SKENDER KULENOVIĆ – STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

…i od svega je ostao samo stih.
S. Kulenović, Iz humusa

U poslijeratnoj Jugoslaviji, pjesnička slava Skendera Kulenovića bila je mjera značaja NOB-a u našoj svakodnevnoj mitologiji. Tu slavu donijela je pjesniku  „Stojanka  majka knežopoljka“ (prvo štampano izdanje 1945. godine) i ona je prevazilazila sve ono što je za bilo koga u tom vremenu predstavljala književnost. Samim njenim povezivanjem sa ratnom tematikom, stradanjem i pobjedom, revolucijom i komunizmom, dat joj je poseban status – na njoj se mjerila privrženost novom poretku. Pjesnik nije tome podlegao, ali pjesma jeste. Njena strašna ljepota odupirala se koliko je mogla rijetkim kritičarskim glasovima, pjesnik se hvatao drugih tema, širio krugove značajnih djela oko sebe, ali gravitacija „Stojanke“ bila je prevelika. Poslije nekih dvadeset i pet godina, javila su se prva odbijajuća reagovanja. Valjda to tako uvijek ide. Kad se utišaju talambasi hvale, javi se prvo suzdržanost a onda i pokuda. Oprezna, ali žilava. Tek tu pjesnik osjeti, rilkeovski govoreći, koliko je ta slava strašna. S jedne strane, uz obožavaoce su i oni kojih bi se pjesnik odmah odrekao, s druge su strane i žilavi tradicionalisti kojima u duši kao pjesnik pripada. Prostor političkog, odnosno društvenog, sljubljen je sa umjetničkim. Kao što je prvima ova velika poema sveta samim tim što je predmet pjevanja svet, drugima je sve suprotno – ne može se o tom stradanju pjevati, nema tu umjetničke snage, sve je podređeno patetici događaja. U prvom slučaju sve su antologije srpske i ondašnje jugoslovenske poezije bile skoro pa obavezne da sadrže i ovu poemu, one revolucionarne u cijelosti, ostale u odlomcima, dok su se u drugom slučaju, od pojave „Antologije srpske poezije“ Miodraga Pavlovića ograđivali od nje kao umjetnički ipak manje vrijedne i gotovo žanrovski neprimjerene lirskoj poeziji. 

Bile su to krajnosti koje se nisu dodirivale. Ali krajnosti među kojima smo odrastali, gradili svoj pogled na poeziju, poneko na vlastitu poetiku, poneko formirajući se kao kritičar koji će, poput tada mladog Sarajlije Slobodana Blagojevića, za „Stojanku“ napisati da ona „svojom odista rijetko održivom patetikom, ponekad uspije emocionalno pronaći put do slušatelja (da, slušatelja, jer tek prilikom izgovaranja ovi tekstovi dolaze na svoje), ali ne i ostalih nekih dubljih, emotivno-misaonih rezonancija.“, do Stevana Tontića koji će ovu poemu, hrabrim antologičarskim potezom, uoči ovog novog rata, vratiti među najveće pjesme srpskohrvatskog jezika. Ali, šta se dešava danas, gdje smo mi u odnosu na „Stojanku majku knežopoljku“ i njen dojučerašnji mitski značaj u našem životu? 

Danas su podjele između onih koji prihvataju ovu poemu kao veliko umjetničko djelo i negatora produbljene. Prvih kao da je sve manje a drugih sve više. Razlozi s kojih je to tako su različiti, srpski kritičari prihvatili su sonete kao antologijske pjesme srpske poezije, dok nalaze brojne zamjerke poemama. Što se tiče soneta, s njima su saglasni bošnjački kritičari, ali oni prihvataju i poeme koje se ne bave NOB-om, naročito novopronađenu, „Na prvi put sam ti majko izašo“. Zanimljivo je pogledati kako je to izrazila književnica Safeta Obhođaš, čije mišenje navodim zato što je ono paradigmatično za recepciju jednog dijela bošnjačke javnosti ne samo poezije Skendera Kulenovića nego i njega kao čovjeka: 

„Komunistička ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini, i tu napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lažovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knežopolja, kojoj su fašisti ubili tri sina. Majka se u toj pjesmi sjećala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naišli su „fašisti-zvijeri“, zapalili kuću, ubili muža i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala učiti sva djeca u svakoj školi, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim državnim praznicima, mučili nas njenim metaforama dok nismo zamrzili i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci više nije bila umjetničko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. Napisao ju je i dao njima u ruke Bošnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za žrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan šta su preživljavale bošnjačke majke u Istočnoj Bosni.“

Takva je naša stvarnost. Razroka do zlaboga.

Pošto sam skicirao osnovnu nit moje priče, hajde malo da kružim oko nje, da je gledamo izdaleka i izbliza, s raznih strana, baš onako kako mi se ona otvarala i samu sebe stvarala u mojoj ličnoj mitologiji. Ciljna tačka mi je posmrtna maska pjesnikova – sačinjena iz jezika, iz njegove drevne magme, na strašnom točku života – ovo je prilika da je vidimo u svoj njenoj moći i istini/ljepoti – ali sada kao mitsku sliku pjesnika koju je vrijeme demitologizovalo. Da li je ona time izgubila ili dobila?    

