Šesti travanj 1941. bio je nedjelja. Šesti travanj 1992. bio je ponedjeljak. U tu pedeset i jednu godinu koja je prošla od nedjelje do ponedjeljka stalo je uglavnom sve što se danas još može znati o ovim narodima, njihovom bratstvu, njihovim klanjima i omrazama. U to vrijeme stane i najveći dio njihove pouzdane povijesti, sve ono drugo uglavnom su mitovi i legende, slavni kraljevi, kneževi i carevi, sultani i sultanski namjesnici, junaci narodnih pjesama, a iza njih, u tom predelektričnom mraku, sve neka srčana, ali bezlična čeljad, koja je postajala netko i nešto tek nakon što bi promijenila vjeru i progovorila jezikom velikih gospodara. U tih pola stoljeća između nedjelje i ponedjeljka staju sva politička uređenja predmodernog i modernog doba, robovlasništvo i feudalizam, pa onda komunizam, socijalizam i prve slutnje radnog divljeg kapitalizma, nakon čega slijedi kraj. Onda i svi poznati karakterni tipovi našega svijeta, koji uza sve moguće i mondene svjetonazore šire europske i euroazijske epohe, derivirane, uglavnom, kroz njihove bitno sužene svijesti, tvore to neslavno jugoslavensko čovječanstvo, koje je poživjelo od nedjelje do ponedjeljka i kojeg, kako kažu, nikad nije trebalo ni biti.

Za nedjelju, 6. travnja 1941. dogovorena je bila večera u domu doktora Ivana Ribara, političara i advokata beogradskog, i njegove supruge Tonice, rođene Šimat, na koju je trebao stići ugledni beogradski apotekar Svetolik Trajković sa ženom Milenom. Premda su i jedni i drugi bili suvremenih pogleda, povod večeri bio je krajnje formalan, skoro starinski. Njihova djeca, Ivo i Sloboda, već dugo ljubavni par, a zatim i zaručnici, naumili su se vjenčati, pa će se za večerom ugovarati svadba. A ustvari neće se ništa ugovarati, nego će biti poštovana forma, jer je ionako na djeci da sama odluče o svom životu. Forma ne ograničava ljude koji njome vladaju. Ona im pruža mogućnost da se na čas zaustave i promisle, da nedjelju navečer provedu na večeri i upoznavanju. Gospoda znaju uživati.

Večere, međutim, nije bilo. Ni tada, ni ikad više. Sljedeći put kada se u Beogradu steknu uvjeti za nedjeljnu večeru, mladenaca neće biti živih.

Ivan Ribar, Hrvat, rodom iz Vukmanića kod Karlovca, praški i bečki student prava, doktor zagrebačkog sveučilišta, odrana se bavio politikom, kao odlučan protivnik madžaronske i austrofilske politike, a time i frankovačke struke u Hrvatskoj stranci prava. Kao predstavnik Hrvatsko-srpske koalicije 1913. izabran je u Hrvatski sabor, ali premda zastupnik u parlamentu, za rata je uzet za taoca, a zatim poslan na frontu, u Rusiju. Tamo potpisuje proglas za ujedinjenje južnih Slavena, i 1918. postaje član Glavnog odbora Narodnog vijeća buduće države, a 1919. i predsjednik Privremenog narodnog predstavništva države Srba, Hrvata i Slovenaca. U Beogradu je, godinu kasnije, predsjednik Ustavotvorne skupštine. Demokrat, republikanac koji pristaje na monarhiju, zdušno je za kompromise i dogovor s Hrvatskom seljačkom strankom i Stjepanom Radićem. Zastupnik je u više kraljevinskih parlamentarnih saziva, a sudbina je, Bog ili slučaj, htjela da se zatekne u fotelji predsjedavajućeg onoga dana kada je Puniša Račić ubijao Radića i drugove. Potom odbija kondicije kraljeve diktature, traži od Demokratske stranke da ne sudjeluje u političkom životu, i polako odlazi u onu vrstu opozicije iz koje nema povratka. Sudjeluje u osnivanju Narodnog fronta slobode i radu Udružene opozicije, a na sudovima se kao odvjetnik pojavljuje u procesima protiv komunista. Branio je Mošu Pijadu, Mladena Ivekovića, Todora Vujasinovića, Karla Mrazovića. Sinovi su mu bili komunisti, ali on je ostao građanski političar u zemlji u kojoj jedva da je i bilo građanstva, Hrvat u Beogradu i u visokoj beogradskoj politici, do kraja vjeran idealima parlamentarizma. Do kraja, ili do 6. travnja 1941? Teško je to reći.

Nitko, nijedan Hrvat i Jugoslaven od javnoga ugleda nije tako skupo platio svoje ideale. Sinove je izgubio jednog za drugim, u partizanima, na način koji je postao anegdotalan, jer se nikoga više nije ticao. Da se koga ticao, ne bi to bila anegdota, nego bi to bio mit. Žanrove ne bira čovjek sam, nego ih izabire sudbina. Majku Ive i Jurice Ribara, Ivanovu ženu Tonicu, 1944. hvataju Nijemci te je nakon mučenja strijeljaju. Nije im rekla svoje ime. Da jest, možda bi bila zamijenjena za zarobljene njemačke vojnike, jer je doktor Ribar tog trenutka bio predsjednik Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, još jednog parlamenta u nastajanju. Poslije rata bio je predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Umro je 2. februara 1968. u Zagrebu. Tijelo mu je, prema osobnoj želji, preneseno u Beograd na kremaciju, da bi pepeo bio sahranjen na mirogojskom groblju.

Ali još u subotu predvečer, 5. aprila 1941. Ribari se spremaju za sutrašnju večeru, i premda savršeno dobro znaju da je Jugoslavija na ivici rata, i da Hitler samo što nije napao, žive svoje građanske ceremonijale. Čuju se porculanske zdjele i tanjuri, zvone srebrene žlice i vilice. I sve je zapravo onako kako će i nama biti 4. i 5. aprila 1992. U trgovini koja se nalazila u Titovoj, odmah prije slastičarne Oloman, u petak 4. aprila kupio sam novu pidžamu. Prvi ću je put oblačiti godinama kasnije, u Zagrebu, premda nakon 5. aprila 1992. nikad više neću spavati u pidžamama.

U svibnju 1941. Ivo Lola ilegalno putuje u Zagreb, na savjetovanje KPJ na kojem je donijeta odluka o pripremama za ustanak. Sekretar je SKOJ-a i jedan od šestorice članova Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, koji će 4. srpnja 1941. iz Beograda narodima Jugoslavije uputiti poziv na ustanak. U srpnju i kolovozu još uvijek je u Beogradu, sudjeluje u ilegalnim akcijama – koje ćemo valjda uvijek zamišljati kao prizore iz televizijske serije “Otpisani”, a u rujnu prelazi na slobodni teritorij u Užice.

Prije odlaska iz Beograda oprašta se sa Slobodom. Ta je sentimentalna epizoda opisana u brojnim novinskim feljtonima, romanima iz socijalističkih roto-edicija i vaspitnopopravnim legendama sa časova predvojničke obuke, ali se, naravno, o njoj ništa pouzdano ne zna. Ne zna se ni je li oproštaja uopće i bilo.

Autentično je, međutim, pismo koje je napisao u partizanima, s molbom da bude predano Slobodi ako on pogine:

“Najdraža jedina moja!

Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.

U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća, – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.

U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.

Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.

Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.

Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.

Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.”

Pismo je nakon rata postalo jedan od onih artefakata koji su, skupljeni na jednom mjestu, činili veliku legendu o jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici, s vrijednosnim sustavom i sanovnikom. Pismo Ive Lole Ribara djevojci Slobodi – čije se prezime, u pravilu, nije izgovaralo – postalo je sudbinski i epistolarni model generacija adolescenata, neostvarenih ljubavnika i revolucionara, koji su sanjali o tome da s Ivom Lolom podijele sudbinu – ali tako da ne poginu, ili da ta pogibija ne bude baš zaozbiljno – tako da su u četrdesetak godina koliko je trajala jugoslavenska iluzija napisane tisuće i desetine tisuća ljubavnih pisama inspiriranih ovim temeljnim i najznamenitijim. U tom beskrajnom nizu reprodukcija trošio se original, tako da ga ni danas nije lako čitati bez svijesti o njegovim epigonima.

Jedna rečenica u pismu osobito je lijepa: “U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.”

Sloboda Trajković bila je krhka, tanana djevojka. Htjela je u partizane, tvrdili su svjedoci, pisalo je tako u pismima suvremenika i u dokumentima vremena, ali je Ivo Lola nije želio sa sobom. Pravdao se strahom za nju, da se ne polomi kao figura od porculana. Bit će da je o drugome riječ. Kada je odlazio u šumu, u nepoznato, kada je pod prijetnjom smrti podizao ustanak, ne znajući hoće li sve završiti tako da njega i njegove drugove zatuku kao pse za prvom tarabom i uz mirno pristajanje naroda, izlagao se velikoj opasnosti, ali, više od toga, izlagao se onome krajnjem, samoubilačkom strahu. Ono što su komunisti činili 1941. u Jugoslaviji nije imalo prethodnog uzora, protoslike, presedana, nije to bio onaj moralni, ljudski i slobodarski imperativ, kakvim će se tumačiti u sljedećih pedesetak godina, ili sve do ponedjeljka 6. travnja 1992. Bio je to postupak ludo hrabrih i fanatičnih ljudi, lijepih očajnika, koji ne samo da su nakanili udariti na najveću i najokrutniju silu vijeka, kojoj se prethodno nitko nije usudio suprotstaviti, u Jugoslaviji kao ni bilo gdje u Europi, nego su, što je još i mnogo, mnogo rizičnije i junačnije, zaigrali na povjerenje naroda, na to da će biti prihvaćeni, voljeni i štićeni, da će ih narod skrivati, da će ih hraniti i da će im se, na kraju svih krajeva, pridružiti u stvaranju takve masovne sile koja će biti u stanju da nadjača Nijemce i sve njemačke saveznike. Prije rata komunisti su bili malobrojna, od kraljevskog režima progonjena, u novinama svakodnevno ozloglašavana ilegalna skupina ljudi, protiv koje su rogoborile plemenske elite svakoga od jugoslavenskih naroda i vjerske institucije svake jugoslavenske vjere. Kralj Aleksandar je, dijelom i iz vlastitih frustracija boljševičkom Rusijom i njezinim istrebljivačkim terorom nad porodicom Romanov, vodio antikomunističku politiku, onakvu kakve, sve do Mussolinija i Hitlera, nije bilo nigdje u Europi, tako da je 1941. postojao već dovršeni stereotip, izgrađivan proteklih dvadesetak godina, o komunistima kao bezosjećajnim neljudima, o tome da će u komunizmu sve biti zajedničko, pa će tako i žene biti zajedničke i svačije, dok će Bog biti zabranjen. 

