– Ovo vam je, Hasane, od mene, a ovce vratite – bio je odlučan Škeljzen.

– Ni govora, mi ovaca imamo, no brašna ni za lijek, nijesmo ih preko planina lomili da bi ih sada vraćali.

– Neka onda ostanu, a ovo mi ne smiješ odbiti.

Zavuče Škeljzen ruku u njedra, izvadi dvije turske dvolirke pa im ih na silu ugura u džepove.

– Bruka je ovako ljudino – oglasi se dotada povučeni Halit.

– Nema bruke, a ti ne daj da ti djeca gladuju, čim ponestane, a ti opet dođi. Moji će vas sinovi ispratiti do na Turijak.

Prolazeći Bihorskim selima dva natovarena konja, topotom kopita širili su nadu, nadu da ima spasa od gladi. Istrčavali su Bihorci iz avlija opipavali džakove i raspitivali se gdje je brašno kupljeno. Nesebicno je Hasan objašnjavao da Metohija ima dovoljno žita.

***

Glad je sve više stezala i Vrševo, prvo one najniže pa se pela i prijetila da zahvati sve.
Umihana je među prvima u selu počela grebsti po dnu naćava. Već je rodila troje djece, svake godine po jednog sina. Jašar je bio ponosan na svoje sinove.Govorio je da on zna kako se sinovi prave i da neće stati dok ih ne bude imao sedam.

Niko od Vrševaca ne htjede poći sa Jašarom za Peć. Znaju kakve je naravi pa ako negdje zakrvometi – nije im se biti za njega, niti ga ostavljati da se sam čupa sa narodom.

Priključi se Jašar grupi ljudi iz donjeg Bihora. Imaše i žena među njima. Mršave i blijede navaljivale su za svojim muževima.

U povratku Jašar je požurivao da se ide brže. Ljudi su nosili po vreću žita na leđima, pa se kolona sporo kretala. U podnožju Turijaka – Jašar se odvoji. Sada je znao put, pa je riješio da nastavi sam, takav je bio kavgadžija Jašar.

Na pola sahata do Kalača, put prolazi kroz tijesan usjek, kao bogomdan za busije. I upravo tu ispred Jašara iskočiše tri naoružana čovjeka.

– Jesi li ti Turčin – upita jedan od njih.

– Nijesam, tursko je propalo…

– Jesi, jesi, čegović si?

– Hajdarpašić, iz Vrševa sam.

– Poznaješ li Mehmeda – upita jedan onizak koji opipavaše džakove na konju.

– On mi je otac.

– Sigurno otac?

– Jeste, ako vam je učinio štagod dobro, a ako vam je šta dužan – onda nije.

Onaj što je pitao – je li Turčin, podiže pušku, bijaše spreman da opali, činilo mu se da im se Jašar počeo podsmijavati.

– Čekaj! – Bi naređeno.

– Daćeš nam jedan džak, a drugi nosi. I naša su djeca gladna. Šiptari nama ne daju.

Pred puškom koja bijaše spremna da presudi – Jašar se nije bunio.

– Što pusti Turčina? Upita onaj s podignutom puškom dok je Jašar zamicao u bukovu šumu Turijaka.

– Znaš li ti ko je taj Mehmad?

– Nikad čuo, isto neki Turčin?

– Jeste, ali opasan čovjek, svašta bi bilo da mu se sin ne vrati.

***

Bio je ovo strašan udarac za Jašara. Zar on, silni Jašar Hajdarpašić, da se kući vrati s pola tovara. Nepravda koja mu je učinjena pojača u njemu urođeni životinjski nagon. Danima je tražio razlog da svoj bijes iskali na nekoga, po onoj narodnoj “ako ne možeš ništa magarcu udri po samaru”. Vrševci su mu znali narav, pa su izbjegavali kavgu, Umihana već odavno nije dovoljna da se sav bijes prospe po njoj. Kola su se slomila na nekog siromaška iz Donjeg Bihora.Vraćao se s tovarom kukuruza iz Peći. Umoran i izgladnjeli konj osjeti da je plot koji odvaja Jašarevu livadu od puta satruhao i na jednom mjestu napola polomljen.Navali nogom, obori upletene bukove grane i nađe se u livadi. Čovjek se povrati i izvede konja na put. Kao da iz zemlje izroni Jašar, držeći podebelo drvo u rukama, prepriječi put.

