Usred noći, sa riječima bdiješ,
Hvataš za svaku, možda je znak;
U tami jeka, šta u njoj kriješ,
Čim te obuhvati i upije mrak?

Nema tu mjesta za drugo biće.
Samo za tebe i ovo iz tebe
Što će kriknuti, baš kad sviće,
Dok ti u glavi i duši grebe.

Zna te jedina, oduvijek i sada,
Od djetinjstva, ma gdje da si,
Tebe čeka, u tvoj mrak propada.
Hoće li već jednom da se skrasi. 

Gdje je ta riječ, što se ne javi,
Samotna isto, a tačna do bola?
Znam da je negde u mojoj glavi,
Vječni prosjak a tako ohola.

Nicoletta, večeras možda misliš: da mi je umrijeti u zatvoru
kad je prijemni odjel predvorje.
Ime će biti urezano u kamen,
zato što je za slobodom išlo ustrajno, samotnički,
da se ne popusti, moli.
Nicoletta, večeras možda misliš,
jer misli su zatočenice,
dolaze i odlaze onome tko čudi se
da toliko buke stvaraju ključevi,
u radionici pokore.
Zatim se pokrivaš bolje, drugim mislima,
spremnu si imala zimsku prtljagu.
Da, časno ime nešto je zasluženo,
no čak i taj život, zaslužan sam po sebi,
otkucava tiho svoj ritam u venama: Da,
tako jogunast da iz očiju iscijedi
par kapi zahvalnosti za se
i za tvoju čudnu novu godinu,
koja se činila da praznik je tvog ulaska.
Već je istekao broj jedne godine.
Vrijeme je za sutra, Nicoletta,
ćelija je dan više,
jer ti si taj dan.

^* Slijedom pravomoćne presude Nicoletta Dosio, umirovljena nastavnica grčkoga i latinskoga iz Bussolena nedaleko od Torina te dugogodišnja aktivistica i pripadnica pokrtea NoTav, odvedena je 30. prosinca 2019. godine na izdržavanje jednogodišnje zatvorske kazne. Svoju bliskost s tim pokretom javno je isticao i Erri De Luca, pa je i protiv njega vođen proces tijekom 2015. godine, uz oslobađajuću presudu u konačnici. Ovaj poetski tekst (Da Erri a Nicoletta) što ga je Erri uputio u znak podrške svima koji se bore protiv gradnje brze pruge Torino – Lyion, objavile su dnevne novine La Repubblica 3. siječnja 2020.

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

Prije deset je godina, prosinca 2009, bilo vrijeme svjetske ekonomske krize, koja je u Hrvatsku došla s malim zakašnjenjem, ali će potrajati duže nego igdje. Te su godine hrvatski nakladnici radikalno smanjili broj objavljenih knjiga – čiji se broj, a pogotovu vrsnoća, do danas neće vratiti na predkrizne razine – a nekoliko velikih iz prethodnog desetljeća, Profil, Algoritam, VBZ, čija je snaga uglavnom zasnovana na bastardnom, izdavačko-knjižarskom djelovanju, te na knjižarskom monopolu, već su započeli put u vlastitu marginalizaciju i u postupni nestanak. Usred ekonomske krize ti, još uvijek veliki, izdavači trivijaliziraju svoje programe, u čemu ih prate preostale novinske tiskovine, iz kojih su već u prethodnom desetljeću nestali svi tjedni prilozi za kulturu, a nestaje i književne kritike. Istina, još uvijek postoje troje tjednih ili dvotjednih novina kobajagi za kulturu, ali dvoje se bave promoviranjem desnih i ekstremno desnih, profašističkih politika, dok treće – koje će šest-sedam godina kasnije biti ukinute pod desnom ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek – zastupaju ideje i strategije kasnopubertetske i adolescentske ljevice. Zajedničko im je da s kulturom i književnošću nemaju zapravo nikakve veze.

Tada sam, 17. prosinca 2009, u ovim novinama objavio vlastiti, naravno subjektivni, izbor najvažnijih dvadeset knjiga, objavljenih u Hrvatskoj u protekloj deceniji, deset domaćih i deset stranih.

