Od stabala predratnih, koja su činila važan element arhitektonskoga rješenja Smiljana Klaića, tog prvoga našeg pejzažnog arhitekta, kojemu dugujemo ono što je na Barama još uvijek lijepo i što budućnosnici nisu uspjeli nagrditi, ostalo je jedva malo, ponegdje još neka breza, a breza je najviše bilo i najljepše su bile, i niz žalosnih vrba, već krupnih i monumentalnih, što su se nadvile nad dijelove jevrejske i katoličke parcele. Ostalo se ili osušilo, ili je posječeno radi dobivanja novih grobnih mjesta na lijepim pozicijama, ili je postradalo u ratu. Onih breza na starokatoličkoj parceli, zbog kojih je u prosincu 1978. Dragan Rejc baš tu kopao grob za svoju u Moskvi postradalu kćer, odavno više nema, tako da se njezin grob i grob njezinih roditelja, koji su umrli dvadesetak i tridesetak godina nakon nje, sad nalazi na golobrdici, nekoliko koraka od ulaza u groblje, onog koji dalje vodi prema jevrejskoj parceli.

Godinama sam vjerovao, pa bih tako ponegdje i napisao, da je Vesna sahranjena na adventističkoj, na subotarskoj parceli. Naime, tako se na Sepetarevcu govorilo, tako je Nona govorila, i nikome nije na um padalo da tu stvar provjeri. Sve do najnovijih dana, kada više nije ostalo živih i kada sam ja, obilazeći Bare i istražujući mjesto koje bi pred konačni rastanak trebalo preći u tekst i u grobljanski putopis, otkrio da to nije subotarska, nego je starokatolička parcela. Koliko god bila obrazovana i zainteresirana, Nona ništa nije znala o starokatolicima, niti joj je trebalo to znanje. Dolazila je na grob među brezama, palila svijeće svojoj jedinoj unuci, iako u Boga odavno nije vjerovala, ali je, bit će, u sebi smišljala i sklapala neku svoju metafiziku, koja nikad neće biti izgovorena, unutar koje su i te svijeće imale neki smisao.

Na Vatikanskom saboru 18. srpnja 1870. papa Pio IX Božjom je objavom proglasio nauk o vlastitoj nepogrešivosti i svevlasti nad cijelom Crkvom. Pojedini biskupi tom su prigodom bili protiv nove dogme, među njima i oni iz hrvatskih zemalja. U ime njih govorio je biskup Josip Juraj Strossmayer, izrekavši pet govora protiv papine nepogrešivosti i svevlasti. Da ne bi glasali protiv svoje savjesti, ujutro 18. srpnja hrvatski su biskupi potpisali zajedničku izjavu o tome da su otputovali iz Rima. Nije ih, dakle, bilo na svečanoj sjednici, ali su se na kraju u ime crkvenog jedinstva povinovali nauku što ga je papa uzdigao na razinu Božje objave.

Godinu kasnije, u Münchenu skupina njemačkih teologa proglasila je Starokatoličku crkvu, odvojenu od Rima i pape. Piov nauk o nepogrešivosti, riječi biskupske što napoprijek postahu riječi Gospodnje, odbili su te ljude od rimske institucije, ali se nisu okrenuli prema već tradicionalnom protestantizmu i luteranstvu, nego nečemu što su smatrali izvornim i temeljnim katolištvom. Od 1871. starokatolici se organiziraju širom Europa, i to po principu nacionalne autokefalnosti. U Münchenu se te godine, od 22. do 24. rujna, održao prvi starokatolički kongres, nakon čega se osniva niz nacionalnih crkava. Tri godine kasnije u Njemačkoj je već 70.000 vjernika, u Švicarskoj 73.000, u Austriji 20.000, u Poljskoj 15.000. Bismarckove, kao i vlasti cara Franje Josipa I blagonaklono se odnose prema novim crkvenim ustanovama, kao i prema vjerskom pluralizmu, tako da u starokatoličkom okrilju svoje mjesto nalaze razni rimokatolički disidenti i otpadnici.

Tako to biva sve do Velikog rata. Nakon 1919, i osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, vjersko pitanje se, na žalost, u najvećoj mogućoj mjeri izjednačava s nacionalnim pitanjem. Između većinskog i u ratu pobjedničkog srpsko-pravoslavnog naroda i malobrojnijeg, pa još u ratu poraženog hrvatsko-katoličkog naroda antagonizam se u koječemu s razine konfesionalnih i kulturno-povijesnih razlika diže na razinu državnih načela i institucija. Otpočetka je problem i u tom što je kralj, koji je zemaljski suveren, srpsko-pravoslavne vjere, tako da je, barem u simboličkom smislu, katolička vjera postala drugorazredna. Proći će godine i desetljeća prije nego što vlada Milana Stojadinovića zaključi, a Skupština Kraljevine Jugoslavije nevelikom većinom glasova usvoji konkordat s Vatikanom, što će, opet, umjesto da rastereti odnose među zajednicama, izazvati dodatne napetosti i sukobe, jer će, po mišljenju pravoslavnih glavara, to biti akt izdaje, pa će Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve donijeti odluku o ekskomunikaciji, tojest crkvenom izopćenju, svih pravoslavnih ministara, uključujući i predsjednika Vlade, te skupštinskih poslanika pravoslavne vjere koji su glasali za konkordat. Time je, nekoliko godina prije početka rata, okončana zlosretna povijest odnosa između dviju najvećih kršćanskih crkava u Kraljevini.

Osnivanje Hrvatske starokatoličke crkve mala je, ali znakovita epizoda u toj povijesti. U Koprivnici je 1920. održan sastanak skupine pobunjenih katoličkih svećenika, koji su bili spremni da se odmetnu. Tražili su osnivanje samostalne Crkve i izbor hrvatskog biskupa, uvođenje narodnog jezika u bogosluženje, te materijalno zbrinjavanje svećenstva. Na čelu te po svemu živopisne skupine, koja je svoje zahtjeve uputila izravno u Rim, našao se ni manje ni više nego župnik splitske prvostolnice, kanonik Marko Kalogjera. Riječ je o izvanredno zanimljivom dalmatinskom popu, rodom iz Blata na Korčuli, koji je 1918. bio i kandidat za splitskog biskupa, ali nije izabran. Rječit, vispren i društveno-politički izrazito aktivan – od 1911. pa do rata bio je gradski vijećnik i pritom član brojnih odbora u Gradskome vijeću – a pritom i vrlo konfliktan. U otvoren sukob s crkvenom hijerarhijom ušao je već 1919, kada je pri susretu s ministrima u Beogradu zastupao stavove koji su bili izravno protivni onom iza čega je stala rimokatolička hijerarhija. Podržao je u to vrijeme znamenitog solinskog natpopa Niku Petrića i njegov skandalozni pamflet iz 1917, naslovljen kao “Rane u katoličkoj Crkvi”, u kojemu su farizejstvo, celibat i klerikalizam proglašeni za tri ljute crkvene rane, kojima bi reformama trebalo naći lijeka. Don Niku su crkvene vlasti te 1919. već bile suspendirale, što će na kraju dovesti do njegova odustajanja od svećeničkog zvanja, te preseljenja u Rijeku, gdje je postao trgovac vinom, ali se do kraja života zdušno i odlučno, ali uzaludno, zalagao za crkvene reforme.

Kalogjeri, pak, nije bilo ni na kraj pameti da se predaje. Premda su ga naokolo tužakali, protiv njega vodili parnice na građanskim i crkvenim sudovima, sve s ciljem da ga do kraja osramote, pripisivali mu ljubavne i imovinske afera, čineći sve to da ga u narodu ozloglase, on je ostajao pri svome, žestok, svadljiv i borben, nepomirljiv na putu koji će, ovako ili onako, završiti porazom.

Političke prilike su mu, istina je, išle na ruku. Kraljevinske vlasti nisu se uplitale, ali svakako su blagonaklono gledale na osnivanje Hrvatske starokatoličke crkve, koja se, avaj, odmah rascijepila. Tako je nastala i Hrvatska narodna starokatolička crkva. (Godine 1974. doći će do ponovnog ujedinjenja.) Prvi crkveni sabor HSC-a održava se 21. i 22. siječnja 1924, kada je Marko Kalogjera demokratski izabran za biskupa, te je položio zakletvu. Mjesec dana kasnije, u Utrechtu, nizozemski starokatolički nadbiskup Kennick zaređuje Kalogjeru, a beogradsko Ministarstvo vera daje suglasnost da se u službenim novinama objavi utemeljenje nove crkve. Do rata Hrvatska starokatolička crkva razgranala se u dvadeset i četiri župe, sa četrdeset i dva svećenika i oko sedamdeset tisuća vjernika. Objavljivali su knjige, izdavali časopis “Starokatolik”, te redovni godišnji kalendar.

Biskupi i svećenstvo one velike, Rimu podčinjene, Katoličke crkve gnjevno su reagirali na

Kalogjeru i njegove starokatolike. Osim što su prema otpadnicima uputili sva svoja doktrinarna i ceremonijalna prokletstva, od kraljevinske vlasti tražili su zabranu Hrvatske starokatoličke crkve i Hrvatske narodne starokatoličke crkve, sumnjičeći, vjerojatno ne sasvim bez razloga, prijestolni Beograd da ciljano djeluje protiv katoličkoga crkvenog jedinstva u Jugoslaviji. Stvar se dodatno zaoštrila kada je voljom Rima, ali i milošću kralja Aleksandra, na zagrebački nadbiskupski tron zasjeo Alojzije Stepinac.

Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske zabranjene su obje starokatoličke crkve, a njihovi biskupi i svećenici bivaju deportirani u koncentracijski logor Jasenovac. Otamo živ izlazi samo jedan svećenik. Kalogjera se, međutim, uspio izvući bijegom u talijansku okupacijsku zonu, tako da je, za razliku od većine svoga klera, ali i velikog dijela vjernika, uspio dočekati 1945. godinu i oslobođenje.

Ustaše su, uz svesrdnu podršku i odobravanje, uspjele gotovo sasvim uništiti starokatolički pokret u Hrvatskoj, a preživjela je samo jedna mjesna crkva, ona u selu Šeptinovci, kod Našica. Ta je crkva, sagrađena 1927, sačuvana do danas i predstavlja središnje mjesto starokatoličke povijesti, tradicije i identiteta u našim krajevima. U Šeptinovcima prema popisu iz 2011. živi petstotinjak ljudi, većinom rimokatolika, te se i na osnovu toga može vidjeti u kojoj je mjeri starokatolištvo u Hrvatskoj svedeno na razinu egzotične i endemske duhovne pojave.

U socijalističkoj Jugoslaviji djelomično je obnovljen rad obiju hrvatskih starokatoličkih crkava, ali su, u skladu s uspostavljenim međurepubličkim granicama, osnovane Starokatolička crkva Srbije i Starokatolička crkva Bosne i Hercegovine, koje su onda birale svoje biskupe. Prva je djelovala uglavnom po Vojvodini, a druga je imala tri-četiri župe, te nekoliko “crkvenih organizacija” u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine. Danas je od Starokatoličke crkve Bosne i Hercegovine ostala samo jedna župa, i jedna živa mjesna crkva, ona u Donjim Dubravama, općina Živinice, koja je pod nadležnosti Hrvatske starokatoličke crkve. Kada se i kako ugasila Starokatolička crkva Bosne i Hercegovine to nije moguće znati. Je li se ugasila?

Znakovita je, međutim, godina njezina osnivanja: 1965. U to je vrijeme arhitekt Smiljan Klaić već bio završio projekt Bara, i novo je gradsko groblje bilo u izgradnji. Sljedeće godine će, bez obzira na malobrojnost, starokatolici dobiti svoju malenu grobljansku parcelu, na lijepom mjestu, odmah uz ulaz u groblje, tamo gdje su, prema zamisli arhitekta Klaića, rasle breze. Je li parcela ishođena preko neke političke veze? Po svoj prilici jest, jer su u to vrijeme u Sarajevu postojale i brojnije vjerske zajednice od starokatolika, a da nisu dobile svoju zasebnu parcelu.

Zanimljivo bi bilo znati, a znati se nikad neće, jer niti je živih svjedoka, niti je živoga sjećanja, tko je tu kome učinio uslugu, tko je i kod koga intervenirao da starokatolici dođu do tih dvadesetak-trideset ukopnih mjesta, te do mogućnosti da, akobogda, bude li potrebe, dođu i do veće parcele na drugim dijelovima Bara. Tko je mogao znati da do takve potrebe nikada neće doći…

Nakon što su se pobunili protiv dogme o papinoj nepogrešivosti, starokatolici su odbacili i celibat, ispovjednu tajnu, bogoslužje na latinskom jeziku, te nerazrješivost crkvenog braka. Ovo posljednje je naročito važno, jer je u suprotnosti s donedavno tvrdim i nedvosmislenim stavom Vatikana da jednom vjenčane samo smrt može rastaviti, pa starokatolici po tom polju i ledini love izgubljene i zalutale duše, nudeći im da nalog Rima zamijene nalozima višestruke ljubavi, kako ljudske, tako i Božje. Tako na službenoj web stranici Hrvatske starokatoličke crkve, pod naslovom koji zvuči kao efektan reklamni poklič i slogan sa džambo plakata “RASTAVLJENI, ALI NE I ODBAČENI OD BOGA – PRILIKA ZA NOVI BRAČNI POČETAK U HRVATSKOJ STAROKATOLIČKOJ CRKVI” piše ovako: “Starokatoličke crkve s tradicijom Utrechtske unije imaju jasan stav po pitanju braka pa tako i Hrvatska straokatolička crkva kao članica iste Unije. Ukoliko su se dvije osobe rastale, a što podrazumijeva da više ne žive zajedno, ne dijele stol i postelju, takav brak je utrnuo, prestao je postojati. Zato Starokatoličke crkve pružaju takvim osobama mogućnost da sklope novi brak za koji se svi nadaju da će uspjeti. Postupak sklapanja novog braka je jednostavan i ne traje dugo. Novi par koji želi sklopiti novi crkveni brak u Starokatoličkoj crkvi mora svećenika upoznati sa situacijom i problematikom utrnulog braka, zatim se provede ženidbeni postupak te započinje priprava za sklapanje novog braka.” Zatim slijede “Različite životne situacije koje dovode do rastave braka”, krajnje dobrohotno predstavljene, te zaključak kojim se poziva na Isusa Krista: “Mnogi parovi koji žive u drugom civilnom braku mogu doživjeti neugodnosti u smislu da im se kaže kako žive u grijehu. Sama ta tvrdnja izaziva nelagodu i neugodnost. U evanđelju ima jedna zanimljiva zgoda u kojoj Židovi pred Isusa dovode ženu uhvaćenu u preljubu. Dovode je k Isusu da je i on osudi pa da bude kamenovana. Isus odgovara tužiteljima: ‘Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen“. Na kraju kaže ženi: “ Idi u miru i ne griješi više!’ Isus je nije osudio. Oprostio joj je! Tako Isus oprašta i svima rastavljenima i sigurno im želi pružiti priliku da potraže novu ljubav ovdje na zemlji!” Naravno, slijedi ime, telefonski broj, te zemaljska i elektronska adresa svećenika kojemu se treba javiti oko ove stvari.

Naravno, ne treba niti napominjati da za prijelaz iz rimokatoličke u starokatoličku vjeru ne samo da nema prepreka, nego ne postoji ni ceremonijal prelaska, budući da je iz starokatoličke perspektive riječ o istoj vjeri. Rimokatolička je perspektiva, istina, malo drukčija, ali i ona se, makar i samo na vrhu hijerarhije, polako mijenja, te je papa Franjo nedavno primio i bratski prihvatio delegaciju starokatoličkih biskupa.

Po uzoru na pravoslavne crkve, starokatolici se okreću narodnim uzorima i tradicijama. Uz Božić, Uskrs i ostale zapovjedne i nezapovjedne blagdane što ih slave i rimokatolici, hrvatski starokatolici imaju i svoje posebne blagdane. Tako 22. siječnja slave dan formiranja Hrvatske starokatoličke crkve, a 18. listopada dan priznanja Starokatoličke crkve u Austro-Ugarskoj, 15. veljače dan je kada obilježavaju smrt Matije Gupca, 30. travnja smrt Nikole Zrinskog i Krste Frankopana, 9. rujna smrt u inkvizicijskom zatvoru splitskoga biskupa Markantuna de Dominisa. Prva nedjelja u listopadu prolazi im uz uspomenu na biskupa Grgura Ninskog, druga nedjelja u listopadu u spomenu na popove glagoljaše.

Ako bi se sudilo po starokatoličkim blagdanima, oni bi da budu Crkva slobodara, buntovnika, otpadnika i odistinskih narodnjaka. Česta je to težnja malih ili oporbenih institucija, koje nastoje rasti i razvijati se u sjeni velikih i moćnih.

Od 1994. Njemačka starokatolička crkva dopušta ređenje žena. Prema Hrvatskoj enciklopediji 2001. na svijetu je bilo oko pola milijuna starokatolika. U Hrvatskoj ih je nekoliko stotina. Ne zna se koliko ih je u Bosni i Hercegovini i u Donjim Dubravama kod Živinica. Ali se zna da se prije četiri godine, u proljeće i ljeto 2014, odvijao sukob između bivšeg i tadašnjeg župnika. Bivši, prethodno smijenjen odlukom viših crkvenih vlasti u Zagrebu, otuđio je, navodno, službeni pečat i crkvenu dokumentaciju, svoju smjenu je smatrao nelegalnom, te je najavljivao ponovno osnivanje zasebne starokatoličke crkvene institucije u Bosni i Hercegovini, a sebe je nudio za biskupa. Pritom je, bezbeli, za svoje stradanje optuživao Zagreb i Hrvatsku, te je vlastiti slučaj tumačio preko cjelokupnog odnosa susjedne zle zemlje prema nedužnoj zemljici Bosni. Da se ne radi o nekom diletantu, svjedoči i to da mu je uspjelo da u Sarajevu, u Ministarstvu pravde, preregistrira crkvu u Donjim Dubravama i proglasi je posjedom u tom trenutku nepostojeće Starokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini.

Novi župnik, postavljen iz Zagreba, starog je kvalificirao kao prevaranta i “profesionalnog kriminalca”, te je zainteresiranima navodio o koje se sve zakone ogriješio njegov prethodnik, sve u pokušaju da uzurpira duhovno središte u Donjim Dubravama. Između ostalog, bilo je riječi o o fiktivnim i lažnim krštenicama, uz pomoć kojih se zatim dolazilo do hrvatskih domovnica. Možda je stvarno bilo tako, a možda i nije, ali za samu bi priču bilo dobro, na njenu bi dramaturgiju djelovalo ljekovito, da je krštenica, makar i lažna, Hrvatske starokatoličke crkve, progonjene u vrijeme NDH, kako po ustaškome, tako i po rimokatoličkom pravu i zakonu, nekome omogućila ni manje ni više nego hrvatsko državljanstvo.

O starokatoličkom su slučaju 2014. pisali Dnevni Avaz i neki tuzlanski portali, ali je afera ubrzo utihnula, pa ne znamo što se dalje zbivalo i je li slučaj nekako razriješen ili su novinari odustali zato što za sve ovo ne postoji neki naročit javni interes.

Dok po tko zna koji put obilazim starokatoličku parcelu, ophodeći je u nekoliko desetaka koraka, čitam imena s nadgrobnika i opet razmišljam o tim ljudima, sarajevskim starokatolicima. Kako su se ovdje našli, tko su i što su bili, i kako su postali starokatolici na ovome mjestu s kraja katoličkog svijeta? Ili su i oni, kao i moja rodica Vesna, a za njom i njeni tužni roditelji, završili tu zbog breza što ih je posadio Smiljan Klaić. Zbog breza kojih više nema, kao što ni Klaića nema, i starokatolika u Sarajevu kao što nema.

Posljednji je tu stigao Boris Tihi, bivši profesor i dekan Ekonomskog fakulteta. Legao je u malenu porodičnu grobnicu, a ja sad stojim tu i razmišljam je li profesor Tihi zbilja bio starokatolik, jer ako jest, lijepa je i nedvosmislena njegova samoća.

Ohladit bi me mogla samo hladna zemlja.
A. B. Šimić

NAŠA KVARTIRA, ono što je ostalo od turske mahale, broji više prostih, prizemnih i trošnih kuća i, ciglu, jednu jedinu, plansku. Prostire se s jedne i sa druge strane brazde koja teče sred kaldrme koja nas, klepećući, uvodi u gradsku čamu od koje su i putopisci digli ruke. Toliko je mala da joj ni ime nisu dali, u bojazni da se ne potcijeni slavna ličnost Sime Budmanića, stanovitog jezikoslovca koji je tu, nekoć stanovao, a kome je sada već svejedno zbog te puste bezimenosti, u žudnji za ljepotom. 

U mahali živi družba drznovenih dječaka i, hupotna, jedna jedina djevojčica stasala za školu. Dječaci, mahom skržljali u rastu, likom su neugledni i vrlo pogani na riječima, no suštinski blagi u duši. Ida Kocilj, stasitija je i jača od sve drčne muškadije. Smjelija je, otresitija od svake druge vršnjačke duše. Stanuje sasvim na kraju ove gluši, podno hendeka, uz put kojim se ulazi u čaršiju i kraj puta kojim se bježi iz čaršije. Grubošću neprimjernom za njene godine, Ida je u društvu pušača sebi napravila nepogazivo mjesto starješine. Nekoga kao kliještima štipne, nekoga kao pas ujede, mnoge tek odgurne u plot, lijehu ili koprive, da utvrdi svoje prvenstvo. Svi oni, u istom danu, pod istom strehom, uče Idu da puši. Ona sjedi u sredini, s nestrpljenjem prati cigaru koja ide iz ruke u ruku, sa usne na usnu, i drhti od žudnje da povuče svoj prveni dim. Bugija se i žmari do kasno popodne. Neko kašlje, neko jedva diše. Mlađahni padaju na leđa od ljutina, modri u licu, bez daha. Stariji, uglavnom tvrdi na suzu, junačno podnose bolni rascvjet smrada u tankim plućima. Ida puhka, trepavicom ne mrda. Koči se, i cokće usnama u ljutom dimu. Osjeća kako joj se žare dlanovi u koje,  srhom, zabada nokte pod kojima se crni kletna zemlja. 

