U Gazeli, oko osam sati, kahva, takva kao da su je eskimi kuhali.

Ima li šta za Sarajevo? Ima, veli kelner, Kimel ili Benko (novopazarski prevoznici) u jedan po podne. Je l de? Jes. Te taman.

I evo me, vani, na betonu, za plastičnim stolom, pišem ovo. Žega već hvata zamah, cvrči zraka nad asfaltom.

U 10:00 zaustavlja auto mlađi čovjek sa crnom kratkom bradicom, pita hoće li neko za Sarajevo. Kelner mu pokaže na mene. Vozi bolesnog brata na dijalizu šta li pa, eto, ima tri mjesta pozadi. Dobro, kažem, ako nisi skup. Nisam, kaže, ko bus karta, 15 eura.

Uđem u stariji auto. Na prvom sjedištu, zavaljen, taj bolesni. Krupan, gole oznojene glave, svaki čas se kvasi vodom i nagoni vozača ćeraj! ćeraj!, a ovaj mu veli puna, ba, ne smijem.

Vidim, zajebani.

Dečko vozi kao ludak, kako ugleda vozilo ispred sebe tako ga počne preticati. A put ide Drinom, uz klisure.

Zamisli, zezam se, da ovdje pogineš. Hajd što bi kosti ostavio, no što bi se svi čudili šta je budala htjela tamo, otkud se tamo obrete.

Ćeraj! ćeraj! viče bonik oznojeni, ali vozač ipak ima neko kontrolirano ludilo. Svi prozori su otvoreni, bije po ušima, hvata krvnička vrućina. Više se ni ne nadam da ćemo preteći.

Onaj počinje da ječi, a ovaj što vozi pogledne ga pa doda brzinu. 

Kad on uleti u makaze nikom ništa, kad neko uleti njemu psuje mu i mrtvo i živo, a bolesnik mu se pridružuje.

Na nekim mjestima usporava, jer tu, u rijetkome hladu dreždi milicija. Hvata strance i dere ih.

Gledam u krše i litice, prisjećam se jedne pjesme S. Gudževića iz njegove sjajne prve knjge Građa za pripovetke. 

Kako je pita me vozač, je l vas strah što malo hitamo.

Nije, kažem. Ako stignemo stignemo, ako ne stignemo nikom ništa.

On se smije.

Pušta turbo hitove i pjeva za njima.

Kupuje na jednome mjestu vodu bolesniku. On se svaki čas poliva po glavi, otvara prozor i pljuje ono što mu krklja iz dubine.

Malo, potom, i pričamo. Na granici mi je pomogao. Kad je srbijanski graničar zavirio u moj pasoš „ “čuš naš, a iz Švedske“ kad mu je za oko zapao moj ranac sa paketom (taštin lijek) bonik mu je – usijane, mokre glave i očima bika na umoru – viknuo: ostavi to, ako se to prospe umijeću prije Sarajeva. Graničar se povukao.

Primjećujem da vozač ipak poznaje puteve. Ne ulazi baš mahnito u rizična mjesta, ne pretiče više u tunelu, a kad se počnemo uspinjati prema Rogatici, vozi prilično stabilno.

O kad sam ugledao prva visoka sarajevska naselja.

Izašao sam na na Baš čaršiji, okupan znojem.

Dobar si vozač, kažem momku.

I ti dobar putnik, kaže. Sretno.

Imaginarni prijatelj/67

Godina je 1939, u Europi se sprema rat, u Njemačkoj progone Židove, ubijaju ljude još uvijek samo na manufakturnoj razini, u Španjolskoj trijumfira Francova falanga i na Pirineje se spušta mrak koji se neće dizati trideset i šest godina dugih, a u Zagrebu, u časopisu Pečat, Miroslav Krleža objavljuje ciklus pjesama tridesetogodišnjem šabačkom Jevrejinu, pripadniku najmlađe generacije beogradskih nadrealista, komunistu i budućem književnom komesaru i darovitom proznom piscu, pjesniku Oskaru Daviču. Ciklus po prvoj pjesmi nosi naslov Hana.

Prva strofa te trodijelne pjesme utisnuta u moj jezik i svijest, kao u kamen, povremeno izbija iz onoga što govorim, sijevne iz slučajno izgovorene riječi i rečenice, kao da iz mene progovara mrtav Davičo, ili Davičov pjesnički subjekt, i sam Jevrejin, prokazani europski Židov koji samo što se nije zatekao usred progona, ali nije ga briga, jer je ono što se njemu tog časa zbiva veće od vremena i veće od sudbine koja mu je po kolektivnom usudu namijenjena: “Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,/ zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,/ kćer tužnoga trgovca, Jevreja udovca,/ kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.”

Sve je u toj pjesmi i toj strofi genijalno, ritmično i melodično, i svaka je slika tako nepodnošljivo tačna, u svakoj je gotova po jedna priča. Sin mutnoga lovca sirotinja je mačvanska, bez korijena i ugleda, i vidra i ovca, i sitni lopov i stoka za klanje. A Hana je kolonijalna zato što je onaj dućan što ga s ocem drži dućan kolonijalne robe ili kolonijal. Pritom, kad pjesnik kaže da je kolonijalna, njegovu će čitatelju iz trideset i neke, kao i svakom drugom koji je čitao ponešto romana i pjesama iz trideset i neke, pred oči izbiti djevojka iz Haife (odakle su i naranče iz kolonijala) i iz Damaska, iz Rabata, Alžira i Bejruta, otamo gdje datule zru i gdje se ljudi još uvijek pozdravljaju na dvije tisuće godina starim jezicima. Ona je kći tužnog trgovca, Jevreja udovca, iz čega se u času rastvori priča, jaka kao zemlja, o nekom Moši ili Davidu, koji je, zauvijek ucviljen, ostao sam s lijepom kćeri, koja mu, međutim, ne može nadomjestiti životni gubitak. Taj Moša ili David kraj groblja je držao bakalnicu i mehanu, dućan i krčmu, a iz perfekta u ovom stihu sazajemo da se sve ovo zbilo u prošlosti, i da od svega, po svemu sudeći, nije ostalo ništa, ni kost na kosti, iako je godina tek 1939.