Tačno deset godina kasnije, pred iskušenjima novoga izbora, hrvatsko se nakladništvo, ili onaj njegov segment sklon ozbiljnim knjigama i zbiljskoj književnosti, sveo na jednog izdavača srednje veličine, koji, međutim, u opustošenom, primitiviziranom i onepismenjenom domaćem nakladništvu djeluje kao gigant babilonskih razmjera, koji svake godine potpisuje najmanje tri četvrtine svih važnih knjiga objavljenih u Hrvatskoj. To je Fraktura. Osim nje stvarno postoji još desetak malih i mikro nakladnika, vrijednih, dobrih, dragocjenih, među kojima su izborom knjiga i kvalitetom izvedbe najvažniji OceanMore, Disput i Vuković&Runjić. U zemlji živi i jedan književni kritičar, Božidar Alajbegović, te još nekoliko njih koji se uspijevaju do javnosti probiti kao profesionalni čitatelji. Novinska je kritika posvuda ugašena, televizijske novinarke i novinari u kulturi sveli su se na hostese i žustre predstavljače najnovijih modela švedskih usisivača, ona dva desna i ekstremno desna, profašistička novinska dvotjednika još uvijek se predstavljaju kao novine za kulturu… Ali da sve ne bude tako beznadno i mračno, postoji jedan kulturno i književno relevantan njuz magazin, naziv mu me Express, koji jednom mjesečno, kao redoviti prilog, objavljuje Bestbook, izvanredno zanimljiv i informativan magazin za knjige i književnost. Zahvaljujući Expressu i Bestbooku, a onda i usmenoj predaji, kao i artikuliranim potvrdama iz regije, a katkad i iz Europe, primijećen biva i val, bolje rečeno valić, nove hrvatske književnosti, koja se kroz troje-četvero autora, i pet-šest njihovih knjiga, čini zanimljivijom i značajnijom od većine onog što joj je prethodilo u posljednjih tridesetak godina hrvatske samostalnosti.

Slijedi pregled najvažnijih knjiga proteklog desetljeća. Izbor je ograničen na književnost, beletristiku i pjesništvo, te na suvremenu povijest. To su područja u kojima sam, barem tako vjerujem, imao (skoro) cjelovit uvid. Teologiju, filozofiju, politologiju, književnu teoriju sam izostavio, premda na takav način sklanjam neke od meni najvažnijih knjiga u desetljeću. Ali u tim je oblastima moj uvid bio krajnje kampanjski. Izabrao sam po petnaest prevedenih i izvorno objavljenih knjiga. Njihov redoslijed nije slučajan, ali nije ni hijerarhiziran.

Najprije strane knjige:

Legenda se u selu prenosila s koljena na koljeno, baš kao i svaka prava legenda. Očevi su sinovima, a majke kćerima, u dugim zimskim noćima govorili o tome kako je Svevišnji, dok se odmarao nakon čina stvaranja svijeta, slučajno ugledao baš to seoce koje je netom prije smjestio na kakvih tisuću metara nadmorske visine i okružio gustim šumama bukve i hrasta. Oko srcu su Mu došle neka toplina i blagost, pa je poželio da zauvijek ostane zaštićeno i netaknuto, kako bi ga vazda mogao gledati. Postavio je stoga pravi dvorac na vrh klanca koji je, usječen među okolnim planinama, predstavljao jedinu vezu sa svijetom. U dvorac je naselio anđele kojima je povjerio zadaću čuvanja sela: od kiša i snjegova, ljudskog gnjeva i bolesti, poplava i potresa. Legenda kaže da su, kada je netko od seljana opljačkao i ubio trojicu prekupaca stoke koji su zastali da prenoće u hanu kod starog Rubena, anđeli dvorac napustili, nakon čega su se u njemu nastanili duhovi ubijenih nesretnika. U dijelu koji opisuje to ubojstvo, legenda se od kuće do kuće razlikuje. Svaka je legendu prilagodila i prenosila upravo na onaj način koji bi njezinu lozu ekskulpirao, a susjedne učinio razbojnicima i ubojicama. Kako je legenda bila duboko usječena u svijest svakog stanovnika tog malog sela, ne treba čuditi galama koja se jednog popodneva digla u maloj lokalnoj gostionici.