A narod kojega se u sve to dvadeset godina uvjeravalo i uvjerilo bio je nepismen, neprosvijećen, te duboko patrijarhalan i primitivan. Živio je u srednjem vijeku. Komunisti su imali povjerenja u takav narod. Ili nisu imali povjerenja, nego nisu imali drugog izbora i drugog naroda.

Ivo Lola Ribar je založio sebe, ali nije se usuđivalo založiti Slobodu. Za drugog se ne može preuzimati takva odgovornost. Pogotovu ako taj drugi, ustvari ta druga, pripada onome dijelu tebe, tvog svijeta i imaginacije, koji nemaju veze s komunizmom, s ratom i borbom za slobodu, s Hitlerom, Nijemcima, a pomalo ni s realnošću. Jer kad bi ljubav, kad bi privatni život imao veze s realnošću, zar bi i stari Ribar – koji 6. travnja 1941. i nije bilo tako star, tri mjeseca ranije navršio je šezdesetu – zvao na nedjeljnu večeru apotekara Trajkovića i gospođu, da ugovaraju vjenčanje kojeg neće biti?

I kako bi podnio da Sloboda strada u tom ionako ne baš izglednom poduhvatu narodnog ustanka.

Njegov strah bio je, u najvećoj mjeri, strah za sebe i za vlastitu savjest, pa je zato nagovarao Slobodu da se skloni kod tetke u Vrnjačku Banju dok sve ovo ne prođe. Tako će biti i nakon 6. aprila 1992. Ljudi su također sklanjali bližnje, ili su sklanjali sebe, dok sve ovo ne prođe. I tako sklonjeni ostali su zauvijek tamo, da bi u međuvremenu postali drugi ljudi, drugih jezika i kultura. Ali i iza njih je, kao i iza Lolinog plana za Slobodu, stajala neka slična priča o tetki i Vrnjačkoj Banji.

Da bi se zatim, u vrlo zgusnutom ritmu, kao pod tušem paklenih bubnjeva, dovršio niz sudbina.

Prvi nacistički logor smrti bio je Chełmno, sedamdeset kilometara od Lođa, u današnjoj centralnoj Poljskoj. Logor je od prosinca 1941. do ožujka 1943. služio za istrebljenje Židova iz velikoga lođskog geta. U Chełmnu je ubijeno najmanje 153.000 poljskih Židova, te Židova iz Madžarske i Čehoslovačke, kao i manji broj Poljaka antifašista i sovjetskih ratnih zarobljenika. Ovo je mjesto bilo neka vrsta nacističkog pokusnog laboratorija za uspostavu industrije ubijanja unutar “Konačnog rješenja židovskog pitanja” (“Die Endlösung der Judenfrage”). Vrijeme je to prije primjenjivanja dezinsekcijskog sredstva Ciklon B na ljude, kada se ubijalo na primitivan, iz nacističke perspektive nedovoljno efikasan način, ugljičnim monoksidom iz kamionskih auspuha.

Radilo se o velikom zatvorenom kombiju, čija je stražnja kabina bila duga 4 do 5 metara, 2,2 metra široka i 2 metra visoka. Unutarnji zidovi bili su obloženi limom, a na podu je bila drvena rešetka, ispod koje je bila spojena cijev auspuha. U kombi bi uveli ljude, govoreći im da ih voze do kupaonice – ta nacistička opsesija čistoćom svake vrste i metaforom kupaonice! – uključili bi motor i zapečatili vrata. Na putu do šume, gdje su u početku, prije izgradnje krematorija, bile iskopane masovne grobnice, ljudi u kombiju bi pomrli. Sedam je ljudi preživjelo Chełmno. Mordechaï, ili Michał, Podchlebnik i Simon Srebnik svjedočili su na poslijeratnim suđenjima nacističkim zločincima i govorili u onome veličanstvenom i emocionalno nepodnošljivom filmu Claudea Lanzmanna “Shoah”, koji se ne prikazuje na južnoslavenskim televizijama, od Zagreba, preko Sarajeva do Beograda, valjda da se osjetljivija publika ne bi uznemiravala. Podchlebnik je preživio tako što je čudom, kao pripadnik Sonderkommanda, uspio pobjeći u šumu, a Srebnik tako što je 1945, prilikom likvidacije drugog logora u Chełmnu, obnovljenog godinu ranije, preživio likvidaciju metkom u glavu.

Izum iz logora Chełmno, kamioni za gušenje ljudi, u Beograd je dopremljen u veljači 1942. Bio je to kamion Saurer, tvornički prerađeni model 6GGF-L, sa zatvorenom kabinom u koju je moglo stati 50 do 80 ljudi. Uz njega su stigla i dvojica specijaliziranih vozača, prezimena Goetz i Meyer, a namjena kamiona, koji će u nas biti nazvan rusizmom dušegupka, isključivo će biti likvidacija Židova iz logora Semlin (Staro sajmište). Kamion je vozio ljude od logora, pa kroz Beograd, sve do sela Jajinci, uvijek istim putem koji je bio dug petnaest kilometara. Procedura je bila vrlo precizna: kamion je zastajao na svaki put istom mjestu, na Savamali, u Ulici braće Krsmanović, kod zgrade broj 4-6, kada bi se auspuh okrenuo prema kabini i započinjalo je ubijanje. Kamion je posljednji put Beogradom vozio 10. svibnja, nakon čega u logoru i u Beogradu nije bilo živih Židova. Ili Nijemcima i njihovim suradnicima nije bilo poznato da ih ima. Kamion je željeznicom prevezen nazad u Njemačku, a Goetz i Meyer nestali su iz povijesti, da bi se sljedeći put pojavili u romanu Davida Albaharija “Gec i Majer”.

Sloboda Trajković pogubljena je 9. svibnja. Uhićeni su 14. siječnja u Beogradu, najprije njezini roditelji, brat i sestra, da bi nekoliko dana kasnije u Vrnjačkoj Banji bila uhićena i ona. Apotekar Svetolik Trajković slao je, zajedno sa sinom Miroslavom, studentom farmacije, lijekove partizanima, kćeri su mu se bavile ilegalnim radom, ali je ostalo nejasno kako su razotkriveni. Netko ih je, po svemu sudeći, potkazao. Slobodu su mučili, pokušavajući je navesti da napiše pismo Ivi Loli Ribaru, kojim će ga namamiti u Beograd. Nije to učinila. Zajedno s majkom i sestrom završila je u dušegupki. Poubijan je i ostatak obitelji, pretekla je samo najstarija sestra, koja je živjela odvojeno od njih. Žene iz doma Trajkovića stradale su na način koji je bio namijenjen Židovima.

Godinu i pol zatim, 27. studenog 1943, kada je već izvjestan bio ishod i kraj rata, Ivo Lola Ribar nesretno je stradao na Glamočkom polju, pred polijetanje aviona koji ga je trebao odnijeti u Kairo, jer je bio imenovan za predsjednika prve partizanske vojne misije pri Štabu savezničke vojne komande. Nalet njemačkog bombardera, koji je u nasumičnom djelovanju ubio Lolu, bit će predmet kojekakvih teorija zavjere za zrelih i trulih godina jugoslavenskog socijalizma, iza kojih je teorija stajala nemaštovita i luda zamisao po kojoj je Tito bio ljubomoran na Ivu Lolu Ribara i njegovu popularnost, pa je, valjda, naručio Nijemce da ga ubiju. Istina je, međutim, da su dvadeset i sedmogodišnjeg Ribara od drukčije sudbine dijelile minute. Avion je bio spreman za polijetanje, i da su krenuli samo deset minuta ranije, život bi potekao na drugu stranu i razvila bi se biografija o kojoj danas možemo samo pretpostavljati. Pilot i kopilot preživjeli su bombardiranje, stradao je samo Ivo Lola Ribar.

Jugoslavenski socijalistički mit o mladom, lijepom i obrazovanom sekretaru SKOJ-a i o porodici Ribar, čije je ime označavalo ulice mnogih jugoslavenskih gradova, zasnivao se na tragici i na suštinskoj bezgrešnosti svakog od Ribara. Ali ono što je predstavljalo njihovu socijalnu i svjetonazorsku suštinu, bilo je previđeno i prešućeno. Porodica Ribar je, naime, bila najizrazitiji izdanak upravo one klase koju će s lica zemlje i iz povijesti izbrisati jugoslavenski socijalizam. Oni su bili ono hrvatsko građanstvo, koje se formiralo za posljednjih desetljeća Habsburške monarhije i koje je, premda malobrojno i neutjecajno, snažno utjecalo na modernizaciju Hrvatske i na stvaranje pretpostavki jedne moderne europske nacije. Bili su, skoro bezizuzetno, antiklerikalci, liberali snažnih prosvjetiteljskih ambicija, advokati, liječnici, profesori, dobrostojeći ljudi, nasljednici obiteljskih plemstava, i bilo ih je ne samo u Zagrebu, nego širom kontinentalne Hrvatske, po malenim gradovima, po selima uz željezničku prugu, dokle god je dopirao civilizacijski refleks metropola duha. Bili su kosmopoliti, skloniji ideji prosvjećivanja neukih Slavena, nego dogovoru s većim i bogatijim Nijemcima i Madžarima. Priča o njihovom nestajanju u krvavim događajima ili u kulturnim i ideološkim transformacijama, u duhovnom ili materijalnom osiromašenju, u karađorđevićevskom, ustaškom i fašističkom, pa komunističkom progonu i teroru, velika je priča neke buduće hrvatske kulture i književnosti. (Pod uvjetom da takve, buduće, ikad i bude.)

