Vidio sam, jednom, kako Izetbegović Mali,
Tajnovito, kao niotkuda izađe,
Jer tako je njima mnogo slađe:
Neka mislimo da su s nebesa pred nas pali,
U pratnji dva trokrilna ormara
Da plovi prestonicom poput lađe
Iz Slamnigove pjesni,
Ili, da vas citatima ne lažem,
Više je bio ko kuća stara
Od koje sve počima.
I tu je da sam sebe kao medalju zlatnu izlaže
Zadivljenim i zavidljivim očima.
A meni, koji zemljinom korom ko crv gmižem,
Učinjelo se da se, za njim, prašina diže
Ko za paripom bijesnim.

A međutim,
Moja mati,
Koja će iz mene gledati
Dok se zasvagda i moje oči ne sklope,
Ovaj put šuti,
Ali se lijepo vidjelo da joj je, opet,
Čomrga među oči, ili u prevodu: da se tmuri
Kao da posmatra nebo okle se buri
Nada dok žanje, a ja je hrabim: “Dela!”
Ali, ovaj put, ništa ne veli:
“E ćeš, ko vavijek, sve u novine turit.
Nijesi, Darinka, znala da si rodila svoj belaj
Ne mali nego velik.
Ovo je da se čeljade od jada nasmije:
Više ni jednu lanut pred tobom ne smijem”.
Ali je jedino velika šteta
Što je Simeunova Dara
Lišila svoga uvijek taze komentara
Pjesmu svoga đeteta
Koje je najviše žalila
Jer je odnekud prozirala da mu bog dade krila
A sve ostalo uze.

Htio sam u pomoć prizvati Muze,
Ali je Izetbegović Mali brzo nestao na krivini.
Pamtim da je, ponekog od muških koji je tu zazjavao,
Ko pravi vlasnik
Sarajeva svoga pogleda udostojavao
Da ne ostane tek puka sjena,
Ili čak sjen sjenina,
I ponekoj od šćeri Havinih
Govorilo je njegovo oko
Da je svaka od njih duboko
Zaslužila da bude žena
I da svaka ostane to zavazda
Čutio se saglasnim
Rajvasa gazda.
Činilo se: baš to im praznina
Iz njega poručuje,
Praznina što ga ko voda dženetska njina.
A tu poruku tek moje uho čuje.

I popazite što vam kažem:
Koliko Bošnjake Marko Darinkin znade,
Izetbegovića dinastija će vladat
Dulje nego Osmanska.
Točno je da je, do peta, kulinbanska,
No sve će da prekroji, tvojim šakarama, vraže,
U svom zaletu, ama baš sve, od sada
Pa do dana kada je Adem
Kihnuo prvi put. A daj bože da slažem.

Doduše, Srbi bi mogli da mi odvrate rahat,
I bez imalo straha:
Za eglen takav evo ti kavica,
Ali, koliko mi sebe znademo,
Bose i posne
I od sna vjekovog kosne,
Izetbegovića dinastija, koja će kad prne kukakvica
Postati kulinbanska,
Zajedno će sa svojim Ademom,
Moći serbez da vlada duže nego osmanska –
Tu se sa tobom slažemo,
Ali će vladati samo u pola Bosne.
I ne daj bože da slažemo.

ž<29.1. 2016. 16.52

Uz izložbu ‘Mračno sjećanje’ Manfreda Bockelmanna u Francuskom paviljonu

U ovo sam ušao iz osjećaja srama zbog onog što je činila generacija mojih roditelja, rekao je, iako naupitan, Manfred Bockelmann nakon što je dan pred otvorenje izložbe s novinarima i fotoreporterima obišao postavku. Inače, nisu oni, njegovi roditelji, učinili nešto naročito. Austrijanci iz Klagenfurta (Celovca), dobrostojeća obitelj: otac Heinrich, povolški Nijemac iz obitelji koja je bježala iz Moskve nakon revolucije, majka Katherina, rođena Arp, nećaka dadaističkog umjetnika, slavnog Hansa Arpa, živjeli su u skladu s oportunizmom većine. Da ga ne diraju i ništa ne pitaju otac se 1939. učlanio u nacističku stranku i bio načelnik općine Ottmanach. Poslije je, pred kraj rata, sluteći nailazak partizana, s obitelji bježao prema Berlinu. Uhićen je kao dezerter i osuđen na smrt, ali se izvukao.

Netko drugi bi pitanje vlastite savjesti razriješio tako što bi na oca gledao kao na žrtvu Gestapoa, i na sebe kao na nedužnog Austrijanca, jer su, jelte, Austrijanci bili žrtve a ne agresori, ali Manfred Bockelmann čini suprotno: na sebe preuzima roditeljsku odgovornost, grijeh počinjen činom i onaj još veći, počinjen propustom, i na kraju – preuzima odgovornost cijeloga njemačkog naroda. Iako, doista, nije Nijemac, nego je Austrijanac. Ovo će biti komplicirano za svakog tko pitanja savjesti rješava prečicom.

Manfred Bockelmann rodio se 1943. u Klagenfurtu, u Grazu je studirao fotografiju i grafiku. Živio je i radio širom svijeta, uglavnom kao fotograf, a 1974, nakon tromjesečnog safarija po istočnoj Africi, počeo se baviti odnosom fotografiranih i naslikanih krajolika, te nečim što naziva slikarstvom tišine. Nakon vrlo aktivnog života u posljednje vrijeme živi na porodičnom imanju – onoj istoj očevoj farmi – blizu Klagenfurta.

Godine 2007. sasvim je slučajno nacrtao prvi portret: namjenski za predstavljanje djela pokojne austrijske pjesnikinje Christine Lavant. Tri godine zatim, u jesen 2010. jedne noći mu je u pamet došlo pitanje što je bilo s onom djecom iz godine njegova rođenja? S onima koji su tada imali dvije, deset, petnaest godina?

Od tog vremena Bockelmann se bavi nečim što kani nastaviti dok je živ. Prikuplja fotografije djece žrtava Holokausta, uglavnom onih koji nisu preživjeli, i na jutenom platnu, u velikim formatima ugljenom radi njihove portrete. Tehnički je vrlo vješt, a efekat koji postiže krajnje je začudan. Dok stoji pred tim dramatično uvećanim licima, dok prolazi pokraj njih, u gledatelju se miješaju dvije emocije i dva suprotstavljena poriva. Neka mila nježnost, tako da bi nekog zagrlio, i nepodnošljiv osjećaj. Ostao bi tu među njima, pod njihovim pogledima, nijem i nemoćan kao fotografski objektiv. I bježao bi od tih slika, da ih nikad više ne vidi. Što god tko mislio o sebi: taj poriv za bijegom pokušaj je da se izbjegne vlastitoj savjesti. Naime, pred licima umorene židovske djece mi nismo ni Židovi ni djeca. Pred njima svi smo mi Nijemci.

Izložba Manfreda Bockelmanna, priređena u Francuskom paviljonu u povodu Festivala tolerancije, pod geslom “Crtežom protiv zaborava” bavi se onim što je španjolski filozof Reyes Mate nazvao “erom postmemorije”, u članku koji je objavio u El Paisu, u povodu sedamdesete godišnjice pobjede nad fašizmom (prijevod dostupan na www.jergovic.com, u rubrici ajfelov most, na datumu 13. svibnja 2015.). Što će se s nama i našim sjećanjima dogoditi kad nestanu posljednji svjedoci Holokausta, kad odu oni koji se sjećaju ove djece? Tehnika ugljena najtrošnija je, najranjivija crtačka tehnika. Zrnca se osipaju s podloge, trag ugljena je po prirodi fragmentiran, nesiguran, kao da vazda crta sjenu, pogotovu na gruboj jutenoj pozadini, tako da Bockelmannovi portreti nestaju i blijede pred našim očima. To nije fizička istina, nego dojam, snažniji i intenzivniji od fizičke istine. Na tim licima koja nestaju, u njihovoj dječjoj fokusiranosti za fotografski objektiv postoji nešto što se opire i logici zaborava i prolaznosti ugljena. To je ono što daje najdublji razlog i smisao Bockelmannovim slikama, i njegovom velikom, psihološki i emocionalno olovno teškom projektu.

Što je to nešto? Svaki, pa i najpovršniji gledatelj, kada mu se pred očima nađu fotografije nepoznatih ljudi, pogotovu djece, gotovo instinktivno nastoji prepoznati misao i emociju fotografiranih. Na licima s fotografija onih koje poznajemo, ili su nam bliski, takvo što ne tražimo. Bockelmann je gledao lica svojih jedva malo starijih vršnjaka, suvremenika svoga djetinjstva, i prepoznavao je zbunjenost, strah, očaj, smiješak zadovoljstva, iznenađenje… I to je na njegovim portretima naglašenije nego što je bilo na fotografijama. Kada se Holokaust nađe u eri postmemorije, i kada se s jutenog platna europske povijesti saspe prah žrtava i njihovim ubojica, kada se čovječanstvo zatekne nezaštićeno pred tim neusporedivim zločinom na svojoj savjesti, od njih će ostati upravo to: zbunjenost, strah, očaj, smiješak i iznenađenje.

Manfred Bockelmann ne portretira samo židovsku djecu, niti naglašava nacionalnost i arijevski status svojih modela. Tako da ovdje i nije riječ samo o Holokaustu, nego o nečemu što je u svakom pogledu šire.

On koristi rijetke sačuvane fotografije iz logorskih dokumentacija. Crta do gola ošišanu djecu u prugastim logoraškim odorama. Među židovskom djecom, dopremljenom iz raznih dijelova Europe ujedinjene pod Hitlerom je, eto, i četrnaestogodišnji poljski dječak, katolik, koji se našao u Auschwitzu, pod optužbom za pripadnost pokretu otpora.

Nacisti su se pri transportima Židova u logore smrti u Poljskoj služili različitim procedurama, usklađujući svoj istrebljivački plan sa socijalnim i antropološkim specifičnostima svojih žrtava. Dok su Židove iz Poljske, Rusije, Ukrajine, te nekolicinu koja je 1943. preostala nakon domaćeg Holokausta u NDH, transportirali u stočnim vagonima, bez ikakve ručne prtljage, talijanske, madžarske, francuske, ali, recimo, i solunske Židove transportirali su ili u zatvorenim i zakovanim putničkim vagonima, ili u stočnim vagonima, ali s više prostora. Ovim drugima omogućili su da ponesu prtljagu, hranu, porodične fotografije. Njima su, naime, pružali iluziju da odlaze na rad i da će preživjeti. Znali su da Židovi s istoka u takvu iluziju ne bi povjerovali. Prije likvidacije trebalo je poniziti i obezljuditi i jedne i druge, ali su se razlikovali modeli poniženja.

Bockelmann je crtao i prema privatnim fotografijama koje su ti ljudi ponijeli u logore. Te su slike u prividnom kontrastu sa slikama djece u logorskim odorama. Na njima su dječaci i djevojčice zatečeni u građanskim ceremonijalima fotografiranja, u povodu rođendana, obiteljskih slavlja ili prigodnih odlazaka u mjesni foto-dućan. U svečanim su odorama ili, kao onaj madžarski dječak, uz čiji se portret Bockelmann zaustavio, pa ga podigao s tla – jer izložba nije bila do kraja postavljena – i držao ga neko vrijeme ispred sebe dok je govorio, u odjeći za maškare, s maškaranim, čarobnjačkim cilindrom na glavi. Ovo je jedna od upečatljivijih slika na izložbi: to dijete s cilindrom, i izrazom neke blažene miline, kakvu znamo s lica onih trogodišnjaka koji još nisu izronili iz magle rođenja i nesjećanja, slika je čiste i elementarne boli. I to one boli u kojoj ne nalazite ono danas tako mondeno samozadovoljstvo vlastite moralne superiornosti, nego vas samo tišti i mori bez ikakve satisfakcije. A najmanje bi satisfakcijom i utjehom moglo biti to što taj dječak i da ga nisu pogubili nacisti danas, možda, ne bi bio živ, ili bi mu bilo skoro osamdeset. Sve će ostariti i proći, ali ova djeca nikad neće. Vječna djeca.

Cigani, Romi, Sinti – kako su se pretežno nazivali i samoidentificirali u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj – predstavljali su stanovit problem za Hitlera i njegove teoretičare rase. S jedne strane ih se preziralo, doživljavalo ih se životinjama, što je u najvećoj mjeri bio naslijeđen, tradiran odnos, duboko upisan u srednjoeuropsku tradiciju, a s druge strane Romi su svojom etnogenezom prvi i posljednji – arijevci. Štoviše, oni su iz rodnog mjesta arijevske rase, iz njezinog pupka. Problem je riješen u korist prijezira tako što ih se rasno definiralo preko njihove tobožnje sklonosti ka promiskuitetu. Tako su se oni rasno izopačili i zavrijedili da budu istrijebljeni i prije Židova. Gestapo je pred odluku o njihovoj deportaciji u logore smrti organizirao fotografiranje romske djece, u svrhu “znanstvenih” istraživanja rase i rasnih karakteristika. Roditelji su tu djecu oblačili u najljepšu robu koju su imali, dovodili ih čiste i počešljane, u pustoj nadi da će na taj način otkupiti dobrotu i milost njemačkih gospodara. Nestvarno lijepa i drukčija od ostalih, ta romska djeca najupečatljivija su na izložbi. Njihove sudbine nisu dokumentirane, ali nije vjerojatno da je itko među njima preživio.

Tajni program eutanazije “defektnih”, teških invalida, mentalnih bolesnika, degenerirane, mentalno ili perceptivno oštećene djece prethodio je projektu “konačnog rješenja”. “Ubijanje iz milosti” obavljalo se u specijalnim medicinskim ustanovama, i pod paskom njemačkih liječnika. Projekt je bio tajan – da se ne bi uznemiravala javnost – ali kako Hitler nije htio kvariti odnose s Vatikanom, uspostavljene konkordatom u čijoj je izradi sudjelovao papa Pio XII, zatraženo je i 1939. dobijeno stručno tumačenje profesora doktora Josepha Mayera, profesora na Katoličkom filozofsko-teološkom sveučilištu u Paderbornu. Na stotinjak stranica, kucanih u dvostrukom proredu, Mayer je izveo raspravu za i protiv eutanazije, čiji je konačni zaključak, ipak, bio – za. Godine 1967, osamdesetjednogodišnji Mayer pojavio se na velikom frankfurtskom sudskom procesu protiv onih koji su provodili eutanaziju. Naravno, u ulozi svjedoka. Kažu da je i to za njega bilo tako potresno da je malo nakon suđenja umro. Ostaje zabilježeno da je pokušao lagati da ne poznaje neke od optuženih.

Kako su ova djeca ubijana? Tako što bi ih se odvojilo od roditelja, i to na dobrovoljnoj osnovi, uz njihov pristanak i objašnjenje da će im u bolnici biti bolje, da će se tamo oporaviti i da će ih stručno medicinsko osoblje dovesti u bolje funkcionalno stanje, a onda bi ih se usmrćivalo, uglavnom injektiranim otrovom. Roditelji su bili obavještavani da im je dijete umrlo od bolesti. Većina ih nije posumnjala. Oni koji bi posumnjali ionako od toga ne bi imali koristi. I da, naravno, ova su djeca bila arijevci, njihovi roditelji bili su odani njemački građani.

Bockelmann se, kako kaže, iz etičkih razloga uzdržao od portretiranja onih kojima se na licu vidi fizičko oštećenje ili mentalna bolest. Portretirao je gluhu djecu, koja su ubijena zato što su bila gluha, i možda socijalno nesklapna ili neuklopljena zbog svoje gluhoće. Uz njihove je slike mogao zabilježiti ne samo datum, nego i sat smrti. Liječnici su i u Njemačkoj bili vrlo pedantni. Njihovo je da zabilježe sat i minut svake smrti. (Ovo je neka druga priča, ali evo: kao dječaka me je hvatala jeza od očeve ručne ure. Umiralo se na odjelu za leukemiju, a ja sam odnekle znao, ili sam to izmislio, da on upisuje te posljednje podatke u bolesničkim dokumentima, i da svaki put mora pogledati na taj sat.)

