Gadno je vrijeme: utakmice se igraju za duhove. Nevažni sam svjedok predskazanja takvog vremena.

***

U srijedu, 9. listopada 2018. godine, u podrumu zgrade na nepoznatoj adresi u Zagrebu, održana je osnivačka skupština – Red Army Zagreb. Glasine kazuju da se to dogodilo negdje u Trnju. Obavijest neobičnog sadržaja, ispisana na lijepom žućkastom papiru, s Veležovom petokrakom u zaglavlju, ostavljena je u moj poštanski sandučić i dužan sam je prenijeti vjerodostojno i u cijelosti:

Osnivačkoj skupštini Red Army Zagreb nitko nije prisustvovao. Osnivanje grupe zadnji je uzdah poraženih. Grupa nema formalnih članova, ali se pretpostavlja da oni postoje. Grupa će se pojaviti na prvom sljedećem gostovanju Veleža, u Orašju, 20. listopada ove godine, međutim, nije neophodno da članovi grupe budu prisutni. Ukoliko niste u mogućnosti biti u Orašju, molimo Vas da  barem zamislite, ponešto zapišete i o tome obavijestiti javnost.

Unaprijed hvala – Red Army Zagreb. MUSVG

***

Velež je drugoligaš. Zmija presvlači kožu.

Peter Esterhazy piše ovako:

Međutim, četverorazedni nogometaš nije sfušan prvoklasni, a nije ni nedarovit drugorazrednik, čak ni nediscipliniran frustriran, trećerazrednik. Svaki od tih razreda ima svoju razinu; naime, riječ je o hijerarhijski vrlo dobro postavljenoj struci, što će reći da je dobar četverorazredni igrač dobar igrač na razini četvrte klase. (Esterhazy, Peter. 2006. Njemačka u šesnaestercu, Zagreb: Fraktura., str. 7.)

***

Mnogi se čudan svat u mom životu okrznuo o Velež. Jedan je iz Orašja.

Miju Živkovića upoznao sam prve godine ovog stoljeća, slučajno, u poslu. Rođen je u velikoj obitelji, najstariji je od šestero braće. Najmlađi Ivo poginuo je krajem 1992. godine u ratu, negdje kraj Šamca. Trojica su svećenici, četvrti će postati. 

Mijo bijaše veletrgovac alkoholom, prekomjerni pušač, strastveni Veležov navijač, a kasnije, ispostavilo se, i pjesnik. Pomalo isposničke pojave, tih i odmjeren, prilično je odudarao od ostatka svijeta u branši, većinom skorojevića sumnjive elegancije. Ipak, trgovačkom pameću i upornošću, uvijek strpljiv i naizgled blag u pregovorima, na kraju bi izborio svoje marže i ostvario namjere. 

Poslije jedne poslovne večere, onako preko čaše, kad se već govori o svemu, bez reda i ozbiljnog smisla, ispričao mi je kako se počeo zanimati za književnost. 

Naime, dvije godine ranije, za ljetovanja u okolici Barcelone, Mijo je upoznao stanovitog čileanskog prozaika i pjesnika. Svetački dobrohotan i donekle potaknut priličnom količinom ispijene sangrije, R. mu je poklonio prvu, rukom pisanu inačicu jednog čudnovatog i beskrajno lijepog leksikona. U leksikonu se spominje i neobični argentinski pjesnik, Argentino Schiaffino, allias Masni, mlađi brat jednog od najpoznatijih navijačkih vođa Boce Juniorsa. Prvu knjigu, u šapirografiranom izdanju, niz od trideset epigrama pod naslovom Antologija najboljih argentinskih viceva, Schiaffino je prodavao ili dijelio među navijačima raznih Bocinih grupa. Naklada je planula. 

Sada je i Mijo imao zamisao da svoju zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, objavi kao samizdat u Orašju i distribuira poput Schiaffina, na stadionskim kapijama diljem bivše Jugoslavije. Ne znam da li je uspio u naumu. Čuo sam da je 2003. godine preminuo od raka pluća.

***

Rana je jesen 1992. godine. Dezerter sam, rat gledam na televiziji. Emisija se zove Slikom na sliku i pregled je događaja sa ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U čas se pričinja da ratni prizori i nisu stvarni, kao da se reporteri javljaju u nekom izopačenom Sportskom pregledu.

Reporterka je mlada žena, duge plave kose. Kosa niz ramena lijepo joj pada preko pancirnog prsluka. U blatnom glibu, pod sklepanom strehom, pronašla je tri muškarca, koji na špiritnom kuhalu spravljaju hranu. Otac i dva sina. Ni vojnici ni civili, odjeveni u debele pletene džempere, zagrnuti vojnim kabanicama bez obilježja. Umorni su i preplašeni. Nemaju oružje. U pozadini silno tutnji front.

– Dobar dan

– /Muškarci zbunjeno gledaju u kameru, otac nešto nerazgovijetno mrmlja, čuju se uglavnom samoglasnici/

– Što radite ovdje?

– Evo….kuhamo /otac/

– A odakle ste?

– Tu od Orašja… sklonili se, puca se /otac/

– A zašto se ne borite sa ostalima?

– Pa… strah nas /mlađi sin/

– Zašto strah? Pa, možete pomoći u pozadini, nisu svi na prvoj crti…

– A đe to ima? /otac, malo življe/

Mostovi na Savi u ratu su srušeni. Prvih mjeseci, ili godina poraća, preko Save se moglo samo skelom za Orašje. Putovao sam u Sarajevo. Takva putovanja čovjek brzo nastoji zaboraviti, jer njihov je povod uvijek neka neprijatna nužda, a traju dugo i bivaju, u stvari, samo mučno svladavanje prepreka. Pogled putnika zato je kratak, do pred stopala, u dugom i neurednom redu za skelu. Mnogi muškarci i dalje nose dijelove uniforme, nervozno puše i opuške bacaju u Savu. Krajolik je nepomičan. Skeledžija je kao Jamak sa Drine, mrzovoljan i spor.

***

Most je opet izgrađen i sada spaja tugu dvije obale. U centru Orašja je restoran, prazan, bijel i čist. Prave odličnu đulbastiju.

U subotu, 20. listopada 2018. godine, u Orašju je odigrana utkamica 11. kola prve lige Federacije Bosne i Hercegovine između HNK Orašja i FK Veleža. Velež je pobijedio 3 – 1, a novinar Mato Oršolić u Novoj Posavini objavio je izvještaj sa šturim faktografskim podacima:

HNK Orašje – FK Velež 1 – 3 (1 – 0)

Stadion Goal u Orašju, gledatelja: 400

HNK Orašje: Kurbašić, Fačić, Đurčević (od 58. min. Marković), Šabić, Mikić (od 84. min. Matolić), Živković, Marošević, Mujčić, Prgić, Brković, Lugavić

FK Velež: Bobić, Biševac (od 30. min. Mešanović), Zvonić, Zeljković, Mujezinović (od 46. min. Brandao), Ćosić, Ovčina, Mrgan (od. 55. min. Lucas), Fajić, Ferreyra, Vehabović

Strijelci: 1-0 Prgić (p. 19); 1-1 Brandao (52); 1-2 Ovčina (64); 1-3 Fajić (82)

Suci: Bandić (Grude), Šesto (Sarajevo), Bilješko (Novi Travnik)

Žuti kartoni: Marošević, Brković, Šabić, Mikić, Živković (Orašje); Bobić, Mujezinović, Fajić, Ferreyra, Zeljković, Lucas

Crveni karton: Živković

***

Sa gospodinom Oršolićem, honorarnim suradnikom Nove Posavine, našao sam se na Dan mrtvih 2018. godine u Zagrebu, u hotelu Rebro, preko puta velike bolnice. Tu konači, žena mu sutra ide na operaciju. Umoran čovjek, debeljuškast, sijed, u staromodnom dvorednom odijelu i malo prašnjavim cipelama. Okrugle mu pametne oči žive vlastitim životom. Pije rakijicu i deci mineralne. Pričamo o utakmici u Orašju.

Već bijah nestrpljiv, kad je knjižicu konačno izvadio iz unutrašnjeg džepa sakoa. Njegov primjerak, kaže, ali pokloniće mi, iako ne zna da li je još koji negdje preostao.

Mijo Živković: Porazi. Prvo izdanje: 2003. godine. Nakladnik: Braća Živkovići d.o.o., Orašje. Naklada: 100 primjeraka.

Citat na trećoj stranici: Fućka mi se za pravednost i dostojanstvo! Nije štos u tome hoće li pobijediti bolji, nego da smo to mi (Peter Esterhazy).

Prva pjesma, stranica peta: Hurst – gol – duh:

Ispred ili iza linije, svejedno je.

U dnevnom boravku tetke Lole u Dubrovniku, koji pomalo zaboravljam, kao i cijeli stan, kao i sve što je bilo u tom stanu, i sve nas koji smo tad u njemu, kao i sebe što zaboravljam u dnevnom boravku tetke Lole u Dubrovniku, visio je, nad crno lakiranim stolom, luster od crnog kovanog željeza, s bijelim, vrlo jednostavnim čaškama od mutnoga stakla u kojima su bile žarulje. Četiri čaške, u svakoj po jedna žarulja.

Kad sam prvi put postao svjestan lustera, podsjetio me je na one stare, mramorne nadgrobnike na Boninovu i na Groblju svetog Josipa u Sarajevu, podizane, to ću mnogo kasnije shvatiti, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.

Luster nije sličio tim spomenicima, bio je jedan od njih. Samo što se nije nalazio na groblju, nego u tetkinom dnevnom boravku. I samo što je tetka bila živa, a on je bio njezin spomenik.

Kada jednoga ljetnog popodneva 1974. tetka Lola umre, položit će je u grobnicu dunda Andrije. Petnaestak godina kasnije, kada je tu prvi put sretnem, pomislit ću da se radi o greški. Tetka je imala svoj nadgrobnik, dok je pod njim raspoređivala tanjure za nedjeljni ručak, jer su došli gosti. 