U našoj kući, a to je značilo za moju majku i mene, dječačića koji odrasta bez oca, Skender Kulenović bio je legendarno biće Kozare, nešto između šumskog boga i jezičkog vilenjaka. Majka ga je vidjela na Paležu, stojeći u uzdrhtalom stroju preživjelih boraca, pokraj mog budućeg oca, koji će uskoro otići da se više nikada, osim u snu, ne pojavi pred njom i preda mnom. Taj stroj trebao je nešto, poput riječi samog Savaota, da ga digne u svijet živih, da mu udahne nadu i moć da vjeruje u tu nadu. Čekala se katarza neviđene kozaračke drame. Trebalo je poetski oživjeti drevni jezik i tim jezikom, do tada nekorištenim, nečutim, zazvati preko zgarišta, preko mrtvih, preko čudom spasenih, Pravdu, koja jedino može da pokrene, da vaznese, da ponudi razlog zašto bi ovi živi prihvatili tu prostu činjenicu da ih je proviđenje ostavilo u životu. Tu Pravdu, čovjek koji je stao pred njih, u ljetnjem kozaračkom osvjetljenju, lijep kao šumski bog, imenovao je kao Osvetu. Osvetu koja progovara iz duha jezika, drevnu i vječnu, nasušnu i neistrošenu. Zapravo, ova osveta je zazivanje Erosa, da pobijedi Tantos, jer tako mora biti. Tako je uvijek bilo. Penjući se drevnim stepeništem ka nevidljivom hramu, od Zla, Tanatosa, preko Osvete, do Erosa, mi slijedimo put koji je urezan u stijenu jezika. To je spomenik svim mrtvim ne samo ondašnje Kozare, nego i potonjim, sve do današnjih dana. „Jooj“ Stojanke je nadgrobnik, pamjatnik i mome ocu, koji je otišao u nebo sa svojim strojem, da mu se zemni ostaci nikada ne nađu. Zar bi mogao da mu se podigne bolji spomenik od ovog Skenderovog, koji je trajniji od Džamonjinog, kao tvorevina od pamtivijeka tu sazdana! Čime je to mjesto pjesnik svojoj pjesmi osigurao? Duhom jezika kroz koji je progovorio tragični usud naroda. I to je ono što ovu pjesmu izdvaja iz slične ratne produkcije, stavljajući je na pijedestal neponovljivog umjetničkog djela. 

Taj duh jezika s pravom je Radomir Konstantinović povezao sa arhaičnošću, sa folklorom, kojem su često težili naši pjesnici, rijetko uspijevajući da izbjegnu zamke deseteračkog ačenja i prepisivanja mrtvih obrazaca. U fusnoti svog poznatog eseja „Apsolutni krajišnik Skender Kulenović“, Konstantinović piše: „Nikada folklor u celom dvadesetom veku (i to podjednako i epski i lirski), nije progovorio takvom poetskom snagom kao u poemi Stojanka majka Knežopoljka; i nikada se arhaičnost, kroz taj folklor, nije objavila takvom silovitošću kao u poemi Ševa; nikad taj subjekt folklora i arhaičnosti nije tako nezaustavljivo izašao na scenu istorije kao u doba Narodno-oslobodilačkog rata; nikada nije bio tako stvaran, i u toj svojoj stvarnosti tako stvaralački.“

Gdje su pjesnikovi izvori? Begovskog porijekla, od djetinjstva gospodstven, prošao kroz jezuitsku gimnaziju u Travniku, u Zagrebu studirao pravo, literaturu i život, upijao je u sebe naprosto sve pokušavajući da se uvijek stavi u onoga čiju sudbinu hoće da spozna. On prihvata kao credo da je svaka distanca u odnosu na Univerzum pogubna za suštinu pjevanja. Svijet sam pjeva, ja sam mu zapisničar. Veliki, reklo bi se, nebeski zapisničar. On je bio dostigao onaj stepen vibriranja sa svijetom kao Rilkeov zaljubljeni par koji je samo instrument savršeno ugođen da bi na njemu božanstvo moglo da svira. On koji kozaračko kolo tada prvi put vidi, bolje od bilo kog igrača, upija ga u sebe kao suštinu duhovnog života ovog naroda. To kolo je došlo iz mitskih vremena i mitskih prostora odakle će možda stići i spas ovom narodu. Upleteno kao seoska ograda od kolja preko koga ide ljeskov pleter, ono je jedina brana od životne strave koja se na njih obrušila. To je jedinstvo, spas za izgubljene, u noćnoj tami, u dnevnom bezizlazu, osnovna poluga postojanja, sadašnjeg i budućeg. Kolo je više od igre, ono je narodno postojanje na Kozari. Bez kola si izgubljen, a sa kolom ko zna.

Obezboženi svijet u ratu kao jedinu pravdu vidi osvetu. U miru, pravda može i mora biti rezultat djelovanja svih institucija države, prije svega pravosudnih, ali ne samo njih, postoji tu cijeli lanac procedura koje se ili primjenjuju ili samo simuliraju, zavisno već od same države. Ali u ratu, tih institucija nema, pogotovo u ratu gdje jedna strana gazi sve norme, pravne i običajne, kao što je bio Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije. Za okupatora i njemu pridružene fašiste, prvenstveno ustaše, okupirani su bili izvan zakona. Zato se i kaže da je osveta starija od zakona. Srpski dio partizanskog pokreta, s prostora Bosanske krajine, ustao je da se odbrani od ustaškog terora koji je bio usmjeren na istrebljenje, pokrštavanje i čišćenje teritorije – komunističkim prvacima je takvo određenje smetalo – oni su insistirali na njihovom antifašističkom opredijeljenju. Zato je partizanska borba morala da bude „sveta“, sama za sebe visokomoralna i u nacionalnom smislu neutralna. Nije to bilo lako postići, ali se na tome nastojalo. Partizani nisu smjeli biti rulja, linč gomila, skup bezbožnika i lopova. Ali pjesnik Kulenović, uvijek u osluškivanju, suštinski sveštenik poezije, zna zaumnim znanjem da je ovdje osveta najdublji motiv za nastavak gotovo bezizgledne borbe. Slično će napisati i u eseju o Mažuraniću. Pitajući se čemu sirovi opis zvjerstva u „Agovanju“, daje tu povezanost bez čijeg eksplicitnog iznošenja ne bi bilo ostalih dijelova poeme, ne bi bilo čete koja raste iz „ujedenog, krvavog tla, kao gromovni oblak, kao što bez nje, bez osvjetljenja njenog unutarnjeg lika, ne bi bilo ni onih strašnih, moralno usijanih naboja osvete  u onoj olujnoj noći kad četa gruva u čadore i kad počne ono grljenje `rukam gvozdenijem`…“

Ma koliko je svrstavali u poeziju Revolucije „Stojanka“ tamo samo djelimično pripada. Ona je revolucionarna koliko je antiratna, u mjeri neprihvatanja fašizma u zamjenu za mogući mir, ali ona je na strani borbe protiv ratne nemani – fašizma, time se svrstava u antifašističku umjetnost, poput Pikasove „Gernike“ kojoj je najbliža u internacionalnom smislu. . 

