Američki automobili
pedesetih i šezdesetih
godina
dvadesetog stoljeća
bili su spojeni
na naftna polja
na polja pamuka
i na rižina polja

bili su toliko prostrani
da je u njima mogla živjeti
prosječna vijetnamska obitelj
da nije nestala u ratu

u kojemu nitko nije bio kriv
za polja krvi

krvi koja još uvijek krstari
u zrnu riže

u cvijetu pamuka

u rasporenoj usni
djetinjstva.

Ovako je prema Matejevom evanđelju to bilo: “’Zaista ti kažem’, reče mu Isus, ‘još ove noći, prije nego što pijetao zakukuriče, triput ćeš me se odreći.’” Petar se na to začudio, Mesija ga je ojadio i osramotio pred drugima, morao je pomisliti i to da je nepravedan prema njemu, da ga vrijeđa. “’Neću!’ odvrati Petar. ‘Makar morao s tobom i umrijeti, neću te se odreći!’”, odgovorio mu je, ipak, dovoljno ponizno. I vjerojatno je bio potpuno uvjeren u ono što govori. Govorio je istinu, jer da je upravo tog trenutka naišao netko sa strane, recimo kakav rimski centurion, ili netko od one svjetine koja će uskoro stići s toljagama u rukama, da provodi naredbe pravovjernih svećenika što su se zgrozili nad Kristom, i da je ščepao Petra za vrat i pitao ga što ti tu radiš, Petar bi umro, ali se Krista ne bi odrekao. Takvim se, naime, u tom trenutku činio duh vremena.

Ali neće trebati dugo da se premetnu epohe i da jedno vrijeme bude zamijenjeno drugim. Najprije će Isus povesti Petra i još dvojicu učenika u getsemanski maslinik, da budu uz njega i da bdiju dok se on bude molio Bogu. Isus se molio, ako je to moguće, da ga zaobiđe ova čaša žuči, ne zaboravivši napomenuti neka, ipak, bude po Božjoj, a nikako po njegovoj, ljudskoj volji. Za to vrijeme Petar i ona dvojica pozaspaše. Mesija ih probudi, prigovori im da ni čestita sahata nisu mogli probdjeti sa njim, i reče im tad još nešto veoma važno, da duh je, možda, i spreman, ali da je tijelo slabo. I opet, i opet, Bogu se obrati s istom onom molitvom. Triput se, dakle, pomolio u masliniku.

Zatim se, zajedno s trojicom pratitelja, vratio učenicima, i navijestio im da je kucnuo čas, jer da je izdajnik već tu. Uto slijedi epizoda s Judom, i trenutak u kojem Isusa svi njegovi učenici napuštaju. Ostao je sam pred zakonima mase i njezinoga vjerskog poglavara. Dok su ga vodili velikom svećeniku Kajfi, koji će odlučivati o njegovoj sudbini i koji će ga kao krivovjernika predati rimskom sudu, Petar ga je poizdalje pratio. Isus je ušao kod Kajfe, a Petar je ostao u dvorištu, pokraj vatre, s onom svjetinom koja je, poštujući sve tri vlasti, zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, kao i onu nebesku, što nad njima bdije, privodila Krista na (još uvijek samo) informativni razgovor.

I tu se, na dvorištu, ispred – zamišljam tako – prizemnice od nepečene cigle ili od kamena, pred Petrovim očima i u njegovu srcu premetnula epoha, a s njome i duh vremena. Ono što je do maloprije bilo normalno, sad je postalo nenormalno, ono što je do maloprije bilo dobro, sad je postalo zlo. Ljudi se lako i spremno navikavaju na revolucionarne promjene, bez obzira na to je li revolucija crna ili crvena, bijela ili zelena, mnogo lakše nego na postupne, razložne, razumne i etički dosljedne promjene kakve za mirnih vremena ponekad i ponegdje donese povijesni napredak. Petar je bio žrtva jedne kontrarevolucije. Ako ćemo je obilježavati bojom, neka joj boja bude crna.

