putopis po Maku Dizdaru

Eno me u jesen 2015, kako vozim od Zagreba prema moru, autoputem preko Like i Ličkoga Lešća, prapostojbine svih Jergovića, pa zaleđem Zadra, Šibenika i Splita, kroz kraška polja, mimo vjetroelektrana što po golim propolancima nad morem dočekuju svoje Don Quijote, i dalje, biokovskim zaleđem, podno Imotskog i za leđima Vrgorcu, sve do granice s Bosnom i Hercegovinom, i dalje, kroz Ljubuški, pa preko Čapljine i niz Bobanova i Šuškova sela sve do pred Stolac. Prvi put mi je u životu da ću kroz Stolac, a da neću stati, nego idem dalje, iznad Ljubinja, pa kroz Trebinje (gdje ćemo na burek), i kroz Lastvu, vodenu i pustu, pa uz litice Stare Hercegovine i Klobuk, do granice s Crnom Gorom i sela Vilusi, i još dalje do Nikšića, Danilovgrada i Podgorice, da bi u kasna doba stigli na Cetinje.

Prvi put u životu Stolac je nečemu usput. Dosad bi mi svaki put bio nakraj puta, možda i nakraj svijeta. To što je sad drukčije načas mijenja moj pogled na putovanje, a možda i na život. Provozimo se uz Radimlju – govorim im: ovo je Radimlja, pa me pitaju je li to najveće nalazište stećaka – zatim kroz čaršiju, na pedesetak koraka od parka u kojemu je Makova bista, a onda uzbrdo, u mrak, prema izlazu iz grada, tako da nam dolje, pod putem, ostaje kuća što ju je porodica otkupila i uredila da u njoj bude Makova hiža.

Sve im to govorim, a žao mi što ne pamtim stihove, što ih nikad nisam napamet učio, jer mi je u glavi, dok se vozimo Stocem, savršen ritam dvanaesteraca jedne Dizdareve pjesme. Znam je za sebe, osjetim je pod prstima i u tabanima, ali ne mogu je izgovoriti:

Kosara

Kad je nekud gone preko oštrog drača
Gradim most od ruku njime da korača

Sve dalje je vode preko mutne vode
Ali čudom stiže meni sve to bliže

Glavu čistu meću pod oštricu mača
U sebi si viša U meni si jača

Tebe više nema Ali ti nisi nijema
Na nebu se javi ko crvena rana

Ozvjezdana

I sve zveči i zvuči u kamenu, pravilnim ritmom dlijeta po kojem udara čekić, i u kamen upisuje znakove, slike i slova, sve do trenutka u kojemu stiže riječ izvan ritma, ona koja iz pjesme iskoči: Ozvjezdana. Zbog te je riječi pjesma o Kosari i napisana, k njoj su vodili Dizdarevi dvanaesterci, koje sam jasno mogao čuti dok smo se tog popodneva provozili kroz Stolac.

Pjesnički slučaj Maka Dizdara atipičan je u cjelokupnoj našoj poeziji, napisanoj na nekom od jezika što izviru iz jednog zajedničkog jezika, i na još nekoliko onih susjednih, koji se s našim jezicima susreću i razumiju. Rođen 1917. u Stocu – na drugom kraju čaršije, ali su vlasnici njegove rodne kuće visoko precijenili nekretninu, pa su Makovi nasljednici bili primorani odustati i uređivati hižu u kući u kojoj on nikad nije boravio – u rodnom gradu pohađa pučku školu, u Sarajevu, kod starijeg brata Hamida, gimnaziju. U devetnaestoj izdaje knjigu “Vidopoljska noć”, rat provodi kao sitni poštanski službenik, a potom i komunistički ilegalac. Već 1946. imenuju ga urednikom Tanjuga za Bosnu i Hercegovinu, 1948. prelazi u Oslobođenje, a 1951. u Izdavačko preduzeće Narodna prosvjeta. Karijerni novinar, urednik knjiga, umnogome tipičan kulturni radnik u socijalizmu, Dizdar je imao izražen, i rano uočen, pjesnički dar.

Objavljivao je knjiga, jednu za drugom, u ritmu uobičajenom za ono vrijeme: “Plivačica” (1954.), “Povratak” (1958.), “Okrutnost kruga” (1961.), “Koljena za madonu” (1963.)

Barem četvrta knjiga u nizu pripada vrhovima bosanskohercegovačkog poslijeratnog pjesništva, i da je Mak Dizdar prestao pisati pjesme u godini njezina izlaska, da se ništa poslije nje nije dogodilo, njegovo bi ime bilo neizostavno u svim antologijama i povijesnim pregledima ove književnosti, a možda bi ga i ona hrvatska adoptirala, istina s manjim žarom i oduševljenjem nego što će to činiti kada 1966.  objavi “Kamenog spavača”.

Sklon gnomskom iskazu – onome što je već proslavilo Vaska Popu – zabavljen jezikom i jezičnim igrama, kultiviranog, vrlo osobenog izraza, pjesnik na čijim bi se raznolikim figurama đake dalo učiti stilistici, Mak Dizdar je davno prije počeo pisati pjesme koje će jednom postati dijelom te knjige. Velimiru Miloševiću je 1968. u razgovoru za kruševački časopis Bagdala rekao da je pjesmu “Petorica” napisao još za vrijeme rata, a da je “Gorčina” prvi put javno pročitao 1958, na pjesničkom festivalu na Plitvicama, nakon čega je u Beogradu, u časopisu Književnost, pjesma bila i objavljena.

Ali “Gorčin” bi ostao izvan svakoga konteksta, neprimijećen i tuđ svome stvaratelju i matici njegova pjesnička djela, da se nije dogodilo ono poslije.

Stolac je bio jedan od onih mediteranskih gradova – uz Trebinje, Trogir i, prije svih, Dubrovnik – koji svojim položajem, urbanističkim rješenjem u kojemu je sačuvana uspomena na prethodne epohe i druge civilizacije, fortifikacijama nad gradom, tajnim kulama, prolazima, labirintima, ali i onim što se čuva u mjesnim bibliotekama i arhivima, te u obiteljskim sjećanjima, sugeriraju povijest i prošlost kao  dio čovjekove svakodnevice, kao nešto sa čime se ulazi u život. Stolačka, trebinjska, dubrovačka sjećanja bila su starija od naših sarajevskih ili zagrebačkih sjećanja. U tim se gradovima živjelo kao u muzejima.

Rođen u Stocu, Mak Dizdar odrana se interesirao za povijest i prošlost, posebice za srednjovjekovnu bosansku kulturu i za doba turske vladavine. I jedno i drugo predstavljalo je krajolik njegova odrastanja.

Godine 1961. objavio je antologiju “Stari bosanski epitafi”, osam godina kasnije i drugu, “Stari bosanski tekstovi”, koja će biti, i do danas ostati među važnijim kulturno-identitarnim bosanskim knjigama.

Dizdar je, očito, bio jednako fasciniran jezikom kao i sadržajem istraženih i antologiziranih dokumenata, pa je tako konstruirao vlastiti jezik po jezičnim modelima bosanskih epitafa, prenesenih s kamenog predloška stećaka i nadgrobnih križeva. U početku je to, vjerojatno, bila igra, koja je zabavljala pisca i, bit će, nikog osim njega, da bi se zatim iz te igre rodio funkcionalan pjesnički jezik, čija je klica zametnuta još u pjesmi “Gorčin”.

Inače, ta je pjesma po svemu popinska, pa i nije bez vraga reći da ju je Dizdar i pisao iz fascinacije ili barem iz misli na Vaska Popu. U vrijeme kada je napisana, sredinom pedesetih, banatski je pjesnik, rodom i materinjim jezikom Rumunj, kojemu je srpski (srpskohrvatski) najprije bio jezik poezija, a tek zatim jezik svakodnevnog sporazumijevanja, već je objavio svoje poetske cikluse kojim je slavio arhajsku funkciju jezika, kao i memoriju svijeta upisanu u riječi i u metafore, u kojima se nađe dječjih nabrajalica, posmrtnih leleka i nadgrobnih zapisa. Time je rastvorio jedan novi pjesnički svemir, u koji uranjaju brojni naši pjesnici, ne samo srpski, i u kojem će se naći i sam Mak Dizdar.

Jedini koji u “Gorčinu” nikako nije mogao prepoznati sebe i svoju pjesničku vjeru bio je sam Popa. Njemu je to bila samo pjesma vrijedna divljenja. I čista srca joj se divio.

U jednoj stvari će, međutim, Mak Dizdar nadmašiti i natpjevati Vaska Popu. Naime, dok se vršački pjesnik, uglavnom, služio srpskim jezičnim standardom, koji je prema prilikama očuđavao, infantilizirao, stilski i gramatički dekonstruirao, ali nikad tako da izađe iz zadanog jezika, Dizdar je u “Kamenom spavaču”, objavljenom 1966, izmislio vlastiti jezični standard, inspiriran jezikom nadgrobnih epitafa i starih dokumenata. On ga je nadogradio i proširio, intervenirajući u značenja riječi i prilagođavajući ga vlastitim potrebama. U našem jeziku – ili jezicima – postoji samo još jedan takav jezikotvorac: Miroslav Krleža u “Baladama Petrice Kerempuha”. Kao što se nikada i nigdje nije govorilo jezikom Balada, tako se nikada i nigdje nije govorilo jezikom “Kamenog spavača”. Ali oba su jezika na takav način sugestivna da će našem općenito neukom i mistifikacijama sklonom svijetu omogućiti niz bizarnih identifikacija i poistovjećenja, tako da je uzaludno ikoga uvjeravati kako Kosarin i Gorčinov jezik nije jezik srednjovjekovne, predosmanske Bosne, nego je to samo pjesnički jezik Maka Dizdara.

Njegovo pjesništvo je fascinantno, iako je i samo nastalo iz fascinacije. One dvije Dizdareve antologije izvor su i ključ za pjesnički jezik njegove najznamenitije i prevratne autorske knjige. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni “Kamenog spavača”. Da nije bilo njih, Dizdar bi nam bio pjesnik “Koljena za madonu”. I jedva da bi se još za njega znalo. Nestao bi 1992, kao što su nestali svi oni dobri i važni pisci bosanskohercegovačke književnosti čija djela nisu mogla podnijeti nestanak jedne kulture. Ovako, Mak Dizdar postoji kao živo sjećanje na tu nestalu kulturu, kao pisac nekrologa na nadgrobniku te ubijene i odbačene kulture i tog identiteta svih bosanskih identiteta.

Posvuda ga danas ima: u Sarajevu, u Mostaru, u Zagrebu, u Beogradu. Ima ga u barem dvije nacionalne književnosti: u bošnjačkoj i u hrvatskoj. Jedino gdje Maka Dizdara nema, tamo je gdje bi ga prvo trebalo biti, u njegovome rodnom gradu. Otamo je Dizdar protjeran. Gledano iz stolačke perspektive, on živi u svome švedskom ili norveškom progonstvu. U ledu, među mamutima.

Uvod u priču

Ovo je po redu devetnaesti od oko 1250 tekstova što sam ih u posljednjih petnaest godina objavio u Jutarnjem listu. Njih 1228 sačuvao sam u kompjutoru. Ostali su pisani na pokojnim redakcijskim strojevima, na tuđim kompjutorima, u Sarajevu, na putu… Koješta bih danas mogao komentirati u ovoj Biblioteci mrtvog pisca, nađe se tu rečenica koje kao da je pisala neka tuđa ruka, ima u priči slika kojih se ne sjećam, a djeluju mi tako dojmljivo, ne pamtim, na svoju sramotu, fizionomiju ni stas gospodina Slavka Šterka, ne sjećam se da smo ikad razgovarali. Ono što živ čovjek zaboravi, to upamti tekst. Pisanje je način i oblik besmrtnosti, jedini do kojega je čovjek do danas došao.

Ne pamtim previše toga iz Biblioteke mrtvoga pisca, ali uživam u ritmu tih rečenica. Običan novinski tekst, a opet kao da i nije. Nikad ga nisam uvrstio u knjigu. I sad mi je drago što sam na njega zaboravio, jer konačno mogu sebe da čitam kao da to nisam ja.

Iz teksta saznajem i to kako sam ostvario jednu svoju fascinaciju. Naime, nekoliko godina nakon što sam ga napisao, na sajmu antikviteta na Britanskom trgu kupio sam Telefonski imenik Zagreba za 1942. Godinama kasnije kupio sam i imenik za 1941.- posljednji koji se odnosio na predratni Zagreb. I onda sam pisao usporednu analizu dva imenika. Holokaust i genocid na osnovu telefonskih imenika.

