1. PJESMA

Na mladici se višnje, kažu, zadržavaju tek ispuštene duše umrlih.

ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

2. URNICA

Pjesmu sam napisao 2015. a objavio 2017. u knjizi JEŽENE KOŽICE.

Aidu sam sreo na startu 2019. godine.
S kćerkom i unukom sjedila je u holu hotela. U pjesmi – ona ima “nekoliko” kćerki – u tzv. stvarnosti – kćerku i sina.

Muž ju je ostavio prije dvije godine, i kćerka je ostala s njom a sin s ocem.
Pijemo čaj. Prima kemoterapije, ali to joj drugi rak, pa se smješka i kaže da je od raka naučila ići unatraške.

Šutimo dugo.
“Pa o pjesmi pisao i Jergović.
Prije sam mogla, a sad ne mogu nad njom zaplakati.
Sin nam se prošle godine ubio.
Po holandski ga spalili.

Pola pepela je kod oca, a pola kod mene u regalu, s pjesmom o komadima brata.” 

3. VIŠNJIK

– Kada je slikar Veso S. tražio pedest krstova po gradu, crnih grobljanskih krstova za instalaciju na izložbi u Beogradu, ja sam mu odmah donio svoj.

To je jedini krst koji mi ne treba, rekao sam mu, treba ti još četrdesetdevet ničijih. 

E, od tih bi jedan mogao biti moj.

– Već od starta 2019. vlada Republike Srpske prodaje Rudnik željezne rude Ljubija. Početna cijena je 69.020.547 konvertibilnih maraka.

Novi će vlasnik kupiti i četiri masovne grobnice, koje kriju još preko šestotina nestalih u ljeto 1992.

Sadašnja uprava Rudnika već je prekopala put do masovne Tomašica, tako da se do nje više ne može vozilima.

Po putu je i veliki, baš veliki višnjev sad.

Dnevnik jednog penzionera/17

Joseph Schlessinger pročelnik je Odjela za farmakologiju Sveučilišta Yale, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, jedan od najpoznatijih svjetskih istraživača raka i jedan od najcitiranijih svjetskih znanstvenika današnjice.

***

U vrijeme između dva svjetska rata, živjela je u Slatini i prilično brojna židovska zajednica. Živio je ovdje primjerice Imre Šlezinger, trgovac rođen 1905., čija prva supruga i kćerka su završile u Auschwitzu. Zatvoren je u talijanskom logoru na Rabu, gdje je upoznao Bugojanku Rivku Bebu Atias, koja je prije toga bila udana i kojoj su u jednoj noći ustaše pobile obitelj. S njom je otišao u partizane, a krajem ožujka 1945. godine u Topuskom im se radio sin Joseph Šlezinger, kojeg je po rođenju majka zamotala u svilu britanskog vojnog padobrana.

Nakon rata obitelj se seli u Osijek, gdje im se 1947. radio još jedan sin, Josephov mlađi brat Darko. I baš kada je trebalo pokušati zaboraviti ratne strahote, obitelj je ponovno pogodila nevolja. Otac Imre nije gajio simpatije prema komunizmu, a kada se jednom priliko našalio na račun maršala Tita, odležao je nekoliko mjeseci u zatvoru. Ne znam je li to bio razlog, ali obitelj je 1948. emigrirala u Izrael, gdje je mladi Joseph, lik s početka ove crtice, odlučio život posvetiti znanosti.

U rujnu 2008. prilikom posjeta Republici Hrvatskoj posjetio je i Slatinu. Primljen je u Gradskoj upravi, gdje je pregledao krasopisom vođene matične knjige židovske zajednice, preuzeo Izvod iz matične knjige rođenih svoga oca, posjetio Gradski muzej, s nostalgijom obišao Draškovićev dvorac u blizini željezničkog kolodvora gdje mu je radio otac, te mjesto gdje se nekada nalazila sinagoga.

Na žalost, kao posljedica holokausta, danas u Slatini nema židovskih obitelji.

Žuti golf mostarskih registracijskih pločica
Parkiran ispred hotela Beograd
Na staklu naljepnica FK Velež

Dok naokolo gruha Susan Sontag mu govori
Neka odmah pođe doktoru
Neka operira taj madež na sljepoočnici
Mogao bi se na zlo dati

Blagi smiješak čovjeka čiji se pogled prema unutra
Okrenuo jer prema van više ne vidi ništa
Ishodi u koloni subotnjih šetača iz Vase Miskina ulice
Pa nastavlja niz Titovu sa štakom pod miškom
Hoda kao da vidi sve kao da se na ovoj ulici nikad ne mijenja ništa

(stilsko-interpretacijska vježba)

Nakon interpretacija književnih djela Ive Andrića koje je izložio niz bošnjačkih intelektualaca, kao što su Muhsin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić i drugi, a koje tobože prikazuju kako je Andrić mrzio bosanske muslimane i Bošnjake, ukazala se potreba za adekvatnim odgovorom. Adekvatni očito nisu bili oni koji su se oslanjali na teoriju književnosti jer se pokazalo kako je to navedenima prilično nepoznato područje. Adekvatnija bi bila primjena iste optike čitanja i na druge motivske sklopove složenog Andrićevog djela, a ne samo one u kojima se spominju bosanski muslimani i Turci. Kako će biti prikazano u tekstu koji slijedi, ako je Andrić mrzio muslimane, nisu zanemarivi ni dijelovi tekstova koji bi potkrijepili tvrdnju da je mrzio i kršćane. Naravno, to bi bilo vidljivo samo iz određenog kuta čitanja, onog koji zauzimaju Rizvić i ostali. A njega obilježava formiranje određenih postavki: poistovjećivanje na liniji autor-pripovjedač-lik, selektivno čitanje, zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje, zanemarivanje poetike groteske i demitologizacije, učitavanje intencije i osobnog/partikularnog nasuprot metaforičkom značenju, učitavanje značenja, manipulacija identitetskim matricima, anakrono nametanje arhaične moralističko-didaktične funkcije književnosti itd. Koliko god se svaka od ovih postavki kosila s temeljima teorije književnosti, one skupa ne mogu predstavljati valjan znanstveni materijal, tek nakaradnu misaonu i verbalnu vježbu koja degradira nečije književno djelo. Kako bi odgovor bio adekvatan, pa i razumljiv, preuzima iste postavke i tako predstavlja stilsko-interpretacijsku vježbu prema zadanom (Rizvićevom i Mahmutćehajićevom) obrascu.

KRŠĆANKE SU ŽENE NAOPAKE

Prvo što postaje očito iz zadane optike jest Andrićev odnos prema kršćanskim ženama. Čitanje njegove proze ostavlja dojam kako je kršćanke, nasuprot muslimankama, smatrao kompliciranim, a počesto i naopakim ženama. Brojni su književni primjeri koje možemo pronaći u tekstu i potvrditi tu postavku.

