Riječ pri dodjeli Kočićeva pera Darku Cvijetiću na Interliberu u Zagrebu 15.11.2019.

U ovoj gužvi i šušuru, rekao bih vam dvije meni važne stvari:

Prva je da tragedija postoji samo ako je ispričana. Ono što nije ispričano, to se u stvarnosti nije ni dogodilo. Hvala Darku Cvijetiću što je ispričao ono što se 1992. događalo u Prijedoru. Ili ono što se 1992. događalo u jednom prijedorskom neboderu.

Druga je da je imaginacija u temelju svake empatije. Da biste imali srca za druge, morali biste zamisliti kako im je. A da biste umjeli zamišljati, morate imati vjere u priču. Vjera u priču je vjera u pročitan tekst.

Dok ovo govorim, oko nas promiču, vrište i cijuču – djeca. Podsjećaju na one munjevito brze likove iz kompjutorskih igara. Hladne i bešćutne. Da bi odrasli u ljude, njima bi trebale priče, trebale bi im knjige. Bez knjiga, to više ne ide.

Strašna su, hladna i bešćutna djeca u formatima odraslih ljudi. Onih koji ne čitaju. Oskudne su imaginacije, nesposobni za empatiju.

Hvala Darku Cvijetiću što svojim “Schindlerovim liftom” pomaže ljudima da odrastu.

Komadić 

Može li se
Na osnovu njega
Rekonstruisati cjelina
Ili samo zamišljati
Npr. komadić stakla
Reći će vrstu
Ali ne oblik tvari
I s drvetom je tako
I s papirom na kojem
Se ova pjesma piše
Voda nema komadić
Nego kap
Jer je u njoj
Zamiješen život
Koji kao i ona teče
Svome ušću
Tamo gdje ga smrt
U krhotine, u komadiće smrvi
Kad bi imala komadić
Smrt bi se u  tvar pretvorila
I samu sebe izjela
Pa je ne bi ni bilo

Komadić II

Živim
Na komadiću zemlje
Čuješ u mimohodu
A koliki mu je taj komadić
Je li dunum, možda dva
Ili manji od toga
Je li veći od stope
Kad je već komadić
Baš bi trebalo vidjeti
Je li zelen kao druga zemlja
Ili od žita žut
Ideš i ne izlazi ti
Iz glave
Važniji
Od hektara njiva
Komadić
Od kojeg ovisi život

Dnevnik jednog penzionera/54

Nakon što su 1971. i 1972. u Hrvatskoj i u Srbiji smijenjena rukovodstva sklona reformama u Partiji i liberalizaciji političkog sistema, nastupa desetljeće tokom kojeg se, prividno, ne događa ništa. Tito je sve stariji, kosu mu boje u narančasto, kite ga trećim ordenom narodnog heroja Jugoslavije, imenuju za doživotnog predsjednika države i partije, a u zdravim snagama koje su zamijenile Savku i Tripala, te Latinku i Nikezića, zameće se i razvija klica onoga nacionalizma koji će dvadesetak godina kasnije razvaliti Jugoslaviju i njezine narode vratiti u predmoderno stanje. O tom bi se vremenu društvenopolitičkog ravnovjesja i opće dosade trebalo pripovijedati u nekim budućim romanima i pripovijetkama, doba je to za novu porodičnu i građansku dramu, za nove Glembajeve, i za filmove koji bi zabilježili sliku epohe za koju smo sve do danas ostali slijepi. Između šezdeset i osme ili sedamdeset i prve, i posttitovskih osamdesetih, kao da se nije dogodilo ništa. Kao da je Titova senilnost bila i senilnost zajednice.

Tih su godina, nakon obračuna s maspokovcima i liberalima, pisane neke nove partizanske i revolucionarne pjesme, koje su u narodu, pogotovo među omladinom, trebale obnoviti borbeni polet. Jedna od takvih bila je i pjesma “Hej haj brigade”, koju je po narudžbi historijskog trenutka napisao Arsen Dedić, a našla se na kompilaciji “Da nam živi, živi rad”, koju je 1976. objavila Produkcija gramofonskih ploča Radio televizije Beograd, kao sedmu po redu na B strani. Album je uglavnom sadržavao namjenske songove za omladinske radne akcije, koje su upravo doživljavale svoj veliki preporod. Umjesto da sjede po kafićima, da puše i da se drogiraju, umjesto da ih neprijateljski elementi i Crkva uzmu pod svoje, mladi su, prema zamisli Partije, raspuste trebali provoditi na izgradnji autocesta i željezničkih pruga, uz pjesme o nekoj novoj revoluciji u kojoj više neće biti ljudskih žrtava, i koja neće revolucionirati društvene odnose nego će mijenjati lice zemlje.