“Dok je Petar sjedio vani u dvorištu, priđe mu neka sluškinja i reče: ‘I ti si bio s Isusom Galilejcem.’” “Ne znam o čemu govoriš”, odgovori joj on. I zbilja, možda u tom trenutku nije znao o čemu ona govori, premda je morao znati o kome govori. Uznemirio se, pa je izašao izvan dvorišta, kad li ga tamo dočeka druga sluškinja. “Ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom!”, upre prstom u Petra, tako da okupljeni dobro vide. “Ne poznajem tog čovjeka!”, zbunjeno će Petar. A onda priskočiše i neki drugi: “Pa ti si doista jedan od njih! Odaje te galilejski naglasak.” “Ja ne poznajem tog čovjeka!”, ponovi on, i tog trenutka čuše se pijetlovi.

Meni je već godinama naročito blizak ovaj detalj, kojem ranije nisam pridavao pažnju, možda ga nisam ni primjećivao: “Odaje te galilejski naglasak.” Zbilja, Palestina tog doba bila je nalik Jugoslaviji. Mnoge će tako odati naglasak, i mnogi će nastradati gore nego Petar, jer ih je svjetina prepoznala po naglasku.

Petar je gorko zaplakao kada je shvatio što je učinio. Bio je izigran duhom vremena, pa je tako lako pristao na to da pitanja odanosti, časti i vjere ovise o hiru epohe i o revolucionarnom ili kontrarevolucionarnom prevratu. Petar je izdao Mesiju, jer je najednom došlo takvo vrijeme da Mesije nema, ili da on, Petar, s Mesijom nema veze.

Pjesma “Triput sam video Tita” objavljena je oko godišnjice Brozove smrti, na singlu u izdanju PGP RTB, i posljednji je rad potpisan imenom grupe Rani mraz. Đorđe Balašević u to je vrijeme bio u vojsci – što se vidi i po crno-bijeloj slici na omotu, gdje je bez brade, u uniformi, istina bez kape na glavi, s gitarom u rukama, pjeva uz Titovu bistu na pozornici. Pjesma je najprije danima emitirana preko svih radio stanica u zemlji, a tek zatim se singl pojavio u prodaji. S obje strane bila je ista pjesma: ako me sjećanje ne vara, na B strani kao instrumental.

O ovoj pjesmi Balašević ne voli govoriti. Kao ni o onoj drugoj, nekoliko godina starijoj i mnogo raširenijoj i pjevanijoj. Obje u njegovom slučaju pripadaju prethodnoj epohi i nekom drugom duhu vremena, s kojim on kasnije ne uspijeva uspostaviti vezu. Sve bi, čini se, bio spreman učiniti, samo da nekako tu, kao i onu prethodnu pjesmu, izbriše iz svoje diskografije i bibliografije. I mnogo toga je kasnije učinio, uglavnom časnog i čestitog, da se nekako emancipira od tih i takvih pjesama. Ponekad se može učiniti da je Balaševićev angažman u devedesetima, kada je mnogo toga žrtvovao, i osobni mir, i društveni komfor, i mir svojih bližnjih, da bi se sebi i svijetu predstavio kao neki malo drukčiji čovjek i pjevač. Premda je njegov muzički i pjesnički stil blizak i prijemčiv najširim narodnim masama, premda su emocije koje odašilja jednako bliske adolescentkinjama i njihovim bakama, i premda je Balašević općejugoslavenski narodski pjevač, izumitelj cijeloga jednog jugoslavenskog folklora, istodobno on je najsmjeliji i najhrabriji estradni otpadnik iz devedesetih, pravednik svih naših naroda i narodnosti. Jer lako je bilo kao panker i alternativac pjevati, govoriti i grmiti protiv nacionalizma. Ni vlast, ni rulja, ni Kajfa, ni Pilat, ne vode računa o pankerima i alternativcima, o ludama i neutjecajnim lažnim mesijama, kakvih je po Palestini bilo na stotine, i nijedan nije ni suđen, ni razapet, premda su baš svi bili krivovjernici. Naravno, nećemo Balaševića uspoređivati s Isusom ili s Petrom, ali socijalni mehanizmi u Palestini prije dvije tisuće godina nisu se značajno razlikovali od socijalnih mehanizama u raspadnutoj Jugoslaviji devedesetih.