Francuski paviljon idealan je prostor za ovu izložbu. Arhitektonsko remek-djelo iz 1937, spoj jednostavne ljepote art-decoa i najviših tehnoloških stremljenja epohe, simbolički je savršeno mjesto susreta. Istina je: iz art-decoa se pošlo u smrt. Između art-decoa i Holokausta nije se dogodilo ništa. Francuski paviljon je stvorila epoha ovih dječaka i djevojčica. On je kolijevka za njihove oči.

30. ožujka 2015.

Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti.

Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.

Volio si riječ knjiga.

Volio si moje ime.

Knjiga o nama, tako će se zvati.

Jednom ću je doista napisati.

To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju)

Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.

1. travnja 2015.

Tamo je, taj roman-spomenik. Ikonica na desktopu. Iza te ikone koja predstavlja Word dokument od dvjesto trideset i dvije stranice, naizgled tako nedužne i naizgled tako nalik na druge, nešto je sasvim drugo i veće. Toliko da već šest tjedana, otkad sam zatvorila dokument, na tu ikonicu ne mogu kliknuti. Strah me što je unutra. Znam da nije dovoljno dobro, ali ne mogu se natjerati da se u to uvjerim.

3. travnja 2015.

Kad sam se probudila, bilo je nebo. Nije to bilo nikakvo posebno nebo, da se razumijemo. Bilo je jedva plavo, i bilo je mutno od oblaka, ali puno je dana u kojima ga uopće ne primijetim pa mi je jutros naraslo do važnosti.

4. travnja 2015.

Moja nova junakinja, Katarina, poživjela je već više od pedeset stranica. To je ono kad više nema natrag. Dobit će cijeli jedan romaneskni život.

Draga mi je, tako drukčija od svih mojih junaka otežalih od viška misli. Ona samo treba nekoga da je zagrli.

6. travnja 2015.

Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno.

Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.

8. travnja 2015.

Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.

9. travnja 2015.

Popodne sam zaspala i sanjala grešku u knjizi koju sam uredila. Bila je to napomena koju sam upisala u tekst rukopisa i koja je nekako preživjela sva čitanja i sad se upadljivo kočoperila u tiskanom izdanju. Cijela jedna rečenica na koju sam se bila i potpisala pa je sada i moje ime nepovratno tamo stajalo kao dokaz da sam za tu grešku, za tu umetnutu opasku koja strši u prozi jer je ispisana većim fontom nego ostatak teksta, ja kriva. Probudila sam se s tako uvjerljivim dojmom tog propusta da sam nakon buđenja morala zaviriti u knjigu da se uvjerim da ga na javi nema.

10. travnja 2015.

Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.

11. travnja 2015.

Vratila su mi se prava buđenja. Dugo sam se budila kao na prepad. U jednom času bila bih u dubokom snu, a već u drugom nemilosrdno budna, bez prava na privikavanje.

Nedostajalo mi je ovo prijateljsko, polagano izranjanje na površinu dana. Buđenje po mjeri čovjeka.

16. travnja 2015.

Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje – ili u sjećanju, ili u očekivanjima.

4. svibnja 2015.

Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.

1. lipnja 2015.

Sanjala sam san za zapisivanje.

U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati.

Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.

20. lipnja 2015.

Katkad mi se čini da se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo.

27. lipnja 2015.

Nevrijeme je. Neprocjenjivo. Za nevremena su svi zaokupljeni sobom pa me se nitko neće sjetiti. Uznemiruje me pomisao da bi me netko mogao potražiti. Isključila sam telefon, prigušila postojanje. Čitam tri knjige odjednom i pišem paralelno prozu i dramu. Može li bolje.

1. srpnja 2015.

Našla sam svoju pravu frekvenciju. Možda sam dosad samo tražila stanice. Radio je krčao, čulo se puno nejasnih i kaotičnih zvukova. Sad imam kristalno čist glas u glavi. To sam ja, čak i kad samo šutim.

13. srpnja 2015.

Pokušavala sam osloboditi se misli. Sjela sam na balkon i slušala automobile koji prolaze. Odlučila sam da će to biti preskočene misli koje su prošle mimo mene. Za svaki auto koji bi prošao, pomislila bih: Evo, ovo je misao koju nisam odmislila, koje sam pošteđena. Ali i to je bila misao.

15. srpnja 2015.

Najbolji je tulum između redaka.

23. srpnja 2015.

Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?

Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.

Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona.

Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.

8. kolovoza 2015.

Nikad se nisam pitala kako se uvjerim u neki svijet koji sam izmislila. On za mene jednostavno bude. Sad nas je dvoje u iluzornoj stvarnosti pa mi je osjećaj nov. Ivanišević i ja izmislili smo dvoje ljudi i njihove međusobne veze u romanu koji zajedno pišemo. Vjerojatno oboje tu i tamo pomislimo: Dobro je, ima nas još ovako svakakvih.

10. kolovoza 2016.

Bio je čovjek bez dna.

30. kolovoza 2015.

Zaboravljam da su iza zidova moga stana neki drugi stanovi i ljudi. Kad iznenada toga postanem svjesna, odem predaleko. Tuđi život s druge strane zaposjedne moj, pogotovo iz onog stana uz dnevnu sobu jer ne znam tko tamo živi. Možda je tamo netko u nevolji. Možda i nije. Možda netko jednostavno spava, kuha ili zrači posteljinu. I neki sasvim jednostavan život bi me zadovoljio, samo da nahranim znatiželju.

19. listopada 2015.

Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam je li to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni.

21. listopada 2015.

Nevjerojatna priča iz dokumentarca o ženama zatvorenika: žena je u braku s čovjekom na doživotnoj kojega viđa u zatvoru jednom u šest mjeseci. Kad ide k njemu u posjet, dan ranije ide u bolnicu da joj izvade pola litre krvi jer zbog previše željeza u krvi ne bi prošla detektor metala.

25. listopada 2015.

“Sljepoću su, ustvari, izmislili oni koji vide.”

Mihail Šiškin, Pismovnik

Ne znam zašto, ali ova mi se tema zadnjih dana stalno mota po glavi. Zapitkujem se kako je onima koji ne vide. Ne radi se samo o empatiji, nego o interesu za svijet iza kapaka. Kako je kad imaš samo to. Bila bih tužna da ne mogu vidjeti svijet, ali se pitam koliko bih toga drugog vidjela u mraku sebe.

31. listopada 2015.

Nešto se u meni tiho akumulira.

Na trenutke me ljuti što ne znam ništa o tome što se sprema, ali ipak prevlada to da ne želim znati. Jednom kad oživim, kad prođe ovo stanje nepoznatog teksta, sjetit ću se da je to bilo ono što mi se nije htjelo pokazati.

8. studenoga 2015.

Ima knjiga kojima se vraćam na način da ih samo prelistam kako bih obnovila osjećaj oduševljenja dok sam ih čitala. Uzmem tako Jergovićevu Leviju tkaonicu svile i otvorim je zatvorenih očiju, kao da ću gatati iz nje. Na 55. stranici poznate rečenice: “Nakon što joj je umro muž, čitala je samo romane koji će je rastužiti. Ustvari, romane koji će je ojaditi. Druge su žene nosile crninu, a ona tako.”

Ne bi to bilo ništa čudno da je nisam i prvi put kad sam je uzela u ruke, na pulskom sajmu gdje sam je kupila, otvorila na istoj toj stranici.

10. studenoga 2015.

Okus smole. Toga sam se danas sjetila. Stabla bajame ispuštala su smolu koja se na kori debla formirala u nepravilne loptice. Odlomila bih lopticu s debla i onda žvakala tvrdu smolu zamišljajući da sam na pustom otoku i da moram preživjeti od onoga što mi se u prirodi nudi. Dosta sam ja te smole pojela kao dijete.

25. studenoga 2015.

Šteta mi je spavati.

14. prosinca 2015.

Danas me u supermarketu zaustavila nepoznata žena i pitala: “Jeste li to vi?” “Jesam.” “Čitam vas, divno pišete”, rekla je nepoznata i otišla izvagati karfiol. “Ovo se obično događa drugima”, pomislila sam. Nepoznata žena koja kupuje karfiol odjednom više nije bila samo to, nego i moja čitateljica. Živa i stvarna čitateljica kod pulta s povrćem. Onako polaskana, uzela sam dvije tikvice i ubacila ih u vrećicu, a ona mi se još jednom nasmiješila prije nego je nalijepila cijenu na vrećicu s karfiolom i oslobodila vagu kako bih ja mogla izvagati tikvice.

16. prosinca 2015.

Tišina je najsočnija, najbremenitija riječima. Ne samo to, ona je i najtočnija. Volim njezine zvukove, taj znakovni jezik iz kojeg se uvijek nešto iščahuri. Katkad je to obilata misao, a katkad samo nova tišina koja obećava.

17. prosinca 2015.

Imam novi laptop i sad mi se čini da on iz mene izvlači rečenice. Nagovara me na njih, to malo čudovište. Kao da mi je ikad išta trebalo za riječi! Nije, a opet, taj moćan mali, glatki stroj sad u mom pisanju igra odlučujuću ulogu. On je kao ona stara, plava Unisova pisaća mašina koju mi je tata poklonio u petnaestoj. On mi je tada darovao sve, alat za život, a ja sam sada sebi darovala sjećanje na poklon koji sam tek puno godina kasnije zaslužila.

Ovo je svjetlosnim godinama daleko od stare Unisove tastature, a isto je.

24. prosinca 2015.

Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, kor nenapisanih romana.

Dragan Velikić, Islednik

Ja im stalno osjećam bilo, tim nenapisanim romanima. Posebnu simpatiju gajim prema onima koje nikad neću napisati. Kad osjetim to bilo o kojem piše Velikić, bude mi žao onih koji nikad neće napisati ni jedan.

25. prosinca 2015.

Potcrtavam svečanost. Oko ponoći, kad je svijet postao tih, natočila sam sebi dec crnog vina u čašu za šampanjac. To malo vina trajalo mi je cijeli sat. Jer nije bilo važno vino, nego čaša i osjećaj.

31. prosinca 2015.

Nagovarala sam sebe da se zapitam kome treba ta novogodišnja pucnjava vani, ali nisam se zapitala. Više ne sudim ni o čemu izvan mog mentalnog domašaja. Toliko je svjetova na svijetu, zašto bi moj bio mjerodavan.

Završavam ovu godinu voleći opet život. Dugo nije bilo tako. Opet volim glazbu, popodnevni san, svijeće, rukopis, svoje grafitne olovke. Volim čak i ljude. Opet je život oživio.

2. siječnja 2016.

Vratila sam se romanu započetom ujesen. Volim ovu fazu nesigurnosti, kad krenem u nepoznato. Volim stajati na početku puta u toj magli u kojoj ne vidim ni metar pred nosom. Vjerojatno sam hrabra u voljenju te nepoznanice samo zato što sad već znam da ću, ovako ili onako, prije ili kasnije, stići tamo gdje treba.

3. siječnja 2016.

“Oni koji znaju što žele nikad ne žele nešto zanimljivo.”

Andres Neuman, Razgovori nasamo

Ima takvih, baš ovakvih, rečenica. Rečenica koje mi se sviđaju iako se ne slažem s onim što tvrde. Zavolim njihov raspored riječi, melodiju, zvučnost, snagu dosjetke. Ne prepoznajem takve rečenice među onima koje sam sama napisala.

4. siječnja 2016.

Uzbudljivo je to, kad započnem neku još nepoznatu rečenicu za koju znam da će se dogoditi usprkos mojoj sumnji u nju. Onda se ona razmnoži do odlomka i kartice. Pišem sporo, a nešto ipak nastaje.

Danas pišem o muškarcu opsjednutom brojevima i računanjem. Odakle mi to uopće – meni koja imam toliki otpor prema matematici? Odakle mi taj muškarac koji mora znati koliko je koraka napravio? Taj Oliver.

Zatvorila sam se u kuću na tri dana. Vani pada snijeg koji sam tako preveslala. Neka me nitko ne tjera da ga volim. Volim biti unutra kad je on vani.

5. siječnja 2016.

Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome napisati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila.

Ima dana kad to ni ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.

6. siječnja 2016.

I dalje se čudim kad mi netko pohvali knjigu. Danas mi se dogodilo dva puta. Jedan poziv i jedan mail. Ne želim nikad pomisliti da je to normalno, da se podrazumijeva. Pa mi bude više drago da se ja tome čudim nego pohvala koju sam dobila.

8. siječnja 2016.

Kad smo bili djeca, kod bake na selu igrali smo se u praznom betonskom svinjcu. Dovlačili smo unutra razne stvari za igru – od improviziranog alata do deka i opreme za preživljavanje. Smiješno je kako smo se stalno negdje pokušavali useliti i skućiti. Oko nas bile su livade pune cvijeća, brdski puteljci i razlistana stabla, pa čak i susjedov konj u obližnjem dvorištu – a mi smo se zavlačili u tijesna betonska četiri zida namijenjena svinjama. U svoje sklonište – tada kad se nismo morali sklanjati.

10. siječnja 2016.

Zbilja ne znam što je u tim Moleskine bilježnicama, ali nešto jest. Ne možeš je imati a ne bilježiti ništa u nju. Kad nešto zapišem, makar to bila samo jedna riječ, na tom papiru riječ kao da nosi obećanje da će narasti u više od toga.

13. siječnja 2016.

Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve.

Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.

14. siječnja 2016.

Sjedimo poslije kazališta u kafiću – moj sin, njegova djevojka i puno nas drugih koji smo došli podržati mladu glumicu. Glumičina baka priča priču o novcu koji joj je, davno, ostao u knjizi koju je vratila u knjižnicu. Kad je to shvatila, u knjižnici su joj dali adresu gospođe koja je knjigu posudila poslije nje, i gospođa joj je pošteno vratila zaboravljene novčanice.

Slušam, i odmah imam pred sobom cijeli roman o nekom pismu izgubljenom u knjizi iz knjižnice – gdje je sve bilo, u čijim je sve stanovima boravilo, kroz čije je sve ruke prošlo i što se sve zbog toga događalo.

A sada, dva sata kasnije, muči me samo da gospođu nisam pitala koja je to bila knjiga.

Marićka kod Prijedora – Groblje svetog Pantelije, Banja Luka

Ovog prosinca u Puli olujna je bura čupala drveće. Na Verudi je izvalila jednu palmu. Ležala je na pločniku, tankog i plitkog korijenja, kao u ljubičice. Dok smo je zaobilazili, u kasnu noć, na povratku iz Farabuta, pomislio sam na Nenada Radanovića. Umro je lani, u ista doba godine, sasvim nalik toj palmi, prenesenoj i nasađenoj tu, na sjeverni Jadran, u hladnu i nepogodnu klimu, gdje sjeverac s kraških brda i ravnica sve pred sobom nosi i gdje su stabla dubokih i snažnih korijena; maslina i hrast tu grle zemlju da nema takvog vjetra koji bi ih od tla odvojio. A palma, dok je tako gledam, nesretnicu, kako na asfaltu leži, kao da je svijeća u grob plitko zabodena, ne znaš čime se za zemlju držala.

Nenad Radanović rodio se 1938. u selu Marićka kod Prijedora. Tako piše u “Bilješci o autoru” na zalisnim stranicama njegovih knjiga. U Šematizmu mitropolije dabro-bosanske iz godine 1882. stoji da se Parohija Marićka, Protoprezviterata prijedorskog, sastoji od tri sela: Marićka, Krivaja, Stratinska. Na fotografiji s interneta gledamo neobično lijepu drvenu crkvu: Hram svetog proroka Ilije. U Šematizmu piše i to da Radanovići iz Marićke za krsnu slavu imaju svetoga Nikolu. Nikoljdan je nakon Đurđevdana najčešća krsna slava u bosanskih Srba.