Dnevnik jednog penzionera/15

Dok se na početku osme decenije života s radošću ponekad prisjećam šezdesetih godina proteklog stoljeća i svoje bezbrižne mladosti, poželim poslušati, ko zna po koji put, neki od tadašnjih popularnih svjetskih hitova koji su svojom prelijepom melodijom i toplim riječima osvajali svijet, urezujući mi se toliko u memoriju da mi oni, i u ovim penzionerskim danima, pričinjavaju posebno zadovoljstvo čineći me u tom trenutku sretnim. I dok ih s velikim ushićenjem slušam, sada u besprijekornoj, reklo bi se savršenoj tehnici, oni me asociraju na neki od mnogobrojnih događaja iz tog razdoblja i mojih dragih prijatelja s kojim sam se tada družio, uživajući zajedno u tim melodijama. Jedan od tih prijatelja bio mi je i Darko, moj vršnjak koji se sredinom 1960-ih godina s roditeljima i sestrom Ksenijom iz Međimurja doselio u Kakanj. Razlog tog seljenja je bio posao njegovog oca Andrije koji je bio rukovodilac u jednom rudničkom pogonu. Kako je Darko srednju školu završio u svom zavičaju, odmah je u Sarajevu upisao geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu, diplomirajući 1972. godina radom Mursko Središte – geografski prikaz.

Putujući svakodnevno u Sarajevo, upoznavao je mnoge studente s kojima se kasnije u gradu i družio. Ne pamtim kako smo se upoznali, ali dobro se sjećam da nas je odmah uvezala zajednička tema – ljubav prema pop muzici. Dok se većina tadašnjih naših prijatelja zaljubljivala u nogomet, oduševljavajući se driblinzima i golovima Šekularca, Jerkovića, Đajića, Osima, Bajevića, Sušića, Bukala, Buze i drugih majstora ove igre, nas dvojica smo pratili svjetsku i domaću pop scenu, slušajući do kasno uvečer Luksemburg, radio stanicu koja je u to vrijeme emitirala najnovije i najpopularnije svjetske pop melodije. Sutradan ili subotom i nedjeljom, kada smo se najčešće družili, prepričavali smo jedan drugom svoje utiske o toj muzici i načine na koje smo je doživljavali. Dok ja tu svoju očaranost hitovima nisam posebno manifestirao, Darko, kao pravi emotivac u svemu pa i u slušanju melodija, znao je puno bolje iskazivati tu svoju zadivljenost i strast prema muzici. Sjećam se da je nakon što je prvi put čuo “Divljakušu” ansambla The Troggs to dočaravao na specifičan način, a slično je bilo i sa “Sunce nikada više neće sijati” Braće Woker ili “Bljeđe od najbljeđe sjene” Procol Harum, a da ne govorim o njegovom transu dok je uživao u “Daj mi malo ljubavi” The Spencer Davis Group.

Posebno je volio nove hitove velikih ansambala u kojima su dominirale jezgrovite dionice sa prodornim zvukom orgulja i neobičnim glasom pjevača, što je na neki način odražavalo i njegov karakter. A kada su se 1963. godine Beatlesi pojavili na Televiziji u humanitarnom koncertu sa “Sva ljubav svijeta”, po završetku prijenosa, iz te svoje ushićenosti, istog momenta je istrčao na glavnu ulicu, kojom smo obično šetali (jer je bio siguran da će me tu naći), da mi iznese svoje impresije s tog koncerta.

No, Darko nije bio samo pasivni slušalac pop muzike nego se njom nekoliko godina i aktivno bavio. Iznenadio me kad je rekao da će u Crnim biserima, tada jedinom ansamblu u gradu, zamijeniti bubnjara Pejana koji je doživio saobraćajnu nesreću i nije više mogao svirati. A kako je ranije s velikim temperamentom pokazivao svoj doživljaj muzike, još temperamentnije je u ansamblu svirao bubnjeve, oponašajući slavnog Ringa Stara.

Darku sam postao jedan od njegovih najboljih prijatelja, naročito kad sam u jesen 1967. godine počeo da radim u školi, finansijski se osamostaljujući te sam mogao kupovati i više gramofonskih ploča. Kako su njegovi roditelji vikendom često odlazili u zavičaj, moj prijatelj je u svom stanu na žurkama okupljao svoje društvo, u koje je naravno ubrajao i mene. Obično nas je bilo tri para, rijetko četiri i više i to kad smo obilježavali neke rođendane.

Ta naša druženja, nažalost, nisu dugo trajala, budući da sam ja već sljedeće godine otišao na odsluženje vojnog roka i u zavičaju me nije bilo godinu i pol. A kad sam se u jesen 1969, nakon odsluženja vojske, vrati kući, Darka nisam više viđao, ili je to bilo veoma rijetko, te se i to naše druženje pomjerilo u neki drugi plan. Za novu 1970. godinu ja sam u Domu kulture otvorio diskoklub Lotos, ali već tada moj dragi prijatelj je odselio iz Kaknja, ne dočekavši da uživa u lajt šou i muzici koja nam je u najljepšim mladalačkim danima značila mnogo.