(Bošnjački interpretatori su se zgražali kako Andrić može napisati u romanu Travnička kronika da muslimanke pljuju na ulicu pred konzula. Osim činjenice da poštene muslimanke ne pljuju, time je autor pokazao i da mrzi bosanske muslimanke. Dakle, imamo postavku da su likovi nužno podređeni moralističko-didaktičkom ključu; književnost smije prikazivati samo dobre muslimanke i kršćanke. Kao i postavku da autor upisuje u tekst jasan amonizitet prema kolektivnim identitetima kojem podređuje svoju poetiku).

Andrić niti u jednom svom proznom djelu nije posvetio muslimankama cijelu priču ili barem dio teksta kako bi prikazao njihov iskvaren unutarnji svijet. S kršćankama mu to nije bio problem. Jednoj je posvetio cijeli roman: ‘gospođica’ Rajka Radaković, iz istoimenog romana, od oca sarajevskog Srbina, moralna je nakaza koju su unakazile životna nesreća i očev zavjet za štednjom. Pretvorila se u lihvarku koja nije imala živog prijatelja i umrla je kako i zaslužuje – sama na kućnom pragu, tako ju je pronašao poštar u beogradskom stanu. Hladnokrvna, čudljiva, šutljiva, škrta, koristoljubljiva junakinja tog romana kreirana je da zgraža čitatelja, kao i likove kratkog romana (kao što su sami njeni sugrađani u romanu komentirali:  bilo bi je sevap ubiti). Jedna od preteča likova sa stigmom ratnog profitera u suvremenoj književnosti pripalo je, eto, kršćanki. Dok su ljudi ginuli i jedva preživljavali (svaka stota kuća je sita), ona je bešćutno zarađivala. Jer, rat je jedan veliki posao, jedno preduzeće kojem se ne vide granice.

Drugoj je posvetio pripovijetku. Anika, junakinja iz priče ‘Anikina vremena’, demonski je i destruktivni lik koji je obilježio ne samo tuđe živote, nego kasabu i okolicu, toliko da je jedan period u predaji nazvan po njoj. Priču o mahnitoj i osvetoljubljivoj kršćanki priča nam pripovjedač – pošten musliman. O njoj saznajemo iz ruke mutevelije Mule Mehmeda (kako stoji u priči, mudra i književna čovjeka). Što je napravila ta kršćanka za osvetu zbog propale ljubavi, najbolje govori ulomak iz priče: Te iste godine pronevaljali se u kasabi jedna žena, vlahinja (bog neka pomete sve nevjernike), i toliko se ote i osili da se njeno nevaljalstvo proču daleko izvan naše varoši. Mnogi su joj muškarci, i mlađi i stariji, odlazili, i mnoga se mladež tu ispoganila. A bila je metnula i vlast i zakon pod noge. Nije zgorega spomenuti, kad smo kod odnosa prema kolektivnim identitetima, da je skončala ubojstvom za koje su, priča nam ostavlja otvoren kraj, osumnjičena dva lika, oba kršćana. Nasuprot muslimankama koje su vrijedne i jedva vidljive (eventualno pljunu na cestu) u Andrićevim očima, kršćanke su nemoralne, kaotične, nakazne. Tu se možemo dotaknuti i ‘Priče o Aliji Đerzelezu’.

(Navedeni autori su se također osvrtali na tu priču, zgroženi što je Andrić napravio epskom junaku, kako ga je samo unizio. Ovdje sada primjenjujemo selektivno čitanje i zanemarivanje metaforičke razine priče. Kao što su oni u svom čitanju zanemarili ženske likove iz te priče, mi ćemo u svojoj optici zanemariti Đerzeleza).

Zanimljivo je kako u toj priči Đerzelez utjehu traži u koketušama i prostitutkama. Tko su one u toj priči? Izuzmemo li drsku i divlju Ciganku Zemu (ponovno, selektivno čitanje), imamo njegov odlazak strasnoj i prevrtljivoj Jevrejki, te prostitutki čije su stepenice rasklimane od silnih posjeta – Jaketarini, ruskoj kćeri. Zar je Andriću bilo toliko teško zamisliti muslimanku s elementima tjelesnog, barem koketnog, ako već ne moralno dvojbenog, poput prodavanja tijela? Toliko je mrzio kršćanke?

SLABA LI JE U VAS VJERA

U zamišljenom komparativnom izučavanju tretmana islama i kršćanstva u Andrićevom djelu, zasigurno bi lošije prošli kršćani. Dok je islam kao vjera stabilna i bez unutarnjih proturječja, barem kada su u pitanju Andrićevi likovi koji su njeni nositelji, kršćanstvo je nestabilna vjera prepuna proturječja, često sklona manipulaciji i materijalnome, prebjezima ‘na drugu stranu’, okrutna prema vlastitim sljedbenicima. Ništa od toga nema u tekstu kada je u pitanju islam. Pored toga, vidjet ćemo da su i kršćanski svećenici, fratri i popovi, nerijetko nositelji negativnih karakteristika.

(Zadani model interpretacije podrazumijeva da se likovi i pripovjedači izjednače s autorom, tj. gdje se neki od njihovih glasova negativno očituje o religiji, ili se čak samo ponaša protivno moralnim vrijednostima, mi direktno učitavamo autorsku intenciju kritiziranja dotične religije. Uz nezaobilazno selektivno čitanje, izdvajanjem samo onih motiva koji podržavaju tezu, kako su Rizvić i ostali izdvajali ‘riječi koje je Andrić metnuo u usta’ svojim likovima, ostaje nam vidjeti što im je metnuo u vezi kršćanstva).

Bilo bi dobro po autora kada bi se zaustavili samo na razumijevanju religije. Naime, za početak ćemo ustvrditi da Andrić uopće nije razumio kršćansku religiju, napose katoličku.

(Povlačimo paralelu s konstruktorima modela koji su isticali priču ‘Smrt u Sinanovoj tekiji’ u kojoj, preko likova koji su prikazani i koji se ne ponašaju u skladu s idealističkom projekcijom tipičnog sljedbenika i službenika religije, prokazuju Andrićevo nerazumijevanje islama).

U priči ‘Ispovijed’, fra Marko krši ispovjednu tajnu, pa pokazuje reakciju na užase koje mu je ispovjedio čuveni hajduk Roša. Nezamislivo je da bi ijedan pošten franjevac učinio takvo nešto; Andrićevo inzistiranje na tome sugerira dvoje – ili nerazumijevanje ili izravnu namjeru vrijeđanja katoličke religije preko njenih predstavnika. (Podsjećamo na moralističko-didaktičnu funkciju koju su autori modela nametnuli; autor smije prikazivati samo poštene neiskvarene muslimane, pa onda i kršćane).Ali, ne zaustavlja se Andrić na nerazumijevanju.