– Pogledaj! – Jakov je prstom pokazivao Jozi kroz prozor. – Vidi se dim!

Ovaj je dugo gledao u pravcu Jakovljeva kažiprsta. Pokazivao je prema vrhu klanca, na kojem se smjestio dvorac. I zaista, Jozo je vidio plavkastu traku kako se gotovo neprimjetno iskrada iz jednog od dimnjaka.

– Možda su lovci… – oprezno je pokušao odagnati jezu koja se niotkuda pojavila u prostoriji.

– Ma kakvi lovci, znaš da bježe od dvorca k’o vrag od tamjana, još od kada je Kalem nestao?

– Neka nam se Bog smiluje – izrekavši ovo, Jozo se prekrižio, što su kao po zapovjedi prihvatili i ostali nazočni. A skupilo se ovdje gotovo cijelo selo, točnije, njegov muški dio.

***

Iz pisanog izvješća, koje je sutradan sastavio milicioner Šemsudin Barjaktarević, nije se moglo dokučiti tko je od muškaraca došao na suludu ideju da netko pođe do dvorca provjeriti što je na stvari. Iz izvješća također nije bilo jasno kako su dvojica najmlađih, Slavan i Luka, pristali da put dvorca krenu upravo oni. Kada se do večeri nisu vratili u selo, među stanovnike su se uvukli nemir i zebnja. Ranom zorom, nakon neprospavane noći, muškarci su nevoljko krenuli u potragu, oboružani motikama, vilama, noževima i jednom lovačkom cijevi. Nakon nekoliko sati hoda, jer se nije moglo drugačije nego zaobilaznim putevima sa stražnje strane klanca, približili su se dvorcu na puškomet. Dima više nije bilo, i to ih je ohrabrilo da uđu, glasno zazivajući imena nestalih mladića. Kako u prizemlju nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na nečiji nedavni boravak, popeli su se na kat. Nekoliko muškaraca sutradan je Šemsi izjavilo da ulazak u spavaću sobu neće zaboraviti dok god bude života u njima. Jer, prizor koji su tamo zatekli bio je strašan: Slavana su pronašli zavezanog za nogu masivnog, drvenog kreveta, na kojem su tek naknadno, u hrpi krvavih plahti, pronašli Lukinu šaku. Bila je odstranjena od tijela preciznim i oštrim rezom. Nelagodu im je stvarao Slavanov staklasti pogled, a posebnom jezom ispunjavala ih je činjenica da mu je kosa, još jučer crna kao ugalj, bila potpuno sijeda.

Oko dvorca nisu pronašli nikakve tragove, ali su u peći na katu pronašli još tople ostatke jučerašnje vatre. Sve ovo Šemso je uredno unio u zapisnik jedva čitljivim rukopisom. Popisao je imena muškaraca, njihove generalije, izjave i mišljenja. Ne želeći si remetiti zimsku hibernaciju, na koju se kao i uvijek spremao krajem        studenog, Šemso je u zaključku napisao da su se, uslijed velike hladnoće, vukovi počeli nešto ranije spuštati prema kućama, što je rezultiralo smrtnim ishodom za jednog od mladića. Time je slučaj bio zaključen, barem što se tiče Luke i njegove šake. Međutim, kako Slavan niti nakon dva tjedna nije došao k sebi, kako nije progovorio ni jednu riječ i kako je noću proživljavao strašne agonije, nekim čudnim kanalima seljani su u pomoć pozvali Jozefa Horačeka. Bio je to ugledni zagrebački psihijatar, kojeg je bio glas da se, doduše hobistički, bavi istraživanjem paranormalnih pojava. Zainteresiran ovim slučajem, Horaček je obećao doći, uz ogradu kako ne može ostati duže od nekoliko dana, zbog obveza koje je, kao klinički psihijatar, imao prema svojim pacijentima. Tako je, na samu svetu Katu, u ranim popodnevnim satima, Horaček ušao u gostionicu kod Jakova i zatražio sobu.

