Snažan prodor kršćanstva obilježio je srednjovjekovnu Pulu brojnim sakralnim zdanjima: trobrodna bazilika sv. Marije Formoze (pulski đakon Maksimijan (499-556), Maximianus, rodom iz Veštra, Vištra, Vistrum, južno od Rovinja, danas turistički kamp, bio je postavljen za ravennskoga nadbiskupa 546., prema legendi, zahvaljujući tome što je “prilikom oranja našao zakopano zlato” čiji je dio darovao “caru Justinijanu, a ovaj ga je za uzvrat nagradio nadbiskupskom stolicom”¹, dao je izgraditi i bogato opremiti, u sklopu benediktinske opatije, crkvu sv. Marije Formoze ili Svete Marije od Trstike, Santa Maria del Cannetto, od koje je danas, nasuprot ulaza u Uljanik, ostao neznatni dio, samo južna grobna kapela s ostacima dekoracije u štukaturi, zidni mozaik i komadić perimetralna zida, dok su reljefno ukrašeni stupovi, mramori, porfiri i serpentini završili u venecijskim velebnim građevinama polovicom 13. i 16. stoljeća), grobljanska crkva sv. Ivana od Nimfeja (5. stoljeće, između gradskih bedema i Arene, u blizini antičkoga groblja), sv. Nikole (6. stoljeće, današnja pravoslavna crkva)², sv. Florijana (6-7. stoljeće, na otoku Uljanik), sv. Petra (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Katarine (6-7. stoljeće, na istoimenom otoku), sv. Klementa (6. stoljeće), benediktinske samostane sv. Mihovil (6. stoljeće, tu je 1087., u samoći, u trideset i četvrtoj godini, umro ugarski kralj Salomon, sin Andrije i nećak Bele I., iz roda Arpadovića³) i sv. Andrije (6. stoljeće), na istoimenom otočiću u luci…⁴

U takvim učenim (pismenim i kulturnim) benediktinskim opatija i samostanima Pule, ali i središnje Istre⁵ gdje je rođen i provodi djetinjstvo (progovorio je zasigurno arhaičnom čakavicom poput sve ondašnje djece središnje Istre)⁶, stječe prvu naobrazbu⁷ – potom nastavlja školovanje u čuvenoj katedralnoj školi u Chartresu (kod magistra Thierryja) i studij u Parizu te apsolvira “sedam slobodnih umijeća” (gramatiku, retoriku, logiku, aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu) – najstariji hrvatski filozof i znanstvenik, zvjezdoznanac i prevoditelj, prvi hrvatski (i istarski) intelektualac zapadnoeuropskoga kruga, Herman Dalmatin(ac) (oko 1110. – nakon 1143.)⁸, Hermannus Dalmata, ili Herman Sclavus (Slaven), Herman de Carinthia (iz Koruške) i Herman Secundus (Drugi), kako su ga sve nazivali.⁹ Nalazimo ga u ondašnjim središtima znanja, tadašnjim žarištima knjižne proizvodnje (svitaka i kodeksa), samostanskim skriptorijima širom Europe: Toledo, Leon, Najera, Salamanca, Chartres, Pariz, Toulouse, Béziers, Palermo… Njegovo ime, prijevodi, kompilacije i autorsko djelo postupno pada u zaborav i tek u “20. stoljeću znanstveni opus našeg učenjaka postaje predmet višestrukih istraživanja, uglavnom u svijetu, pa Herman danas slovi kao jedan od nezaobilaznih europskih znanstvenika u dugoj i mukotrpnoj povijesti astrologije-astronomije, matematičkih znanosti, prirodne filozofije i islamologije.”¹⁰

Herman Dalmatin u prvom je redu izravan i vrstan prevoditelj svetih, religioznih, filozofskih, prirodoslovnih, astroloških, astronomskih, medicinskih i inih arapskih tekstova na latinski: Kuran¹¹, “Proročica” (Fatidica), “Uvod u zvjezdoznanstvo” (Introductorium in astronomiam), “Planisfera” (Planisphaerium), “Muhamedov nauk koji Saraceni uvelike cijene” (Doctrina Mahumet, quae apud Saracenos magnae authoritatis est), “O Muhamedovu rodu i njegovom odgoju” (De generatione Mahumet et nutritura eius)…, zatim znanstvenih, astronomskih i astroloških kompilacijskih djela: “O preispitivanju srca – O skrovitm stvarima” (De indagatione cordis – De occultis)¹², “Knjiga o oborinama” (Liber imbrium), “O sastavljanju i uporabi astrolaba” (De compositione et usu astrolabii)…, i izvorni pisac djela, njegove najznačajnije astrološko-kozmografske i prirodnofilozofske studije, “Rasprave o bitima” (De essentiis)¹³. “Njegov spoj zapadnoeuropske i arapske filozofije i znanosti zacrtao je put novoj znanosti, što je došlo do izražaja u XVI. stoljeću te se Herman može smatrati prethodnikom znanosti tog stoljeća.”¹⁴

Herman Dalmatin ostat će zapamćen po još jednoj (u ovom stoljeću demokratski izborenoj) osobini, metaforički otvorenoj (javnoj) neizmjernoj ljubavi (kakvih je, krišom i tajno, ne samo neizmjernih, po mračnim zakutcima samostana i skriptorija zasigurno bilo) prema nerazdvojnom i doživotnom prijatelju sa studija, Englezu Robertu iz Kettona (Chestera) s kojim dijeli trogodišnja proputovanja i pustolovine u daleke zemlje Bliskoga istoka (putuju od Pariza, preko Galije, Italije, rodne Hermanove Istre, Dalmacije, Grčke do Carigrada, Bagdada i Damaska, a vraćaju se preko Cipra, Krete, Sicilije, Rima, Bacelone u Toledo)¹⁵, žeđ za novim islamsko-arapskim znanjem, s kojim potom čita, prevodi, surađuje i prijateljuje (ljubuje) po skriptorijima Europe do 1143.¹⁶, godine kad ljubljeni Robert postaje arhiđakon stolne crkve u španjolskoj Pamploni, a tužni Herman prelazi na istočnu, francusku stranu Pirineja kao scolasticus, u Toulouse i Béziers (tu dovršava De essentiis), ali isuviše pogođen odvojenošću od intimusa mu Roberta (baš kad su postali “jedan čovjek”, kako je u snu Hermanu prišapnula božica Minerva) intelektualno gasne¹⁷.

U prvoj, uvodnoj rečenici “Rasprave o bitima” Herman filozofski srdito kori Roberta: “Uzrujalo me ovih dana često mrmljanje Atlantida, a obuzima me povrh toga veliko čuđenje: koji li je slučaj ili koja to novost tebe, dotle nepokolebljiva, tek sada ukrala tebi samomu tako da si ostavio jamačno drugoga sebe i udaljio se zbog koje bilo nove zgode od zajedničke zadaće cijeloga našega života?”¹⁸, ali malo (stranicu) dalje sve mu oprašta, ostaje mu, kad je hladne glave bolje razmislio, bezuvjetna ljubav (i zadovoljno sjećanje) koja i nadalje plamti: “Promišljeno odlučuješ, predobri Roberte, o tome kako valja postupati i uvijek ćutim kod tebe tu ljubav prema meni, bilo zato što razboritim duhom sve oko sebe gledaš i predviđaš, bilo zato što nam je nedjeljiv život, misao ista i uopće jedna duša”¹⁹. Jesu li se intiminusi, nujni Herman Dalmatin i predobri Robert iz Kettona, ikada sreli nakon kobna rastanka 1143. godine, (zasad) nije znano. Scenarij je otvoren svim svršecima (smrti im nisu zabilježne, jesu li uopće umrli?). Preteča, štoviše, intelektualna ljubavna pretpreteča (prije devet stoljeća) ovovremenih, medijski napornih i zamornih suvremenih zajednica (pravno i društveno verificiranih) i njihovih tendenciozno umjetničkih (daleko ispod dostojanstva arapskih prijatelja), posebice filmskih (svakojakih elgebete ili brokebackskih varijacija), refleksija. Unatoč svih umjetničkih sloboda, Herman i Robert znali su još prije devet stoljeća da tajna umjetnosti nije u otkrivanju tajni.