Za razliku od drugih koji spomenik dobiju nakon što umru, ona je svoj spomenik izgubila.

Ne znam što je bilo s tim lusterom.

Nikad više nismo ušli u taj stan.

Uskoro ću zaboraviti sve što je bilo.

S ahmedijom pod rukom
Kao s rezervnom gumom
Mlad imam korača kroz
Klasje zlatnih kandilja

U trbuhu klobrče, čoroka
Naivna praznina, pluća
Zaželjela dima kao žuljevi
Blage vunice, s lica mu se

Odlama san, omamljuje nas dok
Prozore neba otvara, i duše naše
Kao store podvezuje u mašne;
Iz usta, kao mjehuri sapunice

Hlape mu hatme i lebde
U ljetno ramazansko veče
U kojem munare kao rakete
Na mjesece i zvijezde, ne lete

Za imamov se osmijeh kačimo
Kao za kamion što zastane
Prije nego pojurca, bobe tespiha
Ćuka majka šehida dok joj čelo

Serdžadu žulja! Pijemo kafu
Po čatrnjama i čekamo svjež
Lahor da prozrači sparna nam
Tijela, u imamov glas dok besjedi

Umotavamo se kao u celofan
Boga i mačku pisamo u mrak
Dok oko nas prevrće se svijet
Iz ništa u zvuk pada kanta i

Alah se u uho zavlači kao vata
Ispod lakta jastuci, meki meleki
Dok se iznad nas poput oluje
Vrtloži roj zvijezda, i jedna pada 

Objavljeno 5 svibnja, 2019.

Ove godine, izvještava njemački ured za statistiku, ime Muhamed postalo je najučestalije ime koje roditelji daju svojoj muškoj djeci u glavnom Njemačkom gradu Berlinu. Prekinuta je tako višegodišnja dominacija Ulfa, Willhelma, Thorstena i, štajaznam, Karl-Heinza… Neki profesor, s nekog sveučilišta, nije bitno tko i kojeg, smatra kako roditelji svojoj djeci ne bi trebali davati to ime jer će ona zbog toga kasnije teže pronaći stan i posao u Njemačkoj.

Život će im biti teži, kaže taj profesor, pa se roditelji ne bi trebali toliko držati svoje tradicije, kulture, porijekla i đedinog imena koje se prenosi iz generacije u generaciju još od dobrog Proroka, već bi djeci trebali davati neka imena koja su, eto, ‘normalna’ u Njemačkoj.

—-

Podsjetilo me to na one dvije godine što sam živio u Njemačkoj. Tamo negdje početkom devedesetih… Prilikom upisa u kindergarten, neka teta čuvalica predložila je da odmah, a svakako prije prvog dana, promijenim svoje lijepo ime u neko slično, ali njemačko, poput ‘Michael’, jer će me druga djeca iz kolektiva tako lakše prihvatiti.

Miroslav je, tvrdila je tada, ime koje će mi svakako otežati prilagodbu.

‘A prilagoditi se želiš, zar ne?!’, pitala me pomalo prijetećim tonom u glasu.

U ovom trenutku priče veoma je važno za napomenuti kako mi je bilo pet godina, kući sam imao Nintendo s novim Kirbyem i mali plastični ring s moja dva omiljena kečera: Bret Hitman Hart i Undertaker.

Za prilagodbu u njen kolektiv, dakle, pucao mi je kurac.

Mojim roditeljima na svu sreću isto, pa mi je ovo ime, evo, i ostalo.

Ono što se, međutim, u narednih petnaestak godina od tog događaja promijenilo, to je stav Nijemaca prema Miroslavima.

Naime, najkasnije kada je 8. srpnja 2014. na Svjetskom prvenstvu u Brazilu Miroslav Klose postigao svoj 16. pogodak za Njemačku reprezentaciju na svjetskim prvenstvima, i to baš protiv domaćina prvenstva, te tako osim najboljeg njemačkog, postao i najbolji strijelac svih svjetskih nogometnih prvenstava u povijesti prestigavši onog pravog Ronalda, to ime postalo je nevjerojatno kul.

Miroslavi diljem Njemačke ne samo da su se uklapali u kolektive ko ludi, već su redovito u tim kolektivima mažnjavali i najbolje koke… Zabijali su, da vam još malo podebljam sliku te popularnosti, poput svog imenjaka poljskih korijena – najviše u povijesti!

Što je s tom mojom odgajateljicom iz Kindergartena kasnije bilo, ili kako se, jebatga, ona uopće zvala, to ne znam, ali sasvim sam siguran da će sličnu sudbinu anonimnosti i nebitnosti doživjeti i ovaj profesor koji si utvara da ima pravo gurati nos tamo gdje mu nije mjesto i da, eto, zna kako će društvo u budućnosti izgledati te što će tek rođenoj djeci biti otežavajući i olakšavajući faktori.

Ukoliko već mora biti neka projekcija budućnosti, onda je to ona koja se nameće sama od sebe i po prirodi stvari: da će i Muhamed, kroz par godina, sasvim sigurno postati – Miroslav!

A to je, barem ako se mene pita, a rigidni šovinisti to svakako prerijetko čine, dobra stvar.

XIV.

                   Ispred kapije Franjevačkog samostana u Tolisi stajao je i dok se transporter udaljavao od nje. Od buke njegovih motora još nije čuo cvrkut ptica na grani najbližeg drveta u dvorištu, ali ih je vidio kako skakuću po njoj, zajedno s vjevericom. Spustivši se na klupu, iznenada je ostao samo s tim cvrkutom. Od skupine vrapčića, koji su je progonili i na grani, vjeverica nije imala mira ni na zemlji. Kad se zaustavila u blizini njegovih nogu, i tu ispod krila upornih napasnika, vidio je u njezinim ustima neki komadić hrane, i sve mu je bilo jasno. Trenutak ga je promatrala kao da od njega traži savjet što da učini, onda se hitro vratila deblu drveta i nastavila svoju igru s napasnicima u njegovoj krošnji.

                   Dirnut takvim dočekom tih bezazlenih stvorova, u stoljetnom parku samostana i samu misao o svojoj slobodi počeo je doživljavati kao njihov žamor u moru lišća, prošaran zlatom vreloga sunca. Od nevjerice u konačno spasenje bio je sve dalje, od svijeta zla, koji ga je tako bezdušno iskušavao svojom okrutnošću, također. Klicao je životu srcem ptice, a slavio njegovu veličinu suzom premorena čovjeka. 

                   S njom je bio zagledan i u velika vrata crkve, iza kojih je iznenada čuo nekoliko glasova u molitvi. U njihovom središtu našao se brzo: prvo je pred krstionicom svetom vodom prekrižio svoje čelo, onda se iz dubokog naklona uspravio i zaputio prema oltaru. Predan molitvi, tu je i svršetak mise dočekao na koljenima. Iz toga stanja potpune isključenosti iz njihove stvarnosti čekali su njegov izlazak i malobrojni vjernici. U ono što su o njemu i sestri Valentini, kao susjedi znali iz nekoliko propovijedi njegove braće, kojima su ih pozivali na molitvu za njihov spas, još nisu bili sigurni, upravo zato što je bio sam. Nedostajala im je sestra, sve drugo im je potvrđivalo neočekivan susret s logorašem. Upućivale su ih na to i njegova zapuštena brada i njegov iscijepani i prašnjavi habit i njegove sandale raspuklih đonova, u koje su gledali iščekujući da na njih konačno osloni svoje mršavo, iscrpljeno tijelo. Na licima nazočnih fratara i sestara, koji su se oko njega okupljali, čitali su isto, ali on im i dalje nije podizao svoje oči. I tu njegovu potrebu da se još ne rastaje od molitve, kao da su svi doživljavali jednako: svakim svojim pokretom pazili su da u nju ne unesu ono što bi ukaljalo njezinu čistoću. Sa savršenom tišinom bogomolje bili su stopljeni poput kipova sve dok se raspukle sandale nisu izgubile ispod iscijepanog habita. U zagrljajima braće i sestara ostao je dugo, opet bez riječi, onda je i vjernicima pokazao svoje lice. Prilazili su mu u skupinama i pružali su mu svoje ruke poput zbunjene djece, a on ih je prihvaćao očinski, sa sve gušćom rosom u očima. 

                   Od toga trenutka, više od godinu dana, dijelio je s njima sve što i njegova braća, i u zajedničkim molitvama i u zajedničkim nevoljama koje je rat stalno umnožavao, ali nikad onako kako je to činio sa svojim šomartskim župljanima. Od njihovog života, u kojemu se osjećao poput ljiljana u bistroj vodi, nikako se nije mogao udaljiti, i, ne mireći se s njegovim nasilnim prekidom, obnavljao ga je na razne načine: i razgovorima i sjećanjima i snovima. Bio je nešto posebno, čisto i sveto, pogotovu kad se u svom protjecanju zaustavljao pred kapijom logoraškog života, ali i kad je morao ustupiti mjesto svakodnevnom, kojega je najčešće nazivao prognaničkim, iako su se svi trudili da on ne bude takav. Tako raspet, u svakom tom dijelu cjeline svoje stvarnosti nastojao je očuvati dobrotu, štiteći je od naplave zla čak i onda kad mu se pred oči vraćala ona drhtava svjetiljka iz mraka hangara koja se zvala sestra Valentina. I o njezinom gašenju, prešućujući ono što mu je prethodilo, kao i o hodžinom prerezanom vratu, govorio je s dobrotom, bez osude, u vrijeme prve večere u samostanskoj blagovaonici, pred braćom i sestrama, nakon prvog susreta s njima i vjernicima u crkvi. 