Ali još kada sam kupovao imenik za 1942. nisam imao pojma da ta knjiga ima veze s Krležom. Potpuno sam je zaboravio, i knjigu, i to da sam se se nad njom iščuđavao u Biblioteci mrtvog pisca. Tako je to ako pišeš 1228 tekstova – sebi bih se narugao. Ali nije tako. Zaboravio sam zato što je prirodno zaboravljati, i zato što iz zaborava niču priče kao što niču i iz sjećanja. Da nije zaboravljanja, možda ne bi bilo ni priča.

Biblioteka mrtvog pisca

(2001.)

Koliko li je samo vreća cementa morao na svojim plećima prenijeti građanin Milan Bandić, pa da u dnevnome listu postglembajevske Hrvatske izađe parola na naslovnici “M.B. obnovio Krležin Gvozd”; mislim o tome dok u radnoj sobi Slavka Šterka, u Muzeju grada Zagreba, gledam dvije drvene štake naslonjene na zid, pokraj kartonske kutije s tri plitka iznošena škrlaka i jednom francuskom kapom. Uz te štake Krleža je otišao u bolnicu i nije se više vratio. Podešene su njegovoj visini i rado bi ih probao, ali me je sram. Tu negdje, između štaka i obruba šešira, na kojem bi forenzičari još pronašli tragove njegova epitela, lebdi jedno nestalo tijelo. U neredu koji traje već dvadeset godina ono živi svoju smrt. Nakon što njegove stvari rasporede u spomen dom, bit će dovršene duge karmine, a Miroslav Krleža će u njemu biti isto što i kostur velikoga mamuta u prirodoslovnome muzeju. Vele da će ga proučavati djeca i studenti, dolazit će ekskurzije iz provincije i sve će biti u najboljem redu, onako kako biva i više te nema. U slavu politike koja je prenijela vreće sa cementom.

Listam katalog u koji je gospodin Šterk, još prije dvanaest godina, popisao svih četiri tisuće dvjesto četrdeset knjiga i časopisa iz Krležine kućne biblioteke. Lako prelazim preko očekivanih naslova, od Karla Krausa, knjiga Josipa Broza Tita, zbornika s partijskih kongresa, Voltaireovih sabranih djela iz 1777. godine, njemačkih ekspresionista, rječnika, brojeva beogradskoga Dela, pa Pečata, Foruma, Republike, sve do prigodnih i jubilarnih izdanja, monografija dobijenih na dar od uspješnih radnih kolektiva. Potom knjige koje su se pojavljivale u fus notama i referencama njegovih eseja i rasprava, pa one o kojima je razgovarao s prijateljima i poznanicima, što je već temeljito izneseno u nekoliko desetina ukoričenih memorabilija i spomenara. Tražim ono što nisu vezivali za Krležu, nešto što bi bilo netipično i dirnulo bi me kao njegove štake i šeširi. Treba mi to da osjetim nježnost, bez koje mi je teško ne misliti o Bandiću i o ukletome Krleži iz naših dnevnih novina i političkih referata. A o tome mi se ne da ni misliti ni govoriti, jer ne bi bilo pristojno i jer je protivno svemu po čemu mi je taj čovjek važan.

Nalazim tako njemačko izdanje knjige Petera Handkea, koja je u nas prevedena kao “Kratko pismo za dugo rastajanje”. Taj roman obilježio je generaciju čiji je čitateljski ukus formiran ranih osamdesetih, uz filmove Wima Wendersa i rane Caveove ploče. Tko zna je li ga Krleža pročitao. Imao je još vremena, jer je u rukama imao izdanje iz 1974. Tu je i dragi libar Marka Uvodića “Ča smo na ovom svitu”, izdanje Čakavskoga sabora iz 1977, pa Ćopićeva “Bašta sljezove boje” iz 1970., Kišovi “Čas anatomije”, “Bašta pepeo” i “Rani jadi”, knjige Mirka Kovača. Među stranice nekih knjiga Krleža bi odložio razne papiriće, pisma, isječke iz novina, potvrde… Srećom, popisivač je sve to pribilježio, katalogizirao i unio u napomene, tako da mogu vidjeti koje je knjige Krleža sigurno otvarao i kada. Jedna marginalna intimna povijest, ispunjena slučajnostima, umetnuta je među stranicama. U njemačko izdanje Andrićeve knjige “Na Drini ćuprija” umetnut je tako program proslave Prvoga maja 1947. godine, jedna pozivnica te osmrtnica Milke Babić iz 1936. U knjizi hrvatsko-latinski pisci 17-19 stoljeća nalazi se čestitka Branka Mikulića za novu 1979. godinu, a u Mikulićevoj knjizi “Rasprave”, izdanje iz 1978., nalazi se Krležino pismo autoru. U zbirci pjesama Vaska Pope “Nepočin polje” su pisma Eduardu Kardelju i Đuri Pucaru. Međutim, ima i šašavijih i nježnijih umetaka, oko kojih bi se moglo svašta izmaštati. Recimo, među korice Sabranih dela Jovana Dučića, netko je, Krleža ili Bela, ubacio autorovu karikaturu izrezanu iz novina. U knjizi Marcela Prousta “Put k Swanu”, uz stranicu 205 nalazi se Krležina dopisnica iz Rima, poslana Beli 26. srpnja 1952. godine. Lako je zamisliti nju kako čita bolećivu Proustovu prozu u času kad dolazi poštar i donosi joj pismo od onoga koji je bio sav zdvojan prema tom Francuzu i čini mi se da prema njemu nikada nije bio baš sasvim iskren. Sigurno ga je živcirala Proustova temeljita dezangažiranost, ali morala mu je, barem podsvjesno, imponirati njegova hipohondrija. Dopisnica odložena u knjigu ljeta 1952., vjerojatno je u njoj ostala sve do njihove smrti. Možda ju Bela više nikada nije ni vidjela. Ako su i posezali za “Putem k Swanu”, vjerojatno je to bilo izdanje iz Sabranih djela, koje se nešto kasnije našlo u biblioteci, a jednom zatvorena Belina knjiga ostala je zatvorena do kraja i do katalogizacije dva života.

Telefonski imenici obično se bacaju u smeće nakon što im istekne vijek trajanja, ali Krleža nikada nije bacio Brzoglasni imenik NDH iz 1942. godine. Blisko mi je to, premda ne znam objasniti zašto, ali često, kada sam u Sarajevu, čitam posljednji predratni telefonski imenik, imena ljudi kojih više nema ili su emigrirali, nazive institucija koje više ne postoje i brojeve čije su kombinacije odavno mrtve. U imenik iz 1942. Krleža je spremio nekoliko pisama, osmrtnicu Milovana Kovačevića i plakat HNK za recital Vjekoslava Afrića, održan 1945.

U svojoj knjižnici imao je prva izdanja Đilasovih američkih i britanskih knjiga, spise srpskoga pravoslavnog mistika i filonacista Nikolaja Velimirovića, djela Slobodana Jovanovića, Ante Cilige i niza drugih, u ona vremena suspektnih srpskih i hrvatskih autora. Tu je i nekoliko Tuđmanovih knjiga, uključujući i “Stvaranje socijalističke Jugoslavije”, primjerak posuđen iz Biblioteke Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda. Krleža se cijeloga svog života, kao i svaki pošten intelektualac, bavio sitnom pljačkom javnih knjižnica. Neke knjige posudio je, pa ih nije vratio, još 1917. Na žalost, nemoguće je ustanoviti, a nitko ga se to nije usudio pitati, je li ikada krao i po knjižarama. Lijepo je zamišljati njegovu moćnu figuru kako promiče između polica neke bečke ili pariške knjižare s finim izdanjima i pod kaput sakriva monografiju slikara ekspresionizma (u Parizu, naravno, impresionizma). Vjerujem da je bio dovoljno djetinji duh da čini takve stvari.

Među posuđenim i nevraćenim knjigama su i sedam knjiga Jakova Ignjatovića, genijalnoga srpskog prozaika iz pretprošlog stoljeća. Njih je Krleža posudio sedamdesetih godina. Tko zna za što su mu trebale. A tu je i djelo stanovitoga Šime Jurića pod nazivom “Sinjska alka”, tiskano u povodu dvjesto pedesete godišnjice alke. U knjigu je umetnuta i pozivnica za istu obljetnicu, na ime Miroslava Krleže. Ljepše je bilo vidjeti knjigu Ljube Stipišića-Dalmate, iz 1975., naslova “Rod titanski, rod žgincani”.

Krleža je imao RIZ-ov gramofon i stotinjak ploča. Fonoteka mu, dakle, nije bila impresivna kao biblioteka i većim svojim dijelom odgovarala je građanskome ukusu svog vremena. Dvije trećine su to snimci ozbiljne glazbe, ali im je izbor takav da bi bilo nemoguće otkriti ukus vlasnika. Bela i Krleža slušali su Mozarta, Haydna, Musorgskog, Bartoka, Schuberta, Chopina, Papandopula, Berlioza, Beethovena, Ravela, Debussyja, Lista, Sen-Sansa, Johana Straussa, Handela, Offenbacha, Wagnera, Bacha, Bramsa, Griega, Čajkovskog, Dvoržaka, Monteverdija, Palestrinu, Verdija… Od svakoga je imao ponešto, a nijedan kompozitor ili izvođač ne pojavljuju se s znatnijim brojem albuma, pa da na osnovu toga zaključimo da je Krleži i Beli bio naročito drag. Jednu trećinu fonoteke čine snimci festivala kajkavske popevke, pa ploča s ruskom narodnom muzikom, Arsen Dedić, Gabi Novak, Ivica Percl, Fabijan Šovagović i dva albuma glumice Olivere Marković, na kojima pjeva ruske romanse. Naravno, ne fale ni ploče s govorima Vladimira Iljiča Lenjina. No, meni su se najzanimljivijim učinili albumi Bulata Okudžave, jedan uživo snimljen 1978. u Lisinskome, a drugi studijski, u francuskome izdanju. Ne znam je li mu ih netko, recimo Arsen ili Šerbedžija, poklonio i je li Krleža imao sklonosti prema Okudžavi i njegovoj melankoličnoj satiri.

Na takva i slična pitanja nikada neće biti odgovora. Miroslav Krleža davno se uklasičio u jednoj maloj književnosti, zatvoren u čahuru još za života, iz koje nikada neće izaći ili će izaći tek onoga dana kada bude zaboravljen od onih koji su ga u čahuru smjestili. Bio je predobar i preživ pisac za sudbinu koja ga je snašla i vjerojatno bi bilo bolje da njegovu veličinu nisu prepoznali oni koji slabo razumiju ono što su pročitali, ali zato su naša društvena i kulturna elita. Krleža i sve što je zbilja njegovo, a ne ono što mu je počastima pripisano i pridodato, uvredljivo je po današnju vlast i njezine institucije, na jednak način na koji je bilo uvredljivo i 1918. i mnogih kasnijih godina. No, mrtva usta, na žalost, ne govore. Za dvadesetak dana njegove će štake i njegovi šeširi, Beline toalete, lonci, tanjuri, knjige, ploče i tko zna što još postati dijelom svijeta kojem to dvoje ljudi ne pripadaju. Netko će stajati nasred njihove sobe i izgovarati pogrebne riječi, ispunjene političkim frazama. Nije vjerojatno da će se osim fraza čuti još nešto, niti da će Krležu na njegov posljednji put, koji vodi ravno u muzej i u spomen-Gvozd, ispratiti oni kojih se njegov tekst zaista tiče. Ni on, ni Bela o tome ništa neće znati, jer nas ne gledaju s neba, što se barem za uvjerene ateiste smije konstatirati, ali ipak neki mučan osjećaj lebdi nad pričom. U mjesec dana, navrat-nanos, i po narudžbi društveno-političkoga trenutka radi se ono što se, opet po narudžbi drugih društveno-političkih trenutaka, odlagalo dvadeset godina. A Krleža se opet nikoga ne tiče, pa makar ga stoput izlili u teškim kovinama.

S nečim lijepim valjalo bi završiti ovaj olovni novembarski dan. S nasmijanim fotografijama iz Egipta: Krleža ispod piramida, a slika ga Tito. Sa sačuvanim jelovnicima s tog putovanja, fotografijom iz dvadeset i neke na kojoj je pisac mlad i vedar, tako vedar kao da se više nikada ništa loše neće dogoditi. Ili s onim hotelskim računom, iz Napulja neke davne godine, koji sadrži uredan popis svega što je Krleža u dva dana pojeo i popio. Valjda je tada bio sretan i valjda mu je bilo lijepo u tom gradu. Razglednica poslana Beli sačuvana je u jednoj od knjiga. Kao i sva pisma i dopisnice završava s «Voli te M.K.». Dragi Krleža, dobri Krleža. Život koji se sveo na jednu ljubavnu priču.