Vratimo se na trenutak spomenutoj Aniki iz istoimene priče; nije ona jedina obilježila to vrijeme, nego općenito ‘kršćanski luđaci’. Prije nje je istim područjem harao luđak, ujedno i pravoslavni svećenik. To da je sveta osoba jedne religije prikazana kao osoba pomračenog uma nije viđeno u slučajevima drugih religija kod Andrića. Pop Vujadin je samotnjak i čudak kojeg je dodatno gurnula u ludilo smrt popadije: lunjao je po brdima s puškom i pucao. Morali su ga privesti i zatvoriti u samicu gdje više nije znao za sebe. Slabe li vjere kada nije uspjela svog svećenika spasiti kratkotrajne tuge i žalovanja da ne skrene potpuno. Osim toga, vjerojatno svakom prosječnom kršćanu-katoliku opravdanu uvrijeđenost izazove spominjanje samo jednog Andrićevog lika, pored kojeg je suvišna daljnja analiza. Njegovo ime je fra Marko Krneta. I to u više priča. Recimo, kako dotični u priči ‘U musafirhani’ biva zadužen za ranjenog janjičara, pa onda iskorištava jadnog bolesnika i tjera ga da pređe na njegovu vjeru. To je lik iskompleksiranog svećenika koji ne razumije drugog ako ga ne pretvori u sebi sličnoga, bez poštivanja prema tuđoj vjeri i razumijevanja. Isti lik u priči ‘Kod kazana’ dvostruko griješi. Prvo ga njegovi fratri zovu da prebije ženu, njen prijestup je što se zaljubila u pripadnika druge vjere, Turčina. Kažu: Zovite fra Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj’. Očito je to praksa po kojoj je fra Marko poznat i u kojoj se prethodno specijalizirao. Nešto kasnije, on će se potući s pijanicama koji su mu došli kvariti posao pečenja rakije. Moralna vertikala i predstavnik jedne vjere skončava pored kazana oko svađe zbog rakije. Ne zbog Boga, Biblije ili nekog moralnog zakona. Ima li kod Andrića sličnih primjera za islamske predstavnike?

Andrićev stav o slaboj vjeri ne očituje se samo preko svećenika, nego i preko običnih vjernika. U priči ‘Čudo u Olovu’, stara Bademlićka vodi svoju fizički hendikepiranu kćer na hodočašće poznatom svetištu moliti Boga za čudo. Ostaje nejasno u priči je li se ono dogodilo, jasno je samo da stara Bademlićka, vidjevši nešto od one tromosti u djevojčinim očima, moli na kraju Bogorodicu: Uzmi je! Je li htjela starica čudo ili samo se riješiti tereta, kraj indicira ovo drugo, kao što inidicira slabost njene vjere, kao i moralnu degradaciju. Dno te moralne degradacije je priključivanje njenih pripadnika najzloglasnijoj ideologiju u najsramotnijoj povijesnoj epizodi ovih prostora – nacizmu. Iako je povijesna činjenica o koketiranju islamskih predstavnika s ustaškom vlasti, Andrić je ipak odlučio književno ovjekovječiti samo katolike: u priči ‘Bife Titanik’, govori upravo o prijetvornosti katolika, kako su donedavno živjeli u suživotu s Jevrejima, a onda se preko noći priklonili sili i onima koji će protjerivati njihove dojučerašnje susjede. Što uostalom u očekivati drugo od vjere koja je sva usmjerena isticanju i stremljenju u visine i nadjačavanje, nego suradnju s mračnim silama. To stremljenje je Andrić jasno opisao u priči ‘Osatičani’. To je varoš na uzvisini u kojoj se, doduše, svi jednako žele uspinjati, samo su to kršćani doveli do krajnosti. Naime, Osatičani su se razdvojili na dvije strane. Dok je muslimanski dio grada podno uzvisine gdje je zemlja pogodnija za obradu (muslimani su pametniji, realniji, skromniji), kršćanski dio je na kršovitom brežuljku (kršćani su pohlepniji, bahatiji).

KO NA NAŠEG BRATA UDARI…

Posebnu grupu motiva čine oni koji sugeriraju negativan tretman Austrije od strane pripovjedača. Iz toga kako je tretirana prosvjetiteljska i dobročiniteljska vlast koja pod zaštitu uzima svoju braću po vjeri, može se iščitati općenito Andrićev stav prema određenoj vjeri ili kolektivnom identitetu; u ovom slučaju, prema katolicima.

(Manipulacija identitetskim matricama, ovdje obilato korištena, odnosi se na relacije između Osmanske imperije i Bošnjaka. Nije namjera ulaziti u raspravu o dodirnim pojmovima ‘Turci, Osmanlije, bosanski muslimani, Bošnjaci’, samim time što ni sami zagovornici spomenutog modela nisu na čisto s time. Unatoč brojnoj literaturi koja utemeljeno govori o deosmanizaciji kao temelju bošnjačkog identiteta, Rizvić i ostali interpretatori će, shodno prilici i koristi, prisvajati ili odbacivati taj temelj. Konkretno, kada se za bosanske muslimane kaže da su Turci, on i njemu slični će iz toga iščitavati uvredu. A kada se negativno piše o Osmanlijama, tj. povijesnim Turcima koji su u datom trenutku bili kolonijalizatori, oni će to shvaćati također kao osobnu uvredu. Vidimo ovdje da se, pored manipulacije, radi i o zanemarivanju kolonijalnog konteksta. Pa će se i ova interpretacija voditi istim postavkama. Austrija nije kolijalizator, već sastavni dio katoličkog bosanskog identiteta, element koji je u njega ugrađen, pa se uvreda njoj poistovjećuje s uvredom katolicima).

U priči ‘Svadba’, odnos prema austrijskoj vlasti kreće se oko pojma ‘aprovizacija’. Riječ koja znači skrb o građanima u izvanrednim ili kriznim uvjetima, ovdje je mistificirana u obliku zgrade koja je jednako strana i dušmanska lokalnim bosanskim stanovnicima. Oni pred njom čekaju svoje porcije hrane (među tim katolicima ima siromaha, ali ima i probisvijeta i pijanaca). Dok su njeni službenici bešćutni i bahati inzistirajući na kojekakvoj dokumentaciji, oslikavajući o kakvoj se katoličkoj vlasti radi. Ili, kako stoji na početku ‘Priče o kmetu Simanu’: Sa pucnjavom kakvu dotad nije čulo bosansko uho, ušle su austrijske trupe (…). Uz pucnjavu je ušlo i sve ostalo: krv, leševi, preki sud, vešanje i streljanje…

Međutim, nigdje nije toliko bratska katolička vlast kritizirana kao u romanu Travnička kronika. U njemu su predstavnici austrijske vlasti, konzul i konzulica u Travniku, prikazani krajnje uniženo, negativno. Po modelu ‘kakvi predstavnici, takva vlast’, vrijedi iščitati njihove osobine. Konzul fon Miterer je plah, slabašan, instrospektivno orijentiran mekušac. Još gore, njegova supruga je rastrojena, zahtjevna, egoistična i histerična žena podložna dramatiziranju. O njoj govori dovoljno citat iz romana: Kao sve lude i besne žene, lepa, nastrana, rasipna gospođa fon Miterer radila je što je htela, ne znajući nikad što zapravo hoće. Zanemarimo predstavnika osmanske vlasti (Ponovno, selektivno čitanje, kao što nameće model), nisu ni drugi predstavnici kršćanskih vlasti prikazani bolje.