                   Bio je već u novom habitu i bio je već i okupan i obrijan, s čistim flasterima na ranama u kosi, na koje ga je opominjao svaki pokret glave. Odgađajući odgovore na njihove upite što je sa sestrom, prvo im je pričao o tome kako je granatiranje Šomarta započelo još dok je trajala svečanost njegovoga proglašenja gradom, čiji je glavni organizator bio Zvonimir Bračuljić, zatim kako ga je policajac preobučen u popa dočekao pred crkvom i kako su ga pretukli kad im je odbio dati lažnu izjavu o ponovnoj gradnji bogomolja uz pomoć ”osloboditelja Lazareva”. Nakon toga, prisjećao se te lakrdije prvi put jasno, ostavili su ga u jarku, kraj jame u kojoj su zatrpana tijela onih Šomarćana što su odbili kolektivni odlazak autobusima, čije je strijeljanje vidio kroz prozor kampanjole, kada su njega i sestru vozili u logor. Pokazao im je kamenu pločicu s datumom gradnje crkve koju je ubacio u torbu za njihovu muzejsku zbirku čim je na nju, od prvoga udarca, pao, i ispričao im kako su na prijelazu na hrvatski teritorij ucijenili engleskog časnika i pored uredne potvrde da može proći: na njegovo protivljenje nisu ni obraćali pozornost dok su izbacivali hranu iz dva kamiona humanitarne pomoći… 

                   Teško su pratili te njegove priče, jer su bile bez reda, tek započete, nedorečene, a u onom njegovom glasnom razmišljanju o sudbini Ilije Čavarića i Pavla Kodre, s kojima su nekoliko puta razgovarali telefonom i on i sestra, prije pada Šomarta, kao ni on o sestri, nisu još bili spremni sudjelovati, upravo zato što su jedino o njima sve znali…

                   -Bože, nisu li i oni u jami? Do mene i sestre nisu mogli, po danu su im prijetili granatama, a noću snajperima. Megafonima su pozivali i mene i sestru da predamo oružje… Zatekli su nas u staroj crkvi,  stavili su pred nas nečije puške i optužili nas da smo na njih pucali. Tako su možda optužili i one jadnike prije strijeljanja… Bilo je među njima i dječice i staraca, ali nisam vidio ni Iliju ni Pavla, jer je sve bilo na brzinu…

                   -Ilija je, nažalost, završio najgore – napokon, odlučio je gvardijan ne odlagati ono što mu je ionako morao reći, bilo te prve večeri, ili kasnije, svejedno. – A i Pavla su izmučili… 

                   Progutavši zalogaj hrane na brzinu, fra Ambrozije je podigao glavu, nadnijetu nad tanjur, i na gvardijanovom licu zakočio svoj pogled. Nije mogao  izgovoriti niti jednu riječ, a strahovao je i od njegove koja je uslijedila nakon kraće stanke.

                   -Većina je tvojih Šomarćana u Županji, brate Ambrozije – nastavio je gvardijan. – Tamo je i tvoj Jakov s Lucijom i sinom Ivanom. Jedan mu je brat, Zvonimir, u Zagrebu, drugi, Miljenko, zajedno s nekom udovicom Marijom, izbjeglica je u Švedskoj ili Norveškoj, nisam siguran. Jakovljev je jedan rođak zaposlen na benzinskoj crpki u Slavonskom Brodu, a Juraj je na ergeli konja u Đakovu. Jakov mi je spominjao i Vječitog. Čuo je da je u Danskoj, u nekoj humanitarnoj organizaciji. Pređe pola Europe kad dolazi s hranom u Zagreb. U Županji sam sreo i nekog Marijana. Pričao mi je kako je s oklopnjačom, koju je sam napravio, uništio nekoliko neprijateljskih tenkova…

                   Opet je zašutio i opet su ga fra Ambrozijeve oči molile da s istinom ne žuri.

                   -Neka ti ostalo kaže brat Marko, bio je i on s Jakovom, nakon mise, pred crkvom – uslišio ih je gvardijan. – Jedva smo skelom prešli na drugu obalu Save, granatirali su toga dana i Županju.

                   Isto je učinio i fra Marko:

                   -Sve su slike iz tvoje kolonije još uvijek ovdje – rekao je tiho – a Lovro je zatočen u Sarajevu. Poslao nam je jednu poruku preko Zagreba da slike pokušamo prenijeti tamo, pa smo zato i išli u Županju. 

                   -Nipošto – progovorio je fra Ambrozije – ovdje je njegovim slikama najsigurnije, tako mi se bar čini.

                   -Pa, i nije. Već su gađali i crkvu i samostan, baš ono krilo gdje su ranjenici. Ali, do Zagreba je sada kroz istočnu Slavoniju skoro nemoguće doći.

                   -A moje župne knjige? Što vam je Jakov rekao o njima?

                   -One su kod tamošnjeg župnika, na sigurnom mjestu. 

                   -I, je li Jakov dobro? Često mi je padao na um …

                   -Kaže da mu je tamo sve tuđe i da će umrijeti od tuge. Ali, brate Ambrozije, ako si umoran, možemo mi o tome i sutra.

                   -Ne, nisam umoran. Osvježilo me je kupanje.

                   -Mogao bi nam, onda, prije spavanja, nešto reći i o sestri Valentini.

                   Kao da ga nije ni čuo, fra Ambrozije ga je upitao:

                   -A jesu li Iliju i Pavla baš toliko mučili?

                   Sada su fra Markove oči tražile od njega ono što su maloprije tražile njegove od gvardijana. Bježeći od njegovih, susrele su se s fra Boninim, najstarijim očima za stolom, u blagovaonici.

                   -Ma, ja ću ti, brate Ambrozije, sve reći bez uvijanja – progovorio je fra Bono. – Mladi su oni obojica, još o zlu ne znaju ni govoriti glasno, a ja sam ti umirovljena raga koja je izdržala i partizanske i komunističke zatvore. Ilija ti je, brate, u zadnji tren, odbio ući u autobus, jer se nije mogao rastati sa svojim volovima. Pavlu nisu dozvolili da u prtljažnik smjesti neki kamen, pa je i on ostao pred kućom s njim, kao i Ilija s volovima. Iliju su razapeli na vratima kuće, na kojima je umirao nekoliko dana, bar tako im je kazao Jakov, ako ne pretjeruje. Pavle je izdahnuo pod onim kamenom, koji su mu privezali za leđa. Morao je s njim trčati kroz Šomart i vikati: Živjeli osloboditelji Lazareva. I to ti je, brate Ambrozije, sva priča… A sad ti nama reci gdje je sestra Valentina, pa ćemo svi  na spavanje?! Ako sotone iznenada zapucaju, onda ćemo u skrovište.

                   Još dok je fra Bono govorio, fra Ambrozije je molio. Pridružile su mu se i sestre, gvardijan i fra Marko i ostala braća, osim fra Bone koji je požurio da svoje osušeno grlo zalije gutljajem vina. I kad su uglas izgovarali ”… i svjetlost vječna svjetlila im…” on je svojim desnama bez zuba žvakao komadić mesa. Ali, pogledom je i dalje pratio svaki fra Ambrozijev pokret. On je neko vrijeme tupo gledao preda se, još nesposoban da o težini priče koju je upravo čuo razmišlja podignute glave. Kao da se priče stidio ne samo pred Bogom, već i pred svojom braćom. Skupljao je snagu da im obznani još jednu smrt, od koje je cijelo njegovo tijelo ponovno obuzimala jeza. I fra Bono je vidio kako mu drhte ruke na stolu, posebno desna, kojom je s poda, kraj stolice, podigao svoju torbu. Izvukao je iz nje odjeću sestre Valentine, spustio je na čistinu između svoga i gvardijanova tanjura i rekao im napokon uzdignuvši glavu:

                   -Eto, to je ostalo od sestre Valentine, a gdje je sahranjena, ne znam… Sahranili su je golu, kao i onog hodžu… Ali, ispovijedio sam je…

                   -E, pa, brate Ambrozije, meni je zla za večeras dosta – požurio je fra Bono, ustajući sa stolice.  – A i hrane i pića mi je dosta. Odoh ja na spavanje dok sotone miruju.

                   Čim je ostala bez njegovih koraka, blagovaonica je potonula u beživotnu šupljinu. Sve je u njoj bilo zakočeno, prazno, i bez pokreta i bez riječi. Sestre su, stojeći, ovlaženih očiju, tupo zurile u odjeću pokojnice, a fratri su je izbjegavali i svojim pogledima. 

                   I ono što je fra Ambrozije, potom, svojim tihim glasom, pazeći da je ne povrijedi, ostavljao toj šupljini, nije joj vraćalo život, naprotiv, širilo je po njoj smrt. Kao da je detaljnim opisima posljednjih trenutaka života sestre Valentine i nepoznatog hodže, zapravo, vraćao izgubljenu pribranost, i, rasterećujući se, ujedno i shvaćao kako su i ti opisi nešto naravno, nešto što se moralo učiniti baš te prve večeri, bez odlaganja za sutra. Osjećao se nakon toga nekako lakše, ljudski čistije, i otišao je s gvardijanom do svoje sobe bez tereta koji mu je ponekad prosto zaustavljao dah, upravo zato što ga dotad nije imao nikome opisati. 

                   Preuzimajući ključ, rekao je gvardijanu:

                   -Donesi mi, molim te, Bibliju. Moju su bacili…

                   Iz susjedne sobe gvardijan se vratio brzo. Zatekao ga je kraj otvorena prozora, zagledana u park, čiji je mir, zaogrnut polutamom, narušavao tek pokoji šušanj u granama drveća, koje je mogao dotaknuti rukom.

                   -Događa li se da vjeverica uđe i u sobu? – upitao je gvardijana.

                   -Koliko puta, čak i noću. Jednom su me probudile dvije. Grickale su keks koji je bio na mom stolu.

                   -Mene je dočekala jedna sa skupinom vrapčića. Bježala je od njih s nekim komadićem hrane.

                   -I vrapčići me znaju probuditi. Još je toplo, cijelu je noć moj  prozor otvoren.

                   Udaljivši se od prozora, uzeo je od gvardijana Bibliju i sjeo s njom na krevet.

                   -Kad god si kod mene dolazio u Šomart, uvijek sam ti ispričao nešto neobično. Sjećaš li se one priče o nestanku Jurajevog konja?

                   -Sjećam. Bilo je to prije otvaranja tvoje kolonije.

                   -Vidio sam ga.

                   -Gdje?