Svetac

Učiteljica je posakrivala prvačiće
i sama na vratima dočekala
masovnog ubojicu.
Nikog nema ovdje,
svi su na gimnastici!
Nije sumnjao.
Pucao je u bijelu bluzu
I izašao.
Klekla je na trenutak pored klupe
kao da traži u krvi izgubljeni
mliječni zubić.
Svetac je onaj kojem se vjeruje
Na riječ.
Onaj je svetac koji u priči o
Vuku i sedam jarića kroz igru
Ušutka sve plakare.

Crni dud

Zovu me Dud al nisam lud i budala
ko trešnja procvjetala
što na nju pao je snijeg.
Eno grane joj pogurene
pale na iznurene košnice.
Ja toplije dane strpljivo čekam
ko mudri beg bolju cijenu pšenice.
Neće biti najdražeg voća u sudu
al’ zato blago meni, Dudu!
Pa ti me sad odsijeci!
Moj bijeli brat će svo ljeto
listom častiti svilene bube
a ja ću padati na šoferšajbe
i maloj djeci plaviti zube…

Dubak

Sa udaljene poljanske željezničke stanice
otac je sa električarem prvi televizor
u selo donio. U Ambasador deki, na motki,
pažljivo kao iz kladionice listić.
Od tog dana kuća je svaku veče
bila puna svijeta i smijeha.
Veliki su se zbijali na kauče,
mali pod kuhinjskim stolom.
Mati je za goste kavu pekla
u srednjim šerpicama.
Za djecu suve kuvala šljive.
Bila sam beba i imala sam
rezervirano mjesto u kinu:
stajala sam u dupku.
Kao početak selotejpa
tražim ponekad novu sličicu
u kolutu zamagljenih uspomena.
To čega mislim da se sjećam,
samo su mi pričali.
Ali srce valjda pamti najsretnije dane
i ta sreća me, kao dubak, i sad održava
na nogama.

Umro je Imre Kertész. Madžarski i europski antisemiti, kao i mrzitelji svega različitog i manjinskog, negacionisti i oni koji u nacističkim koncentracijskim logorima nalaze komunističku (masonsku, židovsku, liberalnu…) obmanu, imaju razloga za veliko slavlje, za karneval i cirkus, ili za crnokošuljaška postrojavanja na glavnim trgovima svih srednjoeuropskim metropola, od Zagreba, preko Praga i Bratislave, do Varšave i Vilna. Već dugo se, naime, nije dogodilo da smrt tako prigodno i pravovremeno odzvoni, niti da umre Židov čija će se smrt tako dobro primiti na svakoj domoljubnoj duši, koja spremno tvrdi da se u nas u ime većinske rase i uz blagoslov većinske Crkve nisu ubijali Židovi. Smrću Imrea Kertésza nije umro tek jedan pripadnik Mojsijeve vjere, nego je umro jedinstveni, metaforični, univerzalni Žid. Umro je jedan Jevrejin u kojemu su uosobljeni i svi drugi Jevreji: Job, Isus Krist, Primo Levi, Daniel Ozmo..

Što ga je učinilo takvim? Njegova ratna sudbina ili ono što se s njim događalo nakon rata i izlaska iz logora? Bi li Imre Kertész bio tako slavan i važan da ga kao petnaestogodišnjeg dječaka nije poslalo u Auschwitz? Ovo je pitanje u njegovom slučaju, možda, i najvažnije. Za razliku od nekih drugih književnih svjedoka Holokausta, ali i Gulaga, koji bi, možemo to zamisliti, bili slavni i veliki i da nisu dopali logora i svoje strašne sudbine, Imre Kertész bi po svoj prilici bio mali i neprimijećen. Po tome je, bit će, srodan i sličan Primu Leviju i Varlamu Šalamovu. Radio bi kao činovnik, ili bi, ipak, bio novinar, i odživio bi neki miran građanski život, u svakom pogledu beskonfliktan, suživljen i asimiliran. Kao što bi Primo Levi radio u svom kemijskom laboratoriju, i kao što bi Varlam Šalamov bio samo jedan od tisuća ruskih pjesnika. Sva trojica zanimljivi su upravo po toj svojoj predestiniranoj običnosti. Oni nisu bili proročke figure, poput, recimo, Aleksandra Solženjicina, i time su njihova svjedočenja elementarnija, bliža ljudskoj naravi, nekako čovječnija. Kertész, Levi i Šalamov se, svaki na svoj način, bave onim što je čovjeka navelo da drugog čovjeka zatvori u logor, i što je građansku svakodnevicu pretvorilo u pakao. Zahvaljujući njima Auschwitz i Kolimu prepoznajemo oko sebe, u očima sugovornika, u novinskim izvještajima s tržnice, u olovnoj tuposti tabloida.

Roman “Čovjek bez sudbine” učinio ga je slavnim. Objavio ga je 1975, s navršenih četrdeset šest. Sve je tu, naizgled, autobiografsko: glavni lik je dječak kojeg deportiraju u Auschwitz, odakle ga prebacuju u Buchenwald… Kertész je bio istog uzrasta, prošao je isti put, ništa, dakle, nije morao izmišljati. A ipak je, ponavljao je to, izmislio skoro sve. Dva su dobra razloga tome. Prvi: kao vrlo skrupulozan, građanski suzdržan i gotovo činovnički pristojan čovjek, Kertész se, barem u svojim kasnim počecima, snebivao pred moralnim aspektima autobiografskog govorenja o logoru. Drugi razlog leži u njegovim književnim, beletrističkim ambicijama. Naprosto, htio je napisati priču onako kako to, zamišljao je, čine pravi pisci.

“Čovjek bez sudbine” dragocjen je po tome što opisuje – radost života. Kertészov je ton nepodnošljivo vedar, atmosfera prozračna, tako da se čitatelju katkad učini da čita kakav avanturistički roman. Možda se bez te vedrine, lakoće i znatiželje logor ne može preživjeti? I možda će preživjeti samo onaj koji je bez sudbine? Ništa se u toj knjizi ne tvrdi, pisac ni u čemu nije čvrst, nego je sve na čitatelju. Na njemu je i da prođe kroz logor. Nigdje nismo tako blizu logoru kao u Kertésza. Kao u Prima Levija i Šalamova.

Taj i nekoliko drugih romana ovoga pisca prevela je Xenia Detoni, a objavila Fraktura. Zahvaljujući njima Kertész je dobro udomljen u hrvatskome jeziku. Njegove priče postale su i naše. Hrvatska je usvojila jednu Madžarsku, i u njoj Budimpeštu, a hrvatsko nam je zlo postalo mnogo bliskije i jasnije zahvaljujući madžarskom zlu. Jer ovdje je, ako se nismo razumjeli, samo o zlu i riječ.

Imre Kertész je 2002. dobio Nobelovu nagradu. Oni koji bulazne o šansama nekog hrvatskog pisca (ili spisateljice) da se čudom onobeli trebao bi imati na umu da se takvo što nije dogodilo nijednom Madžaru prije njega. A madžarska je književnost neusporedivo veća, značajnija i življa od hrvatske – čak i kada hrvatskoj pribrojimo sve njene prognane i izbrisane romanopisce, pripovjedače i pjesnike – tako da bismo na prvoga književnog nobelovca mogli čekati još barem dvije tisuće i dvije godine. Ili bi nam se mogla dogoditi gora nevolja da Nobelovu nagradu dobije neki hrvatski Srbin, izdajnik, neprijatelj, “Jugoslaven”. Upravo to se, naime, dogodilo madžarskim domoljubima.

Nagrada koju je te jeseni dodijeljena Imreu Kertészu neće se za njegova života smatrati dovoljno madžarskom. Kada mu dvanaest godina kasnije Viktor Orban dodijeli najviše državno priznanje, Red svetog Stjepana Ugarskog, Jobbik (iliti Pokret za bolju Madžarsku) slat će otvoreno pismo predsjedniku države, u kojemu će biti postavljeno retoričko pitanje: “Smije li Madžarska dodijeliti najviše svoje odlikovanje piscu Imreu Kertészu, kad on nije pravi Madžar, nego je Židov?” Ali, naravno, ni Orban nije počastio Kertésza zato što bi cijenio njegovo djelo, niti zato što bi ga smatrao madžarskim velikanom, nego mu je stari pisac dobro poslužio da otkloni međunarodna zgražanja nad njegovim režimom i optužbe upravo za – antisemitizam. Naime, samo dvije godine ranije, bilo je to 2012, drugi židovski pisac, pa još Imreov prezimenjak, Ákos Kertész zatražio je i dobio politički azil u Kanadi, prognan od Orbanovih medija jer je pisao o madžarskoj ulozi u Holokaustu.

Imre Kertész nakon ovog je doživio napade i s druge strane. Bio je kriv što je iz Orbanovih ruku primio nagradu. Je li to smio učiniti? Jest! Drugom prigodom bi vrijedilo objasniti i zašto jest.

Bolovao je od Parkinsonove bolesti. Živio u Berlinu, čim bi mu postalo nepodošljivo u Budimpešti. Vrijedno je prevodio s njemačkog – kao jedan od onih židovskih svetaca koji nikada nisu prezreli jezik svojih ubojica – pisao romane u kojima se bavio stanjem ljudske duše, eseje u kojima se očitovao kao veliki Europljanin. Logor ga nije učinio gorkim. Dječački je žudio da ga vole. Žudio je za čitateljima koji će ga cijeniti po književnom djelu, a ne po sudbini.

(Pobjeda, 25. novembra 2003.)

Čovjeka je lako natjerati na plač, ali ga je teško, ili nemoguće, natjerati da se smije. Smijeh je uvijek izraz unutrašnje slobode i vjerojatno je posljednje utočište čovjekovo u situacijama u kojima mu se čini da više ništa na ovome svijetu njegovo nije. Smijali su se galioti u predasima doživotnog veslanja, smijali su se logoraši u Auschwitzu, smijali su se i ljudi čiji smijeh nitko nije smio čuti. Samo smijeh nam ne mogu oduzeti i samo smijeh dam ne mogu nametnuti. Ako je glava u pitanju, da, pravit ćemo se da su nam smiješne šale naših diktatora, čuvara ili ubojica, ali to neće biti pravi smijeh. Srca će nam ostati mirna, ošit neće zatreperiti i sve će biti kao da se uopće i ne smijemo. Rasplakati nas mogu kad god žele, naše će suze imati svaka budala, pa valjda zato suze i nisu ono što želimo drugima pokazivati. Na obiteljskim fotografijama svi smo nasmiješeni, nitko ne plače osim male djece. To je zato što ona još uvijek prekratko u ljudskome društvu i nisu imala tu nesreću da na vlastitoj koži osjete razliku između suza i smijeha.

Režimski humor ne postoji. Postoji samo niz neuspjelih i nikom smiješnih pokušaja da se u ime ove ili one totalitarne ideologije ispriča nešto smiješno. Ne postoje ni direktorski vicevi na račun radnika. Premda se čini kako je njihova pozicija idealna za šalu: nikome odgovorni, s dobrim pregledom situacije, lišeni straha da će se nekome zamjeriti. Nema ni nacionalističkoga humora. Istina, postojali su takvi vicevi, ali samo u vremenima kada su bili strogo zabranjeni. Nismo im se smijali, ali smo u njima znali uživati: kao u skokovima s padobranom, penjanjima uz opasnu liticu, pretrčavanju ceste pred jurećim automobilom… Nacionalistički su vicevi u socijalizmu bili poput adrenalinskog šoka. Kada je nestalo razloga za šok i kada je mržnja prema drugom postala legalna, takvi su vicevi postali ogavni. Ili barem besmisleni. U njima su mogli uživati samo oni koji su željeli natjerati narod da se takvim vicevima smije. A nisu znali, kao što nikada nijedan diktator neće znati, da se ljude ne može natjerati na smijeh.