Ona propuštena večera od 6. travnja 1941, kada su se trebale oko svečane trpeze naći dvije prilično brojne građanske porodice, četiri godine kasnije ostaje u sjećanju jedinoga preživjelog aktera. Valja zamisliti sliku gdje za stolom za osam, dvanaest ili šesnaest zvanica sjedi savršeno sam doktor Ivan Ribar i raspoređuje svoje mrtve. Sve je tu od neostvarenih života, žrtvovanih iluzija i poraženih ideala. Osim što su mu ubili ženu, dvojicu sinova, snahu, snahine roditelje, njezinog brata i sestru, doktor Ribar poražen je i od povijesti, koja je silovitom gestom pregazila sve u što je vjerovao i za što se borio. Od njegova liberalizma, slobodarstva, časnog i čestitog ideala parlamentarne demokracije, od njegove nezlobivosti i širine, sasvim nekarakterističnih za Hrvata njegova doba, od toga što ništa baš nije zamjerio Austrijancima, Madžarima, Srbima, od toga što je biti Srbin za njega značilo biti dobar Hrvat, a biti Hrvat značilo je biti dobar Srbin, od toga što je, svjestan vlastite intelektualne i duhovne propasti, nad živim grobovima dvojice svojih sinova stvarao komunističku Jugoslaviju, premda komunist niti je bio, niti se komunizmom moglo nadomjestiti ono što je bio, od toga što je bio principijelan na način kakvoga engleskog lorda koji drugih briga mimo svojih principa niti nema, od njegovih snova i planova nije ostalo ništa, osim te puste trpezarije i tog teškog stola, osim stolica na kojima više ne sjedi nitko.

Večera od 6. travnja 1941. bila je nemoguća zbog viška simbolike. Dvije građanske obitelji, srpska i hrvatska, ugovarale su svadbu, dogovarale život i sudbinu. Priča suprotna Romeu i Juliji, pa zato nije ni ispričana.

I tako dolazimo na ono od čega smo trebali početi. Pjesma “Ivo Lola” objavljena je 14. veljače 1973, kao A strana singla u izdanju Produkcije gramofonskih ploča Radio televizije Beograd. Izvođač Korni grupa, autor glazbe i aranžmana Kornelije Kovač, autor teksta, inspiriranog slavnim Lolinim pismom Slobodi, Dejan Đurković. Na B strani je pjesma “Znam za kime zvono zvoni”, sa gošćom Ditkom Haberl.

Prethodnog se ljeta, u vrijeme Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli, razgovaralo o snimanju filma o Ivi Loli Ribaru. Na tragu te priče Kornelije Kovač odlučio je napraviti pjesmu. I jedno, i drugo, i film i pjesma, nailaze za olovnih jugoslavenskih mjeseci i godina, nakon poraza Hrvatskog proljeća i sloma liberala u Srbiji, u neko gluho i mračno policijsko doba kada se već pomalo zabranjuju nepodobni filmovi, Crni talas je na zalasku, i započinje epoha eskapizma po partijskom diktatu, već opisanog u himni omladinskih radnih akcija. Artefakt tog eskapizma trebao je biti i taj, srećom nikad snimljeni film o Ivi Loli Ribaru, njegovom stradanju, ljubavi i porodici. Srećom, kažem, jer nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se takve priče pričaju. I nikad ga i nigdje neće ni biti.

Kovačeva melodija lijepa je, uznosita i dramatična, a opet je u duhu vremena, psihodelične epohe, Pink Floyd, takozvanog progresivnog rocka, i svega onog što je ovog muzičara i kompozitora tih godina vodilo. Tekst je čudan: nakon što iz prvog lica jednine, što bi onda trebalo značiti – Lolinim glasom, ispjeva njegovo pismo, slijedi refren, koji prelazi u prvo lice množine, i svede se na banalnu parolu: “Ivo Lola nije sam, sa nama, Ivo Lola nije sam, sa nama”, koja kao da se koleba između partijskog proglasa i kristološke, duboko religiozne molitve, obraćanja Kristu na križu, riječima da nije sam, jer smo i mi tu.

Ali, kao što je to znalo biti, Kovačeva je melodija, kroz fascinantni glas Zlatka Pejakovića – koji će ovaj ubuduće koristiti uglavnom u trivijalne svrhe, za ljubavni jauk i mamurni lelek iz nižih estradnih slojeva – stvorila dojam lijepe i ponesene pjesme, jedne od onih u koje staje epoha. Takva pjesma ne bi bila moguća da nije bilo života koji su joj prethodili. 

Darku Cvijetiću
Sarajevo 05.07.2019. – Novi Sad 07.07.2019. 

Gomilali su se oblaci
i obrazovali snežnu planinu
s tamno plavim kotlinama i klancima

slutilo je na oluju
pucalo je
munjilo je

gledao sam ih isprepadan,
na sigurnom,
odvojen autobusnim staklom
i setio se detalja iz detinjstva
kada molim majku
da mi namaže marmeladom
što manju krišku hleba
jer samo što nisu počeli da nas
zasipaju bombama.

sirena je
cvilela

Sad znam da su me štitili upravo
ovi olujni oblaci
i ono parče hleba s marmeladom

jer, može li iko da puca
na džem?
na dete može
al na džem, na marmeladu,
musavu malu dečiju bradu
ne može. 

bome, ne može!
kričem u sebi. 

Tad munja oduzme
gromu zbor. 

* Kippah –  ime kapice koja se nosi u znak poštovanja tradicionalnog jevrejskog običaja pokrivanja glave.

RADOMIR KONSTANTINOVIĆ – BIĆE I JEZIK

Poezija Milana Rakića je, kao i poezija Dučićeva, za mnoge (a pogotovu za one koji je nisu čitali), sinonim vrhunskog pesništva: građanska kultura početkom veka videla je u Rakiću oličenje svoga pesnika i uzdigla ga do samog mita. Njegove dve tanke zbirke pesama (Pesme, 1903. i Nove pesme, 1912), posle kojih je štampao još samo pregršt stihova, povlačeći se još za života u ćutanje, kriju, međutim, Rakića više no što to može na prvi pogled da se učini. Odviše nametljiv sluhu, Rakić se sve teže daje duhu; on kao da je skriven u dubini, sasvim tamnoj, ispod svojih dvanaesteraca i jedanaesteraca koje je pokušavao da ostvari kao uzor formalnog savršenstva, ugrađujući sebe u kult forme s početka veka, ali on čak kao da je najdubljim nagonom svojim, protivurečan ovim svojim izmajstorisanim stihovima, ništa manje, možda, nego što je protivan toj istoj građanskoj kulturi kojoj je sebe živog davao (a ne samo svoje sposobnosti stihovanja). 

Radomir Konstantinović, Concours poétique Milana Rakića

U medicini, onоj praktičnoj, koja se direktno tiče pacijenta, dakle, najveću moguću populaciju, najznačajnija je karika dijagnostičar. Malo je velikih dijagnostičara i u većim sredinama, u malim ih najčešće nema. Pa se luta, ide omiljenim postupkom naših ljekara, isključivanje jedne po jedne moguće bolesti. Kod lakših bolesti, to na kraju dovodi do uspjeha, otkriva se uzrok i liječi. Ali kod složenijih, često i nasljednih, to vodi brzoj katastrofi. Srećni su oni koji ne prihvataju prvu dijagnozu, nego idu dalje, dok ne nađu doktora koji je dijagnostičar sa iskustvom i nervom. Tako je i sa društvom u cjelini. I ono se razboli, skrene, kao kod autoimune bolesti, ne shvata da samo sebe uništava. A te su zagonetne bolesti uglavnom nasljedne. Ako neko i pokušava da mu skrene pažnju na prirodu same bolesti, taj gore prođe nego bilo koja sveznalica što propovijeda da se petroleumom liječi rak. Istina najviše boli, iako je u krajnjem ona jedina ljekovita. Da bi se izvukao iz problema, treba prvo sagledati gdje si, ko si, šta si. Takav je u našoj kulturi bio Radomir Konstantinović, tragalac za uzrokom i nastankom pjesničkih djela u srpskoj poeziji kraja devetanestog i dvadesetog vijeka.  

Neću, dakle, ovdje pisati o „Filozofiji palanke“, previše je o toj izvanrednoj knjizi pisano, tu i tamo objektivno, ali uglavnom, po naški, pristrasno i isključivo s obje strane. Sama tema mene suštinski i nadilazi. Nema mnogo ni teoretičara ni književnika koji su s razumijevanjem iščitali Konstantinovićevo djelo u cjelini. Recimo, sasvim bona fide,  mada ima i analitičkih djela o pojedinim Konstantinovićevim knjigama, njega nije lako ni čitati kamoli do kraja razumjeti. Naprosto on svojom složenom rečenicom i misli zahtijeva sebi sličnog čitaoca koji će tu misao prenijeti na druge. Ali, to je za ovu moje malu pripovijest nevažno, kao što moje mišljenje neće pokolebati protivnike estetske dijagnostike Radomira Konstantinovića i njene uske veze sa građanskom kulturom. Uostalom, da ponovim, nisam ja sebi uvrtio u glavu da sam na tom visokom nivou da mogu biti Konstantinovićev objektivni tumač. Još manje kritičar srpske književne scene kroz istoriju. Kao što sam čitao i još uvijek čitam naše istaknute književnike i njihove tekstove o kolegama, meni je i u ovom slučaju osnovno da utvrdim svoj, lični odnos prema djelu koje čitam i razmatram. A taj se odnos mijenja u vremenu. Ako tog ličnog nema, pisac za mene nije među onima koji su za mene bitni. Istovremeno sam bliži  tekstovima velikih pisaca o kolegama nego univerzitetskih kritičara. Andrić, Krleža, Man, Rilke, da ne nabrajam dalje, pisali su o umjetnicima kao da ispisuju svoje priče, subjektivno, ali s velikim razumijevanjem i uvažavanjem. I u kritici mi je draži esejistički pristup nego strogo akademski tekst koji polako po svojoj formi i sadržini preovladavala i u našim časopisima koje vode univerzitetski profesori. Ne svi, svakako, nijednu tvrdnju ne treba postavljati kao isključivu. Ni u strogim naučnim oblastima ne smije biti isključivosti, kamoli u ovoj koja zaludno pretenduje da bude i nauka. 