Samo u poštarovoj kući, u hudžerici građenoj od lijesa i naknadno prezidanoj u mobi za jedan dan, nema djece. Izvan mahale, malo ko i zna da poštar ima ženu, sićušno i vrijedno ropče, koju su mišljenja ljekarâ, prevedena na jezik zlobe o «jalovinji u njenom stomaku», pokosila i sravnila sa zemljom. Ona ne izlazi na bijeli dan, osim kad mora. Stoji kao direk na vratnici i čeka da naiđe neko tuđe dijete, da ga upregne u sitni, kućanski posao. Djeca ne znaju šta to nije u redu kod nje, ali poštuju savjete starijih, da poštarevoj ženi izađu u susret kad kog se za to ukaže prilika, jer njena je riječ sirotanska i njen uzdah teži od vodeničkog kamena. Gledaju u nju sapatno, ponekad i plašljivo, zazirući od težine tih njenih riječi, u kolu vječnog nadanja u dobro. Ona im prilazi kao sinovima koje sama nema. I pred njima stoji kao što pred starješinama stoje ljudi dobrog vladanja. U jednoj ruci drži kocke šećera, u drugoj zalogaje gurabije, i pruža dlanove s kojih svako uzima svoje zasluženo parče, da popuni prazninu u ljutoj čežnji. Gurabije mirišu na nem, a šećer se s njih osipa i kruni. Obostrana je korist u savladanoj tremi. Nepažljivost, zbog koje strada ljudskost, grijeh je nad grijehovima, kažu stari. Ovako, u obzirnostima, teku zemaljski dani i vrhune mahalski život u snošljivost svačije nevolje. 

Pazarni je dan i nad zgurenom čaršijom zavijaju svirene, kao paščad. 

Idin otac, Feiz Kocilj, tesar i zidar, vraća se s pijace natovaren zembiljima. Jedva se penje na mostić ispod kuća, preko nabujale rijeke koja je prekjučer podrala bašte pokraj obale, i slizala prašinu sušnih godina pod strehama zamukle mahale. Malo fali, možda koja nesrećna suza, pa da se mutljag prelije i sve kućerke sjuri u korito bazdeži koja plavi svijet divlje gradnje. Cjelcati dan bjeličaste ribe crkavaju na suhoti, po blatnim avlijama. Sluđene mačke mauču, reže i fršte, ali se i one, zasićene ribljim smradom, povlače u ćud sitosti, bježeći pod niske krovove i načeta sijena. Ida trči da sačeka oca, da mu pomogne i da ga sretne, a izgleda da bježi od zijana upravo načinjenog u društvu golotrbog muškinja, ljutih pušača. Osjeća kako se za njom oteže gadni miris duhana i ljutina koja pecka za oči. Ne prilazi ocu naoči, nego postrance dohvata se tereta, da zametne trag duhanskom zgadu. Propušta oca naprijed i, za njim, bezbijedna, tegli naramak kućne idare, uz smiješak vješte djetinje prevare. U ćutanju, pušači je gledaju. Doduše, ona se još boji da neko bezobrazan, pred Feizom ne procijedi koju o žmarenju. Zagleduje se svakome pojedinačno u oči, u tihane duše; mršti se i steže zube, stavljajući do znanja da su, ovoga puta, i zauvijek, u ćutanju ostale sve njihne tajne. 

Feizova mlada žena, Idina majka, umrla je na porođaju, tačno prije deset godina. 

Istoga su dana ljudi preko praga jednu živu dušu dočekali, a drugu, mrtvu, ispratili. Polutilo se Feizovo srce dok su pored njega u kuću unosili njegovu kćerku, u povojima, i dok su, mimo njega, iz kuće iznosili njegovu Zlatu. Rado bi bio uz jednu i uz drugu siroticu, on, u tome trenu najnemoćniji čovjek na ovome svijetu. Ženu koju su odnijeli, nikad više neće vidjeti. Djevojčicu, koju su donijeli, dugo će s nehajem gledati, kivan zbog gubitka. Danima se u njegovoj kući smjenjuju tuđinke, žene mladorotke koje majčinskim mlijekom održavaju u životu njegovo ljuto siroče. Djetetu je jedno ime Ida, a drugo Dina. Da se na jedno odaziva živima i da živi pamte njene zasluge, a pod drugim da bude bliže mrtvima i lišena grijeha. Pod jednim imenom trpiće teret stvarnoga života, pod drugim će joj se imenom skupljati nedokučiva ljepota. Sveto i nesveto, ma kako razdvojivo, vrhune se strahom od nepoznatog, nadom u vječnost. U imenoj dvojnosti svaka duša u mahali podjednako štreca od dobra i zla, uspjeha i neuspjeha, sreće i nesreće. Ida će, kad zaboravi na ovo dvojstvo svega na ovome svijetu, naučiti da se ništa ne može upariti što već nije podijeljeno i sricaće sva imena svoje patnje, zalutala u sljepilo bezvjerice. Jer u gradu naklepanom sudbinama, koji sivilom grabi uz brda koja mu čuvaju ravnotežu i sklad kasabske topline, i patnja stiče ime sa rođenjem patnika, u prvom dihaju, s prvom šakom gorčine uniženog svijeta.

Kocilji su samni. Nekad je to bila brojna familija, složna i neosjetljiva na tjeskobu, jaka dušom i snagom. Feizov otac, Ramo Kocilj, zvani Trošarinac, radio je na stočnoj pijaci, bavio se krupnom stokom, uglavnom pregonio probrana grla «u Srbiju», a otud dogonio tovljenu marvu za «pod nož», jeftinu hranu za drugove koji nisu vidjeli ništa nazadno u tome što su uz tu junad do jučer hroktali i gojazni krmci. Feiz je dugo bio ponosan na svoga oca, na njegovo čistunstvo, dok Ramo nije dopao zatvora, ne zbog obavljanja nedozvoljenih radnji, već zbog svoga mladomuslimanstva. Šverceri jedno vrijeme nisu smjeli ni nos da promole iza zadružnih kamara na pijacama u okolini, zastrašeni kaznama koje su, kažu, primjenjivane na sirotinji. Ramova dva starija sina odselila su u neznan, sa familijama, pred samu njegovu smrt. Obojica su otud, pošto se Feiz oženio, pobjegla još dalje, i iz inostranstva uporno slala razglednice bez riječi, na Feizovo ime, iz bojazni da se ne pozaboravljaju. Po kući tijesnoj kao tmuša, i samoća se tjeskobom zabavila. Zloslutna jeza u tišini oblila bi svakoga ko u kuću, bar jednom, zakorači. Onda su kroz baštu počeli prolaziti ini ljudi, mahom službenici, i za njima vižljasti omladinci sa spravama za zemljišna mjerenja. U mladoj travi već se zapatila staza, u hitnji, u nuždi. 

????

Na ljeto, u Feizovoj bašti podignuta je škola. Graditelji su mahalu pretvorili u slijepo sokače i oduzeli joj izlaz na drum koji je nekad vodio do Stambola. 

Ida je na vrijeme pošla u školu, a sustižu je, u istom razredu, i pušači iz mahale. Ona ne voli da uči, iako je bistra, poslušna i marljiva. Od škole neće dići ruke ni zbog izostanaka, ni zbog propuštenog gradiva, ni zbog nakupljenih neznanja. Krenuće putem kojim se ne stiže nikud, po navikama iz prošlosti, u moranju. Feiz je već odvraća od škole, nemoćan da je odjednom stavi pod sigurnu huzdu nâma, ponosa u kojem nema mjesta za drsku ženskadiju. On vidi, Ida se uzdiže u glednu priliku od koje će i to njihno sirotinjstvo, u htijenju da se krene putevima truda, od nje napraviti još jednu fabrikušu, djevojkanu koja će skinuti s vilice, koja će se drznuti mimo običaja. Feiz se ne ženi, ne zato što neće nego zato što za njega nema dobre prilike. Okolo su kuće starih komšija, i ni u jednoj nema čeljadeta za udaju. A i da ima, rijetko da bi se ijedna njemu dala, da bi ijednu njemu dali. 

Kocilji žive vrlo tanko, «od boba i droba», govori se okolo. Feiz jeste i hodžica, ali više po uvjerenju nego po umijenju. Jedina stvar koja ga odvaja od drugih komšija, uglavnom zanijetih dosadom svakodnevlja, jeste uzdanje u poštenu riječ, što se smatra dovoljnim da čovjek lako stane između sebe i drugoga, ali i između zemlje i neba. Tako Feiz, u vjeri, stiče sevape, a zidarstvom održava pihotnu porodicu u tankom življenju. Ni zidarstvo mu nije pravo, nego je ono samorodno, krpadžijsko, pohvalno umijenje za sitnu paru u moranju i neimanju. Njihna kuća, kao kartonska kutija umehrana nogama, igrom slučaja, u nespretnosti crtača i urbanista našla se odsječena od puta, posred dubokih bašta, uvučena u zelen i behar, okružena grajom i piskom djece iz školskog dvorišta. Stariji đaci neznanci, izvečeri, tu pod visokom ogradom, nanizani na žižak cigarete, bruse svoju muškost u tankom kašljuckanju, u opoju mahnite potrebe da što prije stašu, da se oljude i osjete slasti. 

Feiz još ne može da se privikne na bjelinu visokog školskog zida koji mu, kao bioskopsko platno, oduzima naviku gledanja u prazno. Sjedeći na hoklici pod strehom, strpno sluša žagor školaraca, i sam uporno mljackajući gorčinu mokra duhana. Kad god pomisli na stare dane, on siđe u avliju da rastjera sumnje: baci pogled preko ograde na mlade i jake derane s obrazima mekšim od mahovine, prdne i veli: “Ovo vam je za to”. Za vrijeme njegove mladosti, koje je bilo vrijeme bez škola, znale su se granice slobode, javne i one potajne. I ta mladež barem nije ovako galamila, bezočno vriskala i urlala. Čaršija je za ozbiljne poslove, sokak za skitare, kuća za ženu, a škola za pametnu djecu funkcionera, udarnika i proletera. A evo, sada, u svekolikom nemaru i neuljudnosti, ničemu se ne zna reda. I to ovu mladež kvari, vuče u bezobzir. I snevoljen, Feiz smišlja razloge da svoju kćerku ne drži više u školi, nego da je na vrijeme iz škole izvadi i dâ je, kad staše, na fabričke uredne, stalne poslove. Da joj obezbijedi malo prakse i para za spremu i žensku njegu. No, još je rano za teške stvari. Još su njene ruke nekadre da prihvate i testiju vode. 

Iz Feizovog doma nestala je urednost iskusne domaćice, i na svakom ćošku zjape brljotine djetinjih ruku i poneka gruba, uzgredna radnja udovičke, muške ćudi. Tu je sve na svome mjestu, ali sve pati od suviška brige u strahu od griješenja. Veš je uredno oprat, ali modar. Varivo miriše, ali zagorilo. Sir se mliječi, ali grkne. Koliko se može, eto, Kocilji istinski štuju svoju priliku da žive, najbolje ako se može. Feiz pripada u strastvene pušače, harči probran duhan s pijace i nikad ne kašlje. Mota vrlo vješto, jednom rukom, sa dva prsta. To radi, nekad, sa zadovoljstvom, a ponekad bezosjećajno, mehanički shovrljava travuljinu u šuškavi odrezak papira, da skrati muku čežnje. Pošto je Ida već pristasala za marne stvari i poslove samačke, primakne mu se uz minder i dohvati se njegove tabakere. Sjedi pored oca i u svome krilu mota žuti duhan, odvaja gotove cigare u kupe dobrih i manje dobrih, tvrdih i mehkih, pazeći da se one do sutra ne presuše u kutiji od trešnjevine. To se ne sviđa Feizu, ali kradom, tome njihovom dvojinstvu, u tihaji tople sobe, on se raduje kao da je nastupilo vrijeme bezgranične sreće. 

Tada je Ida prvi put okusila sladoled. I što ga je, ushićena, nježnije čuvala u ruži tanušnih prstiju, sladoled je brže čilio. 

Kap po kap. 

Kao čovjek – suzu po suzu.

Pored školaraca-pušača, u mahali biskulja i bezbroj sitne djece kojoj se preko usta i usni još otežu slinke, kao kreste ćurana, sibijan koji s otromboljenim trbusima landara okolo, ulijepljen sjemenkama bostana, trohama i zemljom. A ponekad, pirala-gola, bez gaća i košulja, izbauljavaju iz blata, iz prašine, iz slame i sijena; i gurnuta u ljute koprive, u trnje i čkalj, vrište do neba. U dječjoj navadi, vuku na konopljanim kujrucima poneku pridavljenu pseću ili mačinju dušu; il s mukom tegle teške klimave točkove sa starinskih kolica, guraju na kvrgavim štapovima prikovane poklopce s kanti za maslo. Djeca, koju stariji nazivaju piskor, dihanija, milet, sibijan, a nikad mali ljudi – imaju beskrajno puno vremena za rašćenje, ali vrlo brzo stasavaju za teške poslove življenja. Među tom mlađarijom, ima sakatih, nijemih, gluhih duša kojima treba tek malo iskrenosti i mažnje; duša koje je svako već svrstao u gluhe, nijeme i sakate. Ida voli da se igra s njima. Ponekad satima čuče u prašini pored rijeke i, razdragano, cijuču. Ponekad i preskoče u Idinu avliju, odakle ih ona, kao izgrednike, šibane, razjuri prutom ili kamdžijom. Niko se od starijih ne miješa u njene sporove s dječicom. Znaju da Ida nije sposobna za hilu. Ako djeca plaču, znači da su pretjerala. Uljudnost je najbolja zaštita i odbrana od grijeha i omraze. 

Ida uveliko puši, kašljucka i pljucka gorčinu s jezika. Trči, preskačući plotove, do kuće Kasima Batala, da s njegovim sinom ispuši sve cigare na ovome svijetu, da pjeva neke hunjkave i tužne pjesme i drnda prstima po harmonici. Kroz Kasimovu se kuću prolazi kao kroz han. Neprestano se tu smjenjuju svite daljnjih rođaka. Jedino u vrijeme Ramazana tu ima nekoga reda, i samo se tada može znati ko je ko, ko je šta i odakle stiže. O Bajramu, taj se poredak smete; Ida je onda bezbijedna, skoro niko i ne primjećuje da nije njihova. Osman ima piskav glas, tanke ruke i tabane šlampave kao hamalska čarapa. Stariji je od većine pušača i niži rastom od Ide. Jedva kvrgavom glavom premašuje krilca dvokrilne harmonike. Jedva domašuje bradom šiljava rebra instrumenta koji mu čuči na krilu. Doduše, Ida mu se ne primiče, i ne stoji s njim ni u ravni avlijske klupe. Uvijek se među njih može uvući debela mačka. Dok puše, obavezno u rukama drže i po jednu štanglicu šećera, stružu je zubima i preko nje fućkaju kolutove dima, prstene kroz koje se nazire usplamtjelo krovlje crvenih kuća. Osmanu dim šiklja na nos. Ida ne umije da natjera dim na tanke nozdrve. Držeći se rukama za stolicu, naprežući se uspijeva da pobijedi svoje tijelo, da ne padne u trans. 

Rafo, prvi muškač iz Idine klupe, bljedolik i tih momčić, mahnito onaniše na časovima geografije. U početku, to radi stidljivo. Trudi se da ga niko ne vidi. Onda se njegova žudnja otima oprezu, i on to čini pred Idom, zadihan i usplamtio. Ida u početku ne umije ni da se stidi muškoga neprizora. Misleći da ima padavicu ili neku grdnu bolest, u čudu gleda Rafa koji stenje i landara glavom preko klupe, kao nepriklan pjetlić. Tek kad se suoči s predmetom njegove pomame, obara glavu i okreće mu leđa. Počinje da ga izbjegava čak i u snovima, jer Ida počesto prosanjava sve dnevne i školske događaje, naročito mučninu s časova na kojima je propituju. Budi se u znoju, premorena i zajapurena. Ponekad štreca i na samu pomisao da se prvo moraju zatvoriti oči da bi se zaspalo. Satima, mučeći se i snu se odupirući, zuri u sobnu tamu, u daleku fruzgu nebeske svjetline u prozoru. Na sreću, pošto Rafo ne prelazi razred, Ida u spasenju, istiha, zaboravlja tu mušku ružnoću i tuđu blizinu. U njenoj novoj klupi niko s njom ne sjedi, ali se njoj još pričinjavaju Rafovo krkljanje i bljedilo. To susretanje s prljavštinom muške snage, u pamćenju, pogani joj misli u tanušnoj sreći. Kad god pomisli na ljepotu, sjeti se Rafa zaleglog preko klupe u magarećem ćošku, i cvili od jada. 

Ida uporno odbija da priča, i vjeruje samo u ćutanje. Zaludno Feiz pokušava da je odobrovolji. Zaludno oko nje ređa tanke cigare, rastire žute listove duhana, grumulja suhe režnjeve po krilu, i moli Boga da ga ona ne ostavi samog, u gluhoti puste kuće. Ida okreće glavu ustranu, mrzovoljna i kivna na sav muški svijet. Još manje podnosi drugarice, mahalske i školske djevojkane s kojima više ne umije ni da ćuti. Osjeća odvratnost od pripadanja istom rodu. I kad je među njima, gleda kroz njih, nesvjesna opasnosti nove navike. Ida se, preskočivši razred, nehatno mijenja. Nakratko, zatvara se u sebe, u bojazan da je Rafova duševna prljavština ne sustigne u novoj klupi, među nepoznatima. Izbjegava i Rafo susrete s Idom i s momcima iz mahale. Omrznuo je i pušenje i njih, zbog njihovog sjećanja na njegovu nepoćudnost i prljavu naviku. Na dan izricanja javnog ukora, Rafo svoju majku odvodi u tuđi razred na roditeljski sastanak, gdje jadnica dva sahata uzalud sjedi čekajući da je razredni prozove. Iste večeri, Rafo kod kući dobija batine koje niko drugi na njegovom mjestu ne bi prebolio, i danima ne može da sjedne, zbog uboja i modrica koje ni sirova volujska koža nije u stanju da izvuče.

Izrana idući po hljeb, Ida zaobilazi Rafovu kuću, tačnije, avliju široke familije Haznadara. Skreće s puta pred Zlatanovom zgradom, prolazi kroz Beljinu baštu i izlazi na mračno dispanzersko dvorište. Odatle, kod vatrogasnog doma, ponovo izlazi na ulicu i pjevajući stiže do pekare. Vraćajući se kući, ide istim putem, zadihana. To izbjegavanje susreta s Rafom postalo je smorno, kao i sve drugo što je ikako može povezati s njim. Odlazeći po hljeb, obavezno zastane na mostiću. Tu, zakačen o pervaz nad rijekom, zakatančen da utvrdi srećnu vezu dvije srodne duše, truhne nečiji katanac, kovanik, u šuškoru godina. Tu ona obavezno zastane, osmjehne se i krene. I tako zatvara krug oko cijele mahale, da se, ni slučajno, ne sretne s ičim što je može makar i podsjetiti na Rafa, a taj krug širi je od garežnog neba nad čaršijom. U nedoba, izmrcvarena zebnjom od susreta s prividom svoje more, uzgred primorava Osmana da je miri svirkom, dok on dahće za stolom u baštici na klupi koja se znoji i gori pod njim vatrom nezemaljskom. Kad podigne umehrano čelo k nebu, Ida ne vidi Osmana koji kleči na koljenima i drži cvijetni stručak u ruci ispruženoj k njoj. Ne vidi ni njegov osmjeh, prošaran škrbinama. Ne vidi ni njegove oči zaleđene zebnjom. 

Pošto zatvori oči, Idi se ispotekar ukazuje Rafovo lice. Napopadaju je strahovi od kojih vehne i cvijeće u saksijama na prozoru. Stare muke, rignule u njenom tijelu, pomjeraju joj pamet, zakivaju joj usta i oduzimaju glas. Za sve što čini, ni na šta je ne navodi njena duša. Prevarena moranjem, u stidu, nalazi ujtehu iz starih riječi: «Vječna je duša ona koja se, u moranju uniženja, ne stidi sebe». Ida satima sjedi u hamamu, na golim daskama, mahnito drhteći pod suzom hladne noći, ježeći i grčeći se oko svoje nepojamne boli. Rafova prljavština joj se ulila u um, u usta i u grlo, do dna duše, i ne može se sprati spolja i neće se moći zaboraviti ni u sljepilu njenog oca. Osjećanje uniženosti, u netaknutoj nevinosti, opoganilo je mladost tijelu i oduzelo tijelo mladosti. Ni žena ni djevojka, ni rod ni drug, Ida želi zlo svome sudrugu, zlo koje se približuje duši u patnjama koje ne prestaju s olakšanjem ni u smrti. 

«To je bilo davno», ponavljaće Ida utješne riječi kad god se sjeti visina svoje mladosti, u velebnoj bašti svoga samstva. 