Sve je stalo u „Stojanku“ kao u nepristrasno ogledalo, od povoda za ofanzivu („žalosna majka Stojanka, / što vas je zimus pratila u akciju, / posvunoć cjelcem batrgala / i prugu trgala!“), stradanje, stariji brat koji će donijeti pravdu, odnosno osvetu i uspostaviti novi poredak  („mene će okajat pramajka Rusija“). Po tome ovo je jedna priča slična velikim poemama prošlosti, na koje se i naslanja. Ovdje se čak skladno uklopilo pravoslavlje u komunističku vezanost, odnosno podređenost, koje niko potom u ratu nije kritikovao („od moskovskoga Jerusolema“). Ali ona ima svoju posebnost, to je jezik koji je sve to donio kao naplavinu, tokom te vidovite noći na Paležu, otvoreno, direktno, necenzurisano, poetski moćno jer je s one strane bilo koje druge forme. Grunulo iz ponora, ono se kroz pjesnika objavilo kao opšta poruka. Sve ostale forme mogu da se oslone na ovu iskonsku, arhetipsku, vječnu. 

Skender se u „Stojanki“ javlja i kao Kočićev nastavljač, onaj koji u jeziku i kroz jezik traži mogućnost komunikacije sa svijetom i apsolutom, kako bi izrazio svoju pobunu, svoje nepristajanje na taj svijet koji je tako strašan da strašniji ne može biti. Kada Kočić traži od Boga, da mu da velike riječi, to je isto kao što u kriku Stojanka zaziva jezik kojim bi izrazila sav užas u kojem se našla gubitkom sinova. U sličnom je položaju svaki pjesnik koji pjeva poslije kataklizme. 

R.Konstantinović je svoj već citirani esej „Apsolutni krajišnik Skender Kulenović“, zasnovao na postojanju mitskog u poemi Stojanka majka Knežopoljka: „Mitsko ovde prodire svuda, povezujući arhaično i suvremeno, drevnu prošlost epike i trenutak fašističke ofanzive na Kozari, onako kako to čini seljanka, partizanska majka ovoga trenutka. Ne postoji takva autentičnost objedinjavanja svih slojeva vremena ni u kojoj drugoj poeziji; autentičnost ovoga jedinstva prošlog i sadašnjeg (prošlih mitova koji upravo nastaju)…“ Konstantinović, naravno, govori o mitskom desetercu, koji se javlja i iščezava, o liniji koja vodi od Kosova i Obilića, preko partizana do Rusije, kroz svijest seljanke u kojoj progovara sve ono što su joj sinovi značili i što su govorili i radili. To je, vjerovatno, čvor problema, mjesto problema neprihvatanja „Stojanke“ od jednog dijela kritičara, koji u toj mitizaciji vide naprosto partizanštinu i običan folklor. Pri tome se gube iz vida  svi slojevi ove složene pjesme, u kojoj je sve svoje, samo sebe stvorilo i pokazalo po prastarom modelu viđenja svijeta koji je navikao ginuti, nestajati i ponovo se obnavljati. To je mnogo više od vještine pisanja stihova. Toliko više da je naprosto neuporedivo sa drugim ostvarenjima tog mračnog doba.  

Ivo Andrić, po pričanju samog Skendera, rekao je jednom prilikom, kada je Skender bio bolestan: „Skendere, vjerujte, evo sad da umrete, ne daj bože, vi ostajete u jugoslovneskoj literaturi kao pjesnik sa svojom `Stojankom`. Ja, kada sam je čitao“, a kaže, to nije mala stvar, „evo“, uhvati se za jabučicu, „ovdje stegne čovjeka. A kad je jedna literatura dovela čovjeka u jedno takvo fiziološko stanje, to je dokaz“. 

Šta je sam pjesnik? Ponornica?! Šta se od njega daje svjetlu, šta ostaje u tami? Gdje ga i kako vidimo? Šta on nosi i odnosi? Gdje mu je izvor, gdje ušće? Kao malokojeg pjesnika, Skenedera od prvog pjesničkog iniciranja opsjeda govor samog svijeta, svake stvari posebno, mrtve i žive. On tako slijedi šopenhauerovsku liniju doživljaja svijeta kao krajnje subjektine slike što za poeziju nije prihvatljivo. Poezija ne može da bude slika, ona mora da bude svijet za sebe. Roman „Ponornica“, opričava, opisuje jedan svijet, pjesma „Ponornica“, jeste svijet. Skeneder teži nemogućem, što na kraju mora da se završi ćutnjom, krajnjim iscrpljivanjem svih pjesničkih sredstava, osjećanjem nedovoljnosti jezika. Ta nedovoljnost je u različitosti svjetova. 

U jednom intervjuu, upitan o uticaju Miroslava Krleže na njega, odgovorio je: „Onaj isti ogroman uticaj koji je tolike ljude kod nas pokrenuo i usmjerio horizontima Oktobra. A što se čisto književnog uticaja tiče, mogu vam samo ponoviti ono što sam jednom u sličnom razgovoru rekao: Krležin „Petrica“ ohrabrio je moju „Stojanku“ i „Jovu Stanivuka“…

Trideset godina osjećam za mene prvo čudnu nedoumicu, ustezanje, potom i  animozitet kod kritičara, književnih istoričara i antologičara prema „Stojanki majki Knežopljki“, koja se u najboljem slučaju svrstava u hibridna djela, između lirske i epske pjesme, čime se izostavlja iz korupsa lirike ovog jezika. Mislio sam da je riječ prosto o odbijanju da se književnost, naročito poezija, upliće u politiku, da previše životne patetike znači premalo poezije. Ali, nije tako. Ovdje je riječ o nečemu mnogo složenijem. 