Dva stoljeća kasnije, iz srednjovjekovno nepoznatih okolnosti, u okultnoj se Puli našao fizik, općinski liječnik Petrus Bonus (magistar Petrus Bonus Lombardus de Ferraria, tal. Pietro Buono) o kome se pouzdano zna samo (što je očito prema proširenom latinskom imenu) da je Talijan iz Lombardije (Ferrare) i da je u Puli 1330. napisao, kako sam navodi kao “liječnik u Puli, u provinciji Istri”²⁰, filozofsko-religijsko-alkemijsku raspravu “Skupocjeni novi biser” (Pretiosa margarita novella), punoga naslova “Skupocjeni novi biser o blagu i kamenu mudraca ili uvod u umijeće alkemije” (Pretiosa margarita novella de thesauro ac pretiosissimo philosophorum lapide seu Introductio in artem alchemiae). “U doba kada je Bono napisao svoje djelo na snazi je bila zabrana bavljenja alkemijom po dekretu pape Ivana XXII. iz 1317. Bono je naveo svoje ime, zanimanje za alkemiju i vrijeme nastanka rukopisa. Razlog tome je taj što se Bonov tekst razlikuje od većine alkemijskih rasprava. Naime, Bono je naveo da on sam nije nikad bio uspješan u postupcima pretvorbe te da nju mogu provesti samo odabrani ljudi, obdareni čistom vjerom i s Božjom pomoći. Zato Bono ne donosi nikakve praktične upute za izvedbu pretvorbe. Njegova rasprava zapravo je iskrena filozofska diskusija o alkemiji. On je završava zaključkom da je alkemijski pokus bez vjere osuđen na neuspjeh. Umijeće alkemije je božanska tajna.”²¹

Za Bonovu onodobnu opširnu raspravu saznalo se tek u 16. stoljeću kad ju je za tisak priredio Janus Lacinius (Giano Lacinio), franjevac iz Calabrije, i otisnuo kod tiskara Aldusa u Veneciji 1546., od kada postaje poznata kao sustavan pregled (riznica) dotadašnjega alkemijskoga znanja s čestim pozivanjem na Aristotela, Platona i arapske alkemičare. “Može se reći da je Bono ‘Skupocjenim novim biserom’ utemeljio duhovnu alkemiju. Tvrdio je da alkemija ne postiže svoj cilj na prirodan način. Nije joj nijekao znanstvenu osnovu koju joj je odredio u uvodu, ali joj je dodao religioznu, neophodnu za postignuće pretvorbe. Alkemičar započinje svoj pokus razumom u suglasju s prirodom, ali ga dovrši božanskim nadahnućem.”²² Carl Gustav Jung Bonovu raspravu smatra “najstarijim vrelom koje podrobno govori o vezi kamena mudraca s Kristom”, jer “ovaj tekst, koji je, u svakome slučaju jedno stoljeće stariji od Khunrathova, bjelodano pokazuje da je već tada, veza između Kristova misterija i lapisa bila toliko očigledna te se filozofski opus činio analogijom, oponaškom, a možda i nastavkom božanskoga djela izbavljenja.”²³ Što se s Petrusom potom zbivalo i gdje je završio nakon puljske Pretiose, ostaje (poput Kristova) misterija.

Plaše me ljudi digresije. Glave su im kao papirnate vrećice, pune misli u rinfuzi.

Ja sam Gregor Samsa. Kurac je onaj Kafkin.

Kod nas je prodan bog za svijeću.

Stariji gospodin na televiziji govori o sigurnom seksu. U njegovim godinama ta je sintagma pleonazam.

Nisam usamljen. Još uvijek mogu birati, dopustite da budem osamljen.

Ne mogu biti life coach, jer bih čovjeku sjebao život do kauča.

Kakve bi motocikle trebali voziti ISIL-ovci? Halal Davidson.

Nostalgičan sam. Dajte mi groblje, bit ću tamo kustos.

Ja se smijem u samoobrani, a ona iz uvjerenja.

On mrzi sve što je Hrvatsko! Kad ti to prvi put kažu, lažu. Nastave li dovoljno dugo to činiti, ispadne da su u pravu.

Svi pjesnici na svijetu, otkako ga ima, sanjali su i sanjaju i sanjaće, dok ih ima, da su napisali božanske pjesme koje se, naravno, ne mogu iznijeti na javu.

Kao spomenik sanjanoj, Dis je napisao pjesmu Možda spava koja počinje stihom: “Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja” i od mladosti je znam napamet, a recitirao sam je mnogima, najviše na času svojim studentima, ili u sitne sate, u kafani, pjesnicima koji su pjanci. Davno sam prestao da upražnjavam jedan, meni nekad veoma drag običaj: iako sam zakleti nepilac, prosjedio sam najmanje stotinjak, možda i sto pedeset noći sa pjesnicima po birtijama, i više ne pamtim šta su govorili o Disovoj pjesmi Možda spava, mada znam da jesu govorili, ali ovo neću zaboraviti nikad: prosjedili smo, tu noć, u hotelu Central i, oko tri sata, pomiješali su se pjanci pjesnici sa pjancima nepjesnicima, a ja sam u neka doba ustao iza stola da odrecitujem Disa. Nakon stihova:

Na sećam se više ničeg, ni očiju tih,
Kao da je san mi bio ceo od pene,
Il te oči da su su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog što ja noća snih,
Neće sećam se više ničeg, ni očiju tih,

Ali slutim, a slutiti još jedino znam,
Ja sam slutim za te oči da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone,
U snu dođu da me vide: šta li radim sam,
Ali slutim, a sluti još jedino znam –

jedan pjanac, vrlo mlad, dvadeset i nešto godina, ne znam šta je bio po zanimanju, ali se iz onoga šta je i načina kako je govorio vidjelo da nije pohađao gimnaziju, kazao je, pomalo kao krivac, kao da nam priznaje nešto što bi moglo biti upotrijebljeno protiv njega : “Ljudi moji, kad ovo slušam, meni se plače!” Ne vjerujem da je Dis ikada dobio kompliment važniji od ovoga.

Ima pjesnika kojima je ponešto od onog što su u snu sročili uspjelo iznijeti na javu, bar tako kažu, ali ja ništa, tačnije: ono što bih iz sanjane pjesme upamtio nije vrijedjelo ni pet para, mada mi se u snu činilo da su to sami almazi, ali jesam jednom upamtio dvije vrlo sugestivne riječi “državni graktači” i stavio ih u pjesmu, uz napomenu da su iz sna.