Godine su prolazile, pa i one u braku, i ja bih se ponekad sjetio Darka. Koju godinu kasnije, u potrazi za novinarskim poslom, iz zavičaja sam otišao u Zenicu, a potom u Sarajevo i Darka sam se sve rjeđe sjećao. Ne znam šta se dešavalo s njim, ali iz priča nekih zajedničkih prijatelja saznao sam da se oženio sa svojom velikom ljubavi, dragom Mirjanom iz zavičaja koju je doveo u rudarski grad, u kome su nekoliko godina radili u osnovnoj školi. A onda, pred sam rat u Hrvatskoj, uslijedio je veliko iznenađenje. Ljetujući s porodicom te pretposljednje mirovne godine u Slanom, sasvim slučajno naletim na Darka kako sa suprugom šeće rivom. Pomalo zaobljenog lica i stomaka u odnosu kako ga pamtim i mlađih dana, ukratko mi ispriča da se 1981. godine vratio u zavičaj i da je došao na odmor kod šurjaka koji u Slanom radi kao policajac. Ne znam zašto, ali taj susret je trajao vrlo kratko, toliko kratko da mi ni danas nije jasno zašto tada, dok nije bilo ni mobitela ni interneta, nismo razmijenili brojeve telefona.

Nakon završetka rata u Bosni 1995. godine u tim mojim nekim reminiscencijama na mladost često bih se sjetio Darka, posebno kad bih čuo neku melodiju koju je volio moj prijatelj. Pokušavao sam kasnije s njim preko interneta uvezati, budući da sam bio siguran da se – nakon 1981. godine – vratio u zavičaj, ali uzalud. Samo jednom prilikom uspio sam naći osnovnu školu u Međimurju u kojoj je radio kao profesor geografije. Odmah sam napisao e-mail poruku sekretaru škole, zamolivši ga da me uveže sa Darkom, ali nikada nisam dobio odgovor.

Ti moji česti pokušaji ipak su se pokazali plodonosnim. Sredinom decembra 2018. godine na Guglovoj tražilici nađem  njegovu adresu i kućni broj telefona te ga pozovem. Javila se supruga Mirjana koja me se nakon predstavljanja poslije toliko godina, odmah sjetila. Po boji glasa prepoznao sam njenu radost što me čuje, pitajući me za mnoge životne važne stvari. Razgovor sa Darkom je bio još srdačniji i topliji, ispunjen obostranim prepričavanjem najvažnijih događaja u posljednjih četiri decenije.

Razgovarajući s prijateljem preko telefona, a kasnije posebno, odmotavao sam film iz mladosti i osvježavao sjećanja na događaje proživljene s Darkom da bih poslije toga svaki put preslušao neke od naših najdražih melodija, instalirajući neke, po nekoliko dana, na svoj ajfon kao zvono.

I dok me svaki put sa telefona ta “zvonjava prošlosti” podsjeti na mog dragog prijatelja, istovremeno me iz tog “sna” trgne mudra istina zagrebačkog psihijatra dr. Roberta Torrea da “sada život manje živim, a više preispitujem… no što on zaista jest, suvereno možemo tvrditi tek u starosti.”

susjeda Anka šulja se preko šume dok još nije svanulo
da nas upozori
dolaze nepromočivi mrakovi
jašući krdo tenkova
jarci jeseni tutnje od topota metala

svaku su kuću spalili do temelja

sad svi mi nas sedmero
živimo u dvije sobe
noć guramo jedni drugima pod krevete
tuđa kuća dugo nas škaklja svake večeri
mi smo bolest u njenim prastarim organima
trebala je umrijeti prije nego smo došli
i tu odgodu ne može nam oprostiti

nakon nje
živimo nas šestero u tri sobe
malo gostoljubivije jednokatnice koja  nam ne nakuplja vlagu u plućima
jer djed ne preživljava još jednu lažnu toplinu

posije deset godina napokon se vraćamo
ali hladnoća gnijezda je neizlječiva
šuma boluje
otac boluje
baka boluje

živimo na dva kata
nas šest
nas pet

na kraju
nas četvero
u osam soba
svatko prepolovljen praznim prostorom
beskućnik u najvećoj kući u selu

Pogovor mađarskom izdanju “Dvora od oraha” (L’Harmattan Kiadó, Budimpešta 2017.), prevela Xenia Detoni

Hrvatski književnik rodom iz Sarajeva Miljenko Jergović (1966.) počeo je kao pjesnik, no književnom senzacijom postao je godine 1994. zbirkom priča Sarajevski Marlboro (na mađarskom objavljenom u prijevodu Gábora Csordása pod naslovom Szarajevói Marlboro), i to ne samo hrvatske književnosti, nego i na ostalim jezicima ondašnje netom raspale države ili, kako bismo to danas rekli, “jugosfere”. Dogodilo se to u trenutku kad se politika svim silama trudila razbiti taj prostor, no književnost ga je nevidljivim duhovnim nitima krenula nanovo povezivati. A takve niti su i Jergovićeva djela. Njegove su novele u tim etničkim sukobima i ratovima identiteta bile snažni magnetični bljeskovi munja koji nakratko bace svjetlo na dramu malog čovjeka koji se našao u laboratoriju Zla, a pisac je upravo to umio prikazati točnim i jasnim rečenicama, lišenim svake ratne patetike.