Arsenova je pjesma postala neslužbena akcijaška himna, kojom je, svakoga jutra u pet, započinjao radni dan. Po naselju brigadirskih šatora ili baraka bili su raspoređeni zvučnici, iz kojih bi se kao budnica začula muzika i glas Ivice Bobinca, koji je pjevao: “Mlade dane, tople, duge, prvu ljubav, prve sne, vraćaju nam naše pruge, ugradili tu smo sve, sve”. Melodija je bila vrlo jednostavna, školska, a motiv tipičan arsenovski, ispunjen nostalgijom i sjećanjem na mladost. To je stvar činilo paradoksalnom: naime, neki su sedamnaestogodišnjaci u potrazi za avanturom ili za obećanjima prvih ljubavi, ali nerijetko i iz sasvim konkretnih, političkih i društvenih ambicija, odlazili na akciju, gdje bi onda prije jutarnjeg rada pjevali o sebi iz neke daleke buduće perspektive, o svojoj mladosti i o tim ljubavima, te o prugama koje su upravo došli izgraditi. Ta greška u perspektivi pokazala se fatalnom. Naime, onoga dana kada brigadirke i brigadiri stasaju do nostalgije i do čežnje za vlastitim mladim danima, toplim, dugim, i do perspektive iz koje bi konačno mogli otpjevati svoju pjesmu a da ne varaju sami sebe, neće im više biti ni do pjesme, ni do radne akcije, ni do autentičnog sjećanja na vlastitu prošlost, jer će se zaratiti i jer oni više neće biti oni zbratimljeni Jugoslaveni i Jugoslavenke koji grade mostove i pruge jedni prema drugima, nego će pripadati zavađenim narodima koji te mostove ruše. No, iz Arsenove perspektive to je još uvijek izgledalo ovako: “Za godine koje bježe, za mladosti blistav čas, mostova nas bezbroj veže, pruženih između nas, između nas”. I onda kao u onome filmu Hajrudina Krvavca: za rušenje mosta najkvalificiraniji će biti oni koji su most i izgradili.

Refren je, pak, bio ispražnjen od velikih misli. Za razliku od prethodnih vremena i od pjesama koje su se posvećivale revoluciji u ratna i rana poratna vremena u kojima je refren bio poput pesnice koja udara ravno u čelo, sada smo se predavali romantici srca: “Hej-haj brigade! Hej-haj ruke mlade! Hej-haj brigade! Svoju zemlju srcem grade, svoju zemlju srcem grade”. Ništa veliko ni mudro, ali pjevno i arsenovski blago.

Ono važno i anegdotalno je u tijelu pjesme, u nizanju strofa, pjevanih glasom Ivice Bobinca, punim šansonjerske blagosti onog zagrebačkog doba koje je obilježio “Stari Pjer” Ivice Percla. Ovako je pjesma dalje išla: “Ostaju za uvijek druže ove ceste, ovi puti, a drugarstvo duže, duže od života i od smrti, i od smrti.” Do pola istina, otpola nije: doista, tim će se cestama i prugama, izgrađenim za omladinskih radnih akcija, provoziti budućnost epohe, nacionalizam, patriotizam i antikomunizam, zajedno s vjerskim poglavarima, vračevima, tim prvacima u pustošenju ljudskih duša, i nitko se nikad neće zapitati, nitko pomisliti, tko je sve ovo sagradio, pod čijom zastavom i pod kojim znakom, u ime kakve ideje.

Pa onda u posljednjoj strofi eto glasa o ideji: “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela! Opet stvara omladina novo vrijeme, nova djela, nova djela.” Arsen Dedić bio je veliki pjesnik na vrlo sličan način na koji je to bio i Duško Trifunović. Obojica su naveliko pisali namjensku poeziju, bili su kopirajteri prije epohe kopirajtinga, za sobom su ostavljali slogane i parole, fraze kojima će se ubrzo zaboraviti podrijetlo – recimo, “nekih stvari ima što ne govore se svima, već se samo nekom šapnu, ti znaš!” – pravi narodni pjesnici i kazivači, iz vremena kada je narod već prestao pjesnikom biti, i obojica su, i Arsen i Duško, bili savršeni zanatlije, obrtnici s riječima, koji bi pritom i u najusputniji svoj proizvod utiskivali jedinstveni svoj umjetnički pečat. I u najbudalastijoj bi pjesmici, onoj koja se u deset minuta sroči za naručitelja koji se odmah zatim izgubi u vremenu, postojala ona jedna riječ, ili čitav stih, za koji bi se odmah znalo da je Arsenov, a koji bi mogao stati i u najbolju, najistinitiju njegovu pjesmu, kao i u antologiju njegovih iskinutih stihova.

Taj stih u ovoj pjesmi je “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela!”

U to hudo i prijeteće bezvjerno doba, što se odvilo sedamdesetih, kada nitko više nije vjerovao u dolazak komunizma i kada je cinizam “disciplinskih palica”, kako su se onim jezikom imenovali pendreci, nadomjestio i posljednje izgubljene ideale bivših revolucionara, ni ta zvijezda petokraka nije više bila znak što znači. I nije se više mogla spomenuti u pjesmi, a da onaj koji pjesmu sluša prema njoj ne osjeti isti ironijski odmak koji su borbeni ateisti u nekom prethodnom vremenu osjećali prema križu i krstu. Simboli se troše, ako se izgubi energija koja bi ih stalno obnavljala. A kada se potroše i obeznače, obično se pretvaraju u svoju suprotnost i poprimaju značenja suprotna od izvornih. I tako križ biva znak prijetnje i zaostalosti, i tako zvijezda postaje antizvijezda, postaje hladno i izgubljeno nebesko tijelo.