***

Još iste večeri Horaček je na malenom balkonu, s kojeg je pucao pogled direktno na dvorac, postavio čudnu napravu. Izgledom je podsjećala na top, zbog dugačke cijevi koja je bila uperena prema dvorcu. Povremeno bi Horaček glazbenom vilicom udarao po cijevi, nakon čega se selom pronosio lijepi ali jezoviti zvuk. Svaki put koristio bi vilicu druge frekvencije, iz kolekcije koju je držao pohranjenu u maloj, baršunastoj kutiji. Kada je nakon trećeg udarca Jakov došao u sobicu obazrivo pitati o kakvom se zvuku radi, Horaček mu je benevolentno pojasnio da pokušava točno određenom frekvencijom, koju pomoću uređaja odašilje prema dvorcu, probuditi „one koji spavaju stoljetni san“. Jakov je tiho zatvorio vrata za sobom i sišao dolje trudeći se biti što tiši.

Drugi dan ujutro, Horaček je napisao pismo kolegi Simonoviću, koji je privremeno preuzeo brigu o njegovim pacijentima. Vrlo kratko informirao ga je o tijeku putovanja i situaciji koju je zatekao, ali se nije upuštao u procjenu duljine boravka. Nakon što je pismo predao Jakovu na otpremu, posvetio se liječničkim obavezama. Obišao je Slavana, koji je ležao u krevetu i gledao u strop. Prema očevim riječima, iza njih je bila teška, gotovo besana, noć praćena buncanjem, vriskovima, obilnim znojenjem i enurezom. Liječnik je znao da bi takvo stanje moglo predstavljati posttraumatsku reakciju, ali je za ozbiljniju dijagnozu trebao provesti detaljnije pretrage i ispitivanja, za što u selu nije imao uvjeta. Stoga je propisao tek osnovnu terapiju uz obećanje da će vrlo brzo ponovno svratiti i provjeriti njezinu učinkovitost.

– Preko noći je posijedio – rekao mu je Kemo, Slavanov otac, na odlasku. – Preko noći! A imao je tako lijepu, crnu kosu. Baš kao vi…

Nehotice, Horaček je rukom prošao kroz kosu.

– U slučaju velikog šoka, takva reakcija nije nemoguća. Možda se boja kose s vremenom i vrati – Horaček je malo zastao kao da ni sam ne vjeruje u vlastite riječi. Zatim je pružio ruku: Laku noć vam želim.

Kemo je prihvatio ruku i dugo je zahvalno tresao.

***

Niti nakon trećeg dana, tijekom koja je prema dvorcu odaslao čak tri oktave uz granulaciju od po četvrt tona, Horaček nije dobio nikakvu potvrdu uspješnosti rada svog uređaja. S obzirom da je Slavanovo stanje bilo stabilno, smatrao je svoju nazočnost u selu suvišnom. Odlučio je pokupiti stvari i već sutradan krenuti kući. Platio je Jakovu račun i zamolio ga da mu za ujutro osigura kola koja su ga trebala prevesti do najbliže autobusne stanice, udaljene kakvih petnaestak kilometara.

Probudio se prilično rano, želeći popiti kavu i dobro se razbuditi. Kada je prišao prozoru, istog trenutka mu je postalo jasno kako danas neće nigdje putovati. Cijelo selo je, naime, prekrio snijeg koji je padao kao da nikada neće stati.

***

– Nema vam puta barem četiri, pet dana – rekao je Jakov Horačeku, dok mu je služio puru, mlijeko i kavu.

Svjestan istinitosti ovih riječi, Horaček je samo slegnuo ramenima i srknuo vrelu, crnu tekućinu, opekavši pri tome jezik. Razmišljao je o svojim pacijentima u Zagrebu, kao i o obavezama koje je imao kao predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koje je spremalo dobrotvornu zabavu za početak prosinca. Iz tih misli prenuo ga je je jedan od seljana kojeg je znao iz viđenja, jer je bio redoviti gost. Ušao je u prostoriju i ostao stajati. Horaček je jasno mogao vidjeti jezu u njegovim očima.

– Ljudi, noćas se objesio Slavan!

Jakov je smjestio gosta za stol i na brzinu donio kuhane rakije i nešto meze. Nakon što je čovjek malo došao k sebi, Horaček ga je obazrivo upitao:

– Recite, što se dogodilo?

Došljak ga je pogledao sa zahvalnošću. Horačekova mirnoća utjecala je i na njega.