– Što ne vodiš konja za uzdu? Vidiš kakav mi zijan napravi!?

– Ja, sinko, tri dana nijesam spavao kako valja, sve me od umora boli, a familija čeka – ispravdavao se nevoljan čovjek.

– Imam i ja familiju gladnu i krave što od ove livade treba da zime.

– Znam sinko svima nam je isto, evo da ti dam pregršt kukuruza.

– Tri!

– Zašta tri, kumim te Bogom?

– Tri, ili – motka!

– Da dam pregršt halalosum ili tri pa da ti ne halalim.

– Tri – bio je odlučan Jašar.

Olako stečen ćar – ljudima je miliji no mukom zarađen, pa se Jašaru, noseći puna njedra zlatnog kukuruza, činilo da je barem još podlanicu porastao. Sjutradan nova žrtva, pa onda iz dana u dan uvijek isto, nečiji konj sukne ka livadi, a Jašar strči na put uzimajući odštetu.

To je slomilo Mehmeda. Kuća mu je malo visočije pa se dobro vidi kako Jašar zlostavlja otimajući im brašno. Pored kuće do puta sapleo je visok plot da se zaštiti od očiju prolaznika. Avliju je napuštao samo kad je morao.

Ni u zatvorenom se nije mogao skrasiti. Stezala su ga četiri zida, činilo mu se da zidovi njegovu bol drže nabijenu tu oko njega. Najviše je radio po avliji. Jedini je on u selu naslagao đubre poput sijena. Podzidivao je puteve, što od kuće vode prema livadama, otvarao nove koji mu nikada neće ni trebati…

Već odavno nemože rukom na Jašara, da ga ubije sada bi osirotio, pored svoje, i Jašarovu djecu, ostalo mu je samo da kune;

– Dabogda da od Boga miloga platiš, dabogda te svaka gladna suza stigla…Danima je Mehmed ponavljao najteže kletve. Lupao je kamen o kamen i kleo: – Bog ovom kamenju dao, a tebi nedao.

– Laj, baljove, laj – odgovarao je Jašar.

*

*

(osam pravila za pristojnu ljudoždersku agendu)

Žeđ za dodirom mesa, uživanje u nagim ljudskim telima.
Zar to nije skriven apetit za ljudsko meso?

(Novalis: Fragment 1209)

1. Budite večito gladni! Tada ste već slični.

2. Najpre, gutajte očima. Onda, iznenadan, uzbudljiv zagriz! Važnost prvog ujeda: začetak bogate uzajamne gozbe.

3. Pokloni joj (mu) u metalnoj kutijici sa anagramom svoj kažiprst sa prstenom ili levo uvo sa minđušom. To će je (ga) strašno zadovoljiti, kao da joj (mu) daruješ poslednju poslednju ružu ili vremeplov.

4. Gustirajte se sa ljubavlju. U svakom zalogaju nađite deo sebe. Čisto, ravnomerno, iskreno žvačite. Postaćete neopohodni jedno drugome. Tretiraj je (ga) kao palačinku. Maži je (ga) medom, marmeladom, čokoladom… Progutaj je (ga). Ali uradi to kao da je po njenoj (njegovoj) želji.

5. Zamišljajte! Potera za hranom je neosporno uzbudljiva koliko i hranenje. Budite soko i pile, vuk i jagnje, lav i srna. Uloga plena menjajte prema spoljašnjim vremenskim uslovima: kada je vruće – igraj je ti, kada je kišno – ona.