Jergović se ni u nastavku nije previše zanimao za sâm rat, premda ga neće moći izbjeći i ugraditi u sudbine pojedinih lica. U djelima koja su nastala kasnije više ga je privukao fenomen paklenog laboratorija povijesti, i to onaj, koji tako zorno opisuje Baudrillardova misao iz 1992., da u doba retroaktivnih forma u kojemu živimo nismo u stanju odrediti rasplet naše sudbine, pa zato nam ne preostaje drugo, nego prekapati po smetištu povijesti. Taj se laboratorij zove 20. stoljeće, a njegov prostor uistinu podsjeća na “odlagalište smeća”. Jergović piše upravo o tom 20. stoljeću, i to ne povijesne romane, već romane o povijesti i o učinku šokova koje ta povijest umije proizvesti. Opće stanje šoka ondje se podrazumijeva, jer je rat uzrokovao ogroman i fatalan lom, nakon čega ni prošlost više neće moći biti ona stara, a neće ni budućnost. A i morala se nekako imenovati ta izgubljena i rasprodana prošlost u kojoj su politički sustavi i vladajuće ideologije smjenjivali jedni druge; monarhiju je zamijenila kraljevina, kraljevinu socijalizam, a socijalizam kapitalizam, kako bi se nakon svega ispostavilo i to da je sve već rasprodano, kako zapadnjačke ideologije, tako i komunizam. Bijaše to upravo šokirajući efekt povijesnoga vakuuma, pa je taj vakuum onda valjalo ponovno nečim napučiti.

Sarajlija po rođenju i odgoju, ovaj je književnik i studije završio u tom gradu, gdje su mu objavljene i prve knjige, da bi se onda 1994. preselio u Zagrebu, postavši građaninom matične domovine, ali i se ondje, kako je to do u tančine opisao u romanu Otac (2010.), morao svojski potruditi ne bi li dokazao svoje hrvatstvo. U jednom je tadašnjem intervjuu priznao da mu je Sarajevo u međuvremenu postalo stranom sredinom, a da se u Zagrebu svejedno nikad nije udomaćio. “Prema tome, ja najvjerojatnije i nemam domovine”, piše u autobiografskom romanu Rod (2013.). Ista se otuđenost osjeća i u njegovu odnosu prema ocu, jer pišući o njemu daje vrlo uzbudljivu i osobnu ispovijest o vlastitu socijalističkom odgoju. On se ne služi crnobijelim prikazima, kako se sada najčešće piše o “prokletim bivšim vremenima”, nego to čini sa stanovitom empatijom i ironijom. Iz njegove proze s autobiografskim elementima saznajemo da mu se, premda je obiteljski povezan s Dubrovnikom, mladost kao i svijet njegovih romana, odvijala u Sarajevu, a djelo mu je, zahvaljujući upravo obiteljskoj povijesti, snažno protkano i nitima habsburgovskoga svijeta. Udaljenost između Dubrovnika i Sarajeva nije velika, no to su ipak dva svijeta. Prvi je mediteranski, drugi pripada Balkanu. U njegovu djelu znatan prostor posvećen je dobu Austro-Ugarske Monarhije, barem koliko i u Kiševim romanima o ocu. Zacijelo su mu i razlozi slični; naime, mnogi su iz njegove obitelji radili na željeznici. Jergovićevi preci njemačkih korijena zaposlivši se na željeznici i neprestano su se seljakali od službe do službe. Jedan mu je od pradjedova Karl Stubler, koji je i među najvažnijim likovima romana Rod, potekao iz Banata, a školovao se u Vršcu, pa u Budimpešti i Beču. Dakle, podrijetlo je i glave Jergovićeve obitelji bilo miješano, osim toga, čini se da je u to doba postojao i neki nepisani jezični protokol, gdje se i kada kojim jezikom može komunicirati. Očito je upravo to nacionalno, jezično i religijsko šarenilo obilježilo obiteljsko naslijeđe u kojemu je Jergović odgojen u Bosni. Zato bismo ga mogli nazvati i balkanskim pelegrinom europskog horizonta i otvorenog identiteta.

S romanom Dvori od oraha (2003.), prevedenom na mnoge europske jezike, Jergović je definitivno zavrijedio vodeće mjesto u hrvatskoj književnosti. Kritičari ga smatraju najznačajnijim piscem srednje i mlađe generacije stasale nakon Krležine ere. Ovaj roman po vrijednosti svrstavaju odmah uz bok romanu Kiklop Ranka Marinkovića iz 1965. godine. Vremenska je distanca uzmeđu ta dva teksta prilično velika. Ako je Kiklop stožerno djelo hrvatske književne moderne i donosi priču o dezorijentiranosti hrvatske inteligencije uoči Drugoga svjetskog rata, Dvori od oraha, nadilazeći već i modernu ali i postmodernu, pripovijedaju o naravi 20. stoljeća.

Presudni doživljaj ovoga u Sarajevu socijaliziranoga hrvatskog književnika je Bosna, najslabija karika europskoga 20. stoljeća. No to je jedna od karika u lancu, a ne neki zatvoreni svijet. U mađarskoj književnosti nezamislivo je da neki “tuđin”, ili recimo to ovako, autor “nekog drukčijeg svijeta”, zavrijedi stožernu poziciju, a k tome da to još bude i pisac koji ne samo što se ne bavi previše s hrvatskim temama, nego je i izrazito kritičan prema okolnostima koje vladaju u Hrvatskoj. No u Hrvatskoj ipak ima života i izvan Zagreba! Jergović nas često podsjeća da se bosanski Hrvati zamjetno razlikuju od onih u Hrvatskoj, stoga ne iznenađuje da on, koji je nastavljač andrićevskog duha, a razmišlja i piše u regionalnom kontekstu, dobiva vodeću ulogu u hrvatskoj književnosti, te da se u Hrvatskoj doživljava bitnim književnim događajem izlazak i njegova sjajnog gradološkog romana posvećenog Sarajevu (Sarajevo, plana grada, 2015.).