– Bio sam jutros kod Slavanovih. Kemo kaže da je u sobi čuo glasove. Mislio je isprva da mu sin bunca. No, kako zvukovi iz sobe nisu prestajali, popeo se gore. Kaže da je vidio dlakavu spodobu kako iskače kroz prozor. Prije nego je iskočio Kemo kaže da mu je zaprijetio rukom.

Čovjek je ovdje zastao kao da ne želi nastaviti govoriti. Horaček ga je ohrabrio laganim dodirom ruke. Jedva je iz sebe protisnuo:

– Spodoba nije imala šaku.

***

Da se s Horačekom nešto čudno događa, doktor Simonović mogao je zaključiti po tome što mu je počeo pisati i po nekoliko pisama dnevno. U njima je prevladavala tjeskoba, jezoviti opisi noćnih zvukova i Horačekova uvjerenost kako se u selu događa nešto čudno, što je prilično neuvijeno povezivao s djelovanjem Nečastivog. Iako je znao za Horačekovu hobističku zainteresiranost za paranormalne pojave, Simonović je osjećao nelagodu čitajući pisma. Kao psihijatar, mogao je naslutiti određene poremećaje koji su se zbivali u glavi onoga koji je pisma pisao. Nadao se ipak da nije riječ o akutnom pogoršanju psihičkog stanja, nego da je sve posljedica okruženja u kojem se Horaček našao te eventualne konzumacije halucinogena, kojih je u okolici sela bilo u izobilju. Smatrao je sasvim mogućim da je netko od seljana, slučajno ili namjerno, brao ove biljke koje je potom Horaček konzumirao kroz čaj ili, što je bilo znatno vjerojatnije, rakiju travaricu. U kombinaciji s alkoholom, posljedice su mogle biti čak i kobne.

I baš kada je Simonović odlučio zamoliti nekog od uposlenika klinike da otputuje u selo i provjeri situaciju te Horačeka zamoli da se što prije vrati svojim svakodnevnim obvezama, stigao mu je telegram u kojem ga milicija obavještava kako je kolega Jozef Horaček – ubijen. Prema milicijskom izvješću, koje je Simonović uspio dobiti preko oca jednog od svojih bivših pacijenata, Horaček je krenuo na autobusnu postaju koja je od sela bila udaljena kakvih petnaestak kilometara. Čovjek koji ga je vozio zaprežnim kolima, izjavio je kako su putem pokupili i jednog mladića koji je također išao u grad. Na mjestu desne šake mladić je imao krvavi zavoj, te je izjavio kako putuje u bolnicu na previjanje rane koju je zadobio radeći s ocem. Putovanje je proteklo mirno, jer putnici nisu imali previše volje za razgovor. To je odgovaralo i kočijašu, koji se večer prije napio i, kako je izjavio u zapisnik, „jedva čekao da se vrati kući i naspava“. Kada je došao do autobusne stanice i okrenuo se prema putnicima, njih više nije bilo u kolima! Isprva je pomislio da su odmah po ulasku u mjesto iskočili i potražili okrjepu u nekoj od gostionica. No, kako mu je to ipak bilo sumnjivo, stvar je prijavio miliciji, koja je detaljnim pretraživanjem područja kretanja kola pronašla dva muška leša. Patološki nalaz, koji je bio priložen izvješću, ukazivao je na brojne ogrebotine i ugrize (?!) po tijelu starijeg muškarca, te ubodnu ranu u predjelu prsnog koša mlađeg muškarca zadanu drvenim klinom. Stoga se može razumjeti Simonovićevo čuđenje pomiješano sa strahom kada je na kraju izvješća, koje je potpisao milicioner Šemsudin Barjaktarević, pročitao zaključak u kojem je napisano da su se muškarci, nakon svađe izazvane alkoholom, međusobno izboli noževima.

u podnožju kalendara teče potok – planinski, brz – i nikad ne mrzne, niti presušuje. tek malo, u prosincu, poskoči preko glatkog kamena i produži nizbrdo. izvor mu nikad nismo vidjeli, a u što uvire javi mi ako saznaš prije mene, i šuti ako samo negdje ponire. 