Radomir Konstantinović je bio filozof, estetičar, i pisac sasvim posebnog kova. Kad sam pročitao njegov roman „Ahasfer ili traktat o pivskoj flaši“ bio sam fasciniran odnosom naratora i predmeta naracije, vječnog Jevrejina u potrazi za konačnim odlaskom sa ovoga svijeta. A suština je u potrazi za identitetom. Ko je on? Odakle je on? Vidjele su ga mnoge generacije na raznim mjestima. Vječna priča o vječnom čovjeku. O progonjenom čovjeku-grešniku, jer je osuđen od pravovjernog, onog prvog, koji je nosio  krst i htio da se odmori pokraj njegove kuće, a ovaj ga je otjerao. Kasnije ću pročitati briljantnu priču Pera Lagerkvista sa istim naslovom „Ahasverova smrt“ u knjizi koja ima još dvije izuzetne priče, „Baraba“ i „Sibila“. Obje verzije jevanđeoske legende bile su mi značajne. Pitao sam se kako bi o tome pisao Tomas Man, da se kojim slučajem poduhvatio te priče, kao što se poduhvatio „Josifa i njegove braće“. Ono po čemu se razlikovalo Konstantinovićevo pisanje od svih knjiga koje su se pojavile tih godina bio je njegov stil koju karakteriše duga eliptična rečenica. Suprotno njemu, Lagerkvist je sav u kratkoj rečenici, genije kratke forme uopšte. Kod Konstantinovića bila je to bliskost francuskom novom romanu. Kiš će djelimično i sam u svome romanu „Peščanik“ primijeniti neke postupke francuskih kolega. U oba slučaja osjetio sam, pročitao sam, potrebu da se roman izvuče iz stroge stege klasičnog romana, da se naracija oslobodi nasljeđenih obrazaca. Iako su promjene datirale i prije Drugog svjetskog rata, za naše pisce bio je bitan uticaj francuskog novog romana. Meni je tada bilo drago da i kod nas neko piše na takav način. Nisam podnosio monotoniju, ali ni diktat bilo koje vrste. A u to vrijeme modernizam je pokazivao i svoje zapovjedničko lice, naročito, recimo, u likovnoj umjetnosti koju sam djelimično pratio.  

Mnogo značajnije druženje sa djelom Radomira Konstantinovića bilo je iščitavanje njegove serije kritičko-esejističkih tekstova o srpskoj poeziji devetanestog i dvadesetog vijeka, koja je objavljivana u časopisu „Treći program“ Radio-Beograda, pod zajedničkim nazivom „Biće i jezik“. Ovaj časopis, a  izlazi četiri puta godišnje pod nazivima godišnjeg doba, svojim obimom i svojim sadržajem, za mene je bio više od časopisa, najveća svečanost pisane riječi kakvu mi drugi časopisi nisu pružali. Radio-Beograd i njegov treći program bili su mi predaleko da bih tada mogao da ih slušam uživo, ali je časopis bio pun pogodak. Tu sam pročitao tekstove koji su u pravom smislu formirali moj odnos prema književnosti i estetici našeg vremena. U književnosti su to bili Konstantinovićevi tekstovi, a u oblasti estetike Ivana Fochta. Nije nimalo ni čudno ni slučajno da se riječ „biće“ pojavljuje u naslovima njihovih knjiga. Kod Fochta je to njegovo rano djelo koje je formiralo osnovu mog estetskog razmišljanja, „Istina i biće umjetnosti“. Da, riječ biće je ključna za razumijevanje bilo koje umjetnosti, bilo kojeg umjetničkog djela. Ništa manje nisu važni pojmovi, kod Fochta istina, kod Konstantinovića jezik. Radomir Konstantinović je svoj fokus usmjerio na srpsku poeziju, mada je objavio i više izvanrednih tekstova o poeziji i hrvatskih pjesnika, recimo Tina Ujevića, možda nešto najbolje što sam o ovom geniju pročitao, a Focht na savremenu muziku. Način na koji su ova dvojica estetičara prilazili umjetničkim djelima za mene je bio sasvim nov, vjerujem da nisam bio jedini u tome. 

Kada je izašao komplet svih knjiga u kojima se smjestila ova velika pripovijest o istoriji srpske poezije postvukovskog vremena, vidjela se zastrašujuća veličina samog poduhvata. Izdavači su bili: „Prosveta“ , „Rad“, „Matica srpska“ i „Bigz“; godina izdanja 1983. Evo kako to izgleda u osam knjiga velikog formata sadržajno, po abecednom redu:

Knj. 1: Kosta Abrašević, Dragan Aleksić, Ivo Andrić, Mirko Banjević, Stevan P. Bešević, Desimir Blagojević, Milutin Bojić, Moni de Buli, Miloš Crnjanski, Bogdan Čiplić, Milan Ćurčin. – 472 str. ; 11

Knj. 2: Oskar Davičo, Milan Dedinac, Dobri Dimitrijević, Mladen Dimitrijević, Arman Dival, Radoslav Dragutinović, Rade Drainac, Nikola Drenovac, Jovan Dučić, Janko Đonović, Miloš Đorđević, Miloš N. Đurić, Branko Đukić, Trifun Đukić. – 554 str. ; 14

Knj. 3: Dragoljub J. Filipović, Veselin Filipović (Breznanac), Đorđe Glumac, Hamza Humo, Aleksandar Ilić, Dragutin J. Ilić, Vojislav J. Ilić Mlađi, Mileta Jakšić, Miloslav Jelić, Dušan Jerković, Živko Jevtić, Ljubiša Jocić, Đorđe Jovanović, Milutin Jovanović, Proka Jovkić. – 315 str. ; 15

Knj. 4: Radivoj Koparec, Siniša Kordić, Mirko Korolija, Dragutin Kostić, Dušan Kostić, Laza Kostić, Milica Kostić-Selem, Radovan Košutić, Božidar Kovačević, Jovan Kukić, Skender Kulenović, B. L. Lazarević, Mladen Leskovac, Đorđe Lopičić, Stevan Luković. – 399 str. ; 15

Knj. 5: Desanka Maksimović, Dušan Malušev, Todor Manojlović, Danica Marković, Dušan Matić, Mitrofan Matić, Ljubomir Micić, Dušan Mikić, Živko Miličević, Čedomir Minderović, Dimitrije Mitrinović, Nenad Mitrov, Milorad J. Mitrović, Ranko Mladenović, Tanasije Mladenović. – 631 str. ; 15

Knj. 6: Momčilo Nastasijević, Božidar S. Nikolajević, Sima Pandurović, Milorad Panić Surep, Siniša Paunović, Miloš Perović, Vladislav Petković – Dis, Rastko Petrović, Veljko Petrović, Milorad Petrović Seljančica, Vladimir Pitović, Branko Ve Poljanski, Jovan Popović, Božidar Purić. – 560 str. ; 14

Knj. 7: Đuza Radović, Jovan Radulović, Velkimir J. Rajić, Milan M. Rakić, Risto Ratković, Marko Ristić, Milivoje Ristić, Anica Savić-Rebac, Dušan Simić, Milan A. Simić, Jela Spiridonović-Savić, Dušan Srezojević, Vladimir Stanimirović, Pavle Starčević, Svetislav Stefanović, Božidar Stojadinović. – 491 str. ;16

 Knj. 8: Aleksa Šantić, Jakov Šantić, Gvido Tartalja, Boško Tokin, Janko Tufegdžić, Dušan Vasiljev, Žarko Vasiljević, Miloš Vidaković, Stanislav Vinaver, Marko Vranješević, Aleksander Vučo, Radovan Zogović, Velimir Živojinović. – 629 str.13

Ukupno 113 pjesnika na 4050 stranica. 

Svaki Konstantinovićev tekst o ključnim pjesnicima obimom obuhvata veličinu prosječne  knjige, ali i oni, nazovimo ih tako, manji pjesnici, obrađeni su toliko široko da bi čitalac mogao da stekne utisak o Konstantinovićevom odnosu prema njegovom djelu. Svaki esej prate fusnote koje su više od bilješki o nekom pojmu, riječi ili događaju, one predstavljaju u ovom velikom djelu bogatstvo neviđeno u našim literaturama. Obimom su tako velike da bi neke mogle samostalno da stoje kao eseji o nekom mjestu u srpskoj poeziji, bilo da je riječ o biografskom citatu i detaljnom odnosu prema njemu, ili nastavak Konstantinovićeve esejističke fuge s njoj pridruženom tokatom. Kada ponovo listam „Treći program“, ali sada sveden samo na „Biće i jezik“, jer su kasnije „Glasovi“ knjigovesci meni uvezali u odvojene knjige samo Konstatinovićeve tekstove, uključujući i „Filozofiju palanke“, nailazim na brojne moje uskličnike, podvlačenja rečenica ili riječi, čime sam iskazivao, samome sebi, divljenje prema ovom neuporedivom esejisti. Svaki tekst čitao sam više puta, dok ne bih postao prisan s njim. Sličnu radost čitanja, gotovo oduševljenje, kako mi je rekao, osjećao je  Stevan Tontić, upravo prema ovim nevjerovatnim fusnotama, ali i naslovima eseja, koji su na konstantinovićevski način izuzetno duhoviti. Na primjer: „Kraljica nevesta Danica Marković“, „Milan Dedinac na prozoru“, „Amor Pacov Rade Drainac“, „Hajduk na govedu dr Ranko Mladenović“, „Dimitrije Mitrinović zarad praznog ambisa blistavog tvorca“, „Mileta Jakšić sabrat kokošiju i muva“ i tome slično. S druge strane neke pjesnike u naslovu predstavlja samo imenom i prezimenom, Miloš Crnjanski, Momčilo Nastasijević, Rastko Petrović, Vladislav Petković-Dis, itd, a neke, opet, potpuno neutralno, kao: „Uvod u Andrića“, što je sasvim logično kada se ima u vidu Andrićeva lirika, ili „Gospodin pesnik Jovan Dučić“, što savršeno odgovara Dukinom htijenju. Zanimljivo je da Lazu Kostića predstavlja naslovom njegove genijalne pjesme „Santa Maria della Salute“. 