Sve dok Arsen Dedić stihom ne natpjeva tu negativnu transformaciju: “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela.”

A mina nije, kao što će jednom biti, ispaljena iz minobacača. Mina je pod stijenom, i gori fitilj do eksploziva koji će je raznijeti. Neka puca kao mina zvijezda iznad naših čela. Kako to moćno zvuči danas kada zvijezda više nema, svud okolo mrkla je noć, i kada se pjesma “Hej haj brigade” nigdje ne pjeva.

Monografiju, raskošnu u autorskom zahvatu, grafičkoj i tehničkoj izvedbi, napisao je, pošteno i uravnoteženo, sarajevski pisac Željko Ivanković

Valjalo bi pisati o hrvatskim opijenostima ratnom pobjedom devedesetih. Ali ja neću, nisam ta vrsta pisca. Nešto bih, međutim, mogao o hrvatskome porazu u ratovima devedesetih, najvećem koji je ova zajednica za svog postojanja doživjela, a kojega, eto, nije ni svjesna.
Lice tog poraza dugi je niz rashrvaćenih i obezhrvaćenih, etnički temeljito počišćenih gradova, onih koji su bili stopostotno hrvatski, ali su istovremeno stopostotno bili i nečiji drugi, a iznad svega stopostotno su bili bosanski i bosanskohercegovački, od Banje Luke preko Dervente do Bugojna i Travnika, sve do onoga najvećeg rashrvaćenog grada, do Sarajeva. Samo groblja i nadgrobnici, oni stvarni ili metaforični, potvrđuju da je sve to nekad, prije ratnog i poratnog poraza – za ovaj drugi, pak, zaslužne su sve hrvatske vlade i svi predsjednici, zajedno s ono malo hrvatskog političkog jada u Bosni i Hercegovini – bilo i hrvatsko, a ne samo bošnjačko i srpsko, ali i da je, hvatamo li se statistike i kulturnih artefakata, znalo biti i dominantno hrvatsko.

Recimo, Vareš, srednjobosanski industrijski gradić u vilovitom i bajkovitom ambijentu bosanskoga birvaktilskog kraljevstva i nedirnutih šuma i planina, za koji odličnici zagrebačkog hrvatstva, ne samo plenkovići i grabar-kitarovićke, nego i ovi neki akademici i fudbalisti nisu ni čuli.

O tom je Varešu, na kraju svih krajeva, Željko Ivanković napisao i sastavio monografiju. Knjigu, raskošnu u autorskom zahvatu, grafičkoj i tehničkoj izvedbi, te formatu, objavila je vareška podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak, i nije, na žalost, vjerojatno da će se pojaviti u knjižarama. Pogotovo onim zagrebačkim. A ni u knjižnicama, naročito onim u Hrvatskoj. Vrijedilo bi je, međutim, naručiti od nakladnika ili se uz pomoć GPS navigatora otputiti u avanturu kroz pustinju i prašumu, sve do Vareša, pa je tamo kupiti. Zanimljivije i sadržajnije putovanje od onog na Maldive ili na Kubu, recimo.

Od zemljopisno-geoloških osobitosti vareškog kraja, preko legende o Zvjezdangradu, mitskom Varešu prije Vareša, koji je ime ponio po planini Zvijezdi, gori najljepšeg imena na našemu jezičnom području, te historije Vareša, od predkršćanskih, kraljevinskih i turskih vremena, sve do modernog doba, koje započinje s austrougarskom okupacijom, i naših vremena, Ivanković pripovijeda o Varešu, iznoseći njegove male i velike povijesti, baveći se poviješću njegove svakodnevice, s obzirom na socijalne, konfesionalne i nacionalne razlike. Pisac krajnje skrupulozno prati rađanje različitih vareških identiteta. Uravnoteženo piše o vareškom kraju kao jednom od katoličkih središta Bosne, o procesu islamizacije, o doseljavanju pravoslavaca iz istočne Hercegovine i Crne Gore nakon što je Eugen Savojski krajem sedamnaestog stoljeća poharao i opustošio Bosnu, i o okolnostima stvaranja one kulturne i nacionalne strukture kakvu prepoznajemo u dvadesetom stoljeću. Ivanković piše tako da njegov tekst i ova knjiga ne mogu zasmetati Varešacima srpskopravoslavnog ni bošnjačkomuslimanskog roda, pa bi i jedni i drugi njegovu knjigu mogli držati u regalu, na polici, ispod televizora. Ali nije riječ o kalkulaciji te vrste – i autoru, i nakladniku, svejedno je hoće li se knjiga razgrabiti, jer je ionako riječ o svojevrsnom spomeniku, uknjiženom nadgrobniku, knjizi dovršene povijesti – nego se radi o tome da drukčija ovakva knjiga i nije moguća. Kljaštrenjem i svođenjem na jednu nacionalnu komponentu i jednu povijest, ona bi prestala biti vareška i bosanska. Tako je to barem kada je o prošlosti riječ.