Tko je francuzirani Talijan Davna, veza između konzula i grada? U tekstu stoji da je mračan, gorak i težak sebi i drugima. Uglavnom, mračna i iskompleksirana ličnost opterećena time da je cijelo vrijeme na usluzi, vječna sluga koja bi htjela više, bez očiglednog kapaciteta koji bi pokrili tu ambiciju. Stoji dalje: Bezgranično pokoran i do podlosti malen pred silom, vlasti i bogatstvom, bio je drzak, svirep i nemilosrdan prema svemu što je slabo, siromašno i nesavršeno. Govori li nam preko Davne Andrić o svom stavu prema Austriji i Francuskoj? Našoj braći i dobročiniteljima? Ne radi se o ekscesu, Andrić je gotovo repetitivan u svojoj mržnji. Imamo sličnu situaciju i s likom činovnika, Nikolom Rotom. Mitererov pomoćnik, inače rodom iz Trsta, metafora je vlasti. A prikazan je kao hodajuća groteska: isturene grbe, kratkih nogu. Pored toga, karakterno, on je gord, naprasit, drčan, neugodan. Koliko negativnih osobina pripisanih predstavnicima vlasti koja je upisana u jedan kolektivni identitet i čiji je doprinos (Povlačimo paralelu sa sentimentalnim odnosom autora modela prema Osmanskom carstvu, zanemarujući kolonijalni odnos, ističući njegov doprinos jednom kolektivu, na temelju ‘bratstva po vjeri’). S obzirom na izrazito negativne konotacije katoličke vlasti u Bosni, prema ključu ‘bratstva po vjeri’, konstatiramo uvredljive elemente za katolike koji bi mogli posegnuti za Andrićevim djelom.

KLETE LI HAJDUČIJE, A NIGDJE JUNAKA…

Je li moguće zamisliti klasičnog junaka, u antičkom smislu, to jest epskome, to jest onom koji dominira i narodnom predajom, u Andrićevom djelu. Moguće, ali zasigurno ne kršćanske vjere. Što je još jedan argument u prilog postavljenoj tezi kojoj stremi ova interpretacija.

(O slučaju junaka se pozivamo na postavku zanemarivanja poetike groteske i demitologizacije koju su primijenili autori modela. Oni zamjeraju Andriću negativan prikaz junaka iz narodnih pjesama koji su islamske vjere, kao što je Đerzelez, pa iz toga iščitavaju autorovu mržnju prema bosanskim muslimanima kao takvima. S obzirom na Andrićevu poetiku koja inzistira na groteski svih likova, pa tako i epskih, kao i na nadograđenu tendenciju izvrgavanja epskog modusa ironiji, teško bi bilo naći bilo kojeg junaka u Andrićevoj prozi kakvog traže dotični autori. Hrabrog, odvažnog, moralnog, intelektualno superiornog, religioznog, odanog, požrtvovanog. Ali, pozivajući se ponovno i na selektivno čitanje, ova interpretacija se usmjerava na one junake iz redova kršćana. To jest, na njihovu degradaciju. S obzirom da se radi o kršćanima kao skupini koja je u opisanim situacijama uglavnom u podređenom položaju, pod osmanskom vlašću, ovdje imamo uglavnom hajduke, a ne predstavnike klasične vlasti. Ali, ionako ovaj model podrazumijeva zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje).

U narodnoj predaji su kršćani-hajduci, kao što su vjerojatno Đerzelez i ostali, plemeniti pobunejnici i borci za slobodu koji prave probleme kolonijalnoj vlasti, pa im se stoga može i oprostiti pokoji nestašluk poput pljačke. Međutim, kod mržnjom obuzetog Andrića, oni su redovno krvoloci. Spomenuti hajduk Ivan Roša iz priče ‘Ispovijed’ činio je tako strašne stvari, da je to sablaznilo fratra. Taj užas nam je samo dan u naslućivanju, nije ga moguće niti verbalizirati. Takav je hajduk Lazar u priči ‘Žeđ’. Samo što se u toj priči ne zna tko je okrutniji, on ili oni koji su ga utamničili pa ga muče žeđu. Očekivati je da će vlast biti povremeno stroga da drži neuki narod u toru, ali zašto je (osim uslijed autorove mržnje) morao biti okrutan hajduk Špaljo Crnogorac, zvani Strašni Špaljo iz priče ‘Za logorovanja’. Ako neki predstavnik osmanske vlasti, musliman, ubija i tuče, on to radi da bi održao red ili je produžena ruka bez prava odlučivanja unutar većeg mehanizma. Špaljo je jedan od rijetkih Andrićevih likova koji jednostavno voli, vrijedi ponoviti, VOLI tuči, krasti, otimati i živjeti kao hajduk. Zar niti jednog kršćanskog (epskog) junaka u Andrićevom djelu?

SVE HUŠKAČI I SITNI PROVOKATORI!

Kršćanska raja, ona bezimena koja rijetko kada u priči dobiva konkretno ime, nego tako i nastupa, kao masa, uglavnom je troma masa, nepokretna skupina neosviještenih pripadnika, bez ikakvog utjecaja na povijest, ali i interesa za istu. Ako se netko i izdvoji, onda su to huškači i provokatori, ili pak oni koji se iživljavaju nad slabim pojedincem iz svojih redova. Jedan od takvih je i gazda Stanoje iz priče ‘Ćorkan i Švabica’. Osmanska vlast tu reagira ‘lege artis’: bije Ćorkana kao izvora uličnih nereda, njena zadaća je jednostavno spriječiti masovne nekontrolirane scene. Onaj koji ga potiče na sve to, provocira, igra s njegovom slijepom željom, bezdušni je kršćanin Stanoje, jedan iz raje.

(Na ovom mjestu također slijedimo postavke zadanog modela – selektivno čitanje i zanemarivanje poetike groteske).

Ponovno, istu ‘šegu tjera’ i s jadnim fra Stjepanom u priči ‘Napast’? Osobnu traumu kroz noćni susret s tajanstvenom ženskom osobom on priča samo na nagovor svojih fratara. Da bi mu se onda isti smijali, ponižavali ga i u njemu izazivali bijes. Kako i u tekstu stoji: Ispuni ga ogorčenje na fratre koji se smeju i podruguju svemu i koji su, osim svetog krsta na njima, Turci kao i ostali Turci’. Samo što Turci nigdje ne čine svojim vlastitim ljudima. Pa zar ta potlačena kršćanska raja ne radi ništa drugo, nikakve druge intelektualne aktivnosti, nego smišlja kako će koga natjerati na rub živaca ili plača? Čini se da da. Radi još nešto, izmišlja laži. Tako je lik Jevrejau ‘Priči o vezirovom slonu’ švercao katran za vojno brodogradilište. Širili se lažna priča o tome kako ga je vezir, zbog pokušaja prevare na kvaliteti robe, utopio u vlastitom katranu. Iako se događaj otkrio tako da ga je vezir samo optužio, a Jevrej se sav uzvrtio oko katrana dokazivajući da su optužbe neosnovane, i u toj rastresenosti pao i sam se u njemu utopio.