                   -Na cesti. Zaustavio se kraj mene dok sam u jarku dolazio svijesti, u blizini jame. A znaš li tko ga je jahao? Onaj što je pred rat stalno hodao kroz Šomart i najavljivao promjenu njegova imena. 

                   -Znači da ga je ukrao on, a ne cigani?

                   Fra Ambrozije je spustio Bibliju na jastuk i ponovno ustao, prepustivši gvardijanu da sam pronađe odgovor za svoju dilemu. Od prozora ga je upitao:

                   -A znaš li tko je sestru Valentinu jedini mogao spasiti?

                   -Tko?

                   -Sudac iz Darga. On je zapovjednik logora.

                   -On?

                   -On je smislio kako da je ubiju, a da ostanu nevini i on i njegovi izvršitelji.

                   S pogledom zaustavljenim na granama drveća, gvardijan kao da je u samoj prirodi pokušavao pronaći odgovor na neko staro pitanje kojega se tek u tim momentima prisjećao.

                   -A što je on tebe stalno za nešto tužakao? Što je onako uživao kad te je napokon kaznio zbog onoga psa?

                   -Znaš da je iz susjednog sela. Zavidio je što je Šomart u svemu ispred njega, i to zahvaljujući baš meni. Stalno mi je zbog toga nešto namještao, stalno me je špijunirao. 

                   -Špijunirao je i nas, ovdje.

                   -A bio je i na otvaranju kolonije sa svojim špijunima. Na to me je upozorio i Jakov, ali nisam mu vjerovao… U onoj gužvi ja ga nisam ni primijetio…                      

                   -Zbog nekoliko propovijedi fra Bonu je više puta saslušavao, a onda ga je, jednom, strpao i u zatvor.

                   -A jesi li ti Crvenom križu prijavio moje i sestrino uhićenje?

                   -Da. Čim si mi javio da su ušli u Šomart i čim su isključili telefone. Javio sam provincijalu u Sarajevu, sve drugo je učinio on.

                   Drveće se oglasilo cvrkutima ptica, a fra Ambrozije je zašutio. Progovorio je kasnije:

                   -Za uhićenje sam, možda, kriv i ja… Nisam mogao otrpjeti poluistine, pa sam progovorio kad nije trebalo. Bilo je to u staroj crkvi, kad je časnik šetkao ispred prizora Križnoga puta i  vojnicima nešto govorio o Turcima… Morao sam mu kazati tko je to u Bosni najstariji, i u brojkama i u procentima stanovnika, a to ga je razbjesnilo… Odmah je naredio da i mene i sestru Valentinu odvedu u kampanjolu.

                   -A čime si ga to tako razbjesnio?

                   -Onim što sam ja saznao o hereticima Bosne, prije Turaka, znaš da je povijest moja opsesija… Pobrkao sam njegove ideološke sheme, osramotio ga pred vojnicima… A zašto i ne, mislio sam tada, ako smo mi, franjevci, najstarije pamćenje Bosne? Ako je katoličanstvo u njoj doživjelo takvu sudbinu… Ali, eto, prisjelo je to i sestri Valentini. 

                   -Odveli bi oni vas i da si pred časnikom šutio. Nisi li mi već rekao da su se pred vama zaustavili s oružjem, i s lažnom optužbom i s gotovom presudom…

                   -Rekao sam. I zapovjednika logora sam doživljavao kao čudovište, Bože mi oprosti, kada mi je saopćavao optužbu…

                   -Onda, eto, sve je tako jasno. Ovaj rat i vode neka čudovišta, Bože oprosti i meni.

                   Udaljavajući se od prozora, fra Ambrozije je ponovno sjeo na krevet i uzeo Bibliju u ruke. I to je učinio kao čovjek kojemu nikako ne uspijeva da se posve udalji od izvora onoga što je bilo i posve preda izvorima onoga što je sada.       

                   -A kako ćemo javiti Lovri da mu je otac tako mučenički stradao? – upitao je kasnije gvardijana, objedinjujući tim pitanjem i ono što je bilo i ono što je sada. – Moramo tražiti i sestrino tijelo, da ga sahranimo…

                   -Za Lovrinog oca još nismo sigurni, možda je sve samo priča… Sestrino je ime, valjda, još u Crvenom križu. Oni će nas izvijestiti o istrazi.

                   -Ali, nje nema na popisu u logoru, kao ni mene… Preživio sam, ali oni su me namjeravali otpisati i kao svjedoka.

                   -Vidjet ćemo, treba prvo da se odmoriš. A i kasno je.

                   -Ma, nemoj još ići! – brzo se našao na nogama ispred gvardijana. – Znaš li koliko dugo nisam ovako razgovarao!? A nešto hoću i da te zamolim…

                   -Što?

                   -I sam znaš da su mi roditelji u Fojnici. Moram do njih.

                   -Ali, to je nemoguće, brate Ambrozije. Morao bi preko istočne Slavonije, onda na jadransku obalu, onda kroz Hercegovinu… Svi su putovi blokirani, kao i telefoni.

                   -Uz pomoć UNPROFOR-a ili Crvenog križa?

                   -Ne, oni su samo promatrači…  Nikome od pomoći. Ne znam kako te je u transporter i primio taj engleski časnik, s kojim si došao ovdje…

                   -Možeš li mi bar obećati da ćeš pokušati?

                   -Ne mogu odbiti. Ali, vrijeme je za spavanje!

                   Kad je u sobi ostao sam, opet je prišao prozoru. Od noćnog šuštanja života u krošnjama drveća nikako se nije mogao odvojiti. Nečim sličnim šuštala je i njegova duša, sve dok je pucnji vojnika na straži, iz daljine, nisu vratili stvarnosti vremena, u kojem je svaka nježnost bila kratka, a svirepost dugotrajna, kao njegova glavna konstanta.

                   Pred zoru, probudila ga je snažna eksplozija u blizini samostana. Otvorivši oči, ugledao je kako preplašene ptice napuštaju krošnje drveća u parku. Istodobno, jedna je vjeverica uskakutala u njegovu sobu. Zbunjena nepoznatim prostorom, drhtala je na podu i kao da se čudila njegovoj mirnoći u krevetu. Ispružio je ruku prema njoj, ali od nove eksplozije pobjegla je na granu čije je lišće još drhtalo u okviru prozora njegove sobe. Tada je na njegova vrata zakucao gvardijan, pozivajući ga u sklonište, i tada je i on, kao i ta vjeverica, shvatio da nema sigurnosti u sobi koja se već drugi put trese, kao da će se raspasti. 

Povremeno bi nečijem rođaku, prijatelju, poznaniku donosio lijek iz Rusije.

Ostavljao ga je kod nas, na Sepetarevcu, i onda je Javorka išla na adresu s lijekom, ili bi netko dolazio po njega, zabrinuta, sitna ženica, u tankom proljetnom mantilu, a tog jutra napadao snijeg, veliki čovjek, brkat, vjerojatno Crnogorac, sa svakom riječi samo što ne zaplače, lijek mu je za majku, taksist u Fiatu 1300, samo bi se zaustavio ispred kuće, pa pozvonio, poslovan, lak, ne pokazuje emocije…

I vjerojatno bi ubrzo umro onaj kojemu je donosilo lijek iz Rusije.

Bili su to neki specijalni, sovjetski lijekovi za bolesti koje se ne liječe, lijekovi protiv umiranja, lijekovi da nekako prođu dani do groba.

Da čovjeka ne mori savjest što nije sve pokušao, da nije okrenuo svijet.

 (poglavlje iz romana “Na Vrbasu tekija”) 

Mehmed Sarač dođe i prođe, zagledan negdje unutar sebe; vidi se odmah da nije od ovoga svijeta. Fra Josipu se tada pred očima ukaže beskrajan lipanjski dan koji ide svome kraju. Na ledini uz Vrbas, u hladu joha, sjedi Mehmed Sarač. Traje treća godina rata. Mjesec je Ramazana. Mehmed uklanja pijesak i nečist s njive koje su tu nanijele proljetne poplave. 

Zbog Prvog svjetskog rata koji je sve poremetio, Mehmed nije završio nikakve škole. Početak rata zatekao ga je u Sarajevu, gdje je pohađao gimnaziju. Prekinuo je školovanje onaj dan kad je u Sarajevu Gavrilo Princip ispalio smrtonosne hice u nadvojvodu Ferdinanda. Potom je otac došao u Sarajevo po njega i vratio ga u Jajce. Kako je rat potrajao četiri godine, i sve okrenuo naglavačke, Mehmed nikad nije nastavio školovanje. Usprkos tome, fra Josipa je po nečemu podsjećao na umnog Jožu Plečnika. Fra Josip je susretao po Bosni ljude slične Mehmedu, koji su bili predodređeni za nešto više, ali su, eto, imali tu nesreću da su rođeni u Bosni, i da nisu dosegnuli niti djelić onoga što su mogli. Volio je stati i porazgovarati s njim. Mehmed je govorio malo, ali to što bi rekao bilo je lijepo izrečeno, kao da je svaku riječ pažljivo odmjeravao. 

Mehmedova usta se lijepe od žeđi, i svaki čas pogledava prema suncu koje je padalo prema zapadu. Fra Josip je slutio kakve ga misli opsjedaju; kao da će to stalno pogledavanje u sunce nešto promijeniti, da će ono na taj način što prije potonuti, i da će doći kraj toj nesnosnoj žeđi. Sunce je još uvijek bilo visoko, i sporo je i neprimjetno padalo prema horizontu, a na nebu se još uvijek nisu nazirali tragovi večernjeg rumenila. Zamišlja kako sjedi na klupi ispred kuće i čeka okujisanje s minareta, kao znak da je završio još jedan beskrajan dan, mukotrpan i težak, kakvi mogu biti samo ljetni dani koji padnu na Ramazan. Sačekat će da imam završi s molitvom, a potom se napiti vode. Zatim zamišlja kako mu voda gasi bolno ždrijelo. Međutim, ništa ne pomaže; misao o vodi tu nesnosnu žeđ samo pojačava. 