I danas je njegova i Njezina stvarnost neljudska. Preblizu smrti. I danas su u sudaru s njezinim prijetećim sadržajima. Straha nikako da se oslobode. Oboje su na dnu morbidne stvarnosti. Traže spas. Priča ranjenog susjeda, koji je u bolnici proveo puna dva dana, o ranjenim na hodnicima, pretvorila je i njih u bolesnike. Strah im s tijela uklonio kožu i mišiće, ostavio im samo kosti. Kao i junacima susjedove priče. Žive preobraženje po nalogu sugestivno opisane svireposti. A neće u podrum iako je stroga zapovijed da se ide. Otkako znaju za sebe bježe od svake strogosti. Pitaju se što je u njihovim tijelima kost koju je krvnički ogolio strah? Kost je i iznad smrti, nadživi i nju. Ona je i glavna nositeljica ukupne imovine njihovih tijela. Bez nje bi se to vlasništvo raspalo kao kula od karata. Na kosti je sav vlasnički teret njihovih tijela i sav njihov ukras. 

A napolju je pakao. Oruđe i oružje sve jače laju. Od priče ranjenog susjeda njihove su kralježnice slijepljene jedna uz drugu. Njezino lice gleda u dvorište, njegovo u betonski zid susjednog nebodera koji je već jednom unakazila granata. Čekaju presudu oružja i oruđa u proglašenoj općoj opasnosti. Pršljenovi kralježnica im se stalno dodiruju, svaki put dodirima tako potvrđuju svoje ugrožene živote. Na taj način čuvaju jedno drugo: ako zaluta geler i pogodi jedno, neće valjda i drugo. A mogao bi i oboje, oni su spremni i na to. Tako jedno drugom dokazuju svoju višegodišnju ljubav. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Brane se i razgovorom. Ona: Ima li za nas dvoje uopće spasa danas? Jesi li još uvijek i ti i bez kože i bez mišića kao i oni po hodnicima bolnice? Je li te strah kao što je i mene? On: Nije. Jer su naše kralježnice  još uvijek pune života. Spajaju dva ljudska stvora u obrani od straha. Sve je s njih naša uobrazila svukla, ostalo u njima srce suštine: ljubav. Sigurno još uvijek pamtiš: U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. U svakoj koščici naših kralježnica sačuvana je energija te naše zakletve. Ona: Ali ja i sada drhtim od straha. Strašna energija u pršljenovima naših kralježnica nikako da ga istopi. Strašni su u njima i naši životi. On: Naše su nas kralježnice dodirima još čvršće vezale na davnu zakletvu. Smrt smo s njom samo malo gurnuli od sebe. Ona: Samo malo. 

Istina je: napolju sve glasnije orgija divljaštvo. Strah caruje u stanovima, podrumima, na ulicama, u bolnicama. Njih su zaposjeli unakaženi. Kosti po njima hodaju bez kože i mišića.  Bez živaca i krvnih sudova. Njih dvoje neće u bolnice. I dalje u njima odzvanja priča ranjenog susjeda. A morbidna je njihova stvarnost i bez nje. Brane se od zla položajem sljubljenih kralježnica i šapuću jedno drugom: U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubav je glavna nositeljica ukupne imovine njihovih strahom i glađu izmorenih tijela. Ona je u njihovim kralježnicama danas presveto zavjetno slovo. Neljudska stvarnost je samo osnažuje. Za presveto zavjetno slovo odbijaju umrijeti. Neka tako bude (Amen, šapuću oboje!).

Dnevnik jednog penzionera/62

LULAŠI

Stajali su oko okruglog stolića u uglu. Svaki je u desnoj ruci držao lulu. 

– Ja sam pišući o vragolanina Tomu Sojeru i Haklberiju Finu nastojao da brišem rasne i socijalne granice među ljudima – rekao je Mark Tven, nervozno vrteći lulu u  ruci. 

– To je – Žan Pol Sartr je punio lulu fino rezanim namirisanim duvanom – neka vrsta egzistencijalizma. 

– Da nisu izumrli, Hazari bi bili velike pristalice egzistencijalističkih ideja – rekao je Milorad Pavić stavljajući lulu među zube.

Livrejisani konobari poslužili su piće, ali su njih trojica, zaneseni razgovorom, zaboravili da uzmu čaše. Malo kasnije su se kucnuli lulama i nazdravili.