Otklon od Kulenovićeve ratne lirike u prostoru BiH najznačajnije je načinio Slobodan Blagojević u svojoj „Antologiji bosanaskohercegovačke poezije dvadesetog stoljeća“. Treba ovdje reći da je on prihvatio termin koji je upravo u eseju o Skenderu Kulenoviću uveo Midhat Begić, smatrajući da se na prostoru BiH stvara zasebna književnost koja zaslužuje da ima svoju odrednicu. On time ne oduzima pravo ni književnicima ni književnim istoričarima da ovu oblast posmatraju i u kontekstu nacionalnih književnosti (srpske i hrvatske). „On je (M.B. misli na Skenedera Kulenovića) prihvatio u cijelosti ideje simpozijuma „Svjetlosti“ 1970. o poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti kao jedinstvenoj formaciji u koju su se slili raniji nacionalno-konfesionalni tokovi prošlosti. Jezički jedinstvena i veoma izrazita, bogata, sa četiri nacionalna etnička pritoka, počev sa Kulenovićem i njegovim saputnicima, formira se jedinstvena bosanskohercegovačka književnost zajedničkog života i ispoljenja.“ (M.B. „Djelo Skendera Kulenovića“) 

Značajnije je da se odredi mjesto mitske „Stojanke“ u književnosti. Da li je ona antologijska pjesma ili nije? Antologijska u apsolutnom smislu, kojim se mjeri ne sa poezijom antiratne tematike, nego sa poezijom uopše. Kritika kao da je jedva dočekala pojavu Skenderovih soneta, da bi mogla da ovog izuzetno cijenjenog pjesnika i čovjeka slavi i veliča kao ponovorođenog pjesnika. Za njegov razvoj to je bilo kao spasonosni eliksir, meni se danas čini kao izvor novih nesporazuma. Veličanstvene poeme pale su u drugi plan. 

Paradokaslno izgleda, ali, vraćajući se sonetima, Kulenović se napokon očovječio, pobjegao od predstave koju je imao u savremenosti, predstave legendarnog pjesnika Revolucije, preobratio se u pjesnika kovača, filigranistu, brusača novih pjesničkih slika. Htio ne htio, postao je i sam sudionik novog mita o stećcima koji u novoj političkoj konstelaciji postaje izvor državnosti BiH. Naravno, sve to bilo je starije, drevnije od njega, tu se više ne može kao kod „Stojanke“ pjevati praroditeljskim glasom, nego se posuđuje glas drevnosti izlazeći iz sebe, iz savremenosti, iz legende, u tu drevnost s kojom ovaj svijet jedva da ima išta zajedničko. Tu poetski doživljaj ipak ustupa mjesto cerebralnosti. 

Kulenovićevim sonetima odgovarala bi muzika Ljubice Marić, njeno „iz tmine pojanje“, što korespondira sa pjesnikovim „I samo nam iz tmina zvijezde pamćenja iznose“, a koje uspostavlja vezu sa prasmislom, sa onim što je prethodilo revolucionarnom mitu i čemu se priklonio pjesnik legende o Kozari i stradanju na toj planini, postavši sam legenda o pjesniku u Revoluciji, da bi na kraju prošao kroz vlastitu demitologizaciju ostavši veći od onih koji su tu demitologizaciju kao pjesnikovo raščinjenje izvršili. Bio je prvosveštenik revolucionarne poezije u poratnim godinama, da bi konačno, otišao u vječnost kao prvosveštenik poezije uopšte – izvan moda i glavnih tokova, u razuđenoj poeziji srpskohrvatskog jezika, opet sličan samo još jednom usamljeniku dalekom svakom revolucionarnom zanosu  – Momčilu Nastasijeviću. Paradoksalno je da on o njemu nije pisao. Ni kritičari se nisu bavili ovom dubinskom sličnosti dvojice pjesnika. A dovoljno bi bilo samo ritmički na novi način izlomiti stihove soneta i dobiti Nastasijevićeve ritmove. Tako se, sasvim neobično, Kulenović ukazuje i kao stvarni nastavljač nastasijevićevse muke s riječima, napora da se pjeva o zaumnom. To je gnomski jezik, koji je izvajao pjesnika da bi on, iz njega, jezika, izvajao svijet. Veliki je to zadatak i velika muka. Nekome je dato da govori o malom, drugom o velikom. Nije svačije po selu pjevati, jer ma koliko bilo na istom razboju istkani, niti (Nastasijevićeve, Nazorove, Raičkovićeve, Kulenovićeve) su različite. Svjestan zamki znanja i učenosti, Nastasijević je bježao od unaprijed zadanih formi, Kulenoviću je pak ona trebala da se za nešto čvrsto i zemaljsko uhvati da ne bi prije vremena odletio među zvijezde. 

Poslije svega, kao pjesnički memento mori, najjača pjesnikova veza sa ovim svijetom, ostaje njegova besmrtna  Stojanka majka Knežopoljka. Ona je natkrilila umijeće, znanje, cizeliranje unutar vrhunskog jezičkog filigranstva, posvjedočivši još jednom da je tajna velikih umjetničkih djela naprosto neodgonetljiva. „Pišem i boga molim da se nastavi ovaj huk prirodnosti: vidim-čujem pa napišem…“ (Iz humusa) Pjesnik zapisničar božijeg proviđenja pokušava da bude stalno „na djelu čekanje“ (Hajdeger), ali prečesto je brkanje božijeg i ljudskog glasa. U „Stojanki“ se objavio upravo takav glas, neponovljiv, jedinstven, trajan koliko i sam jezik u kome se javio.

1.

Krvotvorni organ, kaže liječnik, govoreći mi o jetri.
Na kućama s periferije svijetli novi kreč.
Netko rastjeruje nebo.
Netko upljesnjuje igračke.
Zidovi propadaju i satovi s kukavicama im dođu glave.
Tamo sada pada snijeg.
Kad zapališ krošnju zrelog oraha, sok pišti kao prohujavanje metka.

Razvaljuju staru pijacu i sele je.
Uz gradsko mezarje.
Ako to budem upisivao u bilježnicu:
Papa plače u Auschwitzu i pere noge bolesnom ćelavom dječaku.
Kolovoz je, pčele napadaju napuklu lubenicu.

2.

Jugoslavenskost. Na hanakšiževskom jeziku – zakrkljaj.

Kad je Danilo bio u Prijedoru, 1986. primio je nagradu “Skender Kulenović” i uvečer na Mrakovici govorio kako mu je Đorđe Lebović ispričao da je kapacitet svih krematorija u Auschwitzu u toku 6 sati bio – 11.950 osoba:

Proces gasiranja – 15 do 20 minuta,
Vrijeme spaljivanja – 4 sata i 30 minuta.
Dnevni kapacitet – 47.800 ljudi.
Pola Prijedora u dimu u danu, izračunao je.
Dva dana dima.
Vremena ni da sonet urediš.

A-durni Adorno.

3.

Ziki je oduvijek bio jedini crnac u gradu. Hrtovski otmjen. Majka mu je negdje u svijetu upoznala crnog oca i tako su na svijet došli Ziki i Eleonora. Odrastao u čaršiji s klapcima iz Lukovice. U zadnjem ratu vojnici spalili kuću Zikijeve majke i djeda, jedva su izmakli egtzekutorima.