Ali ti podaci bez veće su važnosti. Nenad Radanović nije bio religiozan, a život je proživio na mjestima i u vremenima koja su krsna imena, uglavnom, zaboravljala.

Rano je, sredinom pedesetih, došao u Sarajevo. Studirao je književnost i filozofiju, godinama zatim učiteljavao je po selima Srednje Bosne. Slijedio je prelazak u Sarajevo i posao na radio stanici. Tipičan život socijalističkog građanina, radnika u kulturi, i to one vrste koja se nikad ne pobuni i ne pravi probleme sebi ni drugima. Tokom sedamdesetih i osamdesetih bio je član uredništava i izdavačkih savjeta u sarajevskim izdavačkim kućama, autor izdavačkih recenzija s korica i predlista mnogih domaćih i stranih pisaca, marljiv kroničar književnoga i kulturnog života, člankopisac, novinski i časopisni kritičar, čije su, uglavnom pohvalne, ocjene najnovijih literarnih ostvarenja tiskane u vjerojatno svim književnim časopisima u Bosni i Hercegovini, koji su izlazili u Banjoj Luci, Doboju, Tuzli, Mostaru…

Prvu je knjigu objavio kao osamnaestogodišnjak, 1956. u Banjoj Luci. Zvala se “Čarobni opanci”. Pisao je pripovijetke, romane, pjesme, eseje. U njegovim naslovima danas se naslućuje i zrcali poetika epohe: “Psalmi o košuti”, “Putevi tišine”, “Znaci u vremenu”… Bio je dijelom onoga naraštaja i one tradicije koja se s punim uvjerenjem nastavljala na Kočića, Ćorovića, Kikića i, najvećega od svih, Ivu Andrića. Bez modernističkih eksperimenata i velikih izleta izvan zavičaja Radanovićeva se generacija unutar svijeta čije su granice postavljali njezini veliki uzori. Trajala su vremena mira i iluzije o stalnom napretku. Svake su godine izlozi dućana bivali ispunjeniji nego lani, rasle su plaće, rastao je ugled domovine u svijetu. Dobro je živio svatko kome nije trebalo više. Sivilo jugoslavenske svakodnevice je, čak i usred pravovjernog Sarajeva, u kojemu se titoizam konzumirao s fanatizmom neofita, onako kako će se ubuduće konzumirati i svaka sljedeća sveta ili svjetovna vjera, ipak bilo podnošljivije i manje sveobuhvatno nego u zemljama real-socijalizma. Svatko je režimu služio onoliko koliko je htio služiti i koliko mu je karakter to dopuštao.

A u ljudi je raznih karaktera.

Nenad Radanović po naravi je bio rođeni lakrdijaš. Po naravi i pojavi. Čudne fizionomije, niska, a široka čela, gola tjemena, preko kojega je prevlačio vlasi, sve dok se nije pomirio sa ćelavošću, velika nosa, istaknute čeljusti, vječno pognut, izgledao je kao komičar iz nijemoga filma. I kao vazda budući socijalistički bard, koji tek treba napisati svoje veliko djelo. Izgledao je kao potomak nekog od Kočićevih likova.

Nije bio pijanac, ali bi u kafani nešto rekao, što bi se onda godinama prenosilo i prepričavalo. Svoje najvažnije rečenice Nenad Radanović izgovorio je, nije ih zapisao. One su pošle u zaborav, kao što će i on za njima u zaborav.

Ali postoji jedna njegova rečenica koju bi svakako trebalo zapamtiti. Kada je, opet u kafani, htio naglasiti kakva je knjiga taj “Derviš i smrt”, reče da bi sad dragome Bogu potpisao da mu on, Bog u kojeg ne vjeruje, istovremeno udijeli tumor u glavi i dar da napiše roman “Derviš i smrt”. I da tumor raste sa svakom napisanom rečenicom.

Takva je to knjiga da bi Nenad Radanović za nju sebe i svoj život dao.

Ali je, možda, mnogo važnije da su to bila takva vremena, u kojima je mogla postojati knjiga koju bi njezin čitatelj opisivao tako drastičnom metaforom. Njome je, svojom metaforom, Nenad Radanović izložio svoj životopis i opisao duh epohe.

Osim što je po naravi i temperamentu bio lakrdijaš, melankolik među lakrdijašima, od surovih sarajevskih šala i uvreda branio se autocinizmom. O sebi je govorio upravo ono što bi, plašio se, o njemu mogli reći drugi. Rugao se vlastitom književnom talentu – iole sujetan pisac ni u šali ne bi drugome piscu, pa još i svom suvremeniku ukazivao takvu čast kao on Selimoviću – o sebi je govorio s onim lukavim podcjenjivanjem, tako kako ne bi nitko drugi. Čim bi mu se ukazala prilika napomenuo bi da se plaši žene. Opisivao bi je kao strašnog zmaja iz bajke, kao alu i aždaju zbog koje se on, jadnik, ne usuđuje ovo ili ono… Bilo ih je koji bi mu povjerovali. Možda su bili i u većini. Njegov je cilj bio da mu svi povjeruju kada tvrdi da je lišen književnoga dara i da mu je žena zmaj. Tako je lakše živjeti.

Na Nenadu Radanoviću svakog se trenutka vidjelo koliko je teretno živjeti. Po tome bi se pomislilo da je bio mudrac.

Milica, rođena Padovan, bila je učiteljica. Jedna od onih sarajevskih učiteljica koje su za života stekle mitski status, pa se tako činilo da je pola Sarajeva išlo u njezin razred. Rodom iz Vele Luke, borbena Bodulka, Hrvatica od mjere i reda, nastupom i temperamentom posve se razlikovala od muža. Na njoj je sve bilo u znaku nekoga višeg dostojanstva, pedagoški poučno, uredno i samopouzdano. U neka druga vremena, prije stoljeće ili dva, mogla je biti časna sestra, koja izgorje u vatri vjere. Ovako, u svom vremenu, bila je daleka rodica Zoje Kosmodemjanskaje, puna entuzijazma i hrabrosti.

Ona je ginula, on se kroz život jedva provlačio. Tako je to naizgled bilo.

Da je đavo, ili Lucifer lično, u onom podrumskom bistrou u Mile Vujevića ulici, u ljeto 1991. otvorio kladionicu kako će se tko ponašati u prvim mjesecima nastupajuće opsade grada, tko će ostati u Sarajevu, a tko će prvi klisnuti, ne bi se našlo tog nadglednika ljudskih karaktera koji bi na listiću s dvanaest parova imao barem tri pogotka.

Nenad i Milica Radanović nisu pod kapom nebeskom imali ama baš nijednog razloga za ostajanje u Sarajevu. Mogli su, i trebali su, već prvih dana travnja, dok su još vozili vlakovi, zaputiti se prema Pločama i dalje prema Korčuli, i tamo u miru i rahatluku domotužja provesti sljedeće četiri godine. Mogao je Nenad Radanović postati hrvatski pisac srpskog imena, mogao je tužiti o svome žalosnom egzilu, sve pozivajući Dania Kiša, milijune umorenih Židova i Ivana Franu Jukića za svjedoke vlastitog stradanja u zalasku sunca, na jednome od ljepših dalmatinskih otoka. Mogla je Milica osnivati podružnicu Hrvatskog kulturnog društva Napredak i slati humanitarnu pomoć voljenom gradu. Ali ništa se od svega toga nije dogodilo, i na kraju ništa od toga i nije bilo moguće. Ostali su u Sarajevu od prvog do posljednjeg dana opsade. Milica je malo nakon rata umrla. Satro ju jedan od onih karcinoma koji se devedesetih nisu miješali u ratnička posla, nego su strpljivo čekali da čovjeku naiđe mir. On je nastavio živjeti kao udovac.

U poslijeratnom je Sarajevu Nenadu Radanoviću udijeljena uloga važnoga bosanskohercegovačkog pisca. Ni to on nije pretjerano ozbiljno doživljavao. Konačno, čitatelj koji čitajući Selimovićev roman pomisli na Boga, i ponudi svom Bogu ugovor s tumorom koji raste sa svakom napisanom genijalnom rečenicom, takav čitatelj o sebi kao piscu ne može imati naročito mišljenje.

Ali on je bio potreban da bi se sačuvala kompozitnost bosanskohercegovačke književnosti promatrane iz Sarajeva, da bi se sačuvala njezina multikulturalnost i raznolikost, njezino intencionalno trovjerje i međusobno zrcaljenje. Tako je to, barem, izgledalo u sezonama 1995, 1996, 1997. i još nekoliko sljedećih, nakon čega se sve pretvorilo u veliku iluziju i licemjernu lakrdiju. Ali i u toj iluziji i lakrdiji postojala je potreba za Nenadom Radanovićem, kao oglednim primjerkom Srbina, kojim se pred srpskim i hrvatskim nacionalistima, tobože, dokazuje cjelovitost slike o suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

Durao je on tako, ne učinivši ništa loše ni krivo, ništa što bi povrijedilo Miličin osjećaj za mjeru i dostojanstvo, a onda je prije nekoliko godina prodao stan i odselio se u Banju Luku. Tamo, naravno, nije imao ništa i nije imao nikoga. Kao što ni u Sarajevu više nije imao ništa i nije imao nikoga. Njegov je odlazak ostao nerazjašnjen, naprosto zato što nikoga više nije zanimao. Da je otišao 1992., o njemu bi se govorilo, preko njegovih bi leđa bildali moralnu superiornost oni koji su ostali, dok je sada, s razloga iste moralne superiornosti, Radanovićev slučaj trebalo prešutjeti. Jer bi se štošta moglo iščeprkati i mnogi bi obraz koječim mogao biti ukaljan, e da se porazmislilo i progovorilo o razlozima čovjeka koji je prevalio sedamdesetu da prodaje stan i odlazi tamo gdje mu 1992. nije padalo na pamet ići, i gdje, zapravo, pedesetak godina i nije bilo.

Korijeni Nenada Radanovića bili su kao u one palme na Verudi. Tanki i plitki, tako da ne povjeruješ da su pri zemlji mogli držati toliko i takvo stablo. Čudo da se nije srušilo samo od sebe, nego mu je trebala olujna bura, koja je puhala pretposljednjeg vikenda u studenom 2015, kada se dugo miholjsko ljeto survavalo u zimu. Samo što se čovjek, za razliku od palme, ne rađa s takvim korijenjem po nalogu vrste, nego mu korijeni oplićaju i oslabe po tragičnoj logici života. Jedni se sve snažnije i jače hvataju za zemlju, žderu zavičaje, osvajaju ih kao što se osvaja neprijateljski teritorij, sve dok ne sprže korijenje na užarenom zemljinom jezgru, a drugi se više nemaju za što uhvatiti, nego padnu kao ona palma. Između ukorijenjenih i iskorijenjenih teče historija. Po toj logici od groba Milice Radanović, rođene Padovan, do groba Nenada Radanovića nekoliko je stotina kilometara puta.

Bosnu i Hercegovinu je lakše prihvatiti, voljeti onom iracionalnim zavičajnom ljubavlju, nego je razumjeti. Što se više unosiš u njenu prošlost, iščitavajući stotine i stotine različitih tekstova, čisto dokumentarne ili umjetničke prirode, sve više ti se čini da sve dublje toneš u neznanje, ali sve jasnije vidiš da se ovdje vodi politika, jednako, podijeli pa vladaj, kao i podvali pa vladaj. Period iza Drugog svjetskog rata bio je zanimljiv po istovremenom uključivanju onog najboljeg što je Bosna i Hercegovina, ali i njena okolina, mogla u kadrovima da ponudi, kao i nepokolebljivom komunističkom lomljenju prigušene, zapretane, ali ipak žive ne tako kratke tradicije. Ko je bio nezadovoljan ćutao je i čekao svoje vrijeme, a ono će sigurno doći, jer nikada nije bilo da se ovdje vremena nisu brzo mijenjala i da ničija nije do zore gorjela.

Dvojica istoričara književnosti bili su značajni za proučavanje devetanestog vijeka u Bosni i Hercegovini, Ilija Kecmanović i Mato Džaja. Kao da je među njima bio prethodni sporazum, da se bave onim književnicima koji nisu bili iz njihovog naciona, tako je, na primjer, najbolje stranice o Gavri Vučkoviću i Vasi Pelagiću napisao Mato Džaja, a o Ivanu Frani Jukiću i fra Grgi Martiću Ilija Kecmanović. Ipak, nisu se oni ni lokalno ni republički, kako se govorilo, ograničavali na tu podjelu, o svim piscima devetnaestog vijeka govorilo se podjednako, a njihovoj novoj afirmaciji, ili njihovom pojavljivanju u novom svjetlu obojica su doprinosili svojim i književnim i društvenim zalaganjem. Zato je zanimljivo posmatrati ih u tom svjetlu, čitati njihove tekstove i njihova sjećanja, ako želimo da shvatimo ne samo prošlost Bosne i Hercegovine, nego i razvojni put i opredjeljenja pojedinih istaknutih književnika koji su bili porijeklom iz te republike.

Ilija Kecmanović je bio i ostao poznatiji od Mate Džaje, s kojim sam često razgovarao i godinama veoma dobro sarađivao u redakciji časopisa Putevi kojem sam više godina bio na čelu. Džaja je, skupa sa Skenderom Kulenovićem, prvo završio poznatu isusovačku gimnaziju u Travniku, da bi diplomirao na Zagrebačkom sveučilištu. Prvi posao dobio je bio u Prizrenu, gdje se i oženio, da bi kasnije prešao u Banjaluku, radeći u poznatoj Realci. U vrijeme NDH bio je i ravnatelj ondašnjeg Hrvatskog narodnog pozorišta u svom gradu, ali nijedan posao nikada nije bio nauštrb čvrstih moralnih i ljudskih stavova. Kao takav nastavio je zaista odgovorne pedagoške poslove neposredno poslije Drugog svjetskog rata.

Zašto se sada prisjećam meni dragog profesora Mate, prijatelji su ga zvali Matko, Džaje? Radio-televizija Srbije i njen urednik Aleksandar Gatalica pozvali su više književnika da odgovore na neka pitanja o Ivi Andriću, da bi se napravila jedna mozaička emisija u kojoj će biti izneseni različiti stavovi o stalno aktuelnim pitanjima vezanim za Andrića i njegovo djelo. Reklo bi se da nema dana a da neko ne citira Andrića, bilo kao sveto pismo ili tekst pun mržnje protiv inovjeraca.

Najveći i najslavniji pisac našeg podneblja bio je ostao svojevrsna enigma i lakmus papir naših političkih opredjeljenja i ludosti. Pitanje: Čiji je Andrić? kao da se neprekidno otima kontroli razuma, pa se prelazi prvo preko djela, koje se čita sa posebnom dioptrijom, preko sjećanja savremenika, logike vremena, i prosipaju se emocije kao konfete. Mrvljenje jednog malog i nesrećnog balkanskog regiona nastavlja se gotovo mazohistički. U stvari, tek sada se vidi koliko je Jugoslavija bila veliki pokušaj da se jedan prostor kultiviše, ili uljudi, nažalost neuspješan, jer to ovdje nije prepoznato kao način opstanka, nego je uništavanje svake Jugoslavije proglašeno kao sveti nacionalni i vjerski, pa i socijalni posao i zadatak. Ali taj zadatak nikako nije od juče, niti se on vezuje za ovu ili onu konkretnu osobu. Mnoge su tu osobe i mnoge su tu domaće i strane institucije upletene, evo već najmanje dvjesta godina.