I već decenijama sanjam kako prevodim pjesme, nekad se čini po svunoć, najviše sa ruskog, razumije se, ali i sa francuskog, ponekad čak i sa engleskog, a kad se probudim, sve se, naravski, raspline, nekad i u snu znam da će se rasplinuti, znam da je to prevođenje u snu, mada mi možda, ko zna, ponešto od tog sanjanog pomogne kad na javi pišem pjesme, možda je iz tih snova o prevođenju pogdješto od onog čime samog sebe uspijevam zapanjiti, čak se nekad pitam: okle meni ovo? – jer, skupa s Antunom Šoljanom, vjerujem da iz sebe ne možeš izvaditi “više nego što imaš”, pa se zaludu pitam je li to uistinu moje, ili je negdje pročitano, a zatim zaboravljeno čije je, čak je zaboravljeno i da je tuđe, i nije se jednom desilo da takve riječi, za svaki slučaj, označim kurzivom kao da su citat, a nikad neću znati jesu li moje ili nečije.

Naravno, iz tih sanjanih prevoda nikad nisam upamtio ni dvije riječi, ali nam je 5. 2. 2016. oko šest ili sedam izjutra neko dolje, na ulazu u zgradu, pozvonio greškom, i ja se probudim, a i glavi mi ostao ulov iz sna, dva prevedena stiha ruskog pjesnika čije će mi ime i prezime zauvijek ostati nepoznato:

Hiljadugodištima čovječanstvu je jedna kost
prepriječena u grlu – jednakost!

Ovo me sprva prilično začudilo, jer kao da je napisano na javi, tu nema ama baš ničega što bi bilo snovno pomjereno, mada znam da su igre riječima česte u snovima, barem u mojim, i uz to, ko zna, možda u ruskim stihovima koje sam čitao postoji rima “odna kost’ – odinakovost'”, što je malo vjerovatno, jer se, u ruskom jeziku, za jednakost upotrebljavaju riječi ravenstvo, ravnopravie, a odinakovyj znači podjednak, isti takav, isti.

Gojko Banović, književnik i novinski reporter Politike

Na listi, u antologiji zaboravljenih bosanskohercegovačkih pisaca Srbin Gojko Banović ne zauzima naročito istaknuto mjesto. Živio je u Beogradu, bio novinar, lutajući reporter Politike, koji je pod egidom “Sureti s ljudima” napisao na stotine reportaža, ispovijesti, razgovora s običnim svijetom iz svih dijelova Bosne. Krajem šezdesetih, kada ga je Radovan Popović intervjuirao za svoju knjigu, Gojko Banović spremao se za mirovinu. Tada će, nadao se, završiti “jedan roman iz prošlosti Bosne”, koji je odavno započeo, ali ga je novinarenje ometalo u pisanju. Teško je znati je li Banović završio svoj bosanski roman. Nema ga u Katalogu knjižnica grada Zagreba, jedinom koji je ovom čitatelju dostupan na prvu ruku. Ali u njemu nema nijednog piščevog naslova objavljenog nakon 1970 i izlaska knjige Popovićevih intervjua, tako da se čini kako je njegova književna karijera te godine već bila završena i zaokružena.

Ovako u katalogu piše:

“Neviđene snage”, pripovjetke, Beograd: Prosveta 1948;

“Petar Kočić”, roman, Beograd: Nolit 1956;

“Ivan Goran Kovačić”, roman, Beograd: Nolit 1963,

i u ponovljenom izdanju, kao jedini naslov objavljen u Bosni i Hercegovini:

“Petar Kočić”, roman, Sarajevo: Veselin Masleša 1963.

Napisao je još i knjige priča “Moji zemljaci”, “Knežopoljci”, “Važno je biti važan”, te dvije zbirke reportaža: “Po našoj zemlji” i “Susreti s ljudima”. Ali tih knjiga više nema u fundusu zagrebačkih knjižnica (i sve su, također, objavljene prije 1970.).

Vrijeme je književnih biografija. Stefan Zweig u Jugoslaviji je prevođen i čitan. Njegove knjige postaju bestseleri. Još od prije rata publika voli biografske romane, pa ih se piše u novome, revolucionarnom i patriotskom ključu. Tako će biti sve dok televizija posve ne osvoji pažnju široke publike, a biografske romane ne zamijene dokumentarni i igrani filmovi o važnim ličnostima iz naših povijesti.

Petar Kočić je Banovićev zemljak u Beogradu. Umirao je u tamošnjoj ludnici, a još uvijek je bilo ljudi koji su ga se iz tog perioda sjećali. “Međutim, slika koju sam stekao o Kočiću kao bolesniku pokazala mi je da je on bio jedna telesna i duševna ruševina o kojoj ne treba pisati. U trenucima kad mu se činilo da ga stvaralačke moći nisu napustile, on je u bolnici prepravljao svoju ‘Sudaniju’ i neke svoje priče. Prepisao sam iz originalnog Kočićevog rukopisa izvesne delove njegove prepravljene ‘Mrgude’ i čuvam ih kao podatak za istoriju bolesti jednog pisca, a ne kao njegovo stvaralaštvo.”

Obziran je bio Banović kad nije želio pisati o poludjelom, urušenom Kočiću. Takvo je bilo i doba, obzirno, obilježeno tendencijom da književnost prikazuje neku dostojanstveniju, ljepšu stvarnost. Tako je Banović pisao svoj roman o zlosretnom i drčnom krajiškom narodnom tribunu, Srbinu a Bosancu, jednom od najdarovitijih pripovjedača što su ih naši jezici imali. Je li ikome danas važan njegov “Petar Kočić”?

Umjesto da ga novine učine površnim, Banovića su njegova reporterska putovanja učila onoj vrsti temeljitosti kakva je kod pisaca fikcije – makar i memoarske – izuzetno rijetka. “Treba dobro proučiti ne samo delo jednog pisca nego i njegov živvot do najsitnijih pojedinosti. Kad sam prikupljao materijal o Goranu, ja sam prešao ceo njegov životni put od rodne kuće u Lukovdolu kod Karlovca do one kuće, u selu Vrbnici kod Foče, iz koje su ga četnici odveli u smrt. Po okolini Foče danima sam tragao za seljacima koji su ga poznavali iz onih dana kada je, u leto 1943. godine, prešao Sutjesku i, na svoju nesreću, zadržao se u Vrbnici sa dr. Simom Miloševićem. Tako sam išao i Kočićevim tragom: Stričići – Gomjenica – Banja Luka – Sarajevo – Beograd – Skoplje… U selu Slavićkoj tražio sam grob Mračajskog Prote, a u selu Melini bio sam u kući Davida Štrpca. Drugi put do romansiranih biografija, lakši i brži, nije mi poznat.”

Ali tko je, zapravo, bio Gojko Banović, i od kakvih se priča i osjećaja sastojao njegov svijet, najbolje se vidi u jednoj kratkoj anegdoti, koja danas funkcionira kao neka vrsta osobne legitimacije ovoga zaboravljenoga bosanskog pisca. Na Popovićevo pitanje: “Čime tumačite vidno prisustvo Bosne u našoj književnosti?”, Banović ovim odgovara: “Jednog leta, pre nekoliko godina, video sam u Orašju, na obali Save, dva groba i nešto zapisao o tim grobovima. ‘Skela se nalazi između dva groba. Jedan je partizanski, a drugi jednog Muslimana poginulog ovde u doba kad je Sava odvajala Austriju od Turske, Isusa od Muhameda. Musliman je klanjao na splavu koji je voda zanosila na austrijsku stranu, i austrijski vojnik dovikivao mu je sa svoje obale da skrene prema turskoj obali. Videći da Musliman, držeći se propisa svoje vere, ne prekida klanjanje, vojnik je jednim metkom prekinuo i njegovu molitvu i njegov život. Partizanski grob pokriven je vencima položenim povodom Dana borca, a na šehitovom grobu poznaju se tragovi sveća koje poneke staračke ruke i sada donose i pale kod nišana.’ To je prošlost Bosne… Od tih mutnih nanosa Bosna se branila ne samo svojim kuborama nego i svojom pričom i pesmom, narodnom i umetničkom.”