Ponekad dođe iz Danske.

Tamo je oženjen bjeloputom prozirnom Finkinjom i imaju dvije djevojčice. Na terasi hotela “Balkan” večeramo.

Ziki je u gradu oduvijek bio “Ziki crnac” i uvijek je na sebi osjećao osione “bjelačke poglede”.

“To su oni pogledi“, kaže mi, “kao metalne ogrlice za vratiće, koje nose štakoromorci”.

Htio je podići ponovno kuću na mjestu spaljene u Lukovici, htio je Finkinju iz Danske impresionirati malom čaršijom i kupalištem na obali rijeke, pokazati joj odakle je.

“Ali, znaš, ovi ljudi ne gledaju me više kao crnca, to mogu osjetiti po ogrlicama u pogledu. Sada me promatraju drukčije, kao Bošnjaka – crnca.
Nešto kao zabludjelog Cassiusa Claya.
I uzalud šake, uzalud djetinjstvo, uzalud Joe Frazier.“

Susreo kolegu kojeg je rat iz Sarajeva otjerao u Švedsku, za nekoliko
dana tamo se opet vraća. Uz kavu, povratniku se jada kako ga
zajednički prijatelj i kolega svojim dvoličnim ponašanjem ne prestaje
vrijeđati i ponižavati:

Hvalim ga s kim god o njemu pričam. Pišem o njegovom djelu
jezikom koji zaslužuje. Prešućujem sve što mu pripada kao nečovjeku.
On me ismijava s kim god o meni započne priču. Ignorira svako
moje slovo. Izostavlja me svugdje gdje caruje kao autoritet:
u antologijama i pregledima za njega sam mrtvac. Ismijava me
i kao pisca i kao intelektualca, veličam ga i kao pisca
i kao intelektualca. 

Potajno na mene usmjerava svoje razne pomagače i lajavce čiji me
tekstovi u medijima prljaju i ponižavaju. Preko njih mi poručuje
da sam intelektualni patuljak,
književni prculjak,
što li,
pikavac, pigmejac,
valjda,
nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije. Oni pišu, on se
iza zavjese naslađuje i smijulji čvrsto uvjeren da nikada neću
pročitati tu njegovu perfidnu školu ponižavanja drugog preko drugih. 

Preko njih mi govori da sam budala,
jadnik, sirotan, božjak, siromah,
prosjak, nesretnik i patnik,
što li,
nevoljnik, gubitnik i slabić,
valjda,
čiji se mozak zaustavio na nekom smiješnom stupnju razvitka.
On ne zna da jezik egzekutora dobro znam, ali da sam strpljiv
i da pratim dokle će trajati ta njegova podmuklost
i ta njegova samouvjerenost da je tako stečena nadmoć
stradalniku potpuno nečitljiva. 

Poslije mi šalje mailove o tim svojim pomagačima i poslušnicima
u kojima ih opisuje ružno, vrlo ružno, i kao ljude i kao intelektualce
i kao pisce. Oni su za njega, piše mi, zaista, najobičniji lajavci,
književni patuljci željni afirmacije i estrade, smiješni pikavci,
pigmejci, nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije,
ni u njoj ostvareni.

Tako me on tim mailovima tješi, tako mi on njima opisuje i
samog sebe, valjda… 

Dok ga je slušao, dvojio je hoće li ga vratiti u predratnu prošlost,
ipak, nije to učinio. U stanu se, kasnije, s gorčinom upitao:
Pa, zar je moguće da je zaboravio? Koliko jučer, sve do
mog izbjeglištva u Švedsku, sa svojim pomagačima, tako se
i on ponašao prema meni! 

Snimila Vanja Fifa

Grabuljama grabio sam slova
s kamena, čisteći dušu svoju
od harama, tereta, teških
znamenja

prišao sam čistog srca
Suncu i njegovim zrakama
grabljama se jurio sa šarkama,
čavkama
da iskopam slovo pesnikovo
u njegovom rodnom gradu
da uputim dovu mlaku
i prestanem sa čestim
čarkama

odjeknula su slova

m
i
n
a

a iz njih se rodila tmina
usred spečene oker zemlje

rodila se mina
iskopao sam je sopstvenim šakama
u đul-hanuminoj kući

uzeo sam je kao novorođenče
i pokrio bršljenovim granama
odneo je pokraj Bregave
i poklonio vranama

nek se slavi slovo!
dreknuo sam.

to su veče
okitili mlade
pesnikovim vencima
a ja sam žrtvu slovoiskopao
stećcima

Dnevnik jednog penzionera/43

ta srca što su kucala drhtala lupala u bolu se savijala u tuzi nestajala od njihovih otkucaja odzvanjaju pusta polja razoreni domovi napuštene zemlje ožalošćene majke opustošene duše u pepeo pretvorene tradicije i njihove historije u njih svijet tone a samo u tom kriku i tom muku još uistinu ostaje

Mariju Rigoni Sternu

Već deset godina obitelj Farago obrađuje posjed kraj našeg vrta, iz čega se rodilo elementarno, kratkotrajno i nerazgovjetno prijateljstvo, kakva običavaju biti ona koja se sklope nad ogradom ili s obale na obalu. Faragovi su oduvijek povrtlarili, pa prema njima osjećamo zavist i divljenje; oni uvijek znaju učiniti pravu stvar na pravi način i u pravo vrijeme, a mi nevježe i neuglađeni, učimo na pogreškama. Odano slijedimo njihove savjete, zatražene i one druge, koje nam otac Farago dovikuje preko ograde kada vidi da smo počinili kakvu nesmotrenost, ili kad plodovi naših nesmotrenost vape u nebo; pa ipak, i pored te naše poniznosti i poslušnosti, ta naša četiri pedlja uvijek su puna travurine i mravinjaka, dok su njihovi vrtovi –  ne manji od dva hektara –  čisti, uređeni i berićetni.

„Potrebno je oko“, vele Faragovi, ili pak „hoće se ruka“. Osim Klotilda, ne navraćaju rado vidjeti iz bliza što mi radimo: možda ne žele odgovornost, ili im je jasno da neka veća prisnost ili povjerljivost između njih i nas nije moguća ni poželjna; a možda nam k tome, dapače vjerojatno, ne žele pokazati previše toga: da nam ne bi –  nikad se ne zna –  kad tad palo na pamet ukrasti im to zanimanje. Savjeti da, ali iz daleka. 