Povodom smrti Ive Andrića gotovo sve ondašnje jugoslovenske i ne samo jugoslovenske nego i svjetske novine, donijele su prigodne tekstove o velikom nobelovcu. Bila je to prilika da se mnogi savremenici prisjete svojih susreta sa ovim velikim piscem i zagonetnim čovjekom koji je bježao od javnosti kao đavo od krsta. Kada je i bio ličan i otvoren, onda je to obično bilo u četiri oka, i svako izneseno svjedočenje treba se uzeti bona fide, kao moguće, ali ničim potvrđeno. Sve zavisi od čovjeka koji iznosi to svjedočenje, da li je pouzdan, da li želi da kaže i potkrijepi nešto skriveno i zakukuljeno što će, kako se obično kaže, baciti dodatnu i novu svjetlost na osobu koja se komemoriše.

Sjećanje Mate Džaje objavljeno tim povodom u banjalučkom listu Glas, 15. marta 1975. godine izgleda zanimljivo i provokativno, naročito stoga što do sada nije šire poznato. Ja ga prekucavam doslovno, ne dodajući mu ništa i ne komentarišući iznesene stavove.

SJEĆANJA.
IVO ANDRIĆ U BANJOJ LUCI

19. III 1950. godine upoznao sam se s Ivom Andrićem prilikom njegovog dolaska u Banju Luku u društvu s Brankom Ćopićem i Skenderom Kulenovićem. Držali su književno veče na kojem je I. Andrić pročitao svoju pripovijetku „Elektrobih“ u Domu kulture.

Večera je bila u hotelu „Bosna“. Sjedio sam do Andrića. U razgovoru mi je ispričao da su njegovi preci iz Sarajevskog polja, jer sam mislio da su iz Vareša. Doselili su za turske uprave u Sarajevo i bavili se tufehdžijskim zanatom, pa se i njegov otac zanimao tim poslom, ali je umro mlad, pošto je materijalno oronuo.

Baba Andrićeva, po ocu, često se žalila na fra Grgu Martića što je „izmakao“ nekakvu kuću od njezina muža za crkvu.

On mi je rekao da se slučajno rodio u Docu kod Travnika. Majka mu je došla u posjetu sestri koja je bila udata za Matišića, urara u Docu.

Na moje pitanje o pripovijeci „Knjiga“ da li je autobiografskog karaktera, Andrić je izjavio: „Napisao sam je da se malo osvetim svojim profesorima“. Većina tih profesora bila je hladna, a i slabi pedagozi. Sjećao se Lazara Kondića ne bez gorčine, jer ga je oborio iz matematike u VI razredu na popravnom ispitu, dok se profesora dr Milana Preloga sjećao sa simpatijama kao kulturnog i dobrog profesora historije.

Za „Travničku hroniku“ kaže da ju je dugo radio i da ima mnogo prikupljenog materijala povezanog u snopove. Pokazao je rukom do iznad stola kolika ta gomila izgleda.

U vezi sa književnom vrijednošću „Travničke hronike“ i romana „Na Drini ćuprija“ rekao sam da mi je „Travnička hronika“ snažnije djelo, s bolje ocrtanim likovima i čvršćom kompozicijom. I. Andrić je rekao: Izvjesnim se čitaocima više sviđa „Na Drini ćuprija“, a drugima „Travnička hronika“.

Pripovijetka „Mara milosnica“, po piščevoj izjavi, trebalo je da bude roman.

U vezi sa svojim studijama pričao mi je da je počeo studirati u Beču, odakle je prešao zajedno sa jednim hrvatskim studentom u Krakov, u namjeri da prijeđu u Rusiju, ali su se zadržali u Krakovu.

Razgovarajući o likovima fratara u njegovim djelima, Andrić je izjavio da su stari fratri bili divni ljudi. Rekao mi je: „Pozivali su me fratri poslije oslobođenja da ih posjetim, jer da sam ih zadužio lijepo predstavljajući njihove pretke.” Andrić je odbio poziv izjavivši: „Ja nemam ništa s vama zajedničko.”

U vezi s mojim upitom da su cigani u njegovim djelima prošli dosta slabo, odgovorio mi je: „Nisam im ja kriv što su takvi.“

Za fra Grgu Martića je izjavio da je bio vrlo lukav čovjek.

10. novembra 1956. proslavljena je 40-godišnjica smrti Petra Kočića u Banjoj Luci. Formiran je posebni odbor koji je pripremio proslavu, a na istu su pozvani književnici: Ivo Andrić, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Ilija Kecmanović, Todor Kruševac, Nika Milićević i dr.

Svečana akademija je održana u Domu kulture na kojoj su ovi književnici govorili o Petru Kočiću i njegovom djelu, a Andrić je pročitao svoj esej „Zemlja, ljudi i jezik u djelima Petra Kočića“.

Andrić je došao 8. 11. 1956. u Banju Luku, i odsjeo u hotelu „Palas“. Kao član odbora za proslavu određen sam zajedno sa profesorom Ljubom Trivićem da Andriću činim društvo. Tako smo više puta zajedno sjedili i razgovarali o raznim pitanjima, a češće smo šetali po gradu jer je bilo lijepo vrijeme. Neposredno poslije razgovora zabilježio sam neke interesantne misli, a i po neki doživljaj samog Andrića. Evo jednog takvog doživljaja Ive Andrića za vrijeme njegovog boravka u zeničkom zatvoru.

Andrić se razbolio, te ga je vodio na pregled neki vojnik rodom iz Foče koji je stavio Andrića na sunce da stoji. Kada ga je zamolio da ga premjesti u hlad, on mu je opsovao mater i rekao. „Da si prav ne bi tu ni stajao.“

Kako je poznato, Andrić je studirao u Krakovu. U razgovoru je podvukao: „Niko nije istaknuo značenje i utjecaj poljske književnosti na mene. Poljski narod je veliki narod i njegova književnost je evropske vrijednosti.”

Andrić je u razgovoru iznio kako se porodice došle iz sela u grad u prvoj generaciji obično degeneriraju, ali ako prva generacija prebrodi krizu onda se porodica, odnosno njeni potomci, dobro plasiraju u društvu. Govoreći o nekom advokatu Garašaninu, koji je unuk Ilije Garašanina, a živio je u Beogradu gotovo nezapažen, Andrić je rekao: „Da je meni to prezime, koliko bi mi bilo lakše.“

Ivo Andrić je mislio da je još u životu stara kuća porodice Bojić, u kojoj je neko vrijeme živio Omer-paša po dolasku u Banju Luku. S njim sam otišao mesaru Fadilu Bojiću u Ferhatpašinu ulicu, upoznao ga s mesarom Bojićem. Pitali smo ga o staroj kući. On je rekao da je ta kuća bila u Ulici Vase Pelagića, ali je srušena i od nje su samo prenesena glavna vrata u novu kuću.

Diskutirajući o rječnicima srpskohrvatskog jezika Andrić je rekao da često čita Rječnik jugoslovenske akademija kao lektiru ali mu zamjera nedosljednost jer je ušla narodna poezija, a nema novijih pisaca. Doslovno je rekao: „Dobar rječnik može stvoriti samo genijalan pojedinac.“

U vezi s nastavom književnosti u srednjim školama kao i nedostatkom historije jugoslovenske književnosti pisac nije bio zadovoljan, jer je to smatrao slabošću naše nauke. Protivi se što se unose živi pisci u čitanke i doslovno reče: „Toga nema nigdje u svijetu.“

Prilikom proslave stogodišnjice smrti Ivana Frane Jukića 1957. godine, organiziran je odbor za proslavu u kojem sam se i ja nalazio. Otišao sam u Beograd i dogovorio sastanak sa Ivom Andrićem u „Mažestiku“, gdje smo duže vremena sjedili i razgovarali. Rekao mi je da nije sigurno da će moći doći, ali će u svakom slučaju javiti. Pozvao me za sutradan na ručak u svoj stan u Prizrenskoj ulici, ali sam morao to otkloniti jer sam istog dana putovao u Banjaluku. Andrić nije došao na proslavu zbog zauzetosti, pa mi je poslao brzojav. MATO DŽAJA

Izbor 12 knjiga objavljenih 2015. godine

Istekla 2015. bila je, možda, godina kraja hrvatske pismenosti. Ako ne to, sigurno je označila debakl knjige i knjižarstva u Hrvatskoj. Primjerice, danas je Zagreb prvi grad u Europi, a vjerojatno i mnogo šire – izuzimajući Vatikan, a možda i Rijad u Saudijskoj Arabiji – u kojemu postoji više specijaliziranih vjerskih knjižara nego općih, svjetovnih knjižara. Od ovih drugih su na kraju godine ostale samo dvije, možda i tri: AGM i Vuković&Runjić u Teslinoj ulici te, možda, knjižara Ljevak na Jelačić placu. Sve druge, uključujući i godinu ranije obećavajuću Žužulovu Arkadiju, te lanac APM knjižara (kartel Algoritma, Profila i Mozaika knjiga), pretvoreni su u čudesan spoj papirnica, suvenirnica i katastrofalno loše aranžiranih izdavačkih outleta. Ako se u spomenutim dućanima i može kupiti poneko novo izdanje drugih nakladnika, onda je to puki slučaj, naturalna razmjena, greška u sustavu, tako da ih ni uz najbolju volju ne bismo mogli nazvati knjižarama. Za razliku od onih vjerskih, koje su se s Kaptola već proširile na donji grad i u kojima se, ali doista, prodaju, uglavnom, samo knjige. Kakve i čije knjige, to je već druga stvar.

Izuzev u tri spomenute knjižarice, na kraju 2015. knjige su se mogle kupovati još u lancu Tisak medija trafika i dućana, koji je preostalome hrvatskom nakladništvu bio dragocjen već i zato što Tisak medija, za razliku od drugih, uredno i na vrijeme plaća prodanu robu. Ostali dućani ne plate ni godinu dana po prodaji, a neki ne plate nikad.

To je istina o kraju hrvatskoga knjižarstva.

Kada je riječ o izdavaštvu i književnoj produkciji, najbolje je krenuti od anegode o Kiklopu. Ove je godine osnivač i vlasnik te zlosretne i loše koncipirane nagrade, načinjene po uzoru na estradnog Porina, odlučio da je ne dodijeli, jer da bi je u nekoj neizvjesnoj budućnosti rekoncipirali. O razlozima njihove odluke može se nagađati – ili vjerovati saopćenju u kojemu su razlozi jasno navedeni – ali je sigurno jedno: storniranjem Kiklopa Udruga Sa(n)jam knjige iz Pule izbjegla je samoubilačke posljedice statuta nagrade, koji je svojedobno omogućio jednoj polupismenoj pulskoj sutkinji da arbitrira o njenoj dodjeli. Žena se, možda, razumije u pravo, ali u književnosti, knjižarstvu i prodaji knjiga njene su kompetencije nešto slabije nego u ekspertice Mare glede krivog turca. Da se pulski entuzijasti nastavili s Kiklopom, sve bi im nepismeniji i nepismeniji svijet odlučivao o nagradi. I to je sva istina.

E, ali ne pričamo ovo zbog Kiklopa, nego zbog reakcije takozvane kulturne i književne javnosti na njegovo “ukidanje” ili ukidanje. Naime, pored svog jada hrvatskog knjižarstva i izdavaštva (broj novoobjavljenih naslova, kojih god, makar i maloumnih bestselera, ove je godine spao ispod tisuće, čime je Hrvatska, možda uz Kosovo, Bosnu i Hercegovinu i Moldaviju, došla na samo europsko dno), najveći je skandal u 2015, i najveći gubitak po mišljenju vaskolike hrvatske književne i kulturne javnosti bio – storniranje nagrade Kiklop! Ali i to bismo razumjeli da nije onoga dalje: novinarke kulturnih rubrika, kojekakvi abonenti Zlataričine lude kuće u Runjaninovoj, pa čak i pisci lokalnog značaja našli su se uvrijeđeni onim dijelom obrazloženja osnivača Kiklopa u kojemu se govori o desetkovanoj godišnjoj produkciji, te su ustvrdili kako je knjiga više nego ikad i kako hrvatski pisci pišu bolje nego ikad. I što bi čitatelj na takvo što mogao reći? Ne mogu hrvatski nakladnici tako malo i tako loše objavljivati, koliko hrvatski književni i kulturni eksperti malo mogu čitati.

Posebnu, možda i najbolniju, stavku propasti knjiga i izdavaštva, te kulture općenito, u Hrvatskoj predstavlja tihi odlazak nekih od značajnijih urednika. Ne, nisu, hvala Bogu, umrli, nego su naprosto potjerani iz nakladničkih kuća i iz struke, a da to mudraci iz kulturnih rubrika naših tabloida nisu ni primijetili.

Kruno Lokotar nestao je iz Algoritma, Nenad Rizvanović iz Ljevaka, a Nataša Medved iz uredničke struke. Nakon odlaska iz Edicija Božičević pokušavala je naći posao negdje drugdje u izdavaštvu. Nuđala se nakladnicima, ali gospoda nisu imala interesa. Na kraju se ova briljantna književna prevoditeljica (s francuskog, njemačkog, engleskog), jedna od literarno najdarovitijih na našim jezicima, sjajna urednica, koja je ovdašnjoj publici otkrivala, primjerice, Svetlanu Aleksijevič i Philippea Claudela, naprosto morala povući, našavši visoko činovničko mjesto izvan nakladništva. Što će biti s Lokotarom i Rizvanovićem nije još uvijek poznato. Izvjesno je da će ljudi već naći neki posao, u Hrvatskoj ili izvan nje, ali sve manje je vjerojatno da će se baviti knjigama. Zašto? Zato što knjige u Hrvatskoj više nisu potrebne, a uvijek će se naći onih koji će ustvrditi kako je knjiga više nego ikad, kao što im je i hrvatska književnost bolja nego ikad.

Tokom 2015. kvalitetom i brojnošću vrijednih naslova prednjačila je, gotovo bez konkurencije, zaprešićka Fraktura. Da je književnost (ili izdavaštvo) natjecanje, kao što na svu sreću nije, bilo bi to kao da se Messijeva Barcelona natjecala u balkanskoj beton-ligi. Veliki entuzijastički posao obavio je Hena com, pozicionirajući se na drugo mjesto među ozbiljnim nakladnicima. I tu valja zahvaliti urednicima: Božidaru Alajbegoviću i Marini Vujčić. Nekoliko dragocjenih naslova tiskao je Sandorf, vlasnika Ivana Sršena, profilirajući se postepeno u ozbiljnog, visokoestetiziranog izdavača književnih i publicističko-povijesnih naslova.

Ostali su nakladnici bili u opadanju, ili su sasvim nestali, isključili se iz ozbiljnog izdavaštva, okrenuli se nekretninama i predstečajnim nagodbama. Neki među njima (Disput, Vuković&Runjić, TIM press) objavili su vrijednih i važnih knjiga tokom 2015.

Slijedi tuce novih naslova objavljenih u Hrvatskoj 2015, koji su ovom čitatelju obilježili godinu.

Slobodan Šnajder:
Doba mijedi,
TIM press, Zagreb

Zrelost neke kulture i žive književnosti mjeri se, među ostalim, i sviješću o knjigama koje nadmašuju kriterije jedne sezone i upisuju se u jezik i u povijesno iskustvo, otprve i bez famozne povijesne distance i babljeg čekanja na to što će vrijeme reći i koga će zaborav izjesti. Za Šnajderovu knjigu, međutim, ne možemo biti sigurni ni hoće li uopće biti pročitana, budući da je oni koji se, tobože, bave dnevnom književnom kritikom po ovdašnjim portalima i tiskovinama, nemaju čime pročitati. Nedostaje im i kulture, i dara, i pameti da bi se probili kroz Šnajderov inače sasvim prohodan i komunikativan tekst. Također, za nevjerovati je da bi značaj “Doba mjedi” mogli prepoznati žiriji ovdašnjih, redom beznačajnih književnih nagrada. Beznačajne i jesu upravo zato što ih sačinjavaju žiriji kojima nije do čitanja, a kamoli do uzdizanja važnih i velikih knjiga. Kada bi bili na razini na kojoj nisu, Šnajder bi tokom 2016. bio hvaljen, slavljen i uzdizan pisac. Inače, ovo izdanje knjige ima jednu ozbiljnu manu, koju ne bi bilo pristojno spomenuti u prvom osvrtu. Ali kako je ovo drugi osvrt, nije pristojno ni prešutjeti: TIM press je nakladnik mahom filozofskih, socioloških, publicističkih knjiga, tako da je format i prijelom “Doba mijedi” prilagođen toj vrsti literature. Za prozni je tekst nepogodan, s previše teksta u jednom redu i na stranici knjige. To otežava, ali nipošto ne otklanja čitateljski užitak u ovom sjajnom i važnom romanu, koji je proslavio hrvatsku književnost u prethodnoj godini.