(Ovdje primjenjujemo postavku učitavanja značenja. Samu priču je moguće dvojako, najmanje, interpretirati. Možda Jevrejin nije bio kriv, ali se toliko prepao optužbe i iz silne potrebe da dokaže svoju nevinost, pao u katran. Više je argumenata za tu interpretaciju, ali mi ćemo učitati ono značenje koje će podržavati našu tezu jer postoje elementi teksta koji, selektivno probrani, mogu je podržati).

Kako nakon ovoga ikakvog iskazu o nasilnosti turske vlasti vjerovati takvoj raji, ljudima koji su skloni samo zajebanciji, provokaciji i izmišljanju priča?

NAJGORI SOJ LJUDI

Već je u prethodnim poglavljima bio spomenut prelazak s kršćanske na tursku vjeru, dok suprotni primjeri nisu nigdje kod Andrića zabilježeni, iz čega se onda može iščitavati njegov stav o ‘čvrstoći pojedine vjere.

(Naravno da primjenjujemo zanemarivanje kolonijalnog konteksta, činjenicu da nikakve materijalne koristi niti ičega dobroga nije moglo biti iz prelaska u suprotnom smjeru. Mada, ako suzimo pogled na običnu svakodnevnicu, teško je zamisliti da nije bilo, pa makar i rijetkih, prijelaza s islama na kršćanstvo zbog ljubavi. Ali, čak niti hipotetski, Andrić nije uzimao to u obzir).

Nije zgorega napomenuti ni kako se, u spomenutom primjeru, kao i u onima koji će biti dalje navedeni, radi o dobrovoljnim prijelazima s kršćanstva na islam. Zbog ljubavi i karijere. I ne samo da se radi o običnim ljudima, nego o velikim i važnim vojskovođama. Tim poznatim poturicama koji su najgori soj ljudi jer su kasnije bili okrutniji od svakog Turčina.

Jedan od njih je Mustafa Madžar. Andrić je posvetio cijelu (istoimenu) priču tom ratobornom i okrutnom junaku u kojem po Bosni, i ostatku Osmanske carevine, kruži legenda koliko je svirep. Naročito se iskazao u borbi na strani Turaka protiv monarhije, i to po dalekim frontovima na teritoriju Mađarske. Zanimljivo, radi se o poturici još od djeda. Naime, djed, pripadnik ugledne mađarske obitelji, prešao je na islam, a eto, njegov unuk postao veliki krvnik Mađara.

(Uz selektivno čitanja, zanemarit ćemo i metaforičku razinu priče koja nam preko krvoločnog, ali nesretnog junaka, koji primjenjuje silu jer drugačije ne može s ljudima punima gadosti, govori o zlu koje prebiva u ljudima jednako koliko i dobro. ‘I krštenog i nekrštenog’, svijet je pun gada’, reći će Mustafa Madžar, ali to, značenje koje time sugerira ćemo zanemariti i usredotočiti se samo da se radi o krvoločnom poturici jer nam  se to uklapa u interpretaciju, kao što su to činili i kreatori modela).

Drugom poturici je pak Andrić posvetio cijeli, ipak nedovršeni roman. Riječ je naravno o Omer-paši Latasu, ili, točnije Mihailu Latasu rodom il Like, koji je zbog pronevjere novca pobjegao u osmansku vojsku i prešao na islam. Pa nakon toga postao najučinkovitija sultanova sablja za sječu bosanskih ustanaka protiv osmanske vlasti. Kao i po cijelome carstvu. Nema goreg soja kršćanskih ljudi od poturica, ljudi koji su bili okrutni prema vlastitoj braći, zbog pragmatizma ili karijere, i Andrić im je posvetio dosta mjesta. Kakva je to vjera koja daje takve ljude, a ne daje, sugerira Andrić, ona druga…

NEZGODA ZVANA ‘MILJE’ (franc. milieu)

U zadnju kategoriju spadaju likovi koje se nije moglo razvrstati u prethodne, koje ne daju naznake nove, a koji se također izdvajaju kao kršćani nositelji negativnih karakteristika.

(Ovdje primjenjujemo nekoliko postavki: i selektivno čitanje, i učitavanje, i zanemarivanje metaforičkog značenja, ali i konteksta priče. Naročito zanemarujemo nešto što bi se ukratko moglo nazvati milje. Kada je Andrić smještao priče u povijesne okolnosti osmanskog miljea, svi likovi, dobri i loši, tom logikom su muslimani, pa spomenuti interpretatori izdvajaju one loše, zanemaruju ostatak priče, i govore o Andrićevoj mržnji. Tako slijedi izdvajanje priča koje pripadaju ‘kršćanskom miljeu’, po vremenu, prostoru i atmosferi. To ćemo sve zanemariti, kao i činjenicu da je čitava paleta prikazanih likova, od dobrih do loših, kad već baratamo tim romantičarskim kategorijama, kršćanske vjeroispovijesti, pa izdvojiti samo one s lošim karakteristikama i izvesti iz toga Andrićevu mržnju prema kršćanima).

Takve su recimo priče ‘Staze, lica predeli’ (ova i iduće iz istoimene zbirke), ‘Iskušenje u ćeliji br. 38’, ‘U ćeliji broj 115’… U njima su zatvorenici, varalice, kradljivci, zlikovci, svi kršćani, točnije katolici. Njima treba pridodati i negativce kršćane koji okružuju glavnu junakinju u romanu Gospođica. Pa i kršćansku hijerarhiju (svjetovne i crkvene uglednike) koju kao pokvarenu, dvoličnu, sklonu materijalnome i lažljivu razotkriva fra Serafin u priči ‘Proba’. Ili pak priča ‘Dan u Rimu’ u kojoj imamo kršćane pijanice, siledžije i problematične ljude. U njoj siledžija, hercegovački vojnik Kriletić, izaziva probleme u Rimu jer mu sve smeta: i povijest, i uvrede prema Hercegovcima, i vlastiti život…

TKO SE STIDI JEZIKA SVOGA…

I na kraju, sve i da nismo naveli niti jedan od likova kao primjera kako je Andrić negativno vidio kršćane u Bosni i rubnim dijelovima, dovoljno je samo spomenuti jezik. Čudno je kako su mogle nastati konstrukcije kako je mrzio muslimane, kad je sav u njihovom jeziku. To je donekle razumljivo kada je priča smještena u osmanski milje, uz što su pak i svi likovi muslimani, pa je radi približavanja tog svijeta i lik i objektivni pripovjedač uzeo ‘glas’ obilježen turskim riječima. Ali, čak i onda kada je priča vezana uz katolički milje, kada govori isključivo o likovima-katolicima, bilo da oni govore ili o njima pripovjedač, jezik je pun dušeka, kapija i avlija… Pa zar za mrzitelja kršćanskog svijeta, Andrića, nije bilo katoličkije riječi od avlije? Dvorište, dvor, okućnica…

Budući da kreiranje modela, onog koji su zadali Rizvić i ostali, nije zaustavljeno samo na književno-teorijskoj sferi, nego se njima poticala konkretna društvena i politička akcija, pretočena u pojedine zahtjeve, tako i kreiranje ovog modela, koji prokazuje Andrićevu mržnju prema kršćanima, predlaže slične akcije: uklanjanje Andrićevih bista i spomenika iz mjesta i institucija u kojima većina čine kršćani, uklanjanje u istim mjestima i naziva ulica nazvanih po Andriću, uklanjanje Andrićevih djela iz lektira u školama gdje se školuju kršćani itd. Dalje popis mogu nastaviti svi oni koji su se osjetili na bilo koji način, nakon bilo kakve metode čitanja, uvrijeđeni nakon što su pročitali djela Ive Andrića. Ili barem za njih i neke njihove dijelove čuli.