Klotilda je drukčija. Vidjeli smo je da iz ljeta u ljeto raste poput jablana, a sada joj je jednaest godina. Crnomanjasta je, okretna, s kosom uvijek na očima, uvijek puna tajnovitosti poput svih djevojaka; no i prije je bila tajnovita, kada je bila okrugla, visoka dva pedlja i do očiju uprljana zemljom, a sudeći po svemu govoriti i hodati učila je izravno od neba; ili možda od same zemlje, s kojom je bila u očiglednu ali neodgonetljivu odnosu. U to doba često smo je viđali ispruženu među brazdama, na vlažnu i toplu, nedavno izoranu tlu: zatvorenih očiju smiješila se nebu, pazeći na dodir leptira koji su se spuštali na nju kao na cvijet, nepomična da ih ne uplaši i otjera. Uzimala je u ruke popce i paukove, bez gnušanja i ne nanoseći im bol, dražila bi ih mrkim prstom, kao što se radi s domaćim životinjama, potom bi ih odlagala na zemlju: – Hajde, životinjice, hodi svojim putem. 

Sad kad je narasla, i ona nam daje objašnjenja i savjete, ali druge vrste. Objasnila mi je kako je slak ljubak ali lijen: kad mu se dozvoli, zauzima polja i guši ih; ali ne da bi im poput korova naškodio, samo što je odveć lijen da bi rastao uspravno. – Vidiš, kako to on radi? I on pušta korijen u zemlju, ali ne tako duboko, jer mu se ne da trsiti i nije odveć jak. Potom se razdijeli u niti pa svaka nit hita nisko u traženju hrane i nikad se ne prepliću: nikako nisu blesavi, prije se dogovore; ja na istok, ti na zapad. Cvjetaju, prilično lijepih i čak mirisavih cvjetova, a onda ove bobice, vidiš li ih? Zato što i oni misle na budućnost. 

Za korov, međutim, nema milosti: – Nema vajde rezati ga motikom na komade: ionako svaki komad iznova raste, poput zmajeva u bajkama. Dapače, i sam je pravo čudovište: pogledaš li bolje vidiš zube, nokte i ljušturu. Tamani druge biljke, a  sam nikada ne ugiba, jer obitava pod zemljom, ono što vidiš vani ništa je, oni tanki listići bezazlena izgleda, koji kao da su trava. Ali što više kopaš, više nalaziš; kopaš li duboko, naći ćeš skelet sav crn i kvrgav, tvrd kao željezo i ne znam koliko star: eto što ti je korov. Preko njega prelaze krave i gaze ga a ne umire: ukopaš li ga u kamenu raku, razbija kamen i pronalazi put da izađe. Jedino vatra. S korovom ja ne razgovaram. 

Pitao sam je razgovara li s drugim biljkama, i rekla mi je da svakako. I otac joj i mati, ali ona bolje od njih: nije to baš pravi govor ustima kao naš, ali je jasno da biljke daju znakove i belje se kad štogod žele, a naše razumiju: no ne treba gubiti strpljenja i nastojati da te razumiju jer su biljke općenito veoma spore, bilo u shvaćanju, bilo u kretanju. – Vidiš ovog? – rekla mi je pokazujući jedan od naših limuna: – jada se, odavna se jada, ali ako ne razumiješ, nisi ni svjestan, a on dotle pati. 

– Jada se na što? Vode mu ne manjka, obrađujemo ga baš kao i druge. 

– Ne znam, nije uvijek lako razumjeti. Vidiš da mu je s ove strane svo lišće savinuto: s ove strane nešto ne valja. Možda korijenjem dodiruje stijenu: vidiš da mu je na istoj strani neka ružna bora na trupu. 

Po Klotildinom mišljenju, sve što raste iz zemlje a ima zelene listove, „čeljad je poput nas“, s kojom se nađe način da se slažemo; upravo zato ne smije se cvijeće i biljke držati u loncima, jer to je kao kad se živinu zaključa u kavez: postanu blesave ili opake, ukratko ne budu više iste, a naše ih sebičnjaštvo stavlja u tako uzak prostor samo zbog užitka da ih gledamo. Korov je, baš tako, iznimka jer ne dolazi sa zemlje već sa donjeg sloja tla, a to je kraljevstvo zlata, zmajeva i mrtvih. Po njenom mišljenju donji sloj tla je zakučast kraj poput našega, samo što je tamo tama a ovdje je svjetlo: postoje spilje, tuneli, potoci, rijeke i jezera, a postoje k tome i žile metala koji su svi otrovni i štetni, osim željeza koje je u stanovitoj mjeri čovjekov prijatelj. Tamo su i škrinje zlata, đto su ih ljudi skrili u davna vremena, druge pak koje oduvijek leže dolje, zlato i dijamanti. Tamo prebivaju mrtvi, ali o njima Klotilda ne voli pričati. Prošli mjesec, jedan je bager radio na gospodarstvu koje graniči s njihovim: blijeda i očarana Klotilda je promatrala silan posao stroja, sve dok razina iskapanja nije dosegla tri metra, potom je nestala nekoliko dana, a vratila se tek kad je stroj bio otišao, a vidjelo se da u velikoj rupi nema ničeg do zemlje i stijenja, lokvi stajaće vode i pokoji ogoljeli korijen.

Pričala mi je i da se sve biljke ne slažu. Postoje one pripitomljene, poput krava i kokošaka, koje bez čovjeka ne bi mogle, a ima onih drugih koje se protive, nastoje uteći, pa koji put i uspiju. Nisi li oprezan, podivljaju i više ne daju plodove, ili rađaju kako se njima prohtije, a ne kako bi to mi htjeli: trpke, tvrde i sama koštica. Poneka biljka, nije li posvema pripitomljena, pati od nostalgije, naročito ako je blizu divlje šume. Htjela bi natrag u šumu, a dovoljno je samo da se pčele potrude oploditi je a ptice i vjetar da je rasiju. Pokazala mi je breskve iz njihova voćnjaka, i bilo je baš kao što mi je govorila, stabla bliža ogradi pružala su grane preko, poput ruku. 