Viktor Horvath:
Tursko zrcalo,
Ljevak, Zagreb

Ovaj nakladnik iz razloga koji imaju veze s dotacijama, a ne s književnošću, prilično redovito objavljuje dobitnike one budalaste Europske nagrade za književnost, koju zemlje domaćini dodjeljuju sebi i svojim piscima, lijepeći im zatim briselsku naljepnicu i časteći ih briselskim novcima. Riječ je o vrlo šarolikim knjigama, uglavnom pisaca početnika, među kojima se nađe odličnih djela (poput “Životopisa crno-bijelog janjeta”, Čeha Tomaša Zmeškala), ali i gadnog smeća. Pojava Viktora Horvatha je, ipak, najveće iznenađenje, na koje nisu bili spremni ni hrvatski izdavač, a još i manje takozvana književna javnost, koja u četiri mjeseca od izlaska knjige nije uspjela proizvesti nijedan, makar sitan i beznačajan, prikaz ovoga sjajnog romana.

“Tursko zrcalo” zbiva se za vrijeme slave Sulejmana Veličanstvenog, opsade Pečuha i Beča, te turske uprave u Ugarskoj. Pisan iz turske perspektive, u sjajno pogođenom spoju pikarskoga, avanturističkog romana, društvenog romana, romana toka svijesti, civilizacijsko-kulturološke detekcije, a možda i još nečega, ovaj madžarski roman iskočio je kao posve neočekivan, intelektualno superioran i umjetnički moćan prilog aktualnom ratu na Bliskom i Srednjem istoku, te ratu u dušama Europljana, koji se groze rijeka izbjeglica koje zapljuskuju njihove unutarnje i vanjske obale.

Viktor Horvath svoju je knjigu pisao prije desetak godina, a prije pet-šest godina, jedne ovakve zime u Budimpešti, imali smo zajedničku promociju. Uz madžarski prijevod “Rute Tannenbaum” promovirano je “Tursko zrcalo”, o kojemu, naravno, nisam znao ništa. Zahvaljujući maestralnom, silno inspiriranom i inspirativnom prijevodu Xenie Detoni ove sam jeseni postajao svjestan kakva mi je čast učinjena te zime u Budimpešti. Ali važnije od toga: čitao sam knjigu koja je svojim sadržajem i snagom bez premca u suvremenoj književnosti zaraćenih civilizacija i svjetova. Horvath me je očarao, a njegovi vrlo duboki i precizni uvidi u islam i u naravi otomanskih askera uvjerili su me da je europska površnost, glupost i nerazumijevanje islamskih svjetova proizvod svjesne odluke, a ne nekakve nužnosti i kulturološke osujećenosti koja Europljanima brani da shvate muslimane. Ovih dana i mjeseci kada govorim i mislim o Madžarskoj ja svaki put napomenem o kojoj je Madžarskoj riječ: onoj Orban Viktora ili onoj Horvath Viktora. Prva je jadna i rahitična, druga je moćna i jaka kao zemlja. Veličanstvena kao Sulejman Veličanstveni.

Cees Nooteboom:
Skitnje do Santiaga,
Fraktura, Zaprešić

Ovo je knjiga-putopis, ali i knjiga-život. Cijeli jedan život velikog nizozemskog pisca, zaljubljenika u Španjolsku, koji putuje tom prostranom i bogatom zemljom, s nakanom da je upozna i da hispanizira svoju dušu. Ovo drugo mu i nije bila nakana, nego jednostavna posljedica takvog života i književnog projekta koji ga je pratio. Čitanje “Skitnji do Santiaga” (u prijevodu Radovana Lučića), knjige o kojoj sam također pisao unutar Subotnje matineje, za posljedicu ima duševnu promjenu koju je doživio i sam pisac. “Skitnjama do Santiaga” čitatelj se doskita do vlastite španjolske duše. Njoj vodi čitanje Nooteboomove knjige.

Patrick Modiano:
Dora Bruder,
Fraktura, Zaprešić

Ovo je jedan od onih pisaca koji nastoje biti od što manje riječi. Knjige su mu svedene i tanke, tako da mogu stati na dlan. Valja ih vrlo pažljivo čitati, da bi doživljaj potrajao i da bi se u modianoovskom ključu stekla sva raskoš romana.

Dvije su njegove književne opsesije: vlastita biografija i Holokaust. U “Dori Bruder”, knjizi koja nam dolazi u prijevodu Ane Kolesarić, nalaze se i piščev život i Holokaust. Priča je to o načinu na koji se shvaća nečiji nestanak. Dora Bruder je djevojka koja za sobom nije ostavila gotovo ništa osim svog imena. Piščeva potraga za njom je poput lovljenja zraka praznim dlanovima. Bol je u toj praznini.

Ovu, kao i druge romane Patricka Modianoa, valja čitati u pobožnom miru svoje sobe, tramvaja, autobusa, vlaka ili metroa. U parku, pod klupom u školi, svuda gdje život traži svoj stvarni književni razlog.

Gitta Sereny:
Treblinka: put u tamu,
Sandorf, Zagreb

Hannah Arendt je, rastvarajući Adolfa Eichmanna, pokazala da iza Holokausta stoje i hladni, bezosjećajni birokrati, šalterski službenici zla. Gitta Sereny je, interpretirajući svoj dugi višetjedni razgovor s Franzom Stanglom, zapovjednikom logora smrti u Treblinki, pokazala nešto što je još neugodnije po naš moralni osjećaj: iza Holokausta stoje i ljubazni, osjećajni i skrupulozni ljudi, koji s građanskom većinom dijele upravo taj – moralni osjećaj. Ovo je neobična i na svoj način čudovišno lijepa knjiga (prevela ju je s engleskog Gordana Popović), prožeta razgovorima sa SS oficirima, čuvarima i upraviteljima logora smrti, ali i s njihovim preživjelim žrtvama, koje nakon Drugoga svjetskog rata žive neke obične živote po Americi, Švicarskoj, Poljskoj. Čitatelj u njoj ne nalazi odgovor na to što čovjeka učini sudionikom i saučesnikom neusporedivog zločina – ako to nisu famozne okolnosti i osobni pristanak uz državu i državne zakone – ali ono što biva nedovosmisleno jasno jest da smo okuženi potencijalnim zapovjednicima Treblinke, da je Franz Stangl naš bližnji i da su njegove izlike i pravdanja u najvećoj mjeri dio naše vlastite svakodnevice.

Gitta Sereny (1921-2012), rodom Bečanka, iz protestantske obitelji, bila je novinarka. Bavila se poslijeratnim suđenjima za ratne zločine, razgovarala s akterima, pokušavala ih razumjeti. Pored svega drugog “Treblinka: put u tamu” knjiga je koja pokazuje dokle dopire pravo novinarstvo i što je to moralni i intelektualni angažman novinara.

Karl Kraus:
Posljednji dani čovječanstva,
Disput, Zagreb

Poduhvativši se preođenja ove monstr-drame, čija je istinska pozornica cijeli Beč, Austrija, Austro-Ugarska, svijet u osvit i za trajanja Velikog rata, prevoditelj Sead Muhamedagić poduhvatio se posla koji nikada ne može biti do kraja uspješan. I posla koji bi mogao dovršavati do kraja života, a da svejedno ostane nedovršen, kao što su suštinski nedovršeni i nedovršivi i “Posljednji dani čovječanstva”. Upuštajući se u tu prevoditeljsku, pjesničku i životnu avanturu, i dovodeći je do knjige, koja je objavljena početkom 2015. godine, Muhamedagić je kulturu hrvatskog jezika darivao već na prvi pogled nezasluženim, prevelikim darom. U eri Andree Zlatar – najgoreg ministra kulture u samostalnoj Hrvatskoj – dok su svud naokolo propadale knjižare, dok su se propali izdavači vozili u svojim skupim limuzimama i spašavali nekretnine stečene na neplaćenim prevoditeljskim i autorskim honorarima i nevraćenim bankovnim kreditima, u zemlji najmanjeg proračuna za kulturu u cijeloj Europi, u kojoj je elita doista gora od rulje i u kojoj je ozbiljno bavljenje književnošću posao budalast i vrijedan izrugivanja, jedan je čovjek prevodio i preveo “Posljednje dane čovječanstva”. Kao da je općoj propasti htio pružiti smisao i dati naslov.

Ovoj je uzbudljivoj, pjesnički snažnoj i mnogorijekoj knjizi, kroz koju žamori cijela epoha, Muhamedagić posvetio sav svoj jezički i književni talent. Rezultat je vrlo čitljiv i uvjerljiv tekst, dostojan Karla Krausa i svih naših fascinacija njime.

Zdravko Zima:
Dnevnik jednog skribomana,
Profil, Zagreb

Poput Krausa i on je novinar, usamljen i tragičan u svom novinarenju. Ako je slavni Austrijanac stigao na kraj jednog imperija, Zima stiže na kraj pismenosti svoga malog i sirotog jezika. Njegov dnevnik knjiga je od lokalnog značaja. Trebala bi nešto značiti hrvatskim čitateljima, i nikom osim njima. Kao što je, uostalom, i Karl Kraus bio lokalni austrijski pisac. Njegova europska i globalna slava proizvod su stjecaja okolnosti, a ne njegovih književnih strategija. Bio je i ostao zakleti autsajder.

“Dnevnik jednog skribomana” vjerodostojno je svjedočenje o hrvatskoj i zagrebačkoj 2014, kroz priču o toj godini iz perspektive Zdravka Zime. Koliko god bio apartan i iščašen pojedinac, i koliko god narod ne dijelio njegove interese i nagnuća, on je jedan od posljednjih njegovih artikuliranih glasova. U zemlji u kojoj svatko brblja o svemu, i od silne larme čovjek često ne čuje ni samoga sebe, ništa se suvislo ne govori. Stoga su dragocjeni ovakvi izuzeci.

Ivica Ivanišević:
Ulaz za djecu i vojnike,
Hena com, Zagreb

Za razliku od Zime i Krausa koji su novinari po rasi i rezus faktoru, Ivica Ivanišević novinar je stjecajem povijesnih okolnosti. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih one su bile takve da se maštovitoj i rječitoj balavurdiji činilo kako su novine naš Hollywood i naš Parnas. Po svome izvornom talentu Ivanišević je aforističar – što se, recimo, vidi po briljantnoj opremi, naslovima i podnaslovima, članaka koje je u posljednjih dvadesetak godina uređivao u Slobodnoj Dalmaciji – Ivanišević je humorist i rasni pripovjedač s izrazitim pjesničkim darom. Njegovu rečenicu prepoznat ćete među stotinama drugih, trapavih, kvrgavih, ali i stilski savršeno izvedenih rečenica. Ona ima pečat, osoben znak i tajni potpis istinskoga pisca.

Na prvu knjigu čekao je pedeset jednu godinu. Uobličio ju je kao niz vrlo kratkih i sve kraćih proza, na granici aforizma, ispunjene jezičnim igrama, preslicima života i pjesničkim slikama, koji čine kratak i prozračan izvještaj o jednome splitskom odrastanju. Do kraja godine Ivanišević je objavio i svoj prvi roman “U sedlu je tijesno za dvoje”, na proljeće izlazi sljedeći. Tematski okvir ovoga pisca, njegov jezik i stilska formacija pripadaju nekoj boljoj, finijoj i pametnijoj hrvatskoj književnosti.

Andres Neuman:
Razgovori nasamo,
Hena com, Zagreb

Andres Neuman (1977.), rođeni Argentinac, od majke talijansko-španjolskog i oca židovsko-njemačkog porijekla. “Razgovori nasamo” prvi je njegov roman preveden na hrvatski – prevoditeljica Tamara Horvat Kanjera – koji u tri glasa donosi priču oca, majke i sina. Otac umire od raka, i odlučuje, dok je još pri snazi, da sina povede na inicijacijsko putovanje kamionom. Dječak, desetogodišnjak, uživa u avanturi, ali s punom sviješću o onome što se oko njega zbiva. Majka na sve gleda iz daljine, i brine se. Neuman pokazuje kako se od vrlo jednostavne, naoko sentimentalne fabule, kakva bi pristajala nekoj sladunjavoj holivudskoj melodrami, da napraviti moćno književno djelo. Ne postoje potrošene teme, već ispričane priče i trivijalne emocije koje ne pristaju velikoj književnosti. Sve je stvar talenta, koji će priču učiniti istinitom, ili netalenta koji će od iste priče proizvesti laž. Sama po sebi nijedna tema nije jamac književne autentičnosti. Nijedna se neće sama od sebe uobličiti. Andres Neuman na posve neočekivan i vrlo intenzivan način potvrđuje kako mnogo više vrijedi potrošena tema pod tipkovnicom ili perom ozbiljnoga pisca od svega novog, neistraženog i originalnog što nam nedaroviti književni avanturisti mogu ponuditi.

Dragan Velikić:
Islednik,
MeandarMedia, Zagreb

Pripovijest o Puli, o odrastanju i strahu od starosti, pripovijest o majci, o našemu dvadesetom stoljeću, o srodnosti i nesrodnosti, sjećanju i zaboravu. U “Isledniku” je, makar marginalno, u jednoj kratkoj i strašnoj epizodi ispričana i jedna od najsurovijih priča o revolucionarnoj retorziji nakon Drugoga svjetskog rata, odmazdi dojučerašnje halaše nad klasnim neprijateljem, predstavljenim kroz dvije jadne i nezaštićene žene. Naspram privatnosti djetinjstva i odnosa majke i sina stoji ta krvava javna priča, kao zajednička poputbina za budućnost. Kada se jednoga dana dogodi novi povijesni, društveno-politički preokret, i nakon četrdeset pet godina crvenu revoluciju smijeni crna revolucija, javne će stvari provaliti ljudima u privatnost, a krvavi će događaji s ubavog rovinjskog arhipelaga ući u dnevne boravke i duše nekih novih žrtava.

Dragan Velikić pisac je opsesivnih zavičajnih, autobiografskih i biografskih tema. Duboko ukorijenjen u Puli, on iz svoje beogradske perspektive gradi i razgrađuje taj ukleti, više puta raseljavani i naseljavani grad. Pula je Velikićevo zrcalo, ali i svojevrsna personifikacija. Sve ono što je u naravi ovoga pisca, to je i u naravi njegova grada. Grad s granice i čovjek s granice. Mješavina identiteta, jezika i nacija, temljena na toj vječnoj nestabilnosti i neizvjesnosti, sve je to u naravi Pule i u naravi Dragana Velikića.

“Islednik” je nagrađen Ninovom nagradom za najbolji srpski roman u 2015. Nije to kompliment samo piscu, nego i njegovome hrvatskom čitatelju.