Ti su Haznadari tegobno zapatili svoja imaća, davno pristigli odnekud, zasigurno otud odakle, barem u posljednjih sto godina, ovdje uporno pridolazi nadničarska snaga i bistrina djece željne bijela hljeba. Puna im je avlija poroda, pune štale stoke, pune ruke posla. Na nemanje se niko ne žali, ali svako stenje od umora. Tetka Nafa, žena Ademova i majka Rafova, uvijek se drži za krsta i ide po avliji s rukama na leđima, kao neki strogi nadglednik cvijeća u čičeklucima. Kad usfali muške snage, zna da pritrči i poturi leđa pod džak i pod drva. Može sve da otrpi, samo ne može da podnese lažu. Pravična je, strpljiva s drugima, i nemarna prema sebi. Satire se oko svega i svačega, samo sebe da očuva ne umije. Adem je na njen nemar ponosan, ali ni sam je ne štedi, sekira je i, ponekad, tuče. Nafa se danima krije od ukućana i komšija. Rafo je zatiče u mutvaku, s modrinama oko očiju, nadnijetu nad lavorom mlake vode. Kamilicinim čajem umiva lice, modrine uboja. Iako ugurana u sve grube kućne poslove, ona još drži do ličnoga izgleda. Pazi na veselost s lica, i na maznost i lakobu ruke. Njegom se brani od svakodnevice, i prolaznosti. Pazi na ljepotu iz potrebe za unutarnjom i spoljnom čistotom. Teži skladu o kojem je, samouka, sve iz ženskih dova saznala. Žudi za ugodnošću istinskog življenja više nego za lakobom životarenja. 

Kraj je ferijama. Dan se koči po vrhovima protrešene jeseni. Čuju se glasovi starih žena i fijuci motorista na drumu. Izašavši iz osmoga razreda, Ida se ne plaši spoljnjega svijeta, golotinje vidika ponad komšijskih kuća i srušenih ćerpičanih zidova. Odatle, puca pogled na sve strane i ukazuje se sva bijeda razrovašenog i razgolićenog svijeta. 

Idin prvi komšija, sin nadničara koji jedini u mahali umije da pravi vrške, korpe za ribe, dječak zvani Belja, ponavljak koji, kao i otac mu, ima govornu mahanu, – izašao je iz osnovne škole, jedva. Tuži se pred njom što i on najesen neće krenuti u srednjaški, viši razred, kao ostali njegovi drugovi. Ostaće da pomaže ocu, na pijaci i u radionici. To je nekakav izbor, ako izbora uopšte imaju oni koje je naopaka nasledica bacila u tegobu, udesom mucanja. Belja je blag i umiljat momak. Njegova kremen-bistrina, pod usnom mahanom, djeluje nepojamno smiješno, a zapravo bolno tragično. S vremenom, njegova se mucavost uvećala i narasla do praznine bučnog mumlanja, iza larme koja čuva um. Na kraju osnovke, eto, Belja još može samo bezbijedno da ćuti, da ne oda stravu svoje prevarene duše pred ukletošću dječaka lišenog mogućnosti, ukletošću o kojoj on još uvijek ne zna ništa. Ida sjedi pokraj njega, grli ga u injat obzirima pod kojima se ludi. 

Pošto više nije đak, Ida sa ostalom nemahalskom djecom odlazi čas do jedne, čas do druge škole. Tamo, u vrijeme velikih odmora, za sitne pare, pomaže prodavcima šećernih jabuka i pihtije. U početku, stideći se, pokorno saginje glavu kad god tuda naiđe njen učitelj. Neprijatno joj je, osjeća se kao kad pogazi zadatu riječ. Prisjećaj nedokažljivog nevjerstva koči joj misli. Ali s danima, ti će strahovi iskopniti. Dok pada prvi snijeg, milosno je i lako živjeti u vlasti učogornosti, pod bjelinom koja, u svačijem životu, jednom godišnje, poprimi snagu pouke, s puno nepoznatih riječi. Iako joj zima ukiva pod nokte spice mučiteljne, iako se ježi i drhti kao prut, dotače odnekud u njeno majušno tijelo nekakva snaga i hamalska strpljivost u iščekivanju dobrote. 

Omer, sahadžijin sin, debeljko koji se vazda razmetao parama i sitnim, čudnim ukrasima, stvarčicama potrebnim svakome ko od života ne očekuje puno, namamljuje Idu u očevu radnju, u sobicu s bezbroj starinskih satova po zidovima koji kuckaju kao da jato ptica bište sitno sjeme vremena na ravnoj tabli prolaznosti. Nju već boli glava od toga naglog i stostrukog prolaženja, od toga suludog i bespovratnog isticanja življenja. Povratila bi usred radnje da ne zatiska rukom usta. Omer umije da smiri svačiju dušu. Tutka joj u njedra, bez nekog vidnog razloga, novčanicu od koje se, preplašena, ledi. On je povlači k sebi i posađuje je na svoje mehko krilo, što je sasvim dovoljno uvjerljivo i opipljivo da njegova đovda, koja se preliva preko dječačke izdržljivosti, proključa. Razbalato se u pantalonama, ne pomjerivši se s mjesta, ne trepnuvši, ne dotaknuvši je čak ni malim prstom po slabinama. 

Ida kao da ne zna ništa, ustaje iz Omerovog krila kao što se ustane sa nužničke daske. 

Oni satovi skoro da se i ne čuju više, kao da su se zaledile tanke skazaljke. Zidovi na kojima vise kutije vremena, na kojima su i tapete oslikane spiralama koje predstavljaju trajanje, vodnjikavo drhte u svjetlosti umirućeg dana. Tako počinje odrastanje. Ida više ne vidi Omera, ali dočuva njegovo sipljivo disanje u blizini. Tezga za kojom on sjedi na širokoj stolici, drhti pod lupom u njegovoj bucmastoj ruci. Lupa kao vrtložnik sunca skuplja u svoju bistrinu sve ono što satovi, spolja, ne mogu da propuste kroz tanano kuckanje: sjenke obližnjih kuća, crninu udaljene zgrade i tromost okolnih brda. Pošto je, kako-tako, već zaradila neku crkavicu, očajnički smišlja kako da nesrećnoga oca ugura u neku beskorisnu zanimaciju, pomno prateći druge, dokone i srećne ljude, u slobodnom vremenu pravilno raspoređene po klupama i hladovinama parkova. Najviše je zabrinuta što ne može da ga utjera u satnicu čovjeka koji je nadživio strijepnju, u posliće koji više ne čekaju na izvršenje nego su tu da, u svako doba dana i noći, istaknu čovjekovu bezbrižnost. Ako to uspije, misli ona, sve drugo će samo od sebe krenuti ka boljitku. 

Kao glasnik, odnekud, kruta kroka, u njihnu kuću stupa prvi Idin prosac. Zapravo, neki vrlo zborljiv i neznan čovječić, da zastupa interes mladoženje-trgovca iz susjedne mahale. Jedino što jasno i glasno on izgovara, riječi su «njih dvoje», «podudaraju», i «siročad». Ida se u hodniku, iza guste zavjese, na uskim vratima, guši od muke i bijesa. Da smije da se oda, vrisnula bi glasom do neba. Lomi prste koji puckaju kao vratovi obašenih. Feiz se ne čuje, koliko da nije živ, a ona trni, u očevom neumijenju da je sačuva od tuđine. Napokon dočuva očev glas, koji podrhtava, kao da miluje toga neznanca, toga poštenog prosca koji je odbijen, uljudno i vrlo lijepim riječima. Odbrani Feiz svoju kćerku od nasrtljivca, i od očinske samovolje; neće on, običan rob, da se miješa u božije naume. «Rano je, djeca ipak nisu jaka», završava besjedu pred dostom. Ida odahinje: u sipljivom mraku, drhteći, prelazi rukom po svome licu, po grudima i bedrima, da vidi je li išta ostalo od nje, zbog njene ledne zebnje. Pošto je opasnost prošla, pošto već dva muškarca, u ozbiljnoj ćutnji, zamiču za školsku menzu, Idi se skuplja duša u nosu. Otad, na svaki pomen udadbe, ženidbe ili muškog znojnog hrgeljanja u pričama mladih žena, mokriće noćima u snu po svome krevetu. 

U ulici koju sada zovu i Idin sokačak, koja nije ni kućnim brojevima urešena i koja, gledano mutnim okom, tek dotiče golo brdo i fruzgu zapadnog neba, Feiz se rodio i, vezan za kućni direk, tu svoju mladost ostavio, bez straha od zaludnosti. Među sjenkama, zgurenim ispod urušenih podstrešnica dućana i rujem opkovanih lijeha buknulih u zavjetrini niskih streha, Feiz se krijepi mirisom hrskavog hljeba i prašnjavom zapahom večeri posta. U ovakvom stanju, njegova duša ne podnosi usamljenost, ali se i ne predaje brbljivosti dokonih susjeda, izazovima glasnog razmišljanja. On se ustručava da zbori i da se otvori. U ćutnji, svakoga jutra na plamičak svijeće garavi komad stakla i povremeno pogleduje k suncu, kroz mračinu, da na nebu uhvati najavu kijametskog dana. Ili samo sjedi pred kućom, na uzanoj stolici neravnih nogara, klati se i, u njihanju koje traje kao vječnost, osjeća radost u blizini pada. Ponekad pohita da se podupre prstom o čvrsto tlo pod nogama, uplašen bezdanom nad kojim, u trenut, lebdi kao san nad očima. U krilo mu spada pepeo sa cigare udjenute u žutu muštiklicu za koju se, u strahu, grčevito drži jakim zubima. 

Dan uoči dolaska Josipa Broza Tita, sprovodi se u gradu opšta hajka na nepodobne. 

Kročivši s praga Feiz se sudara s dva udbovca. Jedan ga čak pozdravlja, navodno prijatno zatečen susretom s njim u zavjetrini smrdljivog vazduha, usred gurave čaršije. Međutim, drugi neznanik, umotan u crninu koja ne pristaje veselosti, upire kvrgavi prst u njega i kroz zube cijedi – barabo! Istog trena Feiza odvode u policiju, gdje sedam sati droždi na uskoj stolici bez naslona. Šta su mu radili, šta su mu rekli, to samo on zna. Otad, kad god bude poželeo da ljudski uzdahne ukljiješten stranama svijeta, makazicama koje ništa ne sijeku, ništa ne nude, koje vežu mrtve zavjeske sudbine što zna i da omane – počinjaće i ova Feizova plašnja, zvana «rednja», koju će dovama čuvati i kojoj će tepati povijajući je u krpice blentavih navika. 

S visokog praga poniženosti Feiz uskače u novi dan, sagnute glave, slomljena duha. Na ulici, hitajući u zavetrinu crnog šporeta, pred crkvom sreće ljude koje nikad ranije tu nije viđao, zagrcnute ćutnjom koja se može samo pamtiti. Sreće ih i pred džamijom, preplašene i obudaljene riječima koje nisu njihove. Niti pripada jednima, niti se priklanja drugima, i vjeruje da se u njihova srca uvukla mržnja. Ježi se od nemara pred svetinjama i plaši ga dah propasti: ubojna crnina nad gradom; potom, grbe svježe zemlje po rubovima rovova, ali ga smiruje uzrječica njegove majke, mudrija od straha: Ko zna za šta je ovo dobro! Prolazeći mimo, neko Feizu došapinje da on ne smije, ni po koju cijenu, ni sutra ni prekosutra izlaziti u čaršiju, niti uopšte ići na molitve. To znači da ne smije promoliti ni nos kroz prozor, dokle god Titova limuzina ne zamakne pod vojničke livade, na putu za prijestonicu. 

Iako bez ijedne ogrebotine, bez vidna uboja, Feiz više nije onaj čovjek. 

Više ništa ne može da ga zadrži na jednom mjestu duže od dogora tanke cigare. Ništa ne drži njegovu pažnju duže od praska dlana o dlan. Oči mu igraju kao po zejtinu. Počela je da mu drhti desna ruka, ona koja ih hrani, ona kojoj on vjeruje. Kažu, sustigle su ga težačke boljke, bivše kazne, premašaji norme, prekovremeni sati, očeve mahane. Načelo ga je vrijeme, i dokrajčiće ga posrama u mrtvilu zbrkane starosti – tuđa prošlost koja u grehoti traje. Iako nema puno godina, izgledom je prestigao i starije od sebe. Uplašen, baca svoju kapu pod noge, još jednom se pobunivši protiv hapšenjâ koja teku, ne da zaplaše nego da unize, da stanu na put koji je ispravan, koji nije ničiji nego božiji. Jer hajkanje, prisilno i naglo, mimo zla i dobra, mimo vjere i nevjere, ništi dušu sumnjom i prostačenjem. 

Pred kafanom «Zadnja kap», prvi put i spokojno Feiz priznaje, iz dna duše, žalobni udes, dok popjevkujući, kao mnogo godina prije, radnici jakih ruku lopatama složno čiste blato sa ulice. 

Ovo je samo još jedan sumoran dan, na zalasku. Dan koji nije njegov. 

Feiz otad nije uredan čovjek. I molitve u džamiji su mu tanka obaveza koja se može preskakati i odlagati. Ipak, on hoće nešto sasvim drugo: žudi novi život u starim sudbinama. Novi početak, bez očinske krivnje, bez koristi od dobra, bez štete od grijeha. 

Uzalud. 

Ida ne može ni da uzdahne pod vriskom svirena. Osjeća i u vazduhu da se dogodilo nešto strašno. Ne zapitkuje, ne gura nos u jadove doba, ali barem pazi kako diše, da ne uplaši tiče sletjelo u tuđe gnijezdo. Ona se sve više boji za Feiza udubljenog u samoću koja ga, kao pašče, prati u stopu. Za dugih noći, dok Feiz drijema na njenom malom krilu, ona ga bište prstima po gustoj kosi, uzaludno tražeći boljku koja joj je promijenila oca. 

Feiz više nije onaj Idin staratelj. Beskrajno ga ona žali, i ništa ne može da učini da mu se stara radost vrati na golo lice, u bore čela raspuklog prazninom kao vojničko ogledalce fruzgama čežnje. Tuga koja mu se zarila u dušu, ne umije ništa drugo nego da mu ispija vid, da mu brka puteve kojim hode pravedni. Feiz gubi oči. A tek što su, prvim dahom, zašli u novu godinu. Duboka je i gluha noć. Vrisak njegov, zaumni krik koji se stropoštao kroz kuću, stresa i prašinu s niske zavjesice na prozoru. Da je svjetla, moglo bi se vidjeti očno paperje taloga u kovitlacu, u vihoru koji ponekad zovemo paspalj. Idin otac ne shvata šta mu se dešava. Pored bola u glavi i fiskova u sljepoočnicama, on ne osjeća i mrklinu koja mu se, u očima, konačnija od noći i svakoga pomračenja, sa zorom skuplja na pravom mjestu. Tek pošto svane, kad pukne prva zraka, ukazaće mu se punina crnine po kojoj bi se, iznutra, moglo pisati. Feiz je zauvijek ostao iza svoga vida, u užasu tumaranja među poznatim stvarima. I sad halapljivo pokušava da hladno, obično zimsko jutro napipa golim rukama u prozoru, kao golubicu koje više nema. 

Sav svijet i život Feizov, od ovoga trena, moći će da se opisuju samo iznutra, s druge strane, prstom po maglini očinjega vida i riječima koje najtačnije poznaju blizinu stvari, toplinu usne i težinu sanjanja. Pošto ne vidi, on počinje pogrešno da tumači život koji mu izmiče, osjećanja koja ne može da potisne, ali ni da opipa. Feiz se preobraća u mučkoga dušmanina sopstvenome snu. Feiz počinje da pršti Idu, i uporno je tjera da mu čita, da mu prepričava šta vidi kroz prozor, u avliji ili preko zida školskoga. Ona lomi ruke po sobi i ujeda se za usne. Kumi ga, moli i preklinje, da prestane da juri za slikama koje više nisu njegove, koje su iste i nepromjenljive: dosadne i gole, bez priče i veselosti. Uzalud. I pored toga što ništa ne vidi, Feiz kao da ništa više i ne ište i ne nudi. Leži u krevetu, miran kao panj. Iako to nema nikakvog značaja za njega, Ida gasi ono majušno i tanko svjetlo na plafonu, zvjezdicu svoga ponosa, da barem ne gleda ištećeno očevo lice, da se ne susreće sa znacima ludnje, na mjestu koje još miriše na marno prisustvo njene majke. 

Nedelja je. Feiz sedi u tihaji, leđima okrenut svijetu, skarednim patrljcima, otpadu rignulom iz zemlje, truhlini iz koje je porasla žarka kopriva. Do podne, nikoga nema po avlijama. Nerad, dobro raspoređen, utjeran u satnicu, slavi svoju uru sedmine. Nalik na kaljavu jesen, pod strehe se dovlači proljeće, s prvim kupicama prašine koja tjera na kihanje. U mrtvaji, između dva nepojamna svijeta, Idu sučekuje tišina kuće kao prezriva ćutnja na usnama bližnjih, davno samrlih. I ona želi da se zavuče u posteljinu, u ljušturu gdje još uvijek sedefno svjetlucaju opala krilca dana u neporočnosti, u punini negdašnje kuće kroz koju šuškaju majkine basmene kretnje. U polumraku, sjekući sobu na dva sumračna krila, skamenjena zraka u uskim, nepritvorenim vratima prelazi preko Idine duše, kao žilet. Suočena sa shovrljanim stvarima, s razbacanim jastucima i zarolanim pokrivačem, Ida drhti od neželje za ičim i plaši se da, u čežnji za samstvom, nikad neće stići da se sakrije pod lakobno krilo mraka koji ima bolje lice od svakoga dana. 

U čijem sam ovo snu, pita Feiz, iz kuće svoga nevida. 

Niko ne zna. 

I među Feizovim prstima dogorijeva, na tanko savijena, cigara. 

Dok čuči na drvenom škripavom stubištu zagledana u krhotine zime koja se izvlači iz razrovašene bašte, Ida razmišlja šta da uradi s bodljikavom žicom koja se svuda okolo opustila i napravila ružne trbuhe između kolčeva duž ulice sa obje strane kuće. Čim otopli, vajka se, dovešće ogradu u red, iskopaće rupu za kreč, zapaliće korov udno bašte, pročešljaće nalomljeni krov, izmijeniće daske na bunaru. Među tuđim, bolje uređenim kućama, samo njena odolijeva nemaru. Solidarni, ljudi od umijenja zaganjaju se u njihnu avliju, da im pomognu, da spoljašnjost zapuštenih stvari prestane da vrijeđa poredak duha u vjeri ka boljem. Svakoga pojedinačno Feiz dočekuje i svakoga, ružnim riječima, istjeruje napolje. Ljudi su uporni, ali i oni na kraju udaraju glavom o zid njegove beskrajne sljepoće, preko koje nema prelaska. «Ni za iljač», kažu, sa žaljenjem. Sa Idom kako-tako održavaju pristojnost i vezu, riječima ni svojtljivim ni tuđim, u nadi da svako ima jednu dušu, komotnu za huju. Ida zato pazi na njih. Čuva se za moranja, za praznike i hatare. 

Kao huk svirene, Idi se uvlači pod pazuha Hasko. Drhatom dotiče njeno plašno srce. 

Hasko ne navaljuje, ali željan je nježnosti. Još crveni na pomen svake sramne riječi, stalno se prisjećajući topline stidnog mjesta njihove kučke Šaške koju je, jedne noći, željno uvukao u svoj san, sluđen i zanijet htijenjem da se nešto desi, da ga nešto oblije. Olakšanje koje ga je sustiglo, te noći, opojem, koštaće Šašku njenoga života. Naći će je komšije rastrgnutu u mutljagu podno bedema. To osjećanje prati ga stalno, i on se grešan stidi samoga sebe, u potaju. Ne mrzi nikoga, voli sve ljude, ali uvijek je sam i prepušten nagonu da okusi slast, onu istinsku, u čežnji za ljepotom. Snaga njegove strasti šiknula je iz maštanja. I tada će Hasko početi istinski da misli na Idu, na muškarački način, bez uvijanja, bez snebivanja. To je dobro, šapuće. I to nekoliko dana, najsrećnijih u životu, Hasko provodi čisteći misli od starih poroka, uvježbavajući disanje, drhtanje, snivanje. Od te starovjeke nužnosti, Ida i Hasko ne bježe. I lakše im je da jedno pred drugim otkriju svoja mršava i nezrela tijela. Trema koja ih sapire uvećava snagu taljenu u sljepoočnicama. Njihovi dodiri, iza kojih ostaju kućice nakostriješenih dlačica, imaju snagu onoga grkoga praška koji ljude bolesne od tuberkuloze diže iz mrtvih, sirotane koji svakog dana pod bolničkim prozorima izvode ljekovite vježbe. 

Prvi put Ida osjeća miris ljubavi, zapahu tijela u plašnji pred sopstvenom divljinom. Nije bol to čega se plaši. Plaši se lakoće spajanja dlana za dlan, usne za usnu, oka u oku. Bože, zašto nemoćnima niko ne kaže da su sveti nagoni njihova ljuta potreba za druženjem! Hasko ima ben na desnom boku. Ida ima isti takav ben na lijevom boku. Oblika zrnceta kahve, benovi su sitne minđuše na skladnom, uparenom i čistom tijelu sučeljenih mladosti. Tek u paru, dvojnost vatre nedjeljiva je kuća duše i uma. Sklad mahunastih pirgica ježnje po ljudskoj koži što čuvaju sjećanje na prasak, na krik, u bespovratnosti miline. Čuju se pod nebom njihni krici, strašni. Iz bašte kroz koju je protutnjalo bezbroj sudbina, kao da neko zove u pomoć, i ne želeći da ga neko čuje. Ida osjeća onaj dušin trzaj muške plašnje pored sebe, i samo jače steže kliješta svojih koljena oko Haskovoga struka. Sve se još jednom događa, ubjedljvije i jače u ponavljanju, u stravi od blizine kraja. 