Pjesma “Triput sam video Tita” vrhunac je pjesničkog i estradnog udvorišta u socijalističkog Jugoslaviji, ali i svojevrsni psihosocijalni vrhunac kulta maršala Tita. Takva je pjesma, čini mi se, mogla biti napisana samo za odsluženja vojnog roka. U civilstvu se tako ne piše. Nakon nje uslijedio je polagani, a zatim i strmi pad Titova kulta, uslijedilo je iščeznuće jedne legende i jednoga religijskog vjerovanja.

Bog nije pusta imenica, Bog je u nizanju epiteta. O tome govori referen Balaševićeve pjesme: “ja sam video Tita Maršala, legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca,
tada sam ja video Tita prvi put.” Da je trebalo dalje nabrajati, nakon legende, slobodotvorca, čovjeka, druga i borca, uz Tita je moglo stati i još devedeset i devet epiteta, a da nijedan pjesniku i njegovu narodu ne bude suvišan ili pretjeran. I da se niti nad jednim pjesnik ne zapita u što ga to njegova pjesma vodi. Jer se ni vjernik nikad ne pita u što ga to njegova vjera vodi.

Pjesma “Triput sam video Tita” ima formu novog evanđelja. U njoj mesija je živ, mrtav i uskrsnuo. Kada se prvi put objavio pjesniku, tada dječaku, vozio se u crnom mercedesu kroz “nasmejan svet i svečan i sretan grad”. Drugi put, pred njega stao “malen s gitarom”, a pred njim se našlo njegovo sve, pa evo još Titovih epiteta: “moje detinjstvo, sloboda, mir, bratstvo, jedinstvo, predamnom on, nasmejan, večan”. Treći put nastupa čudo vjere. “Svud tišina i nema bol”, “i svaki čovek i svaki dom je žalio dušom svom”, i onda se najednom, kako u komunizmu nikad ranije nije, a kako se u kršćanskom vjerovanju stalno zbiva, tuga se kao u nekom ludilu premeće u radost: “Al ja sam video visoke peći, fabrike dim, široke njive, gradove što slobodni žive, decu i mir i jato ptica. I opet sam video Tita Maršala, legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca, opet sam svud video Tita.” 

Balaševićeva pjesma odisala je radošću titoističkog uskrsa, koji, kao i onaj drugi uskrs, ne predstavlja samo božanski preobražaj dragog čovjeka i mesije, nego i preobražaj cijele njegove zajednice. Nastupa vrijeme vječnosti, bezvremenosti i postvremenosti, i vrijeme neporecive i konačne istine.

O tome govori Balaševićeva pjesma. Šokantno je kratko trajala vječnost. Toliko kratko da o pjesmi nismo stigli ni promisliti. Ni o tome u kom je trenutku i zašto Petar zatajio Krista. Kada bismo to saznali, shvatili bismo, možda, mehanizme vjerovanja u nepromjenivost duha vremena. To nas je vjerovanje, naime, koštalo da više ne prepoznajemo sebe u prethodnoj epohi i da kao kokoši, a ne kao ljudi, glavinjamo između revolucija. 

Dnevnik jednog penzionera/58

“I, kako se dijete ne bi bojalo u tami majčine utrobe, B-g onamo smješta svjetiljku.”
Vajikra raba, midraš iz III st.; Ljudmila Ulicka, “Daniel Stein, prevoditelj”

U listopadu 2019., gotovo godinu dana od objavljivanja romana “Schindlerov lift”, uspio sam doznati da je živa majka djevojčice Stojanke K. iz romana, te sam u telefonskom razgovoru s majkom uspio dogovoriti susret, na malom seoskom groblju, dvadesetak kilometara udaljenom od grada.

Pretoplo za listopad – puhao je vruć, bolestan vjetar, pastelizirajući sve preko čega je klizio, i kao u ubrzanom filmu mijenjao pozicije oblaka po nebu.

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri.

Curica je čučala i mirno me gledala izravno u oči.