Ivo i Slavko Goldstein:
Tito,
Profil, Zagreb

Ne samo da je riječ o superiornoj biografiji vođe jugoslavenskoga antifašističkog pokreta i doživotnoga predsjednika SFRJ, tog posljednjeg Habsburga, kako ga je titulirao Alan John Percivale Taylor, Bismarckov biograf i povjesničar habsburške epohe, nego je knjiga dvojice Goldsteina i vjerodostojna povijest socijalističke Jugoslavije i njezina sloma. Naročito su dojmljiva poglavlja o Titovom boravku u Sovjetskom Savezu te o Drugome svjetskom ratu.
Poput remek-djela Karla Krausa, i ovo je jedna od onih knjiga koje živa hrvatska kultura ne samo da ne zaslužuje, nego je sasvim neizvjesno može li je itko u ovoj zemlji slobodno pročitati. Oni koji vladaju zemljom i njezinom kulturom nisu u stanju razumjeti što u knjizi piše. Oni koji bi, možda, i mogli razumjeti nemaju hrabrosti da je pročitaju. Ili da o knjizi javno govore.

Philipp Blom:
Vrtoglave godine,
Fraktura, Zaprešić

Što se događalo s ljudima i s Europom pred Prvi svjetski rat? Vladari su otišli na godišnji odmor, i nisu računali na to da bi se moglo zaratiti. Ili nisu računali na to da bi rat mogao biti tako strašan. Prethodnih skoro stotinu godina nije bilo velikih ratova, pa se nije moglo ni znati što će se događati ako se opet zapuca. To je, možda, uzrok i razlog militarizmu i ratobornosti širokih narodnih masa, uključujući intelektualnu i pjesničku elitu. Nikada nije bilo manje mirotvoraca kao 1914, i nikada mirotvorci nisu bili na lošijem glasu. Židovi, mekušci, slabići. Samo takvi su pretpostavljali što bi se moglo dogoditi. Philipp Blom o svijetu pred 1914. piše s intelektualnim zanosom i znatiželjom. Pokušava dokučiti ono vrijeme proučavajući način života, književne i umjetničke stilove, modu, novinske forme… “Vrtoglave godine” je knjiga iz koje, između ostaloga, možemo saznati što sve sačinjava duh nekoga doba.

Objavljeno u Jutarnjem listu 23. 01. 2016.

Živim na Bliskom Istoku,
U Sarajevu. Da Jergovića citiram.
Nekad mislim da se prometnuh u stoku.
Ili u nulu. Pa neka biram.

Šetnje, hranjenje ptica kad se sjetim,
Kompjuter za kojim ponekad letim,
I odlasci u kupovinu –
Danas isključivo na to sam sveden.
Ipak, to me nimalo ne jede.
Nikada. Ni minut.

I uopće ne liči mi kazni:
Čovjek nauči živjeti sa praznim.

No kašto, dok šetam, dođe mi da lajem
Mišlju strt:
Možda, rikošetom, nju pogodila je
Moja smrt?

A boga nema da mu, u tom crnu
Bez bijela, jebem pun vagon šenice
I sto bogova na svakome zrnu.

Ali iz mene, iz moje tmice,
Jošter opire se jezi
Moj, nek je stokrat
Blagoslovljen, jezik
Moj Sokrat.

I zato ne znam: je li Nijagara
Ili Lim ovo u čijoj se vodi
Brčkam. Da. Ne znam. Baš tako.
Moje su obje: Sara i Agara
Koja Jakovu Ismaela rodi.
(Bješe li Jakov?)

<22.januar 2016. 13:42>

(Iz neobjavljenog romana Dom blaženog djeteta)

… Još je ječalo zvono šomartske crkve, rano ljetno popodne nekako me je udaljavalo od groblja dok sam ga napuštao s Gabrijelom.

Vraćajući se s njom pješke iza svih koji su na pokop došli, dvojio sam hoću li poslušati brata i ispričati joj sve što ona još nije znala o svome djedu. Što smo više zaostajali, bio sam sve bliži odluci da to još ne činim. Prije nego što sam čvrsto zaključio da razgovor s njom ipak odgodim, upitao sam:

– Znaš li ti, Gabrijela, gdje ovdje nema mina?

– To ne zna ni’ko. Mogu biti i tamo gdje nema žutih traka.

– Onda, kako ćemo, Gabrijela? Svi će ubrzo nestati u autima, nas dvoje ćemo jedini ostati kao pješaci.

– Ovuda – rekla je i povela me cestom uraslom u grmove divljeg šipka s obje njezine strane.

Dok sam iza nje koračao bez riječi, ne okrećući mi svoje lice, njezina leđa su me pitala:

– Ma, o čemu ono fra Andrija? Ma, o čemu ono i baka Jelena? Toliko sam dugo ovdje s fra Andrijom, a on o nečemu tajnovitom, prvi put, i to na pokopu… Nikad mi na dosadašnjim putovanjima po Europi nije tako niti u šali… Kako to da on o mome djedu zna više od mene, i od koga je saznao? Samo sam načula da je bio u zatvoru, zašto je bio u zatvoru?

– Da – promrmljao sam zbunjen njezinim neočekivanim podsjećanjem na onaj kratki fra Andrijinin oproštajni govor od moga oca. – Da, od koga je saznao? Od mene nije.

– Mogao mi je nešto o tome reći i na tim dosadnim putovanjima, nisam uopće shvatila o čemu je govorio, što nam je on to htio reći na djedovom grobu?

– Razumio je to tek ponetko u skupu. Možda samo tvoj otac i ja…

– Ti, dakle, znaš?

Još nisam bio siguran hoću li svoju već donesenu odluku gurnuti u stranu i pristati na priču strogo čuvanu godinama. Ako baš sada prešutim istinu na kojoj se zaustavila Gabrijelina radoznalost, možda više nikad neće ni biti vremena da je sazna od mene. Jednoga dana saznat će je od nekoga drugoga, onda će biti ljuta i na mene i na svog oca, onda, dok je živa neće nam oprostiti što smo je od nje tako dugo krili. Otići ćemo i u grob kao glavni krivci.

– Ostani! Nije vrijeme, ali ostani!

– Ti, dakle, znaš? – ponovila je prethodno pitanje.

– Neka idu. Ostani! – zamolio sam bratićku. – Mnogo nas je, ne možemo svi u kuću. Dogovorio sam s tvojim ocem da on i fra Andrija prihvate goste. Da nas dvoje malo popričamo u miru. Da se tako malo udaljimo od svega.

– Kada sam one godine odavde odlazila, tek sam bila punoljetna. Do tada sam s tobom razmjenjivala tek pokoju u vrijeme vikenda, kad si dolazio da se poigraš s Krešimirom. Bila sam pomalo ljubomorna na obojicu, i zbog toga. U ratu smo bili razdvojeni, za ono nekoliko dana u našoj kući u Dubravi tek smo započeli svoje razgovore i izvan nje. U centru grada.

– Ni sada nije neka prigoda za njega, ali ostani!

Zastala je ispred mene kad sam to najmanje očekivao i okrenuvši mi prvi puta svoje lice upitala me :

– Ma, o čemu je ono fra Andrija? Ozbiljno? Baš me je zbunio. Mnogo je volio moje djedove, o njima mi je govorio na svim putovanjima, ali o onome što je danas natuknuo nad rakom, nikad ništa. Istina je, ponekad i popije, danas se baš napio, tako je i na sahrani djeda Ivana, mora da ga je smrt djeda Martina zbog nečeg dugo skrivanog baš dotukla.

– Sačekaj, kažem, neka svi odu.

Kroz krajolik destrukcije, kao kroz knjigu ispisanu mržnjom, išao sam s Gabrijelom polako, ostavljajući u njemu riječi kojima sam pokušavao razjasniti gotovo sve što je u našoj obitelji bilo otvoreno, a nikad objašnjeno do kraja. Gabrijela je bila jedina osoba u mome rodu koja je shvaćala duh umjetničkog govora, s njom sam mogao i o tome, ali i o svemu drugom iz naše svakodnevice i prošlosti.

– Ode tvoj djed – uzdahnuo sam, bježeći s uzdahom na posve drugu temu, potom sam dodao: – Ode moj stari, kažnjen kao pravi zločinac. Devedeset godina… Dug život, ali mučan.

– A jesi li vidio čika Sulju? Došao svom jaranu na sprovod sa sinom i oba unuka. Baš me je dirnuo i rastužio, kao i fra Andrija. Toliko je ostario. Ti si mi kao unuka, govorio mi je plačući na ramenu. Rat ga pojeo, sav se trese. Ni njega život, izgleda, nije milovao kao ni djeda Martina.

– Za njega je tvoj djed bio nevino osuđen. Oni su bili baš pravi jarani. Tolike je godine moj otac proživio u strahu, ne znam je li i Suljo… Ružan, ipak dug život imao je tvoj djed…

– Osuđen? – opet je za stala Gabrijela i okrenula mi lice. – Počeo i ti kao i fra Andrija nekim tajanstvenim jezikom. Nešto slično govorila mi je i baka Jelena dok smo se vozile prema Gradu da mu kupimo dar. Jest, za tri dana imao bi jadnik punih devedeset godina.

– Da, da. Za tri dana. Silno je obradovao i mene dolazak čika Sulje na njegov pokop.

– A jednom mi je i čika Suljo nešto slično započeo, kao i fra Andrija. Onda je prekinuo: Zaboravi, Gabrijela, bio je to naš momački grijeh. Samo. I sve sam zaboravila, a na to me danas, eto, podsjetio i fra Andrija.

– A baka Jelena? Što ti je ona rekla?

– Počela je jednom i preda mnom s nekom čudnom pričom o djedu, koju je pred smrt načeo i Krešimir, onda je stala… Jednom je nešto započela o njegovome zatvoru baš pred Krešimirom…

– Je li? I pred Krešimirom?

– U povratku iz Grada pokušala je nastaviti sličnu priču, onda je opet odustala. Možda zbog ujaka i ujne u autu. Kao da ih se zbog nečega stidjela.

– I jest se toga stidjela, a stidio se i tvoj djed – zamucao sam u saznanju da ipak o tome konačno vodimo razgovor. – A stidili smo se toga i tvoj tata i ja.

– A ti i moj tata znate tu priču? – bila je uporna Gabrijela u svojoj radoznalosti. – Cijelu?

Ušutio sam zaključivši da bi ipak bilo bolje da tu priču opet odgodimo.

– Ne znate? – čudila se moja bratićka.

– Ma, Gabrijela, za tu priču još nije pravo vrijeme.

– Ali, zašto? Započeli smo… I zašto je ja tek sada saznajem?

– Kad je trebalo da je znaš, tek si bila rođena, kad si porasla, kaznu tvoga djeda spominjali su samo rijetki. Bila je gotovo posve zaboravljena…

– A o kakvoj mi to kazni mog djeda sada govoriš? – upitala me je Gabrijela gotovo plačnim glasom. – Hajde, konačno, reci! O kakvoj?

I odlučio sam da ništa više ne odlažem. Poslušao sam Gabrijelina oca, svog brata, i ponovio joj priču naše majke, i to od riječi do riječi:

– Kad je bio mlađi, moj je otac volio kapljicu, ali toga je dana s prijateljem Suljom u piću otišao predaleko. Njemu je banuo noću, kod njega je zaspao tek pred zoru, probudio se popodne. U Gradu su već slavili slobodu gotovo svi, vrlo bučno, i na ulicama i u dvorištima, započeli su i njih dvojica skriveni u jednoj Suljinoj sobi. Opustio se tvoj djed sa svojim prijateljem i previše, nakon tri godine potucanja kojekuda bio je svega nekoliko kilometara od svoje kuće, i tu je svoju grešku, zajedno s njim, kasnije platio preskupo. Na jedvite jade, tek sam u ovome ratu došao do papira na kojemu je pisala i kazna za to opuštanje: osuđen je na dvanaest godina zatvora, a odležao je šest. Gotovo godinu dana trajala je moja prepiska s arhivskim uredima zatvora u Tuzli, Stocu, Jablanici, Zenici i Sarajevu. Do ovoga je rata sve bilo skrivano od građana, a moj je stari o svemu šutio kao zaliven i kad je bio u Dubravi i kad se odande vratio u Šomart. Ni preda mnom ni pred Bartolom nije govorio o svojoj robiji, sve što o njoj znamo saznali smo od naše majke, tvoje bake.

A kako se tvoj djed, uopće, nakon trogodišnjeg potucanja našao kod svog prijatelja Sulje? Prema priči tvoje bake, u dogovoru s njom, skrivao se u raznim mjestima i od ustaša i od partizana. Nije htio ničiju uniformu, iz Šomarta je pobjegao jer je Šomart, uglavnom, bio partizanski i komunistički. Čim je čuo da je rat završen, iz posljednjeg mjesta gdje se skrivao, krenuo je prema Gradu. Pješačio je više dana noću, noću je pokucao i na vrata svog prijatelja Sulje. Kad se popodne probudio, s njim je ispio dvije flaše šljive čuvane za slične prigode. Napili su se obojica i krenuli su prema Šomartu teturajući obojica. Bili su već na sredini puta prema Šomartu, iza leđa ih je, iznenada, obasjalo svjetlo kolone kamiona. Posljednji kamion se ispred njih zaustavio kad je već bio desetak metara udaljen. Jedan je muškarac iz njega izašao i upitao ih hoće li i njih dvojica s njima. Rekao im je da putuju i prema Šomartu, povjerovali su mu, ukrcali se i odmah zaspali.

Kad su se ujutro probudili, ugledali su oko sebe vojnike u ustaškim odorama, ali i starije civile, žene i djecu. Jedan im je rekao da putuju prema Zidanom mostu i Dravogradu u Sloveniji, drugi da će preko Celja u Maribor i da za putovanje imaju odobrenje partizana. Odstupaju prema Austriji, u kamionima su i civili koji su se odlučili za odstupanje s njima. Bili su predaleko i od Šomarta i od Grada, u blizini Slavonskog Broda, nikako nisu mogli nazad. Kolona kamiona je zaustavljena, opet je netko rekao da ide prema Dravogradu, i vojnicima i civilima iz kamiona naredio da izađu i da nastave put pješke. Nešto kasnije su saznali da će s vojnicima, među kojima nisu bili samo oni civili, jedna grupa nastaviti prema Mariboru i Zidanom Mostu.

Dok su tvoj djed i čika Suljo pješačili, sa strane postrojeni, promatrali su ih partizani. Dvojica su im prišli i izdvojili ih iz kolone. Jedan je bio iz Šomarta, prvi momak tvoje bake Jelene. Upitao je tvog djeda otkud on s ustašama i njihovim istomišljenicima u civilstvu. Odgovorio mu je da to ni on ne zna, onda ga je ovaj upitao gdje je bio sve vrijeme rata. Kojekuda. Gdje? Malo u Odžaku, malo u Prudu, najviše u njihovoj okolici, odgovorio je tvoj djed. Laže, bio je i tamo s ustašama, prije bijega, bio je u Šomartu ustaški tabornik. Vrati ga nazad, u Tuzlu, zapovjedio je onome drugom prvi momak tvoje bake. Tome se žestoko usprotivio prijatelj tvoga djeda, pa je i on završio s njime.