Mrkne još jedan dan.

Ne snašavši se u sudbini kojoj nije mogao ući pod kožu, u dubokoj osami i klečeći Feiz oduzima sebi život, bez predomišljaja. Ispušivši zadnju cigaru, ispivši zadnju kahvu, oduzima sebi život dvadeset i sedme noći svetoga mjeseca, nemajući ni na koga da digne ruku osim na ukletstvo koje ga je satrlo grižnjom i posramom. Ida ga zatiče u mutvaku, obješenog o čađavu gredu. Izdahnuo je u mukama, s koljenima pod bradom, zgrčen oko svoga bola, ne uzdignuvši se ni u smrti iznad starovjeke prizemnosti. Ona donosi veliki nož, penje se na stolicu i, koliko može da se ispruži, visoko iznad glave načinje uže, jedinu Feizovu vezu sa ovim svijetom. Konop uz fijuk puca kao konjska dlaka na gudalu. Ida drhtavom rukavom otire krvavu pjenu sa očevih usana. 

Ljudi se okupljaju pred Feizovom kućom, a to znači da je vrijeme za oprost. Popaljena svjetla na terasama, po sobama i poljskim nužnicima, samo ukazuju na nesreću koja je izvukla drijemljivu čeljad iz soba, koja ih sabira oko tanušne niti što spaja i veže sve sudbine i navodi i one nepobožne na istinsku i pravu misao. Sa ženama omudrelim u nevolji, Ida se bavi poslom oko zavođenja mrtvačkog poretka u kući. Svejedno ko i kako umre, svakome pripadne počast u protokolu zadnjeg ispraćaja. Suze na Idinom licu, suze su zbog žaljenja što joj je, u srcu, uskraćena žalost za bližnjim. Žene u čijoj se ćutnji ludi, čijim pogledima jedva uspijeva umaći, naslućuju njenu muku koju može podnijeti samo crna zemlja. Ida drži glavu uspravno, onako kako dolikuje kćerki koja ispraća oca, koja će tek kad ga ponovo pronađe, uknjižiti svoj gubitak. Ida mnogo toga zna, ali još ništa ne umije reći o ljudima koji progledavaju samo u nevolji. Slijepci, kako god bili zagledani u nebo, vide isto: svjetlost sjećanja. Njima prsti postanu osjetljiviji, a riječi im zadobiju tvrdoću zbog koje, užljebljene i po novom rasporedu poređane u duši, postaju obesmišljene nakaradnim poretkom ljubavi.

U žalosti, tiho odlaze smjerni, dobri ljudi da na miru razmisle o svojim životima. 

Jedino čega se Ida drži da ne klone, jest zavjetrina Haskovoga zagrljaja, iz kojeg se odupire naletu hladnoće sa svih strana u kući koju je zauzela smrt, umiranje koje za grešnog nije kazna od Boga, nego nagrada nemoćnom koji je našao sebe. I nesvjesno, ona se uporno drži blizine mladih, zaostalih iza rodbine, i ne mora da im ništa objašnjava: ni da se pravda, ni da se pretvara. Dobro je što običaji ne dozvoljavaju da i žene išta znaju o svježoj zemlji rasutoj okolo mezara, raznijetoj na obući po oštrom asfaltu i mladim koprivama; o glatkoći zidova vješto iskopanog i pravilno usmjerenog groba; o bijelim žilicama što vire iz busenja; o suhim zemljanim kanalićima koji ispijaju život; o glistama presječenim oštricama hašova. U očima majki zato ništa ružno ne ostane u sjećanju na njihove umrle, ništa što, iza sklopljenih očiju, pomračuje njihova svijetla lica. I majke dugo žive s djecom koja više nisu tu. 

Tužno povijaju glave stari đurđini. 

Nema više dobrog svjedoka u Idinom rašćenju. 

Ukopan na malom groblju, Feiz u vječnosti nastavlja svoj san, među rahmetlijama kojima, zbog toga uljeza, i nije baš svejedno. Doduše, ne dižu buku, ni glasa ne puštaju, iako na mezar samoubice još ni prašina nije slegla. Ali zato na svakome ćošku živi šapuću o dušama u koje je društvo izgubilo povjerenje. I jedni i drugi jadnici, rodbine grešnika i potomci podobnika, taoci su strijepnje. Na Feizovu kuću duše omladinski aktivisti, prvo u potaju, onda sve revnosnije, istresaju kante i kofe svekolike domaće nečisti, u zalog teških godina. Pred udesom, oni nepodobni i strašljivi uvlače se u čahure zebnje, pridavljeni moranjem. Grehotno ravnodušje, praćeno dosadom u nebrizi za pravednost, u srcima tuli žestinu nade, koprivnjaču lakovjerstva. Na putu ka zatvoru, može se i sresti poneka žena s boščom hrane, vodom i mjericom kahve, sa sitnicama neophodnim za održanje lične sreće prestupnikâ, za na dan-dva skrajnutih iz čaršije. Može se sresti i ona kafanska diva, čaršijska «dovotka», prizvata na ispomoć da, zanoć, iza memljivih zidova, za gutljaj čistog vazduha, svojim prisustvom razbije čamu neveselnog protokola i oraspoloži prigojenog zatvorskog upravnika koji, sve odlučnije, kofrči guste vjeđe i sve ponosniji nad stolom njiri u mapu silnica imperije koja izlazi i na istok i na zapad. 

Miriše na snijeg. Srijeda je, dobra, doba kad se ne smije misliti ružno. 

Toga dana Mališa Kozarova prosipa nekoliko suza, krupnijih od zrna bisera. Mališa je Zlatanova majka i Vehbova udovica, Ruskinja koja zna srpski a još na ruskom misli i vjeruje sve vjere, iako joj je muž uporno, do zadnje minute, preporučivao da ne vjeruje ni u šta i nikome. Vehbo i Feiz godinama nisu govorili, iako su bili u debelom srodstvu. Skoro četvrt vijeka trajalo je njihovo tvrdoglavo ćutanje, i momoilaženje. Vodili su računa jedan o drugome, mahom preko svojih žena, a nisu se ni viđali ni sretali. Ponekad bi, za opšte dobro, jedan drugome uputili savjet po posilnome, u nadi da će se primiti pametna riječ. Vehbo je umro prije nego što se Ida rodila, pa se zato Zlatanova i njena veza gotovo pogubila. 

Žena koja Idu redovno obilazi jeste Mališa. Kuca joj na prozore po kojima se hvata čipka mraza, i grči u naručju tanušnu knjigu s krajeva okovanu srebrenim ušima. Mališa izgleda kao da tegli svu zemnu ostavštinu, pamćenje i utjehu. Odahinje i otvara knjižicu, dnevnik čitljivo i uredno vođen mirnom rukom. Pasusi koji ispunjavaju dane naglo se stanjuju, i negdje pri kraju, između dana, ukazuju se bjeline, jasne čistine, praznine i redci svedeni na dvije-tri riječi. To je ostavština iza Mališinog muža, stradalnika na bestražnim domovinskim poljima. U Mališinim očima, bez suza, kopni slika njene zaboravljene domovine. «U mojim sjećanjima još živi duh moga doma», kaže Idi. «Ovaj jezik sužnja, pun literature i izdržljivosti koja ne priznaje skučenost duše u tuđinstvu». Ida sluša i osjeća da je to što čuje nešto strašno. Doduše, ne može da kaže ništa preko toga: odmahuje glavom i zuri u knjižicu u kojoj su zatočena, koa zrna na tespiju, crna slova. 

Zlatanu su pamet popili golubovi, govori Mališi njegov nastavnik, stari Vukman. 

Zlatan uvijek ima vašaka u kosi, i smrdi na ptičiji izmet. Jako je bistar đak i sklon učenju stranih jezika. Nepoznate riječi pamti i samo ih u sebi ponavlja iz majušnog riječnika, ne većeg od kutije šibica. Drži ga pod jastukom, kad spava, i pod pazuhom, kad putuje. S Idom se baš i ne druži, ali jednim okom motri na nju i brani je od neznanaca i upadnika iz drugih mahala. Zadojen duhom raznorječja, guši se u tjeskobi mahalskog prostačenja i žudi za prostranstvom koje nema ime. Da neko smije da nasloni uho na njegove grudi, čuo bi lelek starih Slavena i uzdah sibirskog roga. Prvi je zapalio cigaru, prvi je popio rakiju, a zadnji će okusiti «slast» u dvojnosti svoga nježnog bića. Zaljubljen je u Vesnu, nastavnicu muzike, sitnu i lagašnu, plemenitu i sapatnu došljaku. «To li ti je život», tako je govorio njegov otac, mjereći na karti, lukom palca i malog prsta, rastojanje između dvije crne tačke. Imao je običaj da sinu po mapi iz čitanke pokazuje mjesta zbjegova, u potrazi za mirisima cvijeća. Od svih mirisa koje je znao, koje je šifrovao i opisivao, najviše je volio miris Zlatanove majke. Čim bi se nje sjetio, udario bi rukom po stolu, dajući do znanja da je čas završen i da počinje «veliki sahat tiranije». Tako bi rekao. Zlatan mu je vjerovao, jer je godinama gledao kako se on neprestano trudi da u životu sve zavoli po redu. Pošto je zaboravljao kud je i zašto išao, priviđale su mu se, u naletima kratkog sna, skarednosti iz životâ muhadžera, ispisnika, otpisnika, ukletnika, beskućnika, prognanika. 

Prestrašena i u snovima, Ida više ne umije da živi sama. Dovodi u kuću svakojake ljude, uhode, slijepe putnike, muzikante, sumnjive trgovce, žene bez prošlosti, djecu bez budućnosti. Čak nagovara Vesnu da ona pređe kod nje, zauvijek. U početku, snebivaju se jedna pred drugom, grče svoje haljinke preko koljena i ramena, paze na riječi i na snove. Obje buncaju u snima, od straha. Obje ustaju mokre od znoja. Obje štucaju kad naglo sjednu. Koliko može, Ida pomaže Vesni da se ne snebiva i da se osjeća kao da je u svojoj kući. I da ne obraća pažnju na njene bjedastoće u jeziku, na paprene psovke i rugalice. Vesna, pak, pokušava da Idu privoli knjizi, otkrivajući joj njene moći, snagu koja, kad se stekne, nikad ne prolazi. Pjeva joj pjesmice, kucka prstima po stolu, kao mag koji saziva veselost izletjelu, kao ptica, iz puste kuće. 

I Ema stiže u Idinu avliju, umilna i sapatna. Ema je vrlo prijeka žena, tersać bez dlake na jeziku. Samohrana, s dvije smrti pod pazuhom, muči muku da se održi ne harameći življenje. Pri kraju snaga, skrenula je s pameti; zanijela ju je besmislica stalnog mučenja; skršilo ju je moranje. No, još uvijek se drži za tančine smisla, kao za slamčicu. Hoda brzo, da se na svakom koraku ne susretne sa sobom, neznankom, izgubljenom u čaršiji. I komšije je ponekad traže, zaviruju po tuđim avlijama i šupama, po mračnim mjestima i baštama. Satima se onda otimaju s njom, i sami se boreći sa sobom. Da je umire, pripaljuju cigaru za nju i udijevaju joj je među tanke usne, da je miris paljevine smiri i vrati među drage sjeni. Raščupane kose, iskrlještenih očiju, ona samu sebe stravi u odrazu po staklima niskih dućana. Ponekad ni četiri dobra muškarca ne mogu s mjesta da je pomjere. Čuče kraj nje, učeći se čekanju da se njena nepojamna snaga povuče i da, snemoćala, ona opet bude samna, bez igdje ikoga, jaka razboritošću, magijom koja je samo ljudska. 

Ida se upisuje u večernju školu, polaže upreskok godinu za godinom, i stiče prednost među omladinkama koje, tapkajući u mjestu, drožde u dugačkom redu za bolju budućnost. Dobija prvo pismo od Haska. On je već i zaboravio na tijesni život regruta. Ostaće u vojsci, kao podoficir, prvoklasni i uporni pješadinac. Kaže da ga je prevarilo more. «Povuklo ga je na dno», šali se. Imaće i sina uskoro, i dobru priliku da ostvari puninu istinskog života. Kaže da on nju nikad neće zaboraviti, i da će u njegovim njedrima uvijek imati mjesta za njene male ruke. To je čini srećnom, to što joj Hasko upućuje lijepu misao, koja joj liči na jednu rečenicu iz knjige Istorija svjetske književnosti, koju je dobila od Vesne. Nije ljuta na njega, iako osjeća da su riječi umrtvljene daljinom. Čak joj je toplo oko srca i, prazno u duši. 

Napolju stenju svirene – pod prozorima otresaju hrđu starih riječi koje se, kao šišmiši, gnijezde po mračnim tavanima, napuštene. 

Na podne, Osmanov otac Kasim uzima život mladoj svojoj ženi, tkačkoj početnici, usred jela za punom sofrom. Presijeca joj tanki vrat velikim kasapskim nožem načuvši da se ona zagledala u nekog smenovođu. Njen mrtvi pogled se kotrlja niz ledne obraze i pada među trohe. Majušno, golubinje njeno tijelo stoji za sofrom kao kip, a njene ruke još mekšaju zadnji zalogaj hljeba natopljen krvlju. Kasim odlazi u policiju i, krvavih ruku, prijavljuje svoje zlodjelo. Izgubivši majku, Osman više ne uzima instrument u svoje ruke. Pjesma u njegovom životu nema više nikakvoga smisla. Trne mu prsti kad god čuje ili vidi harmoniku, i gadi se na pomisao da otvori lepezu njene duše široke kao kuća vjetra. Ida ga začikava da joj nešto pokaže, po notama, a Osman uzmiče, blijed u licu, kao da od toga neko može da strada. 

Belja se ženi, kažu. 

U mahalu se, na kratko, useljava neopisiva radost. Svi hitaju da mladencima požele sreću. Pootvarali su vrata na svojim tijesnim kućama, svukli mrgodne bore s čela, uhvatili se za ruke bližnjih i, kao nikad prije, igraju u kolu bez muzike, u kolu koje vodi istinska radost pred otkrićem kako nije ni teško, ni svetogrdno rukama prljkati po maštanjima kad se hoće naći ime jednoj ljubavi, vjernosti koja se ne plaši griješenja. Na koga god naiđu, grle ga i zdrave, svakoj riječi dodajući iskrenost, kao da se nikad prije nije ženilo ni udavalo. U zaostalim mučninama od umiranja, od tuge zbog nemogućnosti da se ode bez bojazni od povratka, kratko slavlje vraća im vjeru da uvijek i za svakog postoji pravedan početak. 

Toga dana, Belji stiže i odbijenica za prijem u vojsku, kao konačan odgovor na njegovu sedmu molbu da vlasti uvaže volju njegove duše da i on, kako dolikuje, odsluži svoje državi. Vjenčano slavlje još mu bistri tamne oči, iako on s mukom shvata riječi koje mu oduzimaju pravo na zrelost s kojom se do jučer ovdje započinjao svačiji život udvoje. Belja danima grči list papira, pismo koje počinje da se raspada od stalnoga otvaranja i zatvaranja, kao da se u tim crnim riječima krije nešto još nepročitano, nešto između redova sahranjeno, a što on ne umije da dokuči i sroči u svoju korist. Niz mahalu se sjuruje povika polupijanih, nabreklih mladića, regruta kojima tiha tuga puže uz leđa, a strah im kofrči mahovinu brkova. Belja dugo i plačan gleda za njima, i svakome je jasno, čak i ženama, da on neće vidjeti svijeta. Ako hoće neko da mu se sveti, ako neko hoće da se njegovoj kući naruga, dovoljno je da vijest raznese s usta na usta.

Po jednom regrutu sklonutom od pijane gungule, Vesna šalje razglednicu majki. Razglednica nije ništa naročito, ali pečat s datumom utisnut u njenu bojanu sjajobu izaziva ježnju. U mišicu muškarca koji pridržava svoju draganu na visokom mostu, utisnut je i grb naše prijestonice koja se, s napredovanjem bijede, udaljila od nas. Jureći trbuhom za kruhom, Vesna je otud nehajem zabasala u ovo mjesto nestasalo za pažnju, u čaršiju čiji žitelji na pomen ozbiljne muzike odmah pomisle da je neko umro. A grad u kojem se ne može naći klavir za njen prvi čas u školi, neće doživjeti uzdignuće ni svoje bolje dane. Vesnina karijera, njen san o karijeri sahranjen je ispod ovih crvenih krovova, u potkrovlju zgrade slijepljene uz zapušteno hansko svratište. U učionici koja još miriše na katran, zagledana u đake čija se ćutnja može podnijeti samo plakanjem, Vesna ne može da otvori usta. Da joj je kakva prigodna knjiga pri ruci, otvorila bi je i naglas čitala do iznemoglosti, da pobjedi njihov strah,  detinju sujevjericu koja ne haje riječi, nepoznate, sumnjive i tuđe. 

Vesnina majka, odbačena od čovjeka kojeg je voljela, koju je život slomio grijehovima počinjenim da bi se pobijedilo življenje u grijehu, zove se Ranka. Ona radi kao spremačica u domu zdravlja, tamo daleko. Ima garsonjeru prepunu stvari i potpun, košmaran prozorski pogled na stravilo stare trafostanice. Sve u tom stančiću pripada samo njoj: piska vode u cijevima kupatila, nedopušene cigarete u piksli, krzavi nož ovlašno zaboden u sto, prljave čarape, mahune sjemenki, težak zadah znoja i ljutika ustajalosti. Zaostavština koja pamti shitrene muške posjete. Zato Vesna premre od straha da otvori usta, kad je ko pita odakle je, gdje je i s kim je živjela. I kad god se prisjeti užasa iz kojega se iskrala, postidi se i sebe i svoga stida. A stidi se nereda Rankinog života, samohranog života iz kojega je iščilela radost. A daljina, koja ponekad zna biti zaklon, ovdje samo produžava Vesninu agoniju, plašnju koja joj oduzima ruke, pa joj iz naručja ispada sve zbog čega je i od čega je živjela, uzdajući se u ponavljanje, u neprestano rađanje ljubavi. 

Sutra, na kamionu po čijim se prašnin staklima može pisati kao po tabli, za Vesnu pristiže klavir sa tri vitka i lakirana nogara. Niko se ne divi njegovoj koštanoj bjelini na dirkama što liče na ribice složene po pekarskim daskama, ali svako đače zuri u stative na kojima instrument stoji, koje se završavaju jakim i ubjedljivim, lavljim šapama. U taj klavir pretočila se sva ljubav Vesninih staretelja, roditelja koji je nisu rodili i koji žive u nekoj dalekoj zemlji, u nekoj još nestvarnijoj raskoši. Dovući ovakvu stvar ovdje, među brda koja služe da se samo kišnica skupi u čašicu plodne kotline, posve je hrabro i budalasto. Osim zadovoljstva iz poklanjanja, kakvu drugu korist iko može izvući iz ljubavi koju ne straše male boginje, koju ne bude noćni grčevi, koja nema zaušnjake? Vesna je srećna, i ponosito vucka tronogo veličanstvo iz jednog u drugi ugao učionice, u potrazi za mjestom s kojeg će započinjati časove, ovdje, gdje je sve već mrtvo i hladno, ukopano u gluhoću. 

Napolju mjesečina puže po pustim ulicama, nemoćna da dojari do ičijeg srca, da izmami ikoga na prozor okrenut k brdima iza kojih, u dalji, tutnje strašne svirene. 

Po odluci gradskih vlasti, buldožer ruši Feizovu kuću, da na njenom mjestu podignu zgradu. 

U čaršiji koja zimi podsjeća na zdjelicu sapunice za brijanje, zadihan i imoran neki radnik šlampavom rukom Idi pokazuje, uz bijelu trospratnicu zgurenu, kućicu koju je zaobišlo rušenje, i glasom iz trbuha kaže da će ona živjeti tamo. Živjeće tu privremeno, u sivilu domskoga života, iza žice, gurnuta u naručje pustoši gdje će – pod koračnicama vatrogasnog orkestra, u hodu, okrenuvši leđa mahali, zanosima i lakom življenju – stupiti u svoje grko punoljetstvo. Kuća u kojoj će stanovati, i tamo je i ovamo, ni tamo ni ovamo. Ko hoće mimo, u zbijeg ili prosjačenje, s bilo koje strane, mora prvo proći pored njenih niskih prozora i grbinom mostića preko tihe rijeke doći na groblje. Groblje je svuda, i oko čaršije i u čaršiji. Gledano iz sobice, ti niski prozori samo su tu da, u oku posmatrača, zgusnu isluženi prostor bivše punoće, azila u koji niko više ne umije uneti red i smislenost, niti se ičim dâ objasniti besmisao gomilanja stvari, u mrtvaji koja će se protezati kroz sve dane, bez imena i datuma. Soba je neobično hladna. Sjenke se po podu valjaju teške, a vazduh drhti kuckanjem sahata na zidu. 

Zapušteno domsko dvorište, od puta zaogrnuto niskim zidom, krcato svim i svačim, pretežno mašinama o kojim Ida ne zna ništa, liči joj na groblje. Obigrava oko te grdosije ofarbane u plavo, oko naprave za crpljenje vode, skalamerije koja neodoljivo podsjeća na lokomotivu točkovima zarivenu u crnu zemlju. Vijak u koji su utisnuti čvornati inicijali M&R, među koje može da se udjene i djetinja pesnica, svojom krstinom uvijenih poluga muti joj svijest i tjera je da, naherene glave, bulji u centar zahrđalih silnica. Da se pokrene vitlo, potrebno je više obične muške snage od sile Idine istrošene mašte. Pričinjava joj se: crna mašina se pomjera u kaljuzi razrovanog dvorišta, u tišini koju, čim se zažmuri, razdrobe brehtanja, škljocanja čeličnih zuba stare radilice. Ako su ove alatke, zaboravljene na dvorištu-groblju, nekad obezbjeđivale ljudima mir kojim su se branili od besmisla, Idi one svjedoče suštinu jednog poretka u koji niko više ne vjeruje. Ona osjeća jezu od iščekivanja da neko odnekud svakog trena bahne u vrt, zbog nedovršenih poslova, ostavljenih u žurbi. 