6. Usavršavajte vizuelni utisak. Koristite odeću od kože, somota ili srodnog nadražujućeg materijala. Neka vas inspiriše rafinman francuskih gurmana, njihova pobožna strast ka spoju izvora i memle, rađanja i truljunja. Miris tamjana može biti isto toliko brutalan koliko je božanstven zagrižaj gnjile kruške.

7. Šalite se! Napišite oproštajno pismo. Zatim, sa naglašenim apetitom, pojedite svog minijaturnog marcipanskog dvojnika (može biti i od želea ili od žutog pudinga). Zatim, nonšalantno izvadite pismo iz koverte i pročitajte vašu oporuku: Zavetujem svoje telo i dušu napretku kulinarstva.

8. Romantika izumire u praznom želucu. Ali, sitost je banalna, troma, najgorča prevara maštanja. Svakodnevno nadražuje apetit, ali se nikad ne prožderite do kraja. Budite večito gladni

Jedna pjesnička antologija iz 1971.

Rekonstruirajmo povijest jedne knjige.

Kupljena je 17. prosinca 2015. u antikvarijatu srpskohrvatskih knjiga, u Trubarjevoj ulici u Ljubljani, po cijeni od petnaest eura. Autor Husein Tahmiščić, naslov: “Suočeni sa svijetom”, podnaslov: “antologija novije poezije u BiH”. Nema zaštitne omotnice. Na titularnoj stranici je posveta, pisana crnom tintom, urednim, neispisanim rukopisom: “Dragom Pavčeku, prijateljski, od Huseina” Mjesto i datum: Sarajevo, 23.V 1975.

Pavček je Tone Pavček, slovenski pjesnik, danas klasik. Posveta je, vjerojatno, pisana za vrijeme Sarajevskih dana poezije, na nekoj od književnih večeri ili u uredu Huseina Tahmiščića, suosnivača i rukovoditelja manifestacije.

Tahmiščiću su četrdeset i četiri. Moćan je i utjecajan u književnim i partijskim forumima, i u Udruženju književnika Bosne i Hercegovine. Antologija koju dariva objavljena je u Svjetlosti, četiri godine ranije. Vrijeme je kad antologije, naročito u Bosni i Hercegovini, osim literarnog i pjesničkog imaju i društveno-politički značaj. Nije svakome dano da ih sastavlja. Bosanskohercegovačke antologije komentiraju se u Beogradu i Zagrebu, redovito u nacionalnom pa i državotvornom ključu.

Pavček je tri godine stariji. Politički je neupitan, partijski organiziran, premda u svojoj sredini nije utjecajan poput Tahmiščića. Glavni je urednik u Cankarjevoj založbi, najvažnijem slovenskom izdavaču. Prevodi sa ruskog, bjeloruskog, srpskohrvatskog i drugih slavenskih jezika, te s albanskog i gruzijskog. Intenzivno piše za djecu. U slovenskoj će književnosti ostati upamćen kao najveći reformator poezije za djecu. Prvi koji je ukinuo, ili barem radikalno relativizirao, razliku između dječije i odrasle književnosti. Usporedo se bavi i onom drugom poezijom. Ima dvoje djece, Marka i Sašu.

Tog svibnja 1975. obojica su, Husein i Tone, u punoj životnoj snazi, i na svojim vrhuncima. Prvi će se održati još desetak godina, dok mu se ne naruši zdravlje – diabetes će mu postepeno uzimati vid – i ne promijene se sredinom osamdesetih vremena, pa se mladost i nacionalisti – svaki iz svojih pozicija i perspektiva – ne narugaju njegovom komunizmu i simbolički ne sahrane živog Tahmiščića i njegovo pjesničko i književno djelo. Drugi pred sobom ima jedva još četiri godine do 11. rujna 1979. kada će mu se ubiti sin Marko. Pjesnik, posmrtno će mu biti tiskana knjiga “Z vsako pesmijo me je manj”. Iako nastavlja s objavljivanjem i javnim djelovanjem, život i književnost Toneta Pavčeka bit će trajno obilježeni sinovljevim samoubojstvom.