“Ovo je njezin grob”, pokazala je na betonski četverokut bez ikakve ploče, bez ikakvog imena ili oznake. Ostao sam bez kisika, ne vjerujući, shvativši da grob nikada nitko ne bi pronašao. Vjetar je bjesnio i djevojčica koja je čučala uz grobić bila je zasuta lišćem, ali i dalje me netremice gledala.

“Nije bilo novca i nikada nismo podigli spomenik, i eto, ostalo je tako”, rekla je Stojankina mater, sporo, stideći se, govoreći suhim, posve ispucalim usnama.

“Izbjegli smo 1991. iz Hrvatske. Tamo nam je umro petogodišnji sin. Povezli smo tijelo sa sobom. I on je sa Stojankom ovdje. Unutra, dolje. Eto, to je moja istrešena posteljica”, rekla je i oborila pogled.

Govorio sam, nadjačavujući vjetar, da se sjećam Stojankine strašne smrti i da sam sebi obećao da ću jednom napisati knjigu, kao “Schindlerov lift”.

Previše sam govorio, Stojankina majka i njezina unučica netremice su me gledale – kao uhvaćenog neobičnog glodavca.

“Iz tog Crvenog solitera odmah smo otišli”, nastavila je polako, “nisam mogla zamisliti da tu ostanemo živjeti i da se vozim liftom. Nisam ti roman čitala, ali znam da njezinu krv još nisu oprali sa zidova, a prošlo dvadeset sedam godina i danas bi imala Isusove 33 godine. Nisam čitala kako si ti napisao, ali ona se u tom liftu igrala par dana, jer je ostao zakovan na drugom katu kad je nestalo struje. Nije stuje bilo petnaest, dvadeset dana. Na tom drugom katu bilo je razbijeno staklo na ulaznim vratima i ona se stalno provlačila kroz otvor. Govorila sam joj – nemoj, Stojo, sine, posjeći će te staklo – ali uzalud, ona je u njemu stalno visila. Kao i toga dana kad je došla struja. Stoja bila sitna, njezina kilaža bila je nedovoljna da bi lift upaljenom lampicom signalizirao da je zauzet. I onda je taj nesretni čovjek pozvao lift, znala sam ja i kako se zvao… tresao se i plakao… Milutin, da, zvao se Milutin, s devetog kata.”

Govorila je i govorila majka Stojankina, tek ponekad jezikom sporo ovlaživši usne, a unuka nas gledala mirno, kao da cijelu priču sluša trideseti put.

Vjetar je bio vruć kao pustinjski, sve vreliji.

“Milutin se zvao moj pokojni otac”, izmucao sam, “mi smo s devetog kata”, kazao sam posve oduzet.

“Bako, bako, čarolijice moja, hajd’mo kući, lutke su mi ostale po podu rasute”, rekla je iznenada Stojankine majke unuka, brzo ustajući iz čučnja.

Pa su brzo i otišle, niz vjetar, na biciklu, ostavljajući me samog posred grobljanceta. Stajao sam iznad Stojankinog grobića bez imena, bez nadgrobnika, bez krsta, samo betonski tanki četverokut nasut zemljom, grobića koji je dijelila s malim bratom, mrtvim doveženim iz Hrvatske ’91.

I, ukoračio sam.

Pritisnuo dugme i spustio se u prizemlje, u kojem je studen davno dirala sve predmete, skrivena od svakog vjetra.

Dolje otac, lift čeka s dvoje djece, i veli im dok sam vrata otvarao – “evo gaaaaa…”

*

naslonjen na ono čega više nije na zemlju koja je izgubila svoju osovinu na nebo koje je zatamnilo svoju daljinu na vodu od čijeg mora još samo močvara na oganj u kojem mu je kuća nestala preda se gleda šuti ništa ne kazuje jer  nema odgovora nema više ni pitanja a sve mu se čini ni votka više ne valja slaba razblažena ne izbija iz nje pjesma, ona stara

Cijele se noći mjesec kotrljao u njezinim dugim, osušenim prstima. Kao da je molila za milost, za još jedno proljeće. Ustali smo pokunjeni. Od svih koljena koje je izrodio djed mog djeda, na nama je bilo da joj presudimo. Čekala je spremna, ogrnuta bijelom koprenom. Nevjesta. Jutros je, posljednji put, izronila iz magle. 

