Dva poglavlja iz romana 2084.
3.
Ujutro su sačekali da kiša prestane i tek potom krenuli. Iza zgusnute sumaglice na horizontu dopro je zvuk crkvenog zvona. Označavao je podne. Starac je zastao, ukipio se, dok je pas zbunjeno gledao oko sebe, pa naćulio uho u pravcu odakle je dopirao zvuk. Kada je zvono utihnulo, nastavili su put. Presušeni potoci oživjeli su od kiše i svuda oko njih vijugale su zmije mutne, žućkaste vode. Nakon nekoliko sati pješačenja, ušli su u neko selo za koje je starac u prvi mah pomislio da je napušteno. Međutim, nije bilo. Policajci, njih dvojica, na čijim je uniformama preko prsa i leđa bio veliki bijeli križ, izišli su iznenada iza neke kuće i stali ispred njega. Kuća je bila napuštena. U njoj je nekada bila prodavaonica. Kroz prljava stakla, preko kojih je krečem bilo ispisano “X”, vidjele su se prazne metalne police između kojih je izrasla gusta paučina po kojoj su se crnjeli ostaci mumificiranih muha. Pas je zarežao na policajce i starac ga je umirio.
“Kuda ideš?” upita ga jedan od policajaca. Imao je preko lijevog obraza ružnu, gotovo ljubičastu mrlju veličine jabuke.
“Na hodočašće”, reče starac. “U Stolnik. Imam bolesnog sina.”
“Bolesna. Tako je ispravno”, reče policajac. “Moraš paziti na takve stvari.”
“Imam bolesna sina”, reče starac.
Pokazao im je kuvertu. Policajac je uzme od njega i pogleda žig župe.
“Ne smije se otvarat”, reče starac.
“To znamo”, reče drugi, koji je dotada cijelo vrijeme šutio. “Ne brini.”
Policajac s mrljom na licu pozvao je nekoga radio-vezom, preko uređaja koji je izvukao iz futrole zakačene za kožni remen, izdiktirao starčevo ime i naziv župe, te bez riječi sačekao jedno vrijeme, s uređajem prislonjenim uz uho.
“Lijep pas”, reče drugi policajac, te priđe psu, pusti da mu ponjuši nadlanicu, pa se sagne i pomiluje ga po glavi, na što je pas veselo zacvilio.
“U redu”, reče policajac u radio-uređaj, te ga vrati natrag u futrolu. Potom vrati starcu kuvertu.
“U redu je”, reče. “Neka ti je Bog na pomoći.”
“Uvijek bio”, reče starac.
Izišli su iz sela i okrenuli prema zarasloj gradini iznad koje je započinjala visoka i gusta šuma, dok se lijevo od nje pružala gola i siva sutjeska kroz koju se probijala nadošla rijeka. Oblaci su se razišli i pomolilo se sunce. Popeli su se na gradinu i odatle se, sve dok nije pala noć, sporo probijali uzvodno, grabovom šumom koja se pružala lijevim rubom sutjeske. Potom su u mraku prošli širokim travnjakom po kojemu je rastao sivi vrijes i žutika i uspeli se na uzvišenje u čijem se središtu crnio golemi panj. Više se nije vidjelo i tu su morali zanoćiti. Starcu se učinilo da je noć pred njima beskrajno tamna i duboka, da su to, ako postoje, oni tamni predjeli noći u kojima nikada ne sviće i koje je katkada vidio u snovima. Jedne je davne noći iz sličnog predjela čuo nerazumljivo šaputanje iza kojeg je uslijedio krik, a da nikada nije saznao što se zapravo tamo dogodilo. A jednom, jednog od tih dana koji su iz današnje perspektive nalikovali jedan drugom kao jaje jajetu, ugledao je na licu noći, slične ovoj, pri bljesku munje, preplašena lica žena i djece. On je tada bio vojnik. Uperio je, u strahu, pušku u mrak i ispucao u tamni bezdan sve metke iz puške.
Uzvišenje je bilo obraslo bujnom paprati i starac im je mačetom prokrčio put do njega. Potom je sjeo na panj, dok se pas opružio uz njegove noge, na poleglu paprat koja je još uvijek bila topla od sunca. Skinuo je s nogu raspale cipele, izuo čarape, pa ih isprepleo i zacijedio. Negdje u šumi ispred njih bljesnulo je svjetlo, pa se sporo gasilo. Čuo se potom zvuk piljenja ručnom pilom.
“Kradljivci drva”, pomisli starac.
Pas je podigao glavu i pažljivo osluškivao.
Starac je nešto kasnije, kada se odmorio, nasjekao u mraku mačetom gomilu paprati, pa potom legao na nju, prekrivši se dekom. Unatoč tome, cijelu noć ga je budila studen, i on se u tim trenucima sakupljao kao novorođenče, sve dok ga san ponovo ne svlada.