Jergović sustavno trese uhodane literarne kanone i granice, pa tako primjerice narator Dvora od oraha smatra da racionalizam Habsburgovaca za lokalne mistike bijaše odbojniji čak i od sultanove moći. Jergovićevi radovi mnogima najčešće prizivaju u sjećanje djelo nobelovca Ive Andrića, jer je i njegova Bosna, kao i ona Andrićeva, prepuna mržnje i napetosti, premda je način na koji on to promatra barem toliko krležijanski koliko i andrićevski. Ako Andrić bijaše staložen i mudar pripovjedač, onda je Jergović nemiran duh koji neprestano propitkuje, a to je kod njega ono krležijansko. Ti pomaci i suprotnosti u njegovoj prozi rađaju dramatične situacije, pa njegov svijet postaje čudnovati spoj: svijet Balkana promatra s mediteranskom vedrinom, a shvaća ga srednjoeuropski racionalno. On je hrvatski književnik, no njegova umjetnost prelazi državne i nacionalne granice, pa je tako već odavno postao pisac regije koji se jednako udomaćeno snalazi i u Srednjoj Europi i u Bosni i na Mediteranu, jer istodobno živi proturječnu dramatičnost svih tih svjetova.

Dvori od oraha zapravo su opširna pripovijest katkad nalik palimsestu od 15 poglavlja s barem dvadeset glavnih likova, pripadnika dviju obitelji Delovale i Sikirić, a koji seže gotovo 120 godina u prošlost. Saga je to u kojoj svakom od važnijih aktera pripadne barem jedan pasus. No taj uzbudljiv roman koji konstrukcijski podsjeća na ulančani niz novela, na okupu drže primjeran spisateljski stav i umijeće.

Jergović piše obiteljski roman o nestanku obitelji. Fabularni tok kreće pričom o nasilnoj smrti (2001.) Regine Delovale, djevojački Sikirić, a završava njezinim rođenjem (1905.); ovdje se priča odmotava unatrag, otkrivajući na svakom zavoju novi i još noviji vremenski sloj. Istražiteljima uzroka smrti bit će dakako teško ustanoviti je li Regina skončala uslijed nasilja, ili je to bilo sudbinski, iako to više nije ni važno za obitelj koja se i sâma neprestano seljakala, nastanivši se neko vrijeme u Sarajevu, Beogradu, Banjoj Luci, Trebinju, u stožeru srpskog nacionalista i četničkog vojvode Draže Mihajlovića na Ravnoj Gori, ili u Beču, Trstu, Parizu, a dakako i u Americi, da spomenemo samo najznačajnije postaje kamo ih je sve sudbina raspršila. Reginina nasilna smrt ujedno bi mogla biti i sudbinski predodređena, budući da su i kaotičnim i tragičnim ljubavima, pa i nepredvidivim političkim obratima uvjetovani turbulentni životi njezinih bližih i daljih rođaka također završavali nasilnom ili tragičnom smrću. Naime, jedan od njih je antifašist i Titov pukovnik, koji će nakon rata ipak skončati u ludnici, jer se toliko razočarao da više ne kani uzimati hranu, no neće mu glad doći glave, nego će mu otkazati srce. Njegov brat će u Parizu svjedočiti Hitlerovu ulasku u grad. Kaže da su Nijemci s puno takta i suptilno zauzimali grad, vodeći računa da ničim ne povrijede nacionalni ponos Francuza. Međutim, mladoga Sikirića itekako duboko povrijedi njemačko zaposjedanje Pariza. Ne znajući što bi drugo, prošeće do Pigallea, nadajući se možda ondje nekakvom otporu okupatoru. Da će barem jedan jedini Francuz prosvjedovati. Ali nije! Nego su Francuzi nijemo buljili u mimohod, i sve što se tada dalo čuti bijaše plač neke žene. A kad se vrati u zemlju, on pristupa četnicima i počinje neshvatljivom strašću ubijati, osobito i masovno, Muslimanke. U jednom ga krvavom okršaju zarobe partizani i osude na smrt, što onda nakon 1945. baca na cijelu obitelj vrlo ružnu sjenu. Jer, kakva je to obitelj i što misliti o njoj u kojoj je jedan brat narodni heroj, a drugi osuđeni ratni zločinac?

Ondje nailazimo i Reginina zeta Vida Kraljeva, koji se, snimajući za potrebe Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije neki ljetnikovac, upoznaje slavnoga fotografa Josipa Paradžika. A taj Paradžik je svojedobno fotografirao i kralja Petra, i Aleksandra Karađorđevića, kao i kolaborante Nedića i Ljotića, pa i Dražu Mihajlovića, a na kraju i Josipa Broza Tita i sve druge jugoslavenske socijalističke vođe, priznajući da je služio svim režimima jer nije imao petlje ni u jednom slučaju reći ne. Nakon što obojica završe s poslom, zet se u svojstvu asistenta pridruži umjetničkom fotografu na putu za Sarajevo, no pogine u prometnoj nesreći. S njim na mjestu smrtno strada i proslavljeni umjetnik socijalističke ere. I to se desi upravo na dan kad je preminuo drug Tito, tako da smrt njegova fotografa u tim trenucima više nije bitna nikome. Ima u tom razvoju događaja i poveće doze iščašenosti a i oporoga bosanskog humora. Jer koja je smrt bitna, a koja nije? Iako radnička klasa socijalističke Jugoslavije žaluje za umjetnikom kojega se naziva zapaženim i predanim graditeljem socijalizma, svi znaju da je on postao veličinom uglavnom zahvaljujući svojem kukavičluku.