Iz te gluhote, u kojoj se duša ne uzdiže, Ida može samo na malom groblju naći utjehu i mir. 

Za razliku od ljudi naježljivih na sâm pomen riječi čizma ili uniforma, znanaca koje je ostavila tamo u mahali, ovi ljudi među koje je dovedena vole vojsku, što znači da su plašljivi i, možda, izmoreni ponavljanjem došljačenja. Uljudno se pozdravljaju s vojnicima i čak ih, nedjeljom, uvode u svoje avlije, čašćavaju ih po kafanama i prave se da ne primjećuju kako se oni, rabni, motaju oko njihovih kćeri i sestara. Ida ne zna da je kroz ovu čaršiju davno provučena linija koja, poput zida, siječe gradić na onu starosedelačku, domorodačku, i na ovu, kolonizatorsku, došljačku mahalu. Ovdje žive mahom zanatlije, a tamo starci uglavnom bez nasljednika, i svi su vezani, kako kažu, za vojnički kazan. Oni Idi kazuju o svemu što je bilo jučer i danas, a nikad ne spominju ono što se zbilo nekad. Tako inicijali M&R, kojih ima svuda po tuđinskoj kući, na stvarima i priborima, prva su slova imenâ bivših vlasnika, oca i sina, koje su davno vlasti protjerale iz doma i sa njihovog imanja. Pošto je sve tako kako je, grad koji je bez železnice, sapet metežom i izbezumljen vriskom, barem ima jedva natkriljenu, ufištelu pijacu bijelog smoka i turšije. 

Pošto su iz njenoga života iščileli svi koji su išta znali o sreći i koji su, bez izuzetka, detinju stidljivost pred nepoznatim smatrali dobrom osobinom, Ida dušom ne podnosi dižoglavost domskih persona koje obožavaju bezboštva i uzdaju se u spomen-tablu postavljenu, revoluciji u čast, na zidu zadružnog doma čija biblioteke ima manje knjiga no koliko je rahmetlija na obližnjem novom groblju. I dok mudri među novim riječima, nomadima sjećanja, s nadiranjem samoće u san – ona shvata da ljudi koji nisu veliki, takvi su zato što su, ophrvani preživljenjem, sapeti obzirima i kašikama priterani uz tvrda nepca gladi. A gradovi-tulci ne daju njihovim dušama da se druže s maštama, na način doličan, u smjelosti osamljivanja. Da se življenje ne omrazi, u običajima koje ona ne poznaje, naučila je da se raduje barem novinama, u samačkim podnevima na uskoj klupi u hladovinama siromašnog parka. 

Danima ona neće sresti nikoga svoga, i noćima će sanjati fasadne likove, gipsane, crnobijele slovne suštine istrgnute iz štiva, iz mitskih vremena slatke razonode. Umjesto da dodiruje hranljivu koru svjetlosti, šaputaće pevljive formule tvari. Dok još umije da se uspavljuje s palcem u ustima, raduje se buđenju i, pod krošnjom kraj puta, u jutrima, utvrđuje vrijednost svojim snovima. Tako, pretjeravši s maštanjem, ustaje preplašena ljutinom naglog buđenja, gorčinom na jeziku kojim više ne može da savlada ni slovce svojeg, svebožnog, imena dvojine. Buđenje je poziv na ponavljanje slabosti, prisila vezanja za prag stalnog sna. Poslije rođenja, poslije buđenja, u svačijem snu ništa značajnije od smrti ne protutnji za cijeli jedan život. Možda grom i poneka riječ, možda mučnina očuvana u olajnom podu domskih dasaka, u spletu nepovoljnih okolnosti, u zakrčenju sudbine hitnjom koja joj, ovdje i sada, liči na koristan rad hrđe. Otupjelost za sudbinsko posljedica je tapkanja u mjestu, možda i jalovog šetkanja po okolnim brdima. Zato je samo strah od kašnjenja na ručak u menzi održava u stanju stalne napetosti, naročite oježenosti u kojoj je njenom biću toplo kao u mehkoti kudelje. 

Prestavši da se hrani između strahova u mnoštvu, Ida polazi putem praktičnoga «usavršavanja» bibliotečkog znanja, pabirčenja po tuđim dušama i uspomenama. Uskočivši u rodnu zrelinu, pogodnu za rasudbu i kućevnu brižnost, skrivajući svoju plahost u haljinki siromaha, Ida ne prestaje da misli na majku, na oca, pod sličicom bezlike ljubavi u krzavom medaljonu oko zgloba desne ruke. S prvim danima vedrine, s neobičnim, zlatnim vijencem golih brda okolo, Ida uporno uči tu gdje upreskok živi. Zna svašta i ništa. Sve u čemu blista, zbog čega se raduje, ne može da obuhvati umom, ali se dobro podupire rukama. Spušta oči kad god se gradivo, na dosadnim časovima, dotiče istinskog života, zrijevanja. U tom mjestu, odjednom, prestaje da postoji granica koju, s jedne i s druge obale na modroj rijeci, mještani prelaze ne misleći na nju, koja ih, od malih nogu, čak i u snovima, podsjeća da se samoća, u metežu mnoštva, zauvijek provukla kroz njih, ispivši im dušu. Oni okreću glavu prema sjeveru i ćute zagledani kroz rošava stakla u gromade neokušane ljubavi na malom groblju. «Groblja su majdani našega nama», govorio je Idin otac. 

Ida je našla posao, stalan, zaklonit i miran;  radiće u prvoj, novoformiranoj fabričkoj biblioteci, kao manipulant poštom i skupljač prašine. Uzgred, sticaće i druga znanja, usavršavaće se da samostalnije misli u tjeskobi o kojoj mnogi nemaju pojma. Fabrika džempera – iako motorna snaga napretka i razvitka čaršije, slovi i kao izvor opasnosti od bujajućeg bezvjerstva i nepoštenja svake vrste. Ferijalni savez, u čiji se rad Ida uključila, žestoko je napadanut u sumnjičenju da kvari omladinu, da uvodi pogane navike u ponašanje smjernih žena, da unosi pometnju u živote familijarnih i poštenih ljudi. Svi počinju da izbjegavaju Idu. Oni koji ne smiju ni da joj se približe, nadijevaju joj ime najveće pogrde: fabrikuša. Ida više ne diže glavu. Ili uči, da se izbavi srama, ili samo pazi kud hodi, da može sigurno pobjeći. Učestvuje u akcijama na suzbijanju nehigijene. U borbi protiv zaostalosti, dobrovoljno i u slobodnom vremenu raznosi i dijeli letke po tmušnim kućama, školskoj omladini i starcima. Uporno, vodi evidenciju domova u koje je utjerala znanje, i veseli se nad spiskom koji se s lakoćom uvećava. Doduše, ima na tom spisku, podvučenih crvenom bojom, imena familija na čijim su kućama vrata za nju zauvijek zatvorena, kojima ona ne smije ni da se primakne. Zaprijetili su joj, podsjetili su je da može slomiti vrat «landarajući okolo bez prijeke potrebe». 

Iako jedva stiže da pročita knjige koje joj prolaze kroz ruke, Ida zna da za mještane knjiga nije znamen poduke i pravednosti. 

Knjiga je šala nečasnoga. 

Tada je Ida, sumljena samoćom i pipajući u mraku, uz svijeću koja se gasi na pola puta do poljupca, poželjela da se sretne s Rafom, i ne zna zbog čega. Upravo priča Vesni o njemu. Vesna se smije i odmahuje rukom: koliko sam srela takvih u mjestima kroz koja sam protutnjala. «To su mahom nesrećni i vrlo plemeniti, budući očevi, ljudi osuđeni da pate zbog viška emocija». Rafo je završio trgovinsku školu, i namjeran je da osvoji prodavnicu u centru grada, u čijem je izlogu godinama gledao čajno drvo i sjemenku koja skače pred kišu. Uporan je, što znači da će podnositi mnoga uniženja na mjestu pomoćnika, barem dok ne stekne više zvanje. Ida zna kako da ga izbegne, ali još vještije umije da ga presretne. Ne polazi mu u susret. To bi značilo da joj je svejedno što on nailazi. Zato ga sučekuje pred prodavnicom. Rafo je zbunjen, i zagledava joj se u oči, da se uvjeri da li još u njima čuči ona spodoba njegove mladosti. Ničega nema u Idinim očima, ničega. Laknu mu, ali se i uplaši da je izgubio dar gledanja u suočavanju s ljudima, u suočavanju sa sobom. 

U trostrukom pisku svirena, Ida mu pruža ruku, onako kako ruku pružaju ljudi ljudima koji su se pokajali, koji konačno priznaju krivnju. On je prihvata, kao znak pažnje i praštanja, ali i kao sjekiru koja mu lako može odsjeći prste. To je dodir koji pomjera granice boli, koji raskiva okove obzira kojih se pridržavaju ljudi koji ne vole promjenu. Kao da se tek sreću. Žudni, zadržavaju dah taknuti vrelinom spoja dvije suzdržanosti, dvije sudbine iza kojih čami ureknuta mladost. Pomažu jedno drugome. Sutra, kad padne noć, umileće u tiš sobne tame. Dok njeni drhtavi prsti zadržavaju njegove užarene prste, njena se koža sliva s bjelinom njegove kože. Disaji njihni daruju gluhom dobu njihno rano proljeće. Napolju, između zemlje i neba, vlada jeza istrošene muzike koju oni, zanijeti, i ne osjećaju. A ljubav, nebeska ljubav koja kapa po njihnim vrelim tijelima, gospodarica je noći koja se upreskok, zbog njih, sumljena, pretače u novu noć, da oni ne prestanu s voljenjem. 

Rafo je uspješan čovjek, mešetar na veliko i malo. To je posao kao svaki drugi, čak najbolji na svijetu, govori on. «Svi poslovi su dobri onoliko koliko je hljeb, s takvoga posla, sladak», kaže mu Ida. Uhodavajući navike plašnih srcâ, tajno se i nakratko mjesecima sastaju, daleko od užarenih očiju svjetine. Oni, ljubavnici kojima ruke služe da njima prevale muku spasonosnog, vanbračnog sanjarenja udvoje, lako ruše brane uma. Ali im nije lako da se, svakoga dana i svakog jutra, sreću sa mještanima u čijim očima plaminjaju saplemene vatre, u škrgutanju zuba. S vriskom gungule koja se libi svakoga miješanja snova u krevetu, iako je pod tim istim krevetima i sama gungula rođena. Kao svaka mudra žena, Ida samo rasipa pregršt pudera preko svoga stida, i postaje nedodirljiva. Oni imaju tajno stanište u centru grada, odmah uz školu ograđenu šimširom. Odlaze nedeljom u šetnje, u osamu, van kruga vike na vavilonskoj pržini jezikâ. Subotom kradom posjećuju Rafove prijatelje. Nedjeljom tamo dolazi i njegov komšija, na kahvu. Ostalim danima rade i uzgred se sreću, u ravnodnevici more pred prošlim i budućim. Doduše, između njih stoji Rafova stamena žena, uz buljuk piskave djece i grlatih rođaka, srećnih učesnika u življenju. 

Uporno pišti neki mahniti pisak. 

Što vrijeme brže odmiče, groza grehotne ljubavi koči im srca i zakiva usta, nijemljenjem. Boje se ureka s neba i krvnički udaraju recke u spečeni patos, u pustoj sobici, prepuštajući duše kratkome snu. Dok je zadnji put, sa svih strana skrhanu mukom, Rafo ispraća do iza pustih tezgi zgurene pijace uz groblje, ona se vedri kao da još ima šaku vrelih godina pod pazuhom. Ali dobro se zagledavši u užas na Rafovom licu – shvata da je teško živjeti kad se mora, kad se klone od umora i tapkanja u mjestu. Isprativši je, Rafo zastaje pod kratkom kućnom strehom i s praga, zadnji put, udahinje večernju svježinu što s visina pada na sparušeni i prašnjavi vrt. Neobično tih, kao netaknut ičijom rukom, taj čovjek koji niti gleda niti vidi daleko, obolio je od prevelike odanosti strasi. Obazire se okolo, pogleduje gore, dolje i, kaže: atana, što bi se reklo: ada no. Ulazi u sobu ne zaključavši vrata. Zaboravivši da je ikad bio čovjek u milosti mladosti, saginje glavu u lavor i, u glavu, ispaljuje užareni metak. 

U daljinama pobjedonosno gruhaju topovi razjedinjenog svijeta. 

Umro je Josip Broz Tito.

Hladnoća se uvlači u Idu. Njena umišljenost da je jaka i moćna, blijedi pred istinom da ne može dalje sama, a da natrag nema s kim. Sumljena ježnjom zbog načina na koji je Rafo skončao, danima čuči u mrtvaji puste sobe i ježi se nad svim pored čega prođe, čega se dotakne. Od te ježnje, savija joj se muka oko pupka, od koje su strašnija samo sjećanja na pustu mladost. A to je istinski znak stvarne istrošenosti sudbine, kojoj se ničim više ne može udahnuti snaga nadanja. Bijesna, uporno odbija riječi utjehe, plašeći se i dobrote žmiravih, podmuklih i podnapitih nadničara na hamalskoj trasi, kojima želudac skače na usta kad god ona, mrtva-hladna, mine pored kafanice Zadnja kap, na putu od hapsane do brda koje zovu popišano. Davno, u tu su birtiju, nanoć, nekad dovodili nesrećnike osuđene na vješanje, da popiju o trošku komune svoju zadnju kap, ne bi li im pod vešalima smrt bila lakša.

Nakon bezglavog gluharanja po kući, Ida počinje da odlazi na pijacu. Bez obzira što je pijaca odmah tu, preko puta,  pred svaki izlazak ona se sprema kao da će na vašar u daljinu. Tamo kupuje po malo od svega što se može kupiti i što se smije pojesti. Zapravo, tamo na pijaci, neumorno priča o povrću i voću koje pazaruje samo da bi osjetila lakobu praznog pričanja, milinu izmišljanja koja, čak među poznatim riječima, ne preza od dvosmislenosti. I uvijek, usred te vreve, mori je pitanje: da li je čovjek ophrvan hranom zato što neprestano živi dijeljeći i šparajući, ili je samo opčinjem borbom koju vodi u ime hranjevine? Pijaca u njenoj glavi otvara bezdanu rupu, i u toj rupi koti se njena mora, njen vječni noćni kucavac. Primjećuje po koliko kesa svaki čovjek nosi u jednoj ruci, ko po koliko puta prođe oko tezge dok nešto ne uzme. Mogla bi da sastavi spisak potreba svih susjeda, dnevnih, nedjeljnih, mjesečnih, a uzgred misli kako će svi oni umrijeti od jednoličja i dana i hrane. 

U njenom stomaku rudi plod: njena plašnja od krvi i živoga mesa. 

Ida nosi pod košuljom utege od čaršafa, krute kao kora, da sakrije svoju bruku, bremenu tegobu, radost bez radosti. Iako ne zna mnogo o životu, istinski, o patnji zna sve. Iza svake riječi stojeći srcem i dušom, vjeruje da je najteži put do rješenja – razmišljanje. Ne zna više da li ijedna riječ može da je smiri, ali svemu što joj se događa uporno pridodaje smisao, da barem nešto održi na okupu, dok užas ne mine. U njenu sobicu-ćeliju opet se vraća stameni, redni mir u kojem ona, kao na robiji brojeći noći, po zidnom kalendaru križa dane ludila, preskoka, drhtavica, po stoti put izgovarajući molitvu koju je zaboravila pa otkrila. Zapravo, reći da se mir vratio u njenu kuću, netačno je, biće prije da se ravnodušnost uvukla pod njenu kožu, da joj je zakucala na srce studen koja ne mari za toplinu crne peći. Dok se smračuje i dok strahovi gube svoja ružna lica, kao sovina kuknjava huče iz kafana na ulice pijana muzika, da primora na zaborav. Koliko se plaši stvarnih smrti, stvarnoga sakaćenja, Ida se više plaši ovoga sramnog bagatelisanja življenja. 

Toga jutra, njen šef Šemsid Totić, nesvršeni student prava, starogodan a mladolik dugajlija, koji se zagledao u nju kao i ona u njega, zatekao ju je u sobičku kafekuvarice Zoje, kako se prepasava i namešta utege oko svoga stomaka, da lakše podnese tegobu i prikrije sramotu. Šemsid je prebledeo kao krpa, udario se šakom po čelu i unatraške umileo u svoju kancelariju. 

Njih dvoje, nisu se sreli nikad više. 

Tri dana ne otišavši na posao, u noćima koje provodi besano sjedeći na minderu pored prozora, Ida osluškuje bruj motora vojnih kamiona, tenkova i transportera zahuktalih kroz grad, i misli na sve te neznane mladiće u vozilima, i osjeća njihov strah. 

Napred mrtvo gvožđe, napred hladni bajoneti! 

Osjeća njihov drhat i tremu.

Znoj i ljutnju. 

Bijes.

Ida je izgubila posao. A može li da, za manju platu, ostane i trijebi trohe po menzi; a može li da ostane i veže rasuntane konce tkačkih sudbina; a može li da, za nikakvu platu, ostane i skuplja paučinu starih dana, ili da trećesmenašima, od uha do uha, šapuće umilne riječi iz velike knjige? – Ne može! Rekli su joj: “Tvoje knjige više niko ne čita” i rasformirali biblioteku za radnike u fabrici džempera. Otad, Ida pokušava da ne razmišlja barem o tri stvari u jednom danu: zašto je sve ovako, ko je kriv, i kad će sve stati. 

Ida iskoračuje iz strijepnje osmog, i zakoračuje u bahatost devetog mjeseca nehajne trudnoće. Malo ko primjećuje da je ona noseća. Pomisao da takva, trudna, ne može ni sa kim dijeliti išta, baca je u ludilo. Iako joj je svejedno čije dijete nosi, nije joj svejedno što će ono rasti bez roditelja, u bezočinstvu, u nakaradnosti o kojoj ovdje niko ne voli da priča naglas. Njeno prveno čedo doći će na ovaj svijet bez blagoslova. Dok uz dreku i viku komšije ispraćaju prestarale momke u vojsku, njena duša trni kao zadnja žiška u pepelu kućnoga požara: ne gore joj prsti, ali njena mladost ostaje bez trepavica, bez vjeđa i bez kose. Ovlaš prešavši dlanom preko čela i po obrazima, Ida opet liči na sebe. Ukazuje se u njenom čehretu umilnost bez koje nije umjela ni da se probudi, ni da se uspava. 

Mraz steže bašte kao kliještima, iako se pod strehama još žuti prašina umorne jeseni, u zaostatku, na nožicama ptica. 

Ida je ustala rano i ubada noge u snijeg kao sadaljke u lijehu. Poput bjegunca. Do tamo, kud bježi, ide jedan jedini autobus, i to vrlo rano, koji se zaustavlja uz svaku banderu i gredom kupi sve što na nogama stoji. Nikoga poznatog nema na stanici. Opasna je klizavica. Po brdima, drhtavom linijom neba, štrče promrzline noći. Izaći iz odavde znači napustiti zavjetrinu koja čuva samopovjerenje. Ida zatvara oči, da se ne probudi. Uz lomljavu leda pod točkovima, skuplja joj se mučnina oko pupka. Leden puže niz stakla isfašana injem, damarima zorta. U dalji sviće – po tankoj liniji u visini čela, pod trepavicom, drhti dan kao prstom otrta farba. 

Šofer popjevkuje, bez riječi. Desna je strana autobusa prazna. Na lijevoj strani, pospani, grče se putnici. Tu, jedan star čovjek drijema iza dvije zabrađene žene. Čuje se kako on diše i ječi. U njegovom hripanju sustižu se kašalj, bolest, duhan, tuga. Drijema kao u čekaonici kod ljekara. Kad se krišom okrene, Ida iskosa vidi njegovu glavu palu na ravna njedra, potkočenu bradom o grudnu ploču. Oči, kao da mu kapaju po prljotini džempera. Lijeva ruka, kojom se i u snu drži za sjedište, podrhtava čak i kad autobus neosjetno klizi. Nokti na ruci jaki, crni, oglodani. Oko starčevog vrata, jedva vidljiva, uvijena je musava špaga, završačena u njedrima. Ne vidi se šta je na njoj. Možda hamajlija, ključ, britvica. Na reveru musave palte, poskakuje izlomljena kartica u plastičnoj foliji, s fotografijom, brojem, imenom. Ida se naginje preko ramena, čita: Rustem Binjoš, pričač. Tako znači izgleda onaj koji zna da priča, opsjenar i remetilac ćutnje. «Bolje ga ne diraj, hoće se probudit, delija, i neće vam dati mira do kraja puta», kaže šofer, piljeći u veliko i naprslo ogledalo. Prolaze kroz predjele Idi nepoznate. Kao da ju je neko bacio u tu pustoš, ne može da pogodi ni jednu stranu svijeta. U bjelini koja nadjačava sivilo u autobusu, stabla ogrnuta snijegom liče na kućice netaknute ljudskom blizinom. Tek tada ona primjećuje u kakvoj se to krntiji lomataju kroz ušice strmina. 

Što su bliže naselju, snijeg je oko puta prljaviji. Na plotovima, ptice. Zlatne čahure praporaca. 