4.
Dani, koji su se monotono nastavljali jedan na drugi, kao bezlične godine, ili dugi nizovi metaka u redeniku, svi su odreda bili sivi i mutni. Bili su to dani u kojima su starac i pas posvećeno prolazili kroz stoljetne šume, spuštali se po kiši ili kroz maglu niz pustopoljine iz kojih je virio oštri sivi kamen, zaobilazili pašnjake po kojima je izrasla gusta, iscvjetala gladišika, hodajući rubom šume gdje je nije bilo, prolazili pokraj napuštenih vikendica koje su bile nalik jedna drugoj, kao glavice kupusa: sa svake je bio skinut i odnesen crijep, a pored većine su stajali ostaci zidanih roštilja i zarasle odrine vinove loze ispod kojih su nekada stajali stolovi. Ili pored zapuštenih groblja po kojima je iz visoke trave ili iza gusto izraslih smreka stidljivo provirivao hladni mramor, a u koja godinama nitko nije pokapan, niti je zalazio u njih, kojima je nakon dugih stoljeća istekao rok trajanja i koja su u tišini, zaštićena od pogleda, čekala neumitni kraj, koji je zapravo već bio došao, onog trena kada više nitko nije zalazio u njih, kada mrtvi iz njega više nisu imali živih kojima su nešto značili, pored groblja, dakle, velikodušno prepuštenih paprati, gladišiki i smreki. Gazili su preko strnika s kojih su bili podignuti raž ili ječam, prelazili proplanke ili guštike probijajući se kroz paprat mokru od rose ili kiše koja ih je neprestano pratila, zalazili u šumarke u kojima je pas zastajao pored prvog stabla, podizao nogu i zapišavao ga. A jednom su, s ruba litice, pratili zloslutno kruženje orla u visinama, iščekujući trenutak u kojem će se survati u dubinu i ustremiti na žrtvu, dok je pas pritom bezubim ustima povremeno lajao na njega. A jednom, opet, u sumrak jednog od tih dana, iz magle je pred njih izletjelo nekoliko izbezumljenih ptica koje su se tik ispred njih, kao da su najednom našle pred zidom, podigle uvis i nestale u plavičastoj magli koja se nešto dalje miješala s tamom.
Jednom, pred zoru, starac je sanjao kako je izgubio kuvertu u kojoj je bio zagovor. Sanjao je zapravo kako stoji ispred raspela s kojega ga gleda dobroćudno Pukovnikovo lice, dok panično pretražuje džepove tražeći kuvertu. Potom se probudio i uspravio uz stablo. Pas je pridigao glavu, naćulio uši, a zatim, umiren, spustio glavu i sklopio oči. Starac je zavukao ruku u unutarnji džep kaputa i napipao kuvertu. To ga je umirilo. Ubrzo je ponovo zaspao, čvrstim i dubokim snom, u kojemu nije bilo ničega: demona, noćnih mora ili utvara iz davnih, potrošenih godina koje su nekada obećavale, budile nadu.
Sedmog ili osmog dana putovanja, nebo se razvedrilo i ugrijalo je sunce. Dio puta pred njima vodio je kroz rijetku šumu u kojoj se nazirao niz pocrnjelih panjeva po kojima je sa sjeverne strane rasla pljesniva mahovina. Pas je, kada su zašli u šumu i prošli pored prvog panja, nakratko zalajao na njega, potom mu neodlučno prišao, njuškao ga jedno vrijeme, pa zapišao. Prošli su potom pored usnulog jezera čije su vode bile zelene od nekog smeća koje je nepomično plutalo po površini. Pas je krenuo prema njemu, ali ga je starac zaustavio. Zaobišli su u širokom luku jezero, pa zastali nekoliko kilometara dalje, na rubu ambisa ispod kojeg se kovitlala magla, pogleda uprtog u daljinu iza koje nije bilo ničega. Starac je u blizini pronašao kamen veličine ljudske šake i bacio ga u slijepu provaliju, osluškujući kada će pasti. Međutim, nije čuo nikakav zvuk. Morali su se vratiti nekoliko kilometara unatrag, potom skrenuti ulijevo i tako izbjeći provaliju na čijem su rubu sat vremena ranije pobožno stajali, ispunjeni nijemim strahopoštovanjem.