– Drvosječa je rekao u osam? – rekao je tek da načne tišinu koja se kao guma raširila po cijeloj kući. Bilo ju je jutros i u našoj postelji, na prozorima i oko peći. Ljepljive, hladne i crne kao smrt. Gusta magla uporno se vukla oko stare kuće, sita i vlažna kao stvorenje iz fantastičnih priča. 

– Mila je rekla da na panju zasadimo cvijeće – odgovorila sam, iako moj odgovor nije imao nikakve veze s postavljenim pitanjem.

– Jeste. Rekla je i otišla. Ona ovo ne mora gledati – nastavila sam za sebe.

 Mene su natjerali da naručim glavosjeka i platim sjekiru.

 Vozili smo se ljetos do sela u Hercegovini odakle se djed zaputio u život.

Takav put pređeš jednom u životu. Ako se djed i htio vratiti, sigurno mu nije bilo do toga u ono vrijeme. Moj mali automobil hrabro je brektao preko Ivan planine. Iza mene se uhvatila kolona nabrušenih makina u kojima su pjenile konjske snage. Da su mogli, nekako bi me preletjeli, pomeli s ceste. Držala sam se onih okruglih šezdeset sa znaka i svih onih principa reda i discipline koji urastu u učitelje.

Ne zna se što je pradjeda potjeralo iz kamena u bosanska brda. Znamo samo da je došao, kupio njive i izrodio sinove i kćeri. Cijelog sam djetinjstva sklapala njegovu sliku kao kad dijete uklapa komadiće puzli. Sestra je pričala kako se djed borio s jazavcem koji je krao žito, rođak je pamtio njegove ribarske priče, moja majka ga se sjećala sa zahvalnošću. 

– Bio je pravedan!- govorila je izmučena babinim zanovijetanjima na koje su svekrve u ono doba mislile da imaju pravo. Taj je djed posadio ovu krušku.

Ništa slađe nije rađalo u našem selu. Kada bi se, početkom ljeta, njezine grane povile, svi smo samo čekali da dozriju one prve i najave dane u kojima ćemo se gostiti. Cijelo je selo dolazilo u berbu. Bilo je dosta za svakoga. Darežljiva, krupna, plodna, kruška je svake godine rasla u nebo i širila lisnata njedra vjetru, pčelama i mjesečini.

Najstarija sestra je prodavala kruške kupačima koji su ljeti dolazili na jezero. Djed je od krušaka pekao rakiju. Susjedi su nosili za pekmez, za stoku, za sve što im je padalo na pamet. Na kraju bi se ispod kruške stvorio gnjecavi tepih od prezrelih plodova u kome su zujale pčele i ose.

Dragana i ja smo najviše voljele one ljetnje oluje pune meke i tople kiše koje bi se, odjednom, sručile iz neba, kao hunska konjica. Vjetrove ruke trgale bi tada one slatke i čvrste plodove koji bi se, da nije njega, još dugo držali za čvrste i koščate ruke svoje majke. Čim bi oluja prošla, mi bismo, često bose, izjurile pod krušku i kupile, probirale, jele sve dok nije više bilo mjesta za novi zalogaj. 

– Zar baš mora? Ne može se, nikako, spasiti? – pitala je Dragana ljetos. Olivije je samo gledao s puno suosjećanja jer se na našim licima vidjelo kako je donesena neka teška odluka. Njih dvoje i njihovi sinovi žive u Parizu. Dragana se nakalemila u Francusku u prošlom ratu. Gimnazijalka izbjeglica.

– Šta su nam sve objašnjavali. I kako se uključi mašina za veš, i kako se rasklapa krevet. A mi iz pune kuće pobjegli – pričala je sestra prvih godina. Dragana je njezina kćer. 

Sada nam opisuje dvorce iz doline Loare, staze pored kanala kojima vozi bicikl. 