Prvi put Ida bježi, prvi put trepće zebući od vidikâ koji pucaju iza i koji se, grđi i teži, gomilaju mimo svjetlina, u hrpama crnjavine koju ne tiče dnevnost mehkog juga. I ne zna ni gdje treba tačno da stigne, ni kome da se obraduje. Zna samo da u tom gradiću živi Uma, i zna da ona na ovome svijetu više nikoga nema svoga. Ida pita šofera da li zna Umu. On je gleda u ogledalu iznad glave i pokušava da se sjeti ikoga s takvim imenom. Ne zna Umu, iako je iz čaršije, iz ovoga pupka pekarskog slada. «E, siko, ja ti znam Umu, baš sam komšija njen»! – hrgnu starac iz sna, kao čigra. «A šta si joj ti»? Ida ne zna šta da kaže, zavezao joj se jezik, skamenila su joj se usta. «Bogomi, baš ću te kod nje i odvest, ništa ne brini» – kaže. «Rustemaga, mašala!», dernja se šofer. 

U grad okovan snijegom ulaze negdje pred podne. Uokolo, ni krovovi kuća ne vide se iza snježnih nanosa po kojima se crne stopne dange zvjerinja. Grad razvučen uz rijeku, šaputavu kao ženske usne, lijep je u svako godišnje doba, čak i kad je nevrijeme. Idi se čini, sve što se diže nad gradom krenulo je da slazi odozgor, s brda, nagoneći i njih i tu tablju čaršije ka velikom groblju. Slušajući kako ljudi govore, osjeća da se i oni, riječima, odupiru nečemu, pridržavajući se da ne skliznu iz šaputanja u dernjavu i drskost. Takvu vrstu opreza, u pričanju, u hodanju, u disanju, gajio je njen komšija Kasim. Kao da se plašio da nekoga i u pričanju ne ostavi na zlu mjestu, kao nepokopanog. 

Cjelcata čaršija – jedna ulica. 

Kao sovin huk, Idinu ćutnju presijeca pisak voza, oštriji od žileta. Jeka koja se iz doline podiže uvis, iznad glava, s grane na granu, s grma na grm, gubi se u provaliji sivog neba, u omči planinskog vijenca. Pričač utabanom stazom šepa pred Idom ne dozvoljavajući joj ni glavu da podigne u hitnji. Dok zastaju pred kućom, Ida već ne diše. Pred njima stoji vrlo blaga žena, umilna, tiha, podbrađena. Prvo se izmakne, dobro osmotri i kaže ime. Tek u zagrljaju, dâ se povjerovati da ljudi odista znaju sve o mehlemima. Sve jedna drugoj kažu ne izgovorivši ni riječ. Uma gleda u zemlju i vrti glavom. Kaže da kod nje Ida može da ostane dokle god hoće i da se ne ustručava ni u čemu. 

Bašta sa obje strane ograđena zidom čini Uminu kuću bezbijednom od spoljašnje vreve. Putići vode do bunara, do štale i poljskog nužnika. Voda u bunaru je pitka. Štala, pusta. U nužniku se cakli svjetlo, noću i danju. Uma živi sama. Bez djece, ali s puno uspomena. Jedini joj brat stradao je u saobraćajnoj nesreći, pokošen na pješačkoj stazi ispred kućnih vrata. Dugo su o slučaju tabirile novine. Onda su i ubijeni i ubica pali u zaborav. Još se, kao kroz maglu, Uma sjeća istražnih i mahalskih nagađanja, strašnih riječi patnje i strašnijih riječi mirnje. Tada je naučila da se, sa smrtima, živi mire čim umrlog odnesu na groblje. S groblja, pognuti, skrštenih ruku, vraćaju se kao da dolaze iz šetnje parkom, umorni. To je teško samo dok neko tvoj ne umre. Onda kad se to desi, vidiš kako je i to mirenje lagano, i osjećaš da u smrti nije kraj: to je šetnja bez nekoga, nakratko, putevima života. Uma svuda po kući drži fotografije svoga brata, iz raznih dana. Ida ne pita zbog čega to čini, ali primjećuje kako na svakom zidu, iz svakog ugla, Umine oči slete na to lice, zadrže se i sunu kroz gusti, ustajali vazduh zastalog kućnog vremena. Ida ne vidi ni jednu Uminu fotografiju u kući. Sve što bi rekle jedna drugoj, zaglavilo se u bojazni od griješenja, u plićaku uspomena na doba kad su Idina majka i Uma sanjale na istom jastuku. Ljutina koja im pali duše, koja ih siječe preko polovine, prlji jezikom Uminu ruku kojom se ona, u grču, još drži za Idu. Treba sačekati da taj Umin stisak oslabi i da onda one počnu da se begenišu, iako uplašene tuđinstvom u njedrima. 

Sipljivu postelju natapa hladni znoj. 

Te noći, na uzanom krevetu, u bijeloj Uminoj sobi, s mukom Ida na svijet donosi mene. 

Još jednu istinsku zemaljsku tugu. 

VREME | BR 1463 | 17. JANUAR 2019.

Bio sam siguran da mi zavidi što sam živ. i da je ta zavist dovodi do bijesa.

Oca sam pregorjeo još za njegova života. Još je trebalo pregorjeti i majku.

Zatim se pet sljedećih godina nad njom slijegala zemlja. I možda sam u tom vremenu već našao opravdanja za sve ono što se između nas zbivalo na kraju. U sredini. I na početku. Konačno, već sam je pretvorio u književni lik, prisutan na svih tisuću stranicaRoda. I sve sam njezine hladnoće i omraze već bio dobro obrazložio i objasnio, možda i prečesto napominjući kako majka, bez obzira na njezine fotografije na kraju knjige, nije stvarna, nego je književni lik kao i svaki drugi.

Ali onda se ona opet pojavila.

Kao da je nisam dovoljno duboko zakopao. U zemlju i u književni lik.

Pomru nam bližnji, oni koje Slovenci tako lepo zovu starši, pa ostanemo iza njih kao kakva pokretna zaostavština; u grob ništa ne ponesu, tesno je tamo dole, a i živi imaju, je li, svoje potrebe. Ili ih zapravo i nemaju nego se samo uvrežilo da se tako kaže i da se tako misli, a zapravo bi bilo bolje da nam naši mrtvi odu sa svime što su imali, svime materijalnim, a da mi onda krenemo dalje ispočetka, i da isto tako ništa iza sebe ne ostavimo. Samo, to je puka fantazija, ne ide to tako u stvarnom svetu. Nego valja raščistiti sav taj krš iza onih kojih više nema, a onda nastaviti da ga gomilaš za nekoga ko će ga možda raščistiti iza tebe, ili neće.

Selidba Miljenka Jergovića (Fraktura, Zaprešić, 2018; Booka, Beograd, 2018) nekovrsni je inventar jednoga odlaska; ne, zapravo, nekolikih odlazaka, a naročito dvaju: odlaska njegove majke Javorke Rejc Jergović sa ovoga sveta, i odlaska piščevog iz Sarajeva, uh, ne – iz Sarajeva je pisac otišao još odavno, kao što takođe iz Sarajeva nikada neće otići, jer pisci nikada nikuda ne odlaze, bar ne iz onih mesta koja su oblikovala njihov rukopis. Nego je to odlazak piščev iz Sepetarevca 23, adrese sarajevske na kojoj će odrasti, a koja takođe još od ratnih dana više nikada neće biti adresa njegove svakodnevice, ali koja će i dalje biti adresa njegove intime, nerazrešive i neprenosive, “ono odakle je čovek”, voleo to ili ne, i od kojega se da odbeći, ali ne i razvesti: mesto gde mu živi mater, mesto gde se nalaze bezbrojne stvari, važne ili drangulije, koje je njegova ruka držala otkad samog sebe pamti i poima. Stvari, naposletku, koje ga povezuju ne samo sa vlastitim, osobnim pluskvamperfektima, nego i sa bližnjima, sa Rodom, kako se dobro i tačno zove hiljadustranična sarajevska epopeja koja se sada nadaje kao neka vrsta uvoda u Selidbu, ili je, pak, Selidba njen završni komentar, tačka na jedan vek, i mnoge životne vekove u njemu.

Slučaj je hteo da budem nazočan kada mu je, budućem piscu Selidbe, saopštena vest o majčinoj smrti – odavno najavljenoj smrti, bez sumnje – i da provedemo to pulsko veče zajedno, pre nego što će Ana i on zorom u Sarajevo. Kada sam, šesnaestak godišnjih doba kasnije, dobio Selidbu u ruke, imao sam osećaj kao da se opredmetilo, sazrelo prožeto milošću uobličenja, nešto što je začeto te pulske noći, nešto zasejano jednom smrću. Tako o tome mislim i držim da to treba izreći, mada znam, nije da je to baš neka književnoistorijska činjenica, možda je više trivija, ali znate šta: fućkam ja na književnoistorijske činjenice.

Ispisujući ovih 456 stranica Selidbe, Jergović insistira na stvarnosnosti, na ne-fikcionalnosti građe, likova, događaja, reči i stvari, ljudi i mesta, na onaj način na koji to čini famozni Karl Uve Knausgor u šestotomnoj Mojoj borbi; ovo napominjem više kao orijentir za budućeg čitaoca nego što bi to imalo biti neka piščeva “oponašateljska” intencija. Koja bi mu, uostalom, bila i sasvim nedolična: Knausgor je, naime, sjajan pisac, ali Jergović je bolji. I do Selidbe ga je doveo književni put kojim je odavno krenuo, i kuda bi stigao sve i da je Norvežanin ostao anonimna zamlata, naporni abonent subotnjih pijanki.

Roman (jer ovo jeste roman, bez obzira na sve drugo) započinje putopisnom epizodom sa bosanskih cesta, sa jednog od brojnih piščevih putovanja na relaciji Zagreb-Sarajevo, a ta će putovanja zapravo biti segmenti ove postepene selidbe, ove mnogoepizodne ceremonije opraštanja od Sepetarevca 23 kao šifre za nestali, potonuli svet koji naseljavaju majka Javorka, dedovi i babe, tetke i ostala svojta, komšiluk i sveukupna društveno-kulturna atmosfera Sarajeva iz poznog socijalizma, dakle, onoga Sarajeva Jergovićevog odrastanja, ali i onoga iz prethodnih epoha, od austrougarskih preko kraljevinskih i endehazijskih, rano-titovskih, pa vremenskim lukom sve do novoratnih i poratnih, a gde je Jergovićeva familija, zapravo dve, po očevoj i majčinoj liniji, familija “kuferaša”, tih večitih dođoša, lutajućih službenika carskih i kraljevskih železnica i kojekakvih drugih ustanova i administracija, kakvi su sa alpskih, banatskih i ko zna još kojih strana dolazili u poludivlju novu carsku zemlju Bosnu ne bi li je, je li, uljudili, zasnivala svoj nesigurni srednjoklasni život, nasukavši se, za dobro i za zlo, u toj maglenoj, čađavoj kotlini gde se zgurilo Sarajevo, u one dve-tri uzdužne i u grozdove poprečnih ulica, da bi se nakon svojevrsne gradske turneje skrasilo na vrhu jednoga od neizbrojnih sarajevskih uspona, na Sepetarevcu, sa pogledom na grad, mada će i taj vajni pogled jednoga dana biti zazidan, kao što je i štošta drugo u tim egzistencijama ostalo bez širine i prostranstva u kojima se da živeti. Pa su se ti životi, tu gde su se stekli i utekli, stali i privoditi krajevima, život Nonin i Nonetov, život brojnih drugih Svojih i tuđih, i naposletku život Javorkin, te majke koja ni po čemu nije udovoljavala stereotipu dobre i brižne matere, baš kao što ni pisac neće slediti krojeve za materijal od kakvog nastaju “dobri” sinovi, nego će taj odnos, sinovsko-majčinski, biti zategnut, čudan, katkad prazan i neretko mučan, i o tome će Selidba – ne po prvi put, ali snažnije i kompletnije i neopozivije nego išta pre – svedočiti bez pardona i bez bitnijeg presedana u našim književnostima, klasičnim i savremenim: nema ničega sličnog, a do te mere razvijenog i produbljenog, u literaturi našeg jezika, a i drugde se tek sporadično javlja. I nije da za toliku brutalnu iskrenost a bogme i forenzičku veštinu u istraživanju i osvetljavanju tamnih i rubnih mesta svojih i njenih i tuđih nije trebalo i stanovite vanknjiževne, ljudske smelosti i poštenja kakvo transcendira zašećerene “građanske” obzire, no ono što je čitaocu naposletku važnije jeste to kako je ta rastuća gromada od teksta, formom fragmentarnog, a opet besprekorno skrojenog u jedinstvenu celinu koja se nema rašta deliti, savršeno iskontrolisana i pripitomljena, kako je piscu uspelo da ga šleperska količina nanesene građe ne zatrpa, da ne postrada pod ovom lavinom nego da se Selidba u konačnici čita lako i brzo, žedno, kao kakav porodični triler, ali bez misterioznog zločina niti zagonetnog ubice, mada zapravo, hm, ima svega toga, samo ne u krimi ključu, nego nekom drugom, mnogo težem, manje zabavnom.

Selidba je, takođe – ili: pre svega – i jedan veliki popis, jedna temeljita inventura. Pisac pretura po ladicama i zakutcima Sepetarevca 23, sortira stvari na one koje će odneti u Zagreb i Pulu, u neki svoj sadašnji život, i na one koje će baciti ili razdeliti, jer više ne mogu nikuda zajedno one i on. I mnoge će od tih stvari, sačuvanih ili odbačenih, u Selidbi dobiti svoje priče, i svaka je od tih priča po jedan čapekovski dragulj. I štošta je još Selidba u svojoj mnogostranosti, koja nikada ne preraste u preobimnost, pa je između ostalog i dojmljivo ljubavno pismo jednoj ženi, i melanholična long distance razglednica još jednoj, i sinovljevski omaž “nemogućoj” materi, i nedopričljiva priča o Sarajevu, Bosni, Balkanu, Jugoslaviji. I poslednjoj mladosti u Jugoslaviji, dakako.

A ima tu još nešto što mi se nametnulo dok sam čitao ovu knjigu, nešto čemu kanda nije prikladno mesto u jednoj književnoj kritici, ali znate šta: fućkam ja i na književnu kritiku. Kao što tekstovi korespondiraju, pa se to učeno zove intertekstualnost, ja sam tako razmišljao i o korespondiranju naših života na čudne, lepe ili pak jezive načine. Miljenko Jergović je u nastavcima prebirao po stvarima koje će ostati iza majčinog i njegovog života na Sepetarevcu 23, i sreća je barem to što je za to imao dovoljno vremena, da svaku stvar okrene i izvaže po tri puta, pa kako bude. A ja ću se jedared, pred koju godinu, naći u sličnoj situaciji, ali u vremenskom tesnacu i u posuđenom prostoru, pa ću cele jedne noći prebirati po stvarima, bitnim i nebitnim (ako može biti nebitnih u takvoj konstelaciji), koje su ostale iza mog i očevog i majčinog života u Aleji Viktora Bubnja 3, nakon što su mi te stvari preko dvadeset godina bile nedostupne, otuđene, kao sahranjene ili potonule. A sve će se to, o da, odigravati upravo u stanu Miljenka Jergovića; nije indiskrecija, nego ne baš slučajan preplet sudbina. Ana, Vlaho i Miljenko pomoći će mi oko tih stvari, prebaciće ih iz nekadašnjeg mog u njegov stan, a onda me ostaviti samoga u njemu jedne svibanjske noći, da se nekako izborim s anđelima i demonima neprošle prošlosti. Kuražio sam se da mi je jedna noć dovoljna, pa ko mi je kriv! Uostalom, možda drugu ne bih ni izdržao, slomio bih se i raspao… Cele sam te večeri, pa skoro do jutra, odvajao ono što ću odmah ili jednog lepog dana poneti u neki svoj novi život od onoga što ću laka ili teška srca baciti, i bezbroj sam se puta prevezao liftom do kontejnera, da ostavim u prohladnoj noći Zapruđa sve ono s čime više ne znam šta bih, niti gde, svu staklenu i keramičku menažeriju jednog života, triju života, jedne epohe, u jednoj zemlji. Jedan skoro pedesetogodišnji Bivši pravi mesto Sadašnjima, šparta novozagrebačkim liftom gore-dole rasterećujući današnji svet od suvišnih artefakata jučerašnjeg sveta, bivajući sam suvišnijim i pogrešnijim od poslednje staromodne šoljice za tursku kafu, od davno praznog upaljača, od zelenkastih čašica za štok i vekiju. I to je bila neka selidba, po duši govoreći, mada ne znam jesam li završio s njom ikada, i mogu li uopšte.

Kako god, Selidba je od onih knjiga koje su unikati, međaši, čudnovati kljunaši, apartnih knjiga kakve se dogode samo onima prokletima osobitom vrstom dara kakav im stvara više neprilika nego lovorika, ali drugačije ne mogu, i kad bi hteli. U nekoj drugoj, nedogođenoj istoriji bilo bi lako dodeliti NIN-ovu nagradu ove godine, u ovoj dogođenoj to je mnogo teže, valja apotekarski dobro odmeriti, ne bih bio u koži onima koji će to morati da učine… Nema veze, knjige kao Selidba ne nastaju da bi bile voljene (što ne znači da neće biti, mada… nije to baš laka i radosna ljubezen), nego kao ishod jedne dugotrajne kristalizacije, pa se u njima piščev i čitaočev svet ogledaju prokleto teško, a prokleto jasno i dobro.

Dnevnik jednog penzionera/16

Prošlog je tjedna pred virtualnom javnošću predstavljen novi broj Gordogana, posljednjeg općekulturnog časopisa u Hrvatskoj, koji je postao poznat i onoj nekulturnoj javnosti, jer je Ministarstvo kulture lani izrijekom odbilo svoje makar i simbolično sudjelovanje u Gordoganovom financiranju.

Svoju odluku nadležni iz Minkulta obrazložili su tada nekim čudnim priopćenjem, zasnovanim na neistinitoj tvrdnji da uredništvo Gordogana nije na vrijeme podnosilo financijske izvještaje. Računali su na poslovičnu tabloidnu nezainteresiranost za sudbinu kulturnih časopisa, na činjenicu da su javni mediji pod državnom kontrolom, te da demoralizirani kulturni radnici reagiraju mlako na ovu vrstu manipulacije i državno-partijske stege u kulturi. Iznenadio ih je, međutim, glavni urednik Gordogana Branko Matan nizom živahnih demantija, kojima su se borbeno priključili i pojedini članovi njegova uredništva. Naravno, odluku Minkulta nisu uspjeli promijeniti, ali su je učinili vrlo javnom. A to je već nešto.

Novi Gordogan, dakle, izašao je bez ikakve pomoći Ministarstva kulture, zahvaljujući uglavnom prilozima čitatelja i podupiratelja. Nakon elektronskog izdanja ovoga će se tjedna pojaviti i ono važnije, tiskano.

Na naslovnici dvobroja 37-38, kako ga se formalno titulira, figura je Josipa Vanište, kojemu su posvećena opraštanja Bore Ćosića, te jednoga lokalnog faktotuma. Tu je i pogrebni temat o Stanku Lasiću, kao i iznimno zanimljiva, a mjestimično i zabavna dokumentacija o Slučaju Gordogan i pokušaju Minkulta da tiho eutanazira časopis.

Toliko o umiranjima, ali kako Gordogan nije Hrvatski sućutnik (sjetimo se i tog nusprodukta hrvatskog novinstva, koji je, na žalost, izašao samo u dva broja), ono najvažnije i najbolje u njemu je živo, i zorno svjedoči o kolosalnoj razlici između ovoga i prvog sljedećeg hrvatskog časopisa. Tako, recimo, tekst Marine Bagarić o Krležinom Gvozdu 23, prvi dio posvećen onom što se na ovoj adresi zbivalo prije Krležina i Belina doseljenja. Čitateljski dragulj, vrijedan cijeloga časopisa.

Zatim veliki, putopisno-prozno-esejistički tekst Bore Ćosića “Odesa”. Posluživši se naslovom jedne od najvažnijih knjiga europske književnosti dvadesetog stoljeća, ali i jednog od najvažnijih prijevodnih izdanja naših književnosti i kultura, beogradskog Nolita iz 1930, koje je grafički uredio Pavle Bihaly, a ilustracijama opremio Marino Tartaglia, Ćosić si je postavio vrlo visoke kriterije. Nije nimalo bezopasno naći se u istoj misli s Isakom Babeljom. Ćosićeva “Odesa” donosi silan užitak u tekstu. Velika proza babeljevski neusporedivog pisca.

Onda, Matanov temat s antifašističkim stihovima hrvatskih nekomunističkih pisaca, jedna od karakterističnih gordoganovskih tema. Kada je najbolji, ovaj se časopis bavi skrajnutim temama, autsajderima i luzerima.

Časopis je u digitalnom obliku besplatno dostupan na portalu: http://www.gordogan.com.hr/gordogan/novi-broj/

U tiskanom obliku od sljedećeg tjedna moći će se kupiti u Superknjižari, (Rooseveltov trg 4, Zagreb), knjižari Vuković & Runjić (Teslina 16, Zagreb) i u antikvarijatu Ex libris (Riva 4, Rijeka)

ONLINE PRODAJA: http://www.superknjizara.hr/

PRETPLATA: Narudžba e-pismom na adresu: casopis.gordogan@gmail.com

Gustav fon Ašenbah – od Mana do Viskontija

U početna dva poglavlja svoje novele “Smrt u Veneciji”, Tomas Man, kao što samo on ume, portretiše glavni lik, slavnog pisca Gustava fon Ašenbaha, pred njegovo putovanje u Veneciju. Već na prvim stranicama saznajemo da je fon Ašenbah na pragu svog pedesetog rođendana, da je crnomanjast, sitan, suvonjav, sa proređenom kosom na temenu i naočarima bez okvira… Filmskoj kameri su dovoljna nekoliko kadrova da popuni bogate duge rečenice, te su zato u filmskom scenariju (koji je zajedno sa Nikom Badolučom osmislio Viskonti), prve dve glave iz novele izostavljene. Film započinje pristizanjem parabroda “Esmeralda” kanalom sv. Marka i putnika koji se iskrcavaju na pristaništu, a na palubi je prikazan glumac Dirk Bogart, vizuelno veran opisu Ašenbaha u noveli.