Identitet likova Dvora od oraha, u čijim životima ne manjka događaja i proturječnosti, često je nejasan. U romanu susrećemo Hrvate, Srbe, Muslimane, Židove, Nijemce. Često među njima dolazi do brutalnih obračuna, čak i onda kad nejednom ni sami nisu posve sigurni kamo bi se svrstali, kojoj naciji zapravo pripadaju. No to je svojstveno i svim drugim Jergovićevim romanima i novelama, jer kao da je naumio da će upravo on načiniti Veliku enciklopediju identiteta.

U današnjoj zapadnoeuropskoj prozi česta je pojava etničko šarenilo, u čemu već i balkanska književnost ima ozbiljnu tradiciju, pa se i po tome razlikuju od srednjoistočno-europske prozne produkcije, gdje se svijet romana odvija pretežito u okvirima etnički homogenog društva u kojemu postoje u najboljem slučaju samo dvije, rekli bismo, nacije, manjina i većina, pri čemu jedna ugnjetava drugu, slijedom čega se ondje i živi trajno konfliktno. No Jergovićeva enciklopedija identiteta drukčijeg je karaktera; njegova proza prikazuje drukčije svjetove, jer mu umjetnost definira etnički heterogeni kozmos. Ondje se te nacije ili miješaju ili konfrontiraju, iako su dvije mogućnosti najčešće sudbonosno i neraskidivo povezane. Dakle, kriza je identiteta permanentna, a etnički kaos potpun. Nacionalni identitet u Dvorima od oraha igra bitnu ulogu, pitanje se proteže kroz cijeli roman, no ne samo kroz sukobljavanje raznih strana, nego su oni i uglavljeni jedni u druge, jer bi Jergovićev književni svijet bio nezamisliv bez etničkog šarenila. Ovaj roman otkriva etnički otvoreni svijet, što u mnogome objašnjava zašto tako uspješno nastavlja ono što pamtimo još iz njegove prve zbirke pripovjedaka, da u sitne komade rastočeni etnički svijet poveže nevidljivim nitima. Jergović je u Zagrebu najcjenjeniji hrvatski romansijer nakon Krleže, a u Beogradu ga se računa u najistaknutije predstavnike postjugoslavenske književnosti. Uza svoje bezvremenske vrijednosti, on je i vrlo aktualan, jer globalnoj jednoobraznosti ne suprotstavlja nacionalnu jednoobraznost, nego nacionalno živopisno šarenilo i složenost, pritom iznoseći na vidjelo i svu dramatičnost, izazove, iskušenja i potencijalnu tragičnog kompleksnog identiteta. Svijet njegovih romana nadilazi spomenute aktualne polove, pa bismo Jergovića svakako svrstali među regionalne postkozmopolitske romansijere koji nadmašuje i suvremene jednoobrazne svjetove.

(11.1.2019.)

1.

Auto plovi cestom kroz polje
Ruka u vatru cjepanicu uguruje.

Zvuk vratašca peći, tišinu rasklapa
Pa je sklapa.

Klapa, vrijeme

2.

Vjetar se snizuje niz krošnju duba
Hodža rašaljuje ivicu ruba, istine.

Iz njegove dove, harfovi
Vire kao žice

3.

Mati s merdevina iz oluka vadi lišće
Kako ga na zemlju ispušta, ono tako

S nje opada

4.

Prolazi auto cestom kroz polje
I zalazi u snove, dječaka

Koji se skljoko
U krilo kauča

5.

Oranica snijegom zalivena
Ko kiselim mlijekom

Vrijeme zovemo zecom
Tijela, čekom

6.

Pas laje na prozirne utvare.
Laje, laje
Pa stane

7.

Hladno je.
Ko da je čitav izvan
Velika napuštena kuća
Što šuti
Balkonom uskim

8.

Bijela mačka bijelim snijegom gaza
Nijema mačka.

Ja za njom idem, i u zdjelu
Nakupljam tragova

Grad se razrjeđuje od detonacija
dok prelazimo minirani most na vlastitu odgovornost
Treba evakuirati iz uplašenih kostiju kao iz predgrađa
posijanog nagaznim minama
Mi smo na malom traktoru i noć prokopavamo brže
nego rahle njive
Kažu da one koje ostanu spaljuju žive u velikim pećima
u kojima se pripremalo najbolje meso u Jugoslaviji

Što se o ratu ima reći Nisam znala da otac negdje
dozrijeva gelere u grlu umjesto rečenica
Oni nikad nisu mogli izaći iz svog
metala da izgovore potrebnu topline
Samo su ispaljivali hroptaje u dječje meso
kad bi umorni zapinjali u glasu
Nismo znali da postoje kupaonice
Godinama smo samo slutili da voda može
satima presretati svijet kad je se oslobodi iz cijevi
Gledali su nas kao što gledaju danas
gladna jata koja dolaze preko granica
Nitko s nama nije pričao jer smo imali samo poljski zahod
pa je i zrak bio kužan oko ruševne kućice na kojoj smo bili zahvalni
jer ima dovoljno zidova da pokrije našu sramotu:
Rat se obratio
Nama prisnije
Njima preko radija i televizije

Išli smo u crkvu svake nedjelje
pažljivo gledali što rade drugi, a onda oponašali da bismo lakše prezimili
Nas sedam u dvije sobe
Nikome nismo govorili da je bog potopljen
samo sto kilometara južnije
na dno Kupe
Najveća kost u grlu virova

Što se o ratu može reći
Još uvijek držim oči otvorene noću
kao livadu pred gladnim stadom ovaca
Na očevom sprovodu iz zemlje cvjetaju granate
i cijelo groblje zaudara na
blizinu poljskog zahoda

Ovo nisam mogao napisati.