 Kao što sam već naveo, velike pjesnike Konstantinović je obradio krajnje široko, pa će tako kasnije u poznatoj „Nolitovoj“ biblioteci „Sazvežđa“ biti objavljena njegova studija o Oskaru Daviču, bez ikakvog dodavanja u odnosu na tekst koji je Konstantinović izgovorio u mikrofon Trećeg programa „Radio-Beograda“. Osim, naravno, neizbježnih fusnota. Davičo je svakako bio Konstantinovićev omiljeni pjesnik, a i „Nolit“ je bio, od svog osnivanja, blizak tom estetskom opredjeljenju pjesnika čije je prve pjesme još prije Drugog svjetskog rata objavio Miroslav Krleža. Za razliku od pjesnika bliskih tzv. građanskom opredjeljenju, Davičo, poput drugih avangardista, slijedio je neke evropske, uglavnom francuske, poetske tokove. Kada mnogo kasnije, u Beogradu, bude preovladao duh građanskog vraćanja tzv. klasičnim tokovima srpske poezije i uopšte srpske kulture, čiji je prvi značajni  zastupnik bio pjesnik i esejista Miodrag Pavlović, svojom „Antologijom srpske poezije“, objavljene 1964. godine u izdanju „Srpske književne zadruge“, Davičo će odbiti da se i njegove pjesme unesu u tu antologiju koja mu je „mirisala“ po manastriskim kandilima. A baš takvoj antologiji odgovarala bi veličanstvena pjesma „Srbija“, koja će svakako kasnije uticati na pjesnika Petra Pajića da napiše svoju „Srbiju“. Sada se sasvim opravdano često citira Pajićeva pjesma, ali Davičova „Srbija“ skoro nikada i nigdje. Taj događaj sa Pavlovićevom Antologijom i još neki, biće uzrok, kasnijeg Davičovog preseljenja u Sarajevo. Još neki intelektualci takođe će ubrzo napustiti Beograd. 

Priča o Oskaru Daviču ovdje je veoma važna, jer je bila prelomna za jedno vrijeme u kome su se stare strasti i stare vrijednosti budile donoseći sa sobom, još zakukuljene i zamumuljene, zahtjeve za revizijom nacionalnih vrijednosti u tadašnjem socijalističkom društvu. Za Daviča se Sarajevo ukazalo kao jedino mjesto gdje se to još ne dešava, jer je bilo zabranjeno. Poznati „bosanski ključ“ se provodio vrlo dosljedno, ali se o njemu nije smjelo raspravljati. Nacionalno se smatralo nacionalističkim i kao takvo svako sagrešenje strogo kažnjavalo. Mnogo be-ha intelektualaca od ugleda otišlo je iz BiH, jedni u Zagreb, drugi u Beograd. A Miodrag Pavlović se poslije svoje „Antologije“ i sam više naslanja na duhovnu poeziju u kojoj Hristos zauzima ključno mjesto. Samim tim njegovo „traganje“ za kontinuitetom vodi direktno ka srpskom srednjem vijeku, što su komunisti od početka prezirali. Za njih je sve bitno počinjalo najranije od Vuka Karadžića i Dositeja Obradovića, što ih je vodilo u  nadrealizam. Meni je te odnose otkrio svojim tekstovima Radomir Konstantinović. Upravo kroz njegove analize srpske građanske kulture sagledao sam, na sasvim nov način, ono što se dešava oko mene i što će voditi u skoru propast države. Jer najvažnija lekcija ovog mislioca jeste potreba da se svako oslobodi klišea i da misli svojom glavom o svijetu oko sebe u sadašnjem vremenu. Robovanje prošlosti, ma kakva ona bila, samo je bježanje od savremenosti i života koji te se tiče, sada i ovdje. Upravo ta osjećanost svog vremena generiše tvoju umjetnost. Po tome se ona mora razlikovati od umjetnosti proteklih vremena. 

Radomir Konstantinović je u eseju o Oskaru Daviču do kraja objelodanio svoj odnos prema srpskoj poeziji protekla dva vijeka. U više navrata u tekstu on se referiše na Jovana Dučića i Milana Rakića, kao najznačajnije pjesnike građanskog usmjerenja protivne svakoj pretjeranoj slobodi, ma odakle ona dolazila. Jezički i tematski  za to građansko društvo oni nisu mogli da razviju svoj pjesnički zamah jer su uvijek u sebi, gotovo kao surovog nadzornika, imali na umu formu svega. A svaka, konačna forma, prema nadrealistima predstavlja smrt žive poezije. Sa Davičom je sve suprotno. Evo nekoliko citata. 

Već na početku teksta pod nazivom „Vera Oskara Daviča“, Konstantinović  daje ključ svoga razmatranja: Jedan od najvećih pustolova srpske poezije, pesnik bez čijeg vanredno obimnog i raznolikog dela je njena moderna epoha nezamisliva, Davičo je otvorenost koja odbija konačnu formulu, dosledan samo nemirenju sa ma  kakvom slepom doslednošću koja je, za njega, doslednost smrti. Za ovog pesnika, svaka činjenica je izvor smrti, oblik u koji se ukristalisao jedan napor, jedan duhovni pokret, jedan kraj stvaranja i zato kraj sveta.Ona je samo jezgro smrti ili nepokreta: i kao činjenica sveta, i kao činjenica duševnog kosmosa. Anti tradicionalist po svom najdubljem duševnom opredeljenju, i kao takav na udarcu svih koji ne mogu, s njime, istinski da ponove njegov stih iz „Hane“ (1939): „Nek tvoje bude sve, daj meni sunovarte…“

Da, taj nesporazum između stvaralaca i tzv. srpske nacionalne ideje i dalje traje, možda je danas i najveći jer su pali velovi političkih zabrana. A bilo je tu bezbroj velova, kao u Salominom čarobnom plesu. Trebale su godine čitanja i sticanja iskustva da ga uočim oko sebe, ali i dalje od moje male sredine, sve do samih književnih vrhova. Trebala mi je pomoć, oštar, prodoran pogled nekog koji će stvari pokazati iznutra, kao kad se skine koža koja prikriva krvavo meso ispod, kao što obrazlaže Krleža u svom eseju o Goji. U oba slučaja radilo se o vjernicima oslobađanja od nametnute forme. Radomir Konstantinović ide dosljedno, do kraja, koristeći se biografskim metodom koji su, poslije Sent Beva, vratili kao legalan kritičarski alat, ili metod, strukturalisti, a što upravo desno orijentisani kritičari ističu kao manu njegovih tekstova. Meni se taj metod učinio sasvim opravdanim, jer pjesnik ne može da stvara ništa izvan sebe samoga, svog života, pošto je taj život njegovo biće, a poezija stanuje u samom pjesnikovom biću. Tako ona sama i postaje biće. Konstantinović na tome insistira: On (Davičo, op. R.R.) odbacuje tradicionalizam kolektivnog Ja i tradicionalizam svog najličnijeg Ja onako kako odbacuje svaku svojinu, onako kako u svojini vidi samo smrt: svojina je posvećivanje u smrt jer je posvećivanje u svet  činjenica, u svet konačnog oblika i konačnog identiteta…

Koliko je u svom stavu Konstantinović dosljedan neka pokaže i dio jedne njegove fusnote, govoreći o Daviču i njegovom djetinjstvu, bez kojeg svakako ne bi bilo ni genijalne „Hane“ koju koristi da bi pokazao koliko je poezija srpskih klasičnih pjesnika izvan stvarnog života: To je poezija čije biće je lišeno čak i sećanja na detinjstvo: nemogućno je zamisliti detinjstvo ne samo jednoga Dučića, Rakića ili Pandurovića (koji nikada nisu bili deca), nego je nemoguće u duhu „rekonstruisati“ i detinjstvo jednoga Crnjanskog. To je detinjstvo mrtvo pre svog rođenja. Davičove lirske simulacije duha detinjstva (ciklus „Detinjstvo“, u prvoj pesničkoj knjizi „Pesme“, 1938) dozvoljava ovaj genije detinjstva kao genije nemirenja sa iskustvom kao ovekovečenjem svega datog, u svetu i u duhu. (Zbog toga će nadrealizam, koji je prevashodno odbijanje iskustva, i koji se tražio kroz snove i „nenamernu poeziju“ dece, ludaka i, uopšte, bića sa periferije društva i kulture, – v. Reviju Svedočanstva, 1924-1925 – srpskoj poeziji da otvori vrata detinjstva.)

Bez Konstantinovićevih eseja o srpskoj poeziji ne bih uopšte shvatio šta je tradicija i koje su njene zamke. Tragao sam za svojim izrazom, lektirska poezija uglavnom me je odbijala. Ali to ne znači da sam do kraja ostao isključivo odan njegovim stavovima kao stavovima koji se ne mogu i ne smiju mijenjati. Bio sam učenik, ali sam se potom osamostalio, odvojio od te uloge, prihvatajući ponešto od drugih. Recimo, na prvom mjestu, Andrićevu definiciju velikih djela koju će naš Nobelovac izreći u svojoj zahvali na Jagelonskom univerzitetu kada mu je dodijeljen počasni doktorat. On je govorio o poljskoj književnosti koja je na njega izuzetno uticala i onome što čini velikim njena djela. To su tri bitna elementa: autentičnost, kontinuitet i majstorstvo u tekstu kao konačnom djelu. Mada Andrićev kontinuitet nije isto što i tzv. glavni tok književnosti, recimo poezije, postoje određeni reperi u odnosu na koje se savremenik može da orijentiše. S tim da nikada nema i neće biti samo jednog glavnog toka, jer je to naprosto smrt svega što je značajno samo ako živi sa svojim tvorcem. Posebnost Andrićevog djela o tome svjedoči. Ali „Biće i jezik“ Radomira Konstantinovića je daleko iznad sličnih esejističkih pokušaja u našoj savremenoj kritičarskoj praksi. Ono mora da se integriše u akademske tokove naše književnosti kako bi ona, ta akademska strana, dobila na autentičnosti i kontinuitetu. Držati da su njegovi stavovi komunistički i isključivi naprosto nije ispravno. Posvetimo se samo njegovim suptilnim analizama poezije kao jezičke umjetnosti, biće dovoljno da ga posmatramo kao blagodat našoj književnosti u cjelini. Ne samo srpskoj, na Balkanu sve boluju od iste bolesti. Kritički je pročitavši, Radomir Konstantinović svojim djelom „Biće i jezik“ podigao je i sspomenik srpskoj poeziji protekla dva vijeka. 

Miljenko Jergović: “Herkul” (Fraktura, Zaprešić)

Premijeri “Ninočke” Ernsta Lubitscha prethodila je reklamna kampanja u kojoj je najvažniju ulogu imao slogan “Garbo se smije”. Šefovi Metro-Goldwyn-Mayera vjerovali su kako će film najsnažnije pogurati naglase li činjenicu kako je zagonetna femme fatale – od malo riječi i puno nagoviještene tragike – konačno propucala od smijeha. Dosjetka se pokazala vrlo učinkovitom (jer je film poharao blagajne) i poučnom (jer se i danas često navodi kao primjer propagandne kampanje u kojoj tri, odnosno na engleskome jeziku samo dvije, pametno izabrane riječi mogu zavesti milijune). Ali što prisjećanje na osamdeset godina stare osmijehe radi u prikazu “Herkula”, novog romana Miljenka Jergovića? Nemojte kriviti mene, nego neki ćudljivi, podsvjesni refleks koji se aktivirao kad sam na ovitku knjige pročitao kako se radi o satiri. Baš kao što je gospođica Garbo uživala u reputaciji dame koja radost, barem u javnosti, ne iskazuje grlenim kikotom, tako ni Jergovića do sada nismo imali prilike upoznati u ulozi onoga koji bi publiku trebao nasmijavati. Nije se valjda odmetnuo u stand up odnosno sit down komičare?