Predvečer, devetog dana putovanja, u daljini su, duboko ispod, ugledali Stolnik, grozdove sivih zgrada i rijeku koja ga je dijelila na dva dijela, dok su nad tamnim krovovima pokroviteljski bdjele horizontale zaboravljenih građevinskih kranova. Prošli su, zatim, kroz opustjelo selo, gdje je u jednom trenutku na put ispred njih istrčala maloumna djevojka. Suludo se kikotala, pa potom podigla majicu i otkrila teške nabrekle dojke s kapljicama mlijeka po bradavicama. Starac je zurio jedno vrijeme u njih, pa postiđen spustio glavu i ubrzao korak, dok se djevojka kikotala za njima groktavim smijehom, držeći sve vrijeme podignutu majicu. Iz jedne od kuća začuo se dječji plač. Pas je podigao uši i kratko zacvilio.
Prošli su selo i zanoćili u ruševinama tvornice čiji je jedan dio nekada davno gorio. Vjetar i kiše isprali su garež s masivnih betonskih zidina i urušenog krova koji je na jednom mjestu pokleknuo unutar betonske školjke. Odlučio je psa ostaviti tu, jer se bojao povesti ga sa sobom. Kružile su priče o stotinama agresivnih pasa lutalica koji se kriju u ruševinama uz rijeku, a uz to, nije bio siguran smije li uopće uvesti psa u grad. Mačetu je također ostavio tu, sakrio je ispod provaljenih podova, u kutu prostorije, pokraj gomile smeća po kojoj su predano rovali plahi štakori. Svoju jutenu vreću objesio je visoko na limeni zid. Pretpostavljao je da se štakori ne mogu uspeti do nje. U jednom se trenutku na nebu, na dijelu gdje je krov bio provaljen, pojavio puni Mjesec i pas se prenuo, podigao glavu i tiho zarežao na njega, kao na sumnjivog uljeza.
Tu je noć ponovo sanjao suprugu. Njezino lice je i ovaj put bilo ispod vode. Dozivala ga je. Usne su joj se nečujno otvarale i zatvarale, kao u riba, a mjehurići zraka, umjesto riječi, dizali su se do površine i tu se gubili. Nije se više sjećao njezina lica i nije bio siguran je li lice koje je godinama viđao u snovima uistinu njezino ili su ga stvorile nepouzdane naplavine sjećanja.
Hasan s tržnice
Objavljeno 29.9. 2006.
Hasan Hadžihajdić živio je na drugom katu jedne novozagrebačke zgrade. U ponedjeljak se popeo na sedmi, skočio i nema ga više. Bio je visok, suhonjav i koščat, bit će da je navršio šezdeset i koju. Do 1990. radio je kao milicioner. Kada je došla demokracija, njega je potjeralo s posla. Nakon toga je radio na utrinskoj tržnici. Vukao je za sobom mala kolica s najlonskim kesama, kojima je snabdijevao trgovce na štandovima. Poznavao sam ga otkako sam došao u Novi Zagreb, nekih desetak godina.
Hasan Hadžihajdić rodio se u Bijeljini, ali je rano otamo otišao. Sve svoje odrasle godine proveo je u Zagrebu. Nikada nije poprimio naglasak i način govora, ali je po svemu drugome bio srođen s ovdašnjim ljudima. Bio je drag čovjek, sa svima dobar i svakome čestit. U Bijeljinu je nakon rata rijetko odlazio. Možda koji put, samo da obiđe očevinu i prohoda gradom.
Jedina veza s Bosnom bile su mu novine. Nekako ih je nabavljao, s nekoliko tjedana zakašnjenja, i onda bi me jutrom sačekivao da prokomentiramo vijesti koje su njemu bile svježe, a meni već odavno stare. Novosti iz Hrvatske ili iz svijeta rijetko bi spomenuo. One su mu bile poput meteoroloških prilika, na koje čovjek niti može utjecati, niti zbog kiše i sunca snosi neku krivnju ili odgovornost. Iako je bio dobar građanin zemlje u kojoj je zasnovao obitelj, Hasan Hadžihajdić nije Hrvatsku doživljavao kao zemlju u kojoj se njega za nešto pita. A svijet je za njega bio daleka i mahom imaginarna stvarnost, nekakav cyber space, o kojem se teško može i misliti.
Upoznali smo se tako što mi je prišao kada me je prvi puta vidio na tržnici. Predstavio se i u nekoliko rečenica rekao sve ono što će i desetak godina kasnije biti uglavnom sve što ću o njemu znati. Nije bio ni prvi ni zadnji koji mi tako prilazi, ali Hasan Hadžihajdić se, ipak, razlikovao od drugih, jer on nije bio samo Bosanac koji sreće drugoga – pa još poznatoga – Bosanca i obavlja ritual koji nema nekoga dubljeg smisla. On je ozbiljno vjerovao kako u tom upoznavanju postoji za obojicu, a onda i za našu ljudsku suštinu, neka važna i duboka duhovna korist. Vjerovao je da na takav način ljudi jedni drugima postaju zaštitnici.