Naša se prva maca macila barem jednom godišnje. Mačiće bismo razdavali poznanicima, prijateljima, dobrim ljudima koji se raznježe pred zvjerčicama, a takvih je bivalo u onom Sarajevu.

S vremenom je svaki naš poznanik i prijatelj, svaki dobar čovjek kojeg smo znali, imao po jednu mačku ili mačka.

A naša maca se ponovo omacila. Bilo ih je šest. Dva muška i četiri cure. Svi redom crni, na mater.

Već su progledali, počinjali se igrati, bili najmiliji u mačjem koliko i u ljudskom životu, kad je Nona jednog petka sačekala da odem u školu i svih šest ih podavila stručno, onako kako je u mladosti svojoj vidjela da se radi u Kaknju.

Teško.

Tako da sam od sebe otklonio, ali nisam zaboravio. I ne mogu to napisati ni četrdeset i petu godinu nakon što se dogodilo.

Tražila ih je po stanu. Mjaukala. A onda se, kad ih nije bilo, smirila.

Ležala je s unutrašnje strane prozora i spavala.

Vani je padao snijeg i utulio bi svaki šum.

Ona je dizala glavu, ćulila uši na neki nama nečujan glas.

Čula bi kako je odnekud dozivaju njezina živa djeca.

Daanu, na svim svjetovima

Učini joj se da čuje zvonce na ulaznim vratima, a onda shvati da zvuk dolazi tu, sa noćnog stočića. Prenu se, upali stonu lampu, i posegnu za mobilnim. Mora da je…

“Halo, Zdenka, ti si?”

“Ne, Mehmed ovdje. Izgleda da je počelo. Možeš li, molim te, odmah doći ovamo? Došao bih ja do tebe, ali moram ostati kraj nje. Nema ko. A trudovi…”

“Nema frke,” prekinu ga Mira. “Naravno. Eto odma’, samo da se obučem.”

Znači, krenulo je.

Mora ustati, a glava k’o cocin bubanj! Sinoć su baš zaglavili. Noć svetog Nikole. Jurnjava oko kuće, potraga za Crnim Petrom, gomila poklona, raspakivanje, smijeh, piće… Bilo je dobro iza ponoći kad su se razišli.

Pogleda na vekericu. (Relikvija iz studentskih dana, uporno ju je odbijala zamijeniti novom, digitalnom budilicom.) Pola pet. Mrkli mrak. Ovaj kraj nje i dalje spava. Nakon onolikog vina i rakije – ne bi ga ni top probudio!

S mukom se izvuče iz postelje, bosim stopalima napipa papuče – laminat hladan kao led – ustade, odgega do vrata i sa čiviluka skide kućni ogrtač. Brrrr!

Pred špiglom. K’o vještica! Raščupana kosa, podočnjaci, koža poput iscijeđenog limuna, tu i tamo tamne fleke na obrazima. Staračke pjege, već. “Jebaji ga,” uzdahnu, i pođe prema kabini za tuširanje. Onda najednom stade, okrenu se i odvrnu slavinu na lavabou. Ako je tako kako Meša kaže, mora se brzo obući i odmah u auto. Jeste da on zna biti paničar, ali šta ako se stvarno pred njim počne porađati?

Nije prošlo ni desetak minuta a već je bila u autu. Sad još samo da se motor malo zagrije i odledi prednje staklo. Naježi se. I od hladnoće, ali i od onoga što je čeka. Hoće li Zdenka moć’ sama do auta, ili će je morati nositi, na ovoj klizavici? I šta da kaže njihovim klincima, ako se probude – to jest, ako već nisu budna? Uplašiće se, sigurno. Još su mali da shvate frku i cirkus koji odrasli prave oko rađanja.

Mira, zapravo nikad nije znala sa djecom. Koliko god se trudila, s njima je uvijek izgledala nekako ukočena. Nisu pomagali ni pokloni koje je katkad kupovala djeci neke od prijateljica. Sa strane je izgledalo kao da im ih daje nekako usput, a ne od srca. I to ju je onda žderalo.

Nije imala pojma zašto je tome tako. Valjda što ih sama nije mogla imati. To je, u njenom društvu, golema falinka. Još je imala sreću da to njenom mužu nije bilo važno! Ono njegovo dvoje iz prvog braka, već momčić i djevojka, bili su mu sasvim dovoljni. Nije mu padalo na pamet da, kako je govorio, “pod stare dane” (a tek prešao četrdesetu), mrlja s pelenama.

Ruku na srce, ni njoj se to više ne bi dalo. Sve teže je podnosila dječiju buku i galamu, čak i u javnom prevozu. Izbjegavala posjete prijateljicama s malom djecom.

Zdenka je druga priča. Ona i Mehmed su ovdje sami, imaju samo njih dvoje. Ta, tek su izašli iz Centra i dobili smještaj: staru, prilično mračnu i zapuštenu kuću u sjevernom dijelu Groningena. Treba sve to srediti i urediti, a uz to učiti jezik i polako tražiti posao. I sve to sa dvoje klinaca! Njoj je stvarno morala priskočiti. Tim više što se to desilo nenamjerno. Muški glupani!