Slobodna Dalmacija, 25.01.2019.

Dočekati za života izabrana djela u našoj je kulturi rijedak privilegij u kojemu ovih dana uživaju samo dva autora: Pavao Pavličić i Miljenko Jergović. Prvo kolo s ključnim naslovima iz golemog opusa umirovljenog profesora predstavljeno je još u listopadu 2016. godine, dok je drugo kolo malo kasnilo u polasku, pa je javnosti ponuđeno tek nekidan. Projekt Jergović začet je, pak, potkraj prošle godine.

I tu otprilike i počinju i završavaju sve sličnosti između ove dvojice pisaca. Jer, dok je jedan davno kanonizirani klasik, k tome još i dulje od dva desetljeća redoviti član Razreda za književnost HAZU, drugi sa stajališta establishmenta – jednako i desnog i lijevog – jedva da postoji. A kad ga se i primijeti, to počesto ne izađe na dobro, jer se po njemu obično izlije kakva (još uvijek samo simbolička) kibla žuči ili govana. Jergovića za izabrana djela nije kvalificirala milost čimbenika strateški raspoređenih po katedrama i kabinetima, nego opus. Činjenica da je do danas objavio 45 knjiga, samo sedam manje nego što ima godina, nikoga ne mora posebno impresionirati. Ta brojka ponešto govori samo o njegovoj marljivosti. A valjda nije potrebno posebno naglašavati kako bi slika naše književnosti bila kudikamo ljepša da su neki pisci manje marljivi. No, čak i najveću flegmu mora dirnuti podatak da je Jergoviću do sada izašlo ravno sto prijevodnih izdanja na ukupno 23 jezika. Toj se brojci nitko s naše scene nije niti približio – bojim se da zadugo i neće – a ona podosta govori o recepciji nekog opusa izvan granica matične kulture.

U prvome kolu izabranih djela objavljena su nova izdanja davno rasprodanih naslova – zbirke priča „Sarajevski Marlboro“ (1994.), poetskog libra „Hauzmajstor Šulc“ (2001.) i romana „Dvori od oraha“ (2003.) – ali i jedna posve nova knjiga, „Imenik lijepih vještina“, zbirka eseja, kronika i članaka pisanih između 2010. i 2018. godine te objavljivanih na stranicama Jutarnjeg lista odnosno na Jergovićevom književnom portalu Ajfelov most. To će reći da ovdje imamo posla s novinarskom rinfuzom koju povezuje ne samo osoba autora, nego i fokusiranost na likove i djela Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih niša (likovnosti, filma, kazališta…). „Imenik lijepih vještina“ kompilacija je portreta u kojoj ćemo pronaći i sasvim neupitne kolose o čijim su karijerama ispisane cijele palete knjiga, ali i skrajnute, svojom ili tuđom voljom marginalizirane, stvaralačke persone, iz nekoga razloga važne Jergoviću. Koji će vas s lakoćom uvjeriti kako bi i vama trebale postati važnima. Kao što ne mari za njihov službeni rejting, tako ga nije briga ni za to jesu li dovršili svoje opuse i odjavili se iz svijeta živih ili su usred dinamičnih karijera. A zašto bi ga i bilo briga? Tko se plaši izricanja obvezujućih sudova o umjetnicima koji i dalje stvaraju, neka se ugnijezdi u zavjetrinu nekog instituta ili fakulteta, gdje se bave samo seciranjem trupala.   

Svima koji svoje kućne knjižnice organiziraju po principu da beletristika ide na jednu stranu, a leksikoni, enciklopedije, priručnici i ostala referentna literatura na drugu, ova bi knjiga mogla stvoriti popriličan problem. Kamo s njom? „Imenik lijepih vještina“ korisno je imati pri ruci kad se želi provjeriti neki podatak ili osvijetliti zamagljenu sliku o nekom autoru. A opet, tekstovi sabrani između korica ove knjige ne mogu biti dalji od suhe svrhovitosti leksikona. „Najveće neprijatelje“, piše Jergović u eseju o Milanu Milišiću, „imaju ljudi koji su nepovratno upropastili vlastite živote. Valjda je slično i s narodima. Eto zato, bez obzira na ideološka opredjeljenja, između unesrećenih i unazađenih naroda nisu moguće stvarne isprike, ni iskrena praštanja.“ U četiri retka digresije stao je sinopsis cijeloga romana koji tek treba biti napisan. Da i ne govorim koliko je takvih digresija autor putem posijao.

U kulturama zdravijima od naše ovakve knjige grade kanon: postavljaju i nijansiraju kriterije po kojemu nepogrešivo prepoznajemo vrijednosti, odnosno razlikujemo autentičnu umjetnost od bofla. Kod nas, međutim, služe tome da sačuvaju obraz i dostojanstvo onoga dijela kulturne javnosti koji se ne miri s vladajućim poretkom, estetskim i svakim drugim, koji na kulturu ne gleda kao na sredstvo za širenje grotesknih nacionalnih mitova ili robu za carinjenje. A uz tolike komplimente autoru, neka barem dva odu i na adresu Ivana Lovrenovića, urednika libra odnosno cijelog projekta Jergovićevih izabranih djela, te dizajnera Vedrana Klemensa koji je knjige blistavo opremio.

Vjerujem u uskrsnuće jezikâ, čak i onih zatrtih. Nemam vjere da bih povjerovao da ću ponovo zagrliti preminule, da će se tijela vratiti u život, ali znam da se nad njihovim prahom nadvija dah jezika koji su govorili, pjevali, vrištali.

Jidiš je bio jedan od glasova Europe. Jedanaest milijuna grla, nijemak više nijemak manje, izražavali su se njime, između Visle i Volge. Rijeke su prirodne granice jezikâ, više nego planine. E sad, jidiš je nestao sa kontinenta, pokapan za masovnih strijeljanja što su ih izvodili Einsatzgruppen u vrijeme istočnoga nadiranja nacističke vojske, potom zatiran po logorima za uništenje u Poljske. Može ga se učiti na Oxfordu, u Parizu, još ga se govori u New Yorku i u jednom jeruzalemskom kvartu.