“Baš je ove godine Ramazan pao u nezgodno vrijeme”, kaže fra Josip. 

Mehmed ustane i priđe rijeci, tik do vode. Dugo je zurio u nju prije nego što je odgovorio: 

“Bog određuje. Ako je odredio da to bude sada, onda je imao svoju računicu.” 

“Ja ti se divim, moj Mehmede, volio bih da imam tako tvrdu vjeru kao ti.” 

“Ko zna”, rekao je on. “Možda i nije tako, kako se tebi čini. Znaš kako se ono kaže: zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu. Tako i ja, žednu čovjeku samo je voda na pameti. A to nije s Božje strane.” 

Mehmed je bio uvjeren kako je svaka misao o žeđi grešna, da je na taj način počinio grijeh zbog kojega ga Bog kažnjava time što žeđ jača. Sve Mehmeda podsjeća na vodu, a pogotovo nevini i jedva čujni žubor smalaksalog Vrbasa koji dopire do njih. Ne vrijedi ništa; začepiti uši i sklopiti oči, okretati glavu od rijeke, jer ta nesnosna žeđ ne da mislima da ni na trenutak odlutaju na drugu stranu. 

Fra Josip sjedne u blizinu, na visoko odsječeni panj johe, a Mehmed na obalu, tik do njega. Zatim jedno vrijeme šute. Mehmed u jednom trenutku pokaže na gomilu otpada koji je nanijela rijeka. 

“Nanijelo proljetos, kad su ono naišle poplave.Ima tu još puno posla.” 

To mjesto gdje sjede, nalazi se se nešto niže od mjesta gdje Pliva utječe u Vrbas. Tu je obala niska i često plavi. 

Mehmed je sin jedinac nekad poznatog jajačkog trgovca Muharemage Sarača. Rođen je u noći s 31. prosinca 1899. na 1. siječanj 1900. godine, dok su se smjenjivala dva stoljeća, ono potrošeno, devetnaesto, krvavo i burno, te novo koje je u početku obećavalo, sve do kobnih hitaca u Sarajevu. Imao je četiri starije sestre. Njegov otac Muharemaga drugovao je s fra Antom Kneževićem, buntovnim jajačkim fratrom koji je posvetio život izgradnji jajačkog samostana, tog u kojemu fra Josip sada leži i čeka smrt. Po dolasku austrijskih jedinica u Bosnu, Muharemaga se za kratko vrijeme obogatio smjelim i pametnim ulaganjima. Međutim, došao je Prvi svjetski rat i godine neimaštine u kojima se sva Muharemagina imovina brzo istopila. A mnogo je toga u ratnim godinama gladi i oskudice i razdavao, ne gledajući o kome se radi. Umro je posljednje godine rata, iznenada i napoprijeko. 

“Ima li ovome kraja?” upita Mehmed u jednom trenutku misleći na rat. 

“Ne znam šta bi ti rekao”, odgovorio mu je fra Josip. 

Sjedili su tu u tišini jedno vrijeme. Mehmed je nastavio pogledavati prema zapadu odakle su dolazile sjene koje su padale preko njih. 

“Idem”, rekao je u jednom trenutku i ustao. 

Pokupio je alat, grablje i lopatu, prebacio ih preko ramena i umornim koracima krenuo prema gradu. Fra Josip je ostao sjediti, promatrajući ga sve dok nije zamakao iza prve krivine. 

Mehmed se po uzoru na oca pazio s fratrima i poštivao ih. Posebno je bio blizak s dobretičkim župnikom fra Željkom Džajom. U nečemu je bio nenadmašan; u jednom od podruma u kojemu je nekad njegov otac držao robu, Mehmed izrađuje sazove, i to ne bilo kakve; njegovi sazovi su na cijeni, i sve što izradi lako i brzo proda. Od toga lijepo živi i uzdržava se. S Džajom ga je zbližila potraga za javorovim drvetom od kojega je izrađivao instrumente. Radilo se o rijetkom bijelom javoru, najplemenitijem drvetu koje raste u bosanskim šumama. Nigdje nije bilo tako dobrog i kvalitetnog bijelog javora kao u visokim Dobretićima gdje je na jednom dijelu bila granica do koje je rastao. Stabla koja su rasla odmah ispod te nevidljive granice pokazala su se najboljim za izradu sazova; imala su gusto meso, a nisu bila kvrgava i kriveljiva. Fra Željko je odlazio s njim u potragu za javorom svaki puta kad bi imao vremena. Fascinirala ga je Mehmedova posvećenost. U župnom stanu u Dobretićima visio je na zidu saz koji je Mehmed jednom poklonio fra Željku. Bio je izrađen od dobretičke javorovine, od jednog komada koji je Mehmed posebno hvalio. 

Tih ratnih godina sve je stalo ili se polako gasilo, pa tako i prodaja sazova. Međutim, Mehmed je uporno i marljivo gradio nove instrumente bez obzira na to. 

“Kako ide posao?” upitao ga je jednom fra Josip. 

“Sve slabije”, rekao mu je Mehmed nakon kraće šutnje. “Nikome više nije do pjesme i veselja. Al ne žalim se. Proći će i ovo. Treba sačuvat živu glavu i obraz, a za sve drugo je lako.” 

Fra Josip je jednom promatrao kako Mehmed oblikuje drvo, najprije sa stražnje strane instrumenta, predano i pažljivo, pa ga onda okrene na gornju stranu, gdje dođe otvor. Dugo ga kucka kažiprstom desne ruke pažljivo osluškujući zvuk. 

“Zna se nekad desit”, kaže nešto kasnije, “da je drvo gluho, pa ni najbolji majstor ne može izbit saz iz njega.” 

Zatim s gornje strane, po površini na kojoj planira izdubiti otvor instrumenta, drvo duboko zareže na više mjesta, povuče na taj način nekoliko vertikalnih i horizontalnih crta koje se sijeku. Tek tada započinje kopati dlijetom otvor. Te crte ne daju dlijetu da uhvati zdravi dio mesa, onaj koji treba ostati na instrumentu, jer bi u suprotnom mogao ostati bez dragocjenog komada drveta u koji je uložio golemi trud. Završno kopanje otvora radi sporo i strpljivo, bez naglih pokreta i udaraca. Ponekad napravi pauzu, smota cigaretu i zapali, pa objašnjava fra Josipu što u tom trenutku radi. Ili mu priča o sazovima, živo i sa strašću. U tim trenucima oči kao da mu zasjaje. 

“Nijedan od sazova koji napravim nije isti”, kaže. “Ko ljudi… Svaki ima svoju ćud i svoj glas po kojemu ga možeš prepoznat.” 

Desetak dana nakon fra Josipova susreta s Mehmedom na obali Vrbasa, njemački su zrakoplovi bombardirali grad. Jedna je bomba pala blizu radnje u kojoj je Mehmed izrađivao sazove. Bio je unutra kad se to dogodilo. Njegove ostatke pronašli su nekoliko dana kasnije. Iskopali su ih ispod ruševina. Po položaju tijela u kojemu su ga našli, i polomljenom sazu koji mu je ležao nadomak ruke, nesretni Mehmed je u trenutku kad se to dogodilo isprobavao tek izrađeni saz. 

Mehmed je otišao, a on ga svejedno čuje, kako nazalnim glasom pjeva, isprobavajući tek izrađeni saz: 

Raslo mi je javor drvo,
tanko – visoko.
Na grane mu soko sleti,
pa se odmara.
Pitalo ga javor drvo
je li sustao.
Letim, evo, sedam dana
bez sna – odmora.
Tražim svoju sokolicu,
gdje je otišla.
Voljesmo se tri godine
i još dana dva.
Otišla je bez pozdrava
i bez razloga.
Haber imam da je živa,
da je nesretna… 

Mehmedov glas je sve slabiji, pa onda u jednom trenutku prestane, a iz tame se pred fra Josipom pomalja novo lice. 

Za otprilike dva i po mjeseca navršiće se sto deset godina od rođenja Skendera Kulenovića. Eto prilike da književna javnost skrene pažnju na njegovo djelo, prvenstveno na sonet kome je on udahnuo dušu i doveo ga do savršenstva.

Svake godine, u drugoj polovini septembra, na Mrakovici, jednom od vrhova Kozare, u okviru tradicionalnih Književnih susreta na Kozari, koji traju već decenijama, okupljaju se književnici i stotine ljubitelja poezije, da odaju počast Skenderu i Poeziji. Tom prilikom dobitnik Nagrade „Skender Kulenović“, priznanja kojim je krunisano djelo mnogih poznatih pisaca s bivšeg jugoslovenskog područja, zatim predstavnici organizarora Susreta i književnici učesnici, uz prigodnu riječ, polažu vijence pred bistu pjesnika čija pjesma i danas zvonko odjekuje kozarskim visovima i mnogo, mnogo dalje.

Tako je bilo i 2011. godine, kada je načinjen ovaj snimak.

SKENDER U SONETU 

Visok poput bora na kozarskom visu,
na Paležu Skender i sad stamen stoji,
godine mu ništa oduzele nisu,
on i gorski izvor bliski su i svoji. 

Mrakovicom sadi Ocvale primule,
srcem zagrijava tri ljute mećave,
sam sebe utkiva u Gromovo đule.
da rasprsom grla razdanjuje trave

Na Kozari Skender, sonetom ogrnut,
strnjiku riječi u stihove niže,
sije sjeme nade i u svakom zrnu

prepoznaje ono što duši je bliže.
Kozarska prisoja, plećine i brine
zapljuskuje rimom srca i vedrine.