Ivanković se, vrlo mudro i ispravno, zaustavlja na 1991. godini, kao posljednjoj u njegovoj povijesti Vareša i vareškog kraja, a o ratu samo ovo: “Rat iz devedesetih bio je klimaks svih neiživljenih frustracija i zala iz prethodne dvije Jugoslavije, ili, željeli bismo, konačno smirivanje trusnog balkanskog tla nakon svih imperijalnih težnja življenih u najkrvavijem svjetskom stoljeću.” I još konstatacija da je Vareš, premda smatran “malim Rimom”, i kao takav sumnjičen od komunističkih vlasti, “najradničkija župa u BiH”, na prvim višestranačkim izborima glasao za ljevicu. Toga nema u ovoj monografiji, ali čisto radi orijentacije: na popisu stanovništva iz te iste 1991. godine, Hrvata je u Varešu bilo preko pedeset posto, Muslimana trostruko, a Srba peterostruko manje. Muslimani, sada Bošnjaci, danas čine apsolutnu većinu, a Srba skoro da i nema. O ratnim etničkim čistačima i poratnim etničkim prečistačima, kao i o hrvatskim i bošnjačkim krivnjama i odgovornostima za ono što se dogodilo, trebalo bi se pisati u nekoj drugoj i drukčijoj knjizi, koja, međutim, ne bi imala manje stranica od ove. Ali bi morala biti jednako poštena i uravnotežena kao ova. A nemoguća je, na žalost, u današnjem Sarajevu, dok u Zagrebu za njom ima manje interesa nego za Kubom i Maldivima.

Kao i svaka dobra i već pomalo starinska zavičajna monografija, tako je i “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” pun anegdotalnih zanimljivosti, antropoloških i povijesnih bizarnosti, ali i izvanrednog, rijetko viđenog vizualnog materijala. Tu je i kratki, vrlo instruktivni pregled Vareša u književnosti i umjetnosti, te, na samom kraju, mali leksikon vareških uglednika, od fra Matije Divkovića i fra Filipa Lastrića, preko Novaka Simića i Mila Cipre, do glumca Bore Stjepanovića, pravoslavnog vladike Grigorija, književnice Aleksandre Kardum, profesorice Mirjane Kasapović. Iznenadi se čovjek tko je sve iz ili od Vareša. A onda se i rastuži na kome se sve završava jedna vareška povijest. (Premda i tu valja biti oprezan i pristojan, jer Hrvati, za razliku od Srba, nisu posve nestali iz vareškog kraja. Premda bi se, s obzirom na sve ili gotovo sve aktualne hrvatske i bosanske politike, možda trebalo reći – još nisu posve nestali.)

Monografija Željka Ivankovića dragocjen je spomenik i memorabilija. Lijepo bi bilo kad bi, kao što je to običaj u bogatijim i razvijenijim kulturama, bila objavljena i u standardnom knjiškom formatu, bez ilustracija ili s krajnje reduciranim fotomaterijalom. Monografije, naime, služe za listanje. Nakon pomnijeg čitanja ostavljaju medicinske posljedice u vidu sportskih i traumatoloških povreda. 

Sve možeš preseliti, sve čvrsto i prenosivo
Malo i nešto veće, strpati u rance i vreće
Osim buđenja u roditeljskom stanu, svojoj sobi
Pogleda kroz prozor, odjeka vozila što prođe
Beskrajno vrijeme čitanja Travničke hronike
Razgovora sa onima što će da te zamrze sutra
Čim se javiš iz drugog grada i drugog svijeta
Slušanje prvih ploča kupljenih u Jugotonu
Preturanja po knjigama kod Bućuka
Majčine izgubljenosti, samoće i nesanice
Strahova, svakodnevnog žrtvovanja i otpora
Zagledanosti u Miljacku s Principovog mosta
Koji se više nikada neće tako zvati, baš ovdje
U Sarajevu koje se preselilo u tebe, prvo ono
Da te izgura iz svoje utrobe, iz svog bića
Ma koliko sve stavljao u djela trajnija od mjedi
Izazivao jezik da te slijedi, da ti pomogne,
Duhove zaboravljenih mrtvih na grobljima
Čiji će grobovi biti prodani, pobrisani,
Osim u tvojim knjigama, osim u tvome sjećanju,
Koje seliš, da bi te slike budile u neko svoje vrijeme,
Obuzimale te kao groznica u ranu zoru,
Bez dijagnoze, bez lijeka, bez razgovora
Izgubljene u beskrajnim tekstovima punim sna
S neizbježnim epitafom pred buđenje:

Sagradih ovaj grad
Od trošnih riječi –
Neuništiv mu je sklad,
Prvo zaboli, potom liječi. 