Vjerujem u uskrsnuće jezikâ. Njihova iznenadna nasilna šutnja, nije posljednja riječ. U ovom stoljeću hebrejski svetih pisama vratio se da bude govorni jezik. Izrael je ponovno rođen iz toga, prije i snažnije od onog što ga je uspostavila rezolucija Ujedinjenih naroda, koja je proglasila čin rođenja istoga. Jedan se narod utemeljio na gramatici i na rječniku, prije nego što je imao svoj teritorij. Godinama su nove riječi tog jezika izlazile svježe iz kalupa, poput kovanicâ, po dnevnim novinama. Jezici, osim onih koji su prethodili Babilonu, mogu se vratiti.

Jidiš sam počeo učiti po povratku sa jednog putovanja u Poljsku ’93., prigodom pedesete obljetnice ustanka u varšavskom getu. Naučiti ga bila je jedina gesta pri ruci nekom tko je došao poslije, jedini zakašnjeli otpor zatiranju jednog naroda i jednog jezika. Čitati Ytzaka Katzelsona, njegovu dugu Poemu zatrtog naroda, na njegovu jeziku bilo je kao da sudjeluješ ponovnom nalasku izvornog rukopisa, skrivanog u bocama među korijenjem hrasta u tranzitnom logoru u Vittelu, zadnjem odredištu prije Auschwitza.

Mi Evropljani posljednja smo postaja stoljeća ponajgorih izgreda ljudskoga roda. Mi smo ostatak. Imali smo među nama raspjevani jezik prikladan da izvuče hitre glasove iz dućanâ, uvrede iz svađa, dosjetke iz nevoljâ, da se Bogu obraća s ti a roditeljima s vi, sazdan od slogova prikladnih za uspavanke i za pratnju slijepe tastature na violini, za maženje djece najslasnijim umanjenicama, za posvećenje krumpira i podnošenje neimaštine. Da, samo neki jezici su u stanju poduprijeti narod u neimaštini tek uz pomoć daha, čistom glazbom riječnika. Oni prate, prave društvo, ne govore samo. Osim jidiša na umu su mi ruski i napuljski.

Imali smo europski jezik među našim majkama pa su ga ušutkali. Čitav jedan naraštaj, četrdeset godina, prekrivala je prašina. Oni koji su se izbavili, nisu ga htjeli prenositi sinovima, bili su u zavadi s otrgnutim jezikom. Sada su ga preporodili unuci, oni maleni koji dolaze zaključiti stoljeće, a većinu života imaju u sljedećem. Hvataju se knjigâ, pjesama, snimaju oslabjele glasove zadnjih djedova. Uskrisuje polako taj jidiš, više ne želi pripadati dvadesetom stoljeću. Ponovo kreće od šaptanja zakonitih nasljednika i od pokojeg samozvanog stranca, prolazi kao dašak vjetrića, ali u sebi nosi snagu nazaustavljiva vjetra Ezekielova trideset i sedmoga poglavlja. Tamo providnosni vihor, u stanju da nahrupi sa sve četiri strane svijeta, obrušava se na raspršene kosti pa ih prisiljava da se ponovo vrate u tijelo. Stoljeće dvadeset i prvo imat će jezik jidiš. A to drugo posjedovanje bit će ljepše od prvoga.

S talijanskoga preveo Tvrtko Klarić

Imaginarni prijatelj/68

Sjedim u skladno uređenoj praškoj pivnici usred Kijeva, kusam ukrajinski boršč, i gledam velike zidne slikarije kojima je ispričana duhovita – i naravno, u znanoj mitologiji neutemeljena – priča o praškom Golemu. Ali kako je i Golem stvorenje od priče, koje je postojalo i postoji samo u priči, i to onoj neautoriziranoj, narodnoj i svačijoj, tako je i ova priča sa zidova pivnice u Kijevu, možda, jednako autentična kao i sve druge. Pod uvjetom da su dobro ispričane. A ova je zbilja dobro ispričana.

Golem se spominje u jednome biblijskom Psalmu (139:16), kao amorfna živa materija, nedovršeni ljudski stvor. Prema Talmudu i Adam je najprije stvoren kao golem, i tako je proživio prve sate svoga života, sve dok mu nije udahnuta duša. U srednjem vijeku golem je vrhunac alkemijskog postupka. Načinjen od gline i blata oživio bi kad meštar u čelo upiše tajni znak, božansku kombinaciju hebrejskog alfabeta, koja je samo upućenima poznata. Tako nastalo biće nema dušu, niti mogućnost izražavanja, ali je sposobno da prima naredbe i da postupa prema njima. Idealan sluga za svakog gospodara. Često je, u pričama, činio zlo, jer za počinjeno zlo ne bi nikome bio odgovoran. (Bog je u ovoj stvari morao kažnjavati po – zapovjednoj odgovornosti.)

Rabin Juda Lev ben Bezabel, mudrac, briljantan pripovjedač i kabalist, u šesnaestom je stoljeću ispričao priču, ili to, možda, i nije bila priča, nego je bila zbilja koja se naknadno pretvorila u priču, o tome kako je zaustavljao antisemitsku kampanju za vladavine cara i kralja Rudolfa II. Od blata i gline rabin je stvorio golema, kojeg dalje opet možemo zvati i Golem, da mu služi i da se okrutno razračunava s onima koji progone Židove, ubijaju ih, protjeruju i otimaju im imovinu. U Golemovom je čelu upisana bila riječ emeth, koja znači istina, a znači i živ. Iako nije imao duše ni svoje pameti, Golem se, nesretnik, zaljubio kada je pred njega izašla neusporedivo lijepa djevojka. Tad su nastali takvi problemi da je rabin Juda Lev morao izbrisati jedno slovo, ono prvo u riječi emeth. Tako je emeth (živ) postao meth (mrtav). Vjeruje se da Golem i dan danas spava na tavanu praške sinagoge. Oživjet će opet, bude li zatrebalo.

Priča o Golemu da se ispričati bezbroj puta, na isto toliko načina. Ispričao ju je već Isaac Bashevis Singer, a prije njega i Gustav Meyrink, u sjajnom gotskom romanu o zlosretnom draguljaru Athanasiusu Pernathu, kojeg spopadne onaj upokojeni, na tavanu sinagoge usnuli praški Golem. U osnovi svake priče o njemu trebala bi biti okolnost nevolje usred koje je stvoren. A stvorili su ga da brani i štiti prezrene i progonjene ljude. Ali i ona druga okolnost da on, zapravo, nema duše ni pameti, da je robot prije vremena u kojemu će se ideja o robotu uopće i pojaviti. U tragičnome svijetu, Golem je sublimacija i supstrat tragedije. Onaj jedan, kojemu nitko nije sličan, koji nije svoj nego je tuđi, koji ne postoji izvan funkcije za koju je stvoren. Golem je, pored ostalog, stvorenje savršene i jedinstvene samoće. Po tome je sličan samo Bogu.

Ljudi to nisu mogli podnijeti. Sažalili su se, makar i na vlastitu štetu, i zaljubili su Golema, osudivši ga tako na nestanak, a sebe na vječno stradanje. Sažaljenje je najvrednija čovjekova osobina.   