Na sudu je bivši momak tvoje bake potvrdio da je Martin Juristić samo nepunu prvu godinu rata kao ustaški tabornik proveo u svom rodnom mjestu, a gdje je bio njegov prijatelj neka utvrdi sud. Nije li možda i on u Gradu bio ono što je Martin Juristić bio u Šomartu? Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to mogu potvrditi i mnogi drugi antifašisti iz Šomarta, ne samo on. Sudac je prihvatio i ovu njegovu priču kao svjedoka: da je Poglavnik već 1941. razvlastio i logornike i tabornike i da su se oni nakon toga razbježali kojekuda kao krvoločne ustaške zvijeri. Dotle su u mjestima gdje su vladali činili što su htjeli: ubijali, progonili, pljačkali. Onda su to nastavili i u mjestima u koja su prebjegli! Potvrdio je da mu je tvoj djed pred Slavonskim Brodom u društvu pouzdanog svjedoka i sam izjavio da je sve ostale godine bio u Odžaku i u Prudu. U mjestima posljednjeg otpora antifašističkim snagama u Europi. Zna se dobro što se iz tih fašističkih centara naređivalo: bili su sabirna mjesta za progon Srba, Židova, Hrvata, Roma iz okolnih mjesta, pa i iz Šomarta, Grada i Abara, za logor u Jasenovcu. Za prijatelja tvoga djeda izjavio je da je u svemu tome imao i on svoju ulogu. Posjećivao je njegovu suprugu i zimi, po snijegu, ne samo ljeti, za lijepa vremena, to su potvrdili i mnogi Šomarćani, ne samo on. Sudac je odbio da sasluša one koji su na molbu tvoje bake bili spremni potvrditi da je on uvijek bio dobar prema svima u Šomartu, ali i u Abaru i Gradu. Jer djed nije imao svjedoke koji bi potvrdili i da u Odžaku i Prudu nije bio u hrvatskoj vojsci. Suljo je s njim odležao samo pola godine, jer je imao svjedoke da je sve vrijeme rata proveo u Gradu…

Gabrijela je duboko uzdahnula:

– Kao mina. Nakon toliko godina prešućivanja te priče, kao nekoliko mina. Nikako ne mogu da povjerujem u to – izgovorila je Gabrijela u jednom dahu čim sam završio priču o njezinome djedu i nastavila: – I dok si govorio, stalno sam u sebi ponavljala: Ne vjerujem, ne vjerujem. Zato sam i šutjela.

Smoren govorom, tada sam se u sebi umjesto nje zapitao čije to grijehe, s velikim zakašnjenjem, sada i ona ispašta sa mnom? Svoga djeda, svih naših predaka, sličnih njemu, grešnih koliko i on, koji počivaju ispod stećaka, križeva i krstova, i svih susjeda čije kosti trunu s tabutima ispod nišana?

U namjeri da se na iznenađenje privikne u samoći, naglo mi je ponovno okrenula leđa i pošla prema žutoj traci od koje je bila udaljena samo na korak-dva.

– Stani! – dreknuo sam i tako sam opet sebi vratio njezino lice. Bilo je modro, moje u grašcima znoja koji mi je s obrva curio i u oči. Dugo smo se promatrali bez riječi, onda je Gabrijela ponovila:

– Kao nekoliko mina… Odoh! Ne mogu to više ni slušati – zaplakala je. – Kao da sam cijeli život varana, tako se sada osjećam – izgovorila je u jecaju s kojim je krenula prema kući u kojoj nas je čekala moja majka s rođacima i s fra Andrijom.

– Vrati se! Ne možeš takva pred baku Jelenu i fra Andriju – počeo sam preklinjati Gabrijelu.

– Mogu. I hoću baš njima, i to pred svima, da kažem kako sam varana.

– Ma, vrati se, molim te! Ima i gorih priča od te priče o tvome djedu.

– Nema – izgovorila je zaustavivši se ponovno pored žute trake. – A zar ima gorih? – ponadavši se goroj, koja nije naša, upitala je okrenuvši ponovno uplakano lice prema meni.

– Ima – izgovorio sam uvjeren u to.

– Hajde, onda, da čujem i te gore priče. Neka me i one zgrome, ne samo ova.

– Znam jednu, mnogo, mnogo goru – otkrio sam svojoj bratićki. – Vjeruj, znam jednu mnogo goru od ove o tvome djedu.

– Samo me zavaravaš. Nemaš ti nikakvu drugu priču. Ne ide ti se okupljenim s cigaretama i čašicama oko bake Jelene. Bolestan si. Smeta ti dim, piće ne smiješ, žalosnih priča si sit. Nemaš ti nikakvu goru drugu priču.

– Imam. Ostani. I makni se od te trake!

Ne mogu ni opisati strah s kojim sam pratio svaki njezin korak plašeći se da ne natrči na neku skrivenu minu iza žute trake. Neko vrijeme, kao i ona, bio sam i ukočen i nijem. Kad sam joj se približio, prva je nastavila razgovor koji je naglo prekinula:

– A zašto mi otac do sada nije ništa rekao o tom zatvoru mog djeda Martina?

– Poštovao je, kao i ja, želju svoje majke.

– A ’ko je, onda, o djedovom zatvoru pričao fra Andriji?

– Ili baka ili djed. I sama znaš da im je stalno navraćao. Od mene i tvoga tate sigurno nije čuo tu priču.

Bujica njezinih novih pitanja umalo me nije nasmijala. Kao da su dolazila od djevojčice još zbunjene pričama o blaženim i svetim:

– Pa, zar su, onda, za života, na zemlji, i svi grešnici poput mog djeda blaženi? Kakvom je to glupošću, onda, fra Andrija, ono, trovao mog Krešimira? Je li to, onda, i moj grešni djed, i nakon toga zatvora, otišao gore kao blažen? Prvom prilikom sve ću mu to reći.

Uozbiljen, nisam joj odgovorio ni na jedno od tih pitanja, a ona mi je postavila i novo:

– A je li istina? Stopostotna istina? Da je bio ustaša? – nastavljala je Gabrijela ljuljati tu moju ozbiljnost.

– Istina je samo ono što nam je ispričala majka, a što je u njezinoj priči istina, to još ne zna nitko. Nije ti o tome pričao otac, nažalost, nisam te htio opterećivati tom pričom ni ja. Suđeno mu je po kratkom postupku. Osim ostavljenog maminog momka, svi njegovi svjedoci su joj bili nepoznati. Teretili su ga da je surađivao i s Nijemcima i s ustašama.

Zateturala je, a onda je čučnula uz žutu traku. Preplašen da bi se mogla srušiti iza nje, u minsko polje, ponovno mi je zaledila dah u grudima.

– Samo da malo predahnem… A je li surađivao? – uspravivši se, upitala me je Gabrijela kasnije.

Požurio sam da tu našu žalosnu prošlost odgurnem i od sebe i od nje čim prije. Nikada neću saznati kako sam tako brzo došao do nove snage s kojom sam to i učinio:

– Tvome ocu i meni tvoja je baka uvijek govorila da nikad, baš nikad, tvoj djed nije obukao ničiju uniformu, ni partizansku, ni hrvatske vojske. Ali nikada od njega nije ni saznala gdje je, u stvari, bio pune tri godine. Dok je robijao, međutim, navraćali su nam i oni koji su se tvojoj baki prijavljivali kao svjedoci njegove nevinosti. Bilo ih je i iz Abara i iz Grada. Tvrdili su da je upravo tvoj djed spasio mnoge od progona u Jasenovac. Kako, nisu nam nikada uvjerljivo i dokazali. Ona dvojica starijih muškaraca s vijencem u društvu momka s repićem, to su, siguran sam, članovi obitelji Srba iz Abara koji su ostali pri toj tvrdnji i danas. Izrazili su sućut i meni i tvom tati, a nisu nam rekli ni tko su…

… Tvoja je baka Jelena, inače, prava mučenica. Školovala je i mene i tvoga tatu, a nikakav svoj život nije imala s našim ocem kad se vratio iz zatvora. Odlazila mu je s paketima hrane u Tuzlu, Zenicu, Jablanicu i Foču, a kad je došao… nije to bila ni njegova ni naša sloboda. Sve do ovoga rata, on je za mnoge u Šomartu, iako su o njegovom zatvoru šutjeli, bio samo ustaša, to nam je govorila upravo ta njihova šutnja, a i tvoj otac i ja, naša majka, sav njegov rod, bili smo obilježeni tim njegovim zatvorom. O nama je taj biljeg putovao svugdje gdje smo bili, i on nas je nekako svugdje i umanjivao. Ako si u školi zavrijedio peticu, na primjer, dobivao si tricu, jer si nosio taj biljeg sramote. Samo je tvoj otac, nakon fakulteta, bio vješt s njima. Zaboravili su čiji je čim im se pridružio, čim ih je, kao pravnik i komunista, počeo poučavati kako da izigravaju zakone da bi se obogatili. Tako se, kao odvjetnik, počeo bogatiti i on s njima. Moram priznati da nas je tako i štitio od mnogo gorih stvari. Od naplaćenih usluga sagradio je dvije kuće: onu ovdje što je još u travurini i čađi, i onu u zagrebačkoj Dubravi. A ja sam svoj prvi stan u Sarajevu, neka i to znaš, dobio u radničkom naselju tek u četrdesetoj. Nikad im se nisam pokoravao, nikad s njima nisam sadio tikve, zapamti i to!

– O, moj Bože, o, moj dragi Bože! Hajde da ovdje predahnemo!

– A neka mi moj otac oprosti što ti o svemu ovome govorim baš sada, iako sam se i njemu i majci zakleo da neću nikome.

Šutnja kao vječnost. U njoj se priroda oglašava sa svim zvukovima svog vidljivog i nevidljivog svijeta, koje, potom, prvi, opet razbija moj glas:

– Ali, nešto ni danas nisam mogao sebi objasniti: kad se tvoj djed i moj otac vratio iz zatvora, ništa prema njemu nisam osjećao. Kad je, upotrijebivši onu gospodsku i učenu riječ dakle, rekao mojoj majci: Dakle, to je naš Zvonimir, odgovorila mu je: To je naš Zvonimir. Narastao je, odvratio joj je, jedva ga prepoznah. Na to njegovo htio sam mu već tada uzvratiti: Ne mogu ni ja tebe prepoznati. Niti govoriš kao prije, niti izgledaš kao prije. (Kasnije nam je objašnjavao da je i svoj govor usklađivao s onim što je u zatvoru naučio, a tamo je, uvijek je to isticao, naučio mnogo, mnogo, zbog čega je, valjda, i izgledao tako i izmučeno i staro.) Ali, nisam. A htio sam i da vrisnem: Ostavio si nas s majkom da se patimo, došao si kad smo odrasli i brat i ja. Ali, nisam ni to. Na drugoj strani, baš od toga vremena, stalno sebe uvjeravam da nije ni za što kriv. Ne prestajem mijenjati tu stranu obrane: biti protiv njega nikada nisam mogao. Čudno je to, ni na pokopu nisam o njemu razmišljao drukčije. Međutim, nisam za njim ispustio suzu ni na pokopu, a ostao sam na njegovoj strani, iako nesiguran je li ta strana i strana pravde.

I opet sam postupio slično majci: nisam Gabrijeli ispričao istinu pronađenu u jedinom sačuvanom službenom dokumentu o grijehu njezina djeda, već verziju njezine bake kojoj sam i dalje slijepo vjerovao, iako sam u toj vjeri i dalje patio, nesiguran je li u njoj puna istina o ocu… A u nju nije vjerovao ni njezin otac, moj brat Bartol, ni kad je tvrdio da drugu istinu, iako ju je, kao i ja, tražio, nije nikada nigdje ni pronašao… Primoran na bijeg od prikrivanja istine koliko i od zakletve majke da nikome ne povjeravamo ono što nam je ispričala, požurio sam u posve drugu priču, ali me je s njom na trenutak zaustavila Gabrijela:

– Uvijek sam vjerovala da smo uzorna obitelj – grcala je u suzama – a vidi! Ustaša!

Bio sam još više zbunjen: kako zaustaviti taj njezin novi plač? I tad sam, neočekivano, u jednoj svojoj sarajevskoj ratnoj priči, koju je zaobišao moj sarajevski ratni dnevnik, objavljen u Zagrebu, u istome trenu, prepoznao i onog Borgesovog, ali i onog svog Drugog. Prepoznao sam mogućnost da Gabrijeli kažem na što su se sve pojedinci u ratnom Sarajevu u minulom ratu odlučivali da bi sačuvali svoje ugroženo predratno zajedništvo. Nikada neću saznati zašto sam tu priču, kao posebnu varijantu onog Borgesovog drugog, i kao dodatak svome ratnom dnevniku, toga tužnog dana, povjerio baš njoj, i to u trenu u kojem je prvi puta snop svjetlosti zastao i na strogo čuvanoj velikoj tajni naše obitelji.

– Ma, ima i potresnijih priča za plakanje od te naše – izbacio sam iz sebe riječi koje su u meni dugo čekale svoj izlazak pred sugovornika, samo da bih njima odgurnuo razlog koji je Gabrijelu iznenada otjerao u jecaje.

– Nema – pokazavši mi ponovno svoje uplakano lice, Gabrijela je zaustavila na meni svoje oči koje su bile u kapima rose što su se lagano razlijevale po njezinim obrazima. Dok sam joj pričao o njezinom djedu i svom ocu, idući podivljalom cestom, tako je to činila često. Čas mi je okretala lice, čas leđa, a tako je bilo i sada. – Što ima potresnije od toga što si mi sad ispričao?

– Ono što nisam, što mi je upravo palo na pamet. I potresnije, možda i gore.

– I gore?

– I gore. Uvijek postoji gore od goreg, kao i bolje od boljeg. Kao i ova priča o nama, ali i kao priča o drugom.

– Upravo sam saznala to gore od goreg. Nekako, sva sam sada kao zatrovana. A sad i priča o drugom? Kakvom drugom?

– Jesi li ikad pročitala ono beogradsko izdanje Borgesove knjige koju sam ti u Šomartu darovao pred rat? „Usmeni Borhes“. U njoj je taj nepoznati drugi, a u neispričanoj goroj, nalazi se moj Drugi.

– Živiš s nekim godinama i godinama, zavoliš ga, poštuješ ga, misliš da ga znaš kao sama sebe, onda jednoga dana saznaš da to nije on, već ne’ko posve drugi. Takva priča o drugom nije u onoj Borgesovoj knjizi o drugom. Davno sam pročitala tu njegovu knjigu.

Njezinome saznanju odmah sam suprotstavio svoje:

– Ima i gora varijanta: Živiš s nekim godinama i godinama, poštuješ ga i voliš a znaš da to nije on, da je netko drugi dok ti njegovo pravo lice kriješ i pred sobom i pred drugim. Nije li ovo moje saznanje mnogo teže od tvoga?

– A zašto se to djedovo lice dosad od mene uopće tajilo, još mi nisi odgovorio na to! – uzvratila je mašući desnom rukom ispred mene.

– Da ne budeš predugo zatrovana onim što i jest i nije istina, kao što smo i tvoj otac i ja.

– I jest i nije? – začudila se Gabrijela.

– Onim što je možda tvoja baka samo uljepšala i onim što je iza uljepšanog još nedodirnuta istina.

– A gora priča od toga je koja?

– Ona gora. Ali, udalji se od te trake, sjedi sa mnom ovdje na ovu travu i prestani mahati s tom rukom! Moram i od tog mahanja i od ove ružne priče o našoj obitelji konačno predahnuti i ja. Sav i ja drhtim.

Sjela je kad i ja.

Ali, moje srce! Velika je nevolja sve jače i jače u njemu ljuljala moje oslabjelo srce. Pobojao sam se da ponovno ne napukne. U ulozi oca koji kćeri otkriva zlu prošlost njezina djeda suočio sam se s kajanjem koje mi je naređivalo hitan bijeg u nešto mnogo šokantnije. Naglo preseliti iz jednog šoka u neki novi i jači moglo mi je u tim momentima biti i ljekovito. Bilo kakav šok, samo nek’ je što žešći i što fatalniji! Zašto sam i pred Gabrijelom, kao što sam često i pred Krešimirom, opet glumio njihova oca, kad već nisam imao ni svoju kćer niti svoga sina, pitao sam se pritisnut tom mukom koja me je gušila sve jače.

I, za spas, kao što je i Šeherzada iz noći u noć svojim novim pričama darovanim princu Shahriaru odgađala vlastitu smrt, vratio sam se svojim sarajevskim ratnim danima, onome Drugom (da, Drugom, a ne dosadašnjem Borgesovom drugom!) čiju sam nevolju upoznao jedne noći na dežurstvu s lovačkom puškom u haustoru, dok su ratnici mirovali, a stanari našega nebodera ispred Nedžarića, gdje se nalazila neprijateljska vojska, koja nas je danonoćno zasipala granatama, i čiji su nas snajperisti stalno držali na nišanu, u nevjerici kunjali.