Nedjelja, 31. listopada, bila je dan s obilnim padalinama, naročito po Mejtašu, Marijin dvoru i okolini hotela Holiday Inn. Opisao ih je, u svom romanu “Istorija bolesti”, Tvrtko Kulenović. On je, međutim, imao drukčiju perspektivu nego ja, jer se prema hotelu Holiday Inn kretao, naravno pješice, jer se tih dana i mjeseci zbog nečega nismo vozili tramvajima i taksijima, od Dolac Malte, dok sam ja išao baš s Mejtaša do Marijin dvora, pa preko Tršćanske, niz koju su zviždale ubrzane metafore. Obojica smo, međutim, stigli neokrhnuti, i jednako nesvjesni da, možda, uopće i nismo morali ići. Broj mrtvih i ranjenih, onih koji su stradali od padalina tog dana, može se provjeriti u izvještajima od ponedjeljka, 1. studenog, ali dobar je slučaj htio da svi budući osnivači PEN Centra u Bosni i Hercegovini, njih 36, stignu neoštećeni u hotel Holiday In.

Najprije su zadihano otpuhivali, zatim ih je hvatala euforija radosti i smijeha – jer živi smo! – a onda su razgovarali o tome je li to Radovan Karadžić saznao što namjeravaju učiniti, pa je naredio svojoj artiljeriji i snajperima da raspale. Zatim se prešlo na posao. Osnivači PEN Centra Bosne i Hercegovine, među kojima je bilo nekoliko hrvatskih penovaca, koji su svoje članstvo uložili u osnivanje novoga Centra, potpisali su “Izjavu osnivača PEN Centra BiH”, koja počinje ovako: “Mi, dolje potpisani pisci, različitih nacionalnosti, političkih uvjerenja i umjetničkih stremljenja, sastali smo se ujedinjeni u saznanju da smo se svi mi i naša zajednička domovina Bosna i Hercegovina našli pred sudbonosnom odlukom: opstati ili nestati. U tom povijesnom momentu pred nas se kao pisce i intelektualce postavlja zadatak da – uprkos razornoj agresiji i ratnom razaranju – odbranimo i za budućnost sačuvamo ideale nacionalne i građanske slobode, slobode ljudske misli i duha i slobodnog duhovnog stvaranja u državnoj zajednici u kojoj živimo i u kojoj će živjeti naša djeca.” A završava ovako: PEN Centar Bosne i Hercegovine će štititi slobodu izražavanja u svim oblicima književnosti, nastojeći da “zastupa načelo neometanog prenošenja misli u okviru svake nacije i između svih naroda.”

Na kraju su, po izboru Tvrtka Kulenovića za prvog predsjednika PEN Centra u Bosni i Hercegovini, te uz njega i šestero članova Uprave, osnivači prilazili stolu da potpišu Izjavu osnivača. Bio sam daleko najmlađi među njima, pa se nisam gurao da budem među prvima, tako da u arhivima, kao nepromjenjivo, ostaje da sam pod rednim brojem dvadeset i tri.

Što zbog okolnosti te nedjelje, 31. listopada 1992, što zbog padalina i snajperskih metafora, a što iz nenarušenog poštovanja prema većini ljudi s kojima sam se tog dana zavjerio, ali najprije i najviše zato što je “Izjava osnivača PEN Centra BiH” najljepše sročen, meni najvažniji tekst koji sam kolektivno potpisivao, želio sam da do kraja ostanem pasivni, nevidljivi član, čak ni nakon što djelovanje ni ideali društva nisu više imali previše veze s Izjavom.

Na kraju sam, ipak, morao otići. Pri izlasku za sobom sam ostavio ove riječi: “Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete sa vaših lista i spiskova.”

Obrazloženje sam objavio zajedno s još trojicom pisaca, Ivanom Lovrenovićem, Željkom Ivankovićem i Ivicom Đikićem, koji su, svaki sa svojim obrazloženjem, napustili PEN Centar BiH. Zajednički povod bio je način na koji je artikulirano “Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg”, koje je potpisala skupina članova, uključujući i predsjednika PEN Centra BiH, i koje je objavljeno na njegovoj službenoj stranici. U tom pismu članovi “povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom” potvrđuju svoju “odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima”, pa zbog toga smatraju da je “ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju”, i prisnažuju da je “antifašistička pozicija” koju oni zastupaju “bolja i humanija strana povijesti”, pa u to ime “iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, zahtijevaju “da se planirana misa otkaže”.

Kako organizatori i pokrovitelji mise, pa i sam nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, misu nekako drukčije najavljuju i adresiraju, a ne kao misu za fašiste i njihove simpatizere, tako iz pisma proizlazi da njegovi potpisnici smatraju da su svi koji su stradali na putu prema Bleiburgu i po povratku s Bleiburga “fašisti i njihovi simpatizeri”. Što je u osnovi, ipak, nešto novo, jer čak ni jugoslavenski komunisti, nakon što su krajem osamdesetih priznali da se nakon Bleiburga nešto događalo, kao ni jugoslavenski i partizanski povjesničari, svjedoci i počinitelji, uključujući Milana Bastu i Simu Dubajića, nisu tvrdili da su svi oni koji su tada poubijani bili “fašisti i njihovi simpatizeri”. Ali ako je to već takva, “antifašistička pozicija”, čemu onda poštovanje samo prema “brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, kada je na putu prema Bleiburgu, ili po povratku s Bleiburga, stradalo i nezanemarivo mnoštvo “fašista i njihovih simpatizera” iz redova crnogorskih, srbijanskih i bosanskih četnika, muslimanskih milicija iz Bosne i Sandžaka, bosanskih i sandžačkih muslimana angažiranih u njemačkim SS postrojbama… Zar to što se pretpostavlja – premda nije jasno iz kojih se pretpostavki i to pretpostavlja – da će nadbiskup Puljić držati pomen samo ustašama određuje da se poštovanje odaje samo “brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina”, a ne i brojnim nevinim žrtvama “fašista i njihovih simpatizera” koji nisu bili ustaše. Na kraju, kako su na putu prema Bleiburgu i po povratku s Bleiburga stradali samo “fašisti i njihovi simpatizeri”, meni bi, da sam bio u prilici da porazgovaram sa sastavljačima pisma, bilo zanimljivo doznati što je bio, fašist ili njihov simpatizer, osamnaestogodišnji pitomac Časničke škole u Zagrebu Himzo Polovina, koji je bio u istoj odori kao i svi drugi? On je, kao i mnogi, mlađi ili stariji od njega, preživio, jer je naišao na dobrog partizana, kao što su toliki drugi, mlađi ili stariji od njega, nestali, da im se nikad za grob ne sazna, jer su naišli na lošeg partizana. Ali i dobar i loš partizan su, za razliku od pitomca Časničke škole u Zagrebu Himze Polovine, s “bolje i humanije strane povijesti”.

Ali znao sam da o ovome neće biti razgovora. I očekivao sam ono što se dalje događalo, i to da ću odmah biti identificiran kao Hrvat, premda sam, kao i ostala trojica, iz PEN Centra BiH istupio kao pisac, a onda i to da ću odmah zatim biti proglašen za ustašu. Očekivao sam da će nas najprije denuncirati i vrijeđati sami članovi PEN Centra BiH, da bi zatim cijelu stvar prenijeli u javnost, nudeći kao gotovu stvar da smo nas četvorica, a sa nama još osmorica pisaca koji su ovom prilikom napustili PEN Centar BiH ili su nas podržali, upravo ti “fašisti i fašistički simpatizeri”, na koje PENdžije upozoravaju, samo više ne iz 1945, nego iz 2020.

Kao dragocjenost čuvam jednu od posljednjih poruka, koja mi je s adrese PEN Centra BiH stigla na elektronsku adresu, prije nego što su me konačno izbrisali s mailing liste. Jedna članica tajnici PEN Centra BiH šalje screenshot (presnimku) vlastite Facebook objave, da ova to distribuira ukupnom članstvu. U objavi članica kori one koji nisu dovoljno oštri u osudi odmetnika, koji ne prihvataju “našu izjavu odanosti antifašizmu”, nego bi tu nešto razgovarali s njima. “Šta je tu nejasno?!”, pita ih, klikćući, članica, i odmah odgovara: “Moja reakcija na ostavke: Handke (njih šestorica, zapravo) u našem sokaku!” Asocira tako ona na davnu jugoslavensku komediju “Hitler iz našeg sokaka”, o folksdojčeru Leksiju i njegovim doživljajima, među redom čestitim, antifašistički raspoloženim banatskim Srbima, ali nas neće nazvati Hitlerima. Jer to je benigno. Nazvat će nas Handkeima.

Skupština Kantona Sarajevo 11. je prosinca, na prijedlog SDA, jednoglasnom odlukom proglasila Petera Handkea nepoželjnom osobom na teritoriju kantona. Članica piše, tajnica PEN Centra u Bosni i Hercegovini, razašilja, članstvo glasno ili šutke podržava, ali se zapravo ne buni nitko, da se simboličko značenje Petera Handkea prenese na šestoricu pisaca, koji su odranije identificirani kao Hrvati, a zatim i razotkriveni kao ustaše. Kako se o Handkeu ne govori, niti se o njemu misli kao o piscu, nego kao o osobi koja je zbog političkih zastranjivanja proglašena nepoželjnom osobom na teritoriju Kantona Sarajevo, PENdžijkina mrzilačka objava se, distribucijom po poštanskim sandučićima PEN Centra BiH i legitimiziranjem unutar interne zajednice, kojoj pripada baš svaki član i baš svaka članica, pretvara u svojevrsni akt o protjerivanju šestorice pisaca iz Sarajeva. I tu je, što se mene tiče, važan dio priče završen.

Ali još uvijek nije do kraja objašnjeno zašto sam istupio iz PEN Centra u Bosni i Hercegovini, nakon što sam se jednom davno bio izložio potencijalnom nepovoljnom djelovanju atmosferskih padalina na svoju kosu i ten, na svoje kosti i meso. Za to će nam objašnjenje biti potreban Asmir Kujović, predsjednik PEN Centra u Bosni i Hercegovini.