Trganje

Kada pisac prepusti reč detetu, onda je mudro da ga ne prekida, da se ne meša, da se ne pravi previše pametan i ostavi dete da govori, pa će nam dete reći stvari neočekivane, ponekad zapanjujuće, i to ne zato što dete vidi bolje (ne vidi), niti zato što je dete iskrenije od odraslih (nije), nego zato što između nas, odraslih, i sveta, stoji rešetka nataloženog iskustva, dok dete taj isti svet vidi kao skupinu znakova koje tek treba odgonetati: ako se deda i komšija Luka redovno posećuju, onda je to da bi pričali i pušili; ako se ti sastanci prorede, onda je to znak da se nešto menja, ali dete tek mora da otkrije – šta. U romanu Trganje mostarsog pisca Almina Kaplana (Synopsis, Zagreb/Sarajevo 2017.) dete, oblikovano jednoličnim seoskim životom, vidi da se nešto događa: otac postaje ćutljiv i nedostupan, majka uznemirena, deda se ne odvaja od televizora, a čvrsti seoski običaji rastaču se, gube ravnotežu i postaju nedokučivi. Upravo mesta nedokučivosti čine Kaplanov roman jedinstvenim: ono što je odraslima, naizgled, (samo)razumljivo – da hrišćani nose jednu vrstu kape, a muslimani drugu, te da je to, iz dečije perspektive, jedina vidljiva razlika između komšija koji, istina, imaju različite običaje, ali puni su uzajamnog poštovanja i brige – za dete je izvor pitanja, no sve dok se ta pitanja vrte oko različitih kapa, različitih bogova (koji se, za razliku od kapa, ne vide), ili različitih običaja (što je za decu odlično jer različiti običaji znače i različite slatkiše), svet stoji čvrsto na svome mestu, a nedokučivosti se, svojim ritmom, popunjavaju objašnjenjima. Doduše, u samom jezgru stvari nedokučivih nalazi se dedina, nikada do kraja ispričana priča, o jednoj jami, tu blizu, koja je u davnom velikom ratu gutala ljude, ali ta priča tek je odjek prošlih vremena koji budi detinju radoznalost, ništa više. Sve dok ne oživi. Kada se probudi očaj odraslih, kada dete vidi plač ili paniku učiteljice (a ne razume zašto ona plače, niti zašto se tako ponaša), kada uoči da su, preko noći, bez ikakve najave, nestali drugari s kojima se do juče igrao rata, kada selom počnu da promiču čudne zastave i kada se stvore nevidljive, a neprelazne barijare – jednom će, dok bude vitlao zastavom koju su mu odrasli utrapili, na smrt da isprepada trojicu odraslih muškaraca koji su vitlali drugom, različitom zastavom, i razume se da mu ništa neće biti jasno – a potom se pojave i različite vojske (mnogo mu se bila svidela vojska s lepom čizmama: „dok su koračali, oprema koju su imali na sebi zveckala je i zajedno sa šuškanjem uniforme bila najljepša muzika koju sam do tada čuo. Na desetine stopa u crnim čizmama, padale su na zemlju kao da njima neko diriguje“), sve to umnožava pitanja, ali odgovora nema. Trganje je roman koji nas iz jedne dečije nedokučivosti vodi drugoj, a ova trećoj, sve do topovskih kanonada, spaljenih kuća, pijanih vojski, krvi i smrti, da bismo se i mi odrasli, ošamućeni majstorstvom pripovedanja mladog mostarskog pisca, obreli u prostoru u kojem, iako je sve poznato, ništa (više) nije dokučivo. Tada shvatamo, dete je (a ne Vergilije) postalo našim vodičem po krugovima pakla. A možda smo neosetno, ščepani Kaplanovim pripovedanjem, makar na trenutak ponovo postali dete i setili se da srećno detinstvo, čak i kada je udobno, ne postoji.

Meho

Novi Kaplanov roman Meho (V.B.Z. 2019.) na prvi pogled razvija motive prethodne knjige, ali to je samo spoljašnja sličnost: u pitanju je duboka promena perspektive i stila pripovedanja. Ako se prethodni roman završava prisilnim odlaskom iz sela – otac je odveden u logor, a majka i dete potrpani u kamion koji ih vodi neznano kud – ovaj roman govori o ljudima koji su se u selo vratili posle rata da bi obnovili svoje razrušene i spaljene kuće i da bi pokušali, koliko god to mogu, da započnu novi život. Meho, njegova žena i dvoje dece žive od uzgajanja i prodaje breskvi i paprika. Težak je to i oskudan život, ali bila bi ta muka seljačka nekako i podnošljiva da Meho nije postao članom džemata, odbora koji se manje bavi verskim pitanjima, a više materijalnom brigom o izgradnji džamije i prateće infrastrukture. Glavnu reč vodi prvi čovek odbora, Muriz, za koga se, od prvog njegovog ukazivanja, ispostavlja da je, najblaže rečeno, mutan tip. Meho je, tome nasuprot, čestit i pouzdan čovek, ali gotovo bez ikakvog obrazovanja. Čim krenu zapleti s novcem i sumnjivim njuškama koje se, na zov para, nesebično i rodoljubivo odazivaju, Mehina će se čestitost naći pred ozbiljnim iskušenjem. Njega, međutim, reči ne slušaju i koliko god da oseća nepravdu, koliko god da mu neke stvari ostaju nedokučive, sve ostaje zatrpano njegovim preteškim ćutanjem. 