Husein Tahmiščić rat provodi u izbjeglištvu. Napustio je Višnjik i pošao u Prag. Četiri-pet godina kasnije vratio se potpuno slijep. Od mladosti je pjesme pisao srpskom ekavicom. To mijenja pred smrt. Nestaje ga 1999. godine. Smrt bez odjeka.

Tone Pavček 8. svibnja 1989, pred okupljenim demonstrantima na Kongresnome trgu u Ljubljani čita novu Majnišku deklaraciju (stara je ona iz 1917, koju su s proljeća te godine predali slovenski, hrvatski i srpski zastupnici u bečkome parlamentu), kojom se traži “suverena država slovenskog naroda”. Povod je bilo uhićenje Janeza Janše i odvođenje na izdržavanje zatvorske kazne radi odavanja vojne tajne. Deklaraciju su potpisali Društvo slovenskih pisateljev, Slovenska demokratična zveza, Slovensko krščansko socijalno gibanje i Socialdemokratska zveza Slovenije; dakle udruženje književnika i udružena opozicija.

Ali nije se nakon toga politički aktivirao. Imao je svoj vinograd, u kojem je uzgajao refošk i pravio vino. Godine 1996. UNICEF ga je kao velikoga dječjeg pisca imenovao za svog ambasadora. 2001. postaje član Slovenske akademije znanosti i umetnosti. Time je dovršen njegov put među nacionalne besmrtnike.

Husein Tahmiščić je, lako ćemo i to pretpostaviti, 1989. bio gorko razočaran u Toneta Pavčeka. Izdao je Jugoslaviju. Njoj je sarajevski pjesnik ostao vjeran sve do proljeća 1992. Tada će i on izdati Jugoslaviju, ne shvativši da ih je ona mnogo godina ranije izdala obojicu. Kada se i kako to dogodilo? U odgovor na ovo pitanje vrijedilo bi uložiti vrijeme.

Kako se i kada primjerak Tahmiščićeve antologije posvećen Tonetu Pavčeku našao u prodaji?

Pitanje koje se postavlja kad god knjigu s intimnom autorovom posvetom nađemo u kakvom antikvarijatu. To se, vjerojatno, dogodilo po pjesnikovoj smrti. Umro je 29. listopada 2011, i sahranjen je uz vojne i državne počasti, premda nije bio vojnik.

“Suočeni sa svijetom” prva je bosanskohercegovačka pjesnička antologija u desetljeću kad će to biti jedan od zastupljenijih knjiških žanrova u ovdašnjem izdavaštvu. Knjigu, nakon autorova informativnog predgovora, otvara Hamza Humo, nacionalni književni doajen, umro 1970, godinu pred izlazak knjige. Posljednji u antologiji je Goran Đapić, devetnaestogodišnjak, s jednom objavljenom knjigom (iz 1967, kad mu je bilo petnaest). Pjesnik o kojemu ovaj čitatelj ništa ne zna. Prvi i posljednji put s njegovim se imenom susreo u Tahmiščićevoj antologiji.

Između Huma i Đapića uobičajenim redom, od najstarijega prema najmlađem, nižu se imena četrdeset tri pjesnika. Vrijeme je kada se u svemu vodi računa o nacionalnom ključu, pa nije nezanimljivo provjeriti koliko je markantno muslimanskih, pravoslavnih, katoličkih imena, iz čega biva jasno koliko je u knjizi muslimanskih (bošnjačkih), srpskih i hrvatskih pjesnika. Crnogorci, Jugoslaveni i ini ostali pribrajaju se jednoj od tri većinske grupacije, već prema zvuku i znaku u svome imenu.

Muslimana u antologiji je 14.

Pravoslavnih je 20.

Katolika 11.

Ako se među pravoslavcima razaberu rođeni Crnogorci, čitatelj dolazi gotovo do savršenog balansa između Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata.