Tven je prvi prinio upaljeno palidrvce napunjenoj luli. Odmah za njim to su učinili Sartr i Pavić.

Gotovo nevidljiv, šef sale im je prišao na prstima i učtivo rekao da je u salonu zabranjeno pušenje.

Tri pisca su se od bijesa nadula kao baloni i eksplodirala.

Nije ga probudila ta eksplozija, nego zveket riječi koje su iz njihovih malopređašnjih tijela, kao žito iz rašivenih vreća, sipile na pod. 

Bivalo je ljudi koji su pokušali da na sebe preuzmu svu patnju sveta. Jednog su, zbog toga, prikovali za krst. Drugi je, onaj Rus, prikucavanje na krst izbegao samo zato što je, u međuvremenu, poludeo. Josti, dvadesetosmogodišnjem dečjem psihologu, takva opasnost, doduše, ne preti jer u Švedskoj nemaju običaj da razapinju na krstove, ali to ne znači da mu ne bi prijalo da se malo skloni na krst, da na raspelo utekne od živopisnih likova koji mu se, poput poplave, useljavaju u kuću i u život. Dvanaest polusatnih epizoda serije „Josta“ (švedski: Gösta, HBO, 2019), po scenariju i u režiji Lukasa Mudisona, studija je ljudskih karaktera u čije središte postavljen je dobri, neporočni Josta, kao nekekav savremeni Iskupitelj okružen bezrezervnom ljubavlju bližnjih i daljnjih, ali i njihovom upravo zapanjujućom sebičnošću. Smestio je Mudison svoje likove u mali prostor i pustio ih da se, tako zgurani, ponašaju. Podsećalo bi sve to na bizaran eksperiment s pacovima u kontrolisanim uslovima, da nije prepodobnog Joste koji ispoljava talenat da se posveti svima i svakome, osim, dabome, sebi (za to nema ni vremena ni prostora). On ume pažljivo da sluša i da udeli dragocen savet, spreman je svakome da pomogne, ali njega, prirodno, niko ništa ne pita. Uz to, za razliku od pacova kojima nije dopušteno da izađu iz esksperimenta (ako im se ne sviđa), ovde je reč o ljudima slobodnim da u svakom trenutku napuste skučeni prostor i neželjeno društvo, te da svoju slobodu konzumiraju na način koji im odgovara, ali, gle čuda, slobodni će ljudi, odnekud, pre da izaberu svakovrsnu skučenost nego široke predele slobode. Zbog toga će Josta, u jednom trenutku, da prespava na verandi svoje kućice, dok će ostali, kako ljudima i dolikuje, spavanje da obave unutra. Sve to ne može da izađe na dobro. Ali idemo redom. 

Useljavanje

Josta je pronašao posao u švedskoj provinciji i iznajmio kućicu izvan gradića do kojeg dolazi biciklom. Zatičemo ga, dakle, u dobrom raspoloženju, u kućici koju deli s izbeglicom iz arapskog sveta (kasnije ćemo saznati da Josta, zapravo, krije čoveka kako bi sprečio njegov izgon iz Švedske). Uskoro upoznajemo Jostinu devojku, razmaženu i njanjavu studentkinju medicine, ali upoznajemo i Jostinu sklonost ka činjenju bezinteresnog dobra: upravo zbog toga što će, ponukan svojom dobrotom, da pomogne nepoznatoj starici u nošenju teških torbi, Josta će zakasniti na voz za Stokholm i zbog toga biti kažnjen nepodnošljivim prenemaganjem svoje devojke. Nedugo potom na Jostina će vrata zakucati njegov otac, apsolutno nezreli pedesetogodišnji gubitnik, prepun, dabome, velikih ideja i neugasle energije, ali savršeno bez ikakvog kapaciteta da bilo šta uradi u životu, osim da pravi štetu. (U nizu antologijskih epizoda s ocem, valja pomenuti repovanje dugokosog pedesetogodišnjaka na krovu i haubi automobila, dragulj koji su u stanju da izbruse samo najveći, poput Mudisona.) Sledeći useljenik je sedamnaestogodišnja Jostina pacijentkinja s relativno ozbiljnim psihičkim problemima. Zašto ona? Pa, Josta ne može da je prepusti surovom svetu. U međuvremenu huligani će da mu otmu bicikl, pa sada ide pešice u grad i iz grada, a kada bude kupovao novi bicikl prodavac će, razumljivo, da ga prevari. Družini u kućici se, potom, pridružuje i Jostin najbolji prijatelj, nedaroviti muzičar i jednako nedaroviti pesnik koji je izgubio inspiraciju, te je sad nastoji pronaći u prirodi. Kao vrhunac na vratima se pojavljuje i Jostina majka, egoistična umetnica koja najviše na svetu mrzi njegovog oca (kao i on nju). Tu je i svakodnevni Jostin posao psihologa, premda, strogo uzev, to što radi na poslu s decom – pokušava da razume njihove probleme i da ih iz njih izvuče – radi i sa svojim odraslim uljezima, a nezaobilazan je i njegov odnos sa starijom nestabilnom koleginicom koja iz svojih pijanih depresija izlazi samo ako spava s Jostom kome, međutim, nije do seksa s njom, ali ako će koleginici to već da pomogne… I tome nije kraj, ali nećemo otkriti baš sve.