Ne znamo kakav je pisac bio Gojko Banović. Kasno je da bi se saznalo. Čak i kada bismo pronašli sve njegove knjige, te ih iščitali s vešovićevskom pomnjom i čitateljskom etikom, ne bismo mogli pronaći kontekst kojemu pripada Banovićev tekst. A bez toga je, bez konteksta, nemoguće govoriti o književnim vrijednostima.

Ali nešto se, ipak, zna: živeći u Beogradu Gojko Banović volio je Bosnu, čeznuo za njom i otkrivao je preko njezinih ljudi. (“U literaturi, od susreta sa mnogim knjigama koje se pamte, za mene je najdublji doživljaj bio i ostao – susret s Andrićevim fra Markom…) Bio je Bosanac na isti onaj način na koji su Bosancima bili ljudi koji leže ispod srednjovjekovnih stećaka. O tom se načinu jednako ništa ne zna, u Banovićevom i u njihovom slučaju. Iako ih dijeli pola tisućljeća oni imaju zajednički kontekst. Ili odsustvo svakog konteksta. U tom je odsustvu, neprisutnosti i rasulu književna Bosna, ona i onakva kakva se 1970. naslućivala u knjizi razgovora Radovana Popovića. Većina njezinih pisaca našli su svoje udomljenje, koji u srpskoj, koji u hrvatskoj, koji u bošnjačkoj, ili u nekoj drukčije shvaćenoj, reduciranoj bosanskoj književnosti, ali postoji i ona manjina koja stjecajem okolnosti nije pripala nikome. Njezin je pisac i Gojko Banović.

ŠTEFAN CVAJG – JUČERAŠNJI SVET

Kratkovjeka Knjižara i antkivarijat banjalučkog Glasa bila je smještena u Gospodskoj ulici, u obnovljenoj zgradi nekadašnje poznate porodice Jović, koji su takođe imali prije rata knjižaru i papirnicu, ali i štampariju, i u kojoj je radila u to vrijeme moja buduća punica tek prispjela iz Karlovca. Morala sam da znam sadržaj svake knjige koju smo prodavali, govorila nam je za ručkom, tu nije bilo popuštanja. Dakle, u toj knjižari počesto bih naletio na starija izdanja koja je neko bio nekome poklonio, ali se čudnim putevima Gospodnjim knjiga našla tu, da se čita posveta i u mašti uspostavlja odnos između onoga koji poklanja i primaoca poklona. Tako sam naišao na veoma očuvanu knjigu Štefana Cvajga, Jučerašnji svijet, izdanje Matice srpske iz Novog Sada, godina izdanja 1952, u poznatoj ediciji Svetski klasici koju je vodio Boško Petrović.

Koliko sam je puta do sada pročitao? Cijelu, vjerovatno tri puta, ali pojedine dijelove, rečenice koje sam podvukao, bezbroj puta. Poput još nekih, čiji broj i nije prevelik, ova je knjiga meni toliko značajna da bih je svakako ponio na pusto ostrvo, kako se obično pitaju pisci i knjigoljupci u besmislenim anketama. U njoj nalazim duh minulog vremena u kome je kultura mogla biti temeljna ljudska odrednica, a ono se, to vrijeme, survalo u grotlo uvijek pritajenog zla. Čovjek Cvajg, u tom je vremenu proživio kao zaštitni znak te kulture, idući svojim, srednjim putem, vjerujući u umjetnost i velike ljude. Nenadmašni biograf ovom je knjigom napisao svoju duhovnu biografiju. Čitajući je, ja se vraćam u to vrijeme i postajem njegov san, malena čestica koja bi htjela da bude dio velike ljudske misli.

Unutrašnja naslovnica ove moje knjige predstavlja za mene cijeli jedan iščezli svijet. Već samim svojim imenom ona je to, Jučerašnji svijet, pisca koji je tragično okončao svoj život predajući se beznađu u sveopštoj ljudskoj katastrofi. Podnaslov je Sjećanje jednog evropejca. Potom još stoji: S nemačkog preveo Aleksandar Tišma, što je dodatni razlog da mi je ova knjiga posebno draga, jezik njen je Tišmin, pisca dragocjenog romana Upotreba čoveka i drugih djela koje sam čitao redom njihovog pojavljivanja. Potom, zelenim mastilom, ćirilicom, posebna posveta: Мирици, за сећање на концерт и дане проведене у овој топлој, пријатељској кући. Душко Трбојевић, Б.Л., 18.XII 58. Nažalost, nisam tada živio u Banjaluci, baš tog mjeseca preselio sam se iz Prijedora u Pančevo, da nastavim gimnaziju. Ali i da jesam, vjerovatno ne bih bio na koncertu sjajnog pijaniste, profesora Trbojevića, koji je, prema piscu osvrta na koncert, potpisnim inicijalima A.V. bio praznik za punu salu Doma kulture čija je aktusika među najboljim u Evropi. Betoven, orgijastička sonata op. 57, potom Debisi, Šopen, Bah, Bartok, Skrjabin, Rahmanjinov.

Izvrsni pijanista i profesor u Beogradu i Novom Sadu Dušan Trbojević umro je u septembru 2011. godine, nastupajući skoro do kraja svog dugog i plodnog života, a ja ga nikada nisam pripitao, mada sam imao prilika za to, ko je Mirica iz posvete u knjizi koju posjedujem i čuvam kao dragocjeni predmet. Nije da nisam bio radoznao, plašio sam se naših sudbina, u kojima je gubitak knjige samo nevažna činjenica nečije patnje.

Šta je neobično u ovom izdanju Jučerašnjeg svijeta, po čemu se ono sigurno razlikuje od drugih izdanja na ondašnjem srpskohrvatskom jeziku koja će uslijediti, a pogotovo onih na brojnim svjetskim jezicima? Nepotpisana Napomena na kraju knjige, prije sadržaja. Ta napomena je u stvari svojevrsno komunističko Uputstvo za čitanje. Ona je duh vremena, danas pomalo vampirski, duh prostora, pogleda na svijet. Nepotpisana, ona je oglašavanje nekog nevidljivog tijela (tzv. komiteta) brižnog za duh naroda kome se podastire knjiga a da se nije reklo kako tu knjigu treba čitati. Ne može se ignorisati, ali joj ne treba pridavati veći značaj. Svaka se knjiga čita u njenom vremenu koje traži od čitaoca da to vidi, ali nije nužno, čitalac će vidjeti šta može da vidi s obzirom na svoj pogled na svijet. Društva poput našeg dojučerašnjeg nisu razvijala tu slobodu, plašila su se čovjeka koji misli svojom glavom. Tako nam iz ove napomene govori sablasni duh tzv. kolektivnog komunističkog intelektualca koji smatra da sve što se živjelo do dolaska komunista treba prevrednovati, jer je puno zabluda.

Vrijedi citirati neke dijelove ove kratke Napomene, ako ne i sve, pošto je značajan i njen ton.