Ljeti nas stara kuća, nekako, dozove u svoje dvorište. Nad njom zatreperi krošnja ostarjele kruške. Godinama se vodi taj razgovor o tome kako je njezina ogromna krošnja opasna. Tijelo koje više ne rađa. Suhe, koščate grane koje se otkidaju i kreću s prvim, jačim vjetrom prijete krovu i nama.

– Vrijeme je!  – rekla je ljetos sumorno, čak i majka.

Ona se godinama naučila opraštati s drvećem, biljkama koje je strpljivo njegovala, odrazima planina čija su pogrbljena leđa čuvala nebeski svod u daljini. Nije više mogla živjeti sama u svojoj kući. Sestra ju je odvela u svoj stan. Sjedila je pored prozora i gledala u ljude, čekajući da ja naiđem ulicom. Sve joj je bilo strano, tijesno i tuđe. Čak i mi. Nije nas dočekivala osmijehom nego dugom niskom bolesti i pridika, kao da smo sve krive što smo je na pogrešno mjesto dovele. Teško se navikla grad. 

Psići su skakali oko nas.

 Sad će doći drvosječa! – govorio im je moj muž. 

– Adamsovi imaju takve jezive brojalice! – dobacila sam.

Ispred kuće je zabrundao traktor. 

– Evo nas! – rekao je sestrin školski drug pružajući grubu ruku na pozdrav.

Magla kao da je postala gušća. Sličila je tijestu koje je mijesila moja majka i ostavljala da nadolazi u tepsiji, pokriveno čistom krpom. Ne znam gdje se zametnuo sanduk u kome je donijela djevojačko ruho,  a onda, godinama poslije, čuvala brašno. 

– Bit će posla. Samo da ne padne na kuću! – govorio je pripremao lance. 

Omotao je lanac oko kruškinog stabla i zakačio ga za traktor. Zadrhtala je, na trenutak, ili nam se to samo učinilo. 

Motorna pila zasjekla je u suhu koru, sve do srži, onog prvog kruga koji se zatvorio u godini kada ju je djed posadio. Čulo se krckanje kao kad se vadi ostarjeli zub. Zemlja oko njezinog korijenja se počela nadimati kao da će iz nje provaliti orci i žabe. Onda je počela padati. Grane su se pružale nebesima kao da mole milost. Uspavana žuna uplašeno je prhnula iz gnijezda skrivenog u njezinoj šupljini.

Bio je to beskrajno dug i mučan trenutak. Osjećala sam kao da se negdje u zraku lomi kruh nad glavom starca koji više nikome ne treba. Okrutan, bolan i neljudski čin. Ležala je na proplanku. Magla se odjednom razišla. U krajoliku je zjapila rupa oblika njezine krošnje. Plava i duboka, kao bezdan.

Moje je srce kao kuća
bez namještaja
tek jedna stara stolica
na koju sjednu
oni umorni
od hoda u nepoznato
zagnjure glavu u ruke
i plaču
netko pet minuta
netko čitav život oplače
u mom srcu

ja o tome vodim
urednu evidenciju:
– Ibro je plak’o sedam i po minuta
(za svojom mačkom s kojom se srodio
kao da su ista vrsta, to se ne da ni penkalom zapisat)
– Đoske je plak’o cio dan
(nešto je mrmlj’o da je bio na operaciji
da l’ žuč je vadio, kamenac kakav, ne drži me
za riječ)
– Sajka je plakala sedam dana i sedam noći
(žensko je to, kaže izgubila je neku dragu uspomenu
s putovanja, maramu na nebo, na zvijezde mi se čini,
jedva je stala sa suzama)
– samo je jedan plak’o, isplak’o život cio u mom srcu
(al’ ne mogu ovdje ime da mu stavim, možda jednom
kad završim sve poslove i odem na svoju zemlju
sestrama da ljubim voćke, krošnje pune ploda
po mjesecu, dakako, kad su najslađe)

moje je srce kao kuća
malo a veliko
da i ti staneš u nj’
da i ti odmoriš brate
i sestro moja jedina
međ’ svima jedinima.