Prije nego što vam odgovorim na ovo pitanje, dopustite mi tek da iskažem ozbiljnu rezervu oko svrstavanja “Herkula” u škafetin satire. Da je knjigu napisao neki, štatigajaznam, Talijan ili Norvežanin, i da ju je situirao u svoj zavičaj, bez oklijevanja bih mu priznao kako se radi o tekstu koji i u predumišljaju i u izvedbi ima sve atribute punokrvne satire. No, pošto se ovdje radi o priči koja je ambijentirana u Hrvatsku, pače, u Dalmaciju, teško mi se oteti dojmu kako bi “Herkula” bilo preciznije definirati kao  distopiju ili još gore, prilično pouzdanu, dakle, surovo realističnu projekciju naše bliske budućnosti. Što mene baš i ne može nasmijati. Ali krenimo redom…

“Herkul” je moćna prozna tročinka koju otvara ispovijest Zorana, bivšeg Sarajlije, a današnjeg Bečlije, koji zapravo ne pripada nikamo. Za svoje nekadašnje sugrađane previše je Srbin, a za svoje sunarodnjake premalo. Prvi taj kobni višak mjere golom činjenicom njegova porijekla; drugi mu ne mogu oprostiti što je izabrao ostati u Sarajevu cijeli rat. S druge strane, prekasno je odselio da bi stigao postati Austrijancem, premda se tamo lijepo snašao: i on (dizajner) i supruga (arhitektica) imaju unosne poslove. Tješi ga tek činjenica što je djecu uspio odgojiti kao Austrijance kojima zemlja majke i oca nije emocionalna nego samo zemljopisna činjenica. Obilježen vlastitim, ali još i više supruginim traumama, dugi niz godina, zapravo cijela desetljeća, zaobilazio je svoj rodni grad i svoju bivšu zemlju. Proputovao je štono se kaže cijeli svijet, uporno održavajući opreznu distancu od predjela u kojima su on i njegova Borka proveli mladost. A onda su, nakon cijele vječnosti, konačno odlučili odmor provesti na jadranskoj obali…

Druga dionica romana također je ispričana u prvom licu, ali u potpuno drukčijemu registru. Narator je general (dvostruki, HV-a i HVO-a) i heroj (razumije se, također dvostruki) Anto Gavran zvani Ćumur. Dok je Zoranov glas tipično jergovićevski, Ćumurov bismo najlakše mogli opisati kao groteskni. Opisati i teško pogriješiti. Jer, monologe poput Gavranova prečesto smo imali prilike čuti u našemu javnom diskursu. Štoviše, i dan-danas ih slušamo. Tko nam je kriv kad ono što književna teorija prepoznaje kao grotesku mi doživljavamo kao suštu stvarnost. 

Kroz finalnu trećinu, u kojoj će se preplesti Zoranova i Ćumurova priča, razvodi nas sveznajući pripovjedač, koji čitatelje prije svega upoznaje s vremenom i kontekstom radnje. Budućnost je bliska, a ni društveni ambijent ne čini se osobito dalekim ili stranim. Traju “roaring twenties”, a Hrvati trpe gore od svetoga Lovre. Turizam je propao zbog nekontrolirane betonizacije obale i epidemije trbušnog tifusa za koju su ni krivi ni dužni optuženi islamski teroristi. Sve je u Hrvata čemer i jad, osim nogometne reprezentacije koja pobjeđuje leva-leva, svijetom pronoseći slavu neslavne domovine. Kakvim je narativnim driblingom pisac zaključio sraz Zorana i Ćumura pred poslovično strastvenom dalmatinskom publikom, morat ćete otkriti sami. Okej, lažem, nećete baš morati, ali bi bilo pametno, a bogami i korisno da to učinite.

Zvali vi “Herkula” satirom, kako ga brendira nakladnik, ili distopijom, kako stidljivo predlaže ovaj recenzent, jedno je nedvojbeno: svatko razuman i obaviješten pročitat će ovaj roman kao dokument našega vremena, koji jezivu budućnost ocrtava kao sasvim izglednu mogućnost. Mogućnost koja je – da parafraziram staru krilaticu – već počela. 

Slobodna Dalmacija, 22.11.2019.

Tvrdim putem s lakoćom
s njim
u njemu
posvuda
ljubav njegova

Dnevnik jednog penzionera/55

Danas, na 20. studenog 2019. uz tešku i obilnu ljubijsku kišu – pokopali smo Zorana Bjekića (1967), mlađega od sinova očevog prijatelja Jure.
Prvoga su Jurinog sina, Milenka, starijeg Zoranovog brata, ubili u Omarskoj, u logoru, 1992. godine.
A samo godinu jednu prije, 1991. mojem je pokojnome ocu Milutinu, taj ubijeni Milenko, poklonio veliki zidni drveni sat, ručno izrađen.
Eno ga, još pretiktakuje minute, na bijelomu zidu moje sobe.

Milenkovo tijelo su našli tek 2004. – zapravo samo ruku i nekoliko rebara, u tercijalnom masgrobu.
Samo ruku, dakle, i par rebara, polovicu male kazaljke, rekli bi.
Sada je, od raka gušterače, i Jurin mlađi sin, legao uz to malo brata.
Po pokopu, u sobi, uplakano zurim u zidnu, drvenu tiktakavicu, koju je Milenko mojem ocu poklonio, da mu vrijeme razmjerava, rebro po rebro.
Sad cijeli Zoran leži, uz polomljenu kazaljku.

(I Juru vidim kako se na pokopu nemiran osvrće i traži nekog, i ne križa se na svećenikov pomen raja, kamo se Zoran k bratu zaputio, tamo gdje je Milenko odnio sve satove svijeta na kucanje u zid.
Sve odnio, u par rebara.)

I, evo je, i noć pala na tu pokopnu srijedu, na ljubijsko katoličko groblje, na taj Zoranov pokopni dan.
Voda i blato, pusta Ljubija, kao bjelina zida pod drvenim bjekićevskim satom.
Tiktakajuće rebro.
Relikviozni suvenir iz ubojičinog rekvizitarija.
Da zaustavim sat?
Datacija je gotova.
Gušterača, Omarska i rebro.
Plasman blata po kazaljkama.

A Jure je, Hrvat, električar u rudniku, mojem ocu, Srbinu, popravljao kućnu elektriku.
Pa je red da satu bateriju izvadim bar na jednu noć. Rebro koje kurira među brojevima, otajstvo pristanka na sporinu jedne žice, na jednonebesnost.
Treba čuti kako sat zvoni ubojici, dok Milenka seli iz groba u grob, ugrađujući u nebo bagersku žlicu zemlje.

Jer imaju krtice, koje ne znaju za cvijeće nad glavom, već preskaču, odmah bi da se dočepaju neba.
Tako ne ide, jer zemlja između – jest pankreasna probavna žlijezda, što cvijet šećeruje i pankreaciju svijeta testeriše na minut rebra.

Sve ga zanima, sve istražuje, sve pronađeno odmah odbacuje kao tuđe. Isključuje se iz stvarnosti kad joj je najpotrebniji. Stalno drijema. Umoran je. Tone u san. Izlazi iz sna kao utopljenik iz duboke vode. Kaplje s njega na sve strane. A niti jednoj kapljici ne zna ime. Istraženo ne usvaja, nije njegovo. 

A nekad je bilo drukčije. Sve se slijevalo u njega, i važno i nevažno bilo mu drago. Danas i ono što je njegovo od davnina ne prima u svoju kuću. Pa ni ono čija je starost odjučer. Starosti ne treba starost. Sita je svega, pa i same sebe. 

A, u načelu, sve ga i dalje zanima, sve, u načelu, i dalje istražuje i ponovno upoznaje. Čita, ali ne pamti. Gleda, ali ne vidi. U vremenu bivšem otkriva i sadašnje, za buduće ne ostavlja nikakvoga prostora. Svaki mu je višak. Istraženo ne usvaja, sve gura od sebe, slaže na zemlju kao jesen proljetno i ljetno lišće. Snijegom i ledom već prekriva pronađeno, led već sve okiva i čuva za prvu zraku, prvi pupoljak i prvu kapljicu. Nikakva ga nova otkrića više ne raduju. Tek dodirnuta, uvenu u njemu prije punog upoznavanja. I protiv novih otkrića negoduju ona stara, samo sebi dovoljna. 

Tako on svodi svoju nekadašnju moć na sirotinjski kućerak. U kojemu stalno dremucka. Zaranja u polusan, izranja iz polusna. Davljenik u općem potopu. S kapljicama koje cure na sve strane. 

U stvarnosti boluje od raznorodnog viška. Bezimenog. Koji  ga uspavljuje i bez kojeg može. Ne može bez te rigorozne redukcije kojom više ne vlada. U kojoj ponovno prolazi kroz vrijeme svog davnog djetinjstva. S mladim i još nerazvijenim mozgom protiv zastarjelih sadržaja. Porodilo se neko vrlo čudno dijete u starcu. I sve stalno vraća na početak. 

Prolog

Lopta je brzo dolazila iz pravca desnog kornera. Nenad ju je umirio prsima negdje na petercu, znalački pričekao da malo padne i zatim legao na nju udarivši je svom snagom. Jakov je stajao na gol-liniji kao ukopan, opčinjen Nenadovim profinjenim kretnjama rasnog strijelca. Lopta mu je fijuknula iznad glave i gotovo proparala mrežu.

– 25:8! Gotovo je! Okreći se! – Nenad je bio veseo zbog netom postignutog pogotka.