Jedan od najzornijih dokaza za tvrdnju da se Jugoslavija bitno razlikovala od ostalih komunističkih zemalja, da nismo živjeli iza željezne zavjese i da nam nije bilo kao Rusima, Česima ili Poljacima, je taj što je u Jugoslaviji komedija bila najrašireniji populistički žanr. Vesele večeri održavale su se u domovima kulture, humorističke serije imale su nevjerojatnu popularnost, a devedeset posto filmova za najširu publiku bili su komedije. Na komunističkom istoku humor je, i kad ga je bilo, spadao u samizdate, alternativnu kulturu, bunkerirane filmove i knjige. Među zabranjenim i progonjenim jugoslavenskim umjetnicima nije bilo komičara i humorista. Knjige koje je Partija kritizirala ili filmovi koji se nisu prikazivali u kinima pripadali su nekim puno smrknutijim žanrovima. U samoupravome socijalizmu čovjek je imao punu slobodu javnog smijanja. Tako se barem čini iz naše postkomunističke perspektive: danas smo puno smrknutiji, tužniji i zabrinutiji. Naravno, ne zato što živimo u lošijim društvenim uređenjima, iako nisu ni bolja, nego zato što smo temeljito zasrali pritku. Smijeh je, kao i osjećaj sreće, postao strogo privatna stvar.

Pa onda kako danas nekome izgovoriti, a da bude pravilno shvaćeno: Umro nam je Čkalja? Ljudi koji su krajem osamdesetih još bili djeca, i odrastali su u najgorih deset godina naših života, teško bi mogli shvatiti tu posvojnu riječ, familijarizaciju s pokojnikom iza kojega nije ostalo puno toga za vječnost. A svi znamo da je umiralo zadnjih godina većih glumaca od Čkalje. Ali opet bi se za rijetko kojega smjelo reći da je umro baš nama. Umirali su svojim porodicama, pozorištima, filmskim režiserima, prijateljima… Umirali su našim kulturama. Međutim, Čkalja je umro nama. Zašto? Zato što je Miodrag Petrović jedan od nekolicine amblematskih likova naših odrastanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Svaki od njih određivao je po jedan segment našeg identiteta. Sava Kovačević bio je heroj, Zdravko Čolić bio je pjevač, Silvana Armenulić bila je ljepotica i nesretnica, Josip Kraš bio je keks, Franjo Kluz bio je sako… Jedva da bi se još desetak takvih likova moglo naći u sjećanjima i osjećajima. Od njih je bilo većih, pametnijih, darovitijih, važnijih i tragičnijih, ali ti su zbog nečega ostali ljudi, a nisu postali amblemi. Za neke od amblema nije nužna bliža odrednica jer su im se imena premetnula u funkcije: tako je Tito bio Tito, a Čkalja je bio Čkalja. Ponekad izgovarajući nadimak mi uopće ne mislimo na Miodraga Petrovića.

Kada umre netko tko je amblem, vazda na tren pomisliš da to nije moguće. Potom se rastužiš, dvatriput uzdahneš i shvatiš da si odrastao, da stariš i da je sve manje među živima onih lica koja su činila tvoju prvu sliku svijeta. Premda manje osobno dramatičan i bolan, odlazak amblema nalikuje času kada čovjek ostaje bez majke ili oca. Svijet ti je prestao širiti svoja njedra, nema više nježnosti s kojima si dočekivan i za koje si vjerovao da ti bogom pripadaju. Dalje ćeš svoje nježnosti stvarati sam i možda će tvoje lice za neku novu djecu predstavljati njedra Svijeta. Ali moraš se miriti s tim da toj djeci Čkalja neće biti Čkalja. To ime zvučat će im kao što iz usta sedamdesetogodišnjih staraca zvuče riječi mama i tata. Teško je povjerovati da su i oni bili nečija djeca.

Miodrag Petrović Čkalja bio je odličan glumac, ali je svoju karijeru žrtvovao za smijeh. Toliko je puta svoje lice pokazao u komediji da ga više nitko nije znao drukčije gledati. Ne znamo je li Čkalja to svjesno učinio i je li katkad bio nesretan što je osuđen da vazda bude smiješan. Danas to nije važno. Umro nam je i nema ga više. Ali primjećujemo na fotografijama uz nekrologe ono čega smo i ranije bili svjesni, ali nam se nije dalo o tome misliti. Čkalja je imao lice tužnog čovjeka. Idealno za uloge u onim malim neorealističnim tužnim filmovima. Lice za uloge depresivaca i ubogih siromaha iz velegradskih suterena. Bio bi dobar i u Čehovljevim dramama. Mogao je pokazati ono što se ne treba reći, ali se mora vidjeti. Bio bi dobar za šutnju na sceni…

Ali ništa od svega toga: Čkalji je bilo dato da u našim životima bude Čkalja. Mnogo je to, i malo ih je koji su pod ovim nebom dobili više, ali je velika i žrtva čovjeka koji je na to pristao. Najveću nježnost, međutim, zavređuje to što nas Čkalja nije izigrao. U godinama kada su se grubo poigrali našim životima i kada ni sami često nismo bili dostojni slike svijeta s kojom smo rasli, u vremenima kada nam se vlastita prošlost izokretala i pretvarala u nešto nepodnošljivo ružno, u vremenima kad nam se znalo učiniti da nam sutra duša neće imati od čega da živi i da bi nam bilo najpametnije da odemo u neku ameriku ili kanadu i postanemo drugi ljudi, u tim je vremenima Miodrag Petrović Čkalja s puno pažnje, dobrote i smisla za vlastitu ulogu u tuđim životima, čuvao i sačuvao uspomenu na sebe. Zaslužio je da mu se mrtvom nasmijemo. Koliko god bilo teško. Ali bolje posmrtne počasti za Čkalju nema.

NIČEGA VIŠE, MILA

Ničega, ni što traje
Ni što prolazi, nije:
Bog jednim zagrabljajem
Kutlače isprazni svijet.

Ničega više, mila.
Ni Jeniseja ni Nila.
Nestali ždrali i zebe.
Jer više nema tebe.

Ničega više, mila.
Ostaše tek sivila
Da pred okom se súre
Do moje smrtne ure.

I već žaliti moram
Kao iz grobne tame:
Milion svitaće zora –
No ne za te i za me.

Ničega više, mila,
Zalud su sve riječi:
Tvoja mi se mogila
U grlu prepriječi.

<31.  3. 2016.>

ZDRAKA

Tužan svijet poput gole žalosne
Vrbe sa jednom pokislom vranom.
I duša ne zna šta će s njime.

Odjednom, iz oblaka, po meni rosneš
Zrakom kakovoj na zemlji dano
Nikada, mila, nije ime.

To je zraka koja mi sleće
Iz uspomene.
Kad nam kći bješe sasvim mala,
U Crnu smo je Goru poveli
I jedan od mojih rođaka veli:
Krasna je, vala,
Ko da ste uzeli od sunca zdraku
I njom je nacrtali.

Ali
Ja sam mislio: ne treba mene
Tu da miješa! Po Pasternaku,
Bezgrešno je svako začeće.

<31.  3. 2016.>

_________________________Posvećeno M. J.

Kad god pročitam njegovu oštru riječ o domovini
U kojoj smo obojica još uvijek samo stranci
S njegovom i moja ljubav prema njoj naraste
I svi drugi slični nama što tu ljubav
Prema toj domovini s nama dijele živnu
Jer jednako s nama strahuju od njezinih
Preobrazbi u stoljeću napokon uhvaćene “božje čestice”
I upornoj potrazi za istinskim zakonima univerzuma

Kad god me njegova oštra riječ dočeka s mačevima
Kojima na sitno sjecka klerikalizam
I nacionalizam u njoj dirne me u srce takva njegova
Ljubav prema toj domovini iskazana s bolom i vriskom
Što još nije sukladna stoljeću koje čovjekovu moć nalazi
U njegovom univerzumu a ne u kanonu koji sve
Zasniva na nacionalnoj čistoći ideologiji i vjeri

Samo u njegovim oštrim riječima pronalazim budućnost
Naše domovine u kojoj sam zajedno s njim još uvijek stranac
Sretan što nisam u takvome statusu u njoj samo s njim
Što u takvoj nesreći svi mi takvi kakvi jesmo
Jesmo i njezini mnogo više nego li oni koji našu ljubav
Prema njoj ne razumiju iako s njima osim njega
I ne živimo u domu njezine rajske ljepote
ni na kopnu a ni na moru

Ljubimo je beskrajno i kad nam od nje stiže tek pokoja
Kap iz njezina srca kojom potvrđuje da je i naša
I kad nam njezini kritičari poručuju da je od nas ljube
Više i snažnije možda i zato što još uvijek žive u kanonu
Prošlosti i što tako sporo putuju prema vremenu
U kojemu su zakoni univerzuma na strani čovjeka koji
Jednako ljubi i one koji ga ne razumiju kao i one koji ga svojom
Domoljubnom patetikom svrstavaju u nevjernike i izrode

Oni nikada neće shvatiti kako je to i nevjernik
Veliki vjernik pa oživljavaju najveće rane njegove domovine
I slave najveću njezinu sramotu i stid
Dok se on bori za njezino mjesto među najboljim
Za apsolut tolerancije i njezinu ljubav i prema drugačijem
I drugom izvan svih kanona
Iz raja na zemlji oni protjeruju u pakao svakog
Tko u njoj njima nije sličan

Na stadionima s rođenom djecom mašu
Njezinim stijegom i slave najsramniji
Dom njezine prošlosti
I optužuju ga što i on nije s njima

Oni ne znaju što je ljubav
Oni ne znaju što je vjera a ni dom
Nisu oni baš ni za kakvo dobro spremni
Njegova oštra riječ
Od toga zajedno s mojom
Boluje plače od stida crveni.

(Andrićevo Pismo iz 1920. godine kao polifonijska narativna pozornica)

Tokom raspada Jugoslavije Andrićevo Pismo iz 1920. snažno je ideološki instrumentalizirano, kao i gotovo ukupan opus ovog pisca, a oko ove priče i danas se vode ideološki sporovi pod maskom književne znanosti. Velikosrpska književna kritika u njoj je pronalazila opravdanje za rat u Bosni i Hercegovini, čak i manipulirala njenim naslovom, tvrdeći da je u rukopisu čuvanom u Andrićevoj zadužbini u Beogradu priča naslovljenaPismo iz 1992.[1] Na toj osnovi, priča je uvučena u ideološko polje i pretvorena u tobožnji proročki tekst u kojem je pisac, na osnovu svoje spoznaje da je Bosna zemlje mržnje, predvidio rat 1992-1995. godine kojeg bi Srbi, da su bolje čitali ovu priču, dočekali daleko spremniji i porazili bi vjekovnog neprijatelja odmah na početku. Naravno, ovakva vrsta manipulacije naslovom i semantičkim potencijalima Andrićeve priče upečatljivo svjedoči o prirodi ideološke književne kritike na južnoslavenskom govornom području i njenoj ulozi u nacionalističkim ratnim mašinama tokom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ta manipulacija svoj pandan ima u bošnjačkoj nacionalističkoj kritici koja je demonizirala Andrića i njegovu literaturu kako bi na islamocentričnim i osmanonostalgičnim osnovama uobličila novi tip bošnjačkog etničkog identiteta. Od Rizvićeve obimne studije Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, preko zbornika Andrić i Bošnjaci, do Andrićevstva Rusmira Mahmutćehajića[2] – bošnjačka nacionalistička kritika u Andriću vidi isključivo bošnjakomrsca i islamomrzitelja, a njegovu literaturu kao estetiku genocida, kako ju određuje Mahmutćehajić, i osnovu za Miloševićev i Karadžićev ideološki projekt.[3]

Andrićeva složena slika Bosne, njenog hibridnog identiteta, komplicirane povijesti i ljudskih sudbina u njoj nije korištena samo za ideološke obračune u književnom polju nego je tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća u nacionalističkoj štampi nerijetko bila podlogom za predstavljanje Bosne kao tamnog vilajeta i uzavrelog bosanskog lonca koji, zbog svojih unutrašnjih razlika, samo što nije eksplodirao i u kojem nije moguć nikakav oblik racionaliteta, humaniteta i humanističke društvene norme.[4] Tako se na temelju Andrićeve literature, ali ne samo njegove, u Titovoj Jugoslaviji formirao projekt tzv. unutrašnje demonizacije koji je stvarao preduvjete za kulturnu kolonizaciju BiH, a ona je tretirana kao zaostala provincija koja, zbog osmanskog naslijeđa u sebi, ne može razviti emancipatorske društvene prakse. Ta vrsta manipulacije Andrićevom pričom i njena ideološka instrumentalizacija bile su uvod za ono što će se zbiti nekoliko godina kasnije: bujanje velikosrpskog nacionalizma i krvavi raspad Jugoslavije uslovljen njegovim nastojanjem da osvoji teritorije BiH i Hrvatske na kojima bi stvorio tzv. veliku Srbiju.