Srpskom ekavicom pišu ovi pjesnici: Miodrag Žalica, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Vojka Smiljanić, Zoran M. Jovanović, Duško Trifunović, Vladimir Nastić, Branko Marčeta, Tomislav Šipovac, Velimir Milošević, Slavko Šantić, Meho Rizvanović, Dragoljub Jeknić, Ranko Risojević, Radovan Karadžić, Rajko Petrov Nogo, Mubera Pašić, Marko Vešović, Stevan Tontić. Ukupno 19 pjesnika

Ijekavicom (hrvatskom, bosanskom, srpskom) pišu: Hamza Humo, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Šukrija Pandžo, Mak Dizdar, Vladimir Čerkez, Vitomir Lukić, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vlado Puljić, Vuk Krnjević, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Nenad Radanović, Mario Suško, Esad P. Ekinović, Ahmed Muhamed Imamović, Ibrahim Kajan, Stanislav Bašić, Drago Jovanović, Ivan Kordić, Abdulah Sidran, Džemaludin Alić, Todor Dutina, Goran Đapić. To je 26 pjesnika.

O podrijetlu jedne književno-jezične mode, naročito raširene među pjesnicima, koja će potrajati sve do 1992. i početka rata vrijedilo bi misliti. Istražiti njene korijene i povijest, započetu u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, razložiti književne, socijalne i političke elemente ove pojave, pobrojati pjesnike koji imaju zavičajnu bliskost s ekavicom, te one koji ću iz čisto ijekavskih krajeva… Ali ono što se na prvi pogled vidi jest da ne postoji jasna nacionalna demarkacija i podjela na ekavce i ijekavce. Među prvima su brojni Srbi i barem dvojica Crnogoraca, ali i četvero Muslimana (Bošnjaka). Među drugima također ima Srba i Muslimana (Bošnjaka). Jedino što se može primijetiti jest da te 1971. nije bilo antologiziranog Hrvata koji bi pisao ekavicom.

U pogovornom tekstu Husein Tahmiščić objašnjava kriterije uvršenja, a kroz njih i svoje viđenje bosanskohercegovačkog i bosanskohercegovačkih identiteta: “Bosna i Hercegovina je otvorena zemlja. Otvorenost je njena sudbina. Otvorenost je odlika njene civilizacije, kulture i umjetnosti. Iz nje su vijekovima odlazili na sve strane svijeta njeni pjesnici. U nju su dolazili iz drugih krajeva i sredina ljudi koji će se u njenom podneblju ostvariti i kao pjesnici. Tako stvari stoje i danas. Imajući u vidu tu historijsku činjenicu, antologičar je morao da se izjasni da li će posegnuti za djelima pjesnika koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine ili samo za onima koji ispunjavaju njen životni i pjesnički prostor, bez obzira na njihovo porijeklo. Odlučio sam se za ovaj drugi pristup. On ima svoje prednosti, i njih u ovoj prilici ne treba posebno obrazlagati. Međutim, izabrani pristup ima i svoje nedostatke, svoja ograničenja. Izvan ove Antologije nalaze se značajni pjesnici koji žive i djeluju u drugim književnim sredinama, u Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Njihovo odsustvo je najozbiljniji nedostatak izabranog pristupa.”

Tako u antologiji nema ni Skendera Kulenovića ni Branka Ćopića. A nema ni Nikole Šopa. Pitanje je da li bi ga bilo i da se sastavljač odlučio za drukčiji “pristup”. Te 1971. godine Šop je bio marginalan pjesnik, koji je u međuratna doba objavljivao nekakve nabožne zbirčice pjesama. Po svemu, bio je sumnjivi klerikalac, fizički beskrajno daleko od Bosne. U bosanskohercegovačko pjesništvo ući će na velika vrata deset godina kasnije, preko antologije koju će za sarajevski časopis Lica prirediti Slobodan Blagojević.

Bosna je sama po sebi tema u više pjesama iz ove knjige. Neke od njih su općepoznate, ili se provlače kroz mnoge antologije, panorame i preglede. Druge su, međutim, posve zaboravljene, neočekivane i iz današnje perspektive gotovo nevjerojatne.