Jakov je znao što to znači. Igra 25:5 sastojala se od 25 izvedenih udaraca iz kuta, tzv. kornera, koje je u polju čekalo više igrača. Cilj je bio pogoditi gol koji je čuvao golman, uz uvjet da lopta prije konačnog udarca prema golu ne smije dotaknuti tlo. U slučaju da ekipa zabije pet golova (omjer 25:5, odakle i ime igri!), rezultat se smatrao neriješenim. Manje od pet postignutih golova značilo je pobjedu golmana, više od toga pobjedu ekipe. Najzanimljiviji je bio način nagrađivanja, ili bolje rečeno – kažnjavanja. Ovisno o tome je li u igri pobijedio golman ili tim, te o postignutom broju pogodaka, primjenom jednostavnog algoritma računao se broj udaraca u stražnjicu koje je gubitnik morao apsorbirati. Udarci su zadavani svom snagom, ponekad čak i iz zaleta, te je iz tog doba Jakov pamtio uzrečicu: “sva’ko se bori za svoju guzicu“.

Kada se te večeri Jakov uplakan vratio doma, gotovo ne osjećajući stražnji dio tijela, majka je jednostavno rekla:

– Sada je dosta! Ako baš moraš trčati po cijele dane, idi na atletiku. To je barem plemenita vještina. Kraljica sportova.

***

Tjedan dana prije početka Igara

Majka nije mogla dočekati da završi Dnevnik. Znala je da nakon kratkog seta reklama slijedi sportski dio. I zaista, nakon besmislenih spotova o besprijekorno čistom rublju i zdravoj prostati, na ekranu se pojavilo lice poznatog TV-novinara.

Danas su se naši sportaši okupili u Sportskom centru »Crna lasica« odakle će sutra krenuti put Kliničko-bolničkog centra u glavnom gradu gdje će obaviti posljednje liječničke preglede pred odlazak na Sportske igre. Novost je ovo koju je uveo Međunarodni sportski odbor kako bi sportaši na samim Igrama bili sigurniji i kako bi se moglo preventivno djelovati u slučaju bilo kakvih anomalija ili…

Kako je u tom trenutku ekranom proletjela silueta njezina sina, majka više ništa nije čula. Kroz glavu su joj prošle godine treninga, prljavih majica, krvavih koljena i poderanih tenisica. Poželjela je da se njezinu sinu sve to vrati s kamatama.

***

Šest dana prije početka Igara

Na ulazu u Kliničko-bolnički centar Jakova su gledali sa zanimanjem. Bio je mlada zvijezda koja obećava, a njegova disciplina vrlo atraktivna. Zaista, na 110 metara s preponama bio je jedan od favorita za osvajanje odličja. Oni najhrabriji nadali su se kako bi ono moglo biti zlatnog sjaja. Vrlo entuzijastičan po tom pitanju bio je i mladi liječnik, koje je obavljao završni pregled.

– Siguran sam da ćete uspjeti! Si-gu-ran! Nije moguće da Amerikanci toliko poboljšaju rezultate u odnosu na Zürich. A ni tamo im nije bilo dovoljno…

Jakov se skromno nasmiješio. Nije se još uvijek naučio nositi sa statusom zvijezde atletske reprezentacije.

– Okrenite glavu u stranu. Ovo će možda malo zaboljeti – rekao je liječnik dok je u ruke uzimao čudan instrument nalik revolveru. Prislonio ga je Jakovu iza desnog uha. Primijetivši njegov zbunjeni pogled, dodao je: – Ne morate se bojati. Samo uzimamo uzorke krvi na nešto brži način.

Nakon toga, čuo se tihi zvuk kakav je Jakov znao čuti u vulkanizerskoj radnji. Malo ga je zapeklo, ali je liječnik odmah na mjesto uboda pritisnuo gazu s analgetikom. Bol je nestala gotovo odmah. Jakov je instinktivno posegnuo rukom iza uha i napipao malo ispupčenje na mjestu gdje ga je maloprije dotaknula igla medicinskog instrumenta. Liječnik je i ovaj put preduhitrio pitanje:

– Normalno je da se lokalno pojavi mala oteklina. Kada budete na postolju, neće je više biti, garantiram Vam!

***

Večer uoči početka Igara, Hemingway bar hotela Ritz

Iako zatvoren za goste, bar je bio pun. Običaj da se uoči otvorenja svakih Sportskih igara sastane organizacijski odbor natjecanja u nešto opuštenijoj atmosferi, upravo onakvoj kakvu je Hemingway nudio, poštivan je i ovaj put. Predsjednik Međunarodnog sportskog odbora, Helmut Kaiser, bio je izrazito raspoložen. Obilazio je članove, ispijao s njima zdravice, predviđao rezultate njihovih reprezentacija u različitim sportovima, pri čemu je nastupao barem malo ulagivački, mangupski požurivao konobare i – gledao na sat. Točno u 22:00 bila je predviđena njegova prezentacija, koja je trebala biti iznenađenje za većinu nazočnih.

Kada se hologramska slika prezentacije konačno pojavila u sredini prostorije, Kaiser je preuzeo riječ:

Poštovane gospođe i gospodo!

Kako bismo svi mogli kvalitetno pratiti ove Igre, dozvolite da Vas informiram o nekim novostima, koje osobno smatram revolucionarnim, a koje s ovim izdanjem igara Međunarodni sportski odbor uvodi.

Izuzme li se nekolicina Kaiserovih najbližih suradnika, svi ostali bili su duboko zaintrigirani ovim uvodom. Kaiser je pogledao po dvorani, dobro osmotrio lica prisutnih i nastavio:

Kao što znate, živimo u svijetu u kojem želimo da svi imaju jednaka prava, da svi imaju jednake mogućnosti, jednostavno – da svi budu jednaki. Ova problematika posebice je osjetljiva u domeni sporta. Dozvolite da pojasnim. Zamislimo dvojicu hipotetskih sportaša. Obojica provode isto vrijeme na potpuno istim treninzima, koristeći istu metodologiju rada i provodeći iste kondicijske pripreme. Slažete se, danas je više ili manje sve poznato u sportskom svijetu. Međutim, kada dođe do direktnog sraza ove dvojice sportaša, uzmimo za primjer finalnu utrku na 110 metara s preponama, povijest govori da će svakako jedan od njih ostvariti bolji rezultat. Postavlja se pitanje – zbog čega?

Ove riječi ostavile su dubok dojam na slušatelje. Kaiser je opet iskoristio dramaturšku pauzu da opipa puls gomile kojoj se obraćao. Kretao je prema poanti svog izlaganja:

Ponekad će to uistinu biti poradi nekih drugih okolnosti. Međutim, naša znanstvena istraživanja su pokazala da postoje mjerljivi i egzaktni pokazatelji koji na kvalitetan način mogu pojasniti ovu razliku. Ti pokazatelji mogu jasno označiti onoga koji ima neke od predispozicija koje drugi natjecatelji nemaju, a koje mu mogu donijeti bolji rezultat iako po uloženom trudu i pokazanoj vještini nije ništa bolji od konkurenata. Dapače, zna se dogoditi da manje vješt sportaš u svojoj disciplini pobjeđuje samo zbog ovih maloprije navedenih pokazatelja. Na njih, dakle, nije mogao utjecati, ali mu oni pomažu u ostvarivanju rezultata. Bit ću vrlo konkretan: ukoliko netko ima prirodni puls u mirovanju od 48 otkucaja u minuti, on je predodređen da pod jednakim uvjetima treninga pobijedi natjecatelja čiji prirodni puls u mirovanju iznosi 49 otkucaja. To je samo jedan pokazatelj. Pokušajte samo zamisliti što bi se dobilo detaljnom analizom i komparacijom duljine hvatišta tetiva, zasićenosti kisikom, kapaciteta plućnih krila, kvocijenta inteligencije, razine hormona, strukture koštanog tkiva, vrijednosti tlaka ili udjela masnoća u krvi?

U prostoriji se mogla čuti muha. Bilo je očito kako nitko od nazočnih dotada nije razmišljao u ovom smjeru. Kaiser je procijenio kako je upravo došao trenutak da zada posljednji udarac:

Odlučili smo se stoga za jedan eksperimentalni program koji je usklađen s nacionalnim savezima. Svim natjecateljima koji se natječu u disciplini 110 metara s preponama, prije dolaska na Igre ugrađen je iza uha jedan sićušni uređaj. Riječ je o Nivelatoru, čija zadaća je unificiranje upravo spomenutih pokazatelja. Ukoliko netko ima, na primjer, broj otkucaja srca u minuti manji ili veći od propisanih tabličnih vrijednosti, Nivelator će taj broj otkucaja povećati odnosno smanjiti. Lansiranjem minijaturnih hardverskih modula koji se kreću krvotokom, moguće je kemijskim agensima izvršiti pritisak na bilo koju tetivu, mišić ili kost u tijelu. Na taj način osigurat ćemo da se na sportskom terenu natjecatelji natječu samo onime što su stekli kroz treninge, a ne onime što im je priroda, ni krivima, ni dužnima, dala.

Najosjetljiviji dio svog izlaganja Kaiser je ostavio za kraj. Međutim, bio je siguran da nikakvih iznenađenja više ne može biti.

Napominjem da ova disciplina nije odabrana slučajno. Naime, to je jedna od disciplina u kojoj godinama svjetske rekorde drže ne-bijelci. Možemo reći da je to egzemplar u kojem je jednoj skupini, namjerno neću reći „rasi“, uskraćeno nadmetanje pod jednakim početnim uvjetima.

Ovaj put žamor je ispunio prostoriju. Mnogi su bili oduševljeni ovim revolucionarnim pristupom, neki su pak pokazali zanimanje za tehnološke aspekte Nivelatora, dok su tek rijetki smrknuto gledali Kaisera.

Napominjem Vam da su svi savezi čiji natjecatelji nastupaju u ovoj disciplini odobrili korištenje Nivelatora, dok je za same natjecatelje njegova implementacija tajna. Smatrali smo da ćemo na taj način osigurati uspjeh ovog projekta, koji bismo kasnije proširili i na druge discipline, možda već na idućim Igrama. Stoga Vas molim da tijekom trajanja ovog natjecanja sve što je večeras rečeno ne izađe iz ove prostorije.

Kao po zapovijedi, u prostoriju su ušle hostese praćene glazbenim sastavom, što je značilo da je službeni dio večeri završen.

***

Polufinalni dan

Dok je ulazio u autobus koji ga je s drugim sportašima trebao odvesti prema stadionu, Jakov se osjećao izvrsno. Na žalost, ne zadugo. Strah koji ga je mučio unazad nekoliko dana, ponovno se pojavio čim je zauzeo mjesto pored kubanskog kolege.