Tu su i portreti mnogih za naše vreme interesantnih ličnosti javnog života i književnosti više naroda, viđeni iz jedne intimnije perspektive; tu je štimung internacionalne povezanosti i plemenitog ali i naivnog sna o jedinstvenoj Evropi. Ali i naivnog. Naivnost, međutim, ne završava se sama u sebi, nego, u praksi, može biti i pogreška. Takvih slučajeva ima ovde kod Cvajga. On govori o Austrougarskoj sa jednom neoprostivom naivnošću starca koji priča ulepšana sećanja iz svoje mladosti. U njegovom doživljaju Austrougarska nije tamnica naroda, birokratsko i brutalno ugnjetavanje, aneksija i procesi, korupcija i laž. On je kao slep za nenemačke narode, kojih je u toj „blagoslovenoj“ državi ipak bilo najviše a koji su sem Mađara, razume se, robovali. Za njega su se Srbija i Bugarska digle u balkanski rat iz nekakvog neshvatljivog nemira i obesti, i uopšte, čitavo zbivanje do kraja svetskog rata njemu je zatvoreno i nerazumljivo kao tajna, pa se slobodno može reći da on od svega toga nije uistinu ništa doživeo. Međutim, i to, i te kako, nešto govori i ponešto objašnjava. Kad je tako moglo biti kod Cvajga, pisca od talenta i širokogrude nezagriženosti, lako je razumeti kako je bilo kod drugih, birokratski ograničenih i nadmeno nasrtljivih neintelignentnih vodećih krugova.

Odlomak govori sam za sebe, ne treba komentar komentara, napomena napomene, već ostaje svakome da razmišlja o piščevom pogledu na svijet i mjesto i ulogu književnosti u svijetu. Mjesto ona svakako ima, ali što se tiče njene uloge, vjerovatno ćemo o tome imati sasvim oprečne stavove. Nama radoznalim za sve što se tiče svake knjige ostaje da nagađamo ko je napisao Napomenu, da li Tišma, da li Petrović, ili neko treći?

Kao moj odgovor na Napomenu, samo kratko, polemički ću reći šta me posebno fascinira kod Cvajga? Slika obrazovnog sistema, kroz koji je prošao, jednog od temeljnih stubova svakog društva, ovdje dati u svoj njegovoj okamenjenosti, slijepog na vrijeme i potrebe tog vremena. Cvajg je majstor takvih slika, takvih misli, gdje sažme vrlinu i manu, skolastičnost i vrijednost mnogih ljudi i unutar takvog sistema. Od toga on ide dalje, u koncentričnim krugovima, preko univerzitetskog školovanja, koje je u njemačkim zemljama bilo tvrđava srednjevjekovne nezavisnosti univerziteta, ali i bastion zastarjelih učenja. Ništa Cvajg ne prikriva, ali on vodi računa o mjeri, u kojoj svaki pojedinac iz svakog sistema izvlači ono što može i što mu treba. To je prelaz stoljeća i ja vidim Beč u punom sjaju, naročito za mladost pristiglu iz svih krajeva velike imperije. Šta je tu ko dobio? Šta je tražio? Šta nalazio? Jedni su htjeli da grade i da napreduju, drugi da svaku priliku koriste da ruše i da potkopavaju. Napisano je prilično knjiga, prilično književno vrijednih djela o tome, ali i ostalo sljedećim generacijama da traže i pronalaze građu za svoja djela.

Moj prvi susret sa Cvajgovim djelom odocnio je da bih mogao reći kako je ovaj veliki pisac i čovjek uticao na moje životne i književne poglede, ali bliskost koju sam osjetio već u prvom susretu i kasnije produbljivao čitajući sve što je ovaj pisac objavio i što je kod nas prevedeno, stavlja na mnoga njegova djela odrednice za mene izdvojenih i značajnih knjiga. Recimo, Novela o šahu i Lužinova odbrana! Cvajg i Nabokov, obojica prognanici, emigranti, lutalice. Napisali su za moj ukus dvije najljepše priče o šahu. Dok sam pisao svoju priču o slijepom dječaku Ivanovo otvaranje, bježao sam od ovih knjiga, svjestan da bez njih ne bi ni moja knjiga postojala.

Vraćam se Jučerašnjem svijetu i njegovoj osnovnoj temi – pitanju identiteta evropskih Jevreja koji su se kroz stoljeća integrisali u kulture zemalja u kojim bi se nastanili. U Prvom svjetskom ratu oni su bili dio ratne mašinerije, opet svako u okviru svoje države. Cvajg je bio Austrijanac, dijelio je poglede većine na rat koji će razoriti habsburšku imperiju. U novouspostavljenoj Austriji on će postati veliki, gotovo kultni pisac. O svome jevrejstvu tada nije razmišljao. U tome nije bio usamljen, mnogi značajni jevrejski intelektualci osjećali su se poput njega – dijelom kulture svoje zemlje. Pred Drugi svjetski rat sve će se radikalno promijeniti. Odjednom Jevreji su postali strano tijelo, po ugledu na nacističku Njemačku donose se u većini evropskih zemalja zakoni koji se odnose samo na Jevreje. Na primjer, restriktivne kvote za studiranje jevrejske omladine, kako je uradila Stojadinovićeva vlada u ondašnjoj Jugoslaviji.

Ovdje već moja misao ide dvosmjerno, putujući u dva vremena, onom Cvajgovom i ovom našem. Identitet je postao pitanje svih pitanja u vrijeme koje je vjerovalo da se to više nikada neće desiti. Slom socijalističkih režima otvorio je novu Pandorinu kutiju. Čitamo i slušamo – identitet ovo, identitet ono, jezik, pismo, i tome slično. Najmanje o osnovnom identitetu, ljudskom, čovječijem. Dakle, identitet – čovjek. Nacisti su se užasavali proste činjenice da je njihovu kulturu razvijao jevrejski etnički živalj. To je izvrsno dao američki južnjački pisac Stajron u remek djelu Sofijin izbor. On je to elaborisao na primjeru Poljaka koji su pred Nijemcima izigravali one koji su se identifikovali sa njemačkom kulturom, tako i oni preziru Jevreje. Gorljivi su antisemiti. Zna se da je toga bilo, kao što je bilo i u Rusiji i u svim zemljama gdje su se naselili Jevreji. Njemački odgovor na taj poljski antisemitizam bio je žestok, smatrali su da prljavi Sloveni ne smiju biti antisemiti poput arijevaca.

Sada se vraćam samo na Njemačku u njenim zamišljenim etničkim granicama. Bar onako kako je to crtao Hitler. Govorim o onima, dakle, koji su se osjećali kao Nijemci, židovske krvi, ili židovskog porijekla. Takvi su ostali u Njemačkoj sve do rata, ne shvatajući da ta država sada naprosto hoće da ih protjera, da više ne budu tu, da se ne pozivaju na tzv. njemačke svetinje. Ako se za nekoga može reći da je bio integrisan u kulturu nekog etnosa, Jevreji su to sigurno postajali kroz vijekove boravka na određenom prostoru. Imenima i prezimenima, oni su postajali dio naroda s kojim su živjeli. Slučaj Mendelsona je tako poznat, taj genijalni njemački kompozitor i dirigent, etnički Jevrejin, otkrio je Nijemcima njihovog, a vjerovatno i svjetskog najvećeg muzičara, stotinu godina već zaboravljenog Baha.

Recepcija Cvajgovog djela prolazila je kroz različite faze, od vremena obožavanja, između dva rata, preko spaljivanja njegovih knjiga u vrijeme nacista, samo zbog toga što je bio Jevrejin, ali ne i zbog bilo kakve subverzivnosti, jer on naprosto nije bio takav pisac, preko komunističkog i postratnog perioda u Evropi i svijetu, do našeg vremena u kome se obnavlja interesovanje za njegova značajna djela. Za avangardiste svih smjerova, Cvajg je bio proskribovan malograđanski pisac, prednost se davala Deblinu, na primjer, Brehtu, Verfelu i Manu, jednom i drugom, naravno sve su to veliki pisci, dok je Cvajg ostajao u sjenci.