– Dođi sa mnom: moram ti nešto pokazati. Povela me uzbrdo, posred šume koju gotovo nitko ne poznaje, tako je gusta od grmlja. K tome kao da je zaštićena nekim okvirom starih raspadajućih terasa, a ove pak prekrivene nekom vrsti tetivke, bodljikavog bršljana, čije ime ne znam. Lijep je za oko, s listovima nalik željezu za koplje, sjajnima, svijetlo zelenima, poprskano bijelim; ali stabljika, grančice, pa čak i naličje samih listova, prepunih svinutih bodlji, bradatih poput glava na strijelama: ako samo dotaknu meso, zabodu se i odnesu komad.

Putem, i dok sam ja jedvice uspijevao održavati korak i ispustiti koji glas odobravanja, Klotilda je pričala. Rekla mi je kako je maloprije doznala važnu vijest, i kako ju je doznala od jednog ružmarina, koji je opet osobit tip, čovjekov prijatelj, ali na daljinu, poput mačaka; dopada mu se samostalnost, a onaj mirisni okuščić –  tako ugodan za pečenje –  njegova je izmišljotina: ljudima se sviđa, ali je kukcima gorak. Odbojan im je osim toga, a on ga je izmislio prije više tisuća godina, dok još nije bilo čovjeka; i stvarno nikad nećeš vidjeti ružmarin koji su načele gusjenice ili puževi. I listovi u obliku igle krasna su izmišljotina, ali ne ružmarinova. Izmislili su ih borovi i jele, davno prije: dobra su obrana, jer životinjice koje jedu lišće uvijek započinju od vrha, a osjete li da je drvenast ili zaoštren, odmah se obeshrabre.

Ružmarin joj je migom dao do znanja da mora poći u tu šumu, na stanovitoj udaljenosti i u stanovitu pravcu, te da će naći nešto važno: ona je tamo već bila prije nekoliko dana, i baš je bilo istina pa je htjela pokazati to i meni. Tek, donekle joj je bilo žao što se ružmarin pokazao uhodom.                                                                             

Pokazala mi je stazu napola prekrivenu kupinama, zbog čega smo uspjeli u šumu prodrijeti bez previše ogrebotina: i gle, usred šume nalazila se malena kružna čistina koje do tada nije bilo. Na tom mjestu teren je bio skoro pa ravan, a tlo se činilo glatko, sabijeno, bez ijedne vlati trave i bez ijednog kamena. Ipak je bilo tri četiri kamena, na metar od ruba, pa mi Klotilda reče da ih je ona stavila kao polazne točke, eda bi provjerila ono što joj je ružmarin dao do znanja: tj. da je to stablima škola, tajnovito mjesto gdje stabla jedno drugo uče hodati, s gnjevom na ljude a da to oni ne znaju. Povela me oko kruga držeći me za ruku (ruka joj je premalo djetinja, hrapava i snažna), pokazavši mi mnoštvo nezamjetljivih sitnica: da je oko svakog debla zemljište prekopano, raspuklo i kao zatvoreno prema van, a ulegnuto prema unutra; da su svi trupci nagnuti malo prema van, pa i puzavci zrakasto hrle prema van. Dakako, ja uopće nisam siguran da se slični tragovi ne zamjećuju i drugdje, na drugim proplancima, ili na svima, da nemaju drukčije značenje, ili čak da imaju ikakvo: ali je Klotilda bila vidno uzbuđena.

– Ima ih pametnih i blentavih, lijenih i okretnih, a i one najdomišljatije nije da stignu predaleko. Ali ovu ovdje, na primjer –  i pokaza mi jednu smreku –  već dugo držim na oku, i ne vjerujem joj. – Ta smreka –  reče mi –  u četiri dana pomakla se bar za metar. Dosjetila se pravog načina, puštajući malo po malo da ushne svo korijenje s jedne strane, pojačavajući ono s druge, i htjela je da svi rade kao ona. Bila je častoljubiva i strpljiva: sve su biljke strpljive, to je njihova snaga; ali eto, ona je bila i častoljubiva, te bila među prvima koja je shvatila da biljka koja se pomiče može osvojiti neko selo i osloboditi se čovjeka.

– Osloboditi se, sve bi to htjele, ali ne znaju kako, nakon toliko godina što zapovijedamo mi. Neka stabla, kao masline, predala su se već stoljećima, ali se srame i vidi se dobro po načinu kako rastu, sve iskrivljene i očajne. Druge, kao breskve i bajami, predale su se i donose plodove, ali to i ti znaš, čim uzmognu, vratit će se među divljake. Ne znam koje druge još: kestenje i hrašće, teško ih je razumjeti što žele, možda su prestari i predrveni, pa više ništa ne žele, kao što se događa starcima: samo da nakon ljeta dođe zima, a nakon zime ljeto.

Bila je zatim i jedna divlja trešnja koja je govorila. Nije da je govorila talijanski, ali bilo je kao kad se razgovara s Nizozemcima koji u srpnju dođu na more, ne razumiju se doduše od riječ do riječi, ali po gestama i intonaciji na koncu se prilično dobro shvati, ono što žele reći. Ta je trešnja govorila šuškanjem lišća, što se moglo čuti približavajući uho deblu, a govorila je stvari s kojima se Klotilda nije slagala: da ne treba cvjetati, jer su za čovjeka zavaravanje, ni rađati jer da je to gubitak i nezasluženi dar. Valja se boriti protiv čovjeka, više ne pročišćavati zrak za nj, iskorjeniti se i otići, čak i po cijenu da se umre ili opet postane divljim. I ja sam približio uho deblu, ali nisam zamijetio ništa osim nerazgovjetna mrmljanja, premda možda nešto glasnije od onog što su proizvodile druge biljke. 

Već se bilo smračilo, a mjeseca nije bilo. Svjetla iz naselja i sa plaže pružala su nam tek nejasnu sliku o pravcu koji smo ga trebali slijediti da se spustimo: za kratko smo se našli rđavo zamršeni u kupininama i terasama u ruševnu stanju. Valjalo je na slijepo skakati s jedne na drugu, nastojeći pogoditi u sve većem mraku hoćemo li nagaziti na zemlju ili na stijenje, na trnje ili na čvrsto tlo. Nakon otprilike sat vremena spuštanja, oboje smo bili umorni, izgrebeni i uznemireni, a svjetla ispod daleka kao i prije.