Nekako pred polazak na Sportske igre, Jakov je osjetio blage zdravstvene tegobe. Osjetio je na trenutke da mu srce radi brže, da se „uzlupa“, zatim umiri da bi neko vrijeme opet radilo bez problema. Nakon toga, stvar se ponavljala u nepravilnim ciklusima. O tome se ni u kom slučaju nije želio konzultirati s reprezentativnim liječnikom. Pretpostavljao je da se ne može raditi o nečem ozbiljnom, s obzirom da je prošao vrlo rigorozne pretrage netom prije polaska na put. S druge strane, ta neugodnost mogla ga je skinuti s liste za nastup. Stoga je o problemu šutio, ali ga je on mučio.

Na svu sreću, dok je zauzimao startnu poziciju za polufinalnu utrku na 110 metara s preponama, srce je radilo kao sat. Start je uspio od prve i Jakov se sjurio prema cilju, lepršavo skačući preko prepona, koje su iza njega ostajale na svom mjestu. Dok je prolazio kroz cilj vidio je trkače sa strane koji su bili otprilike u njegovoj ravnini, ali mu se ipak učinilo da je barem „za prsa“ ispred njih. Nestrpljivo je čekao službene rezultate. A oni su bili nevjerojatni – svih osam trkača prošlo je ciljem s istim vremenom: 12,46! Bilo je to doduše gotovo sekundu slabije od aktualnog svjetskog rekorda ali, sukladno pravilima, svi natjecatelji su se kvalificirali za sutrašnju finalnu utrku.

Jakov je uživao u trenutku. Ipak je izborio svoje prvo Sportsko finale! Lagano je pogledom kružio po stadionu, koji je bio solidno popunjen, slušao pljesak i čekao da službeni spiker izrekne i njegovo ime. U svečanoj loži ugledao je Kaisera, koji je likovao i nešto veselo pričao Predsjedniku, koji se pojavljivao na gotovo svim borilištima tih dana. Njegova zemlja uistinu je bila pravi domaćin, željan dokazivanja i promocije u svijetu. Predsjednik je isto tako razdragano odgovarao.

***

Polufinalni dan, nešto kasnije

Povratak u Sportsko selo bio je veseo. Jakov je krenuo prvim autobusom, čak se nije niti istuširao na stadionu. Želio je što prije doći među svoje kolege reprezentativce i u miru nazvati mamu, da joj zahvali što ga je svojedobno usmjerila u atletske vode. Najvažnije od svega, namjeravao je ranije leći u krevet kako bi sutrašnji dan dočekao odmoran i maksimalno pripremljen.

Želeći opustiti mišiće, dugo je ležao u kadi. Lijeno je ustao tek nakon što je izvadio čep i kada je voda gotovo iscurila. Ustavši, osjetio je laganu slabost, a trenutak kasnije stopalo mu je proklizalo po glatkoj površini kade. Noge su poletjele naprijed a glava prema nazad. Udarac je bio bolan.

Kada se probudio, Jakov nije bio siguran je li u nesvijesti bio svega nekoliko trenutaka, ili satima. Bojažljivo je opipao zglobove na nogama, pokušao pomaknuti stopala, zatim šake, okretati glavu u jednu pa u drugu stranu, da bi zaključio kako nije ozbiljno ozlijeđen. Tek kada je ustao i u ogledalu vidio svoj odraz, shvatio je da se iza desnog uha nalazi skoreni trag krvi. Pažljivo ga je oprao i očistio ranicu, koja nije bila duboka. Iz nje je izvukao nekoliko grumenčića skorene krvi, koje je odmah bacio u WC. Ranu je dezinficirao i pokušao preko nje navući pramen kose. Bio je zadovoljan rezultatom. Reprezentativni liječnik sutra sasvim sigurno neće ništa primijetiti.

Kada je, umoran i izudaran, legao u krevet, učinilo mu se kako mu srce radi potpuno normalno. Nije bilo nikakvog „lupanja“, nije osjećao pritisak u grudima i to je shvatio kao dobar znak.

***

Dan finala

Jakov se probudio na vrijeme, što inače nije bio njegov običaj, i veselo ustao. Dobar osjećaj od prethodne večeri nije ga napustio. Činilo mu se kako je potpuno fit i kako mu danas samo neka nepredviđena okolnost može oduzeti medalju.

Blagu nervozu osjetio je tek na zagrijavanju. Međutim, smatrao je kako je to potpuno normalna pojava s obzirom na važnost trenutka. Četverogodišnji ciklus priprema stajao je iza njega, dok je pred njim bilo nešto više od deset sekundi utrke, nakon čega više ništa neće biti isto. Barem se tome nadao.

Kod prvog startnog hica, nervoza je uzela danak i Jakov je izletio sa startne pozicije malo prije praska. Na svu sreću, nije bio jedini, a da su svi bili pomalo nervozni svjedoči činjenica da je utrka ispravno započela tek iz četvrtog pokušaja. Kada je postao svjestan da trči utrku svog života, Jakov je potegao kao nikada. Napregnuo je vlastito tijelo do krajnjih granica. Jednostavno je letio stazom i imao osjećaj da ga u tom trenutku nitko ne može pobijediti. U ciljnu ravninu ušao je s više od metra prednosti, uz fantastično vrijeme utrke od 11,87. Pogled na službeni semafor bio je nevjerojatan. Na trenutak je pomislio kako se radi o tehničkoj pogrešci, pogotovo jer su svi drugi natjecatelji imali vrijeme od 12,46! Međutim, kada je službeni spiker na stadionu pročitao njegovo ime i kada su gledatelji ustali i počeli mu skandirati, postao je svjestan onoga što je upravo postigao.

***

Dok je prilazio postolju, Jakov je razmišljao o majci i prijateljima kod kuće. Nadao se da su svi pred televizijskim ekranima i da uživaju u trenutku baš kao i on. Tek krajičkom oka spazio je kako u svečanoj loži Predsjednik nešto žustro tumači Kaiseru, koji je samo slijegao ramenima i, očito, pokušavao smiriti za njega neugodnu situaciju. To je Jakova malo začudilo jer je znao da, prema unaprijed najavljenom protokolu, medalje u njegovoj disciplini dijele upravo Kaiser i Predsjednik. Tek kada je Predsjednik, praćen svojom svitom, ljutito istrčao iz svečane lože, Kaiser se nevoljko počeo spuštati prema trkalištu gdje je bio postavljen podij.

Nakon što mu je stavio medalju oko vrata, Kaiser je privukao Jakova prema sebi, poljubio ga u oba obraza i snažno rukom pogladio po kosi. Jakov je osjetio bol na mjestu ranice koja je nastala prilikom pada u kadi, ali je stisnuo zube. Smiješak je vratio na lice tek kada je počelo intoniranje nacionalne himne, koju je popratio ogrnut zastavom. Raspoloženje mu nije mogao pokvariti ni Kaiser, koji je odmah nakon dodjele medalja nestao sa scene, ne pričekavši da himna bude izvedena do kraja.

***

Dan nakon finala

Majka je u suzama bila pred televizijskim aparatom. Bilo je to potpuno razumljivo – sve najnovije vijesti govorile su o njenom sinu, pa tako i središnja informativna emisija nacionalne televizije:

…Zlatna medalja oduzeta je našem reprezentativcu nakon što je na doping-kontroli ustanovljeno kako je namjerno deinstalirao uređaj Nivelator, koji je bio ugrađen svim natjecateljima u ovoj disciplini. Iako se naš reprezentativac branio tvrdnjama kako o ovom besmislenom uređaju nije imao nikakvih saznanja, te da je on uništen nesretnim slučajem odnosno prilikom pada u kadi, Sportski odbor ovu obranu nije prihvatio. Nakon oduzimanja od našeg reprezentativca, zlatnu medalju podijelilo je preostalih sedam natjecatelja koji su utrku istrčali u vremenu 12,46.

Umjesto svečanog dočeka na aerodromu, Jakova su dočekali tek majka i Nenad. Šutke su sjeli u auto i krenuli. Tišina je prekinuta tek pred Jakovljevom kućom.

– Možemo popodne baciti 25:5? Nismo dugo… – rekao je Nenad, na što se Jakov sjetno nasmijao.

– Dogovoreno! U pet na igralištu. Vidimo se.

***

Iako je tog popodneva Jakov kao golman izgubio rezultatom 25:9, što je značilo apsorpciju od četiri udarca u stražnjicu po igraču, kojih je pak bilo četvorica, nije bio nesretan. Dapače! Dok se držao rukama za prečku i stisnutih zuba primao udarce, gledao je u nebo i pitao se hoće li sve ptice stići na jug u isto vrijeme.

Sve mučnije, i sve rjeđe, razgovaram sa ljudima,
i činim to samo ako sam prinuđen, a i tada šturo,
procijedivši, uvijek, tek toliko koliko je neprilici
neophodno. Kad počinju kitnjast izraz da koriste
vlastitome magnovenju da bi me priveli, služeći
se, shodno, i tjelesnom ekspresijom, oduprem se
tome, pa odlazim žurno, bježim poput zeca pred
zapetom puškom – izbjegavajući da se izobličim
i zarežim vučijom njuškom, jer ne mogu, sluđen,
niti da ih gledam, a zatim se hrvem s depresijom

No u isto vrijeme malo spijem, jer čitam sve više,
ponovno se i knjigama predam što ih već gotovo
i naizust znadem, klasicima dakle, ali satima sam
i nad diletantskim štivom, jer u njemu sitnozorno
tragam za nedovršenom, ili, češće, za neuočenom
potencijom. Ipak stižem i da sebe sama ispisujem:
doslućujem tihu prozodiju, riječ svaku posvećeno
biram, rečenicu cizeliram, ponekada stihu idealan
oblik ištem, tajni ritam osluškujem, u grafemi već
ga bištem – istinitu pjesmu nad pjesmama snujem

Ne samo pjesništvo, psihologe, filozofe, i znanost
o društvu štijem, libre historijske i sakralna pisma
(koliko ih, Bože, imaš!), teologe, fizičare, biologe,
antropologiju, i ne niječe niko da je čovjek po tom
čovjek što je otvoren spram ljudi sviju – ili zoon je
politikon ili ni čovjekom nije, ali bivam uvjerenim,
dana svakog sve jasnije, da je jezik sebe dosegnuo
tada kad u njemu, u tom svojstvu svoje monološke
supstancije, osamljeni čovjek, kao u svetom hramu,
s Bogom kojem prisegnuo je, sam nad sobom bdije

                                                                 (14.11.2019.)