Obrisala je staklo sa unutrašnje strane, zavezala se i s malo gasa krenula s parkirališta. Klizavo. Ne bi valjalo da sad napravi kakav karambol. Tamo je sigurno čekaju k’o na iglama.

Kad je stigla, djeca su, na spratu, srećom, još spavala. A dolje, u dnevnom boravku, Zdenka sjedi na kauču i grčevito steže Mešinu šaku.

“Eto te bljeđa od mene. A ja – k’o mrtvac!” pokuša se našaliti Mira, pogledom mjereći prijateljičin trbuh.

Zdenka se umorno nasmješi.

“Brza si, svaka čast”, prozbori Mehmed i slobodnom rukom, u kojoj je držao vlažnu maramicu, pređe preko ženinog čela.

“Kad je počelo?” upita, odlažući torbu na stočić kraj vrata i skidajući kaput.

“Ima jedno…” prostenja trudnica.

“Ti, molim te, šuti. Nemoj se naprezati”, prekide je Meša. “Ima jedno dva sata”, okrenu se ka Zdenki.

“Jeste li zvali hitnu?”

“Jaštasmo. Ali znaš već kako kod njih ide. Snijeg, klizavica. Imaju pune ruke posla. Sva im kola na zadatku, kažu. Moraćemo sami.”

“E jebem ti ‘vaku zemlju. Sve ide kao po loju, ali samo u idealnim uslovima. Čim je nešto malo mimo normale, frka i panika. Ne d’o nam dragi Bog da izbije neki pravi problem.”

Mehmed šuti, i svako briše ženino lice. Ova stenje, i gleda u pod.

Glupačo, pomisli. “Ja se ovdje rastorokala, a tebi muka. Haj te vi lijepo u kola, pa do bolnice. Možeš li na noge?”

“Mo… mogu. Mislim da mo…mogu.”

“Hajde onda ti, Meša, s jedne, a ja ću s druge strane, pa ćemo polako do auta.”

Zdenka se nekako osovi na noge. Ušuškaše je k’o kosmonauta, obuše joj čizme i izađoše napolje. Mira se na jednom mjestu okliznu, ali ostade na nogama. “Ko ovdje koga čuva?” namignu joj Mehmed, još uvijek čvrsto držeći ženu pod ruku.

“Ah, kad sam smotana!” prihvati Mitra. “Hoćeš li naprijed, ili nazad”, upita Zdenku.

“Bolje naprijed, nekako se tu sigurnije osjećam”, prošaputa ova, i pođe da otvori suvozačeva  vrata.

“Neka, pusti! Ja ću. A možeš li se svezat’, moja ti? Je l’ ti kratak pojas?”

“Može, jašta neg’ može! Ta ne nosi valjda trojke u trbuhu?!” nastavi Mehmed u istom tonu.

“Šta da kažem djeci, ako se probude?”

“Pa to, da smo otišli da mama rodi bebu. Znaju oni sve, već smo im objasnili.”

“Treba li im šta spremiti kad ustanu, ako vi dotad ne dođete?”

“Ma ne. Ima svega u frižideru. Oni će ti sami reći šta vole”, odgovori Mehmed, zatvori Zdenkina vrata, obiđe auto i krenu da sjedne za volan. Taman kad se sageo da uđe, sjeti se još nečeg:

“Samo im ujutro nazovi školu, molim te, i reci da danas ostaju kod kuće. Broj je u notesu, odmah pokraj telefona.”

“Okej”, tiho odgovori Mira, sjetivši se da je dječja soba odmah tu, na spratu.

I ostade tako, skvrčena k’o upitnik, mašući im sve dok stari opel nije zamakao iza ugla.

Opet mobilni. “Uh, nemoj, majke ti”, promrmlja i zbunjeno se osvrnu oko sebe. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati gdje se nalazi. Pogleda na sat. Osam i petnaest. Na spratu još uvijek tišina. Posegnu za mobilnim, s već pripremljenim smješkom na licu. A s druge strane žice – neki čudan šum, kao krkljanje.

“Miro? Miro! Gotovo je! Čuješ li me? Gotovo!” bubnjao joj je muški glas u uho poput čekića.

“Čekaj, bolan! Šta je gotovo?”

“Dijete. Be… be…ba.”

“Šta je gotovo?”

“Naš dječak”, promuca Mehmed. A onda, nakon duge stanke, nešto sabranije: “Izvini, majke ti. Morao sam nekoga nazvati. A ona spava. Dali joj injekciju.” I opet zarida.

Voljela je tog čovjeka, iskreno. Taj nikad nije držao do lažne muškosti.

Uspravi se na kauču, i namjesti jastuk iza leđa. Pred očima joj je sve plesalo.

“Kako? Pa zar dosad nije sve…”

“Ma jest. Ali znaš…Vrpca…”

Ništa ja o tome ne znam, moj ti, pomisli. Nisam rađala… Međutim, s druge žice prvo opet jecaj, a onda jednolično tuljenje. Iako jedva čujan, Miri mukli zvuk prekinute veze odjeknu poput zauška.

Prstima prođe kroz kosu, odloži telefon i tupo se zagleda kroz prozor. Mutan, okovan lednim arabeskama.

Čista umjetnost, sinu joj kroz glavu skoro-pa-bogohulna misao.

Ustati. Istuširati se. Nazvati školu. Mališanima zgotoviti doručak.

(Iz rukopisa: “Kafić ‘Zadnja šansa’, priče o izmještenima)