Prvi put sam gledao Viskontijevu “Smrt u Veneciji” posle mature, kao novopečeni student svetske književnosti. Tomas Man je bio (i ostao do dana današnjeg) jedan od mojih najomiljenijih pisaca, a ova novela jedno od čitalačkih čuda moje mladosti, koje je još tada, među drugim njegovim rado čitanim novelama (“Tonio Kriger”, “Mario i mađioničar”, “Zamenjene glave”) zauzela posebno, privilegovano mesto. Čuo sam da je kopija filma koju sam nedavno gledao na Filozofskom filmskom festivalu ista ona iz 1972! Prošlo je punih 46 godina između dve projekcije i dva vrlo srodna, ali i dopunjena doživljaja filma.

Fizički aspekti glavnog lika, kao što sam već rekao, odgovaraju izboru glumca Dirka Bogarta kao Ašenbaha. Ali, Viskonti je zato izmenio Ašenbahovu profesiju – od pisca u kompozitora. Svrha ove promene je suštinska za filmsku priču: muzika je vrlo pouzdan saveznik u emotivnom koloritu i toku filma. Sa Adadzietom iz Pete simfonije Gustava Malera film počinje i završava se. Od simfonijskih dela Malera, Viskonti je iskoristio i fragmente iz Treće simfonije, a u filmu se čuje i “vidi” muzika Musorskog, Betovena, ali i one bande uličnih muzikanata, inicirajući tako kod gledalaca unutrašnji uvid u psihološki svet kompozitora Ašenbaha.

Viskonti umeće još nekoliko asocijativnih povezivanja između glavnog lika i austrijskog kompozitora. U noveli, pisca Ašenbaha od supruge “razdvaja smrt posle kratkog perioda sreće”, a ćerka mu je u građanskom braku. U filmu pak, supruga i kompozitor su u bračnoj idili, ali voljena ćerkica umire, tragedija koja je zadesila Almu i Gustava Malera sa njihovom petogodišnjom Marija Anom.

U filmu postoje još nekoliko naznaka koje povezuju Ašenbaha i Malera, osim imena – Gustav – na primer, obojica imaju slabo srce, lekari su im zabranili da se previše zamaraju. Ili, Alfred, neki vid Ašenbahovog gnevnog alter ega, u jednoj od početnih scena, svira na klaviru adađieto kao da je njegova kompozicija. Ili, scena fijaska na koncertu, preuzeta iz njujorške premijere (gdje je Maler bio zvanični dirigent Metropoliten opere) Prve simfonije, koja je dočekana sa negodovanjem publike i kritike.

Samo tri godine posle premijere filma (italijanski režiser je još živ), Ken Rasel je snimio biopic “Maler” gdje direkno parodira Viskontija u sceni kada Tađo flertuje sa zaluđenim Ašenbahom (Malerom) vrteći se oko stubova na plaži (u Raselovom filmu, stubovi su na železničkoj stanici).

Izvanredno važan Tađov lik, bez kojeg ne bi postojala ni novella, ni film, u krajnjem slučaju, ni Aušenbahov lik, u sebi nosi dve retke odlike. Prva – poseduje neospornu lepotu – “njegovo bledo i dražesno ozbiljno lice okruženo loknama boje meda, sa pravom crtom nosa, sa milim usnama…” opčinjava fon Ašenbaha na prvi pogled. Na filmu, i gledaoce – mladić Bjorn Andersen, koji je odabran da glumi Tađa, je prelep. Kao da je Ganimed sišao sa Olimpa, gde su ga kidnapovali bogovi da ih služi nektarom. Ovaj švedski tinejdžer koji je posle snimanja filma postao i model japanskih anima umetnika i junak manga stripova, sve dok mu se nije smučilo da pozira, pa se opet vratio glumi, fizički već potpuno različit od onog nekadašnjeg Tađa, po skandinavskim detektivskim serijama.

Druga suštinska odlika Tađovog lika u filmu je…- da on ne govori, iako je njegova prelepa, otmena pojava često u kadru. Kao i u noveli, Tađo je neprestano meta Ašenbahovih misli i pogleda, glavni je pokretač vizuelnog nadahnuća u usporenom, suptilnom građenju filma, a da pri tom teško, veoma teško izgovori reč. Tako se, preko spojeva dve suprotnosti, ispunjava kontrapunktnost na filmu – Tađova usamljena, ćutljiva, vanzemaljska lepota nasuprot neminovnosti i farsičnosti starenja (pojačanih, na primer, scenama na palubi broda, gdje pomodni starac pokušava da se “podmladi” ili na terasi restorana, sa bezumbim šefom muzikanata) i epidemije kolere. Tišina propraćena predivnom muzikom naspram višejezičkog žagorenja. Dijalog je sveden na najneophodnije, a kada se koristi reč, čuju se parčad na italijanskom, poljskom, ruskom, hrvatskom, ili poneka kratka razmena rečenica, ili tužno-smešan monoloh kao onaj bankarskog službenika o geografskoj mapi širenja kolere. Jedino je Alfred, alter ego kompozitorov, koji je inače umetnut lik u filmu, ubedljivo najpričljiviji, preko čijih gnevnih tirade se prenose Ašenbahove unutrašnje diskusije iz novele.

Transponovanje jednog vrhunskog književnog dela u film s tako malo reči pravo je majstorstvo! Zato Viskontijeva scenografska municioznost i inventivnost dolaze do punog izražaja – u prikazivanju venecijanskih uličica i prolaza, Lida i plaže (gdje u nekim scenama kao da se spušta Seraovo poentilističko platno), u grupnim scenama prostora hotela, sa pogođenom autentičnom garderobom gostiju. Vidi se veliko Viskontijevo poznavanje scene kao rezultata njegovog dugogodišnjeg režiranja brojnih opera. On neosporno poseduje vizuelnu baroknu moć, pa iako se film “Roko i njegova braća” smatra jednim od začetnika italijansko neorealizma, u “Smrti u Veneciji”, “Gepardu” (po Lampeduzinom romanu), “Ludvigu”, kao i u njegovim operskim postavkama, preovladava, u najboljem smislu reči, aristokratski duh graditelja dekadentnih svetova. U mnogo čemu srodan onome Tomasa Mana.

Ali, ma koliko Man i Viskonti bili srodni po građanskom i estetskom životnom konceptu, različita je njihova dob kada je jedan pisao novelu, a drugi režirao film po njoj.

U vreme objave “Smrti u Veneciji”, Man je ima 36 godina i za sobom samo jedan veliki roman, “Budenbrokove”, kao i jednu upečatljivu novelu, “Tonio Kriger”. Druga objavljena dela, drama “Firenca”, roman “Kraljevsko visočanstvo” (1908), nisu tog ranga. Stvaralačko putovanje Tomasa Mana posle novele “Smrt u Veneciji” biće u svojevrsnom mirovanju više od decenije da bi 1924., iz njegove radionice izašlo sledeće remek-delo, “Čarobni breg”, jedan od najjačih romana XX veka (druga dva su, prema mojoj doživotnoj privrženosti, Džojsov “Ulis” i “Majstor i Margarita” Bulgakova). 1929., tada malo stariji od Ašenbaha, Tomas Man dobija Nobela za književnost.

Pisac Ašenbah, čije su odabrane stranice ušle u školske čitanke, koji je bio poznat i priznat u visokim umetničkim i socijalnim krugovima i koji je izbegavao vulgarne reči, je lik koji je Tomas Man stvorio ne samo pre svojih velikih romana, nego i pre svih užasa Velikog rata. Da li je moguće, pitam se, da je Tomas Man preselio u novelu deo sopstvenog nespokojstva zbog blizine rata, ali i zbog svoje buduće spisateljske karijere? Venecija, kolera, Ašenbahova nesigurnost i nedostižni Tađo, zar se time ne produbljuje bezdan između savršenog i banalnog, zar erotski poriv pomračen prisustvom raspadanja i smrti, nije i krik zbog neostvarenog?

Lukino Viskonti je snimio “Smrt u Veneciji” 1971. Tada je bio skoro duplo stariji od Mana kad je ovaj pisao novelu. Pred Manom je niz velikih književnjih ostvarenja, a za Viskontija pak, koji je poslednjih godina života snimio još dva filma, “Ludviga” i “Nevinost”, upečatljiva ostvarenja, ali ovo klasično filmsko delo kao da je jedan vid testamenta (možda je zato kod Viskontija, ostarenog homoseksualca, žeđ Ašenbaha za Tađom direktnija, očajnija nego što je u noveli).

Elegična uzvišenost u poslednjoj sceni novele, kada divni Ganimed korača ka sprudu između kopna i vodenog prostranstva “i odjednom, kao podstaknut nekom uspomenom, nekim impulsom, uz prelep gest pomeri gornji deo tela iz osnovnog položaja, držeći ruku na kuku, i preko ramena pogleda ka obali”, u poslednjoj, usporenoj sceni na filmu, uz Malerov Adađijeto, preslikava se još jednim emotivnim plastom, nešto što toliko manjka kod većine savremenih prebrzih romana i filmova.

Hans Kastorp između Setembrinija i Nafte

Ono što fascinira u književnom opusu kod Tomasa Mana nije samo njegova doživotna stvaralačka produktivnost, već podjednako njegov entuzijastički prilaz i sistematski rad na obuhvatnim, iscrpljujućim temama. I pored svojih velikih životnih iskušenja (progon iz otadžbine i Evrope, samoubistvo sina Klausa), Manova spisateljska energija nema predaha, naprotiv, i njegov poslednji, nezavršeni roman “Ispovesti Feliksa Krula” zapravo je nadovezivanje na prozne fragmente napisane u mladosti, demonstrira vitalnu vedrinu u pisanju, istovremeno, duboko iskustveno poznavanje ljudske prirode.

Ovako retka kombinacija umetničkih kvaliteta još je jedan dokaz o nesumnjivo visokom rangu koji zauzima Tomas Man među nekolicinom modernih klasika.

Stvarajući sa istom posvećenošću i zadovoljstvom epske romane (“Doktora Faustusa”,“Josifa njegovu braću”… ) i novele (“Tonio Kriger”, “Smrt u Veneciji”…), Man kreira svoju fundamentalnu umetničku strategiju, amalgamirajuđi individualnu psihologiju karaktera u istorijkom kontekstu.

U tom smislu, njegovo remek-delo “Čarobni breg” inspiriše svaku novu generaciju čitalaca i književnih tumača preko galerije karaktera razvijenih uz briljatni psihološki uvid  u introspektivan zatvoreni svet sanatorijuma u Davosu. Na prvi pogled, čini se da je taj izolovani svet u planini odvojen od onog što se dešava “dole” gdje preteći znaci nadolazećeg rata postaju sve jači. Ali to je samo privid – kod svih individualnih likova, kao i u njihovim međusebnim odnosima naslućuje se eho napetosti zbog nerešenih kontradiktornosti iz vremena pre rata.

Pokušaću da se osvrnem na odnose i konsekvence tih odnosa između tri lika iz romana: Hansa Kastorpa, Setembrinija i Nafte.

Kao što sam spomenuo, vreme u sanatorijumu i ono istorijsko, “u dolini”, naizgled nisu povezani. Glavna razlika je što korisnici sanatorijuma imaju više slobodnog vremena koje koriste za razgovore i razmišljanja, a što autoru daje mogućnost da dublje i celovitije razvija njihove karaktere. I sam Man naglašava tu razliku između “istorijskog“ i “pripovedačkog“ vremena, onog koje je potrebno da se ostvari pripovedanje u romanu.

Otuda je konflikt između Setembrinija i Nafte više od ideološke borbe jednog liberalnog citoyen-a i jednog dogmate. Sa postepenim razvojem njihovih karaktera postaje jasno da oni nisu simbolični reprezenti ideja – s jedne strane, ideje zapadno-evropske demokratije, sa druge, one tvrde monopolitičke, nego su realni ljudi koji su živeli i delovali u vreme pre Prvog svetskog rata. Interesantno je da se o karakternim osobinama Nafte, Man inspirisao posle susreta sa marksističkim filozofom Đerđom Lukačem, inače jednim od najnadahnutijih tumača njegovog dela.

Konflikt između Setembrinija i Nafte bi imao zaista manju književnu snagu da se nije reflektovao preko ličnosti Hansa Kastorpa.

Man sledi svoje glavne karaktere, njihov emocionalni i duševni razvoj kroz sveukupnu naraciju dela (te se otuda većina njegovih romana označava kao Bildungsroman), ali i kroz njihove specifične uloge u književnom građenju drugih likova. U tom smislu, mogli bismo Hansa Kastorpa formalno da naznačimo kao glavnog karaktera u jednom bildungsromanu – radoznao, jednostavan mlad čovek koji je za sedam godina provedenih u sanatorijumu u Davosu upoznao, komunicirao, bio zaljubljen, primao uticaje od drugih karaktera, složenijih od njegovog. Mada Man sa simpatijama prati njegov proces “odrastanja“ u sanatorijumu – sa sličnom naklonošću sa kojom se “podržavaju” Josif, Tonio Kriger, Feliks Krul, glavni likovi poznatih Manovih dela – on opisuje njihova osećanja, razmišljanja i reakcije sa blagim podsmehom. Na kraju romana, kada “udar groma” označava početak rata, “nevino siroče života” ostavljeno je samom sebi – autor ne kaže da li će ono preživeti ili poginuti kao hiljade njegovih vršnjaka.

Iako se početak Prvog svetskog rata pominje na samom kraju romana, čitalac ga neprestano oseća, u naizgled izolovanoj lokaciji sanatorijuma, u auri jednog napetog iščekivanja, u poslednjim izdisajima epohe koja odlazi, suočavajući se sa neminovnošću nadolazeće katastrofe. U maloj zajednici tuberkulozno bolesnih na čarobnom bregu sa približavanjem rata intenziviraju se emocije, a u odnosu Setembrini-Nafta zaoštrava se lični antagonizam. Posle rata, ništa više neće biti isto – ni privatni, ni javni život, ni geopolitička slika sveta, ni duh vremena.

Kastorpovo sazrevanje na čarobnoj planini je neizbalansirano, ide gore-dole u zavisnosti kakav tip vibracija prihvata od ostalih stanara bolnice. Setembrini i Nafta su ti čiji su uticaju među najjačim. Hans se prvi put susreće sa Naftom (u društvu Setembrinija) čak u drugom delu romana – “… bio je gologlav, kao što mu je i pristajalo, u odelu – pri tom sasvim pristojno obučen – njegovo tamnoplavo flanelsko odelo na bele pruge pokazivalo je solidan, umereno moderan kroj, što je odmah bilo primećeno izvežbanim, ispitivačkim pogledom dvojice rođaka, koji su uostalom primetili kako ih mali Nafta takođe, samo brže i oštrije, odmerio“. Mada ne tako blagoglagoljivo i prijateljski, oštrooki Nafta neumoljivo načinje misli mladog Kastorpa. Tako, sa jedne strane, italijanski gospodin Setembrini nastoji da postane Hansov mentor i neprestano ga kljuka strasnim tiradama o individualnosti, razumu i znanju, sa druge, educirani, apodiktični dogmat, professor Leo Nafta, deluje sa njegovim suvim, ali žestokim i opasnim argumentima. Kakvi moćni oponenti u borbi za osvajanje konfuzne duše sirotog Hansa! Briljantni opisi izgleda, gestikulacija, mimike, naročito u toku verbalnih duela između liberalnih, optimističkih ideja Setembrinija nasuprot jezuitskih Nafte, ne sprečavaju Mana da začini pripovedanje duhovitim opaskama. U svakom slučaju, njihov “pedagoški” uticaj na Kastorpa sadrži izvesnu parodičnu notu, koja je inače isticana od strane brojnih tumača Manovog narativnog postupka.

Diskusije između Setembrinija i Nafte koje započinju kao takoreći prijateljsko prepiranje evoluiraju u burni konflikt, kulminirajući oružanim duelom. Čak i u opisu te tragične situacije, dolazi do izražaja Manovo majstorstvo u portretiranju svojih junaka: Setembrini ne želi da puca u svog protivnika (iako ovaj insistira da to učini) i puca u vazduh, posle čega se Nafta ubije.

Smrt Nafte dolazi kao upozoravajući znak da će tamni oblaci rata što se nadvijaju nad nebom sanatorijuma Bergof uskoro progutati “mirni” život njegovih pacijenata. Ambijent sanatorijuma sada reflektuje sliku Evrope koja više nikad neće zaličiti na onu koja je nekad bila.

U pucnju kojim je dogmat Leo Nafta nasilno okončao svoj život može se čuti eho kuršuma koji je Gavrilo Princip ispalio u Sarajevu označivši početak Prvog svetskog rata. Atentator i fašistički agitator suprostavljeni su po svom političkom cilju, ali je sredstvo isto – sila oružja i smrt.

Kad se čitanje romana završava, čitalac zna da surovo vreme rata već stupa na scenu.

S makedonskog preveo autor

pitao me tako neki odakle sam a ja njemu to vam je znate tamo jedna unutarnja zemlja u sebe skrivena uvučena dobra tajnovita prepoznaju je po belaju ja po nježnom sjećanju vi po ratu onom prvom ja otišao zbog rata onog poslije ima svaka bogomolja ljudi pitomi ali ljuti ratnici dobri ali u nevolji grubi sklanjaj im se s puta zapetljana priča ne znam koliko će vas sve to zanimati ja pamtim da se s mog prozora vidjela planina kroz koju je davno tutnjila lokomotiva a tetka bi se zagledala u jednu točku kazivala kada je nebo tu crveno bit će kiša to naučila od svog oca on od svog oca a on od svog oca onda kada poče već prvih dana otud s brda granata popucaše prozori kroz njih hladan vjetar sve hladniji a te godine oštra zima sve mi se čini nikad duža ostade mi tamo zemlja u njoj moja molitvena pjesma zaleđen osta trag mene mog davnog života

Pomalo sam, može biti, bibliofil, ali nisam Bibliofil. Ipak, na svojim policama i po piramidama knjiga koje izrastaju iz mojih podova, nalazim sljedeća izdanja Svetog pisma i Biblije: najprije ono temeljno, uz koje sam odrastao, putem kojeg sam se upoznavao s tekstom, crvenih korica, u nakladi zagrebačke Stvarnosti 1969, što ga je mati, zajedno s ćiriličnim Krležinim kompletom i svjetloplavim kompletom Dostojevskog, kupila na kredit od putujućeg akvizitera; potom Jeruzalemska Biblija, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, koju sam davno kupovao zbog prijevoda Novog zavjeta koji su načinili Bonaventura Duda i Jerko Fućak; pa Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, u prijevodu Ivana Evanđeliste Šarića i izdanju Hrvatskog biblijskog društva, Vrhbosanske nadbiskupije i Verbuma, koju sam dobio na dar; Bosanska Biblija, prevoditelji James Dannenbarg i Edib Kafadar, urednik Redžo Trako, teološki redaktor Rešid Hafizović, izdanje TDP Sarajevo, također dobio na dar; Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, prevoditelji Đuro Daničić i Vuk Stefanović Karadžić, izdavač Britansko biblijsko društvo 1950.

I tako, premda nisam sakupljač Biblija, niti sam organizirani vjernik – ili, kako se to u socijalistička jednopartijska vremena govorilo: “nisam povezan” – nego sam samo čitatelj, od one sam vrste ljudi koji žive u tekstu, na prvu sam u svojoj privatnoj knjižnici, nastaloj spajanjem dviju kućnih biblioteka, one sepetarevačke, porodične, i one zagrebačke, stjecane u prošlih skoro dvadeset i šest godina, nabrojao čak pet Biblija. Svaku od tih pet knjiga sam čitao, uspoređujući prijevode tražio sam i nalazio onu među njima koju bih u slučaju prijeke potrebe uzeo sa sobom i nosio je u neko buduće progonstvo. I nije sasvim sigurno postoje li tu negdje još uvijek šesta i sedma Biblija. Nekad ih je, znam, bilo: jedna na njemačkom, štampana goticom, i još jedna na slovenskom, donesena iz Ljubljane, nekih šezdesetih.

Biblija je, naravno, moglo biti i više, jer nisu ovo svi prijevodi na naše jezike, ali moj interes je bio toliki i moje socijalne veze bile su takve da se baš ovih pet Biblija steklo u kući.

Kada sam tu knjigu prvi put ozbiljno pokušavao čitati, imao sam dvanaest godina. Započinjao sam misleći da ću u njoj naći alternativnu verziju stvaranja svijeta, nasuprot onoj o kojoj smo učili u školi. U Bibliji stanuje Bog, vjerovao sam prije nego što sam otvorio knjigu, pa sam je zato otvarao s ozbiljnim strahopoštovanjem. I zalud sam čitao, jer nije u Bibliji bilo ničega što bi konkuriralo školskim istinama matematike, geometrije, kemije i biologije, a Bog Biblije jedva da je imao ikakve veze s Bogom naših pobožnih strina i tetaka, što su bdjele nad rudničkim jamama Zenice i Kaknja. “Lako je uprazno blebetati da Boga nema ako dolje nemaš nikoga svog!”, govorila je jedna od njih. I od tada, što se mene tiče, Bog nije bivao na nebesima, nego u jami. Biblija nipočemu nije nalikovala jami. Ni danas joj, za mene, nije nalik.