Dragoljub Jeknić, pjesnik koji je početkom devedesetih potonuo u nacionalizam i blaženu anonimnost, bivši sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, s ovakvom je pjesmom, naslova Bosna, zastupljen u Tahmiščićevoj knjizi:

Niko ne zna odakle ova Bosna izvire. A sve je više
u našim mislima, a sve je više u našim nadama,
a sve je više u našim srcima.

Njenu su glavu tražili, a ko će poseći sve glave u
glavama našim.

Njenu su glavu tražili, a ko će se u dubinu duša

u dušama našim spustiti.

Njenu su glavu tražili, a ko će iskoreniti svaku
nadu u nadama našim.

Niko ne zna odakle ova Bosna izvire. A evo je u
svakoj zvezdi smisla, u svakoj otvorenoj knjizi svetla,
u svim rečima do korena.

Prije rata je, kažu, Jeknić na posao u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine nosio pištolj. Živio je u nekome svom tihom izbezumljenju, nesuvisao i prazan, kao da ga je svog iznutra izjeo neki virus, neka grinja. Pjesma o Bosni, što ju je napisao prije 1971, i prije svoga trideset prvog rođendana, nalikovala je patriotskim pjesmama o Jugoslaviji, što ih je pisao Branko Miljković. Samo što je bila o Bosni. I mogla se čitati na obilježavanjima godišnjice Zavnobiha, o proslavama revolucije, na recitalima u osnovnim školama. Pomalo je zato i bila napisana. Ali ne bi je, ipak, bilo bez vjere, da Dragoljub Jeknić nije doista mislio kako je Bosna neko naročito čudo na koje valja potrošiti pjesmu, u kojoj je barem jedan istinski ponesen stih: “Niko ne zna odakle ova Bosna izvire.”

I nitko više ne pamti pjesnika Dragoljuba Jeknića i njegovu pjesmu o Bosni.

Nije manje čudo, iako lošije i bez talenta napisana, pjesma “Bosna”, mladoga hercegovačkog pjesnika Todora Dutine, koji će 1992. stajati pri vrhu srpskoga nacionalističkog i ratnog projekta.

Bosna

Cvijet se otvara da ljubi
Udovice snježne vječite
Plaču potoke žute i virovite

Borova ruka prstiju grubih
Otela s neba sunce žuto
U vajat zarobljena nezrela dunja rudi
Sunce se čuva za zla ne trebalo
U krvi i kostima ako zastudi

Jeseni nema ni u drvetu ni u potoku
Ona beskrajna teška ko zlato
Spava u ljudskom oku

Nisko popala magla
Čelo čovjeku rubi
Pod snježnom zemljinom dojkom
Spavaju kurjački zubi

Kobila ždrebna propeta
Krenula vatrenim kopitom
Digla se iznad svijeta
Vječito budna
Vrhom jela
Jabukom crkve
Očima minareta

I na koncu, prhnu zanos kao da ga nikada nije ni bilo. U međuvremenu Tahmiščićeva antologija ne samo da nije sugerirala pjesničke kanone, nego je iščezla iz kulturne svijesti, sa polica javnih biblioteka i arhiva književnih društava. Ali, eto, umiru pjesnici iz bivših bratskih republika, njihove se kućne knjižnice sele na police antikvarijata.

Humo dvanaest pjesama. Mak Dizdar deset. Izet Sarajlić deset. Anđelko Vuletić deset. Oni su najzastupljeniji pjesnici u knjizi. Ali tu je i deset pjesama samog Huseina Tahmiščića, a pri kraju knjige “Izdavačeva napomena”, u kojoj ovako piše: “Na molbu izdavača, izbor pjesama Huseina Tahmiščića, u Antologiji novije poezije u Bosni i Hercegovini izvršio je književni kritičar dr Draško Ređep.”

Mnogi su poslije rugali Tahmiščiću što je uvrstio samoga sebe u antologiju. Nije lako izuzeti sebe iz vječnosti. Čak i ako vječnost tako kratko traje.