Kulturno polje i Andrićeva književnost u njemu kao sami kanonski vrh iskorišteni su od strane ideologije za moralnu pripremu razaranja Bosne i rat na njenom teritoriju. Andrić, jedini jugoslavenski književni nobelovac, bio je idealan za takvu ideološku zloupotrebu književnosti. Na jednoj strani, Nobelova nagrada davala je njegovom djelu međunarodnu ovjeru i svjetsku kanonsku vrijednost, a, na drugoj, ideološki, kulturni, književni i medijski centri velikosrpske moći koristili su te činjenice da društvenom prostoru nametnu svoju interpretaciju Andrića i na toj osnovi svoje ideološke naracije u maksimalnoj mjeri prošire na cijelo društvo. Iz područja književnosti, književne znanosti i kritike Andrićeva literatura uvlačena je u društvenu svakodnevnicu i postajala idealan althusserovski shvaćen ideološki aparat. Takva instrumentalizacija književnosti išla je do te mjere da je Radovan Karadžić tokom rata dijelio Pismo iz 1920. i roman Na drini ćuprija stranim novinarima i diplomatima kao dokaze za neodrživost BiH.[5] Time je Karadžić uvlačio autoritet književnog nobelovca u političko polje u kojem on, kao vođa bosanskih Srba, provodi u djelo ono što je pisao Andrić. Drugim riječima, Andrićeva literatura korištena je za legitimaciju politike iza koje su ostali masovni ratni zločini sa srebreničkim genocidom kao njihovim zlim vrhuncem, etničko čišćenje, urbicid i kulturocid.

Andrićeva literatura tada je postala topos u kojem se bošnjački i srpski nacionalizam sukobljavaju kao dvije neprijateljske ideologije koje Andrićevu književnost vide na isti način, mjere istim mjerilima i identično koriste u svoje svrhe. Razlika je samo u njihovoj oružanoj snazi, a model kulturalizacije ideologije i politike potpuno je identičan u oba nacionalizma.

Na Drini ćuprija svođena je u takvim interpretacijama na plakat koji odražava historiju međunacionalne mržnje, prije svega srpske i bošnjačke u BiH, dok je Pismo iz 1920. zbog stava njegovog junaka da je Bosna zemlja mržnje postajalo političkom parolom. Potom je ta vrsta čitanja nametnuta obrazovnom procesu, pa je u osnovnoškolskim i srednjoškolskim lektirama Andrićeva literatura tumačena kao ideološka platforma na kojoj se uobličuje slika nacionalnog i religijskog Drugog kao demonskog svepovijesnog neprijatelja. U konačnici, Andrić je u javnom prostoru postao pisac u čijem djelu je nacionalizam pronašao osnovu za legitimaciju svojih ubilačkih naracija – kako čvrste, ortodoksno i esencijalistički shvaćene kolektivne identitete određuje Amin Maluf.[6]

A zašto je to bilo moguće i šta je to u Andrićevoj literaturi što omogućuje nacionalizmu da je iskoristi za svoje ciljeve? Najjednostavnije rečeno, sama njena tema: složena bosanska povijest i ljudska situacija u njoj. Andrić je južnoslavenski postimperijalni pisac i zastupnik ideologije integralnog jugoslavenstva i slojevitog jugoslavenskog multikulturalizma. Kao postimperijalni pisac, on je u svome opsežnom djelu razvijao priče koje su na različite načine emancipatorske za sve bosanske etničke identitete, a u njegovom djelu očigledna je tzv. imperijalna trauma tih identiteta, bilo da ona dolazi iz osmanske bilo iz austrougarske vladavine Bosnom.

Stoga bi se moglo reći da su neki Andrićevi junaci na različite načine nosioci austrofobije i osmanofobije, te da njihov fobični stav prema imperijama koje su vladale Bosnom proizvodi oslobodilačke i emancipatorske naracije koje su na južnoslavenskom prostoru obilježile književnu tradiciju od renesanse do Andrićevog vremena, pa i dalje – sve do visokog modernizma. Andrić se, tako, uklapa u eliotovski shvaćen niz književne tradicije od Marulićeve Judite, preko Gundulićevog Osmana, do Prešernovog Krštenja pri Savici, Mažuranićevog epa Smrt Smail-age Čengića i Njegoševog Gorskog vijenca, ali i u realistički postuliranu narativnu tradiciju u pripovjedačkoj Bosni, te usmenu epiku. On tu tradiciju koliko nasljeđuje toliko ju i preobražava u skladu sa načelima svog tipa modernističke poetike u kojoj se lokalni hronotop neprestance univerzalizira duž vremenske i prostorne ose priče.

Na toj osnovi Andrić historiju personalizira, pa njegovi junaci nisu više akteri povijesnog lanca zbivanja nego je povijest postala njihovom unutrašnjom morom koja im radikalno mijenja identitet. Personalizirana povijest se izvana, iz događajnog lanca zbivanja, pretače u doživljajni, unutarnji lanac psihičkih i mentalnih reakcija junaka na povijesne promjene. Ovako oslikana povijest presudno određuje Andrićeve romane Travnička hronika i Na Drini ćuprija, ali i čitav niz njegovih priča čija se radnja odvija u osmanskom ili austrougarskom dobu. Na toj osnovi Andrić je radikalno promijenio filozofiju historije u južnoslavenskoj književnosti i sa ničeanski shvaćenog monumentalističkog prešao na arhivarski i kritički koncept povijesti.[7] To mu je i omogućilo da u romanu Na Drini ćuprija razvije simbolički tip povijesne hronike, sa mostom kao fukoovski pojmljenom kompenzacijskom heterotopijskom figurom koja prelazi sve identitarne granice i iz povijesnog vremena dobacuje u metafizički pojmljenu vječnost, nudeći utjehu i spas čovjeku pred spoznajom povijesnog i egzistencijalnog apsurda. Travnička hronika drugačije je narativno koncipirana, jer preispituje vremensku granicu između tradicije i moderne na bosanskom prostoru i sudar imperijalnih ideologija i prosvjetiteljske utopije u Travniku kao simboličkom toposu na granici između različitih civilizacija i njihovih normi. Jednostavno rečeno, Andrić je preslojio historijski u novopovijesni roman, baš kao što je u prozi historijsku priču preoblikovao u simboličku, psihološku i kulturološku. Nacionalistički zasnovana književna kritika negira takvu Andrićevu narativnu poetiku, a njegovu literaturu svodi na historijski mimetizam i (veliko)srpsku reprezentaciju povijesti.

Pismo iz 1920. na višestruk način privlačno je nacionalističkoj kritici. Zbog junakovog stava da je Bosna zemlja mržnje, ona je u ovoj Andrićevoj priči pronalazila lični piščev stav o Bosni, identificirajući piščevo sa stajalištem junaka i previđajući bahtinovski pojmljenu polifoničnost priče i njeno narativno višeglasje.[8] Na drugoj strani, ona previđa i psihološki, i etički, i identitarni profil junaka koji bježi iz Bosne zbog spoznaje o olujama mržnje što bujaju u njoj ispod površine života. Također, ta kritika previđa i cjelinu narativne strukture, onaj luk od junakove odanosti prometejskom mitu s početka priče do njegove pogibije u Španskom građanskom ratu na njenom kraju, uz gorki komentar naratora: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“ Priča se tim postupcima svodi na parolu u kojoj je Andrić iskoristio svog junaka Maksa Levenfelda da tobože izrekne svoj demonizatorski politički i ideološki stav o Bosni, svojoj domovini.

Velikosrpska književna kritika preko Andrićeve literature nastoji svoj osmanofobni metanarativ legitimirati u društvenom polju, pri čemu valja imati u vidu da je ona osmanofobnost književne tradicije u potpunosti ideološki preobrazila. Naime, južnoslavenska književna tradicija sve do Andrićevog doba je u svojoj osmanofobnosti izjednačavala imperijalnog i religijskog Drugog kako bi formirala oslobodilačke naracije u vremenu kad Osmanska imperija vlada južnoslavenskim prostorom. Iz te osmanofobnosti, a kasnije, tokom devetnaestog stoljeća, i austrofobnosti, književnost je razvijala ideje panslavizma i jugoslavenstva da bi očuvala san o slobodi južnoslavenskih naroda.[9] Neki Andrićevi junaci, i ne samo njegovi, nerijetko su uklopljeni u svom antiimperijalnom stavu i oslobodilačkoj žudnji upravo u kontekste kulturne i društvene austrofobije i osmanofobije i na različite načine ih odražavaju u svojim narativnim iskazima. Međutim, po logici narativnih kontrapunkta kao izraza složene povijesne zbilje, jedan broj Andrićevih junaka razvija i osmanofilne reakcije na povijesne događaje, a u nekoliko priča ovaj pisac iskazao je vrsnu pohvalu osmanskoj kulturi građenja zadužbina u BiH.

Velikosrpska književna kritika u svom osmanofobnom metanarativu briše književno i ukupno tradicijsko naslijeđe, a njegov oslobodilački potencijal pretvara u velikosrpski osvajački nalog, zamjenjujući imperijalnog Drugog onim etničkim i religijskim. Bošnjaci, kao slavenska etnička grupa, postaju u velikosrpskom osmanofobnom metanarativu zamjena za Osmansko carstvo i svepovijesni demoni koje treba uništiti. Na taj način potpuno je promijenjen sadržaj osmanofobnog metanarativa i on je od oslobodilačkog dobio ideološki sadržaj osvajačkog stava, a namjesto panslavenstva i jugoslavenstva sadržinu velikosrpstva.

Na velikosrpski osmanofobni metanarativ bošnjačka nacionalistička kritika reagira onim osmanofilnim, pa, u skladu s tim, idealizira doba osmanske vladavine Bosnom. U konačnici, ona tu vladavinu vidi kao izvorište bošnjačke nacije, bosanskog multikulturalizma i tradicijske harmonije, a osmanski milet sistem izdiže na razinu svepovijesne formule bosanskog međuetničkog sklada. To se možda najbolje očituje u sintagmi jedinstvo razlika Rusmira Mahmutćehajića, koji, bez obzira na njenu oksimoronsku osnovu, tu sintagmu pretvara u metafizičku supstancu bosanskog hibridnog identiteta.

Tu je, zapravo, sadržana suština sukoba dvije nacionalističke kritike koje se bore za dominaciju nad upravljanjem značenjima Andrićeve književnosti. Posljedica je da se osmanofobni i osmanofilni metanarativi nameću za ovjeritelje ukupnog društvenog i humanističkog znanja, a, u skladu s njima, vrši se i (re)interpretacija povijesti, te međuetničkih, religijskih i ukupnih društvenih odnosa u njoj.

Pismo iz 1920. sa spoznajom njegovog junaka o olujama bosanske mržnje preispituje tradiciju bosanske osmanofobije i osmanofilije, ali ne samo njih, jer se u oluje te mržnjeupisuju i druge fobije i filije kao identifikacijska polja za uspostavljanje identiteta društvenih i međuetničkih razlika. Andrićev junak traži, naprosto vapi da se te razlike osvijeste i vide kao izvorišta mržnje, te da se analiziraju kako bi se prevazišle i kako bi se društveni prostor emancipirao od njih, dok nacionalistička kritika te razlike apsolutizira, produbljuje i na njima gradi svoje ubilačke ideološke naracije. Drugim riječima, Andrić nije mogao ni naslutiti u kolikoj mjeri će baš ta kritika potvrđivati stajališta njegovog junaka o bosanskoj mržnji i u kolikoj mjeri će svoju ideološku mržnju pokušavati nametnuti ukupnom društvu kao oblik društvenog i humanističkog znanja.

A kako, zapravo, funkcionira i o čemu priča Andrićevo Pismo iz 1920? Ostvarena kao dijaloška naracija dvojice prijatelja, neimenovanog naratora i Maksa Levenfelda, uz epistolarni dodatak u kojem Maks u obliku eseja izlaže svoja stajališta o Bosni i razloge za odlazak iz nje, te naratorov uvod u kojem portretira svoga prijatelja u mladosti i završni komentar o njegovoj pogibiji u Španskom građanskom ratu, ova priča netipična je za Andrićev pripovjedački postupak. Andrić je u svom pripovjedačkom postupku ostvario kulturološku, psihološku, novopovijesnu i simboličku priču[10] u kojoj se lokalni hronotop, Bosna za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine, neprestano univerzalizira – da bi, na koncu, dobio simbolička obilježja. Pismo iz 1920. jedna je od rijetkih Andrićevih priča koje se približavaju njegovoj savremenosti. Otud esencijalistička kritika, analizirajući naratora priče, nerijetko ističe mogućnost da je on jednak autoru, pa se tekstualna instanca naratora, sa svim njegovim unutartekstualnim uslovljenostima, izjednačava sa okvirom biografije samog autora. Tu se kao argument koristi podudarnost piščevog i naratorovog školovanja u sarajevskoj gimnaziji i naratorova zanesenost literaturom, te proživljeno iskustvo Prvog svjetskog rata.