Nakon prvih nesnalaženja, pa i pomirljivih izjava za koje je strogo ukoren, Kujović će najprije uskliknuti: “Neću se nikome izvinjavati zbog antifašizma!” Čime je, zapravo, sugerirao da nas smatra fašistima. I pružio je šlagvort onima koji su tome imali još što za pridodati. Takvih je bilo ne samo po sarajevskim medijima, nego i svud po regiji, naročito među zagrebačkom lijevo-liberalnom fejsbučkom inteligencijom, koja koliko umije uživati u sarajevskoj gostoljubivosti, toliko joj na živce idu Bosanci (o Hercegovcima da i ne pričamo) i Sarajlije koji su se naselili tu negdje oko njih. I zapravo se ne zna tko više uživa: zagrebački ljevičari kad u Sarajevu Jergovića proglašavaju ustašom, ili njihovi sarajevski prijatelji kad u Zagrebu Jergovića proglašavaju četnikom.

Ali nismo još stigli do onoga što bi moglo za meritum biti važno.

Premda sam mislio šutjeti, i o svemu pisati nakon što se dogodi sve ono što se treba dogoditi, događaji su me naveli da od toga u tri navrata odstupim. Izjave sam dao ljudima, i medijima kojima vjerujem: portalu Nova rs i dnevnom listu Danas, iz Beograda, te portalu Deutsche Welle.

Tekst za Deutsche Welle pisao je Dragoslav Dedović, važan pjesnik naših jezika, antologičar i angažirani intelektualac, koji godinama živi u Njemačkoj, i sam član PEN Centra u Bosni i Hercegovini. Čovjek u čiju pamet i čestitost ne bih posumnjao. Ali, što će nekome biti neobično, u njega jednako povjerenje imaju i oni, pa njegov tekst distribuiraju preko službenog maila Centra, uz pohvale na “dobrom i iznijansiranom tekstu”. Tekst je objavljen 20. svibnja, i čekat ću punih dvadeset dana, dopuštajući predsjedniku PEN Centra u Bosni i Hercegovini Asmiru Kujoviću da nešto demantira ili doda, a članove njegova društva da nešto prigovore, ukoliko se s Kujovićem kardinalno ne slažu.

Važan mi je ovaj odlomak: “Miljenko Jergović: ‘Da se bilo tko od vajnih građana, povjesničara amatera i PEN-ovih antifašističkih barjaktara sjetio načelnika Luburićeva stožera doktora Muhameda Riđanovića, ustaše iz vrlo ugledne mostarske familije, mnogo toga bi u ovoj priči drukčije izgledalo’.

Asmir Kujović na ovakvu argumentaciju kaže: ‘Političke vođe ondašnjih bosanskih muslimana krenule su putem koji je nama danas nepojmljiv, pogotovu što su ratovali pod tuđim barjakom i za tuđe interese. Ne može se generalizirati, svaki slučaj je slučaj za sebe, ali ja se ne bih usudio optuživati nekog za fašizam samo zato što je, na primjer, bio činovnik u nekoj instituciji za vrijeme vlasti NDH’.”

Demonstracije u Sarajevu, održane za vrijeme mise, kao i PEN-ovo pismo, bile su praćene narativom o monstruoznom nizu ustaških zločina, počinjenih tokom boravka Vjekoslava Maksa Luburića u Sarajevu, od sredine veljače do kraja ožujka i početka travnja 1945. Po drveću na Marijin dvoru povješane su figure, koje su trebale podsjetiti na ljude koji su 28. ožujka 1945. obješeni na istome mjestu. Dizajnirani su, i na službenim mjestima istaknuti džambo plakati s fotografijom obješenih. Jedan od njih podignut je na najreprezentativnije mjesto u gradu, iznad Vječne vatre, gdje se za socijalizma o praznicima postavljao grandiozni portret maršala Tita.

Stvaran je dojam da nadbiskup Puljić, skupa s dvadesetoro svojih uzvanica, u Katedrali drži misu za Luburića. I da je to taj fašizam, kojemu sve Sarajevo, skupa s PEN Centrom u Bosni i Hercegovini, pružaju otpor. Tako u gradu u kojemu Hrvati-katolici nikada nisu činili većinu, procentualno su najbrojniji bili na popisu iz 1910, za vrijeme NDH moglo ih je najviše biti do dvadeset posto, a danas ih je jedva nekoliko postotaka, politički likvidiranih, javno nepostojećih, nevidljivih i neprisutnih, ozloglašenih. Oni su, međutim, ti fašisti iz 1945. Ili nositelji njihove simboličke krivnje. Ali što ako nisu, i ako je simbolička krivnja povijesno gledano malo drukčije raspoređena?

U odgovoru na moj spomen Luburićeva najbližeg suradnika u Sarajevu 1945, Kujović kaže da su “vođe ondašnjih bosanskih muslimana (…) ratovali pod tuđim barjakom i za tuđe interese”. Time on retroaktivno denacionalizira Hrvate muslimanske vjeroispovijesti, i to ne neki običan svijet koji je iz oportunizma deklarirao ovu ili onu pripadnost, nego one koji su, zajedno sa svojim tek nešto brojnijim sunarodnicima katolicima, činili srž, smisao i poželjnu etničku sliku Nezavisne Države Hrvatske. A nakon što ih je denacionalizirao, traži da se ide od slučaja do slučaja, jer “ne može se generalizirati”. Oh, kako to samo razumno zvuči, nakon što se s položaja predsjednika PEN Centra u Bosni i Hercegovini potpisalo proglas u kojemu su svi oni kojima nadbiskup Puljić slavi misu “fašisti i njihovi simpatizeri”! Na spomen doktora Muhameda Riđanovića, Kujović je još krotkiji i ljubazniji, pa se, kako implicira, za razliku od mene “ne bi usudio optuživati nekog za fašizam zato što je, na primjer, bio činovnik u nekoj instituciji za vrijeme vlasti NDH”. Dakle, Đikić, Ivanković, Lovrenović, Jergović, Mlakić, Mirko Marjanović, Mladenko Marijanović, Dragan Marijanović, Milo Jukić, Alen Kristić mogu biti i ustaše, i fašisti, i njihovi simpatizeri, kojima se Asmir Kujović ne bi ispričavao, dok načelnik Luburićeva stožera Muhamed Riđanović – koji se zbog Kujovićeva ekskulpiranja od hrvatstva u grobu svom neznanom okreće – više ne može biti ni Hrvat, ni ustaša, premda je prvo bio cijeloga života, a u vezi drugog je Poglavniku prisegnuo na “samokres, bodež i na Kuran časni”, i svoju prisegu nije do smrti pogazio.

Muhamed Riđanović rodio se u Mostaru 1892, u vrlo uglednoj i dobrostojećoj ulemanskoj obitelji, koja je generacijama davala vjerske učenjake. Od đačkih je dana bio pristalica pravaške ideologije, nacionalni Hrvat i frankovac. Nakon što je u Beču završio medicinu, u Mostaru je držao privatnu praksu, nakon čega je bio glavni liječnik u Okružnom uredu za osiguranje radnika. Jedno vrijeme bio je predsjednik mjesnog odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije, a 1935. i gradonačelnik Mostara. Od travnja 1941. uključuje se u borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i provođenje njezinih ideala. Dogurao je do pukovnika u Poglavnikovu Tjelesnom Zdrugu, koji je predstavljao Pavelićevu pretorijansku gardu, ljude od najvećega njegovog povjerenja.

Maks Luburić, koji je, kao i doktor Riđanović, bio ustaški pukovnik, bio je čak dvadeset i jednu godinu od njega mlađi. Sirov, surov i fanatiziran, sirotinja iz Humca kod Ljubuškog, Luburić, za razliku od Riđanovića, nije bio obrazovan čovjek. Izbačen je iz škole, prao je suđe u nekoj gostionici. A onda se pronašao u ustašama. Sve što je u životu postigao Luburić duguje svome krvološtvu. Svijetu iz kojeg je potekao i svome narodu na pleća je svalio težak teret moralne odgovornosti, kakav bi jedva iznijele i mnogo veće, slobodnije i odgovornije zajednice nego što je hrvatska.

Ali jedno je sigurno: ne bi ni takav Luburić mogao probrati onih 55 mučenika i mučenica, koji će 28. ožujka 1945. visjeti na Marijin dvoru, niti onih 322 Sarajlija, komunista, partizanskih ilegalaca, slučajno preživjelih Židova, srpskih uglednika, koliko je identificirano žrtava njegova terora (nestalima i neidentificiranima duše se do danas nisu smirile). Ne bi on to mogao, koliki god zlikovac bio, e da mu nije bilo doktora Riđanovića, njegova načelnika, i svih onih koji su Sarajevo znali do u svaku dušu, u svaku kuću i svaki podrum. Jer Vjekoslav Luburić naprosto nije bio iz Sarajeva, niti je u Sarajevu ikada živio. O ovome Asmir Kujović, vjerojatno, ne bi, jer se ne bi usudio optuživati i generalizirati. U tome ga razumijem. O tome nisu htjeli ni partizani u Sarajevu 1945, i svih narednih godina, nego je ustaški zločin pripisivan isključivo Hrvatima katolicima, a muslimanima je prepuštena mogućnost da im se zaboravi da su bili ustaše, jer im nakon toga neće na kraj pameti biti da priznaju da su ikada bili Hrvati. Ili, kako implicira Asmir Kujović, nikada nisu ni bili? Nego samo činovnici u nekoj instituciji.

Stvar, međutim, postaje groteskna kada se usudimo primijetiti da je Vjekoslav Maks Luburić umro 1969. u Španjolskoj, a da je njegov najbliži suradnik tokom sarajevske krvave kampanje, doktor Muhamed Riđanović, stradao baš na Bleiburgu. Ili na onom što se ovih dana u Sarajevu naziva Bleiburgom: ubijen je, bez suda, negdje oko Maribora. I to je također zločin, jednako odvratan, a po posljedicama i odvratniji od ubojstava svih onih koje bismo se, usprkos PENdžijskoj kandžiji, pa makar me i stoput Kujovićev zbor proglasio Handkeom, usudili oglasiti nevinima. Odvratniji je mnogo od ubijanja Himzinih školskih drugova, pitomaca Časničke škole. Posljedice ubojstva doktora Riđanovića osjećaju se i danas, u Sarajevu. Jer pokušajmo samo zamisliti koliko bi čišća i jasnija bila antifašistička platforma, i kolikima bi se samo predsjednik PEN-a imao iskrenu, duboku ljudsku potrebu ispričati, da je Muhamed Riđanović, kao što je i trebalo biti, suđen, a zatim obješen u Sarajevu, na istome onom mjestu na kojem su 28. ožujka 1945. vješani ljudi.