Odjednom se začu da laje pas. Zastadosmo: dolazio je pravo k nama, galopirajući vodoravno duž jedne od terasa. Moglo je biti dobro ili zlo: po glasu nije trebao biti vrlo veliki pas, ali je lajao gnjevno uporno, dok mu ne bi ponestalo daha, a onda bi se čulo kako udiše zrak uz grčevit hropac. Ubrzo je bio na nekoliko metara ispod nas, i bilo je jasno da ne laje iz obijesti, već po dužnosti: nije nam kanio dozvoliti na  svoj posjed. Klotilda ga zamoli  da oprosti zbog prijestupa te mu objasni da smo skrenuli s puta i da ne želimo drugo do otići; zato, dobro je što laje, to mu je zanat, ali bolje bi učinio kad bi nam pokazao put koji vodi njegovoj kući, a ne gubio vrijeme i on a i mi. Govorila je tako mirnim i uvjerljivim glasom da se pas odmah umirio: slutili smo da je ispod nas poput neke nejasne crno-bijele mrlje. Spustili smo se nekoliko koraka i pod nogama osjetili savitljivu čvrstoću nabijene zemlje. Sredinom obronka pas se uputio desno, svako toliko zavijao je i zaustavljao se da vidi da li ga slijedimo. Za četvrt sata stigosmo tako do kuće kojoj je pas pripadao, gdje nas je dočekalo drhtavo kozje blejanje: odatle smo, usprkos tami, lako pronašli dobro označen puteljak koji se spuštao u selo.

Preveo Tvrtko Klarić

JEDNO TELO

U zasebnom krevetu svak sad leži odvojen,
On s knjigom,  do kasno svetlo će mu goret,
Ona ko devojka što sni detinjstvo svoje,
Svi ljudi drugdje – to je kao čekanje hore
Za neki nov događaj: knjiga nečitana što je
On drži, njen pogled uperen u senke gore.

Izbačeni ko olupine iz strasti nekadanje
Kako studeni leže. Jedva se ikad to dvoje
Dirne, il ako to čine, to je ko ispovedanje
Da je malo ili prejako svako im osećanje.
Čednost ih gleda u oči, odredište za koje
Celi njini životi bili su pripremanje.

Čudno su združeni, mada je svak odvojen,
Tišina među njima drži ih koncu nalik,
A ne privlači. I samo vreme pero je koje
Nežno ih dodiruje. I da su stari – zna li
Taj moj otac ili moja majka, to dvoje
Gdje sad hladni je plam iz kojeg su me zdali?

________ Elizabeth Jennings (1926 – 2001)

Preveli  Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

U Dubrovniku smo, u svjetlu i suncu, cvrčci monotono cvrče, stvaraju zvuk koji zvuči kao tišina na suncu. Pred očima nam se, dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, prikazao stari grad. U sjećanju lijepa slika, ali takvu nisam vidio onda: bila je obična, jer je nisam mogao uspoređivati, jer je to bilo prvo vrijeme, prva slika, i činilo mi se da je život u svjetlu i suncu, gdje cvrčci monotono cvrče i stvaraju zvuk koji zvuči kao tišina na suncu, dok nam se dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, razgrađuje stari grad, manji od dva dlana, manji od grada sagrađenog od lego kockica, na podu dnevnog boravka, i u tom starom gradu kuća, ni nokat na malom prstu od Porporele, i u njoj na vrhu tetkin stan, i u tom stanu Nona, i u tom stanu nas dvojica, sve do maloprije, dok nismo pošli u šetnju.

Agava! – kaže.

Cvate.

Samo jednom u životu cvate, a zatim se osuši. Sto godina živi, agava.

Tako je rekao, a ja sam zapamtio. S vremenom su se mijenjala značenja onoga što pamtim. Ali ostala je prvotna žalost: zašto agava cvate na kraju, i onda se osuši?

Čuvarkuća je agava u malom. Kao Dubrovnik što je bio, dok se pod našim nogama razgrađivao, pamteći nas u kući od nokta manjoj, u tetkinom stanu od ičega manjem.

Cvate jednom u životu, a zatim se osuši. 

Sto godina ne živi, ali jednom kad procvate, tebi koji je gledaš pred oči dođe ono što si trebao vidjeti uvijek: agava! Samo od agave manja, tako da je kao sjećanje na agavu.

I žao ti dođe što to nisi znao prije nego što je počela umirati.

Ali da nije ne bi nikad znao.

Rat je sve što imamo, nas dvije, ptice besmrtnice
Užeglih pluća
Gledamo ikonu i peremo čaše
Ništa na ovom svijetu nije tako jako kao čemer u ustima
Pamtim ga, još kao djevojčica, kada si prelazila rukom
Kao flomasterom po ramenima
Upisivala mape i ponavljala kako je ovaj prezir
Nama od boga poklonjen
I da se čuvamo neprijatelja i izroda ove kuće
I svih ostalih kuća u kojima smo ostavile traga
Rat je sve što imamo, zato i jesmo ovakve
Ne može nas oprati niti jedna ljubavna pjesma
Niti jedan pomen drugu i predsjedniku
Niti jedan zagrljaj palog borca
Rat je zbilja naša prva i posljednja pjesma
I sve što kažem to nije više zavist,
Samo potreba za tuđim pritiskom
Odstranjivanjem gladi i zlurade težnje
Nismo bile dobre žene, ni partnerke, ni radnice
Sjedile smo hrabre, u sjeni, gledale za drugim kučkama
Prosipale pića nad tuđim rukopisima
I odlazile, lude i vlažne
Tamo gdje odlaze sve izbjeglice, nakon prvog priznanja
Da je nama rat dao to što smo zaslužile
I da smo se tako i udaljile, od njih i njihovih talentovanih
Sinova i kćeri
Koji dobijaju ordenje i sve divne nagrade
Samo zato što su uspjeli izdržati hladni front
I uvaliti se u stranačke fotelje
I ministarstva,
Sve te žene, sa ratišta, koje su ljubile pogrešne
I njihove fotografije u čizmama
Prljavih prstiju, pobacanih po usnama
Strahovi i patnje ovjenčani slavom
I sisom sistema
Rat je sve što imamo, zato i jesmo velike
kao zimske jabuke
pucamo od zdravlja
a ni zagrizle još nismo