Nesvodiva razlika u odnosu na prethodni Kaplanov roman u tome je što se pisac stavlja u ulogu sveznajućeg pripovedača: on prenosi šta Meho govori, ali zna i šta misli i oseća, šta ga i na koji način muči. Svedenim, savršeno uravnoteženim jezikom (ovo treba shvatiti doslovno: Meho je gotovo savršena jezička tvorevina) i upravo besprekornim ritmom, Kaplanov se izraz, tananošću psiholoških preliva, da uporediti s Andrićevim. Kaplanovi Hercegovci nisu ljudi od reči – osim, dabome, onih slatkorečivih koji govore da ništa ne bi rekli – te zato oni, često, govore ćutanjem, a Kaplan svojim jezičkim mrežama hvata tu tišinu. 

Sjajne, moćne likove kleše Kaplan: Mehina supruga Senada jedina vidi kako se i koliko njen „čovek“ muči, komšiju Šabana „potrošio je logor“, a sada ga troši beda, mutivoda Muniz žari i pali, usamljenu staricu Hatu već je ubila tuga za sinom, pa je njen život još samo opomena živima (zato je i izbegavaju), ambivalentni hodža na trenutke se zaista dozove boga (ali neodlučno i retko), buntovni majstor Ibro jedini ne pristaje da ćutanjem opravda vladavinu lopova i ratnih profitera, a Mehin prijatelj Esko žene je i konopljicu voleo više od bilo čega što mu je skučena sredina nudila. Jedna od muka koja proganja čestitog Meha jeste da li njegov prijatelj Esko, takav kakav je bio – slab vernik, između ostalog – zaslužuje da se pojavi na spisku šehida, ratnika koji su poginuli za veru. Eska je baš bilo briga za veru. Bio je slobodan čovek kojeg je bomba raznela u glupom ratu. 

Meho je novi mali/veliki roman bosanskohercegovačke književnosti (i ovog našeg jezika), još jedan biser u bogatom mostarskom đerdanu pisaca i spisateljica, divno i strašno svedočanstvo o životu koji ne uspeva da proklija jer su ga zajahale hulje, roman o čestitosti koja se brani ćutanjem, priča koja bi se, tek s po kojom promenom imena, mogla ispričati bilo gde na prostoru od Đevđelije do Sutle. Samo je potrebno da tu priču ispriča pisac poput Almina Kaplana. 

Vreme, br. 1504

(bez ikakve pouke)

Miševi su mali, neugledni, a mačke omiljene, lijepe i mnogo važne. Miševe nikada ne primaju u društvo finog svijeta, a neke raskošne i pametne mačke u svom okruženju osvoje vremenom sve naklonosti, pohvale i pažnju. Miševi misle sve najgore o mačkama. Pred njima se sa strahom pojavljuju, kada su im u blizini jako ih uvažavaju, ukoče se, jedva mrdaju, postanu još manji nego što su, dobro se prepadnu, od mačaka, a i drugih bića najčešće bježe, sakrivaju se u rupe, u mrak zavuku, a kada ih je dosta malo se ohrabre, počnu trčati naokolo, pištati, cičati, svakakav nered praviti, sve što dohvate stanu nagrizati, okolo mrvice jesti, sve oko sebe nastoje unerediti, u svojem zboru svi isto ne prestaju ponavljati, svojim slabašnim glasićima sve najgore o mačkama, toliko se u svom udruženju deru da ih i same njihove glavice zabole, pa pošto ništa ne mogu mačkama onda se na kraju međusobno dohvate, jedni druge napadaju, za smrad i svakojaku štetu onog do sebe optužuju. Poneki od njih, opasniji, mašta da bi jednom mogao izrasti u štakora, oglodati sve oko sebe, a u društvu dva tri sebi slična i mačke ugroziti. Mačke ih ili proganjaju ili ih, kada im dodijaju, u polemusu pojedu, a kada ostare i svoje urade sasvim zadovoljne predu, spavaju, više ih i ne gledaju. Znaju da miševi grickaju, po noći šuškaju, naprave malo štete, ali srećom dugo ne traju, a po dobru ih nikada nitko ne spomenu, samo njihove tragove ujutro pometu. Mačke opet pohvale, već samo njihovo prisustvo rastjera nepoželjne glodare.

Objavljeno u Nedjeljnoj Dalmaciji od 18. studenog 1993.