Naravno, Andrić se vrlo vješto poigrao okvirom svoje biografije, ali u samoj priči nije ponudio niti jedan osnov za tezu da se narator može izjednačiti s njime. Kao i u većini svojih priča, on je i ovdje zapretao svoje ognjeno Ja, o čemu, kao jednom od temelja piščevog narativnog postupka, upečatljivo piše Zdenko Lešić.[11] To ognjeno Ja do punog izraza došlo je u Ex pontu i Nemirima, Andrićevim ekspresionističkim prozama baziranim na drami ispovijesti. I samo tu, u ta dva djela, Andrić se koristio ispovjednom narativnom tehnikom. Sve druge njegove priče u osnovi kreću od psihološkog realizma, ili su bazirane na simboličkom tipu naracije, odnosno na naraciji kao osobenoj kulturološkoj studiji u kojoj se junaci zatiču u tzv. kulturološkom hijatusu i iz nove epistemološke situacije procjenjuju tradiciju i njenu vertikalu vrijednosti.

Pismo iz 1920. tematizira jednu ljudsku sudbinu uhvaćenu u vrtlog historije, bez mogućnosti da joj na bilo koji način umakne. Pri tom, to je sudbina junaka idealiste odanog prometejskom mitu i humanističkim nalozima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a razočaranog u čovjeka i čovječanstvo zbog iskustva klaonice Prvog svjetskog rata. Maks Levenfeld je otud tipični junak onog toka svjetske antiratne književnosti koji je oformljen u ekspresionističkoj pobuni i kasnije uobličen u modernističkom skepticizmu iza Drugog svjetskog rata. Zato je rat ključni povijesni događaj ove priče, i to ne samo kao ubilački nego i kao prijelomni događaj koji razara devetnaestovjekovne utopije prosvjetiteljskog i racionalističkog humanizma. A to znači da Andrić preko Maksa Levenfelda pripovijeda uz ostalo i o evropskoj slomljenoj generaciji intelektualaca iza Prvog svjetskog rata koja ne može oformiti nove humanističke naracije nakon što je čovječanstvom protutnjala opća klaonica. Takvo raspoloženje intelektualaca sumira se u romanu Na Drini ćuprijanaratorovom ocjenom da je devetnaesti vijek obećao čovječanstvu opće pravo glasa, a odveo ga u stanje opće vojne obaveze.

Na ovaj način koncipiran, junak Pisma iz 1920. pojavljuje se kao stalna drugost modernog militarističkog ustroja svijeta, neko ko iz pozicije drugosti normativnog poretka svojom tragičnom sudbinom dovodi u pitanje i osporava njegov temelj. Ali Maks nije samo drugost u odnosu na normativni militaristički poredak modernog čovječanstva, on je to i u odnosu na normativni poredak bosanskih identiteta. Stoga je za svaki oblik interpretacije ove priče nužno uzeti u obzir Maksov portret što ga na početku iznosi njen narator: „Čovek koji sedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za poslednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, lekar je i lekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad lekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gde je stekao veliku praksu. Poreklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata.“

Maksov identitet implicitno dovodi u pitanje i osporava normu čistih, esencijalno pojmljenih krvno-srodničkih kolektivnih identiteta,[12] pa je on rođenjem određen identitarnom višestrukošću. Zbog toga i ne može pripadati nikakvoj ograničenoj identitarnoj formi, već nužno prelaziti preko svih identitarnih granica i doseći oblik kozmopolitskog identiteta što je uobličen na narativima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma. Maks je, dakle, rođen u Bosni, ali identitarno pripada čovječanstvu, a njegova odanost prometejskom mitu ukazuje na to da je on apsolutni humanist. Kao stalna drugost koncepta čvrstih, organski pojmljenih kolektivnih identiteta, Maks i može zauzeti kritički stav prema njima. On je, uz to, lekar i lekarski sin, pa i samo njegovo zanimanje nosi humanistički potencijal. Istodobno, Maksovom čovjekoljubnom uvjerenju pridodaje se odanost prometejskom mitu, pa on ne citira Goetheovog Prometeja samo zbog ljepote pjesme nego u zanosu, potpuno se identificirajući sa starogrčkim mitskim junakom koji se žrtvovao za čovjeka i čovječanstvo. Na taj način Andrić je junaka priče modelirao kao narativnu figuru koja iz starogrčkog mitskog osnova dobacuje u moderno doba i spaja u sebi humanističke naracije od Prometeja do evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a potom i do generacije pobunjene protiv modernog militarizma dvadesetog stoljeća.

No, Maks Bosnu doživljava kao svoju drugu domovinu, što znači da on govori iz perspektive njene unutrašnje drugosti, nekoga ko je po poreklu stranac, a u Bosni je ugledao svetlost dana. Ta pozicija unutrašnjeg stranca, koji je od pripadnika većinskih identiteta percipiran kao Švapče i kuferaš, omogućuje junaku priče distancu u odnosu na vladajuću društvenu normu i identitarnu hijerarhiju. Upravo zbog te distance, on može razvijati racionalistički i kritički stav i promatrati Bosnu drugačijim pogledom od onog normativnog. Taj pogled i s njim usklađen kritički stav vide Bosnu i njene stanovnike u rasponu od svijetlog do tamnog, od anđeoskog principa života do onog iracionalnog, sotonskog. Bosna je otud viđena u vertikali vrijednosti, pa se u Maksovom pogledu ona otkriva ne samo kao zemlja mržnje već i kao „divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi.“

Raspon u Maksovom pogledu na Bosnu uslovljen je empatijom koja bosanskog čovjeka vidi u drami njegovog postojanja u kojoj je on izložen istodobnom djelovanju sila dobra i zla, komplicirane i teške povijesti i zanosa koji ga izdižu iznad njene surovosti. Ali, ono što presudno određuje kritički pogled Andrićevog unutrašnjeg stranca na Bosnu i stalne drugosti u odnosu na normativni poredak i hijerarhiju kolektivnih identiteta jeste, kako je ovdje već naglašeno, klaonica Prvog svjetskog rata. Zato on na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu i govori o ratu kao o općoj tragediji čovjeka i čovječanstva: „Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći, više protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašten kad je rekao da čestita pobedinicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka. Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže.“

Taj Maks, koji govori nakon iskustva ratne klaonice, jest, kako je ovdje naglašeno, čovjek kojemu su skršene utopijske naracije devetnaestog stoljeća, ali, istodobno s tim, on je i kamijevski pobunjeni čovjek, onaj koji je izgubio iluzije, pa je to čovjek koji u ratu ne spoznaje vojni i politički poraz nego poraz humaniteta uopće. Taj poraženi čovjek u isto vrijeme je i čovjek univerzalnog morala koji prelazi granice svih podjela među ljudima, a govori u ime poražene ljudskosti. Sada se njegovim identitarnim dimenzijama unutrašnjeg stranca, idealiste odanog prometejskom mitu i devetnaestovjekovnim humanističkim naracijama, pridružuje identitarna odrednica poraženog čovjeka i nekoga ko je spoznao opći poraz ljudskosti u ratnoj klaonici. Maks, dakle, govori iz perspektive tog poraza, pa su njegove spoznaje utemeljene na moralnoj odgovornosti izrasloj na strahu za opstanak ljudskosti u svijetu militarističke moći i njenog ubilačkog karaktera.

Međutim, Maks nije usamljen u takvom stavu nego se njegov osjećaj poraza proteže na cijelu tzv. pobunjenu generaciju nakon Prvog svjetskog rata: „Posle tog velikog rata sretalo se među inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto neodređeno u životu. Ti ljudi nisu u sebi nalazili sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu.“

Andrić, dakle, višestruko motivira Maksov pogled na Bosnu i uklapa ga u modernističku skepsu nastalu iza Prvog svjetskog rata, skepsu koja je obilježila dvadeseto stoljeće s njegovim iskustvom dva svjetska rata, koncentracionim logorima i masovnim ratnim zločinima. Na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu u Maksov pogled na čovjeka i čovječanstvo upisuje se ta skepsa i presudno određuje njegova mjerila vrijednosti. Iz nje on i gleda Bosnu i spoznaje njene oluje mržnje, baš onako kako na moderni militaristički ustroj čovječanstva gleda neposredno iza Drugog svjetskog rata npr. američka izgubljena generacija pisaca koja ne usvaja optimizam, slavu i uvjerenja vojnog i ideološkog pobjednika u tom ratu već u njemu vidi sveopći poraz ljudskosti. Andrićeva priča Pismo iz 1920.,objavljena neposredno iza Drugog svjetskog rata sa skeptičnim pogledom njenog junaka na čovječanstvo i Bosnu u njemu, uklapa se upravo u takav književni kontekst i njegovu filozofiju skepse i patnje na osnovu kojih mjeri učinke povijesti.

Zato to nije priča koja demonizira Bosnu, kako tvrdi nacionalistička kritika, već priča – vapaj za nepovratno izgubljenom humanističkom utopijom i žudnja za ljubavlju koja može obnoviti prometejski sadržaj čovjekove egzistencije suprotstavljene bogovima kao simbolima svakog oblika hegemonijski ustrojene moći. Otud se u Maksovom pogledu na Bosnu ne nalazi egzotistički osnov, karakterističan za imperijalna stajališta koja, u ime tobožnje civilizatorske misije, žele pokoriti ovu i svaku drugu imperijalnim pogledom slično određenu zemlju. Upravo suprotno, osnova Maksovog pogleda je racionalna kritika druge domovine, a u toj kritici ljubav i žudnja da se prevlada postojeće stanje nesvjesne sukobljenosti i mržnje među lokalnim kolektivnim identitetima koji međusobno povlače čvrste granice, ne uočavajući mogućnost za prevazilaženje razlika u ime utopije univerzalne humanosti. Iz te kritike Andrićev junak u svom pismu negdašnjem gimnazijskom prijatelju i naratoru priče i traži da se ta mržnja osvijesti i racionalizira, eda bi se prevazišla: „Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire kad to čuje, shvati i vidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama.“

U ovim stajalištima Maks podsjeća na drugog Andrićevog junaka – Defosea iz Travničke hronike. Oba junaka vide nepomirljivost bosanskih unutrašnjih identitarnih razlika i oba teže da se te razlike međusobno izmire i prevaziđu. Oba su odana prosvjetiteljskom utopizmu i njegovoj ideji emancipacije čovjeka i čovječanstva. Defose će uvidjeti da se bosanski kolektivni identiteti obrazuju u svojoj čvrstini preko identifikacijskih polja i simboličkih imaginarija koji su izvan Bosne, a u svojoj religiocentričnosti ne teže nikakvoj hibridizaciji kako bi nadvladali svoju fobičnost od drugih. Maks kao da dalje razvija to Defoseovo saznanje i u bosanskim kolektivnim razlikama pronalazi nesvjesnu mržnju. Uspostavljeni na religiocentričnim simboličkim imaginarijima sa apsolutiziranjem interpretativnog koncepta monoteističke istine svijeta i čovjeka, a oblikovani radom imperijalnih kulturnih praksi i identitarnih strategija, ti se kolektivni identiteti međusobno sudaraju u svojim kulturnim i tradicijskim vrijednostima. O tome Andrić upečatljivo piše na početku romana Na Drini ćuprija, analizirajući međuetničke kulturne razlike u narodnim predajama, pričama i legendama izmaštanim oko Mehmed-pašinog mosta u Višegradu. Baš kako Defose traži prevazilaženje razlika i transgranične forme bosanskog identiteta, isto tako i narator Na Drini ćuprije vidi mogućnost da se prodiranjem do povijesne istine dekonstruiraju narodne legende, priče i predaje, eda bi se na mjestu razlika pojavila zajednička spoznaja o tragičnoj povijesti. Maks nastavlja tu opsesivnu poetičku težnju u Andrićevom književnom opusu i, u ime univerzalne humanističke etike i opomene pred budućnošću, poučen iskustvom svjetskog rata kao opće tragedije čovječanstva, zahtijeva analizu nesvjesne mržnje u bosanskom čovjeku. On svoj zahtjev temelji na posttragičnoj etici skeptično zagledanoj u militarističku budućnost čovjeka i čovječanstva, te se spoznaja o nesvjesnoj mržnji bosanskog čovjeka na koncu ispostavlja kao briga za njegovu budućnost. Zato on ističe da je to: „Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života, ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.“ Maks, nadalje, takvumržnju razlikuje od one koja „kao i gnev ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi koje samo bujice mržnje i mogu da iščupaju i otplove. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu i stvaranje boljeg života.“

Na ovom mjestu nameće se sama od sebe sličnost u mišljenju Andrićevog junaka o društvenoj funkciji gnjeva sa načinom na koji o njemu kao pokretaču povijesti i ključnoj energiji koja se skuplja u društvene banke srdžbe misli njemački filozof Peter Sloterdijk.[13]Prema Sloterdijku, gnjev nema isključivo funkciju razaranja nego više građenja u povijesti, a tokom društvenih procesa neprestano se akumulira, potom razvija u jezičkim politikama, da bi, na koncu, bio pretvoren u političko djelovanje, odnosno u povijesnu akciju.