Iseljavanje

Zgurani, dakle, na malom prostoru, ali slobodni da u svakom trenutku iz tog prostora izađu, svi se – svim svojim težinama, svim svojim sebičnostima – oslanjaju na Jostu. Otvarajući im vrata svoga doma, otvorio je Josta vrata pakla. Kroz taj pakao vodi nas Lukas Mudison s razoružavajućom jednostavnošću: sve je toliko prepoznatljivo i obično da nam se čini kako bismo to i sami mogli (a ne bismo). Istovremeno, jednostavnost izraza otvara ponore značenja i spletove dilema pred kojima nas, doslovno, hvata nervoza: bilo bi neizdrživo gledati ovu seriju kada bi epizode trajale duže od pola sata. Ne možemo se, naravno, odvojiti od ekrana, ali ne retko poželimo da se sve to što pre završi, da se oslobodimo napetosti u koju nas Mudison nemilice uvlači. Likovi su tako postavljeni da će se malo ko začuditi, najmanje Josta, kada se njegov pedesetogodišnji otac, pojam čiste neodgovornosti, zaljubi u sedamnaestogodišnjakinju, pa je sad jedino praktično pitanje hoće li se suzdržati od seksa s njom, ili pak neće, što dovodi do urnebesnih situacija. Ili kada Jostina majka zatraži mišljenje (od sina, dakle) o fotografijama na kojima pozira gola. Mudison proizvodi zarazni humor, a da nas, gotovo ni jednog trenutka, čak ni kada se smejemo, ne napušta duboka nelagoda. 

Šta je, međutim, s Jostom? U jednoj će replici neko da primeti kako je Josta toliko besprekorno dobar, toliko savršen, da je neprijatno biti u njegovom društvu. Da li je, dakle, Josta kriv što je dobar? U drugoj će replici, pak, majka, zdravo iznervirana, da izgovori kako ništa Josta nije bolji od njih. Oduvek se, nastaviće ljutito, Josta držao tako kao da je bolji od njih. Ali nije, dodaće. Sličnu će mu zamerku uputiti i otac koji će, uprkos tome što deluje kao bezopasni idiot, kao štetočina nižeg intenziteta, u međuvremenu da napravi upravo nezamislivu svinjariju. Isuviše bi, međutim, bilo lako, isuviše psihološki, odbiti ove uvrede konstatacijom da su majka, otac – kao i svi ostali, uostalom – sebičnjaci nemoćni pred Jostinom dobrotom. Bilo bi odveć očekivano reći da ga ujedaju kako bi mu se osvetili jer je toliko različit od njih. Ima nečeg uistinu zastrašujućeg u Jostinoj bezrezervnoj dobroti. Njegova dobrota kao da ruši mogućnost zajednice. Kao da je njegova posvećenost drugima sebičnija od svih sebičnosti zajedno, razornija čak i od neoprostivih svinjarija koje mu ti drugi priređuju. Kao da je tolika dobrota opasnija od naših svakodnevnih pizdarija, zloba i nemoći.

Osim ako je Josta, ipak, samo isuviše dobar za nas.