Na jednom se književnom blogu nalazi solidna biografija Šefana Cvajga, u kojoj se činjenice iz njegovog života upoređuju sa onim što je on napisao u Jučerašnjem svijetu. Nepotpisani pisac, kao da je sastavljač gore navedene Napomene, zaključuje da je Cvajg time uljepšao svoju biografiju. Hoće se reći da se njegova biografija razlikuje od onoga o čemu u knjizi Jučerašnji svijet piše sveznajući pripovjedač.

Tako je uvijek, nema apsolutne ni autobiografije ni biografije. Kroz upoređivanje otkriva se sličnost, ništa više. Sve što se napiše u književnoj formi je književnost. Nije Cvajg ni prećutao ni uljepšao autobiografiju, on je napisao knjigu o vremenu u kojem je živio, kakvo je volio i koje se od njega odijelilo, otelo, odgurnulo ga. Bio je miljenik jednog vremena, ali ne i svih ljudi. Zar nije tako bilo i sa Ciceronom, Euripidom, Tolstojem? Lista je beskrajna. Foknera su jednako prezirali mnogi visokoobrazovani Amerikanci i poslije Nobelove nagrade kao i prije nje. Neprekidno se djelo brka sa životom tu oko nas, ne želi da se prihvati njegova autentičnost i autonomnost u odnosu na tu stvarnost koja se u umjetničkom djelu može ogledati i prepoznavati, obrnuto nikako.

Eto kako moja misao meandrira, čim se dohvatim ove knjige o jednom sada već imaginarnom svijetu u kome se može ogledati i ovaj naš, prošli, sadašnji, a bogami i budući.

znakovi pored puta
(na cesti doboj-brod)

tamo se to kaže to go.
imaš taj, kako se zove, drajvej, dovezeš se fino,
autom, k’o gospodin, ne moraš čak
ni izaći. samo spustiš staklo, kažeš što bi htio, platiš
i voziš. go.
tamo kažu da mi ovdje nismo mogli skupa.
da je brat na brata, a gdje toga ima
tu trava ne raste.
kažu da su bili ovdje, pamte samo ćevap u somunu.
s kajmakom. ali nema to go. i vidiš, sve dok
ne bude tako bilo, džabe su nam pusti snovi
o zapadu.
zato sam ja ovdje ovaj natpis stavio, uz cestu.
ćevap to go, vidiš, tako piše.
neka vidi svijet da istok sa zapadom može.
neka vidi da i istok može go,
jeb’o im ja i jednima i drugima mater.

*

fire, walk with me

crvenom tintom napisati da je
na ovome mjestu gorila vatra, ne plavom, ni
crnom, već onom kojom se ispravlja
pravopisna greška u školskoj zadaći, opomene radi
upisati u sjećanje datum (proljeće) i grad (na balkanu),
iz godine kad su djevojčice željele biti
lijepe kao glumice iz serije o twin peaksu, kada su
padali gradovi umjesto kiša, a prozore obasjavalo
sunce sa vrhova topničkih cijevi s okolnih brda umjesto sunca
s okolnih brda. pisati, pisati
da je tjeskoba iz tv ekrana poprimila
fizički oblik i da u stvarnosti nije ni lijepa ni
tako romantična kao u stroboskopskom plesu patuljka
u kutu dnevne sobe.
crvenom tintom, napisati, nacrtati
živote ljudi na asfaltu onoga ljeta kada je edička
mecima pisao: smrt, smrt,
smrt gradu
u kojem djevojčice više ne žele biti lijepe nego samo
žele biti.
crvenom, upisati, godinu i dan
nakon kojeg su ljudi nastavili padati, padati,
a da nikada nismo saznali
tko je ubio lauru palmer.

*

ćuprije okruga bosna i hercegovina

kad je murat ’92.
htio u zrak dići branu na drini
i macolom razbio spomenik andriću
pa ga bacio u rijeku
braneći tuđe ispravne ideje
od tuđih pogrešnih ideja
mislila sam na dvije prijateljice
iz ortopedskih dana u beogradu ’90.,
jednu malu iz višegrada
i jednu malu iz zvornika
koja je ležala u krevetu do mog
i hranu primala na cjevčicu
jer su joj tri dana prije mog dolaska
u leđa ugradili dvije šipke
pa je jedino što je mogla bilo
osmjehivati se slabašno
kao da to nije baš ništa
jer i nije bilo ništa
ako se u obzir uzme stupanj grbavosti
s kojim je prethodno
nisam bila upoznala.
mala iz višegrada bila je nešto drugo.
nosila je muratovo prezime
i bila pokretna kao ginger
u najboljim danima s fredom.
stvari su se zaoštrile
kad je mala iz zvornika
stala na noge duge kao ponedjeljak
i preotela mog zagipsanog dečka
o čemu sam poslije noću plakala pred ginger
govorivši joj kako nikad neću preboljeti tu ljubav.
bila su to najbolja vremena,
bila su to najgora vremena.
pa kad je ’92. murat prijetio
da će drina teći preko pola bosne
zamišljala sam:
moje će dvije prijateljice sada moći
vodom doplivati do mene.
da ih sačekam kod principove ćuprije
pa nam opet, kao nekad, bude
sreća u nesreći.

U Trokućama je živio Đapa. Malo je ljudi znalo njegovo pravo ime. Nije mu ni trebalo. Imao je Đapa stotinu drugih obilježja po kojima je bio prepoznatljiv među komšijama i u narodu, tako da je ono August bilo nekako suvišno. A, i glupo… Đe’š čovjeka u po Zenice zvati: Augusteeee…

U mladosti je Đapa, pričalo se, bio veliki mangup. Poigravao se i sa sobom i sa Njim. Malo je ublažio tek onda kad mu je On na suptilan način i pomalo podrugljivo rekao: 

– Đapa, jarane… Ipak sam ja Bog!

Đapa se na tren probudio i shvatio značenje tih riječi tako što je ispod bolničkog jorgana napipao jednu ukočenu nogu dobro kraću od one druge. I štake pored kreveta… Zauvijek!

Doduše, nije se baš sasvim složio i pomirio s Njegovom opomenom, pa Mu je, kad se izvukao iz tog kreveta, često prkosio tako što bi mlatarao samo jednom štakom u zraku. 

– Vidi me, Bože! Vidi me!, vikao bi iz sveg glasa. – Mislio si Đapu zajebat, ha! E, nećeš! E, nećeš!, divljao bi gubeći dah.

Bog bi odmahivao glavom, baš kao što bi Đapa odmahivao tom jednom štakom, okrećući pogled na drugu stranu.

Osim kraće noge i štake, Đapa je bio prepoznatljiv i po plavom automobilu, marke Opel Olympia.

Ni teška ortopedska cipela, ni štaka, ni ćopavo nabadanje nisu su mu smetali da doda gas, proturi lakat kroz prozor i projuri našom ulicom ostavljajući u sjeni i daljini sve one fiće, stojadine i tristaće. Bicikliste i pješake baška, jer tek oni su se plašili Đape mangupa za volanom. 

Kad bi svojim krupnim šakama dodirnuo ono kolo svog plavog Opela Olympije, adrenalin bi mu skočio na hiljadarku. I komšijama strah, doduše. Jer, nije Đapa trijezan sjedao za volan. 

Naprotiv… trijeznom mu nije trebao ni volan, ni štaka, ni zamahivanje tom jednom štakom Bogu ispred nosa.

Tad je obično drijemao, naoružan debelim živcima, odbrojavajući strpljivo udarce lopte kojom su djeca krhala o zid njegove garaže. 