Andrićev junak u etičkoj strepnji nad budućnošću Bosne i bosanskog čovjeka otkriva i kontrapunktalnost njihovih egzistencija: „Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije ni tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaše ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima.“

Ovaj kontrapunkt je vrhunac Maksove misaone drame suočenja sa bosanskom stvarnošću u kojoj „najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija“ i u kojoj se čak i vremena računaju i mjere na četiri različita monoteistička načina i teku paralelno, bez mogućnosti bilo kakvog dodira. Jednostavno rečeno, tamo, u pobožnostima, gdje se očekuje krajnji oblik anđeoskog humanizma, Maks otkriva i sadržinu sotonskog principa i ubilački nagon baš u ime tih pobožnosti. A etničke tradicije nisu oblikovane prema nalozima unutrašnjih bosanskih centara nego onih vanjskih, onih izvan same Bosne, pa se vanjski sudari negativnih povijesnih sila odražavaju i umnogostručavaju u samoj Bosni. Kao da u Maksovim kritičkim stavovima odjekuje naše vrijeme u kojem je nacionalizam i s njim usklađen sistem ideološke kritike i ideologizacije kulturnih tradicija apsolutizirao njihove granice i pretvorio ih u neprelazne bedeme, pa te tradicije sakralizirao, bez mogućnosti njihove transformacije.

No, Maksov kontrapunktalni pogled na Bosnu otkriva dinamičku strukturu multikulturnih, multietničkih i multireligijskih društvenih i povijesnih zajednica obilježenu stalnim sukobom, odbijanjem, imaginiranjem susjeda kao neprijatelja, ali i trenucima dijaloga razlika i stvaranja novih kulturnih i humanističkih vrijednosti. Taj pogled, nadalje, Bosnu vidi kao složenu dramsku pozornicu čije odnose nije moguće analizirati idealističkim kategorijama stalnog povijesnog sklada razlika i njihovog multikulturnog jedinstva nego u horizontima povijesnih procesa u kojima se ukazuje dinamički sistem odnosa istovremenog odbijanja i privlačenja, saradnje i sukoba, jezičkih politika prijateljstva i demonizacije, te, u konačnici, trijumfa sila zla, ali i snaga dobra koje mu se opiru.

Kontrapunkt na toj osnovi oblikuje Maksovu kritiku bosanskih oluja mržnje, da bi se u Andrićevoj priči pretočio u narativnu polifoniju. Narator priče, naime, ne dijeli Maksovo gledište niti njegova uvjerenja, a njegov glas u priči sve do njenog kraja ne funkcionira kao opozicija Maksovim stajalištima. Taj glas, njegova fokalizacija i naracija služe da predoče Maksovu dramu mišljenja i dramu traženja mjesta u kojem bi živio i ostvario svoje humanističke potencijale. Potom se drami mišljenja pridružuje drama odlaska iz Bosne, a onda i drama Maksove životne akcije. Sve te drame predočene su iz naratorove vizure koju obilježava pretpostavljeno, ali neizrečeno neslaganje sa Maksovim stavovima o Bosni kao nekom posebnom, unikatnom slučaju u svijetu. Maks, koji je u mladosti presudno utjecao na naratorov duhovni profil, u sadašnjoj naratorovoj optici je promijenjeni čovjek koji je „okrupnjao od života na frontu, ogrubeo, odeven (je) kao neki preduzimač“, a od negdašnjeg zanesenjaka knjigama i idealiste odanog prometejskom mitu postao je skeptik – koji o ratu govori s gorčinom čovjeka poraženog opštim stradanjem. Negdašnji mladalački uzor, sada je čovjek koji beži od bosanske mržnje, nadajući se da će u nekom gradu u Južnoj Americi ili u Parizu pronaći kakav-takav mir i mogućnost da ostvari svoje ljudske potencijale.

Narator, koji ne eksplicira svoja sadašnja stajališta, a u uvodu pokazuje koliko ga je odredilo i profiliralo gimnazijsko prijateljstvo s Maksom, u priči postaje svjedokom i promatračem Maksove tragične sudbine. Tako onaj kontrapunktalni Maksov pogled na Bosnu postaje osnovom za uspostavljanje narativne polifonije na njenom kraju. Naime, naratorov izvještaj o Maksovom životu sabira činjenice: nastanjivanje u Parizu, ljekarska praksa u tom gradu, pomaganje ljudima iz naših krajeva i pridruživanje republikancima u Španskom građanskom ratu, gdje se „pročuo svojom revnošću i znanjem“. Tu je, na koncu, i izvještaj o Maksovom tragičnom kraju: „Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.“ Tu je i gorki komentar: „Tako je završio čovek koji je pobegao od mržnje.“

A baš tim komentarom otvara se čitava polifonijska mreža koja Andrićevoj priči omogućuje da univerzalizira lokalni bosanski hronotop i njegove oluje mržnje. Sada se iz lokalnog fenomena mržnja prenosi na općeljudski plan, na čovječanstvo i njegov militaristički ustrojen poredak, pa u ratnom zločinu u malom aragonskom gradu ne gine samo skeptični humanist Maks u bolnici nego i gotovo svi njegovi ranjenici. Tako mržnja postaje ključnim principom suvremene čovjekove civilizacije, dozivajući u sjećanje internacionalni otpor Francovom fašizmu. Onaj otpor koji Tvrtko Kulenović u romanu Istorija bolesti naziva zadnjom idejom ljudskog bratstva i imenuje čovekovom porodicom.

Andrić, dakle, Pismo iz 1920. organizira kao narativnu dramsku pozornicu na kojoj vode dijalog Maksova stajališta utemeljena na iskustvu sveopćeg ljudskog poraza i skeptično zagledana u budućnost, te obilježena vapajem za svečovječanskom ljubavlju koja bi nadvladala svaku mržnju, i gorka, ledena naratorova ironija s kraja priče. Ta ironija dehijerarhizira vertikalu svijeta i asocijativno se vraća kainskom znaku čovjekovog postojanja od njegovog mitskog zasnova do modernih ratnih klaonica i izvjesnosti mračne budućnosti sa njenim apokaliptičnim znakom mržnje. U takvom narativnom dijalogu Bosna je postala transvremenim i transgraničnim simbolom u koji je upisano sveljudsko iskustvo ratova što ih je oblikovala moć mržnje kao tvorbeni princip ukupne historije. Iznad toga lebdi Maksov vapaj za nikad dosegnutim humanitetom i lomi se u krik što se proteže vremenom – od Abela do žrtava u današnjim ratovima.

Rezime:

Andrićeva priča Pismo iz 1920. organizirana je kao polifonijska narativna pozornica u kojoj se neizravno sučeljavaju dva stajališta: Maksovo o olujama bosanske mržnje u njegovom kontrapunktalnom pogledu na Bosnu i naratorovo koje je iskazano na kraju priče, u gorkom komentaru koji sumira Maksovu tragičnu sudbinu. Maksova spoznaja o bosanskoj mržnjizasnovana je na njegovom iskustvu Prvog svjetskog rata kao općeljudskog poraza, a Andrić svog junaka obrazuje kao višeslojnu narativnu figuru u koju se upisuju humanističke utopijske konfiguracije od prometejskog mita do naracija evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Takva narativna figura bazirana je na poetici modernističkog skepticizma, a u skladu s njom i cjelina narativne strukture, pa se lokalni hronotop u njoj modernistički univerzalizira i postaje simbolom kainske sadržine čovjekovog trajanja u povijesti. Mržnja se otud ukazuje kao tvorbeni princip povijesti, a Maksova kritika mržnje postaje vapajem za ljubavlju kao stalno odgodivom utopijom koja se na kraju priče slama junakovom pogibijom u Španskom građanskom ratu. Bošnjačka i srpska nacionalistička kritika u ovu priču upisuju svoje ideologeme koje se na koncu pretvaraju u metanarative kao oruđa za interpretaciju društvene i povijesne stvarnosti BiH.

Ključne riječi: prometejski mit, prosvjetiteljska i racionalistička utopija, polifonija, utopija, ljubav, mržnja, modernistička skepsa, simbolički hronotop, nacionalistička kritika.

Izvori:

Pismo iz 1920. U: Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke; Ivo Andrić (2004); izabrao i priredio Ivan Lovrenović. Sarajevo, Civitas.

Literatura:.

Bahtin, Mihail, (1967): Problemi poetike Dostojevskog. Beograd, Nolit.

Biti, Vladimir, (prir.) (2002): Politika i etika pripovijedanja. Zagreb.

Eagleton, Terry, (2005): Teorija i nakon nje; preveo Darko Polšek. Zagreb: Algoritam.

Eco, Umberto, (2001):Granice tumačenja. Beograd, Paideia.

Foucault, Michel, (2002): Riječi i stvari: arheologija humanističkih znanosti; preveo Srđan Rahelić, Zagreb, Golden marketing.

Gibson, Andrew, Pripovijedanje, glasovi, pisanje. U: Autor, priopvjedač, lik; priredio Cvjetko Milanja (1999). Osijek, Svjetla grada.

Ignjatović, Aleksandar,  (2007) Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer,  Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2,Sarajevo.

Kazaz, Enver, (2012): Subverzivne poetike, Zagreb-Sarajevo, Synopsis.

Lešić, Zdenko, (1988) Pripovjedači, Sarajevo.

Lovrenović, Ivan, (2016): Ivo Andrić, paradoks o šutnji, dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 13.3. 2016.

Maluf, Amin, (2003) Ubilački identiteti, Beograd.

Pobrić, Edin, (2013): Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovačka interpretativna raskrsnica. U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar.

Ricoeur, Paul, (2004): Sopstvo kao drugi. Beograd, Jasen.

Žanić, Ivo, (1996) Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18.

[1] Isp. Branimir Živojinović, Rukopisi. Dve beležnice Ive Andrića, Sveske Zadužbine Ive Andrića, god. XXII, sveska 20, Beograd, oktobar 2003., i Predrag Palavestra, Knjiga o Ivi Andriću, Beograd, 1992.

[2] Vidjeti: Zbornik radova Andrić i Bošnjaci, Tuzla, 2000., ur. Munib Maglajlić; Muhsin Rizvić,Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Sarajevo, 1995.; Rusmir Mahmutćehajić,Andrićevstvo. Protiv etike sjećanja, Beograd, 2015.

[3] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzine poetike, Sarajevo, 2012. i Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.

[4] U tadašnjoj beogradskoj štampi BiH je u pravilu određivana kao tamni vilajet, kada su u javnost izbijale velike političke afere, kao što je općepoznati slučaj Agrokomerc, te politička suđenja, kao npr. ono Izetbegovićevoj grupi iz 1983. godine. Takva medijska praksa može se promatrati i kao ideološki nastavak projekta unutrašnje kolonizacije iz doba Kraljevine Jugoslavije o kojoj je upečatljivo pisao Aleksandar Ignjatović, analizirajući politike kulturnog predstavljanja te kraljevine na svjetskim izložbama. Vidjeti: Aleksandar Ignjatović, Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer,  Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2, Sarajevo,2007.

[5] Isp. Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.

[6] Isp. Amin Maluf, Ubilački identiteti, Beograd, 2003.

[7] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[8] Najnoviji primjer takve manipulacije ovom Andrićevom pričom dolazi iz pera hrvatskog povjesničara Ive Banca. U tekstu Politički aspekti Andrićeva djelovanja (Književna republika, 7-9, 2013.) Banac između ostalog piše: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda.” Izvrstan ironičan komentar Bančevog stava daje Ivan Lovrenović u tekstu Kopile ovjenačno nobelom (dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 1.3.2015.): „Zapanjio sam se nad tim ‘mesarenjem književnosti’: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!“

[9] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[10] Šire o modelima Andrićevog pripovijedanja vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[11] Isp. Zdenko Lešić, Pripovjedači, Sarajevo, 1988.