Kada bi mi izašla nova knjiga, morao sam je njemu pokloniti. Kažem – morao, jer bi me on zamolio da to učinim. U početku me trebao zamoliti, a onda sam nekako shvatio kako je red da to bez Hasanove riječi učinim. On bi knjigu pročitao pa kad bi se poslije sreli, on bi se čudio, divio i hvalio. Vjerojatno primjećujete kako mi je bilo malo naporno sve to. Previše je bilo ljudi oko nas, ušiju koje bi prisluškivale. Zaustavio bi me između pijačnih tezgi i započeo priču. Ne bi to dugo trajalo, ali svejedno danas moram reći da sam dvatriput okrenuo na drugu stranu samo da ga ne sretnem.
Civilizirani ljudi se od neciviliziranih razlikuju najprije po sramu. Necivilizirani su uvijek besramni. Moj nesretni drug Hasan Hadžihajdić imao je dušu i pamet sačinjene od najfinijega ljudskoga srama. Kad god bi se u Sarajevu okomili na Marka, a u zadnje vrijeme i na Ivana, Hasan je dolazio da mu pišem pismo čitalaca koje će on samo potpisati. Obećavao sam mu, ali nikada nijedno pismo nisam za njega napisao. Nisam mogao, jer mi se činilo kako je gadna prevara to ako Hasan potpiše riječi koje ću ja napisati, pa makar svaka riječ bila ista kao da je njegova rođena. Molio me valjda i dvadeset puta da napišem kakvo je dobro Marko za njega kao muslimana i za sve bosanske muslimane i Bošnjake učinio, a ja nisam imao snage ni da mu kažem zašto to ne mogu učiniti, nego sam onako lako i površno prelazio preko molbi Hasana Hadžihajdića, Bijeljinca iz Novoga Zagreba. Tako je htio da ga u pismu potpišem.
Pa iako je vjerojatno već znao da pismo neću napisati, on je nakon svakoga napada na ljude koje je volio i zbog čijega je vrijeđanja i omalovažavanja osjećao sram, ili ljudsku odgovornost, ponavljao svoju priču. Ako već neće biti pisma koje bi potpisao, onda barem da kroz moje uši prođe ono što je htio potpisati. Bio je tih i uporan, vjerovao je da sve to ima nekoga smisla i da sam treba pomoći onima koji su ga zadužili. Nikada nisam sreo nekoga tko bi na Hasanov način vodio računa o onome što duguje ljudima koje osobno i ne poznaje. Da ih je upoznao, odmah bi im bio dobar drug i vraćao bi im dugove kojih oni nisu ni svjesni.
U Hrvatskoj Hasan Hadžihajdić bio je manjina, a u Bosni ga više nije bilo. Pritom, svoj manjinski osjećaj on je vezao za zemlju iz koje je došao, dok ga je nacionalni i vjerski identitet tek činio odgovornim za druge i drukčije ljude. Svoje manjinstvo nije vezivao za svoje istovrsnike, nego je više bio usamljenik. Kada je tražio nekoga svoga, u životu ili u novinama, tražio je ljude iz Bosne koji su čuvali njegovu lijepu iluziju o toj zemlji. Po nacionalnosti ti su ljudi mogli biti ovo ili ono, njega to nije zanimalo, osim ako su njemu kao muslimanu, i svim bosanskim muslimanima, učinili neko dobro. Recimo, ako su svoju sudbinu vezali za Hasanovu sudbinu. Eto, to je njemu značilo najviše na svijetu.
Kada netko svojom voljom iznenada napusti ovaj lijepi i tužni svijet, pomišljaš kako je malo trebalo da ga zaustaviš. Možda tek zeru više brige za njega. Dobro znam da je bio dovoljno da mu se požalim, a nikada nisam, da nešto od njega zatražim, da ga na nešto obavežem za utorak, recimo da pripazi da ne nestane rikole ili matovilca prije nego što dođem na tržnicu, i Hasan bi sigurno preživio taj ponedjeljak. Ne bi on skočio sa sedmoga kata da je znao kako mi je nešto za utorak dužan. Ili da su mu, barem, iz Sarajeva dan ranije stigle novine u kojima bi napalo Marka ili Ivana, pa da ga opet spopadne sram i da me u utorak zamoli da pišem pismo koje će on potpisati. Sram razlikuje civilizirane od neciviliziranih. S Hasanom Hadžihajdićem umrla je jedna civilizacija.
Bio je visok, koščat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu sijedu kosu, bošnjačku čehru. Njegova glava mogla je biti glava derviša, bista narodnog heroja u dvorištu osnovne škole, glava nečijeg amidže s predzadnjih stranica Oslobođenja i Avaza. Volio bi da mogu tačno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim čestitim i plemenitim imenom Hasan Hadžihajdić htio je braniti ljude. Pusto je na utrinskoj tržnici bez njega.