Minusi se povampirili. Cvokoću oboje. Povremeno čuju snajper, povremeno granate. Nigdje ljudskih glasova. Nema grijanja. Vise vretenaste ledenice iznad prozora. Oboje su u zimskoj odjeći i obući. Hodaju po sobi kao izgubljeni. U hodu im klecaju noge. Kad miruju, pocupkuju. Ne smiju sjesti. 

A napolju sve jače pada snijeg. Ispod pahuljica je sigurno toplije, ali ne smiju izaći. Cvokoću sve jače. Nikako da se zgriju, u mjestu povremeno i skakuću. Što bi tek bilo da ih ne prekriva ta spasonosna koža? Svim svojim obrambenim i zaštitnim slojevima i podslojevima u epidermi, dermi i subcutisu. Ona im prekriva tijela kao njihov najveći organ. Sada je ispod njihovih zimskih kaputa, u proljeće je ispod njihovih sakoa i mantila. Ljeti su im tijela gotovo gola, samo ispod košulja i bluza, ujesen kao i u proljeće. Godine njihovih života pod njom sad ljubomorno pamte njihova trenutno promrzla tijela. Rađaju se s njom, sazrijevaju zajedno, umiru zajedno. Hoće li to umrijeti baš danas? 

Sjećaju se: u mladosti im je koža bila tako nježna. Kao svila. Vrela na svakom svom mjestu. Na svaki dodir odgovarala je vatrom života. Sad je hladna, suha i naborana. Mora da odavno traje poremećaj u svim njezinim slojevima i podslojevima. U epdermi, dermi i subcutisu. Ljušti se. Saboreja je napada i dok hodaju, svrbi ih i na hladnoći. Jer: nisu se kupali mjesecima. Prljavština je grize, hladnoća štipa. Osuđena je na kapitulaciju. Ne štiti ih od hladnoće od koje cvokoću i kad miruju i kad se u prostoru kreću. Životi njihovih tijela ogrnuti takvom kožom kao da su danas samo mrtav sadržaj, a s njom su im nekad bili najmoćniji ogrtači. 

A napolju sve jače pada snijeg. I mirno je. Zašutjeli snajperi, zašutjele i granate. Čuju šuštanje pahuljica. Stoje kao ukopani kraj prozora iza čijih stakala vise ledenice. Skupljaju oči, zaslijepljuje ih bjelina do bola. Napolju vlada zastrašujući mir. Nestvaran bijeli šapat. Čuju ga i gluhi. Strah ih od te stvarnosti iza stakla ledi. Možda nevidljive zvijeri spremaju nešto posve novo protiv njegove i njezine kože koju su minusi grizli i dok su hodali. Minusi im probijaju zimsku odjeću, piju im toplotu iz kože, usporavaju krv, sišu elektiricitet iz živaca. A zvijeri ubijaju i pse i mačke. I ptice. Ruše nebodere, deru asfalt. Ta ih stvarnost uznemiruje i ledi. Jer je zasipa sve gušći snijeg. Možda će ih noćas potpuno i zatrpati. Možda će ih noćas izdati i koža ispod koje je sirotinjska toplina na izdisaju. Isključi se, šapuću jedno drugom. Bježi od posljednjih izdisaja svoje posne kože. Iz svih njezinih slojeva i podslojeva. Izvuci se ispod tog ledenog ogrtača odmah. Preseli u vrele imaginarne prostore u kojima se ne umire stojeći.

Govor povodom otvaranja jubilarnog 25-og Sajma Sa(n)jam knjige u Istri u Puli 5. decembra 2019. godine 

Kada sam krenuo na svoje prvo putovanje pulskim ulicama bilo mi je šest godina. Od Vile Marija u Gupčevoj 12 gde sam stanovao, spustio sam se skalinama pored Tehničke škole i crkve Sveta Srca do Prvomajske ulice. Tamo, na uglu sa Ribarskom ulicom, nalazila se trgovina “Živežnih namirnica”, koju su svi zvali “Kod Mariči”. Kupio sam kruh, i istim putem, vratio se doma. 