Rijeka Neretva većim dijelom svoga toka teče kroz gudure i klance, da bi se tek pri ušću proširila i zloslutnu zelenu zamijenila modrom bojom mora. Tisućama godina dvije obale bile su dva svijeta koja bi se susrela samo kad bi netko hrabar, mimo virova i kroz ledenu vodu, preplivao na drugu stranu ili bi rijeku preveslao na trupcu. No, čak i tada druga je obala ostajala strana i nedodirljiva jer na nju čovjek nije mogao prenijeti ništa od onoga što je bilo njegovo, po čemu je i bio čovjek i što ga je razlikovalo od životinje i od očajnika. Bliže izvoru, Neretva dijeli slabo obraslu, ali ipak živu divljinu, da bi dolje niže prosjekla sivi svijet kamenjara, lišen života i mogućnosti stvaranja civilizacije. Taj dio zemlje ostao je bez povijesti i bez pamćenja, sve dok rijeka nije privukla ljude bliže sebi, a Turski Imperij odlučio trajno spojiti dvije obale, sagraditi ćupriju koja će svojom ljepotom slaviti Boga i njegovu dobrotu jer ljude pušta da s čistom namjerom prepravljaju ono što je on jednom stvorio.

Most je sagradio majstor Hajrudin. Stvarao ga je dugo i predano, ali kad je bio gotov, izgledao je kao načinjen u jednom dahu. Kao da ga nije načinila ljudska ruka, nego je, onako visok i čist, Božje djelo. Bez muke stvaranja koja se zauvijek vidi na lošim i na krivo mjesto postavljenim građevinama, most je u sebi nosio više duhovne ljepote nego najljepše crkve i džamije u tadašnjoj Europi. U sirovoj i nelijepoj provinciji, svoj od kamenjara i sivoga kaosa mostarska je ćuprija omogućila hercegovačkom čovjeku da učini prvi korak u povijest, u civilizaciju koja donosi sreću kroz dostojanstvo.

Grad Mostar sav se, s kućama, crkvama, džamijama i sokacima, okupio oko mosta. Sve je građeno i stvarano u odnosu prema njemu, svaki ljudski pogled, svaka misao o gradu počinjala je i završavala na mostu. Drugi su gradovi stoljećima tražili i izmišljali slične građevine, izmišljali Eiffelove tornjeve i trijumfalne kapije, rasipali vrijeme i ideje da pronađu ono nešto što bi kao Božja svjetlost obasjalo grad i izvuklo ga iz neurednog osjećaja nesavršenstva.

Most nije djelovao monumentalno kao one ruševine iznad Atene. On nije plašio ljude svojom nedodirljivom ljepotom kao što ih plaši rimski Koloseum. Most je bio nekako dobar. Stoljeća su stvorila legende o tome. Jedna je, tako, govorila kako je neko petogodišnje dijete, prelazeći preko njega, duboko zagledalo u Neretvu i poletjelo prema njoj. Umjesto da se razbije o mramorno tvrdu vodu ili da se utopi u njoj, dijete je isplivalo da mu za cijeli život ostane ushit tog blagog, lijepog leta. S mostova često skaču samoubojice, a s mostarskog počeli su skakati oni što su na tren poželjeli biti slobodni. I onda pamtiti to.

U novija vremena skakače je snimala televizija. Kamera bi dugo pratila njihov let i nije bilo čovjeka koji ispred televizora nije, barem na čas, poželio skočiti u dubinu Neretve. Skokovi s mosta uvijek su više i prije odavali dojam ljepote nego hrabrosti. Sklad građevine uvjeravao je čovjeka da mu se sred takvoga svijeta, oslobođena svake rugobnosti, neće dogoditi ništa loše.

Gledan sa svih strana on je izgledao isto. Nisi mu mogao pronaći ono mjesto koje ga otkriva i objašnjava, onu slabu točku koja bi te uvjerila kako je to stvar kao i svaka druga sa svojim jednostavnim i upotrebljivim smislom. Dug i predan pogled otkrivao bi ti formulu pobožnosti, vjere u viši smisao, u duh koji ispunjava sve stvari, a samo se u nekima očituje. Da ih obične ljudske oči mogu gledati, da im se mogu diviti i vidjeti u njima Čudo.

U vrijeme zaustavljene slike svijeta, u vrijeme fotografije, most je, sasvim prirodno, postao amblem. Po njemu se prepoznavala jedna zemlja, kroz njega su neke daleke nepoznate oči vidjele nas. Čovjek lako zaboravlja razglednice iz čudnih stranih zemalja jer na njima uvijek vidi ono za što ne može vezati svoje iskustvo, vidi nešto što mu ne može značiti i u čemu se ne može prepoznati. Rijetki su prizori koje poželi vidjeti uživo, dodirnuti ih pogledom i postati im blizak. Za stranca su u našim krajevima samo Dubrovnik i mostarski most imali tu magičnu privlačnost. Uzalud smo im pokazivali druge gradove, nove građevine, prizore za koje smo vjerovali da su čudesni.

Stoga ne iznenađuje što je bombardiranje Dubrovnika tako čisto i jasno odjeknulo u ušima i očima svijeta. Tisuće ljudskih života nisu značile koliko rušenje fantastične, bogomdane slike svijeta. Rušitelje je reakcija iznenadila ne zato što su zli, nego zato što su bezvjernici i kod očiju slijepi.