Onog momenta kad bi ustao oslanjajući se svojom dužom nogom na onu kraću i poviknuo iz sveg glasa: 

– Da vam hiljadu Đapinih Bogova…!, djeca su znala da se treba skloniti i da to ne može na dobro izaći.

Ostario je on tu, u Trokućama, uz komšije koje su ga doživljavale kao “niti boljeg, niti goreg čovjeka”. 

Kakav će osvanuti i da li će ugledati “boljeg” ili “goreg” čovjeka zavisilo je od količine “svete vodice” u Đapinom krvotoku.

Kad je i kako taj stari mangup, notorni alkoholičar, lokalni psovač svih Đapinih i “ostalih” Bogova, vozač plavog Opela i nosač klasične metalne štake počeo ispijati kafe sa udovicom Marijom… ne znamo. 

Ono što znamo je da su Đapine komšije pomislile: 

– Hajde, neće li taj Bog Đapin dragi dati da se uvežu, da ga Mare uzme pod svoje i dovede u red!

Đapa se zaljubio pod svoje stare dane, a bogme i Mare procvjetala poslije nekoliko godina dosadnog, udovičkog života. Ništa ne može ubiti dosadu k’o mangup… a, posebno ponovo oživljeni mangup u prisustvu jednodimenzionalne udove koja je cijelog života pravila jedneteiste kratke route od kuhinje do cvijetnjaka, od cvijetnjaka do krmetnjaka, od krmetnjaka do pijace, nedeljom od crkve Svetog Ilije do groblja u Podbriježju, gdje bi zapalila svijeću svom pokojnom suprugu i promijenila postavku cvijeća na grobu. Imala je Mare cvijeće za svako godišnje doba.

Ponekad bi na tom podbriješkom, lokalnom groblju vodila dosadne razgovore sa svojim preminulim suprugom. Skoro identične onim razgovorima kakve su vodili u poslednjih 30 godina svog građanskog braka.

– E, Matija, Matija… kad si ti ono krenuo u Teslić u banju, ja pomisilih: Neka, vala, ide… da mozak svoj malo odmorim i dušu povratim. Jedva sam čekala da odeš. A, kad mi iz Teslića javiše da si otišao da tamo dušu ispustiš i da se nikada više nećeš vratiti da mi život moj smučiš po ko zna koji put, isprazni mi se ta duša skroz naskroz. I ne povrati nikada više. 

Ti si, izgleda, morao umrijeti da ja shvatim da taj moj mozak nije trebao odmor od tebe, nego odmor od sebe. I da se duša ne povraća bez tebe, već uz tebe.
Ali… da je pamet do kadije k’o od kadije… 

Da je meni sada da ja tebi ovo cvijeće ne moram ovdje saditi, nego da ga i dalje zajedno sadimo, u onom našem cvijetnjaku ispred kuće, tako da svaki prolaznik zadivljeno zastane gledajući naših ruku djelo.

Onda bi se malo odmakla, prekrstila i izgovorila: 

– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božijem! Amen.

Da li je stisla da mu prišapne, sadeći proljećnu garnituru cvijeća iznad njegovog kostura, da se eto… malo i zaljubila u onog mangupa i alkosa Đapu, ne znamo.
Ali, na groblje je išla redovno. I u crkvu svake nedelje… Čak je i Đapu uspjela nekoliko puta povesti sa sobom na nedeljnu misu. Sjela bi Mare, baš kao kraljica Elisabeta, na suvozačevo sjedište. Đapa bi onda ponosno izbacio lakat kroz prozor, te onako friško izbrijan i namirisan Pitralonom kao munja proletio s njom kroz ulicu. 

Da unutra ne sjede tinejdžeri već zreli ljudi koji su prebacili šestu deceniju života odavao je samo plavi Opel, marke Olympia. 

Nisu svi blagonaklono gledali na Marinu novu ljubav. Naprotiv. Samo su se Đapine komšije nadale da će uz Maru malo češće sretati onog boljeg Đapu.
Njene komšije su skeptično vrtjele glavom. Naravno, prvo su se oglasile visoko-moralne-udate žene koje su je na smrt osudile tako staru, a uspaljenu… u sebi priželjkujući da i njihovi muževi odu malo u banje, te da i one odmore svoju dušu i mozak.

– Što joj to treba pod stare dane? Kako je sinova nije sramota?!, protezalo se uz svaku mahalsku kaficu.

I one udove koje se nisu nikada usudile zaljubiti u nekog sjebanog, starog mangupa otpuhivale bi iz dubine svog prazninom začepljenog grudnog koša: 

– Blamaža! Ne bih, vala, svoj rahatluk dala nikome, a kamoli onakvoj jednoj ohrdini i budaletini. 

Opet uz obavezan zajednički dodatak: 

– Kako je sinova nije sramota?!

A, sinovi… Oženjeni, pristojni ljudi sa vlastitim porodicama i djecom, takođe nisu shvatali svoju majku. Nisu shvatali kako se ta klasična i jednodimenzionalna supruga pokojnog, samozatajnog, smjernog željezarskog inovatora i intelektualca, a njihovog oca mogla uvezati sa, ni manje-ni više, nego Augustom Đapićem, zvanim Đapa.

I eto… kako to obično biva, tamo gdje se narod masovno čudi i prečudi kad neko pristane uz nekoga ko mu ni po čemu ne pristaje, na kraju pobijedi čuđenje. 

I narod ispadne kao pametan. I pogodi kao prstom u govno. I sve se obistini bolje nego vremenska prognoza Čede Orlovića i Vuka Zečevića na sarajevskom Dnevniku u osam.

Prošlo je možda samo pola godine od tih Đapo-Marinih kafenisanja, vozanja, hodanja i zajednički provedenog im vremena, kad se i Marijin komšiluk počeo sasvim jasno i glasno buditi uz “hiljadu Đapinih Bogova”.

– Otvaraj, Mare! Boga ti tvog… Nemoj da ti ja razvalim i vrata i drob! Otvori kad ti kažem! Ne znaš ti ko je Đapa! Auguuuust Đapaaaaa!, orilo se pred zaključanom kapijom.

Mare bi šutila zaključana u kući. Đapa bi lupao… razvaljivao metalnu ogradu, šutao zdravom nogom po vratima… psovao, iz komšiluku sasvim nepoznatog, ali veoma raskošnog asortimana riječi i složenica, te poslije nekoliko sati odlazio prijeteći kako time još nije sve završeno. Još će ona njega čuti i počuti! I vidjeti!

Komšije prognozeri su pažljivo virili iza svojih zavjesa, željni drame u tri čina… bez trunke samilosti, želje ili potrebe, da u krivog čovjeka zaljubljenoj udovici pomognu i kolektivno ga otjeraju sa svoje “tezge”. 

Jok. 

Želja i glad za očajem iz tuđe avlije i besplatnim predstavama bila je jača od svakog osjećaja za pravedeno i ljudsko. Nikada, baš nikada niko nije ni pokušao da bar sa prozora svoje kuće podvrisne: 

– Ostavi ženu na miru i idi kući, Auguste Đapiću! Inače…

Naravno, kad bi se sabrao, naspavao i dozvao… dolazio bi Đapa opet… manji od makovog zrna, uplakan i ucveljen… izvinjavajući se svojoj Marioli, zaklinjući se u vječnu ljubav, moleći je da mu pomogne da se izbavi iz svoga ludila. 

I Mariola bi popustila i povjerovala. 