Narednih godina bila je to putanja kojom sam išao u školu. Tada sam već mogao pročitati parole koje su krajem Drugog svetskog rata, i kasnije, u vreme anglo-američke uprave, pisali istarski rodoljubi na fasadama kuća. Neke su se zadržale sve do početka šezdesetih godina prošlog stoleća. Međutim, izbledeli zapis “Paruccheria” na fasadi jedne kuće u Prvomajskoj, nisam razumeo. Kasnije sam saznao da to na talijanskom znači frizerski salon, koji je tu nekada postojao. I tako se u meni rano naselila misao da grad čine i oni kojih više nema. Ne samo ljudi, već i građevine koje su podigli, a kojih, tih građevina, takođe više nema. Ta misao se s godinama širila, gradila jedan pogled na svet, i danas znam, odredila je i moj životni poziv. 

Kada je pre dvadeset i pet godina osnovan Sajam Sa(n)jam knjige u Istri, ja već punu deceniju nisam bio stanovnik Pule, međutim, Pula je stanovala u meni. Stanuje i danas. I dalje, posle toliko godina, prostore drugih gradova određujem pulskim distancama, pa tako mera za daleko je udaljenost od Arene do Verude, a za blizu od Đardina do Tržnice.  

Sajam Sa(n)jam knjige u Istri za mene je pitanje kontinuiteta sa gradom u kojem sam odrastao. Na kulturološkoj mapi Istre, Hrvatske, Evrope pulski Sajam knjiga je manifestacija visoke kategorije. Jezikom hotelijera rečeno, od pristojnog pansiona od pre dvadeset i pet godina, danas imamo hotel sa pet zvezdica. Dovoljno je samo pogledati listu gostiju, sva ta svetska imena među kojima ima i nobelovaca.   

Grad koji svoje postojanje meri ne stolećima, već milenijumima, jeste univerzimum po sebi, a oni koji u njemu žive samo su minute tog postojanja. Smenjuju se epohe, iščezavaju civilizacije, ali neki gradovi opstaju. Nikada neće umreti gradovi koji svoj otisak imaju u literaturi, počevši od Troje koja je otkrivena zahvaljujući jednoj knjizi – Homerovoj Ilijadi, preko Džojsovog Dablina, Trsta Itala Zveva, Berlina Alfreda Deblina, Istambula Orhana Pamuka, Sarajeva Miljenka Jergovića… 

Gradovi su nastali kao posledica kulture, i to kao rezultat kultivisanja određenih biljaka. Kultura (colere) na latinskom znači uzgajanje i zaštitu. Uzgajanje i negovanje biljaka označava rastanak sa nomadskim životom i početak civilizacije. Tako su pre sedam hiljada godina nastali Biblos u Libanonu, Argos u Grčkoj, Alepo u Siriji. Ali, sa nastankom gradova vršeni su i napadi na njih. Od Jerihona pre devet hiljada godina, Vavilona ili Troje nešto kasnije, pa do današnjeg Alepa, prekjučerašnje Hirošime, jučerašnjeg Sarajeva. Gradove ruše varvari zbog blaga nagomilanog u njima. U tim rušenjima, varvari uspevaju da odnesu dugotrajnije ili kratkotrajnije pobede, ali ne i da sasvim ubiju prometejski duh. Jer, čak i kad nestanu živi svedoci, sećanje je pohranjeno u knjigama. Zato su knjige branitelji gradova, čvršći i od najčvršćih zidina. 

Dok sam pisao svoj prvi roman Via Pula, i u tadašnjoj Naučnoj biblioteci lutao dubinama prošlosti našega grada, ja sam zapravo nastavljao ono putovanje šestogodišnjaka, koji se uputio da “Kod Mariči” kupi kruh. Otada je prošlo trideset godina tokom kojih sam napisao još deset romana, ali ja i dalje u drugim gradovima prepoznajem pulske ulice, i mogu zimi da dozovem miris bure sa “lungomara”. Jer, ako si Puležan, iz Pule nikada ne možeš otići.

Proglašavam jubilarni 25-i Sajam Sa(n)jam knjiige u Istri otvorenim.

Dobrodošli!

Dnevnik jednog penzionera/57