Ono što iz tog vremena pamtim jest stvaranje svijeta, Jobovo stradanje i nekoliko verzija slučaja Isusa Krista. I važno otkriće alegorije. Pola života kasnije, već s iskustvima graničnih životnih situacija, rata, patnje i opsade, tvrdnja da čovjek niti može shvatiti Božje nakane, a ni razumjeti Njegovo djelo, bila mi je bliska kroz taj rani doživljaj biblijskog teksta. Pripovijest ispričana tako da svojom cjelinom, kao i svakim svojim pojedinačnim dijelom, znači nešto drugo i donosi drugu pripovijest, koja se ovim jezikom i ovim slikama i sistemom značenja ne može ispričati ni shvatiti. To je za mene bila Biblija. Istovremeno, osnova za alegoriju, dakle ona temeljna, ona ispričana priča, bila je veličanstvena. Ali nešto je drugo bilo ljepše i zamamnije od same fabule: ritam i melodija biblijskog teksta.

Sveto pismo riznica je materinjeg jezika. Tako je, bit će, bilo u ona vremena blažene nepismenosti, još u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, pa sve do 1945. i socijalizma, kada je diktatura proletarijata omogućila i provela najrevolucionarniji pothvat u povijesti ovoga našeg balkanskog čovječanstva: totalno opismenjavanje. Do tada, dakle do 1945, pismeni su bili samo fratri i popovi, a svo blago jezika toga nepismenog naroda bilo je čuvano u prijevodima Biblije, koji, naravno, nisu bili izrađivani da bi nepismenom narodu bila predavana tajna biblijskih znanja, nego da bi sami fratri i popovi razumjeli ono što propovijedaju. U Bibliji su, međutim, čuvani i sačuvani rječnik i gramatika tog nepismenog svijeta. Sačuvani su tajni modeli upamćivanja života predaka, mnemotehnika govorne prozodije, zahvaljujući kojoj se u blaženoj nepismenosti pamtilo iskustvo plemena. Prijevod Biblije ne donosi samo tekst onoga na što se odnosi, nego i cjelokupno sjećanje jezika na koji je Biblija prevedena.

Ovako govori meni najdraži prijevod Biblije, onaj koji bih nosio sa sobom i kada bih se ostalih morao odreći: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. I reče Bog neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. (…) Potom reče Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. (…) Opet reče Bog: neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. (…) Potom reče Bog: neka budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama; (…) Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. (…) Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji.”

Ovaj je prijevod Biblije, tačnije Starog zavjeta, izvan obredne upotrebe u Katoličkoj crkvi, ali ovom čitatelju to ne može biti važno. U melodijskom, sintaktičkom, leksičkom, jezičnom pogledu ovaj je prijevod, ne može u to biti sumnje, superioran svim drugim prijevodima na naše jezike. Činjenica da se ovim prijevodom služi Srpska pravoslavna crkva čitatelju također nije važno. Vjera je, uostalom, jedna, čak i ako su učenja dva, ali nije ovdje o vjeri riječ, nego o poeziji, o književnosti, te o identitetu koji ne samo da je širi od pitanja vjerovanja i nevjerovanja, nego je u našem slučaju širi od tih fatalno nedovoljnih i nepotpunih razlika između Hrvata katolika i Srba pravoslavaca. Da su te razlike veće i dublje, niti bi meni baš ovaj prijevod Svetoga pisma mogao biti najvažniji i najbliži, niti bi on – premda se danas smatra srpskim – mogao tako zorno i tačno svjedočiti o istini hrvatskoga jezika. Uostalom, sam prevoditelj Staroga zavjeta Đuro Daničić jednako je danas važan za konstituiranje srpskoga kao srpskog i hrvatskog kao hrvatskog jezika…

Rođenjem Novosađanin, a smrću Zagrepčanin, Daničić je u glavni hrvatski grad došao da bude glavni tajnik novoosnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Austrougarski državljanin, kao student stipendist srpskoga kneza Mihaila Obrenovića, Daničić je u jezičnom pogledu bio sljedbenik Vuka Karadžića, a u političkom biskupa Strossmayera. Bio je, dakle, Jugoslaven, utemeljitelj Akademijina rječnika iliti “Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU”, te su mu život i uloga u povijesti, kao i tolikim drugim njegovim suvremenicima, podložni društvenim mijenama koje su nastupale nakon njegove smrti. Iz različitih razloga, ali s jednakom zadrtošću, Đure Daničića i njegova djela odricat će se i na kraju se vrlo temeljito i odreći i srpska i hrvatska kultura i književnost. Danas, bio bi on savršeno beznačajna povijesna ličnost, čije je djelo pregazila povijest, e da nije onoga što je nedodirljivo i nepodložno bilo kakvim političkim i nacionalnim prevratima i preokretima: velikog i u suštini nenadmašivog prijevoda Staroga zavjeta, koji skupa s Vukovim prijevodom Novoga zavjeta čini u književnom, poetskom i jezičnom smislu neusporedivo najbolje među Svetim pismima naših jezika.

I Daničić i Karadžić su, u to nema smisla sumnjati, griješili u prijevodu više nego većina njihovih u izvornike upućenijih prevoditeljskih nasljednika. No, iako su njihovi prijevodi bivali tehnički bolji i ispravniji, nijedan prijevod Biblije neće imati takav svjetovni utjecaj kao njihov. I nijedan prijevod Biblije na književnost i pjesništvo naših jezika neće imati utjecaj kao njihov. Razloga su barem dva: ni Đuro Daničić ni Vuk Stefanović Karadžić tekst Svetog pisma nisu tek prevodili, nego su ga i prepjevavali, ritmizirali ga, suobražavali s melodijom ovoga jezika. Ono što će se ovih dana rogobatno i glupavo nazivati arhaičnim biblijskim stilom, koji bi, kao, nužno trebalo izbjeći, dug je koji svi meni poznati prijevodi, neki više, neki manje, imaju prema onom jednom Vuk-Daničićevom. Ili ako ne prema njemu, a onda prema samoj ideji prozodije Svetog pisma.

Međutim, kad god bih biblijski tekst citirao u novinskom ili esejističkom, dakle nonfikcionalnom tekstu, služio sam se izdanjem Stvarnosti, koje se popularno još naziva i Zagrebačkom Biblijom. Glavni urednici ovoga, iz današnje perspektive neobičnog izdanja, nastalog u povijesno iznimnom i blagodarnom vremenu dijaloga Crkve i kulturne i političke zajednice, bili su Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, a urednici Josip Tabak i Jerko Fućak. Pater Bonaventura je, navodno, predložio da se u kreiranje hrvatskoga teksta Biblije uključe književnici i pjesnici, dok je Kaštelan rekao neka to budu pisci mlađe generacije, koji će se moći uklopiti u prenapregnute, nenormalno kratke rokove u kojima je trebala nastati nova Biblija. Našlo se tu ljudi različitih uvjerenja, i vjernika, i bezvjernika, ali za sve njih, kao i za odabrane bibličare, karakteristična je bila vrlo visoka razina pismenosti, te jezičnih znanja i talenata. Nevolja, koja se na žalost osjeća i na tekstu, bila je u nedostatku vremena. Od početka rada na tekstu do izlaska knjige prošlo je jedva nešto više od godine dana.

Zašto citiram uvijek iz Zagrebačke Biblije? Najprije zato što minimum ozbiljnosti nalaže odabrati jedan prijevod, pa se njega držati u jednoj istoj svrsi. Zatreba li mi Biblija u fikcionalne ili poetske svrhe, ili u potrazi za okvirom i konstrukcijom svete priče, a pogotovu za biblijskom melodijom i intonacijom, služit ću se Vuk-Daničićevim prijevodom. Za njim ću najčešće, premda nipošto uvijek, posezati i iz bezinteresnog čitateljskog užitka. Ono što će mi u Zagrebačkoj Bibliji zasmetati bit će stanovita neujednačenost teksta, često odsustvo jasne pjesničke ili pripovjedne fraze. Osim što je i to posljedica kratkoće vremena u kojem je knjiga nastajala, radi se o tekstu koji je djelo mnoštva ljudi, različitih senzibiliteta, idiolekata i doživljaja, ali i ljudi s različitim pretpostavkama o onom što biblijski tekst treba biti. Jer Biblija je istovremeno i obredna knjiga, i književno djelo. Njezin tekst je izvještaj o svetome i prozno-poetsko djelo, podložno književnoj kritici, profano i obično, kao i svako drugo. Ideja Bonaventure Dude bila je da Zagrebačka Biblija ispuni vrhunske zahtjeve dva međusobno udaljena, te umnogome različita i međusobno posvađana čitanja.

Je li mana tog izdanja što nije djelo jednog, tojest dvojice prevoditelja, kao ono Vuk-Daničićevo izdanje? Možda i jest. Zato mi je, prije već desetak godina, bilo zanimljivo čitati Bibliju u prijevodu Ivana Evanđeliste Šarića, oko koje je, i to iz vrlo prizemnih, ali krvavih i surovih razloga, bilo mnogo uglavnom nijemog snebivanja. Vrhbosanski nadbiskup, nasljednik Štadlerov, nacionalist i uvjereni ustaša, svakodnevni ratni sakrifikator poglavnika Ante Pavelića, antisemit, dubokog srednjevjekovnog prijezira prema Židovima i gorljivi pobornik srpsko-pravoslavnog progona i istrebljenja, čije je djelovanje iscrpno dokumentirano, jer ga on nije ni prikrivao, nadbiskup Ivan baš i nije bio najpogodnija ličnost za prevoditelja Svetog pisma. S druge strane, bio je čovjek silnih intelektualnih i još većih književnih i pjesničkih ambicija. I bio je vrlo uredan, marljiv i temeljit radnik. Istina, Šarićeva poezija, osim što je vazda bila politički angažirana, i to u skladu s društveno-političkim i populističkim modama južnoslavenske i hrvatske epohe, bila je i vikačka, deklamatorna, često na razini stilski vrlo nisko postavljene narodske propovijedi, ali ipak je imao svijest o stihu i pjesmi, i o melodiji materinjeg hrvatskog jezika.

Njegov prijevod zapravo je mnogo bolji od onoga što bi očekivao čitatelj njegovih pjesmotvora – a ja sam ih čitao iz sve tri faze Šarićeva revolucionarnog angažmana: ranojugoslavenske, haesesovsko-radićevske i ustaške – i doista se u toj, ironično je možemo nazvati, Vrhbosanskoj Bibliji, osjeti da je dosljedno prevedena u jednom pjesničkom glasu. Taj glas je tvrd, često monoton i bez velikih kreativnih zahvata i ostvarenje, ali jezično je iznenađujuće bogat. No, od Šarićeva prijevoda ostaje zanimljivija okolnost da je jedan takav čovjek preveo Bibliju. Kako Bog Staroga i Novoga zavjeta gleda na njegov rad i trud? Što je Bogu jedan hrvatski prijevod Biblije, a što su mu svi mrtvi Židovi i Srbi, uključujući i kršćanskog mučenika, pravoslavnog mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića, zaklanog po ustašama ili zatučenog maljem, čije je stradanje nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić tvrdo odšutio? Na čitatelju nije da sudi, na čitatelju je da čita.

Vrijedi spomenuti još jednu, Bosansku Bibliju. Riječ je o još jednom neobičnom izdanju, nastalom pod evangeličkim crkvenim pokroviteljstvom i s idejom da bi svaki narod, pa tako i onaj bošnjački, trebao imati Bibliju na svome jeziku. Redakturu ovog prijevoda radili su muslimanski lingvisti i teolozi iz Sarajeva, i to je, kako je očitovano u izdavačkoj napomeni, “prvi biblijski prijevod na kome su isključivo radili vodeći intelektualci islamske religijske pripadnosti”. Osim što to ovu knjigu čini praktično bezvrijednom za vjernika kršćanina, pojedini elementi prijevoda djeluju bizarno i smiješno, kao da su načinjeni s namjerom da se oni drugi Bibliji narugaju. Ovdje je riječ “kao” od goleme, goleme važnosti, jer takve namjere sasvim sigurno nije bilo. Ali jest nečega drugog: muslimanski znanstvenici su iz perspektive vlastitog vjerovanja u biblijskom prijevodu ispravljali ono što s tim vjerovanjem nije u skladu. Tako, recimo, nema u ovoj Bibliji Kristova pomena, nego se uz Isusovo ime veže isključivo pojam Pomazanik, dok Ivan tu nije Krstitelj, nego je, avaj, kuku i lele, Umočitelj.

O ovome je, po izlasku Bosanske Biblije, na svojoj web stranici, bezbeli uzalud, pisao Ivan Lovrenović, naglašavajući budalastost argumenta o nepostojanju Biblije na bosanskom ili Kurana na hrvatskom jeziku, u zajednicama i kulturama koji jezik prvog susjeda razumiju kao svoj vlastiti. Vrijedi citirati paragraf o Ivanu Umočitelju: “A Ivan Umočitelj – e, to je zaista biser! Malo kad se prevoditeljska želja za mehaničko-bukvalističkom ‘vjernošću’ izvornom značenju (grč. baptizo – zagnjurujem, krstim) tako groteskno poigrala sama sa sobom! Nema ni jednoga živog jezika u kojemu taj grčki oblik nije odavno, praktično već dvije hiljade godina, resemantiziran isključivo u značenju obavljanja čina krštenja, davanja imena, pa je u tom značenju također odavno ušao i u posve laički govor. A koje konotacije i prizvuke u današnjemu živom jeziku – bio on ”bosanski”, ili ”hrvatski”, ili ”srpski”, sasvim svejednako – ima glagol umočiti i iz njega izvedena imenica umočitelj? Tri su glavne, ako ne i isključive: gastronomska, kriminalna i, avaj, pornografska!”

O izbjegavanju riječi Krist, Hristos, križ, krst i krstitelj u biblijskom tekstu, te o krajnjim konsekvencama ovakvih prevođenja, interpretiranja i reinterpretiranja komšijske vjerske baštine, koja je i kulturna i književna baština čovječanstva, istovremeno bi bilo dragocjeno i šutjeti i govoriti. Govoriti – u slučaju da se ima razumijevanja za ono što bi drugoga moglo uvrijediti ili razgnjeviti. Šutjeti – u slučaju da se nema dovoljno imaginacije da bi se uživjelo u osjećaje drugoga. Ali zar bi itko priznao da ima problema s imaginacijom? Svačija mašta je beskonačna.

Biblija je kompendij ukupne mašte Zapada. U njoj je sažetak naše civilizacije. Naša je mašta biblijska. Biblija je naša mašta. Uopće i nismo svjesni velike većine onoga što je iz Biblije poteklo. Ali, istovremeno, Biblija je knjiga koja se tek odnedavno slobodno čita. Ranije to nije bilo moguće ni iz dogmatsko-doktrinarnih, ni iz jezičnih razloga. A ni zbog onoga najglavnijeg razloga naše ukupne kulture: iz razloga formalne nepismenosti. Do jučer-prekjučer ne samo da nismo znali ovih trideset slova, nego nije postojao ni jezik na koji bi se Biblija mogla prevesti. Tako je i danas u svakom novom prijevodu Biblije po jedan cijeli cjelcati jezik. To što ju je Bartol Kašić već u sedamnaestom stoljeću prevodio na svoj hrvatski jezik od velikog je značaja, ali to ne znači da su u sedamnaestom stoljeću postojali i taj jezik, i pretpostavke za njegovu Bibliju. Bartol Kašić je pretpostavke pokušavao stvoriti. Biblija je rječnik materinjeg, skupa s gramatikom i pravopisom. O njoj je, o Bibliji, najvažniji svjetovni i književni tekst naše suvremenosti napisao Marko Grčić. Naslov: “Je li Biblija opasna knjiga?” Vrijedi pročitati ono što je pod tim naslovom.

U najavi novoga prijevoda Biblije raskošno, već naslovnicom, predstavljenom u jednom našem tjedniku, piše da će takva novoprevedena knjiga biti oslobođena imperfekta i aorista, jer da ta, danas rijetko korištena glagolska vremena, odbijaju ljude, naročito mlade, od čitanja Svetog pisma. I u vremena ona u kojim naši stari strizijahu ovce, imperfekt ne bijaše glagolski oblik svakodnevna govora, ter je jasno zašto danas nije čest u stvarnosnoj poeziji i prozi hrvatske piščadi, ali nisam baš siguran da su se prevoditelji Biblije, od Đure Daničića i Vuka Stefanovića Karadžića do prevoditelja Zagrebačke Biblije, a onda i Ivana Evanđeliste Šarića, služili imperfektom zato što im je danas zastarjelo glagolsko vrijeme tada bilo blisko, a još i manje zato što im je imperfekt bio sugeriran izvornikom (to bi tek bila tema: što je, i zašto, biblijski izvornik?). Prije će biti da imperfekt proizlazi iz dramaturških i poetskih razloga i naloga koji proizlaze iz same događajnosti biblijskog teksta. I još nešto: neobični, neočekivani, nesvakodnevni glagolski oblici i vremenski sklopovi čitatelju, pored ostaloga, sugeriraju da ne čita stvarnosni izvještaj, reportažu s tržnice niti krivični zakonik, nego alegorijski tekst.

Pri aoristu, pak, ako smo, sve što netko od nas reče i sve što napisa, bez obzira na okolnosti i vrijeme u kojem to učini, ostat će na neki način upamćeno i zabilježeno, jer nam je pismenosti. Aorist je u hrvatskom jeziku nezamjenjiv, jer ono što se izrekne aoristom naprosto ne može drukčije biti izrečeno. Kakvo bi to bilo čitateljstvo koje bismo trebali osloboditi od aorista? Pretjerat ću kažem li – idiotsko. A idioti, u to ja vjerujem, Bibliju ne bi smjeli čitati, jer bi mogli povjerovati da ne čitaju alegorijski tekst, nego uputstvo za djelovanje. A što se dogodi kada alegorijski tekst postane uputstvo za djelovanje vidjeli smo u kratkoj i krvavoj povijesti Islamske države Iraka i Levanta.

U spomenutoj najavi objavljeno je i da će u novom prijevodu, opet kao zastarjele, biti izbjegavane i inverzije poput Sin Božji, Duh Sveti, Jaganjac Božji… U tehničkom smislu, ako je Biblija samo obredna knjiga koju jedna, u našem slučaju i najveća vjerska zajednica koristi u religijske svrhe, te kao – u najširem smislu riječi – kao obrednu knjigu, tada zaista razlike nema između Sina Božjeg i Duha Svetog, te Božjega Sina i Svetoga Duha. Ali vrijedi znati da inverzije ove vrste nisu tek prozodijski hir i ekscentričnost, niti bespotrebno poetiziranje koje će nekome, možda, djelovati zastarjelo. Razlika je i u značenjima. Duh Sveti i Sveti Duh razlikuju se u smislu i sadržaju, kao dva semantički različita pojma. Nikad, ili skoro nikad, sugerirano značenje nije isto ako je pridjev nakon imenice i ako je pridjev prije imenice. Duh Sveti je već u našem doživljaju svijeta, što se za Sveti Duh ne bi moglo reći. Da me pitate što bi to bio Sveti Duh, rekao bih vam da je zacijelo riječ o Manituu. Iz vjerske i pučko-teološke perspektive je, bit će, drukčije. Da nije drukčije, ne bi ozbiljni ljudi kakvi su fra Božo Lujić i don Mato Zovkić dopustili ovakvu promjenu. Ali ta njihova promjena može imati samo crkvenog smisla i pokrića. U književnom je smislu ona neodrživa, jer promjenom fraze sugerira promjenu smisla.

Na kraju, čitam u najavi tog našeg tjednika da će riječi koje su u većini spomenutih prijevoda iste i, uz varijantska neslaganja u interpunkcijama, glase: “I reče Bog: neka bude svjetlost! I bi svjetlost”, od sele biti ovakve: “Tada je Bog rekao: “Neka nastane svjetlost” – i pojavila se.” Razlika je, osim u potpunoj depoetizaciji i bukvalizaciji, i u unošenju jasne, do sada nepostojeće jasne vremenske odrednice u tekst. U borbi protiv aorista izborena je vremenska neprikosnovenost, izboren je, suvremenim jezikom rečeno, tajming. Tada je Bog rekao! Zašto baš tada, i je li to obično naše tada, ili je malo drukčije, Božansko, tada? Ili je sada isto što i tada? Ili je Sveto pismo povijesni izvještaj i historiografski tekst?

Ništa o tome ovaj čitatelj ne zna. Jednom, kada izađe novi prijevod Biblije, otići ću u knjižaru i kupiti knjigu, pa ću, čitajući, provjeriti ima li nova knjiga ikakvu pozitivnu književnu vrijednost u odnosu na one prethodne. Svakako bi mi bilo važno da ima, jer bi dragocjena bila još jedna Biblija. Knjige su da se čitaju i da se razumiju. Biblija je zrcalo duše. Velika nepročitana i nepročitljiva knjiga. Biblioteka je kuća zrcala.

U banatskoj
varošici Čoki
pored ceste
ima jedna humka
i na njoj spomenici
krajputaši

sahranjeni su tamo
još pre drugog velikog rata
židovi aškenazi
tamo, u sred tog teškog
vojvođanskog blata

Ponegde natips na hebrejskom
negde Davidova zvezda,
jedan je kamen prazan

Okolo kućerci mali
crepovi skrnavi
teška kapijska vrata
i nepregledna magla

Na jednoj humci
u Čoki
tu u sred severnog Banata
sletela je čavka

Kasna je jesen

Iza prozora jednog
dečak na violini gudi
mađarsku uspavanku
da uspava brata