Ali, nakon desetak dana, na kapiji bi opet zabrujalo: 

– Krvi da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberi Mareeeee… Izaberi kako će te Đapa Mati tvom poslat? Bez krvi ili bez kosti? Otvoriiiiiiiii… Otvoriiiii kad ti kažem!

Dok se narod i dalje studiozno pitao “kako je nije sramota njenih sinova”, Mare je, u kući zaključana, plakala baš od te i takve sramote, pitajući se: 

– Kako da kažem svojoj djeci šta mi se dešava? Kako da ih zamolim za pomoć kad su me prvi upozorili da mi se s ovim čovjekom baš ovo može desiti? Kako da priznam grešku? I kako da uvučem djecu u ovo, ni krivu ni dužnu? Šta ako mi se onda djeci poželi krvi napiti ili kosti lomiti?

Jednog dana sinovi su to sami saznali, jer komšijama drame u tri čina nisu bile nimalo mrske, tako da su ih raskošno prepričavali dalje, dodajući već postojećem scenariju i svoje vizualne i akustične efekte.

Stariji sin je prvi reagovao i upitao majku: 

– Je li moguće da ti takve stvari dopuštaš u ovom dvorištu, ispred ove kuće, u tim godinama i sa onakvom budalom? 

Mare je sagnula glavu i rekla: 

– Ali, on je tako divan čovjek kad je trijezan! 

– Da, mama! Vjerujem!, rekao je sin. – Ali, odgovori mi, molim te: Kad je trijezan? 

– Pa, ponekad!, rekla je Mare skrušeno. 

– I zbog tog ponekad… zbog tog ponekad… ti si u stanju ruinirati to malo mira što ti je ostalo u životu? I dostojanstva? Zbog ponekad trijeznog Đape?

Pljuštale su te sinovljeve riječi na Marinu praznu dušu baš kao šamari. Posebno su boljele jer su izlazile iz usta vlastitog djeteta. Onog djeteta, koje se do juče toj istoj majci obraćalo za savjet, tražeći u njenom skutu i na njenom ramenu utjehu za svoje brodolome. 

– U pravu si, sine!, rekla je. – Neću ga više primati. Gotovo je sa tom sramotom.

Ubrzo poslije razgovora sa sinom, zabrujalo je opet ispred Marinih vrata. 

– Mareeeee… hiljadu ti Bogova Đapinih… otvoriiiiiii! Ne otvoriš li… krv ću ti popit… neće te biti više. Upamti šta ti kažem!

Komšije su se udobno naštimale iza svojih gustih zavjesa i zauzeli pozicije za prvi čin. Ni slutili nisu da će drama ovaj put imati malo promjenjen scenario. Iza Đapinih leđa se iznenada i neočekivano pojavio Marin sin i samo ga kucnuo po ramenu… Dok je Đapi bjesnilo u vidu pljuvačke još uvijek izlazilo na usta, Marin sin ga je uhvatio za kragnu i viknuo:

– Izaberi, Auguste Đapiću! Krv da ti pijem ili kosti da ti lomim? Izaberiiiiiii!

Pijani Đapa se u trenutku otrijeznio i promrmljao:

– Čekaj da ti objasnim!

– Komeee? Meni da objasniš, mrcino bezobrazna! Meniiii?

U drugom činu Đapa je poteturao, a ruka Marijinog sina je stajala u zraku.

U trećem činu Đapa je četveronoške napustio dvorište. Štaka mu nije trebala.

Sljedećeg jutra Đapine komšije su morale pozvati hitnu pomoć jer se on u hodniku svog stana sav isjekao i takav isječen onda zapalio ogromnu vatru.

Vatrogasci su odrađivali svoj dio posla, a ljekari svoj. Spašeni su i stan i Đapa.

Tako, samovoljno isječen i skoro živ zapaljen, sa povojima po rukama i tijelu… kružio je danima oko Marine kuće misleći da će naići na njenu samilost i razumijevanje.

Ali, samilosti više nije bilo. 

Ni tuge, ni očaja… 

– Bljutavost neka!, napokon je priznala Mare sebi i djeci, te nastavila da pravi one iste route koje je pravila prije nego li se uvezala sa tim čovjekom koji je samo “ponekad”bio dobar čovjek, a sve ostalo vrijeme to nije umio i znao biti. Ni sebi, ni njoj, ni svim onima koji su ga tako ubogog decenijama sretali i gledali.

Nedugo poslije tog samoranjavanja, djeci iz komšiluka se tišina iz Đapinog stana učinla sablasnom. Lopta je lupala o zid garaže, sve je bilo kao i obično… samo se niotkud nije čulo ono “da vam hiljadu Bogova Đapinih…” 

Polako su otvorili vrata njegovog stana i zatekli ga kako mirno i (s)pokojno leži na svom kauču, hladan kao led.

Bio je to jedan od onih njegovih “ponekad” trenutaka. Trenutaka kad je bio trijezan i divan.

Mare je i dalje, godinama… svake nedelje, poslije mise u crkvi Svetog Ilije, išla na groblje. Prvo bi svratila svom suprugu vodeći računa da iz njegovog istruhlog tijela procvjeta najljepše cvijeće, još uvijek osjećajući grižu savjesti što je tamo neke godine jedva čekala da on ode u banju “Teslić” kako bi ona odmorila mozak i dušu. 

Mirno bi se s njim ispričala, podnoseći dosadne referate o djeci, snahama koje je ne gotive baš naročito, o unukama koje su dobre učenice, o njihovoj Prvoj pričesti, puknutoj cijevi od kanalizacije i glupim, klizavim pločicama na predulazu.

Ponekad bi svratila i do Đapinog groba. Upalila bi svijeću, prekrstila se i rekla:

– Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u miru božjem! Amen.

I čim bi se okrenula da pođe prema izlazu iz groblja, zatresla bi se cijelim tijelom… jasno osjećajući kako odnekud iza nje bruji:

– Šta ćeš ovdje, Mareeeee?! Gasi tu svijeću i gubi se dok ti se krvi napio nisam! Đapa u miru ne počiva! Da sam želio počivati u miru, bio bi’ Matija! Mrš u pizdu materinu… i ti i tvoj mir i tvoja svijeća! Neka svjetlost vječna tebi svijetli! Odmaknite se sa tim vašim cvjetićima i svjećicama! Đapi ostavite njegov mrak! I ne miješajte mu se ni u mrak, ni u mir, ni u pokoj. 

Ne znate vi ko je Đapa… August Đapa… da vam hiljadu Bogova Đapinih… i sto svijeća odjednom!

“Včasih, da ne rečem pogosto, se zgodi, da solze prezremo ali spregledamo. Ampak nemogoče je spregledati ogromno količino solz v lanskem letu. Solze so namreč tu: grenke solze beguncev, preganjancev in brezdomcev, domoljubne solze zaščitnikov »krščanske« Evrope, užaloščene solze sorodnikov pobitih v terorističnih napadih, ganljive solze solidarnosti, ogorčene solze varuhov meje. Vse kaže, da nam nekaj sporočajo. Solze terjajo odziv.«

Solze v Evropi, zadnja Debeljakova kolumna v Sobotni prilogi Dela, 9. januarja 2016.

*

“Ponekad, da ne kažem često, događa se da suze prezremo ili ih previdimo. Ali nemoguće je previdjeti ogromnu količinu suza u prošloj godini. Suze su stalno tu: gorke suze izbjeglica, prognanika i bezdomnika, domoljubne suze zaštitnika “kršćanske” Europe, ožalošćene suze rodbine pobijenih u terorističkim napadima, dirljive suze solidarnosti, ogorčene suze čuvara granice. Sve govori da nam nešto poručuju. Suze išću odgovor.”