Antifašizam Asmira Kujovića i PEN Centra u Bosni i Hercegovini, to jest onih njegovih članova koji su pročitali izvanredno uravnotežen tekst Dragoslava Dedovića, i ništa im nije zasmetalo, ili su se uplašili onoga što im je zasmetalo, pa se nisu usudili ništa reći, antifašizam je dopola. Njihov antifašizam prestaje čim se dođe do Muhameda Riđanovića, ili čim se u današnje vrijeme od deklasirane hrvatske manjine u Sarajevu stigne do bošnjačke većine. Antifašizam dopola nije, međutim, antifašizam, jer je takvih, dopola antifašista, posvuda u našim krajevima. Isti je takav antifašist, uvjeren sam u to, a možda još veći, i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić. Jest, drži on misu za hrvatske fašizme, ali je dušom i srcem protiv tuđih fašizama.

Među onima koji su se bavili našim napuštanjem PEN-a bilo je mnogo čeljadi, uglavnom gnjevne, kivne i himbene. Među zanimljivijima i najpristojnijim u iskazu bio je Mustafa efendija Cerić, koji je skoro dvadeset godina bio reis-ul-ulema, muslimanski vjerski vođa u Bosni i Hercegovini. Svoj osvrt napisao je i objavio na prvi dan Ramazanskog bajrama, i u njemu se bavio uglavnom Ivanom Lovrenovićem i mnome. Kaže da voli čitati moje “novele”, premda “duge su, malo zamorne, ali su osvježavajuće za one koji vole da naduže odmaraju dušu i naslađuju um”, ali ga više od njih “impresionira Jergovićev oštri jezik i jasni stav o graničnim pitanjima morala i politike”. I poziva nas, umirovljeni reis, koji nije član PEN Centra u Bosni i Hercegovini, da se vratimo u PEN. A zatim kaže ono što mi, zapravo, mora reći: i da se Bošnjake, kao ni Židove ne može optužiti za fašizam, kao što ja to činim, i da su Bošnjaci marginalizirani u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu, premda su većina, dok su manjine uzdignute u status većine. Kod Bošnjaka se, kaže on, “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”.

I tako, preko ljubaznog efendije Cerića i manje ljubaznog predsjednika Kujovića, došli smo do razloga zbog kojih ne mogu biti član ni onoga u čijem sam osnivanju sudjelovao. Ne vjerujem da postoji nacija u kojoj se “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”, ne vjerujem da se nacionalni identiteti mogu mijenjati retroaktivno, to jest da se mogu ikome mijenjati, osim samome sebi, ne vjerujem u antifašizam u društvu u kojem većina manjini pokušava nametnuti teme i načine provođenja vjerskih obreda, čak i kada ti obredi slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ne dajem ni pet para za onu, koja se također pojavljivala u PENdžiluku i oko njega, da bi misa za Bleiburg, možda, i bila prihvatljiva, ali da je sa stanovišta državnog suvereniteta neprihvatljivo to što je Hrvatski sabor njezin pokrovitelj. Sa stanovišta državnog suvereniteta to je mnogo prihvatljivije od toga da se u Zetri održava grandiozni predizborni skup Redžepa Tajipa Erdogana pred izbore u – Turskoj. Protiv čega nitko ne demonstrira. I prirodno je što ne demonstrira, jer bi se mogle fasovati batine. U sarajevskoj Katedrali, kao ni u bilo kojoj crkvi, nijedna država, pa ni bosanskohercegovačka, nije suverena, a u Zetri bi, bogme, bosanskohercegovačka država morala biti suverena.

I tako privodimo kraju vjerojatno i posljednji sarajevski skandal u koji sam bio upleten. Vjerujem da ih više neće biti. Polako dijelimo ono što je od baštine ostalo, vama ono što vam je pripalo, meni ono što mi ne možete uzeti. Vama ostaje Sarajevo u zbilji, ja ću Sarajevom raspolagati kao svojim imaginarijem, u kojem sam jedini gospodar. Mome Sarajevu ništa ne može vaše Sarajevo. Nemam nikakvih pretenzija prema ičemu što je vaše ili što ste zapasali.

Postoji Sarajevo koje sam ja napisao, i koje ću, Bože zdravlja, mira i sabranja, pisati i dalje, a postoji i Sarajevo kojem sam, za Asmira Kujovića i njegovu članicu, Handke iz njihova sokaka. Ne bih se tome dalje opirao. Ali neka i u porazu ovo bude jasno: da sutra nekim čudom ponovo osvane nedjelja 31. listopada 1992, ja bih se opet, mirne duše, i ispunjen strahom za vlastiti život, zaputio prema Holiday Innu osnivati nešto što “zastupa načelo neometanog prenošenja misli u okviru svake nacije i između svih naroda”. Kao što će mi i dalje, mimo svega čime završava naš zajednički put, članica koja u meni vidi Handkea iz svog sokaka – bezbeli da je njen sokak, ako sam ja u njemu nepoželjna osoba! – biti jednako beznačajna, toliko beznačajna da joj i dalje ne bih spominjao ime, a Asmira Kujovića ću, kao i dosad, smatrati jednim od značajnijih pjesnika ovih naših malih, ojađenih i krvavih jezika u novom mileniju, koji je, upravo zato što je dobar pjesnik, bio prezren od čaršijskog književnog jada i bijede kojim je okružen, ali nema nikakve sumnje da će mu držanje pred ustašama u zadnjih mjesec dana kod njih biti veliki plus i da će ih time uvjeriti da su mu ravni.

***

(Autor izričito zabranjuje prenošenje ovog teksta na web stranicama bez prethodnog odobrenja. Ova zabrana ne odnosi se na prenošenje (šeranje) na privatnim Fecebook profilima.)

Potpis

Stojim u kuhinji i na prsima pobožno držim komad papira. Stara me ohrabruje:

– Sad ti je prilika! Samo utrči u dnevni.

To me ne ohrabruje dovoljno pa tražim dodatnu potporu.

– A da ipak sačekam da utakmica završi?

Stara me gleda i uzdiše.

– A moj potpis nije dovoljan?

Nervozno mlataram rukama oko sebe.

– Pa rekao sam ti, oba roditelja se moraju potpisati.

Stara uzima papir i iznova ga čita. Oči joj lete s jedne na drugu stranu, pretrčava pogledom kroz redove sve do dna. Onda konačno odlučno kaže:

– Sad ili nikad. Neće te ništa ni pitati. Zabuljio se u utakmicu, neće ni znati šta ga pitaš.

Doslovno otrgnem papir od stare, duboko udahnem i tobože nonšalantno uđem u drvenu sobu. Sapletenih prstiju i laktova oslonjenih na koljena, stari sjedi na rubu kauča i nagnut prema naprijed zuri u televizor. Stanem kraj njega i pružim mu papir i kemijsku.

– Treba mi tvoj potpis.

Stari me kratko odmjeri pa nastavi gledati u TV. 

– Sjedi – procijedi kratko.

Vadi cigaretu i pripaljuje, onda nudi mene: 

– O’š zapalit?

– Ne pušim – odgovorim pa pomislim jesam li to trebao reći ljubaznije. 

Stari me odmjeri pa odreže prijetećim tonom:

– I ja mislim. Samo da te vidim! 

Gleda u TV i maše nekome s ekrana:

– Pa sudi penal sunce ti žareno! Uf!

– Treba mi tvoj potpis – ponovim samouvjereno.

Na moj užas, stari uzme daljinski i smanji ton. Okrene se prema meni, dohvati papir i krene brundati:

– Daj da vidim šta je to. I ovako od utakmice nema ništa. 

Sledim se jer znam da me kao i uvijek u sličnim situacijama sad čeka beskrajno ispitivanje od kojeg me prolazi želja za bilo čime.

– Vozački ispit! – drekne stari, na što mu pepeo s cigarete padne u krilo.

– Vozački ispit – ponovim što mirnije mogu.

– Pa nemo’š polagat do osamnaeste, šta je tebi? – gleda me stari iskreno začuđen.

– Po novome mogu sa šesnaest – kažem mirno. – Samo mi treba tvoj potpis da pristaješ.

– Otkud tebi pare za to? – sumnjičav je stari.

– Radit ću preko Omladinske zadruge – odgovorim spremno.

Stari čisti pepeo sa sebe pa me nepovjerljivo mjerka.

– Samo da čujem da si se uvalio u neke mutne poslove, je s’ čuo?

Stara vidjevši da stvar ne ide glatko, ulazi u dnevnu sobu praveći se da je naš razgovor načula u prolazu.

– Hajde boga ti potpiši to malome i ne gnjavi – diže stara glas i nastavlja. – Već me boli glava od tebe! 

– Šta će ti vozački? – govori stari. – Mogu te ja učit vozit.

– Pa bez vozačkog ne mogu voziti po cesti  − odgovaram i ugrizem se za jezik jer mi se učinilo da sam to rekao previše drsko.

Onda, da bih izgladio stvar, prijateljskim tonom objašnjavam:

– Čak i da već znam voziti, opet moram jednom na polaganje.

Stari me gleda nepovjerljivo, onda odmjeri staru koja se usidrila iznad njega i ne mrda. Uzima kemijsku i stavlja potpis u dnu papira. Osjećam kako mi se milina razlijeva utrobom. Otvaraju se vrata i sestra ulazi u drvenu sobu. Trči k meni i grli me. Skidam joj s leđa školsku torbu i spuštam je na pod.

– Ova torba je teža od tebe – govorim joj dok ona umorno otpuhuje pa redom ljubi staru i starog. – Kad položim vozački, ja ću te voziti u školu i iz škole. 

Stari me odmjeri i baci papir prema meni:

– Ne znam samo s kojim autom – sikće zlobno. – Na moj Wartburg možeš zaboravit.