Ida Börjel

(Ida Berjel)

Jedna historija sa trikom

Danci su punačak, ljubazan, žedan narod koji nema ništa protiv pasa. Danski psi su punačka, ljubazna stvorenja sa malim pjegama. Danski pas ima uvijek neki trik koji pokazuje u baru. Ja sam danski vlasnik bara i moja kuća je svačija kuća. Španski psi su lijena stvorenja ispod prejakoga sunca. Švedski psi očetkana vitka zabrinuta stvorenja sa dugim kompliciranim pedigreom. Švedski vlasnici pasa uvijek upoređuju pedigree i stanje dlake. Njemački psi ne pokazuju nikakve trikove u baru. Danski vlasnici pasa su topli, žedni ljudi koji razmjenjuju misli i pića u baru. Austrijanci ne bi nikad razmijenili jednu misao sa svojim četvoronožnim prijateljima. Danskom psu ne treba remen. Danski psi prate vlasnike kao što jedan vlasnik prati psa u bar. Švedski barovi su dezinfikovana, napuderisana mjesta sa stolicama bez naslona i vodnjikavom američkom muzikom. Danski pub je prijatno mračno mjesto sa zabavnim nalepnicima i posterima. Moja danska žena ulazi unutra. Ona je toplo, jarko stvorenje s vedrim snažnim smijehom. Smijeh Austrijanske, Portugalke i Finkinje nije vrijedan pomena. Dankinja dolazi sjajna i jarka u moj bar. Njen smijeh je snažan, dobar i zdrav. Dankinja se pojavljuje sa finom žeđu koju treba utoliti. Mali, punačaki danski pas joj pokazuje trik za stolom u mom baru. Dankinja se smije i podiže svoju času za sve koji je vide i čuju. 

Jedna historija za razvijanje

Njemačka majka svačija je majka. Njemačka majka zna kad će djelovati i kada će to ostaviti otvorenim. Britanska majka straši svoje sinove i šćeri. Danska majka ne napušta kuću biz cigare. Njemačka majka uvijek bira odjeću koju će nositi  njena familija kako bi je mogla lako razlikovati u gomili. Nastojim se razviti u jednu dobru njemačku majku. Nastojim saznati razliku između ovog i tog. Njemačka majka stoji odlučno na vratima kuhinje. Njemačka majka zna razliku i forme i granice. Njemačka majka zna šta pripada kući i gdje je svemu mjesto i ne mora to naglas govoriti. Ja vježbam da budem svrsihodna majka. Ja vježbam da odvojim emocije od svega. Švedska majka uvijek ulaže emocije u sve i ne može razlikovati tugu od radosti. Francuske imaju sve smiješano. Luksembuške majke ne mogu shvatiti ništa izvan luksemburške granice. Nastojim vježbati i biti njemačka majka. Učim svako posebno mjesto za stvari u kuhinji i predsoblju. Njemačka djeca trebaju ljubazne stabline njemačke majke koje će ih naučiti da izdrže sve. Njemački muževi trebaju tvrdo mišićavo meso u obilnim količinama kako bi bili mirni u kući. Njemačke majke ne trebaju jedna drugu radi razgovora. One stoje nepokolebljivo i predsoblje nadgledaju. Njemačke majke ne uzimaju neki alkohol da isperu dan prije noći. One imaju pune ruke i ne moraju plakati i razumjevati  sve, kako se sve dogosdilo     

Jedna priča

Imam svoj grčki ponos da se oslonim i ne puknem. Izađem na komad svoje grčke zemlje i on je tu. Na grčkome tlu nikao je svijet. Gajim masline u zemlji po kojoj su nekad grčki geniji hodili. Fine grčke koze trčkaraju naokolo i ostavljaju svoje tragove. Crna grčka koza penje se na krov restorana i okreće malu glavu prema mirnom grčkom selu i potvrđuje sve. Tako Italijani tvrde da imaju historiju, tako Nijemci i Finci potvrđuju historiju. Skromne grčke žene hode sve zajedno u crnini i nikad ne zaboravljaju. Drugi  nastavaljaju zaboravljati. Belgijanci zaboravljaju, Danci se ne sjećaju. Luksemburžanima ništa ne dolazi na pamet. Hodim povijena ispod gčkog lišća da svoje pokupim masline. Grčke koze stižu trkom. Glaseći se kao što su uvije činile, od samog početka, ali ko se toga sjeća. Stojim ispred svojih stabala i to je početak svega, ali ko daje ponosu mjesto koje zaslužuje. Italijanska krv nastavlja rasti, francuski prasnu zbog ničega. Stojim u grčkom zalasku sunca onako kako su stajali prije mene. Grčke žene u crninini klimaju šutke jedna drugoj, jašući magarce uz ivicu puta.

Uvodne odredbe

(1§ – 2§)

1a § Ja sam taj koji odlučuje.

 1b § Legis virtus haec est: imperare,
vetare, permittere, punire. 

1c §  Zakonska snaga je sljedeće: zapovijediti,
zabraniti, dopustiti, kazniti.

2a § Zakon o zaštiti potrošača jest uglavnom
obavezjujući zakon.

2b § To važi za kupovinu slobodne robe koju
prodavac upsije prodati kupcu u zamjenu
za njegov novac. To je dobar zakon. Primjeren.
On se odnosi nas ljude.
On se odnosi na sam život.

Uvodne odredbe

(4§)

4d § Kupac zna da je to iluzija, to je
ono čemu on teži, ne da učini život stvarnijim,
već da ga učini manje stvarnim.
Snovi. Fantastično. Ruže.

4e § Kupac ne teži za istinom, već za nečim
što funkcioniše.

Prvi stav ne važi tada važi obrnuti.

4f § Prodavcu je teško znati kako
rezonuje kupac.

*

Ida Berjel (r. 1975, Lund) debitovala je 2004 i već nakon treće zbirke Skåneradio (Radio Skone) utvrdila svoje mjesto najinteresantnijeg pjesnika konceptualnog usmjerenja. Istražuje između ostalog čovjekovu sposobnost orijentacije u različitim kontekstima. Ona ispituje manipulativne jezičke situacije, svjedoči o krahu literarnog sistema i vladajućih tekstualnih formi. Te istrošene jezičke oblike Berjel prebacuje u poetski kontekst, otkrivajući neočekivane egzistencialne, estetske i etičke dimenzije.

Objavila je, inače, četiri knjige poezije: Sond 2004, Skåneradio 2006, Konsumentköplagen: juris lyrik 2008, Ma 2014 i dobila nekoliko prestižnih ovdašnjih nagrada (Katapultpriset 2005, Kallebergsstipendiet 2009, Sveriges Radios lyrikpris 2010, Gustaf Fröding-sällskapet lyrikpris 2014 za zbirku Ma, koja je došla nakon šestogodišnje pauze: “beskompromisni, visoki lirski projekt. Prekrasan, razoran, nezaboravan”.)

Idu Berjel gostovala je na našim poetskim festivalima i prevođena je na naški. U mom skromnom  prevodu može se naći  u Sarajevskim sveskama br. 41-42, na Lyrikline.org, kao i u Antologiji moderne švedske poezije, koju je objavio OKF sa Cetinja, 2013. godine. 

Priredio i preveo Refik Ličina