Poznavao sam ga od useljenja u tu betonsku spavaonicu, nikad po imenu i prezimenu, a prvi put mi je upravo te noći otvorio svoju dušu, od koje mi je dotad dolazilo samo uljudno dobro jutro, ako bih se i s njim slučajno sreo prije odlaska na posao. Nismo se pred rat posjećivali u stanovima, zbližila su nas ta ratna dežurstva i česti boravci u podrumima. Na dežurstva je uvijek određivan sa mnom i na njih je uvijek kasnio. Povjerenik Kriznog štaba uvijek me je na hodniku nalazio bez njega i uvijek me je pitao: A gdje ti je Drugi? Uvijek sam mu uskraćivao odgovor jer sam shvatio da mog Drugog (tako sam ga od prve provjere Povjerenika naše zgrade je li sa mnom počeo i zvati) nešto krupno muči i da će mi svoju muku jedne noći sigurno i opisati. I tako je i bilo. I ta noć je i došla, i bila je posve drukčija od svih drugih prije nje: mirna, bez ijednog pucnja, utopljena u proljetnu mjesečinu kao nevino djetešce u svoju mekanu odjeću ispod pokrivača, nekako sva stišana i pripremljena za ispovijedanje tajni, onih najintimnijih sadržaja ljudske duše. Remetili su je samo povremeni laveži izgladnjelih pasa lutalica.

U toj je noći i taj moj Drugi bio netko drugi: pričao mi je o sebi nešto u što ni sâm još nije sasvim vjerovao, valjda zato što je i sadržaj njegove priče bio uistinu nevjerojatan i jedinstven.

Godinama je sa svojom suprugom živio bez nevolje kakva je mene od Gabrijele potjerala u bijeg k njemu, javila mu se iznenada, na početku rata, nakon gledanja jednoga tv-dnevnika i jednoga potresnog priloga u njoj. U susjednom naselju neprijateljski snajperist je ubio djevojčicu dok se igrala ispred svoje zgrade, otac ju je mrtvu držao na rukama pred kamerom i govorio: Samo da mi je popiti kavu s njim i pogledati mu u oči… Nije to bilo prvo ubojstvo, snajperisti su od tada lovili pješake na svim prostorima grada, granate su ga zasipale sa svih položaja, a ubijene su sahranjivali gdje god se to moglo umjesto na grobljima, jer su i groblja bila neprijateljska meta. Uslijedio je izvještaj i o jednoj takvoj sahrani u blizini balkona neke zgrade u Dobrinji, nakon duge šutnje pred tv-ekranom, Drugi je upitao suprugu:

– A da ubiju mene, recimo, gdje bi me sahranila?

– Ispod našeg balkona – odgovorila je žurno kao da je takvo pitanje i očekivala od njega. – I rekla bih susjedima da i mene sahrane s tobom na istome mjestu, ako bi ubili i mene.

Moj Drugi se na to samo nasmiješio:

– Ti si pravoslavka po ocu, a ja katolik, kako ćemo u isti grob?

– Kao što smo i u brak. Tako smo se i dogovorili prije braka.

– Ti si Srpkinja, a ja Hrvat. Tvoj je otac kao partizan ubijen u Jasenovcu, a moj je kao ustaša bio njegov čuvar u tome logoru smrti. Moj je otac, nakon zatvorske kazne, živio sve do ovoga rata, a tvoj…

– Sve smo to znali prije vjenčanja – prekinula ga je supruga. – Oboje u isti grob, tako smo se dogovorili i prije vjenčanja.

Drugi je svoju suprugu nastavio da podsjeća i dalje, ali i sebe:

– Svog oca nisi ni zapamtila, časne sestre su te učile molitvama majke, Hrvatice. Dok je bila živa, i mene je majka, pravoslavka, Srpkinja, učila da se molim i kao ona, ali i kao što se molio i moj otac, Hrvat. Učila me i da vjerujem.

Iznenađena takvim upozorenjima, supruga je ispred njega poskočila:

– Ma, je li to ti odustaješ od onog našeg dogovora prije i nakon vjenčanja? Da ćemo i mrtvi u jedan grob. Čemu sada isticanje tih razlika koje nam nisu smetale da odemo pred matičara? Sve smo prije toga znali i o svojim vjerama i o svojim očevima.

Na tome je mjestu moj Drugi utihnuo, povukao se u sebe, dugo je promišljao hoće li supruzi kazati ono što još nije znala. Ipak je odlučio da pred njom ništa ne krije, kao što nije ni ona, nikad, ni prije vjenčanja:

– Pročitao sam neki dan u jednim novinama izjave jednog svećenika i jednog popa kako oni koji su različitih vjera ne mogu u isti grob. Nismo nijedno znali za to pravilo kad smo se zaklinjali… Šutio sam o tom pravilu sve do sada, da te ne uznemiravam.

– Ma, vidi, molim te, zar oni i tome u ovome ratu poučavaju jadni narod – rekla je mome Drugom njegova supruga i od toga je dana sve češće odlazila u grad bez njega sve dok nije dobila papir na kojem je pisalo da je svojom voljom ušla u Knjigu prelazaka kao katolkinja.

Kad je dokument pročitao, Drugi se od muke jedva osmjehnuo:

– To ti mene, ženo, već i sahranila. Požurila si, sačekaj! – Onda je od muke jedva dodao ovo svoje pitanje: – A što ako prva pogineš ti?

– Ista stvar. Ispod balkona, kao bivša pravoslavka, uz Hrvata, katolika. S tobom na istom mjestu. Sad smo s tim papirom, u ljubavi koja nas je vezala, u svakom pogledu ujednačeni. Mogu nas ubiti ovi divljaci, istovremeno, oboje. Spremni smo. Pa, neka nas ubiju. Sad smo potpuno spremni i za smrt. Sad smo, konačno, u svemu ujednačeni.

Takvom odlučnošću svoje supruge Drugi je i dalje bio i iznenađen i zbunjen:

– Ali, ovaj je tvoj papir važan samo onima koje sahranjuju na vjerski način. Možeš ti u moj grob i bez svećenika i bez popa, kao i ja s tobom. I bez ovakvog papira.

– Ali, neću. Jer sam vjernica. Kao i ti. Živjeli smo i u komunizmu kao vjernici, samo to nismo isticali. Bili smo to oduvijek u sebi, samo za sebe, i prije vjenčanja, ali ga nismo obavili u crkvi.

Moj Drugi je ponovno zašutio, tek kasnije joj je rekao ovo:

– Onda moramo i na novo vjenčanje. U crkvu. I na to nas ovaj tvoj papir obvezuje!

Supruga mu je i na to već imala pripremljen odgovor:

– Sve sam već dogovorila. Našla sam nam i kumove. Vjenčanje je večeras, u podrumu nebodera, u kojemu se održavaju ratne mise, onda ćemo sa župnikom kod nas. On će nam poslije vjenčanja donijeti paket hrane i pića. Prvi put ćemo se i dobro najesti. Toliko dana gladujemo.

– Nisi to smjela činiti – dreknuo je na svoju suprugu moj Drugi nakon nove duge, duge stanke. – Trebala si ostati ono što jesi, jer i ja ostajem ono što jesam. Nisi to smjela činiti bez dogovora sa mnom. Nikako.

– Da nije rat, ne bih ni učinila što sam učinila. Ali, učinila sam što sam učinila i zato da ne budem s četnicima koji nas nevine ubijaju danonoćno. Četnici su me i natjerali na ovo, neću da im pripadam ni u kojem smislu. Da, oni! Četnici. A nisu me na ovo natjerali ni svećenik ni pop.

Čim je u haustoru započeo svoju ispovijest moj Drugi, osjetio sam da neće biti obična i svakodnevna. Kako je tekla, tako je i na mene širila svoj nemir. On je u mome Drugom, međutim, stalno rastao, sitnim koracima, stalno je hodao ispred mene dok ga se oslobađao. Rekao sam mu, napokon:

– Nije ti ta ispovijest za ovu ratnu romantičnu noć, prijatelju. Nije samo neobična, već i potresna. A možda je i opasna.

Ta noć je, kažem, zaista bila neprirodno mirna. Ratna, a neprirodno mirna. Bez ijedne granate. Bez ijednog metka. Noć pasjeg laveža. Zvjezdana, a tužna.

On je zastao, sjeo kraj mene i duboko uzdahnuo:

– Iz svega me je isključila, sve je završila sama i kod popa i kod svećenika. Tek kad je sve bilo gotovo, rekla mi je da je svoj krsni list dobila od popa čije se sjedište nalazilo na Baščaršiji, a izvod iz Knjige prelazaka od župnika u našemu naselju, čije smo ratne mise slušali u podrumu jednoga nebodera. Ne mogu ti opisati kakav me strah poslije toga progonio danima, a progoni me i sada, dok ti sve ovo opisujem – gotovo plačnim glasom požalio mi se Drugi. – Možda će me progoniti i dok sam živ – nastavio je. – I stalno se pitam: Ako se sazna što je učinila, hoću li biti optužen da sam je na to nagovorio ja, i hoću li tada i ja biti proglašen ustašom, kao što je bio i moj otac, o čijim sam mogućim zlodjelima ozbiljnije počeo razmišljati tek u ratu. Što ako je baš on u Jasenovcu ubio oca moje žene, što ako u meni i dalje živi neprijatelj moga oca iz onoga rata, njezin ubijeni otac…

… I dok sam Gabrijeli opisivao paklene muke svog Drugog, opet sam se prisjećao Borgesa i onih njegovih riječi o besmrtnosti uz knjige „Usmeni Borhes“, darovane joj pred rat, davne 1990. godine, zaboravljajući tako i svoje ja i priču o svome ocu: „Naše ja je najmanje važno za nas. Što znači osećati se ja? Po čemu se može razlikovati to što se ja osećam Borhesom od toga što se vi osećate A, B ili C. Apsolutno, ni po čemu. To ja je ono što mi delimo, ono što je prisutno, u jednom ili drugom obliku, u svim stvorenjima.”

Ne znam to objasniti, ali u tim momentima prisjećao sam se i onog našeg Mehmed-bega i njegova prelaska na islam, onda i njegove smrti od bratova noža. U kakvoj je vezi mogao biti sa suprugom moga Drugog možda nikada neću niti dokučiti, međutim, istina je da je sve vrijeme bio u mojim mislima dok je trajala ta priča moga Drugog. Sve je, dakle, povezano, ništa nije bez svoga kraja i bez svoga početka, ništa nije posve samostalno…

… U tim momentima dijelio sam svoje ja sa svojim Drugim s kojim sam sve vrijeme rata, do prvoga izlaska iz Sarajeva kroz tunel, noću dežurao u haustoru. Dijelio sam, u stvari, njegovu paklenu muku s vlastitom, Gabrijeli tek opisanoj. Ona je bila naša zajednička besmrtnost, ona bol, ovakvog ili onakvog imena, svejedno, koja je prisutna u svim stvorenjima. Udružene, mogle su samo osnažiti, ili jedna drugu otjerati, privremeno ukloniti, u najsretnijem slučaju izbrisati. Potisnuo sam svoje ja i ustupio njegov prostor svome Drugom s kojim sam dijelio nešto šokantnije i fatalnije od onoga što je bilo u mome ja, ali i u onome ja koje je njegovu suprugu otjeralo u Knjigu prelazaka.

„Važna je besmrtnost. Ta besmrtnost se postiže u delima, u sećanju koje netko ostavlja drugima.”

Ta besmrtnost se postiže i u nedjelima, koje netko ostavlja drugima, stalno sam to od tada ponavljao u sebi!

To sjećanje je bila gesta koju je u odsutnom trenutku morala učiniti supruga moga Drugog, po kojoj je ona besmrtna, gesta koja mi se učinila snažnijom od moje da Gabrijeli otkrijem tko je njezin djed. Moje ja tako se našlo u ulozi onoga koji je moga Drugog zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, malo je kazati i iznenađenog.

„… svaki put kada netko voli neprijatelja, pojavljuje se Kristova besmrtnost. Svaki put kada ponavljamo Danteov ili Šekspirov stih, mi smo, na neki način, onaj trenutak u kojemu su Šekspir ili Dante stvorili taj stih. Konačno, besmrtnost je u sećanju drugih, i u djelu koje ostavljamo.“

Jednako kako sam se ja tada prisjećao svoga Drugog i onoga koji ga je zauvijek ostavio u ulozi zaprepaštenog, pred Gabrijelom sam, dakle, i ja bio jedan od besmrtnika s djelom čiji je naslov glasio: On je Gabrijeli kazao istinu o njezinom djedu. On. Junak dana, posve neočekivano. A on se zvao: ja. Ja.

Međutim, i dalje sam se pitao mogu li s pričom Drugog udaljiti Gabrijelu od ružne priče o njezinome djedu, čiju sam istinitost ispitivao u ratu, ne otkrivši ništa novo u odnosu na ono što je meni i bratu ispričala naša majka, isto je pitanje važilo i za mene. Sumnja me je i dalje progonila, ali ništa s njom nisam značajno dodirnuo. Tragedija se u meni nije gasila, naprotiv, u ratu se njezina duboka voda nakon kratkog smiraja samo još jače ljuljala na opasnim valovima. Dok je moj Drugi razmišljao o tome je li njegov otac ubojica oca njegove žene, ja sam razmišljao je li možda i moj sudjelovao u istrjebljenju Židova, kojima je pripadala moja žena Klelija. Moj je Drugi, tada, bio ravnopravan patnik sa mnom, ja sam, tada, bio vlasnik njegove tragedije, ali i on moje. Rat je, kao i poraće, u obojici i otvarao i množio iste rane. Osjećao sam se kao i taj Drugi. U njegovim mukama i strahovima prepoznao sam i svoje muke i strahove. Živio sam s njima kad god sam nastojao saznati grijehove vlastitog oca. Sjećao sam se Drugog uvijek kad sam sebi postavljao pitanje je li i moj otac nekoga ubio…

Svi mi, dakle, živimo u nekome drugom, neki Drugi uvijek živi u nama. U zemlji koju nastanjuju takvi ljudi ni djeca njezinu povijest ne uče, već žive, s njom započinju svoj rast, a s njom odlaze i u smrt, nažalost. Takvu je zemlju Bosnu upoznao i Krešimir, napustivši je prerano kao žrtva njezine istine. A u toj smo zemlji međusobno isprepleteni, nitko na svom stablu nije bez roda i poroda nekog Drugog, svi smo s njim ili vjenčani ili u kumstvu ili bar u prijateljstvu…

– Eto što je potresnije od onoga što sam ti ispričao o tvom djedu Martinu – rekao sam napokon Gabrijeli završivši tu svoju ratnu sarajevsku priču.

– Pa, ta priča nije gora, to je mnogo lijepa priče, striče – progovorila je Gabrijela, obrisala rukom svoje uplakane oči i usmjerila ih krajoliku koji je još svjedočio rat. – I maknimo se odavde, striče, molim te! Možda su baš ovdje mine.

– Ograđene žutom trakom. Zabranjeno područje, ne prilazi! – promrmljao sam. – Kao prostor priče tvoje bake u kojem je čuvala nevinost tvoga djeda ustaše. I od mene i tvog oca, ne samo tebe. A je li stvarno bio ustaša, u to još nisam siguran. To je još uvijek naša zajednička rana.

– Pa, i jest – složila se sa mnom Gabrijela. – I tako je to i mene podsjetilo na onu priču o našemu Radomiru, hoću reći Muhamed-begu…

– U njoj je Radomirov glavni motiv koristoljublje, ovdje je motiv supruge moga Drugog nešto posve čistije… Ali, zar i u dvadeset prvom stoljeću kao i za turskog vakta?

– Odavno smo mi u tome vaktu… Gurnuo nas je u njega ovaj rat, daj Bože da se iz njega ikad vratimo u ovo stoljeće. Ma, maknimo se odavde, striče, molim te k’o rođenog oca!