Isti su rušitelji potom razarali Mostar. Srušili su sve mostove koji su nakon staroga izgrađeni, ali njega nisu. A mogli su da su htjeli, mada je bilo nezamislivo da to učine. Čovjek jednostavno ne želi vjerovati u tu posljednju mogućnost, u vraćanje svijeta u stanje prije Boga, u stanje nereda u kojemu je sve dopušteno.

A onda je došao taj utorak, deveti dan mjeseca studenoga 1993, kada je spiker na hrvatskom radiju hladno saopćio kako je danas srušen Stari most. Potom je komentator na televiziji ponovio kako se “urušio” Stari most, a onda je komentator u novinama saopćio kako je Stari most “srušio rat”. Istina je, naravno, bila drukčija, i treba je reći jer je nakon rušenja najljepše građevine u ovim krajevima još samo ona ostala. Most je srušio zločinac preciznim i dobro (a što je tu, zaboga, dobro?) odmjerenim pogotkom u srce, u ono mjesto koje samo pravi divljak zna pronaći a da mu ne zadrhti ruka. Bez straha pred ljepotom, pred Božjim djelom, pred generacijama koje će se stidjeti, pred svijetom koji će u svojim čitankama ovo rušenje pribilježiti kao jedan od nekoliko najvećih rušiteljskih zločina u dvadesetom stoljeću.

Slika je, međutim, bila strašnija od vijesti. Prikazivala je Neretvu onakvom kakvu ljudsko oko nije vidjelo već pet stoljeća, pustu i praznu rijeku koja odvaja dvije obale bez povijesti, od kojih će jedna nakon devetog studenoga tek biti zabilježena u povijesti zločina koji je počinio bezimeni vandal, a na sramotu čitavoga svog naroda. I tek posredno – ljudskog roda. Nije ostalo ništa osim pustoši i varljivog sjećanja da smo na tom mostu uvijek bivali bliži Bogu.

Ivo Andrić nekog je Nikolu slasno i strasno u romanu Na Drini ćuprija na nekoliko stranica nabijao na kolac jer je htio srušiti most. Nekad bih osjetio sućut za čovjeka kojeg muče zbog mosta. Nakon slike puste Neretve ne osjećam više ništa.

(tekst posvećujem svima koji sad šute, posebno zagrebačkim povjesničarima umjetnosti, arhitektima i drugima koji su se prije samo dvije godine, kada je rušen Dubrovnik, pravednički zgražali nad šutnjom svojih beogradskih kolega)

Njegova je priroda tiha, umirujuća. A sad viče. Izlazi iz njegove blage prirode grubijan i prostak. Posve novi čovjek. Nepoznat ni njemu ni njoj. Cijeli njegov mentalni sklop je izvraćen. 

A ispred njegovih ulaznih vrata u prizemlju je lift, uvijek ga netko čeka. Kad viče, svi ga čuju. Mislit će da je zaista grubijan i prostak, sklon uvredama i svađi. 

A i ona: Što se dereš? Pa, rekla si da me ne čuješ. Nisam rekla da te ne čujem. Jesi, jesi. Ni metar od mene, kako da te ne čujem. I ja se čudim. Kad si licem okrenut prema meni, dobro te čujem. Čitam s tvojih usana. Bio sam ti tako okrenut. Nisi. Jesam. Neki dan čistila sam uši u Gežinoj poliklinici na Dobrinji, malo prije stavila aparatić u uho kupljen kod njega. I sad s njim šapćeš, ništa te ne čujem. Ne šapćem, govorim posve normalno. Šapćeš. Kad god ti je taj skupi aparatić u uhu, šapćeš. A ti sad opet vičeš. Mislit će ljudi pred liftom da nam je brak u raspadu. Da nam u braku nikad i nije bilo ljubavi. Da smo grozni ljudi. Ma, neka misle. Vičem jer ti s aparatićem opet šapćeš, jer opet moram da se derem. Svojim šapatom  istjeruješ me iz vlastite kože, u nečiju tuđu. Ne viči, pobogu, ta tuđa koža na tebi mi se gadi? I meni. U njoj sam odvratan sam sebi. A i meni.

Ustaje sa stolice, hoda ispred nje tamo-amo. Te rasprave traju već petu godinu. Umaraju, ostavljaju rane i u jednom i u drugom. Troše im duhovnu energiju, unakazuju osobnosti. U vrijeme dok je dobro čula, bila je to osoba bez ikakve mane, sve u šapat uvijeno. Kao u svilu. Iz svake riječi kapala je ljubav. Toplina se širila i prema srcu i prema mozgu. Sad joj je aparatić samo u jednom uhu, što će biti kad bude i u drugom? Što im je to donijela starost? Latinsku pjesmaricu, odgovara mu prijatelj u istim mukama koji mu je upravo poslao popis svojih bolesti na umrlom jeziku. Razloge za svakodnevne svađe, sitnice kao njihove upaljače. I kod njih dvoje je kao i kod prijatelja odavno kompletirana podebela antologija tih latinskih pjesmica. Njezin je autor svima poznat: drska i glupa starost. To prokleto uho.