[12] O ideološkoj instrumentalizaciji takvog koncepta identiteta za vrijeme rata u BiH, ali i čitavim tokom devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme raspada Jugoslavije, ponajbolje svjedoče rasprave o tzv. miješanim brakovima i medijska hajka protiv njih. Prebrojavajući krvna zrnca, kako su isticali kritičari takvih rasprava, nacionalistički intelektualci, političari, novinari, akademski radnici i drugi ideološki moćnici utemeljivali su etničke identiteta na rasističkim osnovama. Bošnjački nacionalizam je u listovima Zmaj od Bosne i Ljiljanpokrenuo tokom rata pravi medijski linč protiv miješanih brakova, optužujući ljude u njima, njihove potomke i zastupnike prava na njih za nacionalnu izdaju. Neki od najutjecajnijih bošnjačkih pisaca, akademičara, novinara i političara u svojim tekstovima o miješanim brakovima dali su svoj doprinos općoj povijesti rasističkog beščašća. Šire o tome vidjeti u: E. Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[13] Isp. Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb, 2007, prevela s njemačkoga Nadežda Čačinović

Pismo Miljenku Jergoviću

Ljubljana, 25. 2. 2016

Dragi Miljenko,

Tvoj odličan tekst o mojoj tetki Bahriji Nuri Hadžić veoma me je dirnuo, pa sam seo da Ti napišem nekoliko svojih sjećanja na nju.

Za tu vezu pobrinuo se moj stric Jerolim (Jerko) Novak koji se oženio Bahrijinom sestrom Nadžidom.

Kao što znaš, njihov otac Osman Nuri Hadžić (1869 – 1937) je bio sudija (studirao u Beču i u Zagrebu) te književnik koji je zajedno sa Ivanom Azizom Miličevićem bio suautor prvog bosanskog romana Bez nade, objavljenog pod psevdonimom Aziz Osman. Majka Almasa (arapsko: diamant) Sokolović, bila je potomka velikog vezira Otomanskog carstva Mehmeda paše Sokolovića (imam njenu smrtovnicu). Osman i Almasa bili su široko obrazovani kozmopoliti, pristalice Ata Türkovih reformi; sve četiri kćerke dobile su univerzitetne diplome, a djelimično studirale u inostranstvu. Povijest feminizma u prostorima bivše Jugoslavije bilježi da su sestre Nuri Hadžić bile prve Muslimanke koje su skinule feredžu i do kraja života se borile za obrazovanje i jednakopravnost muslimanskih žena.

Tri sestre Nuri Hadžić zvao sam u djetinjstvu »tetkama« – Nadžidu, Bahriju i Rabiju; četvrtu nisam dobro poznavao. Ove tri moje mostarske tetke otvorile su mi oči za bogatstvo i specifičnosti bosanske i hercegovačke kulture, što je imalo za posledicu da sam od malih nogu nadalje rado odlazio u te krajeve, a prije svega u Sarajevo.

Dok smo živjeli v Beogradu, često su dolazile u posjetu, Bahrija zajedno sa mužem. Poslije 1968. godine, kada smo se preselili u Ljubljanu, posjećivale su nas – zajedno ili pojedinačno – nekoliko puta godišnje i ostajale kod nas po nekoliko dana. Obično su putovale Simplon expressom i dolazile noću; moj otac Ante i ja čekali smo ih na ljubljanskom kolodvoru duge satove, jer je vlak uvijek kasnio. Uvijek su došle sa smijehom i ja sam preuzeo i jedva nosio njihove beskonačno teške kufere, pune poklona.

Nadžida, koja je studirala pravo, udala se za mog strica Jerolima (Jerka) Novaka. Bio je najprije oficir austrougarske konjice; sa velikim uspjehom natjecao se u sinjskoj alki, u prvom svjetskom ratu bio je ranjen na Soči, a krajem rata bio je među pobunjenicima generala Maistra protiv Austrije koji su zauzeli Maribor i dio Koruške. Bio je prvi ne-srpski major u vojsci Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, komandant 232. vazduhoplovne grupe, na takmičenjima Male Antante proglašen najboljim pilotom, Jednom je zbog njega pala vlada: jer je svojim pilotima zabranio da lete avionima tipa Bréguet koji su zbog tehničkih grešaka bili opasni po život, morao je na vojni sud, gdje je dokazao da se radi o korupciji. Umro je već daleke 1933. g.: ali ne u vazduhu, kao što pilotu priliči, nego na zemlji. U banalnoj saobraćajnoj nesreći kojoj je pak udahnuo tragičnu veličinu. U blizini aerodroma kod Novog Sada, noću, po magli i kiši, vojnik-šofer je njegov sportski dvosjed potjerao direktno pod vlak. Odgovornost za ovu nesreću bila je na željezničaru koji nije spustio rampu, jer je zaspao na dežurstvu. Moj stric je živeo još dva sata, i za to vreme je video da željezničar ima sedmoro djece i da je očigledno zbog prevelikog umora zaspao. Njegova poslednja želja je bila da željezničara ne osude. Na suđenju u Beogradu moja “nona” (baka) tražila je od suda da poštuje poslednju volju njenog sina. Željezničara su oslobodili krivice i pustili ga. Smrt majora Novaka je tada izazvala veliku medijsku pažnju. Beogradska “Politika” je između ostalog objavila članak pod naslovom “Spartanska majka pred sudom”.

Moj otac Ante jako je voleo tog svog starijeg brata i bio je vanredno odan sestrama Nuri Hadžić i nećakinji Zulejki (odmila: Bebi). Do kraja života bio je prakomunista, kritičnog duha, što ga je skupo koštalo. U mladosti bio je 23 puta u zatvoru; više puta me svojim savjetima spasio, jer je znao sve o policiji, sudovima i zatvorima. Bio je jedan od prvih slovenskih partizana, kao komandant bataljona spasio je jezgru slovenske partizanske vojske, kada je 80.000 Italijana opkolilo 700 partizana, zajedno sa Glavnim štabom i CK, u Kočevskom Rogu. To mu je CK vratio tako da ga je dvaput osudio na smrt. Većina obitelji izgubila je živote na najstravičnije moguće načine, u gestapovskim mučionicama i lagerima, dva člana obitelji (predane komuniste, politički komesari) bili su mučki ubijeni sa strane vlastitih ljudi, jedan je nestao u Sibiru.

Udovica strica Jerka, tetka Nadžida, nije bila članica Komunističke partije. Kao predsednica AFŽ (Antifašističkog fronta žena) Bosne i Hercegovine u potpunosti je podržavala Tita u sukobu sa Staljinom, ali pola rečenice bilo je dovoljno da je osude na Goli otok. Čudno: u prvoj verziji pjesme o njenom Golom otoku napisao sam da je bila tamo 5 godina, jer sam to pogriješno zapamtio. Objavljivanje faksimila originalnog spiska svih osuđenih pokazalo je goru istinu: Nadžida je bila jedna od zatvorenica sa najdužim stažem – 9 godina! Na Golom otoku su je zadržali čak godinu dana poslije zvaničnog zatvaranja političkog logora. Za to vrijeme njezina kćerka Zulejka (odmila smo je uvijek zvali Beba) bila je većinom kod tetke Bahrije, a za nju su brinuli i moji roditelji. Nadžida nije mnogo govorila o Golom otoku; ali jednom, kada je bila kod nas, za večerom je čula kako neki političar po televiziji hvali humani režim na Golom otoku, i tada je poludjela. Prilikom izbijanja ratnih sukoba oko Mostara bila je – u starosti 90 godina – prinuđena da u poslednjem trenutku napusti Mostar i nađe utočište kod kćerke Bebe u Švajcarskoj. U vrijeme kada je srušen Stari most, nazvala me iz Švajcarske i molila me: »Boris, vodi me u Mostar da umrem kod kuće! Dosta mi je života, dosta!« Nisam znao što da joj odgovorim, jer nisam znao koliko zna o tragediji svog rodnog grada. Umrla je 2001. godine.

Njena sestra Rabija (odmila Rapka) posvetila se etnografiji; u svojoj biblioteci imam njeno istraživanje Poslovice i uzrečice iz Bosne i Hercegovine, objavljeno u Zborniku za narodni život i običaje (Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1964).

Treća sestra je bila Bahrija Nuri Hadžić. Kao što znaš i kao što si o njoj pisao, bila je svjetski poznata operska pjevačica koja je tridesetih godina nosila eksperimentalni operni repertoar u Evropi: između ostalog bila je prva Lulu u praizvedbi opere Albana Berga u Zürichu 1937. g., a Richard Strauss je izjavio da je bila najbolja i najlepša Saloma. Njeno ime može se naći u svim povijestima opere. Za Hitlera i Mussolinija nije htjela pjevati, zato je napustila najveće operne kuće, u kojima je bila stalno angažirana – milansku Scalu, bečku Državnu operu itd. Iz prkosa otišla je 1939. godine pjevati … kuda? u Varšavu! Ubrzlo su Nijemci došli za njom, pa je pobjegla u dragi joj Beograd. Ali ni tamo nije dugo pjevala, samo do 6. 4. 1941. Za »wagnerijanskog kaplara« nije htjela pjevati, i na scenu se vratila tek sredinom 50-godina, kada je bilo već suviše kasno da nastavi svoju blistavu karieru. Svi su je smatrali divom, ali tadašnji sistem bio je nepovjerljiv do dame građanskog podrijetla. Bahrija Nuri Hadžić bila je ponosna osoba, uvijek podignute glave. Svoju sudbinu nosila je otmeno i mudro. Bila je lijepa, velika duša.

Bio sam veoma ponosan kad je Pošta Bosne i Hercegovine poslije zadnjeg našeg rata tiskala marku sa njenim likom u seriji Znamenite Bosanke (u ulozi Salome).

I ona se udala za Slovenca, za dr. Kuralta, koji je bio zubni lekar Karađorđevića i drugih balkanskih kraljevskih porodica, a kasnije je servisirao i Tita. Dok je bio dr. K. živ, imali smo zdrave zube, a za mene, velikog junaka, bilo je naročito važno da je zube popravljao bez i najmanjih bolova. Vidiš, Miljenko, ako se društveni položaj mjeri po zubarima, onda sam ja značajna ličnost, jer sam imao istog zubara kao kraljevi, krunisani i nekrunisani. Do djece je bio veoma ljubazan. Tek sam kasnije saznao da je bio manično depresivan i da je završio samoubojstvom. Zahvaljujući njemu i rođacima Novacima, tetka Bahrija je lijepo govorila slovenski, sa arhaičnim pečatom građanskog jezika tridesetih godina.

Bahrija je imala intenzivne veze sa Novacima i zbog činjenice da je moja tetka Mara bila koncertna pianistkinja (kasnije prva Slovenka u koncentracionom lageru za žene Ravensbrück), a moj stric Leo kompozitor. On je bio glavni organizator Otpora u okupiranom Mariboru; Gestapo ga je uhvatio i dva mjeseca mučio te streljao jeseni 1941. godine. Do kraja rata sve njegove partiture bile su sigurno sakrivene u klaviru njegove koleginice sa glasbenog konzervatorija, u Ljubljani … sve do proljeća 1945. godine, kada su američke leteće tvrđave bombardirale vlakove u Ljubljani te pogodile baš tu kuću, ubile tu pianistkinju i njenu majku te uništile čitav skladateljski opus Lea Novaka.

Poslije rata Bahrija je živjela i umrla u Beogradu, gdje je sahranjena u Aleji velikana, pored Ive Andrića. Poslednji put sam je video 1990. godine, kada je primila Sedmojulsku nagradu, jedinu jugoslovensku umjetničku nagradu u čitavoj svojoj bogatoj karieri. Kao i obično, odsjela je za nekoliko dana kod mojih roditelja u Ljubljani. Pokazala mi je Straussovo pismo, u kojoj je obasipa superlativima. Onda me je zamolila da je otpratim u šetnju. U centru starog grada, nad Ljubljanicom kod Tromostovlja, pokazala mi je jedan prozor na Stritarovoj ulici, gdje je lepršala ljubičasta zavjesa, i uzdahnula: »Vidiš, dragi moj Borise, za tom zavjesom, za tim prozorom, ja sam doživjela veliku romancu svog života.« Mnogo štošta mi je tada pričala, i kasnije mi je postalo jasno da je došla da se oprosti od Ljubljane i da je mene izabrala za svjedoka svog rastanka.

Sve te priče uključio sam u svoj ep Vrata nepovrata. A kao što Ti, dragi Miljenko, najbolje znaš, na kraju Nepovrata još su uvijek vrata. Vrata sjećanja, vrata priče.

Sa prijateljskim pozdravom,

Boris

ajfelov-most/bahrija-nuri-hadzic